Blog – Stranica 54 – Poptheo Web Portal

POSAO

Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.

Bio sam komandir tvom babi u ratu!!! Prekid misli. Sjećanje. Babo. Otac. Već odavno mrtav. Nema ga da je sada zaštiti i savjetuje. Osjećaj hladnoće negdje oko srca. Kako ti je babo???? Pristojno pitanje. Rahmetli je već pet godina. Odgovor tih. Ne komentira. Šuti. Lista papire. Ona razmišlja. Opet nervoza. Sigurno neki papir nedostaje. Nešto nije ovjereno kako treba. Fali kopija nečega. Krivi pečat. Krivi datum. Razmišlja o šalterima. Dokumenti. Ovjere. Notari. Mjesec dana i načeti živci. Neki papiri nedostaju. Glas mu ozbiljan. Ona šuti. Bona šta si se pripala ko da nemaš jezik!!! Ponovo se smije. Kao gospodar života i smrti. Papiri ti i ne trebaju, bona to samo onako kofol da ispande sve ko po zakonu, da ti nisam babi bio komandir kakv poso kakvi bakraći bona!!! Poniženje prodire dublje. E mala znači ovako ćemo što se tiče posla i svega ostalog.

Ustaje od stola. Prilazi. Zadah konjaka. Buljave i prožrdljive oči gledaju dekolte. Kucanje ga prekida. Ljutito okreće glavu prema vratima. Alma s kavom. Šta si stala tu ko kip, hajd razguli!!! Ostavlja kavu. Izlazi. Buljavi pogled prema dekolteu i nogama. Ti znaš ko sam ja????? Zna. Prije rata prodavao farmerke na pijaci, danas drži pola grada. Prodaje stanove i gradi nove. Ako budeš radila šta ti kažem dogodine moćeš birati u koju ćeš ambasadu. Hoš u Evropi, hoš u Ameriki, hoš bilo đe nema problema. Seljački ton glasa i nepismenost. Ona se pita zašto ova zemlja još nije propala. Ja sam zamjenik precednika i mene se pita ovde sve. Ja sam ovde glavni. U gradu nemere muha proletit a da ja nisam dao dopuštenje da leti. Gleda dekolte. Direktno. Otvoreno. Ona šuti. Kratko kimne glavom. Osjećaj povraćanja ponovo. Najbolja studentica. Zlatna značka. Zašto? Za koga?

Olakšanje. Odmiče se. Gleda sliku predsjednika stranke. Vidiš ovog ublehu gori????? Mesnati prst uperen u zid. Vjenčani prsten. Skup sat. Kimanje glavom. I njemu sam bio komandir. Uzdah ponosa i vlasti. Monolog. Predsjednik u ratu bio na rezervnom položaju. Švercao cigarete, naftu i oružje. On to zna. Drži ga zato u šaci. Bona, precednik nemere bez neme napravit ništa ako mu ne kažem da smije. Lopov bona, jalijaš, samo krade a onda se kobojagli poziva na nacionalne interese bona ma kome on prodaje maglu bona… Monolog se naglo prekida. Njezine misli negdje drugdje. U Americi. U Kanadi. Samo ne ovdje. Razmišlja.

Ej mala jesti udata majke ti, ja te ne pita odma. Ponovno nagli prekid misli. Ne. Kratak i tih odgovor. Gleda kroz prozor. Otvara. Halo bolan pa neš se javit kad dođeš kod nas. Posto ministar i sad nikog ne znaš. Haj dolazi gori kavu popit!!! Zatvara prozor. Znači, u ponediljak na poso od osam. Zatvori fasciklu. Nevidljivi uzdah olakšanja. Alma će ti objasnit. Alma!!! Ulazi. De majke ti pokaži curi đe joj je stol da zna. Ustaje. Druga prostorija. Alma. Ruka ispružena. Zelene oči. Sažaljive. Otvorene. Iskrene.

Glasovi. Muški. Pa đe si Marko tito mu mamu nema te nikako ovde!!! Ti posto ministar i sad nikoga ne znaš!!! Mahire ne mogu stići nemam kad. Alma!!! Ponovo poziv. Ajd donesi tri kafe, i reci Jovanu nek dođe došo Marko. Alma se vraća. Izlazi. Ona sama. Gleda. Dva velika masivna stola. Sjeda. Muka. Drhti. Alma se vraća. Kava. Ulazi.

Glasovi. Mrmljaju. Uf dobra ti ova mala đe si je našo????? Nepoznat glas. Jovo neću ja svašta, znaš da sam znao naći dobre koke uvjek. E jesi brate oca mi svaka čast.. Sve trojica se glasno smiju. Ona sjedi. Idi odavde. Almin glas. Upitan pogled. Ustane. Mislim idi vani. Vani. Njemačka, Slovenija, Austrija. Bilo gdje. Muški glasovi razgovjetnije. Slušaj vi nama dajte ministarstvo, a mi ćemo vama dati nešto drugo, ne znam šta vam paše. Njegov glas. Ozbiljan. Dajte nam financije. Mi ćemo vama kulturu. Drugi glas glasno i samouvjereno. Ajd more al moram precedniku reć. Njegov glas. Kakav precednik ionako ti vučeš sve konce. Treći glas. Hajd lako mi je za njega, nego ovi drugi ne daju, kažu da financije ne damo nikako. Tišina. Ajd smislit ćemo nešto. Sad će izbori. Malo ćemo po nacionalnom udarat i pričat i to će proć ko halva. Njegov glas samouvjereno. Ajmo kod Fehre na janjetinu danas, dovest ću ja precednika pa da to utalimo i završimo. Taman. Ja ću svom javit. Glas potvrdno. Što se mene tiče smatrajte riješenim. Glas potvrđuje.

Pozdravi i glasno komentiranje. Dobra ona što donosi kavu. Došla nova. Dobra. Ko avion. Glasno odobravanje. Maher je za koke. Alma gleda. Prazan pogled. Ulazi. Vidno raspoložen. Košulja izvučena. Kravata opuštena. Mala ne pita te kako ti je ime??????? Pogled prema Almi. Nejra .Odgovor tih. Pogled spušten. Ne gleda ga. Fino ime, fino, fino. Aj bona sve će bit dobro nemoj bit tako mutava, babo ti je bio čojek i po. Babo. Otac. Da. Bio je čovjek. Ne kao ti. Ne kao vi. Alma jesil vidila šta je s onim projektom i parama????? Traže objašnjenje. Alma pruža papir. Gleda. Reko sam onom srbinu da će bit problema zbog ovog. Eto vidiš šta naprave. Potroše pare a projekta niđe i štaš sad majku mu! Ljutit uzdah. Prebaci hrvatima. Ministru. Ne. Bolje zamjeniku. Neka nađu nešto. Projekt. Dat ćemo pare iz buđeta. Ovi smote već potrošili.

Zvonjava. Grize donju usnu. Jesam. Bili maloprije. Ajd u dva. Hoće financije. Ajd vidit ćemo. Kod Fehre. Uzdah zadovoljstva. Kao kralj na tronu. Vlast. Opet zvonjava. Šta bolan? Ma reko sam ti hiljadu puta ruši!!! Ma kogaš pitat!!! Ma kakav urbanistički bolan ruši. To ćemo naknadno. Cure, ako ste za druženja u dva sa mnom. Tišina. Neugodna. Majka u bolnici. Alma glasno. Ti, mala đeš ti posle????????? Šutnja. Gdje? Australija, Afrika, bilo gdje. Razmišlja. Kući. Glasnije nego uobičajeno. Ajd onda dobro. Bit će prilike da se družimo. Uspaljen i proždrljiv pogled prema objema. Alma gleda. Stol. Papiri. Izbjegava pogled. Izlazi.

Zvonjava. Sad tiše. Nerazgovjetno. Ama Martine reko sam ti da ćete dobit pare šta si se uzbunio odma!!!! Ko bolan?????Almir?????????? Ma pusti njega nema pojma o čem priča. Nerazgovjetno mumljanje. Reko sam precedniku da sad mora bit tako. Poslije izbora. Ha ja bolan. Ma batali to. Jesmo se neki dan dogovorili da ćemo rvatima dat što traže. Srbima isto. I jesmo se dogovorili šta ćete vi nama dat????????????? Onda u čem je problem čoječe.

Koje novine??????????? Ma to su Mehmedove novine bolan Martine. Ma pusti Mehu bolan ljut što mu nedamo dozvolu za gradnju. Martine bolan pa nudio nam nešto sitno para da mu damo, šta ti je!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Milion maraka. Jelde da nije puno???????????? Haj kad smo kod toga koliko vam je dao Slobodan za plac?????????????? Eto. I mi smo tražili toliko od Mehe. Ma šta se sikiraš bolan čim dadne pare novine će prestat pisat!!!!!!!!!!!!! Dobro. Javi se svakako pa ćemo to rješit.

Zujanje kompjutera. Alma ustaje. Izlazi. Razmišlja. Još uvijek. Otići. Gdje? Kuda? Svejedno. Bilo gdje. Ulazi. Odijelo kompletirano. Sako ispeglan. Krava zategnuta. Košulja u hlačama. Reci Almi nek mi ostavi onaj papir od maloprije na stolu. Dobro. Glas malo čvršći. Zastane. Okrene se. Pogleda. Mala, jelno Nejra je l?????????? Potvrdno kimanje. Bit će ti dobro, šta si se ušutila. Dobila si poso i sad možeš šta hoćeš.

Glasan zvuk zatvaranja vrata. Posao. Hm. Otići. Zašto? Babo. Otac. Čovjek. Nije se borio. Za ovo. Za njega. Ali je umro. Zbog njega. Zbog ovakvih. Zbog nepravde. Otići. Sigurno. Gdje? Gdje nema nepravde. Gdje nema ovakvih. Kakvih? Proždrljivih pogleda… Ustaje. Izlazi. Zatvara vrata. Gdje? Bilo gdje. Tamo. Daleko. Gdje nema mahira, jovana, martina, mehmeda, marka. Gdje ima ljudi. Gdje ima Almi. Gdje ima Nejri. Gdje ima baba i očeva. Zadovoljan uzdah. Shvatila. Gdje??????????????? Tamo gdje ima ljudi… poput njezinog oca…….

U Sarajevu, 2. 7. 2018.

O. J.

EMIL CIORAN O LJUDSKOM LICU

Rumunjski filozof Emil Cioran koji je pisao na francuskom i živio u Parizu piše sljedeće o licu u tekstu pod naslovom Strast za apsurdnim: „Što bi se dogodilo s čovjekom kada bi njegovo lice moglo prikladno izraziti patnju, ako bi se sva njegova nutarnja agonija mogla objektivirati u izrazu njegova lica? Bi li još uvijek međusobno komunicirali? Ne bi li smo pokrili svoja lica dok razgovaramo? Život bi bio nemoguć ako bi se beskonačnost osjećaja koju nosimo u sebi mogla potpuno izraziti u crtama naših lica.“

Što bi bilo s čovjekovim izgledom, pogotovo njegovim licem ako bi se recimo lice moglo okrenuti prema unutra, a da umjesto lica vidimo čovjekove najdublje osjećaje? Tko bi imao hrabrosti pogledati u patnju, u agoniju, anksioznost, depresiju, besmisao? Tko bi imao hrabrosti pogledati u osjećaje koji planiraju zločin, koji namjeravaju ubiti, oteti i vidjeti ih kao što vidi nečije oči, kosu, čelo, nos i usta?

Cioran koji je vrlo zanimljiv filozof i kojega tu i tamo nazivaju nihilistom nije dodao jednu važnu rečenicu svojoj misli o licu: Lice je božanski dar koji sakriva, skriva i ne pokazuje. Ako je grčki izraz za osobu prosopon, što smo mi preveli kao persona, kao osoba označavao masku koja skriva, onda je lice temeljni i najvažniji dio te maske. Lice je poput tajne kombinacije nekog sefa koju kad ju se jednom pogodi i ispravno upotrijebi otvara sef, ali još važnije pokazuje sadržaj sefa i što se sve u njemu nalazi. Zna se reći kako svako ljudsko lice ima priču. Obično se govori o borama, sjaju u očima, sijedoj kosi kao nečemu što je nastalo vanjskim utjecajem.

Ali čini se da je Emil Cioran u pravu kada u tom istom tekstu govori kako manje-više sve što se vidi na licu ne dolazi izvana, nego iznutra. Za Ciorana ništa izvana ne utječe na lice, ono je poput komada mramora kojega ništa izvana ne može promijeniti. Čovjekova nutrina je onaj pravi alat koji iznutra oblikuje lice. Za Ciorana ljudsko lice je posebno ne zbog toga što se ljudi izvana razlikuju, nego jer se svako ljudsko lice oblikuje iznutra, oblikuje ga čovjekova nutrina, čovjekove agonije, strahovi, patnje, nade, snovi, uspjesi i neuspjesi. Ono što se izvana događa s licem za Ciorana je sporedno i nevažno bilo da je riječ o tome da ga sunce pali i postane grubo i oporo bilo da ga se čuva u hladu i vlazi da bi zadržalo svježinu i elastičnost.

Za Ciorana vanjski utjecaji niti daju niti oduzimaju licu bilo što, ono se počinje oblikovati prvim osjećajem radosti, veselja, strasti, straha, patnje, agonije… Bore na licu, oko očiju i usta su za Ciorana nutarnji osmjesi ili plač, nutarnje radosti ili žalosti. Sve što vidite na jednom licu za Ciorana je nastalo strpljivim i polaganim oblikovanjem od strane čovjekove nutrine. Cioranu ima smisla govoriti o licu kao tajnom sefu koje ne dopušta ulaz bez ispravne kombinacije i sva su ljudska lica za Ciorana hodajući zaključani sefovi koji sa sobom nose i svoje tajne kombinacije za otvaranje. Ali te kombinacije se ne nalaze na licu.

Za Ciorana oči neće otvoriti lice, kao ni usta ni čelo ni kosa jer su to sve vanjski elementi lica. Radost, smijeh, patnja, bol, tuga, sve što dolazi iznutra su tajne kombinacije koje otvaraju ljudska lica. I svako pojedinačno ljudsko lice ima svoju vlastitu kombinaciju jer je svako ljudsko lice sef za sebe. Zato bi za Ciorana bilo i nelogično govoriti kako postoje lijepa ili ružna lica jer za njega ne postoje lica u množini. Za Ciorana postoji pojedinačno ljudsko lice koje zaključano poput sefa traži drugo lice da ga otvori tako što će slučajem pogoditi tajnu kombinaciju lica.

Ali tko će znati tajnu kombinaciju tuđeg lica kojega želi otvoriti i zaviriti iza njega u nutrinu? Cioran tu ne nudi odgovor. Cioran je došao samo do zaključka kako je lice maska koja skriva nutrinu i kako je čovjekova nutrina ta koja oblikuje lice, a ne vanjština. Ali kako i kojom tehnikom se lice drugoga otvori poput tajnog sefa da iznese sadržaj na svijetlo dana ni Cioran nije znao. I njemu je lice drugoga, ostalo tajni i zaključani sef koji nije uspio otvoriti kao što ni mi gledajući u lice u drugoga nismo sigurni koji tajni ključ ili koja skrivena kombinacija otvara njegovo ili njezino lice…

U Sarajevu, 24. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Mi ili oni? Naši ili vaši? Ili na kraju ipak bildanje samopoštovanja?

Govoriti o temi nacionalnog ponosa na Balkanu nije ni malo jednostavno i lako, pogotovo što je uvijek gotovo, pa sigurno da će nekome neka riječ biti trn u oku.

Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.

Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).

Grupe s kojima se ljudi identificiraju raznovrsne su. Jedna od njih svakako je nacija (sama riječ „nacija“ na Balkanu već izaziva osobitu pozornost, ali ipak da vidimo što nas dalje očekuje).

Socijalni identitet proizašao iz osjećaja pripadnosti i identifikacije s određenom nacijom naziva se nacionalni identitet. Zbog velikog utjecaja koji je imao kroz povijest čovječanstva oduvijek pobuđuje interes socijalnih znanosti.

Nacionalni identitet za pojedinca ima kognitivno, emocionalno i motivacijsko značenje što ga čini predmetom interesa psihologijskih istraživanja (Šiber, 1998).

Teoriju socijalnog identiteta postavili su Tajfel i Turner 1986. godine. To je prva teorija koja je sustavno zahvatila koncept socijalnog identiteta i stavila ga u središte interesa socijalne psihologije. Teorija se bavi članstvom u grupi, grupnim procesima i međugrupnim odnosima.

Njezina osnovna pretpostavka je da je već samo članstvo u nekoj grupi dovoljan uvjet da se kod pojedinca razvije osjećaj pripadnosti (poput toga kada imamo člansku kartu dobrovoljnih davaoca krvi već imamo taj osjećaj pripadnosti toj grupi i sami se osjećamo kao dobrovoljni davaoc krvi bez obzira ako smo samo jednom ili nijednom darovali krv).

Prema Tajfelu i Turneru socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).

Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).

Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko ima grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji kod mladića dominira identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.

Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.

U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako je, npr. nečija uloga majke svakodnevno istaknutija od uloge članice radnikog sindikata (Huić, 2004).

Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji o jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.

Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.

Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).

Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.

Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.

Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni u početku su najviše bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima u početku manje bavila, ali u novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom području.

Prema teoriji socijalnog identiteta samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.

Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).

Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.

Razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćenja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih članova (Huić, 2004).

U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.

Kao što je ranije spomenuto pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978) postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.

Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemers i dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture sladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.

Prema teoriji socijalnog identiteta ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.

Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).

U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.

Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).

Na kraju, postavlja se pitanje može li tvrdnja „da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi“ biti potvrda da identifikacija s nacionalnom grupom na Balkanu kompenzira druge tipove samopoštovanja koji nam sve više i više nužno nedostaju?

Mi ili oni? Naši ili vaši? Ili je u pitanju negativna korelacije nacionalnog ponosa (koji proizilazi iz nacionalnog identiteta) i samopoštovanja?

Literatura:

Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998) Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija, Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.

Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etnikim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Lacković-Grgin K. (1994) Samopoimanje mladih, Naklada Slap, Jastrebarsko.

Milošević Đorđević J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta, Psihologija, Vol. 36 (2).

Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin, No. 108, pp. 499-514.

Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image, Princeton, New Yersey, Princeton University Press.

Šiber, I. (1988). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni Sabor Hrvatske.

Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije, Politika kultura, Zagreb.

Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Tajfel, H. i Turner, J. C. (1986). The Social Identity Theory of Intergroup Conflict. The Social Psychology of Intergroup Relations. (pp. 33-47). Monterey, CA: Brooks/Cole.

SIMBOLIČNO ZNAČENJE BROJEVA (II. dio)

U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/simbolicno-znacenje-brojeva/ ‎

Broj 6 je prema pitagorejcima bio prvi matematički savršeni broj (uz 28, 496 i 8.128), i to zato je jer je jednak zbiru svojih djelioca (1+2+3=6). U Božjoj državi, Aurelije Augustin čak kaže da je 6 savršen broj ne zato što je Bog stvarao svijet šest dana, nego je zapravo Bog stvarao svijet šest dana jer je 6 savršen broj.

Simbolično ga se uzima kao broj savršenstva, potpunosti i ljepote (kod Starih Grka bio je to Venerin broj).

Glavna budistička mantra je formulirana kroz šest slogova: Om ma-ni pad-me hum; i ona izražava svekoliki ustroj i hijerarhiju bića – krenuvši od prvog svetog sloga (Om) koji označava razinu deva (superiornih duhovnih bića), pa preko ašura, ljudi, životinja, gladnih duhova (pretas), pa do samog pakla (Naraka).

Posebnost broja šest je osobito uočljiva kroz njegovu učestalost u prirodi. Heksagonalne oblike susrećemo u kemiji (molekularni ustroj), snježnim pahuljama, to je i oblik ćelija pčelinjeg saća, kao i oblik očnih stanica kod različitih kukaca. Ponekad se iznenađujuće pronalazi i kao prirodni obrazac kod formiranja nekih stjenovitih formacija itd.

Biblija govori o broju 666 kao broju zvijeri, odnosno, broju antikrista (Otk 13,17-18).

Međutim, broj 666 se u Bibliji pojavljuje još dva puta potpuno nevezano za to. Npr., Prva knjiga o kraljevima (10,14) spominje kako je kralj Salamon svake godine prikupljao 666 zlatnih talenata od svojih podanika. S druge strane, Ezra (2,13) broj 666 spominje kao broj Adonikamovih potomaka koji su se iz babilonskog sužanjstva vratili u Jeruzalem i Judeju.

Već rana patristička kršćanska teologija kalkulira kako se u svezi famoznog „broja Zvijeri“ zapravo radi o gamatrijskoj kalkulaciji (predstavljanje izvjesnih riječi kroz zbir numeričke vrijednosti pojedinih slova). Tako je sv. Irenej smatrao da broj 666 zapravo znači Lateinos – kao grčki pojam za Rimsko carstvo (30+1+300+5+10+50+70+200). No, danas se najčešće smatra da se ipak radilo o imenu Neron – Cezar, tj. prema njegovoj hebrejskoj transliteraciji: NRVN QSR (50+200+6+50+100+60+200). Na kraju ipak ostaje nejasno zašto bi po sebi dobar broj 6, osobito u trostrukoj (božanskoj) formi dobio tako sablasno značenje? Moguće je da problem i nije u samom broju nego u njegovom nezasluženom prisvajanju. Sotona je netko tko sebi nezasluženo prisvaja božanski autoritet, baš kao što je oholost prvi i izvorni grijeh – stavljati sebe iznad reda i zakona i prisvajati si više privilegija i značenja nego što nas sljeduje.

Broj 7 je u simboličkom smislu poprilično višeznačan, s tim da su mu sva značenja pozitivna. Između ostalog, uzima se kao broj sigurnosti. Npr., u svima nam znanoj bajci, Snjeguljica pronalazi sigurno utočište kod 7 patuljaka, baš kao što u – potpuno različitom – japanskom kulturnom kontekstu onih 7 Kurosawinih samuraja hrabro brani seljake od pljačkaša i ubojica. Slično tako, u jednoj domaćoj narodnoj priči otac uvjerava svojih 7 sinova da će biti sigurni u životu jedino ukoliko se budu držali zajedno.

Sedam se također uzima kao broj sveukupnosti i izvrsnosti. Kao zbir božanskog broja 3 i zemaljskog 4 upućuje na cjelinu stvarnosti. Sedam je boja u duginom spektru, sedam je tonova u dijatonskoj ljestvici (c, d, e, f, g, a, h). Sedam je dana u tjednu.

Broj sedam se učestalo javlja u judeo-kršćanskoj tradiciji. To je broj odmora, pošto je Gospodin odmarao sedmog dana stvaranja. Također, sedam je nebeskih sfera, sedam je svetih arkanđela (u islamu su 4); sedam je darova Duha Svetoga, sedam je kreposti, ali i sedam je smrtnih grijeha; dva puta sedam je djela milosrđa (tjelesnih i duhovnih). Također, u Isusovo vrijeme su Židovi smatrali da bližnjemu treba oprostiti do sedam puta, no Isus je smatrao da treba praštati do 70 puta 7 – što će reći da uvijek i u svakoj prilici trebamo biti spremni na praštanje.

Broj 8 je broj snage i obilja, broj ravnoteže i harmonije, ali i broj sposobnosti donošenja odluke.

Kinezi ga smatraju sretnim brojem tako da su ljetne olimpijske igre 2008. u Pekingu započele 8. VIII. u 8 sati, 8 minuta i 8 sekundi.

Kao tzv. povaljana osmica, broj osam je i matematički simbol beskonačnosti; u filozofiji se uzima kao broj harmonije između nebeskih i zemaljskih energija koje međusobno uviru, cirkuliraju i vraćaju se sebi. To je također i broj enantiodromijskih obrata, pri čemu rastuće stvari i tendencije s vremenom prelaze u vlastitu suprotnost.

Broj osam je također broj velikog svećenika Melkisedeka – inače jednog od najintrigantnijih i najmisterioznijih likova cjelokupne zapadne monoteističke tradicije. U trostrukoj formi 888, to je i Isusov broj, barem prema gamatrijskoj kalkulaciji njegovog imena na grčkom: ΙΗΣΟΥΣ.

Broj osam je također i ženstven broj (neki bi rekli već po svome izgledu). Tako da se – slučajno ili ne – Međunarodni dan žena slavi 8. III. Također, zanimljivo, rođendan Blažene Djevice Marije se slavi 8. IX., a blagdan njezinog bezgrešnog začeća 8. XII.

Kao simbol snage i odlučnosti, i znak „Stop“ u prometu je u obliku oktagona, te crvene boje koja inače simbolično i odgovara ovom broju. Borilišta mješovitih borilačkih sportova imaju oblik oktagona te kao takva simboliziraju manifestaciju velike snage, hrabrosti i odlučnosti.

Broj 9 je posljednji jednoznamenkasti broj i kao takav predstavlja kraj jednog ciklusa. Istovremeno, kao takav on naznačuje početak nečeg novog. Zanimljivo, u latinskom jeziku devet (novem) i riječ „novo“ (novus) imaju isti korijen. Dijete u majčinoj utrobi provodi devet mjeseci i zatim se rađa te započinje svoj život na zemlji. Stoga je ovo broj mijene važnijih životnih razdoblja.

S obzirom da se (kod arapskih brojeva) devetka piše kao izokrenuta šestica, ovaj broj je ponešto dvosmislen i prevratnički. Istovremeno božanski i magijski, vječan i prolazan. Kao svojevrsni broj zmije i raka on simbolizira praiskonske kaotične energije, istovremeno plodne ali i prijeteće.

Kontraverza broja devet je primjetna i u kršćanskoj tradiciji. Isus je umro na križu o devetom času (po sunčevom satu; po današnjem satu to je tri sata poslijepodne), i kao takav, deveti čas je za kršćane istovremeno užasan, ali i spasonosan. Stoga je to za kršćane tradicionalno vrijeme poslijepodnevne molitve.

Broj deset: U mnogim zemljama svijeta „desetka“ je najbolja fakultetska ocjena, dok se u osnovnim i srednjim školama ocjenjuje maksimalno do pet, što će reći da desetka po sebi predstavlja neki viši nivo; do nje se mora strpljivo doći, i to uopće nije lako. Zato je broj deset broj ishoda, svršenosti i kompletnosti. Ona predstavlja kraj puta, ali i vrhunac istoga. I u kolokvijalnom govoru volimo reći za izvrsne stvari – „čista desetka“.

Za pitagorejce je ovo bio najsvetiji broj, jer je to broj tetraktisa – savršenog triangla (po principu 1+2+3+4 = 10).

Slika 1: Tetraktis – Izvor (foto): en.wikipedia.org

Ovaj broj kao da sadrži u sebi sve prethodne brojeve i sve ih podrazumijeva. Kao da nam sugerira da se do vrhunca uopće ne stiže lako. Sve prethodno se mora naučiti, svladati i proći kako bi se došlo do krajnjeg ishoda i nagrade. Obmane i kampanjstvo donose samo kratkoročne uspjehe i rezultate … što će reći da je kvaliteta ipak kvaliteta.

Čovjek ima deset prstiju s kojima manje-više sve radi. Kao dekanat, dekuria ili desetina, desetka predstavlja i osnovnu organizacijsku jedinicu – danas je opstala ponajviše u vojsci. U Starom Zavjetu desetina je predstavljala i od Boga propisanu poreznu stopu (10%) – primjećujemo, ljudske vlasti prisvajaju sebi uvijek više.

Islamska tradicija spominje deset poslanikovih ashaba (prijatelja, miljenika).

Broj 11 je u simboličnom smislu moguće i najkontraverzniji broj. U numerologiji ga se smatra majstorskim brojem (uz 22 i 33), jer je sastavljen od dva jednaka korijenska broja. Međutim, Aurelije Augustin ga je smatrao samim grbom (simbolom) grijeha. Govoreći o broju 11 kao o broju nereda neki se autori pozivaju na to da jedanaestka po sebi predstavlja narušeni sklad desetke. Međutim, u ovom smislu puno prije da se radi o jednoj formi tabua blizanaca. Naime, kod mnogih primitivnih naroda i plemena postoji pojava ubijanja blizanaca, jer se u njihovom rođenju vidi nešto prijeteće. Bog i priroda stvaraju doduše slično, ali nikad identično. Zato „identično“ po sebi predstavlja narušavanje prirodnog reda.

Ljubitelji teorija zavjera će u ovom kontekstu vjerojatno zadovoljno trljati ruke jer je i jedan od važnijih simbola „novog svjetskog poretka“ – statua slobode, izgrađena na temelju u obliku jedanaestokrake zvijezde.

Ipak, ponegdje broj jedanaest ima i pozitivno značenje. Unutar europske kršćanske pučke tradicije engleska princeza – sv. Ursula je imala pratnju od 11.000 djevica dok je hodočastila u Rim. U tom smislu se jedanaest uzima i kao broj duhovnog glasnika.

Broj 12 se općenito u simboličkom smislu shvaća kao broj kozmičkog reda. Dvanaest je mjeseci u godini, a u astronomiji postoji i dvanaestogodišnji sunčevi ciklusi (period u kojem sunce ritmički prelazi iz stanja minimalne u stanje maksimalne aktivnosti).

Broj 12 je osobito značajan u kršćanskoj tradiciji. Tako, 12 je plemena Izraelovih, 12 je apostola Isusovih, Blažena Djevica Marija u svojem proslavljenom izdanju nosi krunu sačinjenu od 12 zvijezda (Otk 12,1). 12 je božićnih dana (od 25. XII. do 6.I.). 12 je vrata (4 X 3) na nebeskom gradu Jeruzalemu, a Knjiga Otkrivenja spominje 144.000 spašenih (12 X 12.000).

Broj 13 se u zapadnoj kulturi danas uobičajeno shvaća kao tragičan i zlosretan broj. Neki ovome vide razlog još u posljednjoj večeri gdje je Juda Iškariotski kao trinaesti sudionik večere napustio pa zatim i izdao Isusa.

Neki ljudi danas toliko strahuju pred ovim brojem da čak postoji i dokumentirana fobija od broja 13 – tzv. „triskaidekafobija“, pa čak i njoj srodna „paraskavedekatriafobija“ (strah od petka, 13.).

No, u nekim kulturama se broj 13 shvaćao i kao sretan broj, npr., kod Azteka. Njihova godina se sastojala od 20 perioda po 13 dana (260).

Ovdje ćemo spomenuti još i simboličko značenje broja 40. U Bibliji se javlja kao vrijeme teškog puta i kušnje. 40 dana je padala kiša tijekom općeg potopa; 40 godina su Izraelci lutali pustinjom nakon izlaska iz Egipta; 40 dana je postio Isus u pustinji pred početak svoga javnog djelovanja, 40 dana je proteklo od njegove smrti do uzašašća u Nebo. Na temelju potonjeg, pravoslavni kršćani i danas smatraju da 40 dana iza smrti svaka duša stupa pred sudište Božje (sv. Atanazije). Stoga svi kršćani poste korizmeni post 40 dana, a istočni kršćani podjednako i onaj adventski.

Bilo kako bilo, na kraju ćemo zaključiti da su brojevi bili uvijek više od puke matematike, ili možda sasvim obratno – da je matematika oduvijek bila puno više od same sebe, upravo kako su je držali i pitagorejci – ne samo kao znanstvenu, nego i kao doslovno duhovnu disciplinu.

U Sarajevu, 15. 6. 2018.

M. B.

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

– Xavier LEON-DUFOR, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

– Alonzo L. Gaskill, “The Seal of Melchezidek?” Religious Educator 11, no. 3 (2010): 95–121. Online verzija: https://rsc.byu.edu/archived/volume-11-number-3-2010/seal-melchizedek-0

– https://mysticalnumbers.com/

– https://en.wikipedia.org/wiki/666_(number)

Izvor (foto): 123rf.com

Dilema

Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.

Osjećaj koji se u njoj javljao dok je prebirala slike sjećanja bio je poput osjećaja čovjeka koji stoji pred nečim nepoznatim, ali to se nepoznato ne dopušta vidjeti, čuti i dodirnuti. I jer ne dopušta, čovjek se rezignirano udaljava od toga, ili nepoznato svede na razinu iluzije kojom se pokušao zavesti. Nije mu palo napamet da bude strpljiviji i natjera se čekati jer je nepoznato koje je osjećao možda bilo spremno da se konačno pojavi pred njegovim očima. Ali on nije mogao čekati. Bilo zbog nestrpljivosti bilo zbog straha.

Osjećala se kao taj čovjek nesigurna što je bilo u pitanju i što je trebalo učiniti. Je li trebalo još čekati? Je li trebala biti strpljivija? Je li je strah natjerao da pobjegne? Je li veliki broj mogućnosti pred njom zaslijepio njezinu intuiciju koja ju je izdala u najvažnijem trenutku? Što sada kada je trenutak prošao? U ustima je osjećala kiseli i metalan okus gorčine koji je dolazio iz njezine duše. Dosad nije znala da i tijelo pokaže kad je duša ogorčena. O sebi je mislila da nema dušu. Uvijek je znala slušati kako gubitak velikog životnog trenutka donekle znači i nesretno življenje budućeg života. Govorili su joj sreća je jednako velikom životnom trenutku.

Ali kojem? Koji je njezin najveći životni trenutak? Je li već prošao ili tek dolazi? Kako ga predosjetiti? Kojem proroku i vidovnjaku se obratiti da joj pokloni točan dan, sat i minutu presudnog trenutka? Ogorčeno je udahnula i okrenula glavu na drugu stranu. Čekajući taj neki veliki trenutak mnogi drugi su joj trenutci prošli, a da za njih nije ni znala. Naučila je jednu stvar. Trenutak koji čekaš, kojega želiš, kojega bjesomučno mučeći sebe i svoju psihu i svoje tijelo iščekuješ, ne može se predvidjeti. Jer iako se nešto može dogoditi, važnost događaja tek budućnost razumije koju još uvijek nemaš i ne živiš.

Naučila je to na različite načine i od različitih ljudi. Trenutak je besmislen ako nemaš budućnost koja će ti objasniti njihovu važnost i veličinu. Čula je od mnogih da valja učiti na svojim greškama, ali nitko joj nije rekao da se o greškama uči u budućnosti, a ne u trenutku kada ih činiš. Greške mogu biti protumačene jer postoji budućnost u kojoj će moći o njima razmišljati i sebe preispitivati. U trenutku kada je činila greške nije znala da su greške. Razumjela je da nešto u sadašnjosti nije ni greška ni dobar potez, nego tek u budućnosti će znati je li ono što je danas učinila bilo greška ili nije.

Gorak okus u ustima se pojačavao dok je grčevito rukom stezala neku knjigu. Zašto ne bi bilo moguće da sada vidi je li ono što je učinila pogrešno ili nije? Zašto ne može vidjeti? Tišina povremeno prekidana njezinim uzdahom tjeskobe joj se rugala. Pokušala je svoje misliti usmjeriti drugačije. Možda odluka koju je donijela nije presudna za cijeli njezin život? Možda će biti još takvih odluka i valja već sada imati kamenu čvrstoću kad se budu donosile? Ali zašto joj je osjećaj govorio da je ova odluka nekako presudna? Je li moguće da se cijeli njezin život može odrediti i odživjeti jednom jedinom odlukom donesenom u datom trenutku? Osjećaj joj je govorio da je to moguće, ali bila je sumnjičava prema tome. Nije se osjećala loše zbog odluke koju je donijela, osjećala se nesigurno.

Kako je rasla i sazrijevala, sve je više razumjela da nesigurnost nije pitanje dobre ili loše odluke, vremenski dobro tempirane. A ne. Nesigurnost je dio čovjeka, bez obzira na vrijeme, tempo i dinamiku životnih odluka i životnih trenutaka. Učili su je jednostavnosti. Nagovarali da u životu primjenjuje jednostavno pravilo koje će joj uštedjeti vrijeme, živce i noći provedene u nesanici. Odluči, presjeci i ne osvrći se. No, već kod prve važnije životne odluke koju je donijela po predloženom pravilu našla se u stanju nemira. Odlučila je, presjekla je, ali se nastavila osvrtati još dugo do te mjere da je na vlastitom životnom putu kada se osvrne to mogla učiniti samo pomoću nekog instrumenta poput dvogleda jer je taj trenutak bio tako daleko da se više nije mogao vidjeti golim okom. Umjesto dvogleda upotrebljavala je sjećanje.

I što ga je više koristila to je postajala nemirnijom jer odluči, presjeci i ne osvrći se nije tako dobro i pametno pravilo. Sjećanje je rađalo nesigurnošću. Zaboravili su joj reći da se nesigurnost hrani sjećanjem, što više podsjećanja na trenutke i odluke to više nesigurnosti jesu li trenutci bili pravi i odluke ispravne. Nesigurnost ju je izjedala jer je suviše često dopuštala sjećanjima da vode glavnu riječ u njezinoj sadašnjosti. I svoju budućnost osjećala je kao tmurnu zbog sjećanja koja nije mogla suzbiti. Sada kada je donijela odluku za koju joj je intuicija govorila da je presudna za njezin život, otvorila se Pandorina kutija njezinih nemira i pitanja. Ali svako pitanje istovremeno je imalo dva suprotna odgovora koji joj nisu puno pomagali da razbistri glavu.

Nekad je davno naučila od mudraca da je kontradikcija pravilo ljudskog razuma, da čovjek koji u isto vrijeme nešto niječe i potvrđuje ne može razmišljati i s njim se ne može razgovarati i da takav završi u bunilu i ludilu. Ali joj nisu rekli da čovjekovi osjećaji, intuicije, maštanja i fantazije bez problema žive upravo jer ne poštuju pravilo kontradikcije, nego upravo ne poštujući ga, sebi osiguravaju dugovječan i stabilan život u čovjekovoj nutrini, ali čovjek zbog toga nije bunovan i lud. U sadašnjem trenutku sebe nije smatrala ludom iako joj na isto pitanje pristižu dva međusobno nepomiriljiva odgovora.

Okrene se na drugu stranu prema prozoru i spusti knjigu na pod. Na trenutak pomisli kako bi bilo praktično da je poput nekakvog automata, mašine nekog input-output uređaja koji kad mu daš komandu, zapovijed, zadaš pitanje, narediš samo izbaci papirić sa željenim sadržajem. Ali ne bi bilo ljepote u sadašnjem trenutku u kojem se nalazila. Znala je da ovakve situacije u kojima se nađe imaju neku svoju ljepotu koja pomalo boli. Ovakvi trenutci imaju i neku svoju mračnu privlačnost. Ovakve situacije ne rađaju jake i čvrste ljude. Sudeći prema njoj ovakve okolnosti rađaju čudesnim sposobnostima mašte da stvori cijeli jedan svijet u kojoj odluku nije donijela i u kojoj se trenutak koji ju je doveo do odluke nije pojavio. Onako kako je to ona zamišljala mogla je sada nesputano maštati o svim trenutcima koji joj se nikada neće pojaviti u životu i odlukama koje nikada neće donijeti.

Međutim, nju je posebno veselilo što budućnost nije mogla zaustaviti maštu. U toj nesposobnosti budućnosti da zabrani mašti njezino promatranje nalazila se barem za nju sva ljepota i uzbuđenje stanja u kojem se nalazila. Mogla je maštati. Slobodno. Nema granice. Ne postoje greške i dobri potezi. I ako postoje, snagom mašte oni se ukidaju, mijenjaju, dolaze i nestaju. Mašta je djelovala umirujuće i ljekovito na njezino trenutno stanje. Nitko je nije mogao zaustaviti i spriječiti u tome. Mislila je kako bi bilo božanski kad se ne bi morala vratiti u stvarnost. Kad bi mogla ostati u svijetu svoje mašte, tamo gdje ni kontradikcija nema snagu i gdje njezina moć potpuno nestaje.

Iako su joj govorili da se snaga ljudi mjeri prema tome koliko čvrsto stoje ili ne stoje kod svojih odluka, njoj se činilo razumljivije da se snaga ljudi ili njihova nemoć mjeri time može li njihova mašta nadjačati stvarnost ili će je stvarnost poraziti. Jer sada ona je bila najsnažnija žena na svijetu. Njezina mašta nadjačala je stvarnost trenutka u kojem se našla i odluke koju je donijela. Zaključila je da su pitanja zašto je morala tako učiniti i zašto u tom trenutku, odnosno, općenito pitanja su neprijatelji mašte jer čovjeka vuku grčevito za rukave prema dole, u stvarnost. A ona je željela ostati gore, u mašti.

Ostajanje i zadržavanje gore imalo je svoju cijenu. Jer ostajanje u mašti za nju nije značilo postići određenu visinu i tu ostati. Ne. Značilo je penjati se u visinu do beskraja. Ali zato i pad u stvarnost može biti bolniji ovisno od visine koju je dotakla. Varala se kad je bila uvjerena da može odrediti visinu koju će mašta dosegnuti. Nije išlo. I zato se prepustila mašti da ju nosi negdje gore. Pad s tako velike visine u stvarnost nije mogao proći bez posljedica. Nemir, tjeskoba koju je osjećala bili su rezultat pada. Ogorčenost i metalan okus u ustima došli su kao fizička posljedica. Nije mogla vjerovati da pad u stvarnost može stvoriti i fizičku reakciju.

Međutim, pad u stvarnost i nije bio toliko bolan za nju koliko je bila spoznaja da ne zna je li odluka koju je donijela greška ili dobar potez i da to neće znati dok ne zastane pored putokaza na kojem piše budućnost i osvrne se natrag da vidi. Njoj je bilo nečuveno i neprihvatljivo da ne zna. Ali to je stvarnost. Mašta je za nju izgradila cijeli jedan svijet koji je prilagođen njezinim željama i osjećajima. Stvarnost je već izgrađena. Razumjela je da dijelove stvarnosti može prilagoditi sebi i svojim prohtjevima, ali ne i cjelokupnu stvarnost, pogotovo budućnost.

Budućnost nije mogla prilagoditi sebi i bila je osuđena na čekanje. A čekati značilo je za nju priznati da vrijeme postoji. Ta spoznaja nije joj bila ugodna. Dok je ležala gledajući kroz prozor i slušajući zvukove izvana, pokušala je sebi dočarati i opisati kako se zove stanje u kojem se trenutno nalazi. Nije bila depresivna, ali je bila pomalo pesimist. Ali je bila i pomalo optimistična nadajući se da će joj budućnost donijeti odgovor koji je već sebi dala i koji bi je zadovoljio i udobrovoljio. Gledajući kroz prozor sinulo joj je da se nalazi ni na nebu ni zemlji, nalazila se u međuprostoru između svoje mašte i stvarnosti svijeta i zvukova koji su dopirali kroz poluotvoren prozor. Nalazila se u međuprostoru između mašte bez budućnosti i stvarnosti čekanja i vremena da budućnost dođe.

Nalazila se, kako je ona to razumjela i rekli bismo prilično dobro u dilemi, jer jedina stvar koju je nisu krivo naučili jest da je dilema međuprostor između mašte i stvarnosti, između slobode od budućnosti i okova čekanja u vremenu. Ono što ju je utješilo i konačno natjeralo da se pomjeri s kreveta i ustane i krene prema prozoru jest činjenica da veliki broj onih koje sluša kroz prozor kako viču, galame, smiju se, plaču i pjevaju su također u međuprostoru između mašte i stvarnosti. I oni su kao i ona u dilemi.

U Sarajevu, 15. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O NESRETNOM ČOVJEKU

Ako bi se mogla opisati nesretnost, onda bi ona bila pseudo-religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumno odbacivanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretan čovjek je religiozni fanatik vlastitih mana te hladni analitičar i redoviti kritičar vlastitih vrlina. Nesretan čovjek isključivo vjeruje u vlastitu metafizičku pokvarenost, dok odbacuje ono što mu njegov zdrav razum govori o nekim dobrim ljudskim kvalitetama koje posjeduje.

Nesretan čovjek je na sebi svojstven način religiozan. On vjeruje kako je njegov uzvišeni poziv osloboditi samog sebe od vlastitih mana. Ali kada treba doći trenutak borbe, on se povlači iz borilišta prepuštajući se nesretnosti bez kapi prolivenog znoja. Nesretan čovjek je često nerealan i iracionalan jer zabranjuje vlastitom razumu da mu govori o njegovim dobrim svojstvima, a previše prepušta mašti da mu pred očima slika fantastične slike njegove epske borbe s vlastitim manama. Zato nesretan čovjek ne zna vidjeti nešto dobroga u svakodnevnim stvarima, jer njegova izmučena i umišljena veličina mu ne dopušta da vidi jednostavno dobro u nečemu običnom.

On je predodređen za velike bitke i ratove sa samim sobom. Zato dobrotu zanemaruje, a nesretnost veliča. Njegova nesretnost počiva u njegovu čudnom načinu razmišljanja kada je riječ o njemu samom kao ljudskoj osobi, jer je cijela njegova osoba podređena umišljenoj borbi s njegovim ljudskim manama koje on vidi kao nekakve drevne nemani koje se mogu pobijediti isključivo nadzemaljskim snagama, a ne svakodnevnim sitnim koracima. Ako je škrt, njegova borba protiv škrtosti nije razumna borba sa samim sobom gdje bi se svaki dan djelimično odrekao onoga što ima.

Njegova borba sa škrtosti je neka vrsta mitske borbe darežljivog junaka s nemani škrtosti gdje on sebe gleda kao onoga koji stoji na brdu od zlata kojega se odrekao da bi cijelo čovječanstvo moglo kovati prstenje, narukvice i ogrlice. Zato je nesretan čovjek i ponekad megaloman bilo da pretjeruje u isticanju svojih mana bilo da još više pretjeruje u načinima na koji ih svladava. Nesretnom čovjeku najveći neprijatelj osim njega samog su stvarnost i ljudi oko njega. Stvarnost mu je neprijatelj jer ga svaki put pobijedi vrlo jednostavnim trikom bez imalo napora tako što mu pokaže da dok je u svojoj mašti darovao čovječanstvu brda zlata da se ukrase, u stvarnosti je stisnuo ruku da ne kupi komad kruha nekom prosjaku koji ga je zamolio jer je gladan.

Ljudi su mu neprijatelji ponajviše jer ne mogu shvatiti koja je on veličina, borac i junak i koje sve nemani mora pobijediti da bi bio ono što jest. Također, ljudi su mu neprijatelji jer su stvarni i ne vide mitološkog junaka koji stoji na brdu zlata i prezrivo ga daruje čovječanstvu iscrpljen do kraja borbom s nemani koja se zove škrtost. Oni vide stvarnog čovjeka koji je za njih škrt jer im nikada nije ponudio kavu, ručak ili večeru. Nesretan čovjek više voli izmišljene ljude koji će se diviti njegovoj borbi s vlastitim manama. Izmišljeni ljudi su poput mitskih junaka ili duhova. Oni nemaju ni vrlina ni mana. Oni su nijemi promatrači priče koju glavni junak o sebi priča. Zato nesretan čovjek bude razočaran kada se iz svog izmišljenog svijeta naglo nađe u stvarnosti među stvarnim ljudima. I najviše mu smeta što ti stvarni ljudi imaju također i vrline i mane. Jer njegova mašta ne poznaje druge junake, samo njega.

Nesretnom čovjeku ne smetaju toliko njihove vrline, koliko njihove mane jer je njegov izmišljeni svijet usmjeren na borbu s manama. Međutim, mane drugih ljudi za njega su nevidljive i beznačajne za razliku od njegovih. I ako postoji neki čovjek koji je uistinu škrt, paradoksalno nesretan čovjek će mu zavidjeti na škrtosti. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stvarna škrtost bezazlena u odnosu na njegovu izmišljenu škrtost u njegovoj mašti. Mane moraju biti nepobjedive jer njegov osjećaj za junaštvo i borbu raste proporcionalno sa snagom i moći izmišljenih mana u njegovoj glavi. Što moćnija škrtost, bahatost, kukavičluk to je potrebno veće junaštvo da se one svladaju.

On je poput vojnika koji u presudnom trenutku napusti bitku i pobjegne, ali onda negdje usput otkrije da je on hrabar junak i da nijedna vojska nije kadra se suprotstaviti njegovoj hrabrosti. I vrati se u bitku i sam pobijedi cijelu protivničku vojsku uz oduševljeno klicanje drugih vojnika. Tako on to vidi u mašti. U stvarnosti bi to sigurno izgledalo puno drugačije.

Zato je osobina nesretna čovjeka da ne razmišlja o stvarnosti i uglavnom se od nje sklanja kao što se mračnjak nastoji skloniti od svijetla. Što se tiče vrlina, za njih se ne treba boriti one su već osvojene i već ih do kraja posjeduje. Zato nesretan čovjek ponekad nema stvarne volje bilo što promijeniti na sebi kad je u pitanju stvarni život i stvarni ljudi jer raditi na sebi nije potrebno, sve vrline posjeduje, a s manama će se već nekako izboriti, ali to će ovisiti o snazi njegove mašte, a ne o snazi njegove volje.

Zato je nesretan čovjek redovito iscrpljen čovjek, loše spava, loše jede, dekoncentriran je. Njegova borba iziskuje izvor snage, a to je njegova psiha i njegova mašta koje aktivno sudjeluju u njegovoj borbi poput dvojice generala koji gledaju karte i razmišljaju koji je najbolji način za napad i kada. U nesretnog čovjeka mašta i psiha su dva stratega koji se međusobno iscrpljuju jer dok mašta odbacuje stvarnost, psiha s njom ostaje povezana.

Ali zašto govoriti o nesretnom čovjeku, nije li bolje govoriti o psihološki nestabilnom čovjeku? Ovisi kako ćemo razumjeti što je nesretnost, a nesretnost nije isto što i nesreća. Nesretnost je religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumsko odbijanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretnost je religiozno vjerovanje u stvari mašte, a razumsko odbijanje postojanja psihe i stvarnosti. Nesretnost je mitološko vjerovanje u mane i njihovu svemoć i osobnu mitološko junaštvo i odbijanje razumskog vjerovanja u postojanje stvarne dobrote u samom sebi, u stvarnim ljudima i u samoj stvarnosti i potrebi da se ta dobrota istakne, potiče i o njoj govori.

Nesretan čovjek može u stvarnosti i biti dobar kao netko tko nikoga ne dira te nikome ne stvara probleme, ali je daleko od dobrog čovjeka koji o dobroti govori i dobroti se raduje i osmjehuje. Nesretan čovjek – zato i kažu – dok može biti dobar za druge, za sebe nije dobar, jer sam sebe ne smatra čovjekom koji u sebi nosi zrnca dobrote. Sva njegova stvarnost vrti se oko njegove junačke borbe s vlastitom maštom i psihom i manama koje često do te mjere preuveličava da više ni mašta ni psiha ga ne mogu pratiti nego se slome pod teretom nesretnosti.

Samo zato jer nikada nije na trenutak otvorio oči i promotrio stvarni svijet da vidi da u njemu ipak ima stvarne dobrote i stvarno dobrih ljudi, nesretan čovjek rijetko može biti ikada sretan, jer ako je nesretnost religiozno vjerovanje u vlastite mane, sretnost je razumsko vjerovanje u stvarnost dobrote. Kod nesretnog čovjeka vjera i razum su u žestokom sukobu gdje je vjera već odnijela pobjedu, samo razum to ne zna, a i kad razum shvati, nažalost za nesretnog čovjeka bude ipak prekasno jer od polomljene mašte i psihe više se ništa ne može izgraditi, ne može se više izgraditi ni izmišljeni svijet junaka koji pobjeđuje vlastite mane i slabosti. Ostane potpuno prazna ljuštura koju je nekada nastanjivao i u kojoj je živio stvarni čovjek i stvarno ljudsko biće.

U Sarajevu, 12. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Cursus modo officiis liberavisse congue mgolestied egeted

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

Donec nulla non metus auctor fringilla
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Kenean mattis tortor ac sapien congue mgolestiem eget dolor

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Heading

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

Donec nulla non metus auctor fringilla
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

PETER SLOTERDIJK O ASKEZI I VJEŽBANJU

Njemački filozof Peter Sloterdijk u svom djelu You must change your life opisuje čovjeka kao biće koje trenira ili vježba. Čovjek je homo exercitius, čovjek vježbe. Prema Sloterdijku, vježbanje nije u temelju pitanje fizičke aktivnosti, nego je riječ o pokušaju da čovjek nadmaši sebe i tako postigne jedan viši stupanj svijesti o samom sebi. Zanimljivo je kako prema Sloterdijku ideja vježbanja dolazi iz shvaćanja kako je vježbanje prije svega duhovni napor da se kontroliraju i pobjede strasti koje čovjeka zarobljuju. Biti asketa značilo je duhovnu borbu sa samim sobom. Za Sloterdijka askeza je jedan i od temeljnih pokretača religije koji se javlja kao oblik odricanja, bježanja od svijeta, samokontrole, obraćenja.

Prema Sloterdijku, askeza je zapravo temelj religije i religija bez jednog određenog oblika askeze vrlo brzo prestaje biti autentična religija. Askeza je usmjeravala čovjeka prema onostranom, prema Bogu i asketsko vježbanje svoj smisao imalo je ukoliko je asketa vjerovao u nadzemaljsku nagradu za svoju vježbu. To je vertikalna askeza usmjerena na vječnost koja nije toliko inzistirala na trapljenju tijela osim ukoliko je i fizičko vježbanje doprinosilo cilju kojemu je težila duša, a to je vječna nagrada. Takvo razumijevanje askeze rađalo je razumijevanje kako asketsko vježbanje u religiji nije toliko povezano s fizičkim naporima, koliko s naporima duha da se postigne ono što je samostalnim fizičkim snagama nemoguće.

Zato je i uloga molitve, obreda u askezi bila od presudne važnosti jer je asketa vjerovao da su molitve, obredi oni elementi koji pomažu da se duša izdigne iznad same sebe, da čovjek sam sebe nadiđe. Zato su molitva, obredi i na poseban način post imali božansko, a ne ljudsko značenje. Prema Sloterdijku, jaka asketska središta poput samostana i redovnika rađali su novom religioznom svježinom i snagom koja je obnavljala posrnuli zakržljali religiozni život čovjeka. U prilog Sloterdijkovom argumentu govori i povijest nastanka i razvoja katoličkih redova poput benediktinaca, franjevaca, dominikanaca, pavlina, cistercita, kartuzijanaca u njihovim i muškim i ženskim ograncima. Na taj način Sloterdijk razumije askezu kao temelj religije jer se askezom religija obnavlja i nanovo rađa i unosi svježinu i plodnost u suhi i neplodni svijet. Askeza je za Sloterdijka znak povratka religije na svjetsku pozornicu.

Sport kao askeza

U suvremenom svijetu za Sloterdijka također postoji jedan oblik askeze koji svoje korijene ima u religiozno motiviranoj askezi, ali ga Sloterdijk ne naziva askezom nego vježbanjem i njegova temeljna pojava za Sloterdijka jest sport. Sport je oduvijek imao i božansku auru posebno, kako to Sloterdijk vidi, u vrijeme grčke kulture gdje su se sportske aktivnosti događale u razdobljima određenih posvećenih vremena ili su posvećene određenim božanstvima. Isklesano i lijepo ljudsko tijelo nije bilo kao danas predmet objektivizacije, nego je bilo prolaz i poveznica sa onim što je božansko, i ljudsko tijelo se slavilo – mogli bismo reći – ne kao puki fizički predmet, nego je bilo poput žrtve koja se prinosi božanstvu dok su znoj i suze simbolično bili promatrani kao pandan krvi žrtve.

I sportski pobjednik se posvećivao krunjenjem vijencem spletenim od određenih biljaka koje su se smatrale božanskim ili su imale posebno religiozno i žrtveno značenje. Sport je oduvijek bio religiozan, i bio je religija za sebe. Današnji sport, prema Sloterdijku, svoju religioznu auru crpi iz tog drevnog i klasičnog razumijevanja sporta kao religioznog događaja, ali sport danas za Sloterdijka tu religioznu auru gubi ponajviše jer se negdje u suvremenom shvaćanju sporta izgubio pojam askeze, a ostao je isključivo pojam vježbanja u njegovom fizičkom značenju. Jer u današnjem sportu shvaćenom isključivo kroz tjelesno vježbanje ne ostaje mogućnost za nadilaženjem samog sebe. Sav njegov napor završava isključivo u njegovim fizičkim sposobnostima i naporima.

Ovo bismo mogli potkrijepiti jednim jednostavnim primjerom: Do ne tako davno, javnost je od sportaša očekivala da budu ljudi skromnog, jednostavnog i čestitog života, što će reći da se od sportaša očekivala askeza. Tome naprotiv, danas se mnogo toga promijenilo; uspješni sportaši sada se ponašaju poput razmaženih bogatih selebritija, i javnost je to većinom poprilično dobro prihvatila. Oni više nisu asketi, nego prvenstveno uspješni poslovni ljudi koji masno naplaćuju svoje iscrpljujuće tjelesne aktivnosti.

Iz ovoga se za Sloterdijka rađa i zanimljiv zaključak o razlici između askeze i vježbanja.

Razlika između askeze i vježbanja

Dok je askeza po svojoj naravi usmjerena i na onostrano, za vježbanje je drugotno u smislu da je fizičko vježbanje svrha samo sebi. Samo vježbanje je, prema Sloterdijku, uvijek svrha samo sebi i to ponajviše u fizičkom smislu. Iz tog razloga vježbanje je zapravo pokazatelj odsustva religije i njezinog eventualnog izumiranja. Tamo gdje je vježbanje kao fizički napor promovirano kao najvažniji cilj i domet čovjeka tu je već religija polako nestala i ugasila se. Na taj način sport, prema Sloterdijku, nije samo nekakav pandan religiji, on je zapravo nereligiozan ili protureligiozan ukoliko je sveden na puko vježbanje i ukoliko u sportu nema askeze kao elementa sporta koji sport razumije ne kao fizičko vježbanje, nego kao stvarnost koja donekle naznačuje božansko kako su to razumijevale neke prethodne kulture i civilizacije.

Suvremeni sport iako svojim nastojanjima oponaša religiozno i nastoji zadržati svoju religioznu auru, zapravo je postao svrha sam sebi – razumijevajući sam sebe kao puko svladavanje fizičkih prepreka u postizanju rezultata. Da bi sport ponovo dobio auru božanskog i religioznog, potrebno je shvaćanje čovjeka ne kao fizičkog vježbatelja nego i čovjeka kao askete, kao duhovnog bića čije fizičko vježbanje treba pratiti i asketsko shvaćanje svrhe i cilja fizičkog vježbanja. Asketsko shvaćanje fizičkog vježbanja uvijek uključuje čovjekov duh koji svjestan granica fizičkog u askezi traži duhovne izvore, motive i snagu za napore koje su pred njim.

Asketsko shvaćanje čovjeka i sporta ostalo je u tragovima kod nekih sportskih događaja kao što su religiozni čini prije nogometne utakmice (igrači koji se prekriže ili klanjaju) ili neki religiozni predmeti (narukvice, prstenje) koji još uvijek upućuju na to da je askeza kao shvaćanje čovjeka bila važan dio razumijevanja sporta i čovjeka kao vježbatelja. Međutim, askeza nije više prisutna kao stvarnost u fizičkom vježbanju i sportu, ali elementi askeze kao i njezin rječnik ostali su itekako prisutni. Karantena u koju se povlače sportaši prije natjecanja pomalo podsjeća na samostan i povlačenje od svijeta, strogi režimi prehrane i ponašanja pred važne utakmice upućuje na asketski režim redovnika i pustinjaka. Sportski rječnik poput „idemo na sve ili ništa“, „ovo je presudna utakmica ili meč“, „nakon ove utakmice ništa neće biti isto“ podsjećaju zapravo na asketski kontekst duhovne borbe pojedinca s daleko nadmoćnijim neprijateljima – poput đavla recimo. I manje sportske pojave poput tjelovježbe i fitness centara podsjećaju zapravo na asketske elemente vježbanja. Fizički napori, odricanja, stalna borba s mišlju da se pojede nešto „zabranjeno“ su dio jednog drugačijeg konteksta i jezika koji je preuzet iz konteksta askeze i duhovnog života.

Za Sloterdijka vježbanje u svojoj fizičkoj moći i snazi je znak odsustva religije i njezinog autentičnog razumijevanja askeze. Religiozni žar kojim se sport prati, religiozni zelotizam fizičkog vježbanja snage, brzine i izdržljivosti su ostaci religiozno motivirane i usmjerene askeze. Paradoksalno za Sloterdijka je fizičko vježbanje oblik nereligioznog asketizma, oblik asketizma tijela bez usmjerenja na duhovni sadržaj i bit asketskog odricanja, u konačnici fizičko vježbanje bez duhovne askeze je za Sloterdijka znak odsustva i napuštanja religije kao povlaštenog mjesta razumijevanja što znači vježbanje i koja je njegova konačna svrha. U tom pogledu fizičko vježbanje tijela postalo je zamjena za asketsko vježbanje duše i duha, čovjekove nutrine i sport je prema Sloterdijku u svojoj fizičkoj manifestaciji snage i izdržljivosti dokaz da je religiozni asketizam i njegova duhovna usmjerenost na vječnost polako iščezla ili barem sigurno i polako iščezava i nestaje iz svijesti suvremenog fizičkog vježbatelja, tjelesnog askete čije je odricanje radi ljepote tijela, iako naoko religiozno motivirano zapravo znak kako je religija izgubila glavnu ulogu tumača što su to askeza i vježbanje i što ih na kraju povezuje u jedan jedinstveni ritual odricanja koji je usmjeren na duhovno, onostrano i vječno, gdje je fizičko važno, ali drugotno.

U Sarajevu, 7. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

DOBRA STARA VREMENA ILI TEK NEDOSTATAK HORMONA SREĆE?

Dobra stara vremena postoje baš kao što postoje i ona „the good old days“ ili pak ona – njima vrlo slična – „die guten alten Zeiten“, što će reći kako u skoro svim narodima i kulturama postoji uvjerenje da se prije puno bolje živjelo nego danas.[1]

Reklo bi se po sebi vrlo važna informacija i za mnoge žitelje lokalnih krajeva koji se eto ni dan danas ne mogu odlučiti što je bilo bolje: SFRJ ili tzv. „Demokratske promjene“!? S obzirom da je naznačeno uvjerenje o dobrim starim vremenima vrlo učestalo i kako rekosmo – s obzirom na prostor i vrijeme – univerzalno, ono očito ni ne može biti značajnije uvjetovano nekim konkretnim političko-ekonomskim uvjetima i okolnostima.

Sve je lako kad si mlad

Psihologija bi na sve ovo rekla da je sasvim normalno da nam se čini da je prije bilo sve bolje, jer dok smo bili mlađi općenito smo se osjećali znatno bolje u vlastitoj koži nego sada u svojim zrelim ili čak poznim godinama. Naš organizam je tada bio kudikamo svježiji i zdraviji, metabolizam brži, a imali smo u krvi i značajno višu razinu hormona sreće – serotonina. Zato će se nerijetko mladi čovjek u svojoj koži osjećati znatno bolje čak i ukoliko ima mnogo više problema negoli neki sredovječni čovjek. Ovome potonjem za utjehu ostaje tlapnja kako je nekad sve bilo bolje, kao što i jest bilo bolje, gledajući barem na njegovo negdašnje kudikamo povoljnije psiho-fizičko stanje. A po sebi je sasvim jasno, kao što je i medicinski potvrđeno da čovjekovo opće psiho-fizičko stanje itekako utječe i na njegovu percepciju okolnoga svijeta. Depresivne osobe su sklonije jednom sumornijem svjetonazoru, baš kao što to primijeti i poznati francuski književnik Romain Rolland: “Nema sumornih vremena, ima samo sumornih ljudi.”

Dobra stara vremena i filozofija povijesti

Sindrom „dobrih starih vremena“ ne treba podcjenjivati jer ona se po sebi tiču čak i nekih filozofskih i religioznih učenja, a koja po sebi upravo pokušavaju ustvrditi kako se u svemu ovome radi ipak i o nečemu znatno većem od uzane osobne, subjektivne razine.

Unutar filozofije i teologije povijesti postoje dva dominantna modela tumačenja povijesti. Prvi model gleda na povijest kao na propadajući proces. U početku su bila bajna zlatna vremena, zatim su nastupila srebrena, pa brončana, željezna i na kraju stižu posve sumorna olovna vremena. No, ipak na samom kraju, na najnižoj, tj. najbjednijoj točki povijesnoj razvoja, dogodit će se svekolika pozitivna obnova. Drugi model, više modernistički, gleda na povijest kao na konstantni uspon i progres. Međutim, na kraju, ipak kao najvjerojatnija opcija ispada da su ova dva naznačena povijesna procesa konstantno prisutna i međusobno isprepletena, i to ne samo na nekoj regionalnoj ili vremenskoj razini, nego čak i na onoj osobnoj. Tako je već pisao Aurelije Augustin u svojoj Božjoj državi, tamo nekad početkom petog stoljeća: Borba dobra i zla, tj. borba između onog božanskog i đavolskog je toliko kulminirajuća i sveobuhvatna, da se ovaj vječiti rat ne vodi samo sa gradove i države, nego i za srca svakog pojedinog čovjeka.[2] A možda će Sigmund Freud, govoreći o suprotstavljenim nagonima erosa i tanatosa ispričati gotovo identičnu priču – doduše – na posve različit modernistički način. U svakom slučaju, suština ostaje vrlo slična: svaki čovjek mora se tijekom života izboriti s vlastitim a posve različitim kreativnim i destruktivnim nabojima.

Mladost ili mudrost?

Vratit ćemo se još malo toj vječitoj neodoljivoj divoti mladosti. Prirodno je da sredovječni pa i onaj stari čovjek ponekad poželi da je opet mlad, a ponekad se o tome i zajedno diskutira u društvu. I zanimljivo, većina ljudi će tada reći zapravo isto: Da mi je opet biti mlad, ali da mogu ponijeti sa sobom sadašnju pamet i iskustvo! Jer svi znamo da ni u mladosti nije sve idealno. Mladost ne predstavlja samo snagu, svježinu i ljepotu, nego i nezrelost, neiskustvo, emotivnu nestabilnost, a samim tim onda i brojne bolne promašaje. S druge strane, sveopći arhetip mudrog čovjeka je – već znamo – nekakav dostojanstveni sijedi starac s bradom, što će reći da ni u starosti na koncu nije sve tako crno ni tugaljivo.

E sad, još jedino ostaje da se razvidi smislenost ideje da nekako istovremeno budemo i mladi i mudri, i lijepi i pametni, i nevini i iskusni. Za sada je to svakako nemoguće, ali ne i besmisleno. Reklo bi se da je ovo misao s jakim eshatološkim potencijalom. Malo iz mistične tradicije, znate već ono, nitko nikad nije vidio starog i smežuranog anđela ili već nekog drugog starog i onemoćalog Božjeg ugodnika i miljenika sa „one strane“. Eto, priča se da su tamo svi i mladi, i lijepi, i dobri, i pametni. Možda smo još daleko od ostvarenja jedne takve idealne egzistencije u okvirima ovog svijeta, ali eto, barem nam ostaje zdrava nada da ćemo na onom svijetu konačno doći na svoje…

U Sarajevu, 6. 6. 2018.

M. B.

[1] Usp. „The good old days“ u Cambridge Dictionary, Izvor: https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/good-old-days (Stanje: 6. 6. 18.)

[2] Usp. Katholischer Erwachsenen Katechismus. Das Glaubensbekenntnis der Kirche. Herausgegeben von der Deutschen Bischofskonferenz, Verband der Diözesen Deutschlands, Bonn, 2. Auflage. 1985., s. 127-128.

Izvor (foto): 123rf.com