Oliver Jurišić – Stranica 34

Svojatanje „nepoznate“ zemlje

Što prosječni stanovnik Sarajeva zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Trebinja? Ili što prosječni stanovnik Mostara zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Orašja? Ili što stanovnik Neuma zna o Bosanskoj Gradišci i zna li išta o njoj? Ili što prosječni stanovnik Rogatice zna o Kupresu? Moglo bi se unedogled nabrajati stanovnike određenih mjesta koji u dobroj mjeri o nekim drugim mjestima udaljenih nekoliko desetaka kilometara ne znaju baš puno.

Svojatanje „svakog pedlja bosanskog tla“ kojega prate pjesničke, epske, i antologijske izjave o „borbi do zadnjeg daha“ ponekad prati oskudno i mizerno poznavanje kako povijesti Bosne i Hercegovine tako još više nezainteresiranost za život, običaje i djelovanje drugih gradova i općina u ovoj zemlji. Borba za „svaki milimetar bosanske zemlje“ uključuje i Sarajevo, Trebinje, Orašje, Bosansku Gradišku, Rogaticu, Kupres, ali što najčešće verbalni politički „borac“ za „pedlje tla“ zna o tim mjestima i njihovim stanovnicima i je li ikada posjetio i pokušao upoznati ta mjesta, ljude u tim mjestima i njihove običaje ili ih jednostavno označava kao „osvajačke mjere“ koje treba „izmjeriti“ i do kraja označiti i ograditi „bosansko tlo“ i onda „napasti i zauzeti“ da bi se „tor“ konačno ogradio. Ograđivanjem „tora“ prestaje obveza da se druga mjesta i ljude u ovoj zemlji upozna i prepozna kao ljude i građane ove zemlje, „unitarni tor“ „zaokruživanjem tla“ zaokružuje i mogućnost da svako mjesto, grad i ljudi u gradu ostanu izvor već odavno razvikanog i u stvarnosti prilično nepostojećeg „plural“ i „multi“ društva. Neznanje o vlastitoj zemlji, ljudima koji u njoj žive i mjestima koja se u njoj nalaze nije samo stvar „intelektualne lijenosti“ onih političko-epskih junaka koji „pjevaju“ o „unitarnom tlu“, nego je i određena politička „(ne)kultura“ koja neznanje o vlastitoj zemlji, gradovima i ljudima smatra sasvim normalnim i prihvatljivim. Rijetki su oni „junaci“ u politici koji ipak nešto znaju o zemlji u kojoj žive i od koje primaju plaću, pa ne trče odmah „u junačku unitarnu borbu za unitarni tor“ nego tu i tamo upozoravaju da „junaštvo“ nije najpametnije rješenje u uvjetima kada postoje gradovi, općine i ljudi u ovoj zemlji o kojima trebamo još puno učiti i koje se treba također o nečemu pitati. Tako svaki „pedalj bosanskog tla“ uz možda i opravdanu brigu za budućnost ove zemlje kao dio „folklora“ političkog „junačine“ ponekad prikriva neznanje o zemlji u kojoj „junak“ nastoji i hoće ostvariti svoju „plemenitu stvar“ „snažnom junačkom mišicom“ ne pitajući pri tom slažu li se stanovnici Sarajeva, Rogatice, Kupresa i Orašja s njegovom „borbom“ i zašto im „politički junak“ ne bi ponudio referendum pitajući ih jesu li oni također za „borbu za svaki pedalj bosanskog tla“ ili im je sasvim dovoljno što svatko mirno živi u svom gradu bez tenzija i bez potrebe da budu „unitarni tor“. Tako se već dugo svojata „nepoznata“ zemlja, „nepoznati“ gradovi o kojima se nema volje učiti, „nepoznati“ stanovnici o kojima se ne želi znati, „nepoznata“ povijest o kojoj se ne trudi znati puno, kao da će „unitarni tor“ „političkog junaka“ izbrisati magijom „neznanje“ koje je njegov najveći neprijatelj i to u zemlji gdje nekoliko desetaka kilometara od njegovog „borbenog položaja“ egzistira grad i stanovnici grada o kojima „politički junak“ zna samo da su „mrski neprijatelji“ i ništa više od toga kao da su Sarajevo, Mostar, Trebinje, Rogatica, Orašje, Bosanska Gradiška, Kupres „neprijateljska gnijezda“ koja treba „poraziti“ i ograditi „unitarnim torom“. Da se tako i dogodi, to neće izliječiti neznanje „političkog junaka“ o njegovoj vlastitoj zemlji nego ga samo produbiti, jer tada neće biti ni potrebno znati povijest drugog grada i njegovih stanovnika, jer će sve biti „jedna nepoznata zemlja“ gdje je „neznanje“ o susjednom gradu, općini i njihovim stanovnicama prihvatljivo, normalno i poželjno. „Neznanje“ je najveći neprijatelj „političkog harambaše“, zato se trudi stvoriti jedan „tor“ gdje bi svi trebali biti „neznalice“ o vlastitoj zemlji i gradu ili općini koja je tek nekoliko desetaka kilometara dalje, ali koju „politički harambaša“ nikad nije posjetio, a ne daj bože da o njoj nešto pročita i nauči da se ne bi kojim slučajem zarazio „znanjem“ o zemlji i općinama koje predstavlja spreman vlastitim „neznanjem“ boriti se za „svaki pedalj bosanske zemlje“ o kojoj ne zna ništa dalje od „političkog prijestolja“ na kojem sjedi.

U Sarajevu, 6. 2. 2018.

O. J.

Samaritanka

Biti Samaritanka u takvoj sredini značilo je izopćenje. Biti sama u takvoj sredini značilo je odbacivanje. Biti žena u takvoj sredini značilo je osudu i onda kada ne činim ništa. Voljela sam malu zidanu kuću od prepečene opeke na izlazu iz sela. Tu sam imala mir. Uvečer bih stajala na pragu i gledala zalazak sunca iznad pustinje. Vjetar je donosio topao zrak i pokoje zrno pijeska do mojih bosih stopala. Ponekad bi mir bio narušen vikom i osuđivanjem pobožnih židova koji bi prolazili prema Jeruzalemu kada bi išli na proslavu Pashe.

Bila sam žigosana kao bludnica, grešnica s kojom se stupanje u kontakt kažnjavalo izopćenjem iz zajednice ili kamenovanjem. Nitko nije smio pozdraviti me, a ženama je bilo strogo zabranjeno razgovarati sa mnom. Moj dolazak na obližnji izvor po vodu izgledao je kao dolazak zarazne bolesti. Svi su se sklanjali u jednu stranu šuteći i čekajući da zahvatim vodu iz korita. Vodu sam smjela uzimati samo jednom tjedno i nikada subotom. Nakon što bih zagrabila vodu ispraznili bi korito i rabin bi došao i pomolio se da korito ne ostane nečisto. Tek tada su druge žene smjele zagrabiti vode. Kuća u kojoj sam živjela pripadala je nekom čovjeku kojega je zajednica izopćila, jer je jednog dana došao u selo u sinagogu s nekim čovjekom. Taj čovjek je u sinagogi, kako su govorili, pohulio na Boga, jer je tvrdio da je Sin Božji. Obojicu su izbacili iz sinagoge i zaprijetili im kamenovanjem ako se ikada ponovo pojave. Nisam više nikada čula za njih. Kuća je proglašena nečistom i u nju se nijedan pobožni židov nije smio useliti ili je uzeti. Nakon smrti majke u Kafarnaumu preživljavala sam od trava od kojih je majka pravila lijekove za raznorazne bolesti i ona me je mnogočemu poučila. Uskoro sam morala napustiti Kafarnaum, jer sam optužena za vračanje i bludništvo. Nekoliko dana sam lutala galilejskim selima, ali nigdje nisam mogla naći ni prenoćište. Čim bi čuli da sam Samaritanka, zatvarali su vrata kuća i ulaze u sela. Sasvim slučajno hodajući uz rub pustinje naiđem na malo selo i kuću koja se činila napuštena. Poučena iskustvom odem u selo, ali ne kažem da sam Samaritanka da se raspitam o kući. Jedna pobožna židovka mi ispriča da je kuća napuštena i da se u njoj ne smije živjeti, jer je nečista i da je u njoj živio neki pobožni židov kojemu je neki putujući šarlatan rekao da je Sin Božji. Odmahujući glavom u znak negodovanja reče kako je taj pobožni židov bio vrlo poštovan u zajednici, kako bijaše mudar i pravedan. Ali jednom je taj čovjek prolazio kroz selo s grupom ljudi. Ušao je u kuću tog pobožnog židova, ostao cijelo popodne kod njega. S njim je bila i grupa od nekoliko muškaraca i žena. Navečer taj pobožni židov iziđe sa zavežljajem na ramenima ostavi sve i kuću otvorenu i ode s tom družinom. Jednom su se pojavili, njih dvojica, taj pobožni i židov i taj što je otišao za njim. U sinagogi su stvorili viku i galamu, jer je taj pobožni židov tvrdio da je ovaj Sin Božji dok je ovaj samo šutio. Na kraju su ih istjerali i zaprijetili da će ih sljedeći put kamenovati. Od tada se više nisu pojavljivali. Sumnjičavo me pogleda i upita zašto pitam za kuću. U naletu iskrenosti priznah da sam Samaritanka. Reče mi da moram napustiti njezino dvorište odmah i zalupi drvenim vratima i zaključa. Krenem natrag kroz selo. Nekolicina mještana me prezrivo gledala vjerojatno se pitajući tko je dopustio ženi da sama hoda ulicom. Jedan pobožni židov pljunu pred moje noge i udalji se izgovarajući pri tom neku molitvu vjerojatno proklinjanja ili kajanja što mu se nečista žena našla na putu. Prođem kroz selo i zastanem pred kućom. Bila je to mala kuća s ravnim krovom od prepečene opeke. Uđem unutra. Slabašno svijetlo dopiralo je kroz mali prozor zakriven tkaninom. Sastojala se od tri male prostorije. Svugdje po zidu bilo je raznoraznih alata, drvena klupa do zida ispod prozora bila je prekrivena tankim pokrivačem od grube tkanine. U sredini je stajao veliki stol od grubo rezbarenog drveta s tragovima rezanja. Na stolu je stajala omanja drvena pločica. Na njoj je pisalo da je onaj tko je ovdje živio bio ribar. Bilo mi je čudno da bi ribar živio pored pustinje, jer je galilejsko jezero bilo prilično daleko nekoliko desetaka stadija. Pisalo je i ime. Šimun. Vidjelo se da je kuća već mjesecima prazna. Debeli sloj prašine prekrivao je neravnu plohu stola kao i tkaninu na klupi uza zid. Skinem tkaninu s prozora. Pogled se pružao prema pustinji. Skinem tkaninu s prozora i u druge dvije prostorije. Svijetlo osvijetli cijelu kuću. Trebat će je očistiti. Nakon nekoliko dana dok sam u kući sjedila uz vatru i gledala kroz prozor prema pustinji, začujem viku.

Bivala je sve glasnija. Iziđem. Prema kući putem koji je dolazio iz sela išla je grupa od nekoliko muškaraca. Dođoše i zastadoše nekoliko metara od ulaza. Tada istupi jedan visok i crn muškarac s bradom i uvojcima koji su padali s glave do obraza. Izvadi svitak knjige razvije ga i poče čitati. Nakon čitanja smota svitak predade ga jednom čovjeku. Tada uze vode i pomiješa je s krvlju neke životinje i popršće po zemlji. Neko vrijeme su stajali i šutjeli. Tada se udaljiše. Kasnije sam shvatila da je to bila službena molitva izopćenja i zabrane pristupa zajednici. Žena s kojom sam razgovarala prenijela je svome mužu da sam Samaritanka. On je to prenio rabinu koji je kako to zahtijevaju propisi službeno me izopćio iz zajednice kojoj ionako nisam ni pripadala. Iako je izopćenje bilo formalno, ono mi je stvorilo velike poteškoće što se tiče vode, nabavke hrane i života. Morala sam ići u drugo selo, jer nitko u mjestu nije htio i nije smio bilo što imati sa mnom. I tako sam živjela nekoliko mjeseci. U miru i tišini svaku bih večer stala pred kuću, gledala zalazak sunca nad pustinjom dok bi mi pijesak milovao stopala. Pustinja i pijesak su mi bili jedini sugovornici. Živjela sam tako u miru i tišini na rubu pustinje i s pijeskom u stopalima. Jednog jutra dok sam spremala neke biljke za sušenje, začujem izvana žamor. Pred vratima je stajala žena s djetetom u naručju. Reče kako zna da nitko sa mnom iz sela ne smije govoriti, ali da nema izbora, jer joj je dijete teško bolesno i treba joj pomoć. Pogledam dijete. Malena djevojčica imala je ognjicu. Uđem u kuću uzmem nekoliko biljaka, pomiješam i pružim joj. Rekoh joj što i kako treba pripremiti i u koje vrijeme i davati djevojčici ujutro i navečer. Puna zahvalnosti i sumnje brzim korakom udalji se kako je netko ne bi primijetio. Dva dana nakon toga rano ujutro pred vratima pronađem smotak tkanine. Razvežem ga. Unutra je bilo smokava, vrč vina i nekoliko pšeničnih kruhova. Uskoro su počeli pristizati i drugi. Tajno, po noći da ih drugi ne vide. Različite bolesti i problemi. Za većinu nisam imala nikakvih lijekova i rješenja, jer to i nisu bile bolesti u uobičajenom smislu riječi nego bolesni međuljudski odnosi koje nikakvi lijekovi i bilje ne mogu izliječiti niti pomoći. Jednu večer dok sam gledala zalazak sunca iznad pustinje i puštala pijesku da obujmi moja stopala, dođe ona žena što je imala bolesnu djevojčicu. Reče mi da bih trebala skloniti se, jer pobožni vjernici u selu planiraju da me otjeraju jer remetim mir i život sela. Zahvalim joj se. I nastavim gledati zalazak sunca iznad pustinje. Nisam se zabrinula. Ne bi bilo prvi put da me protjeraju iz svoga mjesta i da me njihove žene optuže da sam bludnica i vještica koja uz pomoć mračnih sila izvodi čarolije i vradžbine. Prvo su prestali dolaziti. Onako kako su naglo počeli dolaziti po raznorazne lijekove tako su i prestali. Tjedan dana iza toga pronašla sam polomljeno pokućstvo, uništen stol, lijekove razbacane po zemljanom podu. Pomislila sam da je vrijeme otići iz ovog mjesta, jer će vrlo brzo početi javna napadanja i ostale zabrane kao i prije. Uskoro mi je bilo zabranjeno uzimati vodu na koritu. Kao i kupovati bilo što u selu. Nisam poslušala svoj nutarnji glas. Umorna od bježanja i skrivanja, zaljubljena u pustinju i pijesak odlučim ostati, pa što bude. Jednog jutra probudi me glasna galama i vika. Obučem se i iziđem. Pred kućom je stajalo nekoliko muškaraca. Glasno su vikali i pljuvali optužujući me za vračanje i bludništvo. Prepala sam se. Prvi put nakon toliko vremena osjetila sam strah. Ionako sam bila sama, nezaštićena i mogli su u svakom trenutku doći pograbiti me i kamenovati. Nitko me nije mogao braniti, ni oni kojima sam pomogla. Majke već odavno nije bilo. Osjetim se samom na svijetu, potpuno samom i napuštenom. Bilo mi je čudno što nitko od njih nije prilazio kući. Stajali su točno na određenoj udaljenosti i negodovali, ali nitko nije prilazio. A onda svi naglo ušutiše. I okrenuše se. U susret su dolazile dvije siluete. Približavajući se prepoznah rabina. Njegova žena bijaše ona koja mi je došla s bolesnom djevojčicom. S njim je bio neki nepoznati čovjek. Na sebi je nosio svijetlu haljinu iz dva djela. Imao je prašnjave sandale, vjerojatno od duga hoda. Kosa mu je bila duga i svezana u pletenicu. Imao je gustu crnu bradu. Nije nosio uvojke kao ostali pobožni židovi iz tog sela. Izgledao je kao stranac koji je došao iz daleka. Rabin stane pred muškarce. A nepoznati stane pored rabina. Tada rabin iznese optužbe na moj račun. O vještičarenju, bludništvu, zavođenju i zazivanju mračnih sila. Okrenu se prema nepoznatom i reče mu: „Rabbi, što ti misliš?“. Nepoznati je šutio. Tada se malo odmakne od rabina, dođe bliže ulazu u kuću. Sagne se. Uzme komadić maslinove grančice iz prašine. Rabin tada ponovi svoje pitanje. Nepoznati je šutio i nešto pisao u pijesku. Kada završi, ustane se. Pokaže rabinu i dade mu znak da priđe. Rabin priđe. Dok je rabin gledao u pijesak, nepoznati se okrene muškarcima. Nešto im je rekao, ali nisam zbog njihove vike dobro čula. Rabin se uspravi pogleda nepoznatog i dade znak ljudima da ušute. Okrene se prema nepoznatom, sagne se do njegovih nogu poljubi ih i zaplače. Ustane se, zagrli nepoznatog. Tada dade znak muškarcima da se udalje. Zbunjeno su se osvrtali sve dok rabin jasnim glasom ne uzviknu da mogu ići, jer ova žena nije ništa krivo učinila. Zbunjeni pođoše se razilaziti počevši od najglasnijih. Rabin ostade kratko u razgovoru s nepoznatim i ode. Nepoznati se tada okrene prema meni. Pogleda me iz daleka. Vidjela sam osmijeh na njegovu lice. Mahne mi, okrene se i ode. Ostadoh sama na pragu. Dugo sam tako stajala i razmišljala što se dogodilo. Već je bio sumrak. Uzmem noćnu svjetiljku, stavim je na trijem i sjednem na prag. Toplina pustinje i pijesak godili su mom tijelu i mojim stopalima. Tada se sjetih da je nešto pisao po pijesku. Brže bolje uzmem svjetiljku i požurim do mjesta gdje se sagnuo. Spustim svjetiljku na pješčano tlo. Čudno da vjetar nije već uklonio napisano. Stajalo je u pijesku kao uklesano. Pisalo je: rabine, ako si bez grijeha prvi uzmi kamen i baci ga na Mene… Od tog dana nitko više nikada nije došao iz sela. Nitko me nije posjećivao i nitko mi se nije javljao niti je itko tražio lijekove od bilja. Pustili su me na miru. A ja sam svaku večer sjedila na pragu, gledala zalazak sunca i puštala pijesku i vjetru da miluju moja stopala i moje tijelo. Nekad sam znala pomisliti na nepoznatog i ono što je napisao: tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na Mene… Nikad ga više nisam vidjela niti sam ikada išta čula o njemu. Tek tu i tamo sjetila bih se njegovog osmijeha, njegove haljine i sandala i njegovog pogleda iz daljine i njegovog mahanja. Nekad mi se činilo da u ljepoti zalaska u pijesku među stopalima, u toplini pustinjskog vjetra vidim njegov osmijeh, njegovu haljinu i sandale.

U Sarajevu 5. 2. 2017.

O. J.

RASPRAVA SA SAMIM SOBOM

Um rado raspravlja sa imaginarnim protivnicima o imaginarnim problemima, ostvarujući pri tome imaginarne slavodobitne pobjede, i u svemu tome je toliko uspješan da počesto zaboravlja na konkretne ljude, njihove konkretne argumente i stavove, ali i na svoje vlastite konkretne poraze.

U svom umu čovjek često raspravlja s nekim. Mladić zamišlja kako razgovara s djevojkom koja ga je ostavila, te u svom umu raspravlja, objašnjava i ponosno izlazi kao moralni pobjednik ljubavnog rata. U stvarnosti učini nešto sasvim drugo ili ne učini ništa. Djevojka u svom umu raspravlja s mladićem, sve mu predbacuje, optužuje. U stvarnosti ne učini ništa, eventualno se rasplače. Na kraju se pomire. Stvarnost ispadne skoro uvijek drugačija od njihovih rasprava sa samim sobom.

Um je pun svakodnevnih rasprava s drugim ljudima, poznanicima, prijateljima, rodbinom, djecom, muževima, ženama, političkim protivnicima… S jedne strane, ovakve rasprave mogu biti znak visoke inteligencije. Viši umovi su po prirodi sintetički; oni se ne mogu olako zadovoljiti ni tezom, ni antitezom, zato kroz imaginarnu nutarnju raspravu teže doseći konačnu umirujuću i upotpunjujuću sintezu. S druge strane, učestale nutarnje rasprave mogu biti izvorištem i brojnih problema za pojedinca: Um raspravlja o stvarima i problemima koji u stvarnosti ne postoje, s ljudima koje zamišlja kao protivnike, iako to u stvarnom životu nisu. Umska rasprava sa samim sobom je iscrpljujuća i opterećujuća i oduzima puno snage samom umu i guši njegovu kreativnost. Ali biti pobjednik izmišljene umske rasprave sa stvarnom osobom koju smo odjenuli u imaginarno ruho neprijatelja na kraju donosi neobičan osjećaj pobjede koji mješavina jala, bijesa, samozadovoljstva, nadmoći. Nakon žestoke umske rasprave sa samim sobom i djevojkom mladić se sigurno u sebi nadmoćno smješka sa osjećajem u duši koji se može sažeti u onu misao „e neka sam joj rekao i neka sam joj se krvi napio“ – koji do te mjere može preuzeti kontrolu nad umom da i u stvarnosti čovjek se pođe ponašati i razmišljati onako kako razmišlja i osjeća se u svojim imaginarnim raspravama sa svojim imaginarnim protivnicima. Posebno su drugi ljudi u tim umskim raspravama sa samim sobom zanimljivi kao meta napada i protuargumenata. Oni su prvo neprijatelji koje treba argumentirano poraziti, ali kasnije nakon što ih porazimo pretvaramo se u nekakve spasitelje naših protivnika, darujemo im milost, pokazujemo plemenitost i širokogrudnost. Naravno i milost, plemenitost i širokogrudnost su također imaginarni. Nastaju i nestaju kao osjećaj, i često ih u stvarnosti i stvarnim raspravama sa stvarnim ljudima nema nimalo. Kao kad mladić svoju djevojku porazi argumentima i ona se slomi pred njim, on se pokaže milostivim, velikodušnim i plemenitim. I taj osjećaj ga preplavi, ali u stvarnosti kada dođe do stvarne razmjene protuargumenata uglavnom tih osjećaja nema.

Raspravljajući s imaginarnim protivnicima koje stvara prema modelu stvarnih ljudi um i sam čovjek ne mogu dopustiti da budu poraženi. Iz svake rasprave sa samim sobom um mora izići kao pobjednik, jer tako osigurava čovjeku osjećaj nadmoći, osjećaj zadovoljstva, emotivnu ispunjenost. Um raspravlja o stvarima, događajima i problemima koje sam izmišlja s ljudima čiji karakteri u stvarnosti ne postoje jer ih um sam stvara. Samim tim ni um ne pobjeđuje jer je njegova pobjeda nad djevojkom koja je ostavila mladića ili nad mladićem koji je ostavio djevojku izmišljena pobjeda, ali ostaje nutarnji osjećaj zadovoljstva jer se barem u izmišljenoj raspravi s vlastitim umom nadmudrilo i nadjačalo drugoga. Nadmudrilo se i nadjačalo vlastiti um, dok se stvarnost i stvarna osoba s kojom treba raspravljati potpuno zaboravila. Um ponekad zna izvesti taj bezočni trik nad čovjekom. Uvjeri ga u umskom i emotivnom smislu kako je on definitivni pobjednik u raspravi koja se nije ni dogodila tako da kada dođe do stvarne rasprave sa stvarnom osobom, um nastavlja raditi po svom. Otprilike to se događa u slučajevima gdje si netko ne da ništa reći u smislu i rasprave i argumenata, jer je u njegovom ili njenom umu rasprava završila pobjedom. Dopustiti da stvarna osoba sa stvarnim argumentima nešto kaže značilo bi da um mora priznati da rasprava nije gotova i da još nema pobjednika i da prava i ozbiljna razmjena argumenata tek predstoji. Sve što se dosad dogodilo nije se dogodilo, nego je to um izmislio u svom imaginarnom svijetu izmišljenih protivnika. Um teško dopušta tako nešto pogotovo onda kada je već odlučio da je pobjednik odlučen i da stvarna rasprava i ako se dogodi neće promijeniti ishod i pobjednika rasprave. Rasprava sa samim sobom neobična je sposobnost uma da sam sebe postavlja na pobjedničko postolje ponekad nesvjestan da se vrti u začaranom krugu i da radi Sizifov posao. Zato um povremeno mora izići u stvarni svijet i susresti stvarnog protivnika i razmijeniti stvarne argumente kao što i mladić i djevojka nakon višednevnih nutarnjih umskih borbi sa sobom s izmišljenim argumentima i izmišljenim pobjedama se moraju prije ili kasnije susresti u stvarnom svijetu i shvatiti da prava rasprava i argumentacija tek treba početi. Sve što se prije događalo bila je izmišljena rasprava sa sobom o stvarima koje se nisu dogodile s ljudima koji zapravo i ne postoje.

U Sarajevu, 3. 2. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O JAVNOSTI

Javnost je medijski fenomen u svrhu pokušaja objektivizacije pojedinačnih stavova. Javnost je pseudoznanstvena statistika, a mediji su istraživački centri. Međutim, temeljni problem javnosti kao pseudoznanstvene statistike je nemogućnost objektivizacije pojedinačnih želja, ideja i misli onih koji se pseudoznanstveno definiraju kao javnost. Zaustavljanje nekoliko slučajnih prolaznika koji kad i daju identične odgovore ne čini medijske djelatnike znanstvenicima niti medije istraživačkim znanstvenim centrima.

Međutim, stvorila se slika ili ideja kako je javnost objektivno nekakav oblik monolitne znanstvene zajednice gdje se sve radi prema strogim znanstvenim pravilima. Na taj način koncept javnosti postaje obična ideologija gdje se na temelju izjave desetak slučajnih ispitanika izvodi strogi znanstveni zaključak kako recimo vlada neke zemlje ne uživa potporu javnosti ili većine građana.

Javnost nije objektivna znanstvena podloga s fiksnim mjerama i mjerenjima sa stalnim zakonima iz kojih se onda izvlače stvarni i ispravni znanstveni zaključci. U teoriji javnost postoji kao pseudoznanstveni instrument, dok u stvarnosti postoje pojedinačni ljudi koji se gotovo uvijek razlikuju međusobno i koji se gotovo redovito razilaze u mnogim pitanjima. Kako pojedince oprečnih stavova, vlastitih ideja, uvjerenja spojiti u jedan monolitni sustav koji pretendira i tvrdi da je riječ o objektivnosti? Pomoću koncepta javnosti. U opisima javnosti koja zahtjeva, javnosti koja traži, javnosti koja očekuje egzistira ideja objektivnog subjekta koji se opisuje kao javnost i čiji su izričaji poput javnost zahtjeva istureni i proglašeni objektivnim pravilima, mjerilima, metodama kojima se pojedinac mora prilagoditi. Pojedinac se mora prilagoditi javnosti jer riskira biti proglašen naravno objektivno kao subjektivan, subverzivan, nazadan, remetilački faktor… Javnost se čini kao pokušaj ideologizacije uniformnog načina razmišljanja kojima se svi pojedinci sa svojim osobnim stavovima, idejama, mislima i željama moraju prilagoditi.

Na taj način proces objektivizacije osobnih stavova u pseudoznanstvenu formu javnosti postaje ideologizacija privatnih čovjekovih mišljenja i onda kada čovjek ne dijeli uvjerenja s većinom drugih. Javnost je postala specifičan oblik intelektualne i duhovne kolonizacije čovjeka pojedinca i onoga što on kao pojedinac misli. U tom procesu intelektualne kolonizacije određena informacija i vijest igra ulogu znanstvene činjenice koja se ne smije propitivati, kritizirati i dovoditi u sumnju jer od informacija kao pseudoznanstvenih činjenica se formira pseudoobjektivni fenomen kojega se opisuje kao javnost. Problem razumijevanja koncepta javnosti leži u mogućnosti da se njima manipulira, da ga se proglašava znanstvenim, da ga se proglašava objektivnim bez mogućnosti da ga se ozbiljno podvrgne kritici i sumnji ili da ga se s pojedinačnom gledišta u potpunosti odbaci.

To ne ide u smjeru odbacivanja vijesti i praćenja događaja u svijetu ili kod kuće, nego se to odnosi na odbacivanje onih pretenzija javnosti koje ni sama javnost ne ispunjava čemu svjedoče povremeno istraživanja javnosti koja su pogrešna i promašena upravo zato jer pod krinkom objektivnosti izriču stavove isključivo jedne grupe ili pojedinca što se dodatno podupire tvrdnjama kako je javnost objektivno mjerilo nečijeg djelovanja i mišljenja. Javnost se ne može odbaciti u potpunosti, ali je treba razumjeti kao fenomen razmjene pojedinačnih mišljenja i stavova, nešto poput vojske metafora, ali ju se ne može razumjeti kao čvrstu i trajnu znanstvenu jezgru koja pomoću znanstvenih činjenica opisuje trajne zakone na koji način pojedinac mora živjeti, raditi i ponašati se jer takva javnost ne postoji.

Ako tvrdi da postoji i ako tvrdi da je ona objektivna i znanstvena, onda je to pseudojavnost, neka vrsta oponašanja stvarne objektivnosti pozitivnih znanosti koje s druge strane koriste činjenice, dok javnost od ideja, misli i stavova pokušava napraviti činjenice koje se mogu mjeriti, brojati, vagati i onda predstavljati kao objektivni znanstveni rezultati kojima se svatko treba prilagoditi i koje svatko treba prihvatiti kao neupitne, trajne i vječne.

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

Stvoritelj i ja

Bila sam prilično sumnjičava kada me je jednom Stvoritelj dok smo šetali rajskim vrtom upitao bi li se željela roditi kao ljudsko biće.

Nikada nisam pomišljala da bih se mogla odvojiti od Njegove blizine. I sama pomisao da Ga na trenutak ostavim bila mi je nesnosna. Rekao mi je da razmotrim ponudu i da nije nužno ako ne želim. Uvijek mogu ostati u Njegovoj blizini. Bilo je previše razloga protiv rođenja da bih na to uopće pomišljala. Na prvom mjestu, u sadašnjem stanju nema smrti, nema patnje, bolesti, boli. Živim u vječnom miru i vječnoj radosti. Ne vidim razloga zašto se roditi i mučiti se dolje među tolikim ljudima samo da bih okusila ljudskost i malo prolazne sreće. Nakon nekog vremena Stvoritelj me susretne ponovno i upita jesam li razmislila. S obzirom da je dopuštao da Mu se sve kaže bez straha, rekoh da ne želim. Reče da je u redu ako je to moja odluka. I reče da se uvijek mogu predomisliti ako se budem željela roditi i doda kako žuri jer je netko u susjedstvu odlučio roditi se, pa treba obaviti sve nužne pripreme za zemaljsko rođenje. Zamolih Ga da idem s Njim da vidim kako to izgleda. Dopusti mi. Dođosmo u jedan dio raja jarko osvijetljen. Jedan moj prijatelj stajao je pored anđela sav u iščekivanju. Stvoritelj se srdačno pozdravi s anđelom i zagrli mog prijatelja. Uze ga za ruku i pokaže mu da gleda ispred sebe. Svijetlo se pojača i ugledah svoga prijatelja kako kao bljesak ulazi u svijet u trenutku spajanja nečega što je izgledalo kao dvije nevidljive točkice. Uskoro ugledasmo kako se iz točkice polako razvija neka velika točka dok ne postade maleno ljudsko biće s jako sićušnim rukama, nogama i glavom. Ugledasmo i neku ženu kako se smije i nekog muškarca kako pleše od radosti, uskoro ugledasmo kako moj prijatelj plače, i tako kao u jednom trenutku vidjesmo cijeli njegov život i povratak nazad. Svijetlo oslabi i Stvoritelj se okrenu mom prijatelju i upita ga je li spreman. On potvrdno kimne glavom. Stvoritelj ga zagrli, svojim zagrljajem sakrije ga cijelog mom pogledu i svijetlo jarko zasvijetli. Stvoritelj raširi ruke. Mog prijatelja više nije bilo. Stvoritelj i anđeo kojega je srdačno pozdravio kratko se zadrže u nekom važnom razgovoru. Stvoritelj je žustro objašnjavao i gestikulirao što ovaj treba sve činiti vezano uz čuvanje mog prijatelja. Anđeo je samo kimao glavom. Kada Stvoritelj završi anđela nestade. Stvoritelj se okrene prema meni, pogleda me s tragom zanimanja u pogledu i ode.

Pomislih na slike zemaljskog života svoga prijatelja i ono što sam vidjela. Obuzme me znatiželja. Uhvatim jednog anđela i počnem mu dosađivati da mi ispriča kako je među ljudima, jer znam da je dolje među njima često, jer je jedan od glavnih. Ispriča mi mnogo toga uzbudljivog o ljudima, njihovim životima, radostima, žalostima, patnjama, pitanjima, nadanjima. Pomislih da bi možda bilo zanimljivo roditi se kao ljudsko biće i živjeti. Pomislih što bih sve mogla i željela biti. Mogla bih toliko toga možda napraviti. Biti umjetnica, liječnica, pisac, pjesnikinja, glumica… dijete, djevojčica, žena, majka, starica, baka… toliko toga mi je padalo na pamet što bih sve mogla i željela. Ali o tome sam mogla samo maštati, jer da bih bila nešto od toga, bilo je potrebno da se rodim kao ljudsko biće. A to me je pomalo plašilo. Nakon nekog vremena vijećanja i savjetovanja malo sa sobom, malo s nekim od svojih prijatelja, i malo s nekim od anđela koji su dolje bili, priđem Stvoritelju. Bojažljivo mu iznesem svoju želju da se rodim. Stvoritelj me ljubopitljivo pogleda. Prepusti mi da sama izaberem gdje se želim roditi, kada se želim roditi i za koga želim da me rodi. Stvoritelj mi pokaže nepregledno mnoštvo ljudi i izaberem jednu prelijepu i mladu ženu koja se tek udala. Dok smo Stvoritelj i ja razrađivali detalje kad i u kojem mjesecu prema zemaljskom vremenu da me pošalje, priđe jedan anđeo. Stvoritelj se srdačno s njim rukuje i pažljivo mu objasni njegov posao. Mene čuvati i paziti dok budem dolje. Bio je lijep sav od svjetla. Nakon što smo na neki način obavili sve formalnosti oko moga putovanja kao i upozorenja koja je Stvoritelj nekoliko puta precizno i jasno izložio anđelu koji je stajao pored mene, Stvoritelj reče da je vrijeme. Zagrli me i osjetih neopisivu toplinu, sreću, radost, uzbuđenje sve međusobno pomiješano. U trenutku svega nestane i ja se nađoh u mraku. Nakon prvotnog šoka shvatim da čujem glasove koji dopiru izvana. Osvrnem se oko sebe. Mjesto jest bilo malo mračno u odnosu na raj, ali je bilo vrlo ugodno, toplo i osjećala sam se prilično zaštićenom sa svih strana. Osim svijetla koje je nedostajalo bilo je, pa gotovo kao u raju. Skoro. Čula sam nekakav dubok glas koji nikad nisam prije čula. Nije bio kao Stvoriteljev. Govorio je o nečemu što nisam razumjela o trudnoći, mučnini, lijekovima, vježbama. Međuostalimm u nekom trenutku glas je izgovorio jednu čudnu riječ… majka. Na prvi zvuk zaljubila sam se u tu riječ. Majka. Majka. Majka. Pjevušila sam u sebi od neke čudne radosti. Tad mi je sinulo da bih trebala zagrliti majku kao što je Stvoritelj zagrlio mene prije nego me poslao. Zagrlim majku. Svojom dušom. Željela sam da osjeća onu toplinu, radost, sreću, uzbuđenje koju sam osjetila kad me Stvoritelj zagrlio. Uskoro sam hodala okolo s majkom. Doduše ništa nisam vidjela, ali sam sve osjećala. S njom sam se radovala, plakala, žalila na umor, na mučninu, na bolove u leđima, na nesanicu. Bilo je fantastično. Čaroban osjećaj. Sve što je ona osjećala i ja sam isto. Kao da smo bili jedna te ista osoba, jedno biće. Kovala sam velike planove. U sigurnom utočištu razmišljala sam što bih sve željela biti. Majka je pričala o tolikim stvarima, ljudima, planovima, bila sam kao spužva, sve sam upijala. Jedan dan sam željela biti glumica, drugi dan liječnica, treći dan planinar, četvrti dan istraživač, peti dan sportašica. Toliko mogućnosti preda mnom!!!! A što bih sve mogla učiniti za majku. Bezbroj stvari!!! Nasmijavati je, tješiti je, izvlačiti joj živce, učiniti je ponosnom svojim uspjesima, svojim životom, brinuti se o njoj kad ostari, donositi joj lijekove, brinuti se o njoj, donijeti joj svijeću na grob i cvijeće. Imala sam toliko velikih planova i odlučila sam početi s njima čim se rodim. Jednog dana dok sam zabavljena svojim planovima spavala u utočištu probudi me hladnoća. Ne znam kako bi to opisala, nije mi bilo hladno, hladnoću sam samo osjećala kao neko čudno prisustvo. Uz hladnoću, počela sam osjećati nervozu, strah i tjeskobu. Sve su one bile tu negdje oko mene. Pokušam se prisjetiti kakav je osjećaj bio u Stvoriteljevom zagrljaju da ih odagnam. Uspjela sam se malo osloboditi hladnoće, ali sa svakim danom hladnoća se pojačavala. Pokušam osluhnuti da doznam što se događa. Majka je šutjela. Tišina je bila svugdje oko mene. Bilo je mračno kao u rogu. Osjećala sam se sama, napuštena i bespomoćna. Pokušam zavapiti Stvoritelju, ali glas nije mogao izići iz mene. Nijemo sam vapila. Nedostajao mi je Njegov zagrljaj. Pokušam zavapiti majci, ali nije čula. Nastavila je šutjeti. Sljedećih nekoliko dana provela sam u polusnu i agoniji. Stalno sam se budila u strahu i drhtanju. Vapila sam glasno i majci i Stvoritelju, ali me nitko nije čuo. Pokušala sam dozvati onog anđela što ga je Stvoritelj poslao netom prije mene, ali nisam znala njegovo ime ni kako uopće doći do njega ako je to uopće bilo moguće. Jedno jutro probudilo me nekakvo bockanje i peckanje. Prvo sam se pokušala malo pomjeriti u stranu, ali bezuspješno. Prostor je bio previše uzak. Pokušala sam i grozničavo razmišljala kako pobjeći, ali nisam imala gdje. Kao zvijer u kavezu osvrtala sam se oko sebe, ali kavez je bio isuviše čvrst da bih bilo što mogla. Bockanje i peckanje se nastavi jače i grublje. Počelo je boljeti. Pokušam se obraniti, ali bila sam preslaba. Zaplačem. Bol se pojačavala i strah se proširi kroz moje biće. Više se nisam pomjerala. Bol je postala nesnosna. Bockanje i peckanje je postalo nepodnošljivo. Od bolova nisam se više mogla pomjeriti. U jednom trenutku pomislim na Stvoritelja i zatvorim oči. Bockanje i peckanje prestade kao i bol. Otvorim oči. Bila sam ponovo na istom mjestu prije nego me Stvoritelj zagrlio. Ugledam poznate obrise i anđela s kojim je Stvoritelj razgovarao prije o meni. Odahnem. Sanjala sam valjda. U tom se pojavi Stvoritelj. Pogleda me i zagrli. Misleći da me želi poslati u ono mjesto koje sam sanjala puno boli bockanja i peckanja istrgnem se iz Njegovog zagrljaja. Začuđeno me pogleda. Uzme me i pokaže mi ispred mene. Svijetlo se pojača. Ugledah sebe kako jurim kao zvijezda i nestajem između dvije točke. Ugledah kako se točke spajaju i kako u njima svijetlim kao plamičak svijeće. Ugledah ženu koju sam bila izabrala kako se svađa s nekim muškarcem. Ugledah je kako odlazi u neku sobu. Ugledah kako netko nešto radi oko nje. Osjetih onu hladnoću, sjetih se bockanja i peckanja i povučem se dublje u sebe. Stvoritelj me ponovo zagrli, ovaj put jače. Ugledah cijeli svoj život kao ljudsko biće, vidjeh kako sam postala liječnica, kako sam spasila život nekom djetetu, vidjeh silne pacijente, vidjeh kako sam postala poznata sportašica i bezbroj medalja koje sam osvojila, vidjela sam kako sam postala poznata znanstvenica i otkrila lijek za neku bolest i kako su mi dali neku nagradu. Vidjeh tolike mogućnosti koje su propale i koje se nikada neće ostvariti. Vidjeh majku. Željela sam joj reći da je volim i da je jedva čekam upoznati ovdje i da nisam ljuta na nju i da je razumijem. Željela sam ponovo sići i proći svu onu bol, strah, sve ono nesnosno bockanje i peckanje samo da je vidim i kažem joj da je volim, ali mi Stvoritelj reče da to nije moguće više. Okrenem se ljutito prema Stvoritelju. Shvatio je da se ne slažem s Njim i da želim na sve moguće načine ponovo pokušati doprijeti do majke samo da joj kažem da je volim i da je čekam ovdje. Ali Stvoritelj je bio neumoljiv. Iznenadilo me kad reče da je bespomoćan pred slobodom moje majke. Nisam mogla razumjeti. Stvoritelj, a bespomoćan pred slobodom onih koje je stvorio. Nisam znala što mogu učiniti. Izbezumljeno sam ga preklinjala da mi dopusti da nešto učinim. Reče da je mogu čuvati. Majku. Bez razmišljanja pristanem. Ponovo me zagrli i pretvorim se u anđela sličnom onome s kojim je razgovarao i davao mu upute. Ponovo me zagrli. Jurnem kroz svemir nevjerojatnom brzinom i nađem se u sobi pored majke. U ruci je držala zgužvanu sliku nečeg nejasnog i mutnog, nečeg što je imalo obrise ljudskog bića. Šutjela je. Priđem bliže i pokušam je zagrliti. Ali moje ruke prođu kao zrak kroz nju. Nisam je mogla dodirnuti!!! Tada napregnem svu snagu svoga bića naslonim se na njezino rame i zagrlim je kao što je Stvoritelj mene zagrlio. Iako sam znala da me neće čuti, povičem iz svega glasa i glas mi je zvučao kao bezbroj trublji: volim te… Kao da je čula i pogleda u mene. I ja pogledam u nju. Osjetim Stvoriteljev zagrljaj u njezinim očima, pa iako nikada neću biti njezina kćer, bila sam radosna što mi je Stvoritelj dopustio da budem njezin anđeo čuvar. I čuvat ću je dok se obje ne nađemo u Stvoriteljevu zagrljaju…

U Sarajevu, 19. 1. 2018.

O. J.

O znatiželji

Iščekivanje i nepoznato su poput duše i tijela, nikada dovoljno razgovijetni, ali trajno ovisni jedno o drugom. Kao što samom čovjeku odnos njegove vlastite duše i njegova tijela ostaje trajna nepoznanica i pitanje, tako i iščekivanje i nepoznato trajno povezani u isto vrijeme stoje kao slabo osvijetljeni zidovi kojima treba prići bliže da se vide slike koje su na zidu obješene.

Ali kako se čovjek približava, ta dva zida, iako osvijetljeni u isto vrijeme, ne dopuštaju biti viđeni do kraja pod svijetlom čime sadržaj slika ostaje nedostupan čovjekovoj znatiželji. Iščekivanje i nepoznato ujedinjuju se u onom osjećaju nelagode pred kojom znatiželja zastaje, ali u isto vrijeme želi preći prag nelagode i konačno razotkriti sadržaj zidova i vidjeti slike koje zidovi kriju. Znatiželja je ujedinjujuće mjesto iščekivanja i nepoznatog, ona je onaj put kojim čovjek ide prema zidu iščekivanja i zidu nepoznatog u namjeri da ih pogleda izbliza. Iščekivanje je moguće tamo gdje postoji znatiželja, ako nema znatiželje ili je iščekivanje nečega što je već poznato i spoznatljivo, onda iščekivanje i znatiželja gube svoj smisao i pretvaraju se u dosadu predviđenih događaja i situacija. Kao mjesto susreta iščekivanja i nepoznatog znatiželja prethodi ovim dvama momentima čovjekova života. Znatiželja nije puka slučajna točka susreta dvaju zidova koji kriju najzanimljivije slike života. Znatiželja je mogućnost kojom je uopće moguće shvatiti da postoji iščekivanje i da postoji nepoznato. Znatiželja je sposobnost razumijevanja skrivanja slika koje s žudnjom želimo pogledati i otkriti njihov sadržaj. Znatiželja je staza kojom hodimo prema zidu iščekivanja i zidu nepoznatog. Znatiželjom naziremo vlastitu sposobnost da barem kao u magli naslutimo što kriju iščekivanje i nepoznato. Znatiželjom ne odustajemo od traganja i puta iako smo povremeno obeshrabreni, jer se iščekivanje i nepoznato koliko god se približimo u isto vrijeme toliko i od nas udaljavaju. Znatiželja je također mogućnost shvaćanja o neobičnoj i nikada shvatljivoj vezi duše i tijela. Znatiželja ispituje osjećaje, postavlja pitanja, prodire duboko u čovjekov nutarnji život ne dopirući nikad do krajnjeg cilja iako ostaje trajno otvorena za mogućnost da joj jednog dana stvarnost i život postanu trajno otkriveni. U međuvremenu, s čovjekom koji je najznatiželjnije biće putuje znatiželja kao mogućnost da cesta koja vodi do iščekivanja i nepoznatog ima svoj konačni i vječni kraj kojega čovjek znatiželjom nazire, ali koji stalno izbjegava biti zahvaćen do kraja od samog čovjeka. Znatiželja nije tek puko sredstvo ispunjenja vračarskih i magijskih želja o znanju što će se dogoditi sutra. Takva znatiželja je puki instrument onih koji lažu druge kako je njihova znatiželja dosegla svoj konačni cilj. Znatiželja je mogućnost čovjekova bića da se kreće i nakon tolikih znanja i spoznaja prema nečemu nejasnom koje čovjek opisuje kao iščekivanje i nepoznato. Na taj način znatiželja postaje uvjet kao mogućnost da čovjek uopće govori o iščekivanju i nepoznatom u trenutku dok putuje pored tolikih poznatih, običnih i dosadnih već znanih i spoznatih stvari. Usudimo se reći kako je znatiželja u svom izvornom obliku struktura same stvarnosti i čovjekova postojanja, jer jedino čovjek nije sposoban svoje postojanje i stvarnost odvojiti od znatiželje. Čovjek je znatiželjan o sebi i svijetu oko sebe, ali je i svijet znatiželjan o čovjeku. U svom postojanju u kojem susreće svoje tijelo i dušu kao nešto što budi znatiželju, u kojem susreće svijet i prirodu kao nešto što u sebi sadrži znatiželju i samo tijelo i duša, sam svijet, priroda i stvarnost znatiželjni su o tom neobičnom biću o čovjeku, o njegovoj strukturi, njegovoj nutrini, njegovim planovima, mračnim i svijetlim stranama. Iščekivanje i nepoznato su samo naznake kako je čovjek u svojoj stvarnosti strukturiran znatiželjom i kako je njegovo postojanje satkano od znatiželje i trenutaka kada s nelagodom stoji pred iščekivanjem i nepoznatim tek povremeno svjestan i sposoban razumjeti da je nelagoda koju osjeća poziv znatiželje da nastavi prema zidovima iščekivanja i nepoznatog koji udaljeni i tek nejasno osvijetljeni kriju sadržaj, bit i smisao njegovog postojanja. Čovjek je biće nelagode čija je znatiželja mogućnost da ide prema iščekivanju i nepoznatom.

U Sarajevu, 18. 1. 2018.

O. J.

BOG I GOSPODIN MOUNIER

Gospodin Mounier nemoćno je promatrao oči svoje supruge. Njezine oči bile su umorne, ali blage. Pitao se kako je mogla biti tako mirna u takvoj situaciji? Čudilo ga je što ne protestira protiv svemira, providnosti, ili bilo koje sile koja je ovo dopustila. U sebi je proklinjao. Proklinjao život, svrhu, smisao, sreću, budućnost, radost… Jer njemu je sve bilo besmisleno bez njegove supruge.

Za gospodina Mouniera bio je to mučan i neugodan osjećaj. Kao da gledaš kad kopni posljednja kap vode u pustinji koju očajnički želiš popiti da rashladiš vreli jezik, a ne možeš. Kap je tu pred tobom i pakleno je vruće, ali jedino možeš gledati kako se kap topi i lagano isparava. Gospodin Mounier protestirao je nijemo. Bez glasa. Bez govora. Bez trzaja lica. Bez treptanja očiju. Bez suza. Ali njegov protest bio je iz dubine njegova bića. Osjećao ga je do te mjere da bi i svemir u svojoj beskonačnosti stao u dubine njegove duševne praznine. Gospodin Mounier nije mogao proniknuti zašto sada, zašto on i zašto njegova supruga? Zašto ne netko drugi? Do suprugine bolesti gospodin Mounier bio je anonimni vjernik, onaj koji jednom godišnje uđe u neku crkvu, kratko zastane iz osjećaja straha i krivice da barem zahvali za ono što jest. No u dubini duše gospodin Mounier nije smatrao da njegov godišnji posjet može bilo što posebno promijeniti u njegovom životu. Činio je to iz običaja iz poštovanja prema pokojnoj majci koja je bila veoma pobožna i čiju vjeru uglavnom nije razumio niti ga je posebno zanimala.

Suprugina bolest pomjerila je život gospodina Mouniera s uhodanih tračnica na neizvjestan kolosijek. Kad im je liječnik saopćio dijagnozu, gospodin Mounier kao čovjek knjige postavio je nečujno samo jedno pitanje u tom trenutku: zašto ona? Kasnije su se pitanja namnožila i uključivala su i mnoge druge elemente njegova života i pogleda na svijet i na stvarnost, ali njegova pitanja su uglavnom ostala bez odgovora. Bilo je čudnovato gospodinu Mounieru primijetiti da kod postavljanja velikih životnih pitanja svi oni koji bi trebali dati odgovor a to su za gospodina Mouniera bili stvarnost, svemir, Bog su uglavnom ćutali. Gospodina Mouniera je nerviralo što nitko od njih ne govori. Ništa.

Gospodin Mounier je mogao razumjeti da stvarnost ništa ne govori jer je previše složena i komplicirana da bi progovorila nekome tako beznačajnom kao što je on. Nije se ni čudio što je svemir ćutao. Nepregledna masa zvijezda, planeta, galaksija i crnih rupa ionako neće usmjeriti svu svoju pažnju na beznačajnog čovjeka kao što je on. Bolest njegove supruge i stvarnosti i svemiru bili su zaista beznačajni i on je to razumio i s tim se nekako pomirio. Stvarnost i svemir nisu zainteresirani za njegovu bol i njegova pitanja. Gospodin Mounier nije mogao razumjeti zašto je Bog ćutao. To ga je plašilo, činilo ljutitim, ali ga je i privlačilo nekim neobičnim načinom. Zašto Bog sada šuti i kako izgleda recimo kada Bog govori nekom čovjeku, što mu govori i na koji način? Gospodin Mounier je prihvaćao dio krivice za dugotrajnu šutnju između njega i Boga, ali sad je bio u situaciji kada bi se konačno i on i Bog mogli malo osloboditi svoga ponosa, svatko po jedan mali djelić kako bi konačno stupili u razgovor.

U posljednjih nekoliko mjeseci koliko traje bolest supruge, gospodin Mounier je primijetio da između njega i Boga postoji određeni nesporazum. Naime, dok je sjedio u maloj crkvici nedaleko od bolnice gospodin Mounier je razmišljao kako njegov odnos prema Bogu izgleda donekle kao odnos alkoholičara prema njegovoj bolesti. Iako nikada nije pio alkohol osim crno vino i to vrlo rijetko, gospodin Mounier je znao da u odnosu alkoholičara i njegovog poroka postoji nekakvo nerazumijevanje između toga dvoga. Onako kako je to gospodin Mounier razumio porok se razvija dugotrajno kao određena navika. Nitko prema gospodinu Mounieru ne postaje alkoholičar od jedne boce vina. Svi postaju alkoholičari dugotrajnom i konstantnom vježbom u ispijanju nešto kao što sportaši koji godinama vježbaju. Gospodin Mounier je smatrao da i alkoholičar postiže određenu izvrsnost u svome poroku za razliku od nekoga tko nije nikada okusio alkohol. Međutim, kada alkoholičar želi prestati piti, on ne može to učiniti preko noći kao što nije ni postao alkoholičar preko noći, nego se mora sada obrnuto vježbati u trijeznom stanju protiv svoga poroka. Zato mnogi ne uspiju jer misle da se bez vježbanja trijeznosti može prestati. Razmišljajući o tome dok je neka baka prolazila i sjedala u klupu ispred njega, gospodin Mounier je zaključio da je njegov odnos s Bogom sve do sad bio kao odnos alkoholičara prema njegovom poroku.

Gospodin Mounier godinama nije imao nikakav poseban odnos s Bogom. Suprugina bolest ga je natjerala da razmišlja i o tom segmentu svoga života. I zaista se osjećao kao alkoholičar koji se prvi put slučajno probudio trijezan misleći da je prestao piti i da više nikada to neće napraviti samo zato jer mu je noć prije ponestalo alkohola. Gospodin Mounier je htio grozničavo rješenje, neku vrstu čuda u kojem bi Bog direktno došao njegovoj supruzi i izvadio iz nje bolest. To je ono što je gospodin Mounier htio i za što je svaki dan u crkvici pored bolnice molio. No, sam je osjećao površnost i čudnost te molitve. Činilo mu se da svaki put čim otvori usta na molitvu Bog s prijezirom progovori: a gdje si bio dosada? Osjećao je i nemoć kao kad alkoholičar držeći bocu u ruci i prezirući sam sebe mašta o tome da prestane piti, ali i dalje pije iz boce. Taj osjećaj nemoći, mislio je gospodin Mounier, čini se kao sloboda, ali više izgleda kao najgori oblik ropstva jer si nesposoban reći i odlučiti se bilo za ili protiv. Gospodin Mounier osjećao je nemoć, nemoć alkoholičara koji pije i mašta kako je trijezan. Ta nemoć ga je činila pomalo praznim i povremeno bi mu se u glavi javilo i pitanje: zašto uopće i moliti sada kada desetljećima nije molio ništa i nikad? Neka ga je luda nada ali i znatiželja držala da i dalje moli.

Jer gospodin Mounier je imao jednostavan plan. Moliti da vidi što će se dogoditi. Naravno, potajno se nadao pozitivnom ishodu, ali bio je znatiželjan i zbog sebe. Suprugina bolest ga je promijenila, postarao se, izgubio nekoliko kilograma, postao je razdražljiv, rijetko je spavao. Ali gospodin Mounier je razmišljao i o još jednoj promijeni. Nutarnjoj. Što će se dogoditi ako Bog nastavi šutjeti i pusti da mu supruga umre? Hoće li postati od anonimnog vjernika žestoki protivnik Božji, ili će kao i neki drugi samo odmaknuti se jer ionako ni sada nije bio Bogu previše blizu? U gospodinu Mounieru događala se nutarnja promjena. Ono što je iznenadilo gospodina Mouniera je činjenica da je ta nutarnja promjena bila kaotična, neuređena i nejasna jer gospodin Mounier nije mogao predvidjeti kako će uopće završiti kao što nije mogao odrediti ni kada je ona točno počela. Računao je kao hladni logičar da je moguće s Bogom postići neku vrstu ugovora gdje su sve ugovorne stavke jasne i tko prekrši ugovor snosi posljedice. Ali u posljednjih nekoliko mjeseci gospodin Mounier je naučio vrlo brzo da nema ugovora ni ugovornih stavki s Bogom, nego su on i Bog kao dvoje ljubavnika koji se netom vole, netom mrze, napadaju jedno drugo, a onda jedno drugom padaju u zagrljaj. Gospodin Mounier je smatrao da je razmišljajući o tom odnosu s Bogom upravo njihov odnos kao odnos ljubavi. Nekada bi u crkvici sjedio i ljutio se na Boga što ne olakšava patnje njegovoj supruzi, a nekada bi kad svi iziđu iz crkve ostajao dugo sam i plakao moleći toga istog Boga za snagu, nekada bi osjećao kao da je uronjen u neki njemu nepoznat ocean ljubavi, a nekada bi mu se činilo da je ogoljen do kostiju i duše, sam i napušten. Primijetio je gospodin Mounier da je taj odnos s Bogom u posljednjih nekoliko mjeseci iscrpljujući barem za njega, za Boga nije bio siguran je li ga iscrpljuje svojim optužbama i molitvama. Štoviše, činilo mu se da on koliko god razmišljao o svojoj supruzi i njezinom zdravlju ili bolesti još više razmišlja o sebi. Imao je osjećaj da ga neki glas iznutra optužuje da se više bavi sobom i svojim odnosom prema Bogu nego što moli za svoju suprugu. Ali gospodin Mounier nije znao drugačije. Njegova znatiželja mu nije dopuštala da se ponaša kao hladni promatrač odnosa između njegove supruge i Boga. Nije se mogao zamisliti kao treća strana koja s tim odnosom nema ništa, on je postao aktivni sudionik toga odnosa. Moleći za suprugu, počeo je razmišljati o sebi i što je više molio za nju to je više razmišljao što on i Bog mogu reći jedan drugom.

Gospodin Monuier je nekako predosjećao da je počeo prekasno moliti. Bilo mu je to teško shvatiti i nekoliko posljednjih tjedana razmišljao je o tome. S jedne strane, znao je i čuo od drugih da što se tiče Boga tu nema kasno, na vrijeme, prekasno, zakasnio i takve stvari. Bog poznaje vrijeme jer ga je stvorio, ali vrijeme ne poznaje Boga niti će ga ikada poznavati. Međutim, nešto drugo je mučilo gospodina Mouniera. Pokušao je to sebi zamisliti na sljedeći način smatrajući da je ta slika koliko toliko blizu onome o čemu je razmišljao. Svaki čovjek, razmišljao je gospodin Mounier, posjeduje dvije slike o sebi. Jedna slika je stvarna, ono što čovjek jest, a druga slika je buduća, ono što bi čovjek mogao i trebao biti i postati. Nevolja za čovjeka, mislio je gospodin Mounier, nastaje onda kada su te dvije slike isuviše jedna od druge udaljene što izazove rascjep u čovjeku u obliku različitih nezadovoljstava, kriza, tjeskoba. Pao mu je na pamet jedan njegov prijatelj, inače vrstan matematičar koji je upropastio i izgubio i posao kao profesor, i javni ugled, i mjesto u akademskoj zajednici jer se odao previše kockanju.

Razmišljajući o njemu iako ga nije već dugo vidio, gospodin Mounier je bio siguran da njegov bivši prijatelj sada razumije rascjep između onoga što jest kada je sve izgubio i između onoga što je mogao i trebao biti kao jedan od najboljih svjetskih matematičara. Gospodinu Mounieru se činilo da je kada je riječ o vjeri upravo u takvoj situaciji, s jedne strane je tu u crkvici ono što jest i što je mogao i trebao biti kao vjernik da je na vrijeme gradio odnos s Bogom. Gospodin Mounier osjećao je u sebi rascjep, a posljedica rascjepa nije bilo nezadovoljstvo nego strah da mu Bog neće uslišiti molitvu za bolesnu suprugu. I što je najneobičnije bilo, gospodin Mounier je nekako shvaćao da tu Boga ne može kriviti, nego samo sebe. Ali objasniti sebi još uvijek nije mogao.

Gospodin Mounier volio je svoju suprugu. Bila je tiha, nenametljiva, uvijek tu i uvijek nasmijana. Znao je gospodin Mounier da njegova supruga puno više vremena posvećuje vjeri i molitvi nego on. No, šokirao se kada je shvatio koliko je njegova supruga čitala o vjeri, koliko je istraživala o Bogu, o molitvi, o crkvi. Nakon njezinog odlaska u bolnicu čisteći jednu malu ostavu u stanu pored njihove spavaće sobe pronašao je desetine knjiga koje na ovaj način govore o vjeri, molitvi, smrti. U jednom trenutku se osjećao postiđenim misleći da je njegova supruga tek priprosta žena koju ništa ne zanima. Duboko se postidio svoga razmišljanja o njoj i sad je na sve moguće načine u njezinoj bolesti nastojao nadoknaditi to što je tako o njoj mislio.

Dok je sjedio pored bolničkog kreveta i gledao kako diše isprekidanim uzdasima boreći se za svaki atom kisika dok su aparati pumpali zrak u njezina pluća, gospodinu Mounieru privuče pažnju nešto ispod njezina jastuka. Zavuče ruku i izvadi kovertu. Otvori i izvuče mali komad papira. Na malom komadiću papira pisalo je malim slovima: Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. U dnu je stajao jučerašnji datum. Gospodin Mounier na trenutak zatvori oči. Ali suze su probile kroz njegove kapke i trepavice i provalile poput bujice koja sve nosi pred sobom. Gospodin Mounier je znao da je to bila oproštajna poruka i da njegova supruga više neće otvoriti oči i razgovarati s njim. Više neće čuti njezin glas, neće vidjeti njezin osmjeh. Sve što mu je ostalo jest njezino isprekidano disanje. Uzme njezinu ruku u svoju. Nasloni je na svoje lice. Suze su polako natapale njezinu ruku. Gospodin Mounier nije u tom trenutku ni protestirao, ni optuživao, ni vikao, ni kriknuo, samo je nijemo šutio prazan iznutra i nemoćno grlio njezinu ruku koja je polako gubila toplinu. Negdje duboko u sebi ostavio je mali plamičak nade da se nešto može promijeniti. Ali i taj plamičak sada polako se gasio i gospodin Mounier prihvaćao je neizbježno.

Gospođa koja je svaki dan otvarala malu crkvicu pored bolnice često se pitala tko je stariji gospodin koji svaki dan dolazi i sjeda u predzadnju klupu desno i ostaje svaki dan točno po pola sata. Nije se usuđivala prići mu. Bio je točan, uvijek bi dolazio točno u isto vrijeme i odlazio u isto vrijeme. Onako je procijenila da je već prešao sedamdeset godina, ali da se još uvijek dobro kreće iako uz pomoć štapa. Jednu večer nije došao i gospođa se zabrinula. Iako ga nije poznavala, nekako je navikla da dolazi svaki dan i bilo bi joj neobično kad se ne bi pojavio iako se to dogodilo možda dva ili tri puta u zadnjih desetak godina. Nije došao ni sutra. Ni prekosutra. Ni sljedeći tjedan. Ni tjedan iza toga. Prošao je mjesec. Pola godine. Godina. Nije se više pojavljivao.

Gospodin Mounier je ušao u crkvicu. Desetljeća su prošla od smrti supruge. Već je prešao sedamdeset i petu i kretao se pomoću štapa. Ušao je i sjeo. Tko može i tko smije reći nekome ti nikada nećeš umrijeti kada svi umiremo i ne možemo je izbjeći, mislio je gospodin Mounier. Tko bi se usudio tako slagati i tako bezočno prevariti čovjeka i to mu reći? Tko bi skupio hrabrosti i čovjeku ponudio iluzornu nadu, fantaziju vječnosti, vječnost ljubavi? Tko bi se usudio učiniti tako nešto? Tko smije slagati čovjeka? Samo netko tko nije lažov, mislio je gospodin Mounier. Samo netko tko nikada ne umire, samo netko tko je pobijedio smrt može tako nešto reći i čovjeku obećati. Ali čovjek to više ne razumije danas, čovjek danas više ne shvaća, ne pita se, ne zanima ga, razmišljao je gospodin Mounier. Čovjeka danas nije briga je li postoji netko tko mu može reći ti nikada nećeš umrijeti. Gospodin Mounier je bio siguran da ljubav znači besmrtnost, jer onako kako je to gospodin Mounier razumio bilo koja ljubav podložna umiranju ne može biti božanska jer prije ili kasnije propada smrću onih koji se vole. Ali što ako bi oni koji se vole mogli vječno voljeti jedno drugo čak i kao ih je smrt rastavila? Za takvu vrstu ljubavi mora biti netko tko je iznad smrti, iznad vremena, iznad svih granica, propadanja i raspadanja. Gospodin Mounier izvadi komadić papira. Već je bio požutio. Slova su izgubila boju. Ali još uvijek je mogao pročitati. Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. I datum od prije više od četrdeset godina. Gospodin Mounier je sklopio oči i prestao razmišljati. U tišini crkvice odjednom poput eksplozije svjetla odjeknula je misao u njegovoj glavi: Gospodine Mounier, ti si stvoren za vječnost i jednog ćeš dana uskrsnuti. Bila je jasna, čista i živa kao da mu netko na uho glasno izgovara rečenicu. Gospodin Mounier otvorio je oči. Pogledao još jednom crkvicu, oltar i veliku sliku Kristova uskrsnuća iznad oltara. Ustane se. Uzme štap. Iziđe iz crkvice. Pogleda prema bolnici nedaleko odatle i nasmiješi se. Sad je znao gdje ide i kamo treba poći. Laganim korakom uputi se kući. Više se nikad nije pojavio u crkvici i gospođa se pitala što se s njim dogodilo i zašto ga više nema.

U Sarajevu, 11. 1. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

VIJESTI

Hegel je još u svoje vrijeme (prije dvjestotinjak godina) mogao primijetiti kako je čitanje novina kod ljudi zamijenilo jutarnju molitvu. Stvari su u međuvremenu postale kudikamo ozbiljnije … Pokušati jedan dan ne pročitati vijesti stvara dojam da će čovjek ostati zakinut za neki prevažan događaj za njega, njegov grad, njegovu zemlju, za cijelo čovječanstvo.

Naslovi i sadržaj vijesti su – što je vrlo neobično – postali nekako standardizirani kao da je riječ o gramatici ili rječniku. Sve vijesti imaju otprilike isti fond riječi kao recimo strahovito, strašno, ekskluzivno, ugledni znanstvenik, ugledni gospodarstvenik, odnosno, općenito netko koga vijesti krste „uglednim“… tu se još pojavljuju i izrazi poput „top“ u smislu top deset savjeta, primjera, kao i izrazi super, maštovito, bajkovito… tu su još izričaji poput otkačeno, do ludila, super zabavno, extra moćno, „internet gori“ od te i te vijesti, „zapalila Instagram svojim fotografijama“… I na kraju dolaze izrazi kada se radi nekakva analiza pa se koriste izrazi poput dubinski, stručan, analitičan, odličan, znanstven, ozbiljan… Ne samo da su vijesti postale standardizirane jer raspolažu siromašnim fondom riječi, nego su također postale standardizirane jer se jedna vijest uglavnom neprecizno i netočno, najčešće pomoću Google translatora i sličnih inovativnih pomagala, prevode bez puno osjećaja i poštivanja, barem duha jezika na koji se prevode.

Vijesti „boluju“ od ove dvije standardizacije i obje su jezične. Jedna je povezana sa siromaštvom jezika informacija, odnosno vijesti, a drugi s „zlostavljanjem“ jezika pomoću površnih prijevoda na druge jezike. U oba slučaja čitatelj može doći u situaciju da njegov vlastiti fond riječi oslabi i da neozbiljne prijevode pođe uzimati zdravo za gotovo kao ozbiljan rad nekog jezikoslovca. Drugačije rečeno, čitanjem vijesti koje su jezično siromašne i loše prevedene čitatelj doslovce zaglupi i izgubi puno važniji fond riječi, a to je onaj fond riječi koje mu služe za svakodnevnu komunikaciju s ljudima. To je opet fond kojega je stekao samostalnim čitanjem knjiga i razmišljanjem. Vijesti imaju određenu moć jer se ima osjećaj da je čovjek u tijeku svjetskih događanja i da ništa ne izmiče njegovim prohtjevima za informacijama. Nekako je postalo važno znati sve i pri tom se izgubila potreba razlikovanja između čitanja vijesti i svakodnevne komunikacije. Rasprava o nekom svjetskom problemu recimo izbjeglička kriza, sirijski rat, je među čitateljima vijesti vrlo kratka i završava brzo između dva ili tri gutljaja kave, obično u nedostatku ne toliko argumenata koliko većeg fonda riječi pomoću kojega se argumentacija razvija i traje. Argumentacija je preuzeta od vijesti gdje se uz par rečenica i nekoliko fotografija i obvezno uz izraze poput šokantno, zbunjujuće, katastrofalno, uznemirujuće nastoji ne pridobiti osobu za argumentaciju u nekoj raspravi nego je radije prisiliti da uopće ne razmišlja, nego da u raspravi poput papige pokazuje fotografiju i viče iz svega glasa šokantno, šokantno, šokantno…

Vijesti zbog svog jezičnog siromaštva i površnog prevođenja oslabljuju svakodnevnu komunikaciju među ljudima, a posebno onaj dio komunikacije koji se odnosi na dugotrajno argumentirano raspravljanje o nekoj temi ili problemu gdje je potreban fond riječi koji osim riječi koje vijesti standardizirano koriste treba sadržavati i riječi koje se uče u književnosti, kroz ozbiljan studij, odnosno, općenito u čitanju knjiga. Vijesti ne zahtijevaju ozbiljnije čitanje jer i samo čitanje vijesti se formira unutar gramatičkog kruga od par desetaka riječi, i takav gramatički krug na duge staze sposoban je oslabiti čovjekov vlastiti fond riječi i oslabiti njegove jezične sposobnosti za argumentaciju u svakodnevnom susretu s ljudima. Vijesti ne treba čitati svaki dan. Čovjek neće ostati „izvan događaja“ ako skupi snage pa koji mjesec ostavi vijesti i posveti se čitanju knjiga. Nakon nekoliko mjeseci izbivanja otkrit će da i nije ništa propustio što se tiče vijesti, ali će i otkriti da se njegov rječnik tijekom odsustva obogatio i produbio kroz čitanje knjiga i da mu je sada i lakše i ugodnije svakodnevno komunicirati s ljudima jer ima odjednom puno više riječi kojima može komunicirati a da ne ponavlja kao svaku drugu riječ izraze poput extra, top, super, uznemirujuće, šokantno, zabavno, moćno, senzacionalno…

U Sarajevu, 5. 1. 2018.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com

VJERA I POSTMODERNIZAM

Francuski filozof Jean Francois Lyotard „postmoderno“ opisuje kao kraj metanaracija ili nepovjerenje u metanaracije. Ernest Geller postmoderno opisuje kao histeriju subjektivnosti ili kao histeričnu subjektivnost. Ihab Hasan, književni teoretičar postmoderno opisuje kao vrijeme neodređenog ili neognozu. Što ova tri izraza: kraj metanaracija, histerična subjektivnost i neodređenost imaju ili mogu imati s vjernikom?

Počnimo od shvaćanja termina metanaracije. Ako čitate bilo koji književni klasik, uzmimo za primjer „Zločin i kaznu“ od Dostojevskog, tu postoje minimalno dvije priče. Jedna koja se odvija u romanu kroz naraciju, likove i njihove dijaloge, a druga koja stoji u njezinom temelju – pomoću koje je moguće razumjeti Zločin i kaznu. Ta druga priča koju Dostojevski ne piše u romanu, ali je prisutna jest priča o savjesti i krivnji, i ona se može nazvati metanaracija. Ili uzmimo drugi, više tehnološki primjer, koji je po sebi izgledno bliži današnjem čovjeku. Zamislite da urođeniku iz dubine amazonske prašume pokušavate objasniti prednosti najnovijeg Samsungovog „Galaxy“ pametnog telefona. Sve ste dobro ispričali, iscrpno naveli specifikacije i recenzije, ali on i dalje gleda u nevjerici. On vas neće moći razumjeti, jer zbog vlastite izoliranosti on uopće ne razumije koncept „pametnog“ telefona, pa ni onog običnog mobilnog, kao što uopće ne razumije ni koncept GSM mobilne telefonije, pa ni one obične „žičane“ telefonije. A nedostaju mu i neki najelementarniji informatički koncepti i pojmovi, kao što je hardver, softver, aplikacija, zaslon, radna površina, startna tipka itd. Zbog svega toga on će najvjerojatnije u velikom strahu ili barem čudu pomisliti da je tu u pitanju neka napredna magija, jer magijska metanaracija je još uvijek za njega ona temeljna metanaracija na osnovu koje razumije svoj svijet, društvo i okoliš.

Metanaracija je stoga temelj na kojem određena priča stoji i pomoću koje se priča razumije. U vjerskom kontekstu recimo, kršćanska metanaracija naziva se povijest spasenja. Ona je sadržana u Svetom Pismu kroz različite „priče“ o odnosu Boga i Izraela, u Kristovom djelovanju, djelovanju apostola, itd.

Prema Lyotardu vrijeme u kojem živimo, a koje on opisuje kao postmoderno, je vrijeme kraja metanaracija ili barem nepovjerenja u metanaracije. Stoga, postmoderno više ili ne vjeruje u povijest spasenja ili prema povijesti spasenja gaji duboko nepovjerenje. Ovo postmoderno nepovjerenje u metanaraciju svoje mjesto pronalazi i u životu kršćanina u povremenom iskustvu s ljudima gdje pojedinac – kršćanin više ne razumije, ne shvaća i ne obraća pažnju na kršćansku metanaraciju, odnosno povijesti spasenja i mogućnosti njezinog racionalnog utemeljenja, više ju ne razumije, zbog čega onda ne razumije ni koja bi to bila potreba za Crkvom, sakramentima i hijerarhijom, jer se ovi elementi kao na svoj temelj oslanjaju na povijest spasenja.

Kao dodatni fenomen nastaje nerazumijevanje povijesti spasenja, pa se stoga, jer se kršćanska metanaracija više ne razumije i ne shvaća, dolazi do različitih interpretacija (čitaj dekonstrukcija metanaracije) u kojima se više ne raspoznaje priča, poruka i tko je zapravo Autor povijesti spasenja.

Histerija subjektivnosti, kako postmoderno opisuje Ernest Geller, ne označava psihološko ili psihičko stanje histerije kao bolesti, nego označava program postmodernog vremena koji se od Descartesovog „Cogito, ergo sum“ pretvara u „osjećam-vjerujem, dakle jesam“. Ovaj fenomen histerije subjektivnosti primjetan je na području odnosa pojedinca prema njegovoj religiji i pitanju njegove osobne vjere. Taj odnos se već vidi u zahtjevima histerije subjektivnosti, odnosno zahtjevima da se religija kao javna manifestacija osobne vjere odvoji strogo od društva po svim mogućim parametrima i svim mogućim zakonima, pa ako je potrebno da se i samog čovjeka podijeli na dvoje. Pojedinca koji će osobno biti autentičan vjernik, ali javno apsolutno ne-religiozan, nevjernik.

Zahtjevi histerije subjektivnosti nisu samo formalno donošenje zakona i uklanjanje religioznih simbola s javnih mjesta, zahtjevi histerije subjektivnosti su takvi da se pojedinac i njegove osobna vjera smatraju upravo autentičnom ako se živi i prakticira ne unutar svoja četiri zida, nego unutar zidova unutar ta četiri zida, odnosno autentičnost vjere izjednačena je s histerijom subjektivnosti. Histerija subjektivnosti ističe „vjerujem-osjećam, dakle jesam“ kao svoj program gdje je metanaracija poput kršćanske povijesti spasenja, dakle religija u suprotnosti, da ne kažemo u kontradikciji s nečijom osobnom vjerom.

Za histeriju subjektivnosti religija nije manifestacija osobne vjere, nego poništenje vjere. Na taj način je histerija subjektivnosti raspolovila čovjeka na dva inače integralna djela koji se sada međusobno isključuju, a to je čovjek kao religiozno biće – kao dio organizirane zajednice na izvana, i čovjek kao osobno biće u intimnoj relaciji prema nadnaravnom iznutra.

Prevedeno u svakodnevni jezik prisutan i među kršćanima to zvuči otprilike kako ne razumijem povijest spasenja, (metanaraciju), ne razumijem Sveto Pismo, ne razumijem hijerarhiju, ne razumijem sakramente, ne razumijem Crkvu, zajednicu, religiju, moja vjera i moj odnos s Bogom je moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega – Boga. To bi bio kršćanin koji kaže za sebe: osjećam-vjerujem, dakle jesam. Tko tako razmišlja, možda nekad i ne shvaća koliko je već postao postmoderan.

Ihab Hasan postmoderno opisuje kao neodređeno, kao neognozu. Neodređenost kao oznaka postmodernog u sebi nosi element iracionalnog shvaćanja povijesti spasenja, a ta se neodređenost zna manifestirati i u osobnoj vjeri pojedinca koji recimo svoju kršćansku vjeru pomiješa s mnoštvom iracionalnih praksi, od kojih su i za naše podneblje neke specifične poput horoskopa, gatanja, vračanja, i nekih radikalnih oblika alternativne medicine gdje pojedinac ne vidi ništa iracionalno u tome da u isto vrijeme recimo ide na misu, pristupa sakramentima, a privatno se bavi proricanjem sudbine gledanjem u dlanove ili u talog kave, kao i u raspored zrna graha na stolu.

Nije tome razlog samo nepoučenost u vlastitoj vjeri, nego je razlog i neodređenost ili neognoza, kako će reći Ihab Hassan, koja je za vjernika pojedinca postala način razmišljanja i shvaćanja njegove kršćanske religije i osobne vjere. Dok ide na pričest i gata u kavu, vjernik i ne shvaća koliko je duboko zapravo postmoderan. Postmoderno kao da zahtjeva da vjera ne bude koliko je moguće precizno i jasno razumski utemeljena, nego treba biti neodređena u smislu njezina sadržaja, kao da osobna vjera sadržajno treba biti neodređena, odnosno iracionalna.

Kada spojimo ova tri elementa, dobijemo otprilike sljedeći i ne tako rijedak način razmišljanja i kod kršćanina: „Ne treba mi više povijest spasenja jer je u današnjim okolnostima nerazumljiva i nemoguće ju je racionalno utemeljiti; dakle, ne treba mi religija jer je religija racionalna prepreka mojoj iracionalnoj osobnoj vjeri; jer je moja osobna vjera i moj odnos s Bogom moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega; i nije važno je li Bog ovakav ili onakav jer mi i ne znamo ništa o Bogu i nije važno ništa znati o Bogu, dovoljno je osjećati vezu s Njim; pa ako je moguće i na neke drugačije, alternativne načine i spojiti ih s mojom osobnom povezanošću s Bogom u jedan meni osobno shvatljiv racionalno-moralni sustav koji je isključivo moj vlastiti, moja mikronaracija, moj vlastiti put spasenja gdje nije prisutno samo Sveto Pismo, nego i malo više ili manje elemenata iz drugih religija, a ako treba i recimo znanstvene fantastike, paranormalnog, izvanzemaljskog…“

I ako u ovom kontekstu kažemo za nekog kršćanina kako je beznarativan, histeričan, odnosno, radikalno subjektivan, iracionalan, odnosno, radikalno neodređen i nejasan, ne mislimo da je riječ o izmišljanju niti su ovo moralne kvalifikacije, samo želimo istaknuti kako je riječ o postmodernom kršćaninu i povezano je s programom koji se naziva postmoderno i njegovim odnosom prema vjeri kojega mnogi kršćani već aktivno i žive, jer kombinacija odbacivanja javne religioznosti i njezinog racionalnog utemeljenja i racionalnog izlaganja, inzistiranja na apsolutnoj subjektivnosti odnosa prema Bogu i miješanje različitih pa i oprečnih praksi unutar vlastite osobne vjere je slika nekih postmodernih kršćana, ali i drugih vjernika današnjice.

U Sarajevu, 26. 12. 2017.

O. J.

Izvor (foto): hubpages.com

KULTURA ANALGETIKA

Leszek Kolakowski poljski filozof opisao je zapadnu kulturu kao kulturu analgetika. Taj izričaj Kolakowskog iako skovan u jednom drugom kontekstu, može se primijeniti na ponašanje suvremenog čovjeka pred iskustvom koji se sastoji od problema, patnji, teških pitanja i tjeskoba, ali i radosti i zadovoljstava. Suvremeni čovjek, što je posebno izraženo u Sjedinjenim Američkim državama, pred negativnim iskustvom bilo koje vrste pribjegava upotrebi različitih lijekova ne bi li spriječio da negativno iskustvo oblikuje njegov život i njegov pogled na svijet.

Kultura analgetika je misaoni okvir u kojem suvremeni čovjek promatra sebe, ljude oko sebe i stvarnost. Taj misaoni okvir formira se oko čovjekovih nastojanja da negativna iskustva života upije kao iskustva prema kojima mu je svejedno u psihološkom smislu i to nastoji postići velikom upotrebom lijekova. Nesposoban izbjeći negativna iskustva, suvremeni čovjek ih nastoji barem neutralizirati umrtvljenjem vlastite psihe i osjećaja na razdoblja od nekoliko sati ohrabren činjenicom da s obzirom na količinu, vrstu i dostupnost lijekova to umrtvljenje psihe pred negativnim iskustvom može protegnuti na mjesece, pa i godine.

U čemu se sastoji stav suvremenog čovjeka pred negativnim iskustvima boli, patnje i umiranja da i prije nego se takva iskustva stvarno događaju umrtvljuje vlastitu psihu i čini je nesposobnom za takva iskustva? Jedan od njegovih stavova prožet je mišlju kako je bol u bilo kojem obliku besmislena i njezina prisutnost u životu suvremenog čovjeka nema neki dublji i važniji smisao. Iz tog stava o besmislenosti boli koji je već izrečen u Benthamovu utilitarističkom principu kako je maksimalna sreća za maksimalni broj ljudi osigurati odsutnost boli i povećanje užitka suvremeni čovjek i ne pokazuje toliko strah pred negativnim iskustvima, kolika ga više smeta što ne može vidjeti i ne može razumjeti smisao i svrhu takvih iskustava?

Besmislena bol je opasnija od smislene boli, jer smislena bol je ona u kojoj čovjek nalazi neki dublji sadržaj, a besmislena bol je bol koja nema sadržaja i nema smisla i njezino trajanje nije ograničeno na neko konkretno negativno iskustvo. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je misao u kojoj čovjek ne može pronaći razlog i opravdanje zašto u bilo kojem trenutku svoga života mora ili treba patiti. Kultura analgetika ne cilja na onu smislenu bol koju čovjek osjeća kada konkretno nekoga izgubi ili kada je konkretno u stanju teške bolesti. Kultura analgetika cilja besmislenu bol, osjećaj praznine koju suvremeni čovjek doživljava na duge staze u životu. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je bol koju čovjek osjeća jer mu život nema neke posebne svrhe i smisla i kultura analgetika nastoji tu bol ako već ne može izliječiti, onda barem otupiti čovjekovu nutrinu i psihu na taj osjećaj besmisla, nudeći pri tom čovjeku nadu u izlječenje pojačavajući njegovu dnevnu dozu analgetika, antidepresiva, lijekova protiv bolova…

Suvremeni čovjek teži bezosjećajnom stanju, odsutnosti svake boli i negativnih iskustava, nekoj vrsti medicinske nirvane potpomognute različitim lijekovima u kojoj će mu biti u psihološkom i emotivnom smislu svejedno prema bilo kakvim iskustvima koja doživljava. Otupljenost, tupost, ravnodušnost su oznake kulture analgetika jer suvremeni čovjek u misaonom okviru te kulture doživljava se kao bezosjećajno biće, biće potpune nirvane, biće čiji je cilj, svrha i smisao farmaceutska nirvana, psiho-somatska otupljenost prema njegovim životnim iskustvima, kako negativnim tako i pozitivnim.

Kultura analgetika prepoznaje žalost, radost, tugu, očaj, tjeskobu kao smetnje farmaceutskoj nirvani koje treba ne toliko liječiti, nego unaprijed spriječiti. Biti tjeskoban jedan dan u kulturi analgetika se već promatra kao simptom smetnje kojega treba liječiti. Biti radostan tri četiri dana za kulturu analgetika je već problem kojega treba spriječiti ako se češće pojavljuje, jer kulturu analgetika plaše kako tjeskobni tako i radosni pojedinci. Kultura analgetika ne poznaje čovjeka kao biće tjeskobe, radosti, tuge i straha, nego ga prepoznaje kao biće praznine ili biće duševne i psihološke svejednosti prema svijetu i stvarnosti. Tjeskoba, osjećaj nezadovoljstva, radost, i neraspoloženja prema kulturi analgetika mogu biti dopušteni samo u onoj mjeri ukoliko ne narušavaju ideju kulturne nirvane kojoj kultura analgetika teži.

Zabrinutost suvremenog čovjeka samo zbog jednog ili dva dana lošeg raspoloženja, tjeskobe i nezadovoljstva kako s njim sigurno nešto nije u redu pokazuje do koje je mjere kultura analgetika kao misaoni obrazac uspjela oblikovati suvremenog čovjeka. Još je zanimljiviji odnos kulture analgetika prema onim iskustvima za koje čovjek želi da traju, kao što su radost, sreća, zadovoljstvo. Kultura analgetika suvremenom čovjeku uvijek pred oči stavlja kako nakon radosti i zadovoljstva sigurno dolazi negativno iskustvo. Suvremeni čovjek više osjeća strah kad se raduje i kad je sretan, nego li kad je stvarno uronjen u određeno negativno životno iskustvo. Kultura analgetika je kultura straha od radosti i zadovoljstva.

To je kultura stalnog osjećaja tjeskobe i nelagode pred dobrim životnim iskustvima zato i ističe da je za suvremenog čovjeka nabolje da umrtvi samog sebe jer na taj način čovjek dostiže vlastitu nirvanu pred radošću i pred tjeskobom, stanje apsolutne svejednosti, a to se, kako kultura analgetika tvrdi, postiže prije svega medicinskom nirvanom, stalnim uzimanjem lijekova kako bi se stanje svejednosti održalo u maksimumu. Princip kulture analgetika je malčice drugačiji od utilitarističkog i glasi maksimalna svejednost prema pozitivnim i negativnim životnim iskustvima za maksimalan broj ljudi, odnosno maksimum nirvane za cjelokupno čovječanstvo.

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com