O pomirenju

Ne mora uvijek biti za nas tragično kada osjetimo da više ne pripadamo nečijem životu. Možda se svijet ipak nije srušio onda kada smo prestali biti dio užeg kruga ili je između nas nestalo bliskosti. I onda kada se isključenje dogodilo iznenada i neplanirano, treba sve ponovo promisliti. Možda smo se s vremenom udaljili. Onako prirodno kao što se događa da se godine udaljuju jedna od druge bez glasnih lomova i pucanja. Kao što se i mi udaljavamo ostavljajući naše djetinjstvo iza sebe dok lagano ulazimo u zenit života. Ponekad se treba pomiriti s tim da se krug proširuje i da više nismo središte nečijeg interesa. I sami od vremena do vremena širimo svoje horizonte i otkrivamo nove stvari. Netko tko je bio u središtu našeg života prirodno se i neprimjetno udaljio. Više ga nema u našem vidokrugu. Pomiriti se s tim nije pitanje krivnje. Nije onaj nemir koji nam ne da ići naprijed jer nikako ne uspijevamo precizno odgonetnuti gdje je sve počelo i kako. U kom je trenutku udaljenost počela rasti? Nemoguće je odrediti sat i datum. Pomiriti se s tim nije ni onaj pesimistični odnos prema drugima kada, jer mislimo da se rađamo i umiremo sami, trebamo druge držati na udaljenosti od sebe i ne dopuštati im da nam postanu blizu i bliski. Pomiriti se je mirno prihvaćanje da neke udaljenosti dolaze prirodno, kao što i neke bliskosti dođu same od sebe. Ne smijemo zanemariti da naša međusobna udaljenost ponekad nema krivca ni u nama ni u drugom. Nitko od nas ne može cijeli život održavati savršeni krug odnosa u kojem se nitko ne udaljuje niti približava, nego svi kao okamenjeni stojimo uvijek na istoj udaljenosti jedni od drugih. Živimo smo, krećemo se, komuniciramo i nemoguće je i nezahvalno unaprijed trajno odlučiti i odrediti kakav će biti naš odnos i kolika će biti točna mjera naše blizine ili udaljenosti. Nemoguće je hermetički zatvoriti krug svog života i ne dopustiti nikomu da iziđe. Ili zabraniti nekomu da uđe. Krug je suviše porozan i propustljiv da bi nas štitio od blizine koju ne želimo ili sačuvao od udaljenosti koju odgađamo i koje se plašimo. Naša sloboda je suviše nepredvidiva da bi je život poput našega mogao zatvoriti u krug iz kojeg nema izlaska. U cijelom tom raznolikom i ponekad kaotičnom kretanju života uvijek ima vremena da se naučimo pomiriti se i prihvatiti. Pomirenje koje nas uči da nekoga držati i zadržati može biti jednako loše i za nju/za njega i za nas i što više zadržavamo i trudimo se spriječiti udaljenost koja se polako primiče samo otežava ionako već nesnosan odnos ili komunikaciju. Pomiriti se ne znači priznati poraz jer nije riječ o nadmetanju u kojem moramo pod svaku cijenu pobijediti. Pomiriti se je više kao slobodno pustiti da udaljenost učini svoje i od vremena do vremena sjetiti se, ali se nikad ne vratiti natrag jer razlog i motiv više ne postoje. Pomiriti se je više kao biti sretan i zadovoljan jer je udaljenost i onom drugom omogućila da stane na svoje noge, da prodiše, da se pronađe. Pomiriti se je više kao biti zahvalan što smo na vrijeme otkrili i zaključili da udaljenost može biti spas za oboje, kao da smo pronašli vrata koja vode u neki novi život i drugačiji svijet i sada sporazumno zajednički hvatamo za kvaku kako bismo ih otvorili. Svjesni smo da su iza njih dva različita i odvojena puta koji svaki vodi na svoju stranu i međusobno nas udaljavaju, ali nisu od onih putova koji vode u sukob, svađu i mržnju. Pomiriti se je poput priznanja krivice za koju se očekuje pravedna kazna s kojom se slažemo jer su proporcionalne jedna drugoj. Niti ćemo biti manje krivi, a više kažnjeni niti više krivi, a manje kažnjeni. Sve je savršeno na svom mjestu i sad možemo u miru nastaviti dalje. Nema više nemira, nema više preispitivanja, nema više neugodnih iščekivanja, iznevjerenih očekivanja, jalovih prijetnji i ultimatuma. Nema više preklinjanja, proklinjanja, međusobnog vrijeđanja, povrjeđivanja i omalovažavanja. Između nas više nema ogorčenosti i zlovolje. Nema sumnjičenja, podmetanja, laganja i varanja. Pomirenje je potpuno otkrivanje i razotkrivanje svega o čemu se šutjelo, što se podnosilo, što se trpjelo i prešućivalo. Ne mirimo se međusobno dok se prije potpuno ne pomirimo sa sobom. Istinsko pomirenje sa sobom je jedini stvarni, pravi i realni račun našeg odnosa s drugim sa svim onim što smo u taj odnos uložili, što smo tom odnosu pružili i posvetili. Tek pomireni sa sobom možemo istinski objektivno utvrditi i sebi dokazati što smo stvarno dobili, a što izgubili. Ako poslije pomirenja sa sobom i postoji nešto poput žaljenja, samosažaljenja i ljutne, ne trebamo se bojati da će to nad nama prevagnuti i upravljati našim životom. Istinsko pomirenje sa sobom suviše je snažno i moćno da bi ga nešto moglo stvarno uništiti koliko god nas to progonilo i mučilo. Pomiriti se sa sobom i prihvatiti sve što se dogodilo i što je prošlo rađa se i raste i traje. Na to pomirenje treba paziti, o njemu voditi brigu, biti nježan i obziran prema njemu jer je poslije svega za nas jedino ono preostalo kao novi put prema novom horizontu i drugačijem životu.

U Sarajevu 30. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dejan Krsmanovic

O blizini

Blizina uključuje intimnost. Biti blizu, biti blizak nekomu, približiti se. Smanjiti udaljenost između nas ne znači blizinu. Možemo smanjiti udaljenost do te mjere da osluškujemo dah onog drugog, a ostati strancima. Udaljenost se smanjuje među predmetima, među neživim stvarima. Tehnologija je svela udaljenost na najmanju moguću mjeru. Ali to još ne znači da između nas egzistira blizina. Udaljenost se smanjuje naglo. U trenutku. Sada smo ovdje. Sutra smo ondje. Smanjiti udaljenost ne znači uvijek biti nekomu blizu. Jedan grad kroz kojega se vozimo i smanjujemo udaljenost između njegovih dijelova može nam ostati nepoznat. I događa se da ne osjećamo blizinu i bliskost prema gradu. Čovjek s kojim komuniciramo može ostati stranac bez obzira na to koliko brzo možemo smanjiti udaljenost među nama. Udaljenost je eksplozivna. Iznenada se poveća. Nenadano se smanji. Blizina je nečujna. Rađa se s nama i cijeli život se nastoji u nama roditi. Samo je čovjek svjestan razlike između udaljenosti i blizine. On osjeća što su one. Udaljenost mu je korisna. Kao sredstvo. Može izračunati. Može izmjeriti. Može upotrijebiti. Blizina mu je potrebna. Za njom čezne. Blizinu ne mjeri. Ne računa. Blizinu osjeća. Proživljava. Živi. Smanjili smo udaljenost, ali time nismo nužno postali bliži jedni drugima. Udaljenost i blizina nisu proporcionalne. Blizu se može biti i onome tko je mjereći i računajući udaljen na drugom kraju grada, na drugom kraju zemlje. Udaljenost približava stvari i predmete. Udaljenost može dovesti ljude jedne drugima, ali to ne znači da smo blizu jer stojimo jedno do drugog ili se nalazimo u istom prostoru. Blizina je nemjerljiva. Odsutnost udaljenosti ne garantira nam nepresušne izvore blizine. Blizina nema ništa s fizičkim mjerama osim kada za dva nepokretna i mrtva predmeta kažemo kako su blizu jedan drugom. Ali to nije blizina za kojom čeznemo. Ljudsko biće nije mrtvi i nepomični predmet. Dvoje mogu biti svakodnevno zajedno u istom prostoru mjesecima, godinama a da među njima nema blizine. Koliko god svladavali udaljenost, osjećamo da ne možemo postati ono čemu se približavamo. Kao kad se dovezemo do neke ulice. Mi nismo ulica. Ona je nešto drugo. Uvijek će tako ostati između nas i stvari s kojima dijelimo udaljenost. Nikad nećemo biti identični onome prema čemu se krećemo i smanjujemo udaljenost. To je i najveća slabost udaljenosti. Ona spaja. Približava, ali nema u sebi moć da nas poveže u jedno s onim čemu smo se približili. Ovdje leži varka. Ako smanjimo udaljenost, postat ćemo jedno s onim što nam je blizu. Ne možemo se sjediniti s predmetom, sa stvari, s gradom, s ulicom, sa statuom koju promatramo. Ipak, smanjujući udaljenost, čovjek se nada sjedinjenju. Blizina je čežnja za sjedinjenjem. Biti jedno s onim koji/koja me privlači k sebi. Biti jedno s onim/onom koja me poziva svojim bićem da dođem bliže njemu/njoj. Samo nas drugo ljudsko biće može pozvati da mu budemo blizu. Ili mi njega. Predmeti i stvari ne mogu. Zato smanjujući udaljenost, ne ostvarujemo uvijek blizinu. Blizina je čežnja za sjedinjenjem, a ne mjerljivo smanjenje udaljenosti između nas dvoje. I drugačije zvuče riječi poziva koje nam govore: dođi, budi blizu i budi uz mene i sa mnom od riječi vozi, leti, plovi, kreći se i hodaj jer treba smanjiti udaljenost.

U Sarajevu 20. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olena Yakobchuk

O udaljenosti

Zašto se udaljimo jedni od drugih? Nekad zbog naviknutosti koja opterećuje. Pomisao da se vidimo ne doima se ugodnom. Nekad jer više ne očekujemo ništa jedno od drugog. Ponekad jer je povjerenje izigrano i svaki pokušaj međusobnog zbližavanja produbljuje međusobnu udaljenost. Udaljimo se jer više nemamo radosti za mala svakodnevna životna iznenađenja. Udaljimo se i onda kada ne želimo. Stvari izvan naše moći i kontrole dovele su nas do međusobne udaljenosti. Udaljenost kao da dolazi prirodno. Navike nas uljuljaju, svakodnevnica se čini očekivanom, budućnost monotonom. Treba li sa zahvalnošću udaljenost objeručke prihvatiti kao olakšanje? Udaljenost se doima kao dobrovoljna samoizolacija i povlačenje pred obvezama koje nisu naše i očekivanjima koja od sebe ne tražimo. Ugodnije je postojati udaljen od tuđih očekivanja. Udaljenost nam dođe kao mehanizam zaštite od onoga što ne želimo, a o tome se ne usudimo glasno govoriti. Kao da je ugodnije i komotnije kada čujemo: Ah od njega/nje ne treba puno očekivati. U ovim riječima osim boli zbog prijezira prema nama, pronalazimo i određeno oslobađanje. Udaljenost izgleda kao potreba za slobodom. Dišemo lakše kada se udaljimo od obveza, napora i očekivanja koje nam drugi stavljaju u vidokrug našeg pogleda na život. Udaljeniji osjećamo kako stisak i okovi okoline popuštaju i otpuštaju se. Mislimo na udaljenost kao na neku drvenu kuću tik uz šumu, ne previše udaljenu od bučnog grada. Biti nekako udaljen od drugih, ali ne biti potpuno sam. Jesmo li po naravi socijalna bića i ako jesmo, je li udaljenost dobra? Ili smo po nečemu dubljem u sebi zapravo bića međusobne udaljenosti? U početku sve nam je blisko i blizu. Ne smeta nam, dapače, udaljenost gledamo kao zlo i one koji vole udaljenost kao čudake i neprilagođene. S vremenom prirodno i nevidljivo, udaljenost dolazi kao razmak između nas i svjetova drugih. Udaljenost nije uvijek svjesna, nije uvijek planirana, nije uvijek željena. Udaljenost je objekt straha, prijezira i socijalne neprilagođenosti. Je li udaljenost po svojoj naravi zla? Znamo da je na trenutke oslobađajuća. Ne mislimo o sebi kao o neprilagođenim i zlim ljudima ako osjećamo potrebu za udaljenošću. Otkrivajući i živeći udaljenost, otkrivamo sebe. Poput velikog slikarskog platna razvučenog preko velikog zida blago udaljeni od drugih ljudi počinjemo primjećivati toliko toga o sebi. Geste, doživljaji, osjećaji, iskustva. Dok se udaljavamo od drugih, oni sve više postaju tuđi i nepoznati, ali mi otkrivamo puno novog o sebi. Nismo sposobni potpuno se udaljiti od drugih. Otkrivamo oslobađajuću i opuštajuću udaljenost kada smo daleko od tuđih želja, potreba, očekivanja i nametnutih stavova. Međutim, ta ista udaljenost u nama stvara prostor straha napetosti. Što ću otkriti o sebi ako se od svih udaljim? Jesam li spreman na to? Nitko ne može biti samo sam sa sobom niti može biti samo s drugima. Udaljenost je stanje između dvoga. Udaljenošću prestajemo učiti o drugima i počinjemo učiti o sebi. Udaljenost je putovanje. Ono nema krajnje odredište. Niti trajno napuštamo druge da bismo se od njih zauvijek udaljili niti trajno do kraja dolazimo sebi. Udaljenost ima polazište i odredište kao svako putovanje, ali kao putovanje nikada stvarno niti počinje niti stvarno završava. Putujemo između drugih i sebe, ali nigdje se zauvijek ne zaustavljamo. Udaljenost ima svoju privlačnost. Izgleda kao mogućnost da se odvojimo od drugih i da im se vratimo kada želimo. Izgleda kao i mogućnost da upoznamo sebe, ali i da stanemo kada nas obuzme strah što ćemo otkriti ako zauvijek napustimo druge. Ponekad smo sigurni da ne želimo ostati s drugima, ali nismo sigurni želimo li ostati sami sa sobom. I obrnuto. Udaljenost je nesigurnost. Kada odemo od drugih, u povratku ne znamo što ćemo naći o njima. Brine nas kako će proći naš susret. Kad odemo od sebe nakon što iskusimo strah od onoga kakvi smo, nismo sigurni da se baš svaki put želimo vratiti sebi. Udaljenost je nesigurno putovanje i nalik je našem životu, jer je život promjenjiva udaljenost između mene i drugih.

U Sarajevu 26. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Stetsyk

Exit mobile version