Blog

O samopoštovanju

Samopoštovanje nije pitanje izgleda. Čovjek može izgledati drugačije od samopoštovanja koje nosi u sebi. Samopoštovanje ne mora biti ojačano niti oslabljeno okolinom. Ono izgleda proizlazi iz čovjekovih nutarnjih moralnih osjećaja. Dva osjećaja izgrađuju samopoštovanje. Stid i dostojanstvo. Stid ne dopušta čovjeku da se uzdigne i oholo tvrdi kako je božanstvo. Stid ga podsjeća na njegove nedostatke i slabosti. Podsjeća ga da je čovjek. Dostojanstvo mu ne dopušta da se spusti na razinu divlje zvijeri. Dostojanstvo ga uzdiže u njegovoj ljudskosti. Stid i dostojanstvo rađaju samopoštovanjem. Gubljenjem stida i gubljenjem dostojanstva, gubi se i samopoštovanje. I stid i dostojanstvo samo na različiti način govore čovjeku isto: Ako to učiniš, više nećeš biti čovjek, izgubit ćeš samopoštovanje. Stid i dostojanstvo osjećaju sve što se događa u čovjeku i izvan njega. Između tog odnosa nutarnjeg i vanjskog svijeta ponekad se ponašaju kao suci i osuđuju: Kako si to mogao učiniti? Zar te nije stid? Gdje ti je samopoštovanje? Ponekad se ponašaju kao istinski prijatelji i pružaju podršku: Dobro je što nisi to učinio jer da si učinio, izgubio bi samopoštovanje. Gledajući kako ponekad drugi gube osjećaj za stid i dostojanstvo, čovjek misli da bi se oslobodio tolikih okova kad bi se oslobodio osjećaja stida prema sebi i osjećaja poštivanja dostojanstva drugog čovjeka. Misli da ako bi uspio iskorijeniti stid pred vlastitim grijesima i obvezujući osjećaj dostojanstva koje treba iskazivati osobi drugog, bio bi slobodan činiti što želi. I kada to učini, strelovitom brzinom gubi i samopoštovanje. Više ne može osjećati stid i prezire dostojanstvo drugog. U trenutku misli da je to samopoštovanje. Pogaziti stid i pogaziti i svoje i tuđe dostojanstvo. Izgleda da nema granica i moralnih dilema. Ipak, samopoštovanje nije ništa drugo nego moralni osjećaj za granice koje se ne bi trebalo prelaziti niti prema sebi niti prema drugom. Samopoštovanje može biti oponašano. Čovjek se može kamuflirati i pretvarati da ga ima i da ga posjeduje. Može ga pokušati nadoknaditi drugim sredstvima i drugim načinima. Međutim, samopoštovanje je u konačnici dubok i snažan moralni impuls kojega određuju i omeđuju stid i dostojanstvo. Ako to učinim, past ću toliko nisko da ću izgubiti i osjećaj stida i svoje dostojanstvo. Ovakav stav prema sebi moralno je pitanje, a ne pitanje sredstava, vanjskog izgleda i načina predstavljanja sebe. Samopoštovanje je moralno pitanje o samom sebi i svojoj ljudskosti. Moralno pitanje o njezinim granicama, dometima i onomu što se nikada i ni pod kojim uvjetima ne smije učiniti jer stid i dostojanstvo nešto izričito zabranjuju. Samopoštovanje je privatno moralno ogledalo. U njemu se jasno vidi gdje se nalazi moj stid i na kojoj razini i gdje se nalazi moje dostojanstvo. Više osjećaja stida pred onim što me izaziva i nudi se iako to ne smijem učiniti jača dostojanstvo i time jača samopoštovanje: Ne smijem prijeći ovu granicu i ne smijem pasti ispod ove razine. Stid upozorava da se ne smije prijeći preko neke granice, dostojanstvo upozorava da se ne smije pasti ispod neke razine. Stid kao granica i dostojanstvo kao razina mjerna su jedinica kojom se mjeri samopoštovanje. Stid bez dostojanstva stvara izvitoperenu sliku o svemu kao zlom, pokvarenom i nemoralnom i baca u očaj čovjeka jer u svemu onda vidi pokvareno, zlo i grešno. Dostojanstvo bez stida stvara pogrešnu sliku o svemu kao dopuštenom i dozvoljenom i opija čovjeka ohološću i mišlju kako ne postoji granica koju ne smije prijeći i razina ispod koje ne smije pasti. Stid bez dostojanstva je očaj i pad u pesimizam jer je sve zlo i pokvareno. Dostojanstvo bez stida je oholost i megalomanija bez granice i razine. Tek zajedno, stid i dostojanstvo kao dva krila kojima čovjek mora vješto balansirati da se ne bi survao u provaliju bilo očaja, bilo oholosti rađaju osjećaj samopoštovanja. Stid kontrolira dostojanstvo da ne prijeđe granicu ljudskog. Dostojanstvo izgrađuje stid kao stabilan i zdrav moralni osjećaj koji prepoznaje granice koje se ne prelaze, dok istovremeno potiče stid da se izdigne iznad pesimizma i očaja o zloći i pokvarenosti svega i svakoga. Samopoštovanje je proces moralne izgradnje samog sebe. Čovjek ne mora na izvana ostavljati dojam o svom samopoštovanju jer se cijeli proces najčešće odvija u njemu. U njemu se dugoročno i istovremeno izgrađuju osjećaji stida i dostojanstva koji su temeljne poluge izgradnje samopoštovanja. Tek tu i tamo u izvanjskim reakcijama, odlukama i izborima iznenađeno otkrivamo koliko neki ljudi imaju samopoštovanja jer njihov vanjski izgled cijelo vrijeme govori drugačije o njima. U takvim susretima ostajemo iznenađeni, ponekad zavidni, ali i privučeni primjerom čovjeka koji prema sebi ima samopoštovanja. I kada pokušamo dati odgovor na pitanje zašto nas je netko privukao svojim djelovanjem i primjerom i odakle mu toliko samopoštovanja jer smo mislili da ga nema, ne možemo dati precizan i opipljiv odgovor. Najčešće se pozovemo na neko maglovito nešto u njemu. Ali to nije nikakvo maglovito i nejasno nešto. Jer maglovito i nejasno nešto nije sposobno usmjeriti čovjeka i njegov moralni osjećaj na primjerene i jasne reakcije, izbore i odluke. To su jasni moralni kriteriji djelovanja i razmišljanja koji počivaju na dobrim i čvrstim temeljima stida i dostojanstva koji onoga čijem se samopoštovanju divimo i donekle zavidimo upozoravaju ispod koje razine ne smije pasti i preko koje granice ne smije prijeći. Ako prijeđe granicu i padne ispod razine, prelazi u drugačiji svijet, a tamo se ponekad gubi svaki stid i dostojanstvo i, u konačnici, tamo se gubi i svako samopoštovanje. Zato su stid i dostojanstvo mjerne jedinice samopoštovanja jer čovjek osjeća kroz njih granice koje se ne prelaze i razine ispod kojih se ne spušta i tako ostaje u svom svijetu samopoštovanja ponekad i usamljen kao objekt ogovaranja, prijezira i nerazumijevanja. To je ponekad cijena moralnog osjećaja stida pred sobom i cijena dostojanstva drugog koje nas obvezuje. To je ponekad cijena samopoštovanja. Ne postoji drugačiji put da ga čovjek izgradi i postigne. Stid i dostojanstvo ne mogu sebi dopustiti da ih se zaobiđe. Ako bez njih izgradimo nešto, to neće biti samopoštovanje makar sebe uvjeravali da jest. Možda će biti nekakvo oponašanje, simulacija, dvoličnost i iluzija moralnosti, ali neće biti samopoštovanje, jer istinsko i duboko samopoštovanje je za čovjeka uvijek temeljno moralno pitanje o odnosu prema sebi i prema drugom, a u odnosu prema sebi i prema drugom stid i dostojanstvo igraju osobitu ulogu i nemoguće ih je izbjeći i od njih se sakriti. Ne možemo pobjeći našim privatnim moralnim ogledalima stida i dostojanstva. I kad zatvorimo oči, vidimo sebe kao što i osjećamo da neke granice nismo smjeli prijeći i da ispod nekih razina nismo smjeli pasti. Osjećamo moralne krahove i izdaje i gubimo polako samopoštovanje. Jer ako sam prešao zabranjenu granicu i pao ispod dopuštene razine, što me može zaustaviti da prelazim dalje i padam dublje? Ništa te ne može zaustaviti. Ako dođeš do kraja, neće ostati ništa od tvog samopoštovanja, tvoga stida i tvog i tuđeg dostojanstva. Ali tamo gdje si došao bez stida, dostojanstva i samopoštovanja, to je neki drugačiji svijet. U tom svijetu žive i proždiru se divlje zvijeri. U tom svijetu nema više stida, nema više dostojanstva i nema više samopoštovanja. Nema više morala. Slobodan si u svom novom svijetu. Oslobodio si se okova. Ali su se oslobodili i drugi. I oni poput tebe vrebaju da te proždru. Kao i ti njih. I više nema stida. Dostojanstva. Samopoštovanja.

U Sarajevu 10. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasminko Ibrakovic

Umalo savršena

Ništa na ovom svijetu nije i ne može biti savršeno – rečenica koja joj je već neko vrijeme odzvanjala u ušima. Je li ju čula od nekoga ili pak negdje pročitala, nije više bila sigurna. No bila je uvjerena u njenu apsolutnu točnost. Pa znala je to i iz vlastitog iskustva, počevši već od banalnih stvari, kao npr. čišćenje. Koliko god se trudila dovesti u red svaki kutak vlastite kuće, nije joj uspijevalo. Pa kako onda dovesti u red svoj život, toliko puta kompliciraniju stvarnost od čišćenja? Znala je to sve. Znala je to vrlo dobro. No zašto se onda toliko trudila da sve bude na svom mjestu? Tko je uopće odredio koje je to pravo mjesto? Zašto je svaki puta padala u blagu depresiju kad nešto nije išlo onako kako je htjela i planirala? Znala je da tako šteti ponajviše sebi, ali to je jednostavno bilo jače od nje. Rođeni perfekcionist. Kako je samo patila zbog toga, i opet u toj patnji razmišljala kako će sljedeći zadatak odraditi savršeno. Mnogi su joj govorili da se opusti, samo jednom se živi, ta neće život provesti u traganju za savršenošću i dubokim nezadovoljstvom svaki puta kad ga ne dosegne, a to je praktički uvijek.

Pogleda kroz prozor svoje sobe, a za oko joj zape predivno stablo koje je pustilo svoju krošnju da ju lagano njiše ljetni povjetarac. Kako li je samo divno, kako li samo odiše slobodom, ljepotom… Onda primijeti kako to stablo nema nekog reda. Jednostavno mu grane strše onako kako žele. Čuj žele. Nasmija se na tu pomisao. Kao da stablo može nešto željeti. Da, želja. Upravo ta želja stvarala joj je toliko problema. Želja za savršenošću. Pa naravno da stablu ne smeta što se njegove grane nepravilno pružaju kad ono ni ne može željeti da imaju nekakav pravilan red. To je zapravo bio ključni problem. Kad bi samo mogla prestati željeti i žudjeti za redom, pravilnošću i savršenošću. Kad bi samo mogla poput tog stabla dozvoliti sebi da se vine do neba, da osjeti tu slobodu, tu ljepotu prirodne nepravilnosti. Kad bi samo mogla prestati razmišljati da njen život mora imati ustaljeni red i raspored. Pa zar je smisao života stvarno u tome? Ne može biti. Ne smije biti. Zapravo i nije. Ali kako to da ona toliko žudi za tim kad to po sebi i nije dobro? Odgovor nije znala. Ne samo da nije znala, nego je još više osjetila tjeskobu jer joj se sad učinilo da svojom žudnjom za savršenošću promašuje bit i smisao života.

Kad će to sve skupa prestati? Da, upravo se tome nadala. Nadala se da će se samo jedno jutro probuditi spremna da se prepusti valovima života da ju odvedu na nepoznate i neistražene obale kako bi osjetila ljepotu i moć življenja. Ovako hodeći sigurnom i poznatom stazom, prestala je osjećati i doživljavati sve one čari koje život pruža, sva ona uzbuđenja koja se javljaju dok prolaziš kroz riskantne i izazovne situacije. Iako se plašila toga, iskreno se nadala da će se upravo to dogoditi. Bilo joj je dosta svega. Bilo joj je dosta opreza, straha, pritiska… No tada primijeti da se javlja upravo ono što joj je stvaralo problem – želja. Kako god da okrene, kojim god putem da krene, ne može bez želje. Je li onda svejedno hoće li željeti red ili pak željeti riješiti se te želje? Uh, postalo joj je prevruće. Mozak joj je pregorio od tog razmišljanja. Zašto sve mora biti tako teško? Kao da se samo vrti ukrug. A možda naposljetku život i jest to – jedna velika želja koja neprestano mijenja objekt žudnje i rađa misli koje se većinom ne ostvare. Ali želju kao da to i ne brine puno. Ako se i ne ostvare, već će naići neke nove spremne da zauzmu položaj u nečijoj glavi i tako od jutra do sutra hodaju stvarajući napetost, igrajući se sve dok se ne umore, a onda prepuste mjesto novoj, svježoj i odmornoj braći. Eto što se sve može stvoriti u ljudskog glavi pred spavanje. Izmorena od igre svojih misli, utonu u san gdje su se rađale nove, nešto neobičnije slike i misli, ali ne toliko snažne i bistre da bi joj stvarale probleme.

U Mostaru 9. 7. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: artemfurman

O prijeziru

Prijezir bi se mogao opisati kao gledanje prije spoznaje. Promatranje prije nego istinski znamo sadržaj. Prijezir je forma znanja. Zlokobna forma. Zločesta. Zlokobna jer traži spoznaju onoga što je u čovjeku najslabije, najkrhkije. Zločesta jer svjesno i slobodno sudjeluje u neugodnosti i patnji onoga koji je slab i nemoćan. Prezirati je znati sadržaj ili neugodnu tajnu nečije nemoći ili krhkosti i onda je javno izvikivati i o njoj svima govoriti. Prijezir je megalomansko znanje. Želi znati sve ono što čovjek skriva i od sebe i od drugih kako bi sačuvao stid. Prijezir nema stida niti onaj koji prezire ima osjećaj za mjeru. Preziratelj je čovjek bez stida. Junak transparentnosti koji hoće grijehe i slabosti svih izvjesiti javno, dok istovremeno svoje sramote skriva. Snaga preziratelja proizlazi iz njegove lukavosti i moći da prijezir koji osjeća prema sebi upotrijebi kao oružje protiv drugih i da svoj prijezir vješto prikrije i kamuflira u najplemenitije osjećaje prema drugom. Prijezir je oružje onih koji ne mogu prihvatiti sebe, dok je onaj koji je sposoban iskreno optužiti sebe za osobno i počinjeno zlo na putu prema kajanju, čovještvu i razumijevanju slabosti i grijeha drugoga. Neće završiti u prijeziru. Prijezir je forma znanja ponajprije samog sebe, a ne drugih. Ali to znanje može biti pogubno za čovjeka. Jer u sebi ne pronalazi ništa ljudsko i čovječno. I ako pronađe, to mrzi i odbacuje. Ako u sebi pronalazi nešto zlo i pokvareno, u tome uživa i time se hrani. Prijezir je bolesno znanje koje ne izgrađuje, nego razgrađuje i rastače samog čovjeka. Iz prijezira kao spoznaje i znanja rađaju se cinizmi i ironije najgore i najopasnije vrste. Oni cinizmi i ironije koji tuđu krhkost, nemoć i vapaj za pomoću vide kao odličnu priliku da do kraja dotuku drugoga. Rađaju se nesposobnosti najgore vrste. Nesposobnost za empatiju. Nesposobnost za slušanje. Nesposobnost za darivanje. Nesposobnost za pripadanje drugom i drugima. Nesposobnost za brigu i zabrinutost. Nesposobnosti da se bude čovjekom, dijelom zajednice i društva. Kada već čovjek otkrije štetnost prijezira, što ga privlači da ostane u toj „luđačkoj košulji“ znanja koje samo nagriza njegovu dušu, duh i životnu vedrinu, a druge udaljava od njega sve dok im ne postane potpuni stranac? Kao znanje i spoznaja, prijezir osigurava iluzornu ideju kako je onaj koji prijezire konačno ostao sam na prijestolju. Pobijedio je i svladao sve protivnike. Jedne je uništio cinizmom. Druge je otjerao nedostatkom empatije. Treće je otjerao gnušanjem pred njihovim molbama da sebe daruje i da pripada i drugima, a ne samo sebi. Onaj koji prijezire, spoznaje život na jedan drugačiji način.

Život je sukob i borba za moć. Naše slabosti i krhkosti poput ljubavi, brige, osjećaja za drugog, plemenitosti, čovještva ne mogu biti dio njegovog pogleda na život niti mogu biti život. Sve što je nemoć, slabost, krhkost, prolaznost, sve što je ljudsko i čovječno, prijezir prezire iz najdublje mržnje i težnje da bude jedini vladar i jedina moć. Kako tužno mora izgledati taj svemoćni kralj koji ne vlada ni nad kim, pa čak ni nad samim sobom. Kojega vlastiti prijezir malo pomalo proždire i gasi u njemu nadu u ono dobro i plemenito koje živi u zrncima duše svakog od nas i u njegovoj vlastitoj. Prijezir je znanje i spoznaja. Opasno znanje i spoznaja koje otkriva čovjekove sposobnosti, sklonosti prema zlu. Znanje i spoznaja koje briše bilo što što bi moglo upućivati da čovjek ima sposobnost i za dobro i plemenito. Prijezir je dubok ambis u koji kada upadnemo, teško možemo pronaći izlaz i svjetlo. Ako sebe zavedemo idejom kako je prijezir jedino pravo i istinsko znanje i slika onoga što jesmo i onoga što su drugi, naša slika svijeta postat će tamna i mračna i mi ćemo propasti zajedno sa svojim čovještvom i naporom da pokušamo biti plemeniti, dobri, empatični i zabrinuti jedni za druge. Kada se predamo prijeziru, zatvaramo se u opasan svijet zla iz kojega se ne možemo izvući tek mišlju kako smo dobri, idejom kako smo plemeniti, razmišljanjem kako smo čovječni. Prijezir je puno opasniji i snažniji od svih naših misli, želja i ideja. Kao znanje i spoznaja, on osvaja duh, dušu i um i ponekad umu zarobljenom prijezirom ne mogu pomoći dobre želje i pozitivne misli, jer i ono dobro i pozitivno o čemu razmišljamo može postati objekt našeg vlastitog prijezira prema sebi. Kao što i ono ljudsko i čovječno u drugom postaje objektom našeg prijezira kada naš duh i naš um uberu to opasno i pogubno znanje misleći da su time ovladali sobom i svijetom, nesposobni uvidjeti kakve je strahote iza sebe ostavio naš prijezir prema čovjeku. Naš duh i um imaju opasno i pogubno znanje. Ono je zlo znanje. Ali kako to objasniti duhu i umu koji uživaju u svom vlastitom rastakanju i raspadanju dok ih izjeda mržnja, nečovječnost i neljudskost, dok ih proždire znanje i spoznaja prijezira? Kao da naš duh i naš um svjesno i slobodno biraju i žele biti otrovani i zahvaćeni prijezirom i prema sebi i prema drugima. Kako im objasniti kada njih dvoje zlo prijezira smatraju apsolutnim dobrom i omalovažavaju i vrijeđaju svakoga tko im se pokuša približiti i ukazati na opasnost u kojoj se nalaze?

U Sarajevu 7. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iuri Gagarin

O maskama

Volimo maske. Puno ih imamo. Raznolike su. Naša nutarnja lica i maske su kao ormar. Svakodnevno odlažemo jedno lice i masku i s police uzimamo drugo. U pojedinim trenutcima možemo promijeniti nekoliko maski u kratkom vremenu. Mi smo skladišta maski i lica. Neke maske i lica su zaboravljena. Bačena negdje u kutke naših nutrina. Neke maske i lica više ne želimo vidjeti. Stvaraju nam krivnju. Neke maske i lica obožavamo. Najradije bi ih nosili uvijek. Ponekad se u toj zbrci odnosa izgubimo. Više ne znamo koje lice odgovora kojoj maski. Ponekad nosimo pravo lice i pogrešnu masku. Ponekad nosimo pogrešno lice i pravu masku. Kao kad nosimo masku tuge, a lice nam je radosno. Ili kao kad nosimo lice iskrenosti, a maska nam je prijetvornost. Taj nutarnji sukob naših lica i maski iscrpljuje. Umara. Naša lica i maske nas uvlače u sukob u kojem ne želimo sudjelovati. Zašto ne mogu postići međusobni dogovor? Zašto moramo biti sudci njihovih odnosa? Ako presudimo u korist maske, lice nas izda i odbaci. Ako presudimo u korist lica, maska nas izda. Kako udovoljiti i jednoj i drugoj strani kad su nepomirljive? Ukloniti lica i maske? Zar nećemo prestati biti ljudi? Dopustiti anarhiju i povući se? Zar opet neće biti isti rezultat? Prešutno sudjelujemo u njihovom međusobnom iscrpljivanju. Sve dok ne prestanemo voditi brigu je li maska odgovara licu i odgovara li lice maski. Umorni i iscrpljeni, otvaramo svoje nutrine. Uvijek isto. Međusobne svađe. Optužbe. Izdaje. Laskanja. Dvoličnosti.

Hoće li se dogoditi ikada da jednom otvorimo sebe i na vlastito iznenađenje otkrijemo da se neko lice i neka maska savršeno razumiju? Zašto nemaju obzira prema nama? Misle li oni da nemamo drugih briga nego se baviti njihovim egoizmima i raspravama? Ova maska neće s onim licem. Ono lice neće s ovom maskom. Kad ih gledamo kako se međusobno dure jedni na druge, čudimo se kako smo izdržali dosad. Kako su samo neozbiljni i djetinjasti. Ta lica i te maske. Cijelo to nutarnje skladište u kojem se više ne snalazimo, a nismo napravili popis inventara da bismo ih znali uredno složiti. Bar one koje više ne koristimo. Jer nismo, sve je u nekakvom neredu. Maska djeteta protestira i svađa se s licem odraslog. Lice starca prepire se s maskom mladića i ne da joj za pravo. Lice ljubavi raspravlja se s maskom mržnje, a i jedno i drugo prepiru se s maskom ravnodušnosti. Lice mudrosti nikako ne može urazumiti maske površnosti i gluposti. Maska gluposti misli da je pametnija od svake maske i svakog lica. Maska i lice oholosti misle da oni uopće nisu to što jesu, nego nešto božansko čemu se sva druga lica i maske moraju klanjati. I cijeli taj cirkus nosimo u sebi. Kao da smo hodajući trileri i detektivski romani. Nikako otkriti krivca. A lica i maske se međusobno optužuju. Glumimo detektive koji pokušavaju stvari sagledati racionalno. Silne dedukcije, indukcije i zaključci. Istrage nad samima sobom. Ništa. Taj svijet lica i maski ponekad je tako iracionalan da nam se čini kao smo u kaosu. Ali uvijek se nekad u nekom trenutku tog nereda pronađu neko lice i neka maska koji se slažu i postanu jedno. Postanu ja. Postanu ti. Postanu mi. I žurimo na spavanje. Žurimo sklopiti oči. Naspavati se. Pronaći malo mira. Jer ujutro i sutra opet valja nositi taj kaos i cirkus. I kad zaspimo najčešće sanjamo da su konačno ostali samo jedna maska i jedno lice koji se savršeno slažu i razumiju. Sanjamo kako smo nakon mukotrpnog posla posložili svaku masku i svako lice da odgovaraju jedno drugom. Sanjamo da smo dosegli stanje reda, tišine i mira. Sanjamo da sam ostao samo ja. Ti. Mi. Netko u čijem su se postojanju maska i lice stopili u jedno i više ne moramo otvarati sebe i gledati rezignirano svu tu dreku i galamu maski i lica koji se međusobno svađaju i optužuju. Netko o kome i maska i lice istovremeno govore: Ovo je on i ovo je ona, i više ne možeš razlikovati lice od maske jer su se stopili potpuno do kraja u ono što znam i osjećam o sebi kada čujem riječ osoba, čovjek i kada netko izgovara moje ime.

U Sarajevu 4. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stocksnapper

PRAZNINA I USAMLJENOST

Uronjen u nepomućenom koktelu bujajućih životnih sokova, rascvjetalih strasti i ideala, čovjek se kroz djetinjstvo i ranu mladost susreće s divnim osjećajem punine, kojeg obično postane potpuno svjestan tek kad ovaj s godinama već polagano počne blijediti. Nakon toga, prije ili kasnije, počinje nastupati neugodni osjećaj praznine, koji obično traje toliko dugo sve dok ne počnemo opažati da i u toj praznini ima nečega dobrog i pozitivnog.

Pored što je vrlo učestao, osjećaj praznine je i izrazito intenzivan, i to do te mjere da bi ga slobodno mogli označiti kiparom naše egzistencije. Oko njega se isprepliću i krepost i grijeh. Francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, slično u ostalom kao i veliki Viktor Frankl, smatrala je da svaki grijeh predstavlja tek čovjekov pokušaj bijega od praznine. S druge strane, američka spisateljica Anne Lamott pokušala je definirati vjeru kao stvarnost koja uključuje opažanje nereda, praznine i nelagode, kao i stoičko podnošenje svega toga, i to sve dok se konačno nešto svjetlosti ne vrati u naš život.

„Prazna ostala mi duša”, ali i cijeli svemir…

Kako rekosmo, mi prazninu prvenstveno doživljavamo kao emocionalni, moralni i psihološki problem. Međutim, iole ozbiljnija analiza upućuje nas na to da je praznina zapravo prirodno stanje svekolike stvarnosti. Recimo, u kubičnom centimetru zraka koji nas okružuje te koji doživljavamo kao prazan prostor, u prosjeku se nalazi tek 1019 atoma. No, to je još uvijek masivna brojka u poređenju s golemim međuzvjezdanim prostorom gdje u identičnoj mjeri etera (1cm3) pronalazimo tek jedan jedini atom. Dalje od toga, intergalaktički prostor je toliko rijedak da bi za jedan atom morali pretražiti cijeli kubični metar praznog prostora. Svemir je po sebi zapravo neusporedivo praznije mjesto nego što bismo to rekli promatrajući živopisno vedro zvjezdano nebo iznad naših glava. Do najbliže susjedne zvijezde (Alpha Centauri C) raspoloživom svemirskom tehnologijom morali bismo putovati 80.000 godina. Ako bi nekad, u skorijoj budućnosti, dostigli za sad preoptimističnu brzinu od 1% brzine svjetlosti, do naznačene destinacije bi nam još uvijek trebalo 422 godine kontinuiranog leta. Dakle, svemir je po sebi jedna neshvatljivo golema zjapeća praznina unutar koje čvrsta tijela predstavljaju tek iznimno rijetku pojavu. No, izazovima tu nije kraj, jer i ta čvrsta tijela u konačnici ni izbliza nisu toliko solidna koliko nam se to čini na temelju naše osjetilne spoznaje. Zapravo, stvari se čine poprilično zgusnutima sve dok se ne spustimo do razine atoma, a tu zatim opet nailazimo na golemu prazninu. Ukoliko bismo, recimo, uvećali prosječni atom za tri bilijuna puta, dobili bismo strukturu promjera jedan kilometar. U središtu te strukture našli bismo majušni nukleus promjera tek jedan centimetar, a na periferiji strukture jurili bi još sićušniji elektroni, dok između svega toga ne bi bilo apsolutno ništa. Toliko o solidnosti materijalnog reda i stvarnosti. Egzaktno rečeno, 99,9999999% našeg tijela predstavlja posve prazan prostor, pa i ne osjećali se onda tako često posve ispraznima…

Gdje je praznina, tu je i usamljenost

U strogo fizikalnom smislu riječi, mi nikad nikoga u životu nismo ni vidjeli ni dotakli. Naš vid funkcionira tako da opaža svjetlost koja se odbija od ljude i predmete, ali ne i njih same kao takve. Upravo zbog toga u potpuno zamračenoj sredini ne možemo vidjeti apsolutno ništa, jer kako rekosmo, naše oči su organ za hvatanje svjetlosti, a ne onoga suštinskoga što stoji iza nje. Donekle slično ide i sa čulom dodira. Ono što u takvim prilikama osjetimo nisu druga bića ili stvari, nego tek istisnuti elektroni iz naših vlastitih atoma u zoni dodira. No, i pored samog osjeta kao takvog, važno je spomenuti da se doslovni tjelesni kontakt u takvim situacijama zapravo ni ne događa. Recimo, dok sjedimo na stolici, u strogo tehničkom smislu riječi mi istu zapravo ni ne dodirujemo, nego čak jednu sićušnu mrvicu levitiramo iznad nje. Razlog tomu su različite atomske i subatomske sile koje čuvaju suprotstavljene atome na točno određenom odstojanju. Ako sve ovo uvažimo, čini se da Orson Welles i nije puno pretjerao sa onim svojim: „Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti sebi privremenu iluziju da nismo sami.”

U svakom slučaju, čini se da je naša egzistencija primarno determinirana djelovanjem fundamentalnih prirodnih sila, a to su: gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila. Isključivo preko ovih se događaju i sve one naše ostale interakcije, ali, kako primjećujemo, uvijek indirektno i posredno, jer preko one prve se držimo zajedno na zemlji; preko druge osjećamo sve što osjećamo, vidimo i znamo; dok nam treća i četvrta drže atome zajedno na okupu.

Dakle, na kraju bismo, uzevši u obzir neminovni životni osjećaj praznine, mogli s pravom reći da on ne predstavlja ništa alarmantno i neuobičajeno, nego tek čin vlastitog životnog sazrijevanja i spoznaje stvarnosti kao takve. Ova nas praznina ne bi trebala plašiti i uznemiravati, jer kako vidimo, ona i nije posve prazna. To je gotovo beskonačni prostor u kojem sasvim male sićušne stvari čine istinska čudesa. Na kraju krajeva, filozofska i religiozna tradicija nam već tisućama godina govore o posvemašnjoj ispraznosti materijalne stvarnosti i čovjekove egzistencije. Zato je možda u svemu tome ipak najvažnije ostati otvoren za nove spoznaje i istine te izbjeći onu zamku koju je Visarion Belinski definirao sljedećim riječima: „Slabost je ljudi što svoju ličnost miješaju sa istinom; posumnjavši u vlastite istine, oni često prestaju vjerovati u postojanje istine.”

Osim toga, nikako ne treba smetnuti da su praznina i punina zapravo srodni i komplementarni pojmovi. Stara kineska maksima primjećuje da se korisnost šalice za čaj ogleda u njezinoj praznini. Dakle, bilo kakva punina može se zagrabiti samo praznom posudom.

U Sarajevu 4. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – VI. DIO: NEIZOSTAVNA PATNJA I POVRATAK SEBI

„Učitelju, postoji li sudbina?”, upita mladić dok je vani zavijao oštri planinski vjetar.

„Određenje svakako postoji, kao i naša sloboda u svezi toga”, prostodušno će starac, kao da se govori o posve trivijalnim stvarima, i to sve dok je nešto zauzeto petljao oko vatre.

„Želiš reći da se neke stvari moraju dogoditi htjeli mi to ili ne, ali da i mi ipak u svemu tome imamo nekakvog utjecaja i manevarskog prostora?”, zainteresirano će mladić.

„Vidiš da i sam znaš”, samozadovoljno će starac.

„Ali zašto onda ljudi često vjeruju da su potpuno nemoćni naspram sudbine?”, nastavi mladić.

Starac se konačno ostavi svoga posla oko vatre. Sjede naspram mladića. Duboko udahnu i polagano ispusti zrak iz pluća. Vidjelo se da se sprema za ozbiljan razgovor… „Tu se susrećemo s dva velika izazova”, reče. „Jedan je nekako doći sebi, a drugi je, također nekako, nadvladati vlastitu ranjenost. A vidjet ćeš na kraju da to oboje ustvari dođe na isto. Krenut ću od ovog drugog … Jednostavno je za pojasniti, ali iznimno teško za preživjeti.”

Mladić se pretvorio u uho kao da sluša neku napetu ratnu priču. A i jest bila ratna, samo s nutarnje strane čovjekovog imanentnog fronta…

Starac nastavi: „Središte osobe uvijek je iznimno krhko, plaho i ranjivo. Zato ga toliko brižno i skrivamo iza maske osobnosti. I što ga vještije skrivamo, time ga uspješnije pošteđujemo boli i neugodnosti. Međutim, time ga istovremeno ne znajući lišavamo svjetla, prijateljstva, i ljubavi … A tek je to prava bol.”

„Nešto poput prebrižnih roditelja koji se u strahu za zdravlje i dobro svoje djece, potpuno ispriječe između njih i života?”, oštroumno primijeti mladić.

„Da, pa ovi jednog dana konačno shvate da su ostali neostvarenih potencijala gledajući u leđa životu koji ih je nonšalantno mimoišao,” nadopuni starac … „A to je uvijek pretežak izazov bez obzira jesu li nam ga priredili drugi ili mi sami sebi … Kad čovjek shvati da je posve pogrešno proživio gotovo polovicu života. Tada je obično u velikoj napasti da svjesno ne proživi ni onu drugu polovicu koja mu je preostala.”

„Nije li to sebično?”, svisoka upita mladić. Naime, u to vrijeme se već osjećao vrlo ugodno u svojoj novoj prosvijećenoj koži.

„Ni najmanje”, glasio je iznenađujući starčev odgovor. „Probaj si predočiti lopova koji ti je upravo ukrao polovicu svega što imaš i zatim ti jezikom lažne utjehe kaže da se nemaš što žaliti i buniti jer on ti je ipak, dobrica draga, ostavio onu tvoju drugu polovicu. Eto, razumiješ li sad? Svatko normalan će se u takvoj situaciji početi buniti i tražit će svoju pravdu, kao i ono što mu po pravdi pripada.”

Sada se već i mladić bio namrgodio. Stvarno, gdje je tu bila pravda?

„Ne brini se”, nastavi starac znajući o čemu mladić razmišlja. „Pravda ipak postoji, ali upravo zato jer je postojeća, nju se ne može odvojiti od svega onog drugog postojećeg. I u najgorim vremenima treba nastaviti živjeti, pa će i pravda doći na svoje. Nismo li upravo i govorili o tome da se od života ne treba skrivati kakav god da jest?”

Ali mladić je i dalje bio neraspoložen. „Ne ispada li onda da se onaj lopov ipak pokazao dobrim jer nam je ostavio sasvim dovoljno za novi početak?”

Starac se blago nasmija premda su mu oči imale ozbiljan i samilostan izričaj. „Znaš”, reče … „Koliko god čudno zvučalo, zločesti ljudi su počesto puno više svjesniji postojanja one univerzalne ljubavi i dobrote od dobrih ljudi. Dok ove druge pretežito pokreče strah od Boga na nebu, kao i od čovjeka na zemlji, oni zločesti se vječito nadaju da će se već nekako izvući na kraju … Da će im biti progledano kroz prste, pa čak i posve oprošteno. Ali, premda se dobro nadaju, oni su ipak u velikoj zabludi, samim tim i u opasnosti zaboravljajući valjda da Ljubav ima svoj adekvatni jezik kojim govori i uz čiju pomoć čuje. Jer ako želiš kod Nje imati vječnog udjela, jednostavno ćeš već ovdje na zemlji morati propričati njezinim univerzalnim jezikom dobrote, iskrenosti i samilosti.”

„Eto, opet ispade na kraju da svi griješe”, rastreseno reče mladić, nespretno mlatarajući rukama oko sebe.

„Pa ne bi se usudio reći ‘baš svi’”, nastavi starac. „Ali slažem se da je na zemlji puno negativnog načina razmišljanja … Dobri često kažu da je najvažnije ne biti loš. Loši kažu da to i nije tako strašno s obzirom da ćeš se na kraju najvjerojatnije već nekako provući. A zapravo je cijelo vrijeme jedino važno bilo ono biti dobar.”

„Dobar bez straha, dobar bez uvjeta, dobar bez valjanog smisla i razloga?”, rezignirano će mladić.

„E upravo tako!”, razdragano će starac. „To i jest jedina valjana dobrota, kao što to jest i jedini stabilan pristup istoj. Kad čovjek odluči: ‘Biram dobrotu jer je dobra i biram dobrotu jer za drugo ne znam niti želim znati’, e tada se stvarno za sva vremena utvrdio u istoj.”

„Sve divno-krasno, ali svejedno mislim da nama ljudima uvijek treba nekakav solidan temelj za sve”, samouvjereno će mladić.

„…Ali Bogu ne treba”, bez sekunde pauze nastavi starac. On je temelj samom sebi i drugog temelja ni ne treba, jer da treba, taj temelj bi Mu onda bio Bog kao i svima nama ostalima. O tome zapravo i govorimo cijelo vrijeme. Dođu tako nekad vremena kad budemo posve devastirani i uništeni. Znaš, ljudi stvarno umiru i to tako temeljito, da ponekad čak umru i prije same tjelesne smrti. To je to … Kraj. Nema više ničeg, ni samih nas, osim neutemeljenog božanskog bitka. To je sve što nam preostaje, bilo na nebu ili ovdje na zemlji. Jedina je razlika to što se neki u tim trenucima odluče na varijantu dugog umiranja. Guše se u samosažaljenju pitajući gdje su ta ljubav i pravda, očito ne znajući da oni sami mogu i trebaju biti ta ljubav i pravda. Za razliku od ovih, oni drugi, sretniji, prihvate brzo to da su umrli, te radosno nastave hoditi stazama neutemeljenog bitka. Ne trebaju im više nikakvi razlozi jer ni samom Bogu ne trebaju.”

„Pa to je onda nekakav izokrenuti nihilizam?”, sav u čudu će mladić.

„Pravo kažeš”, potvrdi starac. „I pozitivist i nihilist imaju tu zajedničku crtu da se kreću onkraj svakog valjanog razloga i smisla. Jednostavno, oni su razlog samima sebi, dok je sve ostalo čista ekonomija i interes.”

„Dakle, kad u životu ostaneš bez valjanog smisla i razloga, sve što ti preostaje jest to da budeš nihilist ili taj drugi, nekakav ‘izokrenuti nihilist’”, ponešto isforsiranom začuđenošću upita mladić jer je u dubini duše znao da je to jednostavno tako.

„Vrlo dobro znaš da je to jednostavno tako”, isti tren ga bocnu starac.

Mladić se na svoju sreću prisjeti da je bilo riječi i onom drugom životnom izazovu: „Kako doći sebi”. Taman mu dobro došlo da se izvuče iz novonastale nelagode uzrokovane, mrvicu, povrijeđenim ponosom.

Nakon upućenog pitanja, starac mu odgovori kako je nekad i sam bio uvjeren da je bol nužna posljedica ljubavi, ali zatim je shvatio da je bol zapravo prethodnica iste. Bol je instinktivna potreba duše koja pokušava doći sama sebi. „Nije li tako?”, upita. „Kad nas nešto boli, na to mjesto stavljamo ruku … Zbilja, posebna prilika da se osjetimo i opipamo … Jer gdje je moja bol, tu sam i ja … Ali da je stvar opasna, opasna je”, ustvrdi starac.

„…Jer neki tada smetnu da je duša prizvala bol kako bi došla sama sebi, pa pomisle kako je bol smisao i svrha sama sebi”, zamagljenog pogleda dovrši mladić.

„Eto, vidiš da sve znaš”, radosno će starac.

U Sarajevu 2. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O nesigurnosti

Nesigurnost ima puno lica. Neka od njih se ponavljaju. Lica nesigurnosti se miješaju što nas zbunjuje i čini napetima. Vrijeme provodimo planirajući. Koja nas nesigurnost opterećuje? Koja nas plaši? Koja nam stvara neugodu? Kako je izbjeći ili pobijediti? Dok svladamo jednu, u redu stoji i čeka neka nova nesigurnost. Uvijek nekakve nesigurnosti! Teško ih je razumjeti. Nesigurnosti se ponašaju poput glumaca koji ne žele slušati redatelja i izvode predstavu na svoj način. Nesigurnost podsjeća na onu ponekad neobičnu scenu u kojoj stojimo i ne znamo kuda ćemo s rukama. Mislimo da je svaki položaj ruku neugodan i da svi u nas gledaju. Izvodimo predstavu s rukama. Sklapamo ih, spuštamo ih niz tijelo, skupljamo ih, prekrižimo ih. Onda se sjetimo kako su džepovi najsigurniji za naše nesigurne ruke makar se ne činilo pristojnim u tom trenutku. Radije ispadamo nepristojni nego nesigurni. Nesigurnosti su poput nervoznih ruku. Kao što ponekad ne znamo kuda ćemo s rukama, ponekad ne znamo kuda ćemo sa svim tim silnim nesigurnostima. Bunimo se protiv njih. Obećavamo da ćemo ih svladati. Bezvoljni smo jer nas ne žele pustiti na miru. Deprimirani smo kada ih ne uspijevamo staviti pod kontrolu. Je li moguće nesigurnosti poput nemirnih ruku „staviti u džepove“ da nam ne smetaju i da nas ne ometaju? Nesigurnost se plaši razuma. Ona se razvija i raste kao slijepa i iracionalna sila koja kontrolira naš život. Što hoćemo prema njoj biti racionalniji, nesigurnost postaje histeričnija. Nesigurnost se brani svim mogućim načinima. Brani se optužbama na naš račun. Optužuje nas da smo nesposobni, da bez nje ne možemo ništa i da smo zahvaljujući njoj to što jesmo. Potiče naše samosažaljenje, prijezir i omalovažavanje prema sebi. Možemo postati očajni, razočarani i deprimirani jer se doima da protiv nesigurnosti ne možemo učiniti ništa. Nesigurnost je poput nekakve periferije. Na sve moguće načine odvlači pažnju da ne vidimo središte i pokušava zaslijepiti naš pogled. Nesigurnost ne želi da vidimo sebe, nego da gledamo sliku koju je nesigurnost stvorila o nama. Sliku koja ne postoji. Slika koja nismo mi. Kao fatamorgana u pustinji koja nestane čim se približimo. Nesigurnost se plaši našeg razuma, naše samospoznaje i naše samosvijesti. Razum, samospoznaja i svijest o sebi ujedinjeni zajedno najveća su opasnost za našu nesigurnost. Nesigurnost igra na kartu nerazumnog, histeričnog i neutemeljenog, kao što i igra na kartu stvaranja straha ako pokušamo bliže prići samima sebi. Od svih strahova koji nesigurnost progone, njezin je najveći strah da bude ogoljena i svedena na rješiv problem, da bude podređena razumu i samosvijesti koji je hladno i metodički seciraju i prokazuju njezine nedostatke i slabosti. Nesigurnost se doima moćnom. Snažnom. Nepobjedivom. Kao nepregledno sivo nebo, čini nam se da prekriva svaki pedalj našeg postojanja. I naravno da smo pred takvim nebom rezignirani i pomalo očajni. Tko će svladati prostrano sivo nebo? Razum i samosvijest su oružje protiv sivila i crnila naših nesigurnosti. Samosvijest koja u nama pronalazi ljudsko koje je moćno i snažno i razum koji uporno i strpljivo hladno upire u nesigurnost i njezine slabosti i nedostatke. Kad god nesigurnost histerizira po našem umu vičući na sve strane kako je svuda u nama strah, razočaranje, poraz, neuspjeh, prijezir prema sebi, omalovažavanje sebe, razum i samosvijest se javljaju kao izdajnici njezine moći i snage. Razum hladan kakav samo može ponekad biti prema nesigurnosti dok metodički i mirno nabraja njezine slabosti i samosvijest koja ponekad ne da nesigurnosti da dođe do riječi. S vremenom, strpljivo i polako razum i samosvijest nesigurnost svedu na nešto čemu se smijemo kad na to pomislimo. Nije li tako? Kada mislimo na nesigurnosti od kojih smo patili, koje su nas sapinjale. Neke od njih izgledaju nam danas u najmanju ruku smiješne, ako ne (oprostimo si na izrazu) glupe i budalaste. S vremenom jasnije spoznajemo da ukoliko želimo svladati nesigurnost, ona mora biti suprotstavljena našem razumu i našoj svijesti o sebi samima. Tek u ovom odnosu i odmjeravanju snaga vidjet ćemo slabost i nemoć naših nesigurnosti i moć i snagu našeg razuma i samosvijesti. Čovjek je snažno biće. Nije ponekad svjestan vlastitih nutarnjih snaga. Ali kako sazrijeva i raste, sve više shvaća da nesigurnosti prividno moćne na kraju gube protiv njegovog razuma i njegove samosvijesti. Kad ne bi bilo tako, nikada nesigurnosti koje je pobijedio ne bi nazvao smiješnima, glupima i budalastima. Kao što nikada svoj razum i svoju samosvijest ne bi trebao opisivati kao smiješne, glupe i budalaste sposobnosti. Što više obezvrjeđuje svoj razum i svijest o samom sebi, dublje tone u nesigurnosti raznih vrsta, profila i intenziteta. Što više cijeni svoj razum i svijest o samom sebi i daje im prednost i razvija ih, to je sve manje nesiguran u sebe.

U Sarajevu 30. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spaxia

O udaljenosti

Zašto se udaljimo jedni od drugih? Nekad zbog naviknutosti koja opterećuje. Pomisao da se vidimo ne doima se ugodnom. Nekad jer više ne očekujemo ništa jedno od drugog. Ponekad jer je povjerenje izigrano i svaki pokušaj međusobnog zbližavanja produbljuje međusobnu udaljenost. Udaljimo se jer više nemamo radosti za mala svakodnevna životna iznenađenja. Udaljimo se i onda kada ne želimo. Stvari izvan naše moći i kontrole dovele su nas do međusobne udaljenosti. Udaljenost kao da dolazi prirodno. Navike nas uljuljaju, svakodnevnica se čini očekivanom, budućnost monotonom. Treba li sa zahvalnošću udaljenost objeručke prihvatiti kao olakšanje? Udaljenost se doima kao dobrovoljna samoizolacija i povlačenje pred obvezama koje nisu naše i očekivanjima koja od sebe ne tražimo. Ugodnije je postojati udaljen od tuđih očekivanja. Udaljenost nam dođe kao mehanizam zaštite od onoga što ne želimo, a o tome se ne usudimo glasno govoriti. Kao da je ugodnije i komotnije kada čujemo: Ah od njega/nje ne treba puno očekivati. U ovim riječima osim boli zbog prijezira prema nama, pronalazimo i određeno oslobađanje. Udaljenost izgleda kao potreba za slobodom. Dišemo lakše kada se udaljimo od obveza, napora i očekivanja koje nam drugi stavljaju u vidokrug našeg pogleda na život. Udaljeniji osjećamo kako stisak i okovi okoline popuštaju i otpuštaju se. Mislimo na udaljenost kao na neku drvenu kuću tik uz šumu, ne previše udaljenu od bučnog grada. Biti nekako udaljen od drugih, ali ne biti potpuno sam. Jesmo li po naravi socijalna bića i ako jesmo, je li udaljenost dobra? Ili smo po nečemu dubljem u sebi zapravo bića međusobne udaljenosti? U početku sve nam je blisko i blizu. Ne smeta nam, dapače, udaljenost gledamo kao zlo i one koji vole udaljenost kao čudake i neprilagođene. S vremenom prirodno i nevidljivo, udaljenost dolazi kao razmak između nas i svjetova drugih. Udaljenost nije uvijek svjesna, nije uvijek planirana, nije uvijek željena. Udaljenost je objekt straha, prijezira i socijalne neprilagođenosti. Je li udaljenost po svojoj naravi zla? Znamo da je na trenutke oslobađajuća. Ne mislimo o sebi kao o neprilagođenim i zlim ljudima ako osjećamo potrebu za udaljenošću. Otkrivajući i živeći udaljenost, otkrivamo sebe. Poput velikog slikarskog platna razvučenog preko velikog zida blago udaljeni od drugih ljudi počinjemo primjećivati toliko toga o sebi. Geste, doživljaji, osjećaji, iskustva. Dok se udaljavamo od drugih, oni sve više postaju tuđi i nepoznati, ali mi otkrivamo puno novog o sebi. Nismo sposobni potpuno se udaljiti od drugih. Otkrivamo oslobađajuću i opuštajuću udaljenost kada smo daleko od tuđih želja, potreba, očekivanja i nametnutih stavova. Međutim, ta ista udaljenost u nama stvara prostor straha napetosti. Što ću otkriti o sebi ako se od svih udaljim? Jesam li spreman na to? Nitko ne može biti samo sam sa sobom niti može biti samo s drugima. Udaljenost je stanje između dvoga. Udaljenošću prestajemo učiti o drugima i počinjemo učiti o sebi. Udaljenost je putovanje. Ono nema krajnje odredište. Niti trajno napuštamo druge da bismo se od njih zauvijek udaljili niti trajno do kraja dolazimo sebi. Udaljenost ima polazište i odredište kao svako putovanje, ali kao putovanje nikada stvarno niti počinje niti stvarno završava. Putujemo između drugih i sebe, ali nigdje se zauvijek ne zaustavljamo. Udaljenost ima svoju privlačnost. Izgleda kao mogućnost da se odvojimo od drugih i da im se vratimo kada želimo. Izgleda kao i mogućnost da upoznamo sebe, ali i da stanemo kada nas obuzme strah što ćemo otkriti ako zauvijek napustimo druge. Ponekad smo sigurni da ne želimo ostati s drugima, ali nismo sigurni želimo li ostati sami sa sobom. I obrnuto. Udaljenost je nesigurnost. Kada odemo od drugih, u povratku ne znamo što ćemo naći o njima. Brine nas kako će proći naš susret. Kad odemo od sebe nakon što iskusimo strah od onoga kakvi smo, nismo sigurni da se baš svaki put želimo vratiti sebi. Udaljenost je nesigurno putovanje i nalik je našem životu, jer je život promjenjiva udaljenost između mene i drugih.

U Sarajevu 26. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Stetsyk

EMOTIVNA I MENTALNA ZAGLAVLJENOST

Glagol zagláviti ima jako puno negativnih značenja i konotacija, zapravo toliko, da mu se isplati posvetiti nešto vremena. U doslovnom bi smislu značio slijedeće: „Postati neupotrebljiv jer je dio zapeo za dio, nezgodno ući, začepiti, ispuniti prostor, prolaz i sl. i učiniti ga neupotrebljivim, neprotočnim, neprodušnim”. Odatle slijede i neka, još odurnija, prenesena značenja: „Nastradati, propasti, poginuti, izgubiti glavu”.[1] Jednostavnije rečeno, zaglaviti znači ne moći se kretati više ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno, i to jer smo za nešto dobrano zapeli. U fizikalnom redu stvari ovo sve skupa još uvijek i nije neki veliki problem, jer fizičku zaglavljenost lako vidimo i osjetimo. Odmah se počinjemo batrgati, a ako ne ide, dozivat ćemo vanjsku pomoć. S druge strane, mentalna zaglavljenost je kudikamo gora, jer obično treba puno više vremena uopće da shvatimo da smo zaglavili, pa onda još ako nam bude trebala izvanjska pomoć i ovoj će samoj trebati podosta vremena da skopča za što smo to zapeli, u kojoj mjeri i kako da nas na kraju iz toga oslobodi.

Emotivna zaglavljenost

Emotivna zaglavljenost je izgledno najbolnija od svih zaglavljenosti, a javlja se tamo gdje razina emocija (obično enormno velika) ni izbliza ne odgovara kvaliteti dotične međuljudske relacije. A ista se izgledno javlja jer je u međuvremenu emocija postala dokaz samoj sebi te drugog dokaza osim same sebe više ni ne traži. Stoga bismo paradoksalno mogli reći da se u emocionalnoj zaglavljenosti radi o zaglavljenosti emocije unutar same sebe, dok vlasnik emocije ostaje nasukan i neupotrebljiv. Niti može što dobro izvući iz toksične relacije niti može krenuti dalje.

Emotivno zaglavljen čovjek obično robuje misaonoj shemi koja bi se mogla izraziti slijedećim riječima: „Od ovog odnosa će na kraju sigurno nešto biti, upravo jer su moje emocije tako jake”. A zapravo bi se trebao fokusirati na sam odnos, te zaključiti da su mu emocije u svakom slučaju neopravdano i neutemeljeno prejake.

Zaglavljenost zbog Iluzije beskonačnog vremena i zaglavljenost zbog iluzije višestrukih izbora

Da, čovjek može itekako zaglaviti i zbog onog učestalog uvjerenja „da se ima vremena”. Vremena možda stvarno ima, ali to ne znači nužno da ga mi pri tome i koristimo. Naime, vrijeme ima tu nezgodnu karakteristiku da se ono neprestano kreće, te da samim tim nezaustavljivo prolazi. Neiskorišteno vrijeme za nas će na kraju uvijek biti prošlo neiskorišteno vrijeme, a eto, da ga onako općenito ima, ima ga. Slično vrijedi i za iluziju višestrukih izbora. Dok se čovjek konačno za nešto ne opredijeli, svi oni mogući izbori će biti samo mogući izbori koji njemu samome nisu pripadajući. U svakom slučaju, bolje jedan nego nijedan, baš kao onaj što želi sve, na kraju zapravo ne želi ništa.

Ljepljiva kaljuža mediokritetstva

Postoje različiti scenariji u kojima možemo govoriti o mentalnoj zaglavljenosti. Od toga se veliki broj njih odvija po svojevrsnom ključu: „Ne ostaje mi se gdje jesam, a nemam petlje krenuti tamo gdje bi želio biti”. Slijedeća skupina scenarija zaglavljenosti podrazumijeva svojevrsni djelomični progres s obzirom na prethodni scenarij. Otprilike: „Imam petlje krenuti dalje, ali bi se pri tome provukao po mogućnosti jeftino i bezbolno”. Što će reći: „Ne plaća mi se cijena koju moram platiti”, i „Ne prilagođava mi se onomu čemu bi se pri tome trebao prilagoditi”. Stoga ne čudi da na kraju obično najplemenitije pripadnike ljudske vrste možemo sresti na posve suprotnim polovima ljestvice osobne sofisticiranosti. S jedne strane nalaze se oni koji su u životu svjesno i definitivno izabrali malo i toga se radosno drže. Ono više od toga ih nimalo ne uznemiruje, jer su isto tako svjesno i definitivno odlučili da je to za njih preteško, prezahtjevno i jednostavno neostvarivo. S druge strane ljestvice osobne sofisticiranosti stoje oni koji su odlučili krenuti dalje i platiti cijenu koja se za to traži, bilo da je riječ o napornom radu, učenju, osamostaljenju, poslovnom riziku ili samoprijegornom asketskom uzdizanju. Između ove dvije skupine nalaze se svi oni koji su na ovaj ili onaj način zaglavili. Pri tome se prvi nikako ne miču s mjesta i takvi prvenstveno muče sami sebe. Oni drugi se kao miču, ali pri tome nerviraju sve oko sebe, bilo da su jednostavno iritantni, bilo da se obilato služe nedozvoljenim metodama i sredstvima.

Kao i kod mnogo toga drugoga u životu, i kod mentalne zaglavljenosti se rješenje kreće u smjeru iskrenosti prema samome sebi. Na kraju se zapravo cijela problematika svodi na onu cijenu koju je potrebno platiti. Hoću li je konačno platiti ili ću ipak zaključiti da je to za mene preskupo, te ću u skladu s tim biti sretan i zadovoljan sa onim što već imam u životu, misleći pri tome kako na one ljudske tako i na materijalne raspoložive resurse.

Opsesivna zaglavljenost

Opsesije se već kod različitih ljudi manifestiraju na različite načine. To može biti učestala uznemirujuća misao koje se čovjek zatim nastoji riješiti također učestalim izvođenjem nekog vlastitog improviziranog rituala. To može biti ponavljajuća radnja, kao recimo kad se čovjek deset puta vraća jer nije siguran je li zaključao vrata od stana. To može biti opsesivna navezanost na neke ljude, ali i stvari. Bilo da govorimo o toksičnoj zaljubljenosti ili samo naizgled različito – o čovjeku koji brižno nakuplja smeće u stanu jer opsesivno vjeruje da će mu nešto od toga sigurno i kad-tad zatrebati. To može biti i ona lacanovska opsesivna petlja koja se manifestira kao trajna nemogućnost donošenja nekih važnih životnih odluka i izbora. To na kraju može biti i onaj kronični patološki strah od mikroba i prljavštine. Možda je ovaj potonji primjer ujedno i najjednostavniji da malo pokušamo zaći dublje u iznimno kompleksnu strukturu čovjekovih opsesija. Naime, opsesivni čistunac ispravno podrazumijeva da su mikrobi opasni po čovjekovo zdravlje te, kako su po sebi sićušni i sveprisutni, nije ih se uopće lako riješiti. Stoga on uporno čisti sve što stigne, i samog sebe, osobito ruke, i sve oko sebe. Reklo bi se dobra procjena, ali na kraju iz toga izvodi ipak krivi zaključak, kao i besmislenu realizaciju. On ne shvaća da se mikrobi u potpunosti mogu iskorijeniti samo rigidnom aparaturnom sterilizacijom i to u posve sterilnim medicinskim uvjetima. S druge strane, u realnom životnom okruženju mikroba će, kao i same prljavštine, uvijek ponešto biti. Ali to u stvari i nije problem, jer medicinski gledano, naša tijela se jako dobro brane od nasrtaja malih i umjerenih koncentracija mikroba. Problem predstavljaju tek one velike, prezasićene koncentracije istih. Međutim, opsesivni čistunac to ne može prihvatiti, jer on je po prirodi perfekcionist, sklon razmišljanju po „ili/ili” i nikad onim „i/i” obrascima. On ima velika očekivanja i od samog sebe i od života, a pri tome voli da sve ima svoje točno određeno vrijeme i mjesto. Također, on obožava i simetriju, i stoga često poludi i na najmanju naznaku nereda.

Naznačena „ili/ili” shema je učestali faktor svih opsesija. Tu se ne može prihvatiti da, bilo ljudi ili stvari, mogu biti dobri, premda nesavršeni, ili barem slobodni i posvećeni svojim vlastitim planovima. No kako oni to stvarno jesu, opsesivna osoba je osuđena da se vrti u svojim vječito ponavljajućim ispolariziranim diskursima[2], često razapeta između nasumične idealizacije i satanizacije, bilo da se radi o njoj samoj, drugim ljudima, stvarima, pa čak i o samom Bogu.

U tom smislu opsesivnog vjernika krasi jedna aktivna i zaufana vjera, ali zatim iznenađujuće upada u mračne faze teških sumnja i osuda prema Bogu. “Svima si se smilovao osim meni” – otprilike! A često i puno gore od toga… S druge strane, u anksiozno-depresivnim shemama, idealizacija se događa na razini vlastite osobnosti. Ovakvi ljudi obično imaju visoko mišljenje o samima sebi, ali zatim istovremeno strahovito sumnjaju u sebe, svoje sposobnosti, kao i u vlastitu normalnost, za koju im se čini kako se upravo raspada.

Najveći izazov za svaku opsesivnu osobu predstavlja to što se oni suočavaju sa određenom shemom imanentnog mišljenja i osobnosti. To je jednostavno nešto njihovo, i njima pripadajuće, te za drugo ni ne znaju. Kao da vam netko kaže da si nabavite novu glavu. Jednostavno, nemoguće. Drugi izazov se ogleda u tome što ovakav način mišljenja nije posve i u svemu pogrešan. Opsesivnost, naime, u mnogo područja može polučiti naizgled sjajne rezultate. Kao problem ostaje ta visoka cijena koja se plaća u vidu prisustva mračne strane. Stoga se čini kako oni kroz vlastiti život moraju strpljivo raditi i na djelomičnoj implementaciji one “i/i” perspektive, slično kao što ležerni “i/i” tipovi u nekim stvarima itekako trebaju ponešto i od naznačene “ili/ili” polarizacije. Jer bez nje teško može biti fokusa, posvećenosti i preciznosti.

U Sarajevu 22. VI. 2020.

M.B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: danielvfung

[1] Zaglaviti, na Hrvatski jezični portal znanje, http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 22. VI. 2020.).

[2] Usp. Christian KUPKE, The Conflicts of the Obsessional Neurotic. A Lacanian Dream-Interpretation, https://www.lacan.com/kupke.htm (Stanje: 23. VI. 2020.).

SITUACIJE „ŽIVOTA ILI SMRTI” U SVAKODNEVNICI

Uvidom u životinjski svijet da se primijetiti kako iste uglavnom pokazuju značajniju razinu agresivnosti ukoliko im je doveden opstanak u pitanje kao i njihova međusobna hijerarhija. Dakle, po prirodi stvari se čini da agresivnost pripada području vitalnih nagona te da bi tamo trebala i ostati.

Za razliku od životinja čovjek je obdaren razumom, ali s tim onda dolazi ponešto i do nesigurnosti nagona. Jer oni ovdje više ne mogu opstojati čisto u svojem izvornom obliku, nego su pod velikim utjecajem čovjekove imaginacije, kako one individualne tako i one šire društvene koja izbija u vidu uhodanih predrasuda. U tom smislu se među ljudima pokatkad govori i o postojanju miroljubivih, kao i onih drugih ratobornih kultura.

U aktualnom trenutku se u Sjedinjenim Državama baš mnogo polemizira o tamošnjem problemu policijske brutalnosti. Koliko je problem izražen, najbolje pokazuje i jedan egzaktan podatak. Recimo u trećem mjesecu 2015. američka policija je tijekom obavljanja svojih dužnosti ubila čak 111 ljudi. S druge strane, britanska policija je u cijelom XX. st. ubila tek 52 čovjeka. Kao drugi primjer donosimo link na jedan kratki video koji uspoređuje ophođenje američke i njemačke policije prema neobuzdanim bajkerima. Dok ih njemački policajac ljubazno zaustavlja i skoro očinski upozorava da paze kako voze, američki policajac istog trena bez ikakve potrebe povlači pištolj:

https://www.youtube.com/watch?v=WzCf2RJHNSw

Ljudska agresivnost predstavlja vrlo složen fenomen. U nekim slučajevima ona se javlja i kao posljedica dubljih duševnih, ali i onih neuroloških patologija i tada se neminovno mora medicinski tretirati. Ljudska agresivnost se također često javlja i kao posljedica pomanjkanja znanja i inteligencije, tj. kao svojevrsna nuspojava onkraj bilo kakvog lateralnog kreativnog spektra. Nešto u smislu, dok pametni ljudi popravljaju stvari, glupi ih udaraju jer ne vide drugog rješenja. Doduše, ovo se možda još češće događa zapravo zbog nestrpljivosti da se iznađe neko kvalitetnije rješenje, što će reći da agresivnost vrlo dobro ide pod ruku sa impulzivnim oblicima ponašanja. U svakom slučaju, i jedno i drugo neminovno aludira na potrebu dugotrajne kvalitetne izgradnje ljudske ličnosti.

Za kraj nešto više o agresivnosti iz domene neurolingvističkog programiranja. Već smo rekli da je agresivnost nešto što se u svojem prirodnom obliku javlja prvenstveno u kontekstu djelovanja vitalnih nagona te da ovi i nisu posve pouzdani kada govorimo o čovjeku. Većinu svojih strahova zapravo učimo kroz život, bilo da je tu riječ o uplivu onih širih, društvenih predrasuda, bilo da govorimo o nekim vlastitim lošim iskustvima, te o naknadnom učestalom mentalnom prežvakavanju istih. Jednostavnije rečeno, čovjek je počesto sklon doživljavati kao vitalnu ugrozu i ono što to po sebi zapravo i nije. U tom smislu se u krivičnoj praksi počesto spominje da je uzrok nebrojenim fizičkim nasrtajima, pa čak i ubojstvima bilo ono trivijalno: „Gled’o me je!” Dakle, čovjeka je netko gledao, i on se zbog toga osjetio skoro pa smrtno ugroženim. Ili drugi primjer, jedno novije istraživanje španjolskih neuroznanstvenika provedeno nad islamskim radikalima, podrijetlom iz Sjeverne Afrike, pokazuje kako oni razmišljaju na kudikamo drugačiji način od običnih ljudi. Niti su u stanju shvatiti religiju kao stvar duhovnog uzdizanja i puta mira i ljubavi, nit’ su u stanju shvatiti politiku kao stvar demokratskog društvenog samoodređenja i koncenzusa. Njima je to, naprotiv, sve pitanje „života ili smrti”. Što će reći, da im se kod religioznih i političkih promišljanja aktiviraju oni centri u mozgu koji se inače kod običnih ljudi aktiviraju u trenucima vitalne životne ili društvene ugroženosti.

Dakle, na samom kraju bismo mogli zaključiti da je sasvim normalno da postanemo agresivni u trenucima kad smo vitalno ugroženi, no kao veliko pitanje ostaje u kojim smo to točno situacijama uistinu i doslovno ugroženi? Ovo je možda prilika da svi preispitamo svoje najveće životne strahove. Koliko se tu stvarno radi o objektivno opasnim izazovima, a koliko o našim negativnim subjektivnim doživljajima nečega što po sebi možda i nije toliko velika opasnost? U svakom slučaju, ovo dvoje je uvijek dobro pokušati razdvojiti: vlastiti osjećaj od onoga što ga je uzrokovalo. Jer možda taj loš osjećaj na kraju neće trebati ništa drugo nego malo prijateljskog razgovora i uvjeravanja. No, da bi do potonjeg došlo, potrebno je pretpostaviti da možda ipak nismo toliko vitalno ugroženi koliko nam se u nekim trenucima čini. Kao npr. ono, kad nam netko nešto kaže, ili nam zasmeta, ili nas ružno pogleda, ili nam se čini da nešto od nas krije… Možda je to ipak samo mala nepodopština koja se uspješno može riješiti i bez primjene bilo kakve agresije … i to ne samo one fizičke, nego čak i bez one verbalne. Stvarno možda … Zašto ne bi pokušali?

U Sarajevu 21. 6. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

Exit mobile version