Što prosječni stanovnik Sarajeva zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Trebinja? Ili što prosječni stanovnik Mostara zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Orašja? Ili što stanovnik Neuma zna o Bosanskoj Gradišci i zna li išta o njoj? Ili što prosječni stanovnik Rogatice zna o Kupresu? Moglo bi se unedogled nabrajati stanovnike određenih mjesta koji u dobroj mjeri o nekim drugim mjestima udaljenih nekoliko desetaka kilometara ne znaju baš puno.
Svojatanje „svakog pedlja bosanskog tla“ kojega prate pjesničke, epske, i antologijske izjave o „borbi do zadnjeg daha“ ponekad prati oskudno i mizerno poznavanje kako povijesti Bosne i Hercegovine tako još više nezainteresiranost za život, običaje i djelovanje drugih gradova i općina u ovoj zemlji. Borba za „svaki milimetar bosanske zemlje“ uključuje i Sarajevo, Trebinje, Orašje, Bosansku Gradišku, Rogaticu, Kupres, ali što najčešće verbalni politički „borac“ za „pedlje tla“ zna o tim mjestima i njihovim stanovnicima i je li ikada posjetio i pokušao upoznati ta mjesta, ljude u tim mjestima i njihove običaje ili ih jednostavno označava kao „osvajačke mjere“ koje treba „izmjeriti“ i do kraja označiti i ograditi „bosansko tlo“ i onda „napasti i zauzeti“ da bi se „tor“ konačno ogradio. Ograđivanjem „tora“ prestaje obveza da se druga mjesta i ljude u ovoj zemlji upozna i prepozna kao ljude i građane ove zemlje, „unitarni tor“ „zaokruživanjem tla“ zaokružuje i mogućnost da svako mjesto, grad i ljudi u gradu ostanu izvor već odavno razvikanog i u stvarnosti prilično nepostojećeg „plural“ i „multi“ društva. Neznanje o vlastitoj zemlji, ljudima koji u njoj žive i mjestima koja se u njoj nalaze nije samo stvar „intelektualne lijenosti“ onih političko-epskih junaka koji „pjevaju“ o „unitarnom tlu“, nego je i određena politička „(ne)kultura“ koja neznanje o vlastitoj zemlji, gradovima i ljudima smatra sasvim normalnim i prihvatljivim. Rijetki su oni „junaci“ u politici koji ipak nešto znaju o zemlji u kojoj žive i od koje primaju plaću, pa ne trče odmah „u junačku unitarnu borbu za unitarni tor“ nego tu i tamo upozoravaju da „junaštvo“ nije najpametnije rješenje u uvjetima kada postoje gradovi, općine i ljudi u ovoj zemlji o kojima trebamo još puno učiti i koje se treba također o nečemu pitati. Tako svaki „pedalj bosanskog tla“ uz možda i opravdanu brigu za budućnost ove zemlje kao dio „folklora“ političkog „junačine“ ponekad prikriva neznanje o zemlji u kojoj „junak“ nastoji i hoće ostvariti svoju „plemenitu stvar“ „snažnom junačkom mišicom“ ne pitajući pri tom slažu li se stanovnici Sarajeva, Rogatice, Kupresa i Orašja s njegovom „borbom“ i zašto im „politički junak“ ne bi ponudio referendum pitajući ih jesu li oni također za „borbu za svaki pedalj bosanskog tla“ ili im je sasvim dovoljno što svatko mirno živi u svom gradu bez tenzija i bez potrebe da budu „unitarni tor“. Tako se već dugo svojata „nepoznata“ zemlja, „nepoznati“ gradovi o kojima se nema volje učiti, „nepoznati“ stanovnici o kojima se ne želi znati, „nepoznata“ povijest o kojoj se ne trudi znati puno, kao da će „unitarni tor“ „političkog junaka“ izbrisati magijom „neznanje“ koje je njegov najveći neprijatelj i to u zemlji gdje nekoliko desetaka kilometara od njegovog „borbenog položaja“ egzistira grad i stanovnici grada o kojima „politički junak“ zna samo da su „mrski neprijatelji“ i ništa više od toga kao da su Sarajevo, Mostar, Trebinje, Rogatica, Orašje, Bosanska Gradiška, Kupres „neprijateljska gnijezda“ koja treba „poraziti“ i ograditi „unitarnim torom“. Da se tako i dogodi, to neće izliječiti neznanje „političkog junaka“ o njegovoj vlastitoj zemlji nego ga samo produbiti, jer tada neće biti ni potrebno znati povijest drugog grada i njegovih stanovnika, jer će sve biti „jedna nepoznata zemlja“ gdje je „neznanje“ o susjednom gradu, općini i njihovim stanovnicama prihvatljivo, normalno i poželjno. „Neznanje“ je najveći neprijatelj „političkog harambaše“, zato se trudi stvoriti jedan „tor“ gdje bi svi trebali biti „neznalice“ o vlastitoj zemlji i gradu ili općini koja je tek nekoliko desetaka kilometara dalje, ali koju „politički harambaša“ nikad nije posjetio, a ne daj bože da o njoj nešto pročita i nauči da se ne bi kojim slučajem zarazio „znanjem“ o zemlji i općinama koje predstavlja spreman vlastitim „neznanjem“ boriti se za „svaki pedalj bosanske zemlje“ o kojoj ne zna ništa dalje od „političkog prijestolja“ na kojem sjedi.
U Sarajevu, 6. 2. 2018.
O. J.
