…Onaj umor koji nas prekrije kao nevidljiva prašina. Kao plašt koji nas ogrne. Kao nisko, oblačno i nepomično nebo koje nas pritisne. Kao ustajala močvara koja nas guši. Biti umoran. Umoran sam. Umorna sam. Tupa bezvoljnost koja paralizira naše ruke. Naše noge. Prste. Onaj osjećaj kada boli gdje kod se dodirnemo. Ali ne boli izvana. Ne boli dodir. Nešto unutra boli. Neka odsutnost. Udaljenost. Nezainteresiranost. Umor. Stanje kada radost boli. Veselje smeta. Mir stvara čudan nutarnji nemir. Htjeti uraditi sve i ne učiniti ništa. Pustiti se. Prepustiti. Odustati. Gledati u prazno. Slušati zvukove, ali ne čuti ništa. Sjediti i zuriti. Čekati nikoga. Očekivati ništa. Tražiti da se ne pronađe. Činiti besmislene napore koji nigdje ne završavaju. Raditi bez cilja. Trošiti se bez svrhe. Živjeti bez motiva. Hladno stajati pored vlastitog života i pustiti ga da ide bez nas. Ne znati kad će se dosada okončati. Predati se ničemu i nikomu. Samo stajati. Zuriti praznog pogleda u sve što se događa. Biti nesvjestan ljudi oko sebe. Isprazniti se od empatije. Od srdžbe. Od snage. Od života. Duboko uzdahnuti i onako za sebe i bez ikakvog razloga reći: Umoran sam… umorna sam… Od čega? Ne znam. Strašno umorni. Ne znamo zašto. To je i najgore. Biti umoran od svega bez objašnjenja onda kada smo potpuno nepokretni i nepomični. Ne radimo ništa. Ne očekujemo ništa. Ne tražimo ništa. Ne želimo ništa. Čak i da nas ostave na miru, umor će ostati. Možda si samo poslije svega umoran od sebe? Ne možeš sebe ostaviti negdje drugo i tek tako otići, pobjeći, otputovati. Sam sebe pratiš kao sjena i tvoj umor ide s tobom. Samo što taj umor nije sjena jer sjene nemaju težinu…
U Sarajevu 15. 12. 2020.
O. J.
Izvor f(oto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem
O tihu čovjeku počesto govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv, jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.
Je li tišina samo odsutnost govora, buke, zvuka i galame? Je li tišina uopće odsutnost nečega što čujemo ili nekoga tko nam govori? Ima li tišine u nutarnjim lavinama i bujicama?
Kada pomislimo na tišinu, što nam prvo dolazi pred oči? Koja slika? Možda dodir cvijeta dok ga vjetar lagano povija prema našem otvorenom dlanu? Možda pogled na zalazak sunca dok slušamo valove kako se lome o hrid?
Tišina nije odsutnost govora ili zvuka, nije pokušaj da svoje nutarnje buke i vike svedemo na podnošljiv broj decibela tako da bismo mogli čuti nutrinu drugih. Tišina je nešto drugo, drugačije. Tišina je ispunjenost onim što nas pretvara u cvijet koji dodirujemo i horizont kojega gledamo. Tišina je ispunjenost nutrine osjećajem da smo cvijet kojega vjetar lagano miluje povijajući ga nježno prema rukama koje nas žele zagrliti. Tišina je ispunjenost.
Mi tišinu često doživljavamo kao odsutnost i o tihu čovjeku zborimo kao odsutnom čovjeku. O tihu čovjeku govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.
Kada traži tišinu, čovjek traži ispunjenost. Zavidi suncu jer ispunjava horizont. Tih čovjek ostavlja dojam čudnog čovjeka jer i tišinu nije uvijek lako razumjeti. Tišina je čudna jer izgleda na prvi pogled kao obična odsutnost zvukova. Ali to nije tišina, to je samo odsutnost. Tišina traži da bude ispunjena. Tišina je poput bezdana za kojega čovjek misli da se ne može ispuniti jer ne postoji ništa dovoljno glasno da ispuni taj bezdan.
Rijetko čovjek razmišlja da bezdan tišine ne traži uvijek da bude ispunjen glasom ili zvukom, nego traži nešto drugo, nešto drugačije. Biti tih znači biti do kraja ispunjen uslijed nesnosne buke i vike. Tihi ljudi nisu čudaci, oni nisu nesretni i nisu nezainteresirani. Oni su samo ispunjeni. I u svemu mogu pronaći mjesto i prostor ispunjen tišinom. U svakodnevnim sitnicama pronalaze tišinu kao ispunjenost. Slušajući omiljenu pjesmu dok nervoza i dernjava vozača pored njih prolazi asfaltom čini se da ipak čuju zvuk omiljene pjesme. Ali taj zvuk omiljene pjesme nije tek nemarno i slučajno naslagani red nota i riječi. To je ispunjenost tišinom koja govori kroz omiljenu pjesmu. I tu se rađa čudesan događaj, pomalo i nestvaran i nezamisliv: Tišina može govoriti i tišina govori. Ona govori u očaravajućem refrenu omiljene pjesme, ona govori u umirujućem otkucaju sata, ona govori u uzbuđenim otkucajima srca. Tišina je uvijek pitanje ispunjenja života nečim što će život učiniti takvim da se sunce na horizontu i cvijet koji se savija na vjetru gleda s radošću i neodređenom mišlju kako je sve to protkano izvanrednom ljepotom. Biti tih znači pokušati doprijeti do temelja te ljepote.
Kad bi tišina bila samo odsutnost onoga što čujemo svi bismo bili ispunjeni. Ali nismo. Odsutnost govora, glasa, zvuka izgleda kao tišina, ali nismo uvijek ispunjeni i nismo uvijek sretni kada postanemo svjesni da više ništa ne čujemo. Zapravo budemo nesretni. Čeznemo za dragim i poznatim glasom, za melodičnim zvukom jer kad ih čujemo osjećamo se ispunjenima. Ako je tišina ispunjenost, onda ćemo razumjeti tu neobičnost da dragi glas i melodičan zvuk mogu proizvesti tišinu koja se u nama rađa i prelijeva se preko rubova naše nutrine kako bi sve ispunila.
Nemamo li ponekad to iskustvo dok slušamo dragi glas koji nam govori o ljubavi, ili pjesmu koja nam govori o radosti kako dok slušamo mi zapravo uživamo u tišini koja nas ispunjava. Ne kažemo li pusti me da uživam u tvom glasu? Tada shvaćamo da ne možemo objasniti paradoks kako tišina govori, nego ga osjećamo. I što dublje tonemo u glas ili zvuk sve više osjećamo da sve prestaje postojati oko nas osim tog glasa i tog zvuka. Suvremeni tražitelj tišine ide za tim da glasove i zvukove učini nijemima ili da sebe od njih skloni kako ih ne bi morao slušati ili čuti. Tražitelj tišine danas samo žudi za tišinom kao odsutnošću zvukova i glasova. Mudar tražitelj tišine žudi za glasom i zvukom u kojem će tišina progovoriti i ispuniti svojim govorom njegovu nutrinu. Razumjeti tišinu kao odsutnost znači ne željeti dopustiti tišini da govori, u konačnici znači ne vjerovati da tišina može govoriti. Razumjeti tišinu kao ispunjenost znači vjerovati u nevjerljivo i pokušati shvatiti neshvatljivo, a to je da i u najvećoj buci i galami tišina može progovoriti. Stoga istinski tih čovjek nije ništa drugo nego samo ispunjen čovjek, i ne nije riječ o odsutnom čovjeku. On samo tako izgleda onima koji vjeruju i misle da je tišina samo odsutnost i ništa više.
Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.
Korektnost
Imamo običaj reći za neku osobu kako je korektna. Nekada to znači kako osobu smatramo poštenom, jasnom, riječ je o osobi koja neće preko „tuđih leđa“ pokušavati ostvariti svoje interese. Korektna osoba označava nekoga s kim znamo „na čemu smo“ i kako „stvari stoje“. Povremeno izjednačavamo poštenje s korektnošću, govorimo o čovjeku kako je pošten tj., korektan. Ponekad korektnost izjednačavamo s jasnoćom, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ima jasne i shvatljive stavove i ne mijenja ih prema potrebi. Ponekad korektnost izjednačavamo s plemenitošću, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ne iskorištava druge za svoje ciljeve ili nije sebičan. Galimberti opet kada govori o „korektnosti“ cilja prije svega na ono što ovdje možemo opisati kao nezainteresiranost koja je na neki način „uokvirena“ u korektnost.
Politička korektnost kao nezainteresiranost
Paradigmatski primjer korektnosti, onoga što Galimberti naziva „nepovjerenjem što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga“ je ono što kolokvijalno zovemo politička korektnost. Ako ostavimo po strani korektnost ponašanja koju nosimo od kuće prema kojoj smo naučeni da ne vrijeđamo, ne psujemo druge ljude, politička korektnost nije ništa drugo nego nezainteresiranost za stvarne i ozbiljne probleme običnih ljudi.
Politička korektnost dopušta da u isto vrijeme budete u žestokom sukobu sa svojim političkim protivnikom o svim mogućim pitanjima, i da u isto vrijeme s njim glasate za povećanje svoje plaće i naknade za odvojeni život. Politička korektnost u isto vrijeme dopušta da raspravljate sa svojim političkim protivnikom do te mjere da ste spremni izazvati rat ako treba na svim razinama, i da u isto vrijeme u dogovoru s njim dijelite mjesta u državnim tvrtkama vašim provjerenim suradnicima, poznanicima i prijateljima.
Politička korektnost liči zapravo na neku vrstu predstave za publiku gdje se svi glumci trude pridobiti simpatije publike, dok u isto vrijeme ti isti glumci u stvarnom životu nemaju nikakvog interesa za vas i vaš stvarni život. Politička korektnost je daleko od pukog načina izlaganja i govora u parlamentu, ona je također – kako to Galimberti primjećuje o korektnosti – nezainteresiranost za stvarnost i stvarnog čovjeka.
Politički korektan čovjek se lako prepoznaje jer se buni kad se treba buniti, slaže se kad se treba slagati, govori ono što je naučio bez bilo kakvih novih izraza. Politički korektan čovjek se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravi trenutak. Prepoznat ćete ga po uhodanim izrazima poput recimo „dijalog nema alternativu“ ili „europski put nema alternativu“ ili „usmjerenost i provođenje strukturalnih reformi“ ili „potreban nam je politički dijalog“ ili „europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti“. Stvarni problem nije u ovim apstraktnim i nejasnim izričajima. Možda u njima i ima nekakvog sadržaja.
Stvarni je problem što pojedinac koji stoji iza ovih izraza se uglavnom pokazuje kao čovjek potpuno nezainteresiran za stvarne probleme ljudi i njihove sudbine što se zna bolno pokazati u stvarnosti običnog čovjeka odmah nakon dobivenih izbora i mandata. Zapravo politička korektnost izgleda poput nekakvog „staklenog zvona“ odakle oni koji su „siti, rumeni i zadovoljni“ promatraju nezainteresirano stvarni svijet i njegove probleme i ljude. Zato je politička korektnost i više od nezainteresiranosti, ona je za neke postala način života, razmišljanja i djelovanja. Pod političku korektnost se može puno toga skriti i ukloniti bez mogućnosti kritike, promjene, aktivnog sudjelovanja.
Politička korektnost kao „sterilizirani“ govor
Iz političke korektnosti kao nezainteresiranosti za stvarnost, stvarni svijet i stvarne ljude nastao je i razvija se „sterilizirani“ govor korektnosti. Ne misli se na ulični rječnik psovke i vrijeđanja koji nije dostojan nijednog zdravorazumskog čovjeka, nego na govor koji je do te mjere nerazumljiv i nejasan da povremeno vrijeđanje i psovanje recimo u parlamentu dolazi kao pravo osvježenje jer se konačno zna i čuje što i tko i o kome stvarno misli.
Primjera takvog „steriliziranog“ govora susrećemo svakodnevno kao recimo sljedeća formulacija: „S obzirom na visoko razvijene demokracije drugih partnerskih zemalja, naša zemlja stoji pred izazovom uspostave demokratskih institucija i vladavine prava gdje ćemo kroz strukturne reforme i prihvaćajući europske vrijednosti u budućnosti biti ravnopravni s našim demokratskim partnerima u provođenju demokratskih načela kako bi svugdje vladavina prava bila neizostavan faktor političkog života i javnog diskursa“.
Ovakva formulacija je politički korektna ne zato što u njoj nema psovke, vrijeđanja ili slično, nego prije svega jer je nejasna, apstraktna i gotovo nema veze sa stvarnošću i stvarnim životom prosječnog čovjeka. „Sterilizirani“ govor i jezik političke korektnosti inzistira na ovakvim formulacijama i izričajima jer se na taj način pod političku korektnost mogu skriti kao prvo nezainteresiranost za stvarnost i konkretnog čovjeka, i drugo što je daleko i važnije mogu se skriti i skrivaju se vrlo niski i prizemni interesi pojedinaca koji su itekako zainteresirani za svoje privatno dobro i interes.
„Sterilizirani“ govor političke korektnosti kada se oči javnosti sklone ili nakratko okrenu prema nečemu drugom, vrlo brzo se pretvara u vrlo „jasan, konkretan i prizeman“ govor o privatnim potrebama gdje su psovke, svađe, pritisci i vrijeđanja sastavni i obvezni dio i način uvjeravanja drugih i drugačijih.
Prijevod: Charlton Heston: “Politička korektnost je tiranija s nasmiješenim licem.”
Galimberti također korektnost smješta u područje nepovjerenja. Biti korektan znači ne vjerovati drugom. Politička korektnost na neki način demonstrira upravo tu osobinu korektnosti. S obzirom da politička korektnost znači prije svega nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor nejasnoće i apstrakcije, politička obećanja povremeno jesu ništa drugo nego laži umotane u političku korektnost. I površnom promatraču političkog života to je i više nego jasno.
Varanja kod sklapanja koalicija, raspodjele ministarstava, imenovanja veleposlanika samo su vrh ledenog brijega političke korektnosti u čijim dubinama leži nevidljiva i ogromna santa nepovjerenja koju Galimberti smatra bitnim elementom korektnosti.
Jer je politička korektnost i maska iza koje se krije nepovjerenje najčešće u obliku manipulacija javnošću kroz politička obećanja, razumljivo je onda da mnogima politička korektnost smeta a opet drugima služi kao obrambeni mehanizam. Korupciju, kriminal se često ne može i ne smije imenovati tobože zbog političke korektnosti. S druge strane, bilo kakva kritika upućena pojedincu, strancu nailazi na osudu jer politička korektnost ne dopušta kritiku i iznošenje suprotnih stavova bilo javno bilo privatno o trenutnoj politici i načinu vođenja države bilo da je vodi stranka ili pojedinac.
Međutim, politička korektnost kao nepovjerenje je najočitija unutar samog političkog života, gdje se često puta koncept političke korektnosti koristi kao prikriveni mehanizam i oruđe zaštite niskih, pokvarenih i nemoralnih interesa bilo pojedinca bilo grupe, koji na sreću ili nesreću isplivaju u javnosti kroz bezbroj afera, koruptivnih skandala, i političke trgovine.
Tu se stvarno vidi da dok se politička korektnost u javnom prostoru i nastupu zahtjeva kao nužni uvjet da uopće nešto kažemo, dotle se u „tami političkih“ hodnika vodi grčevita borba do političkog uništenja svih i svakoga. Kada je Thomas Hobbes rekao kako je homo homini lupus politička korektnost – koja je u svojoj skrivenoj formi ništa drugo doli duboko nepovjerenje – se pretvara u Hobbesov izričaj kada dođe do sukoba oko pitanja koja su itekako ljudska, konkretna, ali od nas uglavnom skrivena. Biti politički korektan često nije ništa drugo nego homo homini lupus zbog nepovjerenja koje prema Galimbertiju egzistira u temelju „korektnosti“.
Umjesto zaključka
Koncept političke korektnosti i suviše je prisutan da bi ga se moglo i trebalo jednostavno odbaciti. Trenutno možda ne postoji bolji način ili model političke komunikacije. S druge strane, prema Galimbertiju „korektnost“ je često maska za nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor i nepovjerenje u što se politička korektnost povremeno savršeno uklapa i što politička korektnost povremeno savršeno predstavlja.
Biti politički korektan povremeno znači doslovce: stvarni ljudi i njihove sudbine me ne zanimaju, ni sam ne razumijem što govorim, ne vjerujem nikome. U „steriliziranom“ govoru političke korektnosti to bi zvučalo: „Potrebne su strukturne reforme da bi se porezna situacija prilagodila poreznim subjektima i jer strukturne reforme nemaju alternativu, potreban je iskreni dijalog s našim političkim partnerima radi usuglašavanja stavova oko ovog vrlo važnog pitanja.“
Sami ne znamo koliko puta smo čuli ove formulacije zbog čega smo gotovo izgubili i osjećaj i volju za bilo kakvo sudjelovanje u bilo kakvim promjenama, jedino što nas povremeno raduje jesu verbalni i fizički sukobi u parlamentima, jer se tu nešto konkretno događa iako će nakon „žestokih, jasnih i otvorenih“ sukoba politički protivnici brzo sjesti zajedno i dogovoriti sebi visoke plaće i ostale beneficije.
Naravno, jer visoke plaće i beneficije su također nekakve „strukturne reforme“ koje „nemaju alternativu“ i one su dio „univerzalnih vrijednosti“. Jedino što nije potrebno za povećanje plaća i beneficija jest ono kako „dijalog nema alternativu“ jer tu nema dijaloga, dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno.
Novac i interes govore sve jezike, i već dugo vremena govore jezikom političke korektnosti, to im je primarni i glavni jezik kojim se koriste i kad se „reflektori“ javnosti ugase nema dijaloga ni alternative, nego monolog u kojem se svi razumiju i slažu kao da su jedna osoba i govore sami sa sobom ovaj put bez političke korektnosti, bez „alternativa, reformi i dijaloga“, nego direktno, jasno, razgovijetno i na štetu običnih ljudi: ma briga me za bolesne, umirovljenike, nezaposlene i mlade, daj pare ovamo odmah ako hoćeš da ti onaj zakon sutra bude izglasan!!!
