PRAZNINA I USAMLJENOST – Poptheo Web Portal

Uronjen u nepomućenom koktelu bujajućih životnih sokova, rascvjetalih strasti i ideala, čovjek se kroz djetinjstvo i ranu mladost susreće s divnim osjećajem punine, kojeg obično postane potpuno svjestan tek kad ovaj s godinama već polagano počne blijediti. Nakon toga, prije ili kasnije, počinje nastupati neugodni osjećaj praznine, koji obično traje toliko dugo sve dok ne počnemo opažati da i u toj praznini ima nečega dobrog i pozitivnog.

Pored što je vrlo učestao, osjećaj praznine je i izrazito intenzivan, i to do te mjere da bi ga slobodno mogli označiti kiparom naše egzistencije. Oko njega se isprepliću i krepost i grijeh. Francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, slično u ostalom kao i veliki Viktor Frankl, smatrala je da svaki grijeh predstavlja tek čovjekov pokušaj bijega od praznine. S druge strane, američka spisateljica Anne Lamott pokušala je definirati vjeru kao stvarnost koja uključuje opažanje nereda, praznine i nelagode, kao i stoičko podnošenje svega toga, i to sve dok se konačno nešto svjetlosti ne vrati u naš život.

„Prazna ostala mi duša”, ali i cijeli svemir…

Kako rekosmo, mi prazninu prvenstveno doživljavamo kao emocionalni, moralni i psihološki problem. Međutim, iole ozbiljnija analiza upućuje nas na to da je praznina zapravo prirodno stanje svekolike stvarnosti. Recimo, u kubičnom centimetru zraka koji nas okružuje te koji doživljavamo kao prazan prostor, u prosjeku se nalazi tek 1019 atoma. No, to je još uvijek masivna brojka u poređenju s golemim međuzvjezdanim prostorom gdje u identičnoj mjeri etera (1cm³) pronalazimo tek jedan jedini atom. Dalje od toga, intergalaktički prostor je toliko rijedak da bi za jedan atom morali pretražiti cijeli kubični metar praznog prostora. Svemir je po sebi zapravo neusporedivo praznije mjesto nego što bismo to rekli promatrajući živopisno vedro zvjezdano nebo iznad naših glava. Do najbliže susjedne zvijezde (Alpha Centauri C) raspoloživom svemirskom tehnologijom morali bismo putovati 80.000 godina. Ako bi nekad, u skorijoj budućnosti, dostigli za sad preoptimističnu brzinu od 1% brzine svjetlosti, do naznačene destinacije bi nam još uvijek trebalo 422 godine kontinuiranog leta. Dakle, svemir je po sebi jedna neshvatljivo golema zjapeća praznina unutar koje čvrsta tijela predstavljaju tek iznimno rijetku pojavu. No, izazovima tu nije kraj, jer i ta čvrsta tijela u konačnici ni izbliza nisu toliko solidna koliko nam se to čini na temelju naše osjetilne spoznaje. Zapravo, stvari se čine poprilično zgusnutima sve dok se ne spustimo do razine atoma, a tu zatim opet nailazimo na golemu prazninu. Ukoliko bismo, recimo, uvećali prosječni atom za tri bilijuna puta, dobili bismo strukturu promjera jedan kilometar. U središtu te strukture našli bismo majušni nukleus promjera tek jedan centimetar, a na periferiji strukture jurili bi još sićušniji elektroni, dok između svega toga ne bi bilo apsolutno ništa. Toliko o solidnosti materijalnog reda i stvarnosti. Egzaktno rečeno, 99,9999999% našeg tijela predstavlja posve prazan prostor, pa i ne osjećali se onda tako često posve ispraznima…

Gdje je praznina, tu je i usamljenost

U strogo fizikalnom smislu riječi, mi nikad nikoga u životu nismo ni vidjeli ni dotakli. Naš vid funkcionira tako da opaža svjetlost koja se odbija od ljude i predmete, ali ne i njih same kao takve. Upravo zbog toga u potpuno zamračenoj sredini ne možemo vidjeti apsolutno ništa, jer kako rekosmo, naše oči su organ za hvatanje svjetlosti, a ne onoga suštinskoga što stoji iza nje. Donekle slično ide i sa čulom dodira. Ono što u takvim prilikama osjetimo nisu druga bića ili stvari, nego tek istisnuti elektroni iz naših vlastitih atoma u zoni dodira. No, i pored samog osjeta kao takvog, važno je spomenuti da se doslovni tjelesni kontakt u takvim situacijama zapravo ni ne događa. Recimo, dok sjedimo na stolici, u strogo tehničkom smislu riječi mi istu zapravo ni ne dodirujemo, nego čak jednu sićušnu mrvicu levitiramo iznad nje. Razlog tomu su različite atomske i subatomske sile koje čuvaju suprotstavljene atome na točno određenom odstojanju. Ako sve ovo uvažimo, čini se da Orson Welles i nije puno pretjerao sa onim svojim: „Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti sebi privremenu iluziju da nismo sami.”

U svakom slučaju, čini se da je naša egzistencija primarno determinirana djelovanjem fundamentalnih prirodnih sila, a to su: gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila. Isključivo preko ovih se događaju i sve one naše ostale interakcije, ali, kako primjećujemo, uvijek indirektno i posredno, jer preko one prve se držimo zajedno na zemlji; preko druge osjećamo sve što osjećamo, vidimo i znamo; dok nam treća i četvrta drže atome zajedno na okupu.

Dakle, na kraju bismo, uzevši u obzir neminovni životni osjećaj praznine, mogli s pravom reći da on ne predstavlja ništa alarmantno i neuobičajeno, nego tek čin vlastitog životnog sazrijevanja i spoznaje stvarnosti kao takve. Ova nas praznina ne bi trebala plašiti i uznemiravati, jer kako vidimo, ona i nije posve prazna. To je gotovo beskonačni prostor u kojem sasvim male sićušne stvari čine istinska čudesa. Na kraju krajeva, filozofska i religiozna tradicija nam već tisućama godina govore o posvemašnjoj ispraznosti materijalne stvarnosti i čovjekove egzistencije. Zato je možda u svemu tome ipak najvažnije ostati otvoren za nove spoznaje i istine te izbjeći onu zamku koju je Visarion Belinski definirao sljedećim riječima: „Slabost je ljudi što svoju ličnost miješaju sa istinom; posumnjavši u vlastite istine, oni često prestaju vjerovati u postojanje istine.”

Osim toga, nikako ne treba smetnuti da su praznina i punina zapravo srodni i komplementarni pojmovi. Stara kineska maksima primjećuje da se korisnost šalice za čaj ogleda u njezinoj praznini. Dakle, bilo kakva punina može se zagrabiti samo praznom posudom.

U Sarajevu 4. VII. 2020.

M. B.

Izvori: