Blog

O iskrenosti prema sebi

Iskrenost prema sebi doima se optužujućom. Ona nas stalno podsjeća na naše slabosti. I u trenutcima savršenstva podsjeća nas da smo mogli biti bolji i ljudskiji. Iskrenost prema sebi je sudačka stolica koja blagonaklono gleda na našu dobrotu i dobre čine. Istovremeno od nas zahtijeva više ljudskosti. Njezina zahtjevnost prema našem biću kao da nema razumijevanja i osjećaja za ono što jesmo. Iskrenost prema sebi je bezobrazno realna kada ne uspijevamo od nje pobjeći ili zamesti trag. Poput vještog tragača ona nas prati i otkriva u svakom skloništu gdje se pokušamo skriti. U što god se sklonili i iza čega kod se skrili, ona bez kolebanja otkriva naše tajno skrovište. Iskrenost prema sebi, ta optužujuća, zahtjevna i realna slika o nama koju ne možemo ničim iskriviti ili učiniti lažnom i dopadljivom je ipak susretljiva i puna razumijevanja. Neće nas srušiti dok smo u stanju samohvale, gordosti, intelektualnih i moralnih visina koje su nezaslužene. Strpljivo će sačekati da se umorimo od naših “kula od karata” i onda jednim dahom sve srušiti i otkriti nam što smo i kakvi smo. S njom je nemoguće izići na kraj jer pobiti njezine argumente značilo bi ići protiv sebe, odnosno izgraditi o sebi lažnu sliku. Opet, prihvatiti sve njezine sudove i mišljenja nije u potpunosti moguće jer bi nas to odvelo u očaj. Iz te nemogućnosti da iskrenost prema sebi uskladimo s našom slikom o sebi jer se iskrenost ne da ničim zavesti niti potkupiti živimo u napetosti s njom. Pokušavamo je pobiti novim argumentima. Trudimo se ušutkati je. Nastojimo joj zabraniti da govori. I što se više trudimo začepiti joj usta, to ona jače i glasnije viče u nama: Ja znam tko si ti jer sam ja isto što i ti. Iskrenost prema sebi sam ja sâm ogoljen i razobličen do kraja pred samim sobom bez ikakve mogućnosti da bilo što uljepšam, sakrijem, zaboravim. Uljepšavanje, skrivanje i zaborav nisu mogućnosti koje će nam ona dopustiti niti ona predviđa olakotne okolnosti. Njezina pravednost je nepodnošljiva i njezina iskrenost neprihvatljiva. Ako je tako, onda smo sami sebi nepodnošljivi i neprihvatljivi. Jednom kada iskrenost prema sebi postane sastavni dio života, nekom drugom smo dali da bude sudac naših misli, riječi i djela. Sudačku vlast i moć osude ne možemo više povratiti u svoje ruke. Iskrenost prema sebi se ne odriče svojih sudačkih privilegija nad nama.

Nema kod nje podsmijeha. Ona nije cinična. Nema u njoj sarkazma i nije prijetvorna. Ona sudi najpoštenije i najpravednije moguće jer niti oduzima niti dodaje. Izriče sud nad onim kakvi jesmo i što jesmo nakon što prouči, prihvati i odbije sve naše žalbe i molbe. Njezinom sudu samo dvolični mogu prigovoriti da je nepravedan i samo cinični kako sudi prestrogo. Jer ona ne sudi o nečemu izvan nas, nego nas same. Iskrenost prema sebi je zahtjevna. Optužujuća. Pravedna. Poštena. Objektivna. To su njezine vrline. Ako ne prihvaćamo njezin sud o nama, onda odbijamo i njezine vrline. Ako ne priznajemo njezine vrline, izmislit ćemo druge. Umjesto optužbe i zaslužene kazne izmislit ćemo nezasluženo pomilovanje naših zlih čina. Umjesto pravednosti nepravdu. Umjesto poštenja nepoštenje. Umjesto objektivnosti narcisoidnost i sebeljublje. Ući ćemo u sukob s njom. Na jednoj strani ona pravedna, poštena, zahtjevna i optužujuća. Na drugoj strani mi nepravedni, nepošteni, sebeljubci, kupci milosti pod svaku cijenu, makar i nepošteno. Sukob se ne može sakriti. Rat između nas i iskrenosti prema sebi ne može proći bez posljedica. I onda kada nitko ne vidi rat koji vodimo, u sebi osjećamo njegovu žestinu koja nas razdvaja na dvoje. Na nemirnog čovjeka koji ne može prihvatiti sebe koji stalno sebe laže i biva dvoličan prema samo sebi. I na iskrenost prema sebi koja svojom upornošću ne pokazuje znakove posustajanja kamoli odustajanja. Najteže je kad ostanemo sami sa sobom. Rat se onda rasplamsa kao požar. I tragovi stalnog sukoba između nas i iskrenosti o sebi svaki dan su sve vidljiviji. Neobjašnjive srdžbe, ružni trenutci agresije prema sebi i drugima, nepotrebna nezadovoljstva, neiskrenosti, bespotrebni cinizmi, neutemeljena vrijeđanja i omalovažavanja drugih tragovi su iscrpljujućeg rata kojega vodimo protiv iskrenosti prema sebi i kojega nećemo tako lako dobiti. Vjerojatno nikada. Možda je mudro položiti oružje i zatražiti primirje kako bismo manje bili neobjašnjivo srditi, nezadovoljni, neiskreni i prezrivo se ponašali prema onima koji to ne zaslužuju. Iskrenost prema sebi je privatno pitanje. Nepravedno je i nepošteno druge uvlačiti u sukob koji nije njihov i njih kriviti što iskrenost prema sebi odbija prihvatiti lažne slike koje smo o sebi izgradili i stvorili misleći da je moguće prevariti je. Nemoguće. Nitko ne može do kraja prevariti sebe. Osim nakratko i povremeno. I to ne bez određenih žrtava i posljedica od kojih su unutarnji nemir, sklonost agresiji, nezadovoljstvo sobom, osjećaj nesretnosti, stalno prebacivanje krivice na druge, nesposobnost da prihvatimo odgovornost znakovi iscrpljujućeg rata protiv iskrenosti o sebi. Rata protiv samog sebe i lažnih slika i privatnih mitova koje iskrenost o sebi stalno uništava svojom nesmiljenom pravednošću i nepotkupljivim poštenjem prema našem liku i djelu, pri tom gazeći bez milosti naše cinizme, dvoličnosti, sarkazme kojima se pokušavamo zaštiti od nje.

U Sarajevu 23. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O nepripadnosti

Nepripadnost. Ne pripadati vremenu u kojem živiš i svijetu kojega ne razumiješ. Previše daleko od vremena u kojem si živio da bi ga mogao vratiti. Od brzine kojom se vrijeme i svijet kreću, čovjeka hvata vrtoglavica. Iznenada se obrecne u svijetu kojem ne pripada. Zna ljude, ali kao da ostaje usamljen u spoznaji tko je on. Kao što nas fasciniraju tajna društva jer su privlačna i nepoznata i odbijaju nas svojim skrivenim postojanjima, i čovjek sebi postane kao tajno društvo jer nepoznate i do tad skrivene želje i potrebe naglo se rađaju i privlače, ali bivaju i odbojne jer su nepoznate i njemu strane. One postavljaju uznemirujuća pitanja: Kojem vremenu pripadam i koji je moj svijet, što je moje u društvu u kojem više ni sebe ne prepoznajem? Još se nismo snašli u novom vremenu i još novijem svijetu, već smo pod nesnosnim pritiskom kako moramo pripadati negdje. Nekome. Nužno i apsolutno. Tko želi biti sam kao slobodan pojedinac, smutljivac je i sumnjiv. Kako im objasniti da nije da ne želimo pripadati nikome i nigdje jer je to pasji i lutalački život bez ikakvog mira i spokoja, ali sve se tako brzo dogodilo, pa smo usput i sebe izgubili i treba vremena da se čovjek pronađe. Pa iako se ne pronađe i ostane sam i usamljen, mora li nepripadnost biti neoprostiv grijeh i neviđeno zlo? Šta ima loše u zahtjevu da netko ne pripada nikome ni nigdje? Neće li ga svejedno demon usamljenosti stalno progoniti? Nije li mu to dovoljna kazna? Zašto ga još moraju progoniti apostoli i propovjednici pripadnosti i mantrati mu na uho: Ako želiš spasiti svoju dušu, moraš negdje pripadati, bez klasifikacije si osuđen na vječnu propast. Klasifikatori i zeloti pripadnosti uvijek misle da je želja za nepripadanjem znak za uzbunu. Takvog treba pratiti i po potrebi progoniti ako slobodnom voljom ne želi u neki od klasifikacijskih torova. Kako im nije palo na pamet da se čovjek čak i u samom sebi može izgubiti, ne poznavati samog sebe jer ga zbunjuje svijet u kojem se našao i ono što je postao. Kao što se vojnik došavši iz strahota rata ne može naviknuti na blagodati mira, nego se od mira razboli i oboli. Mir mu dođe kao bolest iako je za njim žudio cijelim svojim bićem. Događa se da čovjek cijelim bićem žudi pripadati negdje i nekome. A kad to učini, pripadnost postane za njega bolest i on oboli i razboli se. Negdje u njemu postoji nešto što ga kao objekt žudnje privlači, ali istovremeno izjeda kao mir vojnika. Tko zna o čemu je riječ? Sebičnost? Sloboda? Samosvijest? Neprilagođenost? Ili onaj osjećaj da je došao u razdoblje života kada sve manje razumije i sebe i svijet oko sebe, pa je oprezan od silnih poziva da pripada i tamo i ovamo da ga ne bi kao cirkusku atrakciju vodili okolo na lancu i uzvikivali: Evo ga, vidite, ovaj pripada nama. Od mučne čamotinje nepripadnosti jedino je gora pripadnost onomu što ne znamo što je i onomu za koga ne znamo tko je, a takvih prevrtljivih što i tko ima danas svugdje i posvuda koji uporno i predano u religioznom zanosu upiru prstom u ono malo onih koji ne žele pripadati: Vidite ih i dobro zapamtite, to su vam u nas i kod nas najveći smutljivci i izazivači nemira, ne žele pripadati nigdje i nikome, nego da ih se pusti na miru jer navodno ne razumiju ni vrijeme niti svijet u kojem žive, kažu da su samima sebi stranci. Klasifikatori i propovjednici pripadnosti ne mogu razumjeti banalnost jednog običnog ljudskog iskustva. Iskustvo koje čovjek proživljava kada se istrgne iz svega do tada poznatog i svog i nađe se u vremenu i svijetu koji nisu njegovi jer ih ne razumije i ne može uspostaviti komunikaciju s njima. Nije u pitanju ništa opasno niti zavjereničko, niti štetno, niti grešno. Samo iskustvo koje je teško i samom sebi objasniti, pa se šutljivost onoga koji ne pripada nigdje i nikome doživljava kao poziv na sukob i neprijateljstvo.

Ono što čudi jest da su i najveći apostoli i širitelji pripadnosti sigurno prošli ili prolaze kroz isto ili slično, ali o tome šute. Je li iz straha od sebe ili ne smiju pokazati slabost pred onima pred kojima su se zakleli na pripadnost do groba? Sve je manje razumijevanja za čovjekovu zbunjenost i nesnalaženje kada iznenada shvati da ovo vrijeme nije njegovo i da svijet u kojem živi nije njegov svijet, i da i u takvom stanju duha ipak mora živjeti koliko god mu bilo teško. O onima koji ne žele pripadati često se misli sve najgore, kao i o njihovim motivima i razlozima. Poneko se dosjeti pomisliti na ono iskustvo kojega svi proživimo i prođemo kada smo stranci samima sebi i ništa ne razumijemo i ne shvaćamo ni vrijeme, ni društvo, ni svijet, ni druge. Svi smo nekada živjeli ne želeći pripadati jer ništa nismo razumjeli i bilo je dovoljno teško biti i živjeti sa samim sobom. I trebali bismo u tom iskustvu pronaći motive razumijevanja, pa čak i nekakve ljudske nježnosti prema onom koji ne pripada nigdje i nikome ponukani mučnim iskustvom samoće i usamljenosti i neshvaćanja vremena i svijeta koji su nekad bili naši. Nitko istinski ne želi nikada i nigdje ne pripadati nikome i ničemu. Ipak, događa se rascjep između nas na jednoj strani i vremena i svijeta na drugoj. Svi smo jednom i ponekad bili onaj vojnik koji nije mogao razumjeti mir i radije je birao ne pripadati nikome ni nigdje jer je oduvijek pripadao ratu i bio dijete rata i bio povezan s onima kojih više nema. Svi smo nekad u životu bili djeca nepripadnosti i pripadali smo ljudima, svijetu i vremenu koji su bili naši, ali su barem za nas sada nepovratno izgubljeni. Ne bismo li trebali imati više razumijevanja prema našim prošlim ali sadašnjim nepripadnostima? Nismo samo mi nepovratno izgubili svoje vrijeme i svoj svijet, pa sad zbunjeno i oprezno gledamo oko sebe i slušamo sirenski zov nekih novih pripadnosti i pripadanja. Plašimo se s pravom jer neka prošla pripadanja i pripadnosti nisu završila nimalo dobro ni za nas ni za druge. Ako već sebe razumijemo u svojoj želji da ne pripadamo, možemo li razumjeti drugoga koji želi isto? Obojica znamo da je dovoljno mučno i neugodno što moramo biti sami sa sobom odvojeni od vremena i svijeta koji pripadaju nekim nepoznatim, novim i drugačijim drugima koji se ne trebaju nas plašiti. Nismo mi nikakvi smutljivci i provokatori. Mi smo običan ljudski svijet čije je vrijeme neumitno prošlo i čiji je svijet ostao u prošlosti. Drugo vrijeme i drugačiji svijet ne poznajemo. Biramo biti anonimci i oni koji ne pripadaju. Zabavljeni sobom i svojom mukom ne primjećujemo promjene. Na pola puta niti smo više naivni kao novajlije niti smo više optimisti kao nekada. Između vremena i svjetova koji velikom brzinom svakodnevno prolaze ostajemo biti oni koji ne pripadaju nikome i nigdje. Najtiši smo i najneznatniji jer ne tražimo ništa više nego da živimo i odživimo sami sa sobom ono što je ostalo od života, kao što i vojnik želi odživjeti mir kojemu ne pripada i kojega neće nikada razumjeti jer on pripada i uvijek je pripadao drugačijem vremenu i svijetu.

U Sarajevu 22. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

O sujetnom

Sujetan nema osjećaja za ljudsko. Isključen je iz tijeka stvarnosti. Živi u vlastitim svjetovima koje je sam stvorio u kojima je neprikosnoven vladar. Sujetnost je umišljenost u savršenstvo onoga što radimo, govorimo, pišemo i mislimo. Sujetnom svaka riječ, misao, slovo odišu savršenstvom makar se ne razlikuju od izgovorenog ili rečenog nekog drugog čovjeka. Sujeta je izmišljeno savršenstvo bez pokrića o samom sebi. Neutemeljeno uvjerenje kojim jedan sebe drži visoko iznad svih drugih koji su ujedno za njega niža bića. Sujeta je nepošteno rangiranje jednog u odnosu na ostale jer je sujetan uvijek prvi, najbolji i najvažniji. Sujeta je ponižavajuća klasifikacija ljudi na mene kao božanstvo i na ostale koji su ništa više nego smrtnici i k tome još diletanti, neznalice, tupani. Sujeta je prijezir tuđih vrlina i pobožanstvenjenje osobnih mana. Sujetan nikad nije nesavršen. Ni u čemu. Sujetan je savršen i onda kada su njegove slabosti preuzele primat nad njegovim vrlinama. Sujeta je izmišljena vrlina oholih i uobraženih izgrađena na još gorim temeljima oholosti i prijezira prema onima koje se smatra i naziva nižima. Sujetan se prema ljudskom u njegovoj slaboj i nesavršenoj dimenziji odnosi s osjećajima prijezira i srama. Sujetan smatra da nije pristojno da uopće razmišlja o slabostima i nesavršenostima svoga osobnog ljudskog bića i karaktera jer je sramota i pomisliti da sujetno savršenstvo uopće može imati poneku nesavršenost. Sve što sujetan čini, radi i misli nikada ne može biti manje od najsavršenijeg što se ikada među ljudima činilo, radilo i mislilo. Sujetnog prati taština kao što sjenka prati čovjeka na svakom koraku. Taština je manifestacija sujete jer je sujeta mecena taštine. Sujeta podržava, proširuje i potiče taštinu kao kada sujetan govornik umisli da je njegova jedna izgovorena rečenica ravna cijeloj pjesničkoj biblioteci najljepše poezije. Sujetni su škrti na riječima i objašnjenjima jer misle da njihovo savršenstvo mogu razumjeti samo oni koje smatraju sebi jednakima i jer takvih nema, sujetni obično ostaju i opstaju kao samci i usamljenici vlastite zatvorenosti i skučenosti u nezaslužena, nepravedna i nepostojeća savršenstva, oholosti i prijezire koje su sami izgradili kao neprobojni zid oko sebe. Sujetan hoda s visoko uzdignutom glavom daleko više uzdignutom od onih koji samo „nosom nebo paraju“ i tek s vremena na vrijeme spusti prijeziran pogled prema svijetu nižih ljudskih stvorenja koja nisu dostojna njegove silne pameti, znanja, erudicije i elokvencije. Kao nekakav nepoznati kralj kojega svijet još nije otkrio čeka da ga svi prepoznaju kao najboljeg i najsjajnijeg među nama kojemu se svi trebamo pokloniti i biti mu zahvalni što će nad nama vladati. Sujetan ne poznaje niti priznaje poraz kojemu je on kriv. Svi neuspjesi i porazi sujetnog plod su zavisti nižih ljudskih bića, zavjera, manipulacija, nesposobnosti da ga se prihvati kao najsavršenijeg među nama. Sujetan lakonski za sebe govori kako on nije kriv što je on božanstvo dok smo, nažalost, mi ostali tek smrtnici, nevoljnici, grešnici i ubogi siromasi koji čekaju mrvice mudrosti i pameti s njegove intelektualne i umske trpeze za kojom po naravi svatko tko je sujetan isključivo jede sam svoje vlastite misli, ideje i promišljanja i onda, tu i tamo, otkine pokoji komadić svoga božanskog znanja da bi udijelio nešto i nama prostim neznalicama i nepoučljivim tupadžijama.

Ako išta mrzi i ne podnosi, sujetan mrzi poniznost u bilo kojem obliku. Recimo, intelektualna poniznost pred golemim ljudskim znanjem za sujetnog je ništa drugo nego intelektualna tupost onih koji nisu sposobni biti pametni u rangu s njegovom pameću. Sujetan nam govori da mi koji smo ponizni pred golemom bibliotekom ljudskog znanja smo zapravo glupani i neznalice. Uz nepodnošljivu taštinu koja sujetnog prati kao sjenka prati ga arogancija. Sujetan je „do zla boga“ arogantan. Sujeta je pokrovitelj arogancije kao što je pokrovitelj taštine. Nema sujetnog koji nije u većoj ili manjoj mjeri istovremeno koliko tašt, toliko i arogantan. Tašt je prema sebi kao prema božanstvu, a arogantan prema drugima kao prema beskorisnima. Taština ga uzdiže na božansko prijestolje, dok mu arogancija pomaže da ne osjeća nikakav stid jer druge stalno prezire i smatra nižima od sebe. Arogancija ga opravdava pred stidom, dok ga taština potiče da opravdava sebe baš zato što nema nikakvog osjećaja stida. Taština i arogancija su dva krila kojima sujetan leti prema svojim privatnim visinama odvojenim od bilo kakvog svakodnevnog ljudskog iskustva i življenja prožetog slabostima, zlima i nesavršenostima. Sujetan je uvijek negdje gore gdje mi obični smrtnici nikada nećemo doprijeti niti ćemo se ikada domoći tih neslućenih visina znanja, pameti i intelekta. Taština ga stalno tjera da leti visoko, dok ga arogancija potiče da sve druge koji su jednako pametni, mudri i vješti prezire i odbacuje kao neznalice. Taština i arogancija sujetnom pomažu izgradnju posebnog svijeta sastavljenog od predrasuda o drugima i laži o samom sebi. Taština ga laže o njemu, a arogancija ga uči predrasudama o drugim ljudima. Tako sujetan često kada ga susretnemo, biva pun taštine ili laganja o samom sebi i arogancije ili predrasuda o drugima po čemu onda zaključujemo da u sujetnog najmanje ima istinskog i pravog znanja, dočim kod njega najviše ima laganja i predrasuda bilo da preuveličava svoje sitne i malene ljudske domete, bilo da nemilice i bez ikakve poniznosti ponižava velike uspjehe i domete drugih. S koje kod strane promotrimo sujetnog, otkrivamo da je tu puno narcisoidnosti i umišljenosti, a malo ili gotovo nimalo onog ljudskog i poniznog koje svakog od nas potiče da iako nerijetko griješeći i promašujući, ne gubimo nadu, nego strpljivo, tiho i polako učimo i stječemo znanje o sebi, o drugima i stvarnosti koja nas okružuje i u kojoj živimo. Sujetan uči samo o sebi misleći da je on sam središte cjelokupne ljudske riznice znanja i pameti i sujetan nikada, ama baš nikada neće pomisliti kako je njegovo znanje ništa drugo doli izmišljeni i umišljeni svijet laganja o sebi i predrasuda o drugim ljudima. Praćen taštinom i arogancijom kao jahačima svoje intelektualne apokalipse, ne uviđa koliko ponekad sam ispada površan i predvidiv u svom neznanju i lupetanju besmislica za koje još samo on misli da su božanske mudrosti koje svi trebamo znati i od njega učiti iako su neke od njegovih besmislica već odavno poznate baš kao besmislice i beskorisne informacije koje ničemu ne služe, pogotovo ne istinskom znanju i mudrosti.

U Sarajevu 20. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: theartofphoto

KAKO PREPOZNATI TUĐU BRIGU I LJUBAV?

Mnogi su vjerojatno već pročitali onu čuvenu „Šalicu kave” slovenskog pisca Ivana Cankara. Radi se o jednoj epizodi iz „Crtica njegove mladosti”, kad je ono ljut i nervozan došao u posjetu svojoj majci. Bijaše tada u nekakvom tjeskobnom razdoblju, ophrvan grozničavom potragom za spisateljskom inspiracijom, nemirno se premještajući svukud po kući. Spavao je i na tavanu, i u štali … svuda osim gdje treba. Strašno mu se pila crna kava, ali kako kaže, znao je da u kući nema ni kruha kako treba, a kamoli kave. Ali majka se znajući za tu njegovu strast prema crnom napitku već nekako snašla, pa mu sa osmijehom na licu donijela istu. No, on ju je u svojem nutarnjem nemiru grubo bio odbio, a majčin se sjaj u očima, kako priča dalje kaže, istog trena ugasi. Odmah je znao da je pogriješio, i mislio se ispričati, ali nije. „Tri ili četiri godine poslije, u tuđem svijetu, tuđa žena donese mi u sobu šalicu kave. Tada me ošinu, zapeče u srcu tako snažno, tek što nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice…”. U svakom slučaju, tada je jasno razaznao da ona suvišna šalica kave bijaše šalica čiste nepomućene majčinske ljubavi.

I tako se čini kako se cijela problematika ljubavnog života odvija kroz bjesomučnu potragu za onim teško dostupnim „viškom ljubavi”, kao i kroz istovremeno negiranje onog tako lako dostupnog egzistencijalnog fundamenta iste. Rado dajemo ono što imamo, i nerado dijelimo ono što nemamo, očekujući ipak da ono dano bude priznato i nagrađeno. Ona: „Šta hoće, ima skuhano, ispeglano i oprano?” On: „Šta hoće, donosim joj plaću u kuću?” Realno bi se reklo, ni približno dovoljno, ali ipak jest nešto na čemu itekako treba biti zahvalan, jer i to je sve ljubav. Bude tu naravno još tih raznoraznih „Šta hoće?”. Recimo, čestite žene su sklone ophoditi se prema vlastitoj čestitosti kao prema nenadmašnom depozitu, pa su sklone pravdati poslovičnu hladnoću i neurozu sa onim: „Šta hoće, udala sam se nevina, dok je on prošao što je već prošao?” S druge strane, neobuzdani muški veseljak bi odgovorio: „Šta hoće, uvijek sam prema njoj pozitivan i ljubazan premda ona to skoro nikad nije?” Vidimo, opet isto: I jedno i drugo, ni približno dovoljno, ali jest nešto, i jest LJUBAV! U to se negdje javlja i dijete: „Što hoćete, nisam ja molio da me rodite (stvarno nije) … sad se izvolite lijepo brinuti za mene!” Eto, baš kao što bi ono rekao kontraverzni Henry Miller: “Jedino ljubavi nikad ne dobijemo koliko želimo… ali i jedino što ne dajemo dovoljno je ljubav.”

No, iz svega ovoga moguće proizlazi i jedan jednostavan lijek za čovjekove poslovične ljubavne jade. Ako želiš biti priznat u onome što nudiš, priznaj i ti ono što druga strana nudi. A ako želiš nešto više od svega toga, a vjerojatno želiš, potrudi se pa i ti ponudi nešto više. U svakom slučaju, problemi su kao i ljudi, rijetko kad hramaju, već uglavnom imaju po dvije ruke i noge…

…I naravno, sve se ovo nikako ne odnosi na one koji ne nude ništa. Takvima neka bude po vjeri njihovoj…

U Sarajevu, 19.VII.2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 5second;

O prolaznom i vječnom

Gdje odlaze naše radosti kad nas više nema? Što je s našim svađama, sukobima, raspravama, optužbama? Kuda odlaze naša očekivanja i nade kad više nismo među ljudima? Ponekad dok čovjek putuje, naiđe na neko maleno i napušteno mjesto. Ostali su tragovi kuća, zidovi, prašnjavi puteljci i zapuštene njive. Ljudi koji su tu živjeli bili su kao i mi. Međusobno su komunicirali. Voljeli se. Sukobljavali. Borili se za komad života pod suncem. Brinuli u svojoj djeci. Zajednički se radovali rođenjima i zajednički tugovali zbog nečije smrti. Gdje su nestali njihovi susreti, druženja uz kavu, dovikivanja preko zida dvorišta, pozdravljanja, ogovaranja, humori i vicevi? Promatrati napušteno mjesto i misliti o ljudima koji su to nekoć živjeli. Nema više njih. Nema razgovora. Nema vike. Nema veselja. Nema prepirke. Nema čestitanja. Mislimo da je svijet oduvijek onakav kakim ga vidimo i doživljavamo dok živimo u svijetu. Nepojmljivo nam je da je svijet nekad bio drugačiji ili da neće biti isti u budućnosti. Stajati na ulazu u napušteno mjesto u kojem nitko ne živi pojačava osjećaj kako je povremeno besmisleno boriti se, prepirati, radovati se, mrziti. Svijetu koji nikada ne prolazi svejedno je što osjećamo, što proživljavamo i kako doživljavamo stvarnost oko sebe. Svijet neće zapamtiti naša očekivanja. Naše nade. Naše strahove. Ali ovo danas i sada ipak pripada nama, a ne svijetu koji nas zaboravlja. Od prošlog nemamo ništa, osim nostalgija i sjećanja. Od budućeg ne znamo što očekivati, osim nekih maglovitih nada i strahova. Život se živi u sjeni iskustva onih koji su prošlost. Onih koji su se trudili, mučili i borili oko svoga danas. O njima nitko više ne govori. Ne možemo se načuditi spoznaji da je pusto mjesto koje sada promatramo s ceste kroz prozor automobila nekad živjelo sudbinama, planovima i očekivanjima nekih prošlih i živih ljudi. Gdje je sve ono što su gradili, u što su ulagali, gdje su njihova razmišljanja, nadanja i strepnje? Pusto mjesto koje gledamo s ceste dok prolazimo podsjeća na krhkost i prolaznost svih naših napora, trudova i nastojanja. Jesu li ljudi koji su zauvijek otišli iz pustog i odavno nenaseljenog mjesta odnijeli sa sobom barem dio onoga ljudskog što ih je činilo ljudima? Ili je sve iza njih ostalo zakopano i zaboravljeno u pustoši napuštenih domova i pustih puteva? Hoće li naše nade, očekivanja, uspjesi, zadovoljstva, iskustva poći s nama kada se približimo trenutku da i mi postanemo dio napuštenog mjesta, kada budemo blizu da postanemo oni o kojima će netko drugi misliti tko su bili ovi ljudi i što li su oni očekivali od života? Kako su zamišljali svoj život?

Tjeskobno je živjeti s mišlju da naša unutarnja iskustva i ono od čega smo sazdani kao ljudsko biće ostane iza nas uz neku cestu, u nekoj pustoši kuda rijetko tko prođe. Da nas netko sažalijeva i žali što nismo sa sobom ponijeli ništa od svojih nada, očekivanja i radosti. Što je sve ostalo u nekoj ruševini koju će drugi sažalijevati kad je vide. Što je sve ostalo u nekoj grobnici koju nitko ne posjećuje. Svjesni smo da opipljive stvari ne daju biti prenešene iz ovog svijeta u neki drugi. Ali mi ne mislimo o njima kada želimo prenijeti sebe i ono što jesmo u neki novi i drugačiji život. Mislimo na sve ono što iznutra proživljavamo, što nas kroz vrijeme izgrađuje i čini ljudima. Mislimo na nadu. Očekivanje. Radost. Osjećaj ljubavi. Iskustvo sreće. Snove koje sanjamo. Strepnje koje nas prate. Iskustva kojih se plašimo. Sve ono što iznutra u sebi živimo i proživljavamo. Ide li to s nama u neki drugi život kada mjesto života postane pustara pored ceste? Osjećamo kako bi bilo pravedno prema nama da ponesemo sa sobom ono što smo proživjeli. Ono što nas je iznutra zauvijek obilježilo i označilo. Ono o čemu često mislimo i maštamo. Ono što se ne sastoji od opipljivog i dodirnog svijeta. Ono što se ne vidi. Što se ne čuje. Ne može se okusiti. Ne može se nanjušiti. Ali trajno živi u nama kao podsjetnik tko sam kao ljudsko biće. Bilo bi pravedno da naše nade, radosti, razgovori, veselja i žalosti koji se zajedno ulijevaju u jedinstvenu rijeku naše duše koja neprestano teče našim tijelom nastave teći i onda kada je iza nas kao podsjetnik da smo živjeli ostalo neko maleno napušteno mjesto pored ceste. Naš opipljivi svijet oduvijek je sklon propadanju i rastakanju. Ali naš nutarnji svijet bi mogao biti suprotan zakonu propadanja onoga što dodirujemo i što neumitno u našim rukama sazrijeva, stari i odlazi u prašinu i pustoš. Zato se toliko trsimo oko opipljivog i vidljivog svijeta jer se nadamo da će sve ono što taj svijet utisne u nas kao radost, sjećanje, iskustvo, žalost, veselje, razgovor, ljubav, nastaviti postojati zajedno s nama dugo nakon što naš opipljivi i vidljivi život postane samo pustara i napuštenost o kojoj više nitko ne razmišlja i ne misli, osim kada naglo skrene s glavne ceste i ugleda maleno i napušteno mjesto i zapita se: „Tko su bili svi ti ljudi koji su ovdje živjeli i tko je bio čovjek pored čije ruševne kuće prolazimo, čime se bavio, o čemu je razmišljao, kakvi su mu bili životni planovi, čemu se nadao, čega se plašio, je li ikada volio, je li mrzio? Gdje je taj čovjek sada? Živi li još uvijek on i sve ono što se kroz vrijeme utisnulo u njegovu dušu kao slika opipljivog i vidljivog čovjeka koja sada negdje drugo vječno proživljava svoje radosti, nade, veselja i razgovore s drugima“?

U Sarajevu 18. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Mikhaylova

HYPE – RELATIVNO NOVI IZRAZ, STARA PROBLEMATIKA

Hype /haɪp/ je engleski izraz koji se sve češće koristi i u našem jeziku. Bilo bi ga teško prevesti jednom jedinom našom riječju, pa stoga ne čudi što se i kod nas radije koristi u engleskom originalu. Sam pojam bi se odnosio na intenzivnu promociju nekoga ili nečega te na stvaranje snažnog publiciteta. Stoga se u današnje vrijeme nerijetko kaže da je oko nekoga ili nečega stvoren ili izgrađen snažan hype. „Google Translate” prevodi hype kao intenzivno promoviranje nekog proizvoda ili ideje, uz učestalo preuveličavanje njegove prednosti. U tom kontekstu, pomislite samo na neku od danas brojnih reklama za revolucionarni lijek. Sve se to odigrava uz podastiranje naizgled istinitih svjedočanstava. Iznemogli starci se naprosto kunu da ih je taj bućkuriš preporodio. Uz ime, godine i državu stanovanja naravno da nećete dobiti neki drugi podrobniji podatak. „John (81) iz Kalifornije…”, pa u Kaliforniji ima barem stotinu takvih! „Ono što bi moglo biti istina, uvijek će biti privlačnije od onoga što jest istina.” Američki psiholog Matthew J. Edlund upravo tim riječima objašnjava psihološku pozadinu uspješnosti hypea, uz nezaobilaznu primjedbu kako se ovim stvarima danas osobito intenzivno služe političari i zdravstvena industrija. Glede prvih, naprosto je nevjerojatno što ti ljudi sve obećavaju u predizbornim kampanjama, i moguće još nevjerojatnije – kako to njihovi glasači sve fino progutaju. „Smanjit ćemo poreze i tako ćemo povećati državne prihode.” Ili, „U kratko vrijeme možemo iseliti 11 milijuna ilegalnih doseljenika uz minimalne troškove.”

Pored naznačene ljepote „onog što bi moglo biti istina”, Edlund za „Psychology Today” spominje još dvije datosti naše psihe koje pogoduju širenju Hypea. Prva bi bila povećan fokus prema onome neuobičajenom i nesvakidašnjem. A druga bi bila konformizam. Jednostavno, vrlo smo neoprezni i nekritični kad nam netko obeća manje boli i patnje, a više udobnosti i užitka.

Hype i negativna popularnost

„Cambridge Dictionary” tumači Hype kao opetovano oglašavanje i raspravljanje o nečemu u novinama, na televiziji itd. kako bi se privukao svačiji interes. Dakle, zanimljivo ili ne, Hype po sebi ne traži uvijek superlative. Nekad mu je sasvim dovoljno da bude ona zločesta cura ili dečko. I ovdje opet možebitno govorimo o stanovitom propustu naše psihe koja se po sebi lakše fokusira na proživljene traume nego na sva ona pozitivna životna iskustva. U tom smislu, majstori tzv. „gerilskog markentinga” nepogrešivo znaju kako je ponekad korisnije da vas ljudi mrze od onoga da vas svi vole. Ono, kao mrze vas, ali su se svejedno „navukli” jer ne mogu više prestati razmišljati i raspravljati o vama. Najvještiji manipulatori javnosti obično istovremeno nastoje spretno iskombinirati neke pozitivne i negativne datosti svoje osobnosti. Primjer tomu bi bio danas sveprisutni Elon Musk. Štreber, radoholik, inovator, ali i svojevrsni huligan koji rado psuje u javnosti, naziva ljude idiotima, često pušta neprovjerene ili barem prenapuhane informacije i glasine, a navodno voli zapaliti i džoint na za to nepredviđenim mjestima. Neki ga zbog svega toga obožavaju, neki preziru, neki ga vide kao veliku opasnost, ali kao suštinsko se ipak pokazuje ono da je on svakog dana sve bogatiji i sve popularniji.

Riskantna pobjedonosnost osobnog hypea

Nacistički propagandni stručnjaci su početkom II. svj. rata vrlo vješto izgradili mit o „nepobjedivosti njemačke vojske”, i to tako uspješno da su u to podjednako čvrsto vjerovali i sami njemački vojnici, ali i njihovi protivnici. Tijekom napada na Sovjetski Savez, cijele sovjetske armije su im se predavale skoro pa bez borbe. I to je tako funkcioniralo sve do prvog velikog poraza njemačke vojske, onoga na Staljingradu. I otada situacija se dijametralno mijenja: Rusi sad nemilosrdno napadaju i napreduju, a Nijemci su oni koji se grčevito brane, predaju i sve češće povlače.

Pumpanje pobjedničkog hypea se primjenjuje i dan danas, i to osobito u svijetu borilačkih sportova. I cijela stvar i dalje funkcionira otprilike kao što je i do sada. Nepobjediv si sve dok te neko konačno ne porazi, a zatim nastupa duboka kriza iz koje se malo tko uspije izvući. Slično važi i za onaj svijet jeftine „ti to možeš, ti to hoćeš” motivacije i psihologije. A kao što smo to već ranije govorili, za istinsku pobjedonosnost nije odlučujuće umijeće same pobjede, nego umijeće stoičkog poraza, nakon kojeg čovjek zna kako se brzo podići i ponovno krenuti naprijed.

U svakom slučaju, cjelokupna aktualna problematika hypea nas itekako poziva na stanovito preispitivanje i oprez. Mislim da na kraju nikome ne bi trebalo biti u interesu da zadnja istina o svijetu i čovjeku bude ono poražavajuće: „Dok je ovaca, bit će i vune”.

U Sarajevu 15. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: seventyfour74

PRAVI KRIVAC BESMISLA

„Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.“ Ovim riječima Klaudija je završila još jednu stranicu svog dnevnika. Piše ga od svoje petnaeste godine. Ima unutra svega pomalo. No, kad krene listati stranice unatrag, riječi koje pročita, emocije koje izviru iz njih, događaji koji su opisani čine joj se tako stranima. Kao da se radi o nekom potpunom strancu. Ponekad, nakon te spoznaje ga samo lagano zatvori. Mučno joj je čitati nešto tako nepoznato. Kao da ne želi tom strancu oduzimati privatnost otkrivajući pojedinosti iz njegova života. Ali, ponekad se upita zašto? Zašto joj se te ispisane stranice dnevnika čine nepoznatima? Tko ili što ju je otuđio od nje same? Od njene prošlosti koja je, ruku na srce, bila sve, samo ne dosadna i loša. Tko ili što ju je odvojio od njenih snova, želja, mašte, djetinje radosti i nadanja? Onda ponovo pregledava datume obilježene na vrhu stranica. Ponovo iščitava ispisane retke pokušavajući pronaći krivca za sve ono što joj se trenutno događalo, za sve one emocije koje su trenutno vladale njome. Pogled joj privuče rečenica ispisana crvenim slovima: „Za sve što ti se u životu događa, krivca nemoj tražiti okolo. Pravi krivac stanuje unutar tebe“.

– Zašto sam, pobogu, ovo napisala? Pa ne čini li se logičnim da nismo mi oni koji jedini imaju utjecaja na naš život, sudbinu i sve ono što nam se događa? Što je s drugima koji nas okružuju? Nisam ja birala ovaj život, ovu obitelj, ovu zemlju.

Nakon bujice tih misli koje su navirale u njenoj glavi sve jedna preko druge, shvati da se dogodilo nešto što joj je već dugo vremena izmicalo. Pa ona je napokon pročitane riječi doživjela kao svoje! Prisjetila se trenutka kad je to napisala. Još prije tri godine kad je njen život bio u njenim rukama. Kada se sve činilo tako jednostavnim, mogućim. Kada je sve imalo svoj smisao. Kada su slagalice života zauzimale svoje mjesto prema točno određenom redu. Tko ih je izmiješao, kada i zašto? Na ta pitanja nije imala odgovore. Dok se tako prepuštala strujanju vlastitih misli, njene oči su zapele za već pročitanu rečenicu: „Pravi krivac stanuje unutar tebe“. Ovoga puta te riječi odjeknuše ne samo u njenoj glavi, nego i u srcu, a odatle se poput svježe udahnutog zraka raspršiše po cijelom krvotoku dopirući tako do dubine njenog bića. Tada se niotkuda – barem joj je tako izgledalo – pojavi u isti mah čudna, ali i važna misao. Shvatila je da život nije samo ono što joj se događa. Život je daleko više ono kako se ti događaji doživljavaju. A tko će drugi biti odgovoran za te doživljaje nego ona sama. Sad joj se to učini kao neko novo otkriće.

– Pa to se isto događalo s ovim dnevnikom! To je razlog zašto se činio stranim. Ne, on je objektivno bio moj. Riječi koje se tu nalaze, život koji je na njegovim stranicama opisan je otpočetka bio moj. Ali ja ga nisam doživljavala svojim.

Nije mogla jasno razaznati i razlučiti emocije koje su je obuzimale, ali duboko u sebi znala je da je to početak nečeg novog. Možda ne novog života, ali barem novog pogleda na život. A to u konačnici i jest možda jedino što smo kadri promijeniti. Opet se vrati na zadnju stranicu. Ove nove spoznaje ne smiju pasti u zaborav. Jer, osim što su je sada duboko prodrmale, tko zna kad će to ponovo učiniti jednom kad zapadne u besmisao s kojim se do maloprije borila. Ili, bolje rečeno, pred kojim je bila pokleknula. Prije nego se upustila u ispisivanje novih stranica, svrati pogled na posljednju rečenicu. Pročita ju glasno:

Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.

Da, to je oduvijek bio njen jedini i najveći strah. A sad je konačno smogla snage da mu se suprotstavi. Štoviše, da ga pobijedi.

U Mostaru 14. 7. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alta Oosthuizen

O našima i njihovima

Naši su nevini. Rađaju se nevini i bezgrešni. Naši su mučenici. Naši su sveci. Ako su ikada ubili i počinili zločin, imaju savršeno opravdanje. Opravdani su i ljudski i božanski. I nadnaravno je na strani naših. Dapače, nadnaravno je naše, apsolutno je naše, bog je naš. Njihovi su grešnici i krivci. Rađaju se kao grešnici i kao krivci, a takvi i umiru. Njihovi nemaju nikakvog opravdanja, čak ni za samoobranu. I njihovi imaju svoje nadnaravno, svoje apsolutno, svoga boga, ali to je nekakav zli bog, nekakvo zlo nadnaravno, nekakav zli apsolutni. Njihovi su iskonski i od pamtivijeka pokvareni i zli. Dobar među njihovima je nešto u što naši ne mogu vjerovati i ne vjeruju. I kad čuju svojim ušima i vide svojim očima i dodirnu svojim rukama dobrog i poštenog među njihovima, odmah ga ubiju jer ne mogu vjerovati da je među njihovima bio jedan dobar, da je među njihovima bio jedan koji je bio čovjek. Dok su naši arijevci i uzvišena rasa, njihovi su gamad, stoka i vaši koje treba istrijebiti. Za jednog našeg osvetit ćemo se tisućama i milijunima njihovih. Jer naš je svetac, bezgrešnik, sveti monah koji kada hoda, mete ispred sebe da ne bi zgazio kakvu nevidljivu bubu ili bakteriju. Naš kada hoda, skoro da ne diše da ne bi svojim udahom udahnuo nekog nevidljivog stvora koji bi se nepovratno utopio i poginuo u mreži njegovih dišnih putova. Njihov je već izdaleka krvolok. Gazi na sve strane sve što mu dođe pod tabane. Udiše sve što može i ubija svojim udahom i izdisajem. Njihovog treba odmah ukloniti, uništiti i spaliti. Njihov ne zaslužuje čak niti grob dostojan ljudskog bića jer njihov i kad je mrtav, nije odriješen od svoje krivnje i grešnosti. Njihovog treba spaliti da mu se ne zna ni za grob. Našem treba dignuti monumentalan spomenik. Naš treba ući u sve knjige i udžbenike i romane i narodne pjesme i epove. Naš ne smije biti nikad zakopan, uvijek mora biti živ i ne smije nikada umrijeti. Naš mora živjeti vječno. Njihovom se ne smije znati za grob, o njihovom se ne smije pisati, čitati i govoriti. O njihovom se ne smije čak ni šaputati da nas ne bi progutao mrak. O njihovom se čak ne smije niti šutjeti jer kad šutimo o njihovom, sumnjivi smo zašto šutimo i izloženi smo javnim optužbama kako nismo dovoljno naši. O njihovom smijemo samo što prije ga zaboraviti i ne spominjati ga čak ni nijemo u svojim privatnim mislima. Njihovog ne smijemo ni sanjati jer će nas optužiti da nismo dovoljno naši i da radimo protiv naših i da pravi naš isključivo i uvijek sanja samo naše i nikada njihove. Da ne bude zabune i njihovi njihovih tako misle o nama i našima. I obrnuto, naši naših tako misle o njihovim njihovima. I tako stojimo na dvije strane ponora koji nas beskrajno dijeli. Na našoj strani smo mi. Naši. Na njihovoj strani su njihovi. Oni. Svatko na svojoj strani se kune u svoju ljudskost, čovječnost, plemenitost i dobrotu. I naši i njihovi se kunu u sebe i pozivaju nadnaravno i apsolutno kao svjedoke svoje istine i svoje pravednosti. U ponoru između naših i njihovih puno je kostiju, pepela i neoznačenih grobova. Mrtvi i bez mogućnosti da nešto kažu. I naši i njihovi počivaju zajedno. I jedni i drugi uklonjeni jer su bili njihovi ili su bili naši. Ili su bili naši ili su bili njihovi. Naši i njihovi se kunu u mrtve da neće ostati na našim mrtvima i njihovim mrtvima. Doći će vrijeme kada će svi naši, milom ili silom, postati ili njihovi ili mrtvi, ili će svi njihovi, milom ili silom, postati naši ili mrtvi. I tako se oduvijek naši i njihovi međusobno sukobljavaju dok se ponor između njih puni mrtvima i njihovim tijelima i kostima. Ali naši i njihovi ne daju čak ni njima mira. I njih prebrojavaju na naše i njihove i time računaju kada će doći novi trenutak da se broj naših ili njihovih poveća u masovnim grobnicama i stratištima. Mrtvi su umorni od naših i njihovih. Na početku su glasno progovarali da smo ljudi. Da smo čovjek. Radije bismo bili živi ljudi, nego mrtvi naši ili njihovi mrtvi. I mi smo voljeli život. Kasnije su malo tiše govorili da su oni ljudi. Da su čovjek. Da su željeli živjeti. Sve dok njihov glas nije prešao prvo u šapat i konačno u tišinu. Mrtvi su prestali govoriti da smo ljudi. Da smo čovjek. Htjeli smo živjeti kao ljudi. Kao čovjek. Naši i njihovi preuzeli su od njih glas i govor i umjesto njih prijete jedni drugima: njihovi prijete: Istrebijet ćemo vaše jer su vaši, a naši prijete: Istrijebit ćemo njihove jer su njihovi. Ni mrtvi više ne mogu uvjeriti naše i njihove da smo svi ljudi. Čovjek. Čovječanstvo. Naši i njihovi su božanska kategorija jer i naši i njihovi imaju svoje nadnaravno i svoje apsolutno. Naši i njihovi i mrtve ušutkavaju i ne daju im da progovore kako oni nisu niti naši niti njihovi, nego ljudi, čovjek, čovječanstvo ubijeni jer ih nisu htjeli i mogli prepoznati i vidjeti kao ljude, nego su ih kao krdo i zvijeri označili našima ili njihovima. Lakše je savjesti kada se podsjeća da su bili u pitanju naši ili njihovi i da je učinjeno bilo opravdano, potrebno i korisno. Pokoja savjest se probudi i shvati da tu nisu bili niti naši niti njihovi, nego ljudsko biće, ljudska osoba, čovjek. Ali i takvu savjest i naši i njihovi odmah ušutkaju, marginaliziraju, čak je i osude i prokunu pozivajući naše ili njihovo nadnaravno i apsolutno za svjedoka i suca. I tako se oduvijek naši i njihovi, stojeći na suprotnim stranama beskrajnog ponora mrtvih i njihovih kostiju i tijela koji ih dijeli, opravdavaju i pravdaju kako je ponor opravdan, potreban i koristan, ako ništa drugo, onda da jedni od drugih sakriju mrtve i ubijene koji su žrtvovani na oltaru naših ili njihovih.

U Sarajevu 13. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: milkos

POSLUŠNOST: VRLINA ILI PREDUVJET ZA TRAGEDIJU, PA ČAK I ZLOČIN?

Nakon što je izraelski Mossad u proljeće 1960. u Argentini majstorski uhitio te neprimjetno u Izrael prebacio notornog nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt se ponudila redakciji „New Yorkera” da kao dopisnica iz Jeruzalema radi za njih na ovom slučaju. S obzirom na to da se u svojem filozofskom radu već bavila odnosom politike, terora i nasilja, jednostavno je iz prve ruke željela upoznati toga groznog čovjeka. Tako će na kraju nastati njezino vjerojatno najznačajnije djelo: „Eichmann u Jeruzalemu: Jedno izvješće o banalnosti zla.” Možemo primijetiti da je drugi dio naslova naznačenog djela itekako simptomatičan, te da ponešto delikatno poručuje svojim čitateljima već na samom početku. Naime, prije nego što će prvi put uživo vidjeti Eichmanna, Arednt je bila vrlo nervozna, pa čak i anksiozna. Osjećala je groznu nelagodu jer je očekivala da će se susresti sa utjelovljenjem metafizičkog zla u svojem najrafiniranijem mogućem obliku. Međutim, na kraju će je u svemu tome zadesiti jedna potpuno drugačija vrsta šoka. Naime, Eichmann je prema njezinim vlastitim riječima bio „užasno i zastrašujuće normalan”. Omanji, proćelavi birokrat, blagog nastupa i izraza lica … činio se posve suprotnim u odnosu na grozna zlodjela koja je bio počinio. Da ne bude kakve zabune, dotičnog su pregledali i najbolji izraelski psihijatri i psiholozi te jednoglasno zaključili da je u potpunosti normalan. Eichmann se tijekom cijelog procesa pokušao opravdati time da je on samo izvršavao svoju dužnost. Pri tome se nešto pozivao i na Kantov Kategorički imperativ premda ovaj po sebi nije imao nikakve veze s bilo kakvom zločinačkom politikom kao ni poticanjem na istu. Štoviše, Kantov kategorički imperativ predstavlja tek jednu od inačica tzv. zlatnog pravila koje po sebi predstavlja temelj svekolikog morala (Ne čini drugom što ne želiš da drugi čini tebi!). U svakom slučaju, kod Eichmana se nazirao taj nekakav toksični koktel osrednje inteligencije i slijepe poslušnosti prema nadređenima. Arendt je bila uočila još jednu specifičnu crtu njegova karaktera: Eichman je bio rođeni kolaboracionist, svojevrsni ovisnik o pridruživanju (engl. joiner). Već od najranije dobi trudio se biti članom različitih dječjih, kasnije i omladinskih organizacija. Volio je biti dijelom neke veće, moćnije skupine. Tako će 1927. upasti i u Savez njemačko-austrijske desnice (Frontkämpferbund), 1932. u NSDAP, a zatim i u notorni SS. I tako, malo pomalo, od lokalnog nacističkog potrčkala, postaje jedan od ključnih izvršitelja pogroma nad Židovima tijekom II. svj. rata, a sve to, vidimo, u ime slijepe poslušnosti prema svojim nadređenima. Kako to Arendt dalje primjećuje, za razliku od nekih drugih nacističkih zločinaca koji su čudovišno mrzili Židove, Eicmann je učestalo isticao da osobno nikad ništa nije imao protiv njih. Za njega je sve to, kako rekosmo, jednostavno bila stvar osobne dužnosti, odanosti i posvećenosti.

Poražavajući rezultati Milgramovog pokusa

Eichmannov primjer će potaći neke zapadne istraživače da se ozbiljnije pozabave sa ulogom poslušnosti u kreiranju i izvršavanju ratnih zločina. Naime, sad je glavno pitanje bilo radili se tu o nekakvoj specifičnoj njemačkoj slijepoj poslušnosti prema nadređenima ili pak o općenito ljudskoj prirodi kao takvoj. Negdje istovremeno, dok se u Jeruzalemu sudilo Eichmannu, američki psiholog Stanley Milgram će u New Havenu izvesti jedan od najkontraverznijih pokusa iz domene socijalne psihologije ikad. Dobrovoljni sudionici pokusa bili su upućeni od strane profesora da ispituju druge sudionike (koji su ustvari bili unaprijed pripremljeni profesionalni glumci), te da im puštaju elektrošokove za svaki krivi odgovor. Pri tome su sa svakim krivim odgovorom šokovi postajali sve snažniji, dok su se glumci, koji zapravo nisu trpjeli nikakvu bol, svojski trudili da dramatično dočaraju istu. I tako, nakon serije šokova, isti na kraju postaju tobože smrtonosno jaki. Glumci vrište i mole za milost, a njihovi „mučitelji” se nećkaju. Međutim, profesor potiče sudionike da nastave sa šokovima jer je to za „dobro znanosti”. Na kraju, kad se sve zbroji, tek je 35% sudionika odlučilo prestati s mučenjem kad su bili jasno upućeni da ispitanici sada doslovno mogu umrijeti. Ostalih 65% je nastavilo s mučenjem, pri tome se slijepo uzdajući da profesor zna što radi. Zanimljivo, eksperiment je ponovljen 2009. na TV France 2, i to sada u kontekstu povjerenja običnog čovjeka u autoritet televizije. Ovaj put su rezultati bili još više zastrašujući. Čak 80% sudionika je ustrajavalo u tobožnjem mučenju, uzdajući se u to da njihovi omiljeni urednici znaju što rade.

Razumna poslušnost da, slijepa poslušnost ne!

Manje-više nitko ne voli slušati kritike, a osobito ne autoriteti koje po sebi vrlo često karakterizira onaj crveni, ekstrovertirano-impulzivni spektar osobnosti. Štoviše, takvi su često u prilici da se na temelju svojeg poslovično visokog samopouzdanja manje-više osjećaju potpuno nezabludivima. I stoga im se mnogi ne usude suprotstaviti, a vidimo da bi oko nekih pitanja definitivno morali. Ovdje naravno ne govorimo samo o ekstremnim slučajevima kakav je bio onaj Eichmannov nego i općenito. Autoriteti svih vrsta počesto očekuju da u ime poslušnosti prema njima radimo stvari koje po sebi mogu biti i pogrešne. To može biti bilo tko: šef, roditelj, stariji brat, prijatelj… A tko se u takvim situacijama boji suprotstavljanja i sukoba, može računati jedino s tim da će baš na taj način s vremenom upasti u istinski bezizlazan sukob i nevolju.

U Sarajevu 12. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : denisfilm

O neodgovorenom

Ponekad odemo bez objašnjenja. Bez odgovora. Uvjereni smo da nam to nitko ne može zabraniti. Smatramo da netko ne zaslužuje odgovor. Ne zaslužuje objašnjenje. Ponekad to učinimo jer smo umorni od ponavljanja istog. Je li najvažnija stvar pitanje zaslužuje li netko odgovor ili objašnjenje? Jesmo li mi u procesu odlaska najvažniji i imamo li apsolutno pravo drugoga ostaviti bez odgovora? Otići bez odgovora može imati izvrsno opravdanje. Savršeno objašnjenje. Odlazak bez odgovora ostavlja prostor za konstrukcije. Priče. Izmišljanja. Laži. Odlazimo bez odgovora i time prepuštamo istinu nekomu drugom. Prepuštamo drugom da nas opisuje i definira onakvima kakvi možda nismo. Ako smo otišli jer smo preumorni od ponavljanja istog odgovora, drugog to neće spriječiti da nas opiše kao sebične i neodgovorne iako nismo takvi. Zašto ne treba otići bez odgovora? Zbog istine. Iako ta istina može biti neugodna. Opora. Surova. Mučna. Neugodna. Iako bismo i sami od nje pobjegli. Iako može biti poznata samo meni i drugom i nikom više. Teško je naknadno objašnjavati zašto nismo odmah dali odgovor i objašnjenje. Teže će se vjerovati da je istina identična i onda kad smo otišli bez odgovora i sada kada želimo odgovoriti. Bez obzira na naš povremeni kukavičluk, bježanje od odgovornosti, posvemašnju ravnodušnost prema odgovoru i objašnjenju, pametno je prije odlaska dati istiniti odgovor i pravo objašnjenje. Zna se dogoditi da drugom otežamo život jer nismo odgovorili kad smo odlazili. Dogodi se da nagađanja i izmišljanja zbog čega nismo dali odgovor postanu jedina istina i stvarnost koja iskrive sliku koju imamo jedno o drugom i nepovratno upropaste naš odnos. Odlazimo bez odgovora jer se plašimo. Odlazimo bez objašnjenja jer smo uvjereni da se više nema što objasniti. U tom trenutku ne znamo da najviše sebi štetimo što nismo spremni ili ne želimo dati odgovor zašto odlazimo. Uskoro će do nas doprijeti verzije našeg odgovora kojega nismo dali i koji nije prešao preko naših usana. Ubrzo ćemo čuti mnoštvo glasova koji izmišljaju priče, pletu intrige, pišu bajke, lažno govore, neiskreno šapuću po uglovima ulica i unutar tuđih zidova. I ne možemo promijeniti ništa. Odgovor koji dajemo nitko više ne smatra istinitim i rijetko ga tko čuje. Dapače, istinit odgovor o našem odlasku nam se predbacuje kao laž i izmišljotina, dok se laž i izmišljotina o našem odgovoru širi kao zaraza nepobitne i apsolutno sigurne istine. Kada odlazimo, mudro je dati odgovor i objašnjenje zašto odlazimo. Nema veze što će istinitost našeg odgovora uskoro biti prekrivena slojevima izmišljotina, laganja, ogovaranja i kleveta. Ne dugujemo odgovor nikome drugom osim sebi i radi sebe trebamo dati odgovor i objašnjenje. Neodgovoreno i neobjašnjeno oduvijek je bilo plodno tlo na kojem se brzo posije i još brze izraste bezbrojno zrnje sitnih laganja, prešućivanja, iskrivljavanja, ogovaranja, tračeva, preuveličavanja. Kada odlazimo, istinu dugujemo sebi i onda kad je za nas mučna i neugodna i onda kada smo krivci odlaska.

Neodgovoreno i neobjašnjeno nas nikada neće pustiti na miru. Uvijek će nas poput utega vući prema dole u kaljužu neistine, obmane, zablude. Teško ćemo se ikada od njega oprati i do kraja očistiti. Nije sigurno i da će naš odgovor i naše objašnjenje biti prihvaćeno kao istinito. Nitko nam neće jamčiti da naš odgovor i istina koju smo izrekli neće već čim uho okrenemo na drugu stranu biti iskrivljeni do neprepoznatljivosti. Poučeni lošim iskustvima iskrivljavanja, prešućivanja i skrivanja naših odgovora i objašnjenja, pomalo rezignirano odbijamo dati odgovor i objašnjenje. Radije se povučemo, ušutimo i sakrijemo jer smo umorni od toga da nitko zapravo ne želi čuti naš istinit odgovor i naše pravo objašnjenje. Biramo tihe i nečujne odlaske bez odgovora i bez objašnjenja. Netko drugi razumije i pušta nas na miru. Šuti zajedno s nama i ne govori. Netko opet umjesto nas, kada već daleko odmaknemo i nemamo se snage vraćati i davati odgovore i objašnjenja, posije toliko neistine, laži i prešućivanja i obmana da očajno pomislimo kako se više ne isplati ponuditi istinit odgovor i pravo objašnjenje. Odustanemo i pustimo drugima da umjesto nas odgovaraju i objašnjavaju. I često nemamo gdje pobjeći i sakriti se. Ne možemo se čak niti odmoriti. Prate nas odgovori koje nismo izgovorili i objašnjenja koja nismo dali. Ponekad smo i sami krivi. Jer smo mislili da nije važno dati istinit odgovor i pravo objašnjenje i nikoga ne zanima naš odgovor. Tek kad vidimo sijaset lažnih odgovora i pogrešnih objašnjenja, shvatimo da su mnogi očekivali odgovor i objašnjenje i da smo, htjeli ili ne htjeli priznati, prema nekima od njih bili nepravedni i nepošteni. Ostavili smo ih bez odgovora i bez objašnjenja iako su zaslužili i jedno i drugo. Sebi smo najveći neprijatelji kada ostavljamo neriješene odnose, veze i komunikacije bez odgovora i bez objašnjenja. Ne možemo se uvijek pozivati na našu privatnu apsolutnu slobodu i nedodirljivu individualnost i umišljeni anarhizam kako nikada nikom nismo dužni dati nikakav odgovor i nikakvo objašnjenje. Ipak jesmo dužni i trebali smo to učiniti. Neugodno je iskustvo kada netko nestane bez odgovora i bez objašnjenja i povuče se u neprobojnu šutnju. Nezahvalno je izmišljati odgovore i objašnjenja koji stvarno ne pripadaju nama. I u najnevinijoj potrebi da shvatimo što se dogodilo, možemo stvoriti laž, obmanu, prešućivanje, trač, klevetu iz duboke potrebe da dobijemo odgovor i pronađemo objašnjenje. Teško je prihvatiti biti kriv kada nismo htjeli dati odgovor i objašnjenje i sada ne možemo ispraviti stvari jer više nitko ne želi čuti što imamo reći makar to bila najistinitija istina i najracionalnije objašnjenje. Trebali smo i morali smo to učiniti odmah na početku, prije nego je sloj neistina i obmana prekrio mogućnosti naših odgovora i objašnjenja. Neodgovoreno i neobjašnjeno može biti zanimljivo, tajanstveno i privlačno. Može biti i pogubno i opasno za naše odgovore i objašnjenja. Sebi dugujemo odgovor i objašnjenje makar kasnije i jedno i drugo prekrila prljavština laganja, prešućivanja, preuveličavanja, izmišljanja neizgovorenog i neobjašnjenog. Odgovor i objašnjenje uvijek i na prvom mjestu dajemo sebi, a tek onda drugom makar nismo ni mi ni oni zadovoljni i sretni s tim. Ponekad to može biti izrazito mučno i neugodno. Ali je oslobađajuće ako su i odgovor i objašnjenje istiniti koliko god bili teško prihvatljivi kako nama tako i onom kojem dajemo odgovor i objašnjenje.

U Sarajevu 11. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jatinder Kumar

Exit mobile version