Oznaka: znanost

O povijesti

Kako se događa prijelaz s činjenice do vrijednosnog suda o toj istoj činjenici? Na temelju čega se od činjenice kako sat prikazuje vrijeme i kako je točno toliko i toliko sati dođe do tvrdnje kako je taj isti sat lijep? Kako se činjenični opis stvari pretvara u vrijednosne sudove o tim istim stvarima? Kako se od činjenice da je ta i ta osoba toliko stara dolazi do vrijednosnog suda kako je ta ista osoba zla ili dobra?

Povijest je općenito znanost o činjenicama, znanost o prošlosti kada prošlost postane dovoljno činjeničan i objektivan materijal za opisivanje. Povijest bi po svojoj naravi bila bestrasna, hladna i objektivna disciplina proučavanja prošlosti bez želje da se prošlost vrijednosno ocjeni kao dobra ili loša prošlost. Kad bi tako bilo, onda povijesni događaji ne bi bili ništa drugo nego slijed činjenica prema kojima se ne treba i ne smije imati nikakav stav osim pukog nabrajanja prošlih događaja. Na taj bi način bilo koji povijesni događaj bio jednak bilo kojem povijesnom događaju bez izuzetka. Pojava Hitlera bila bi jednaka otkriću penicilina. Međutim, nitko ne prihvaća takav stav prema ova dva povijesna događaja, nego jedan događaj kvalificira kao zlo, a drugi kao dobro. Ali na temelju čega?

Promatrajući same povijesne događaje oni ne bi smjeli uključivati bilo kakve vrijednosne kvalifikacije bez obzira na njihove povijesne ishode koji se danas razumijevaju kao dobri ili zli. Nemogućnost da se svi povijesni događaji jednostavno stave na traku vremena poput uniformnog slijeda ljudske povijesti bez vrednovanja na neki način pokazuje da povijest nije samo znanost o činjenicama. Ona je vrijednosna znanost. Slijedom toga, povjesničar nije samo istraživač činjenica, nego je vrijednosni sudac vremena koje je prošlo, prošlosti koja se dogodila. Kako se događa prijelaz od povijesti kao puke činjenične faktografije prema povijesti kao vrijednosne znanosti? Na koji način povijesne činjenice poput Hitlera i penicilina postaju vrijednosni sudovi o jednom vremenu, razdoblju, čovjeku, grupi, naciji?

Termin predrasuda ima izrazito negativno značenje. Riječ je o vrijednosnom sudu koji svoje uporište nema u činjenicama nego se iznosi kao plod neznanja o određenoj stvarnosti kao kad se za čovjeka kaže u vrijednosnom smislu kako je zao ili dobar bez da se činjenično o njemu nešto zna. Njemački filozof Gadamer je svojevremeno govorio o predsudovima, a možemo reći predrasudama koje su nužne za ispravnu spoznaju činjenica i donošenje vrijednosnih sudova. Ti predsudovi ili predrasude bili su konteksti poznavanja i znanja drugih elemenata neke činjenice prije nego se činjenicom ozbiljno pozabavimo. Te predrasude uključuju znanje o jeziku, kulturi, književnosti, religiji prije nego se neka povijesna činjenica istraži.

S obzirom da nikada nije moguće do kraja objektivno formirati predrasude prije nego pođemo istraživati određenu povijesnu činjenicu, ostaje uvijek barem mali dio predrasuda i predsudova koje su isključivo subjektivne. Povjesničar je čovjek predsudova ili predrasuda i u onoj mjeri koliko je objektivno i znanstveno sposoban utemeljiti predrasude ili predsudove o nekoj povijesnoj činjenici to će manje sama činjenica biti prepuštena njegovim subjektivnim predrasudama. U onom trenutku kada subjektivni predsudovi ili predrasude povjesničara prevagnu nad objektivnim i znanstvenim gadamerovskim predsudovima o nekoj povijesnoj činjenici formira se vrijednosni sud, odnosno, puka povijesna činjenica postaje nešto zlo ili dobro, ovisno kako se gleda.

Ovo pokazuje da povjesničar nije samo objektivni istraživač i vrijednosni sudac nego ponajviše pokazuje da je povjesničar predsudac povijesnih događaja, jer svim njegovim istraživanjima prethodi temeljni predsud ili predrasuda, a to je vrijednost i metafizički sud kako postoji dobro i postoji zlo. Nijedan povjesničar ne može umaći tome temeljnom predsudu, jer tumačenjem povijesnih činjenica iz prošlosti koje naziva dobrim ili zlim pokazuje postojanje tog predsuda.

Za primjer možemo uzeti jugoslavenski komunizam i Josipa Broza Tita, jer je to uvijek aktualna činjenica koja iz činjeničnog prijelazi u vrijednosno. Zašto reći kako je Josip Broz Tito bio dobar ili zao? Zar nije dovoljno iznijeti činjenicu kako je postojao bez vrijednosnog suđenja. U odgovoru na ovo pitanje postoje tri vrste odgovora i stoga tri vrste povjesničara i tri načina shvaćanja povijesti.

Prvi odgovor je kako je dovoljna činjenica kako je Josip Broz Tito postojao bez ikakvih vrijednosnih sudova. Povjesničar ovog tipa odbacuje uglavnom gadamerovske predsudove kao potrebne za shvaćanje povijesnih činjenica, a odbacuje i vrijednosno metafizički predsud o postojanju dobra i zla. Povijest se shvaća kao puki slijed događaja gdje i činjenica Hitlera i penicilina nemaju nikakvu vrijednosnu ulogu niti se vrijednosno određuju, nego se samo činjenično nabrajaju. Ovakvu povijest možemo nazvati objektivnom ili činjeničnom znanošću u punom smislu.

Drugi odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa može reći kako je Josip Broz Tito bio dobar, kako je njegovo vladanje bilo dobro. I tu će upotrijebiti različite gadamerovske predsudove kao što je recimo stanje ekonomije, bankarskog sustava u vrijeme Josipa Broza Tita. Neke predsudove će isključiti možda religiju, politička prava, višestranačje, demokracija i umjesto njih će dodati subjektivne predsudove.

Treći odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa će reći kako je Josip Broz Tito bio zao, kako je komunistički sustav bio diktatorski, represivan, a kao predsudove će koristiti religiju, politička prava, politička zatvaranja i ubojstva, i može umjesto stanja ekonomije dodati svoje subjektivne predsudove. Ova dva povjesničara su djelomično subjektivni povjesničari, a za njih povijest nije objektivna znanost u punom smislu, nego dio njezine znanstvenosti sačinjavaju vrijednosni sudovi o činjenicama i osobama iz povijesti.

Ova se povijest može opisati kao vrijednosna znanost, jer iz činjenica pravi prijelaz u vrijednosne sudove o tim istim činjenicama. Pitanje koje se nameće jest kako se događa prijelaz od činjenice kako je postojao Josip Broz Tito to vrijednosnog suda kako je on bio dobar ili zao? Jedno od mogućih objašnjenja jest temeljni predsud, vrijednosno metafizička tvrdnja kako postoji dobro i postoji zlo. S obzirom da povijest kao objektivna znanost u punom smislu ne raspolaže ovim metafizičkim predsudom o dobru i zlu, jer ona samo tvrdi kako je Josip Broz Tito povijesna osoba koja je postojala i ništa više, ona služi kao instrument vrijednosnoj povijesti, ona je predsud ili predrasuda one povijesti koja o činjenicama i osobama govori kao o dobrima i zlima.

Povjesničar stoga objektivnu povijest koristi kao predrasudu ili predsud za formiranje i izricanje vrijednosnih sudova o povijesnim događajima i osobama, a to znači da svaki povjesničar koji sebe smatra vrijednosnim sucem priznaje barem nesvjesno postojanje dobra i zla kao predrasude ili predsuda koji je njegova temeljna i polazna točka u istraživanju.

A vrijednosni sud o postojanju dobra i zla nije činjenični odnosno faktografski sud nego metafizički i moralni sud. Prijeporno pitanje što je povijest je i pitanje koje određuje sudbinu i život bilo kojeg povjesničara i svih činjenica koje istražuje jer nije isto ako je povijest samo činjenična znanost ili vrijednosna znanost, odnosno, nije isto činjenica da je postojao Josip Broz Tito i vrijednosni sud kako je bio dobar ili zao, odnosno, činjenična i vrijednosna povijest nisu iste znanosti, jer jedna se trudi ostati na razini faktografije i bezličnog nabrajanja, druga se više bavi metafizikom i moralom povijesnih činjenica i osoba.

Za jednu dobro i zlo ne postoje, za drugu dobro i zlo su temelj razumijevanja povijesti, ovisi o povjesničaru tko pobjeđuje u njegovim istraživanjima dobro ili zlo zato je povjesničar i metafizičar i moralist koji prošle generacije i stoljeća određuje kao dobre i zle stvarajući na taj način nove predrasude i predsudove za buduće naraštaje i nije svejedno kako povjesničar kao vrijednosni sudac sudi. Ponekad nažalost povjesničar nije svjestan da je ujedno vrijednosni sudac i mjerilo dobra i zla koje se tek treba i ima dogoditi, nego misli da je samo faktografski nabrajač pukih činjenica u čemu se uvelike vara, jer povijest nije objektivna nego vrijednosna znanost.

 

U Sarajevu, 26. 2. 2018.

O. J.

Ljevičar u raljama religije

U zoru marksizma ljevičar je bio znanstvenik, na zalazu marksizma postao je religiozni fanatik. Razmišljajući o nužnosti hegelovske smjene između teze i antiteze, ljevičar je došao na ideju da filozofiju svede na socijalnu znanost o ekonomiji imajući pred očima nužnost kao princip kojim će predviđati sva buduća događanja. Ljevičar je smatrao da je konačno pronašao ključ povijesti, znanstvenu teoriju svega, tajnu postanka i nestanka svijeta. Ljevičar svoj put nije počeo kako se misli kao filozof, sociolog, ekonomist, radnik. Svoj put počeo je kao znanstvenik.

Proučavajući povijest čovječanstva „otkrio“ je temeljni zakon cjelokupne stvarnosti. Teoretski je primijenio otkriveni zakon na stvarnost predviđajući nekoliko važnih budućih stvari, od kojih je svakako bila najvažnija eshatološka dimenzija te budućnosti, utopija. Ne dovodeći u pitanje vlastite znanstvene zaključke i utopiju je predvidio kao znanstvenu činjenicu. Sve se imalo odigrati po strogom zakonu nužnosti. Trebalo je samo sačekati da se stvarnost prilagodi znanstvenim predviđanjima. Međutim, u nekim dijelovima stvarnost se odbila prilagoditi ljevičaru kao znanstveniku. Ljevičar je stoga prvo pokušao neprilagođene dijelove stvarnosti prilagoditi znanosti i znanstvenim predviđanjima budućnosti. Prilagodba znanstvenom predviđanju imala je za posljedicu privid kako se predviđanja ostvaruju prema već prethodno dokazanim znanstvenim postavkama ljevičara. Društvo bez klasa, bez nepravde, bez religije, bez siromašnih i bogatih, iako je prilagodba nekim znanstvenim postavkama išla prije svega na silu, se polako približavalo obrisima i zacrtanom idealu, utopiji kao znanstveno predviđenoj konačnici ljevičara znanstvenika. Međutim, tijekom prilagodbe stvarnosti znanstvenim pretpostavkama marksizma ljevičar je čini se prije nego neki drugi uvidio da prilagodba stvarnosti neće moći biti identična znanstvenoj postavci utopije kao objektivne i stvarne činjenice u budućnosti. Stoga je pristupio modificiranju svog znanstvenog istraživanja stvarnosti i predviđanja budućnosti. Modificiranje je trebalo objasniti kako je ljevičar znanstvenik krivo predvidio budući razvoj stvarnosti i kako nije došlo do stvaranja utopije kao stvarnog svijeta. Ljevičar znanstvenik je na raspolaganju imao nekoliko objašnjenja koja su uglavnom iz njegove vlastite perspektive neznanstvena, ali su bila korisna i morala su se (zlo)upotrijebiti.

Prvo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na klasu koja je bila u temelju njegovog znanstvenog predviđanja. Radnici. Ističući kako je radnička klasa zapravo neobrazovana masa ljudi koja ne razumije znanost, nego je riječ o površnoj, podloj i zloj klasi, ljevičar znanstvenik se našao u nezgodnoj situaciji, jer nije mogao znanstveno objasniti na koji način radnička klasa od dobre, podložne i marljive klase postaje podla, zla i pokvarena. Nije bilo nužnosti koja bi ljevičaru znanstveniku objasnila taj proces, jer ga je on htio objasniti znanstveno.

Drugo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na čovjeka pojedinca ističući kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali svejedno čovjek postavlja zahtjeve koji su nematerijalni kao što su ideje, misli, želje. Opet ljevičar znanstvenik nema načina kako objasniti kako se materijalni čovjek odjednom pretvara u čovjeka koji ima duh, dušu i um, jer nije bilo nužnosti koja bi znanstveno objasnila kako se ovaj proces dogodio i događa.

Treće modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na „klasne neprijatelje“ smatrajući da je „klasni neprijatelj“ rješenje znanstvene zbrke u koju je upao. S obzirom da je ljevičar znanstvenik teza, a „klasni neprijatelj“ antiteza predviđalo se da će konačno zakonom nužnosti dođi sinteza. Međutim, znanstveno predviđanje je na kraju otišlo u sasvim suprotnom smjeru. Ljevičar znanstvenik nije doživio sintezu u sukobu s „antitezom“, nego je sam postao „antiteza“, odnosno, dogodilo se da je ljevičar znanstvenik postao religiozni fanatik.

Olako se zapostavlja ideja kako je marksizam zapravo bio znanstvena teorija, a ljevičar je sebe prvotno smatrao znanstvenikom koji predviđa budućnost po strogom znanstvenom kriteriju. S obzirom da je i znanstvena teorija, a i sam znanstvenik podbacili u svojim predviđanjima, došlo je do paradoksalne promjene u kojoj je ljevičar postao religiozni fanatik, i to je promjena koju ljevičar znanstvenik nije mogao predvidjeti.

Ljevičar kao religiozni fanatik vjeruje još uvijek u utopiju kao buduću stvarnu činjenicu, ali više nema znanstvenog govora o njoj, nego je ona postala predmet vjere, prave religiozne vjere. Ljevičar, kao religiozni fanatik, još uvijek vjeruje kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali to više ne dokazuje znanstveno, nego religioznom vjerom, vjeruje u to. Ljevičar kao religiozni fanatik još uvijek vjeruje u besklasno društvo bez bogatih i siromašnih, ali više ne predviđa znanstveno kad se to društvo ima ostvariti, nego religiozno u njega vjeruje, iščekuje. Ljevičar kao religiozni fanatik više ne vjeruje u vlastitu znanost, ali grčevito vjeruje u religiozni eshatologiju budućeg svijeta i stvarnosti. To se dogodilo na zalazu marksizma.

Tako je ljevičar sastavljen od dva dijela ljevičara znanstvenika i religioznog fanatika. S obzirom da ljevičar znanstvenik i ljevičar religiozni fanatik zajedno egzistiraju, postavlja se pitanje kako je to moguće? Moguće je ako postoji nešto što ujedinjuje ta dva pola. Postoji nekoliko stvari koje ujedinjuju ove dvije naoko nespojive stvari. Na prvom mjestu treba spomenuti koncept fašizma. Ovdje nije riječ o onom fašizmu koji je počinio strašna zlodjela nad čovječanstvom. Ovdje je riječ o fašizmu koji je za ljevičara u isto vrijeme i znanstvena činjenica i predmet religioznog vjerovanja. Ljevičar s jedne strane znanstveno predviđa da će fašizam u skoroj budućnosti biti stvarna činjenica i u isto vrijeme religioznim fanatizmom govori o fašizmu kao budućoj stvarnosti. Na taj način mirno koegzistiraju znanost i religija koje ujedinjuju i znanstveno predviđanje i religiozne osjećaje straha i tjeskobe pred budućim. Međutim, ljevičar nema nikakvih znanstvenih instrumenata za ono što predviđa, tako da on na kraju zapravo religiozno vjeruje u dolazak fašizma dok u isto vrijeme nastoji objektivno i znanstveno predvidjeti njegov dolazak. Na taj način fašizam postaje zapravo objekt religioznog obožavanja samog ljevičara, a to je nešto što ljevičar nije mogao znanstveno predvidjeti. Na drugom mjestu treba spomenuti napuštanje koncepta radničke klase i općenito radnika iz razloga što znanstveno predviđena besklasna utopija se nije ostvarila. Iz tog razloga ljevičar se prema radnicima i njihovim pravima odnosi s ravnodušnošću religioznog čovjeka prema božanstvu u smislu, tu su i postoje, ali nas ne zanima više. Na trećem mjestu ljevičar se prilagodio i priklonio danas različitim konceptima „otvorenog društva“ zastupajući religioznim žarom određene društvene pojave bez da ih znanstveno potvrđuje ili predviđa. Zato je danas ljevičar više borac za prava homoseksualaca, rodne teorije i istospolne zajednice negoli za radnike, ekonomiju i socijalno pravedno društvo, jer se ove prve stvarnosti mogu zastupati i braniti s religioznim žarom, a ne nužnim znanstvenim predviđanjem i znanstvenim pretpostavkama zbog čega je ljevičar danas više religiozni fanatik negoli uvjereni marksistički znanstvenik koji nastoji objektivno i po mogućnosti znanstveno predvidjeti određene ekonomske i sociološke promjene. Ljevičaru se dogodilo nešto što znanstveno nije mogao predvidjeti, od znanstvene teze koja je po svojoj nužnosti morala imati antitezu i „klasnog neprijatelja“ u obliku neznanstvenosti i religije, on se na kraju pretvorio u vlastitog „klasnog neprijatelja“ i svoju vlastitu antitezu, jer svojim religioznim žarom brani ona područja stvarnosti koja nisu zapravo znanstvena, zato je ljevičar danas prisutan na skupu podrške LGBT-a, ali ga nikad nema na protestu radnika u traženju njihovih radničkih prava. Bilo je moguće predvidjeti da će jednog dana ljevičar znanstvenik postati ljevičar religiozni fanatik, jedino on nije mogao tako nešto predvidjeti iako je na početku smatrao da je otkrio univerzalni zakon povijesti i stvarnosti koji se kreće prema znanstveno utvrđenim predviđanjima, što se na kraju ispostavilo ne kao znanstveno dokaziva teza, nego više kao religiozno obožavajuća iluzija.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

O JAVNOSTI

Javnost je medijski fenomen u svrhu pokušaja objektivizacije pojedinačnih stavova. Javnost je pseudoznanstvena statistika, a mediji su istraživački centri. Međutim, temeljni problem javnosti kao pseudoznanstvene statistike je nemogućnost objektivizacije pojedinačnih želja, ideja i misli onih koji se pseudoznanstveno definiraju kao javnost. Zaustavljanje nekoliko slučajnih prolaznika koji kad i daju identične odgovore ne čini medijske djelatnike znanstvenicima niti medije istraživačkim znanstvenim centrima.

Međutim, stvorila se slika ili ideja kako je javnost objektivno nekakav oblik monolitne znanstvene zajednice gdje se sve radi prema strogim znanstvenim pravilima. Na taj način koncept javnosti postaje obična ideologija gdje se na temelju izjave desetak slučajnih ispitanika izvodi strogi znanstveni zaključak kako recimo vlada neke zemlje ne uživa potporu javnosti ili većine građana.

Javnost nije objektivna znanstvena podloga s fiksnim mjerama i mjerenjima sa stalnim zakonima iz kojih se onda izvlače stvarni i ispravni znanstveni zaključci. U teoriji javnost postoji kao pseudoznanstveni instrument, dok u stvarnosti postoje pojedinačni ljudi koji se gotovo uvijek razlikuju međusobno i koji se gotovo redovito razilaze u mnogim pitanjima. Kako pojedince oprečnih stavova, vlastitih ideja, uvjerenja spojiti u jedan monolitni sustav koji pretendira i tvrdi da je riječ o objektivnosti? Pomoću koncepta javnosti. U opisima javnosti koja zahtjeva, javnosti koja traži, javnosti koja očekuje egzistira ideja objektivnog subjekta koji se opisuje kao javnost i čiji su izričaji poput javnost zahtjeva istureni i proglašeni objektivnim pravilima, mjerilima, metodama kojima se pojedinac mora prilagoditi. Pojedinac se mora prilagoditi javnosti jer riskira biti proglašen naravno objektivno kao subjektivan, subverzivan, nazadan, remetilački faktor… Javnost se čini kao pokušaj ideologizacije uniformnog načina razmišljanja kojima se svi pojedinci sa svojim osobnim stavovima, idejama, mislima i željama moraju prilagoditi.

Na taj način proces objektivizacije osobnih stavova u pseudoznanstvenu formu javnosti postaje ideologizacija privatnih čovjekovih mišljenja i onda kada čovjek ne dijeli uvjerenja s većinom drugih. Javnost je postala specifičan oblik intelektualne i duhovne kolonizacije čovjeka pojedinca i onoga što on kao pojedinac misli. U tom procesu intelektualne kolonizacije određena informacija i vijest igra ulogu znanstvene činjenice koja se ne smije propitivati, kritizirati i dovoditi u sumnju jer od informacija kao pseudoznanstvenih činjenica se formira pseudoobjektivni fenomen kojega se opisuje kao javnost. Problem razumijevanja koncepta javnosti leži u mogućnosti da se njima manipulira, da ga se proglašava znanstvenim, da ga se proglašava objektivnim bez mogućnosti da ga se ozbiljno podvrgne kritici i sumnji ili da ga se s pojedinačnom gledišta u potpunosti odbaci.

To ne ide u smjeru odbacivanja vijesti i praćenja događaja u svijetu ili kod kuće, nego se to odnosi na odbacivanje onih pretenzija javnosti koje ni sama javnost ne ispunjava čemu svjedoče povremeno istraživanja javnosti koja su pogrešna i promašena upravo zato jer pod krinkom objektivnosti izriču stavove isključivo jedne grupe ili pojedinca što se dodatno podupire tvrdnjama kako je javnost objektivno mjerilo nečijeg djelovanja i mišljenja. Javnost se ne može odbaciti u potpunosti, ali je treba razumjeti kao fenomen razmjene pojedinačnih mišljenja i stavova, nešto poput vojske metafora, ali ju se ne može razumjeti kao čvrstu i trajnu znanstvenu jezgru koja pomoću znanstvenih činjenica opisuje trajne zakone na koji način pojedinac mora živjeti, raditi i ponašati se jer takva javnost ne postoji.

Ako tvrdi da postoji i ako tvrdi da je ona objektivna i znanstvena, onda je to pseudojavnost, neka vrsta oponašanja stvarne objektivnosti pozitivnih znanosti koje s druge strane koriste činjenice, dok javnost od ideja, misli i stavova pokušava napraviti činjenice koje se mogu mjeriti, brojati, vagati i onda predstavljati kao objektivni znanstveni rezultati kojima se svatko treba prilagoditi i koje svatko treba prihvatiti kao neupitne, trajne i vječne.

 

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

JE LI ZNANOST OTKRILA BOGA?

Einstein nije vjerovao da je to moguće, a Stephen Hawking reče da bi to bilo najveće znanstveno otkriće svih vremena.

Koje otkriće je zbunilo najveće znanstvene umove XX. st. i na koji način ih je potaklo da ponovno promišljaju podrijetlo našeg svemira? Novi, moćniji teleskopi razotkrili su različite tajne našeg svemira, a ovo je potaklo i neka nova pitanja o podrijetlu života na zemlji.

Je li znanost otkrila Boga?

Ali pričekajte malo! Nije li znanost dokazala da ne trebamo Boga da bi objasnili svemir? Munje, potresi pa čak i bebe nekoć su se objašnjavali kao djela Božja. Ali sada znamo bolje. Što je to sa spomenutim otkrićem toliko fundamentalno drugačije, i zašto je zapanjilo znanstveni svijet?

Ovo otkriće, kao i ono što su molekularni biolozi naučili o sofisticiranom kodiranju unutar DNK mnogi su znanstvenici sada priznali da svemir izgleda poput velikog dizajna.

Jedan kozmolog je rekao u ovom kontekstu: “Mnogi znanstvenici, kada očituju svoje poglede, skloni su ići prema jednom teleološkom ili dizajnerskom argumentu.” [1]

Iznenađujuće, mnogi znanstvenici koji govore o Bogu nemaju vjersko uvjerenje. [2]

Dakle, koja su ta zapanjujuća otkrića koja su znanstvenike iznenada potakla da govore o Bogu? Ovdje izdvajamo tri revolucionarna otkrića iz područja astronomije i molekularne biologije:

  1. Svemir je imao početak;
  2. Svemir je pogodan za život;
  3. Kodiranje DNK otkriva inteligenciju;

Izjave vodećih znanstvenika o naznačenim otkrićima mogle bi vas šokirati. Pogledajmo.

Jednokratni početak

Od osvita civilizacije čovjek je gledao sa strahopoštovanjem prema zvijezdama, pitajući se što su one i kako su se tu stvorile. Iako se tijekom vedrih noći golim okom može vidjeti oko 6.000 zvijezda, Hubble i drugi moćni teleskopi ukazuju da ih postoje bilijuni, grupiranih u više od 100 milijardi galaksija. Naše sunce je doslovno poput zrnca pijeska naspram svih svjetskih plaža zajedno.

Međutim, u vremenu prije XX. st. većina znanstvenika je vjerovala kako postoji samo naša galaksija mliječnoga puta te da u cijelom svemiru ne postoji više od 100 milijuna zvijezda.

U to vrijeme većina znanstvenika je vjerovala da je svemir vječan (bez početka) te kako su masa, prostor i energija oduvijek postojali.

Ali početkom 20. stoljeća, astronom Edwin Hubble je otkrio da se svemir širi. Premotavanjem procesa matematičkim putem, on je izračunao da sve stvari u svemiru, uključujući tu i materiju, energiju, prostor, pa čak i samo vrijeme imaju  početak.

Znanstvena zajednica je bila doslovno šokirana. Mnogi znanstvenici, uključujući tu i Einsteina, reagirali su negativno. U onome što je Einstein kasnije nazvao “najvećom pogreškom u mom životu”, forsirao je najrazličitije jednadžbe kako bi pošto poto izbjegao implikaciju početka. [3]

Možda je najglasniji protivnik ideje početka svemira bio britanski astronom Sir Fred Hoyle, koji je sarkastično nazvao događaj stvaranja “velikim praskom”. Tvrdoglavo se držao svoje teorije da je svemir oduvijek postojao, a isto tako Einstein i drugi znanstvenici, sve dok dokazi o početku nisu postali i suviše izazovni.

Konačno, 1992. godine, pokusi satelita COBE dokazali su da je svemir stvarno imao jednokratni početak u nevjerojatnom bljesku energije i svjetla. [4] Iako su neki znanstvenici to nazvali trenutkom stvaranja, najviše se preferirao naziv „veliki prasak“.

Astronom Robert Jastrow pokušava nam pomoći da zamislimo kako je to sve počelo. “Slika sugerira eksploziju kozmičke vodikove bombe. Trenutak u kojem je kozmička bomba eksplodirala označila je rođenje svemira. “[5]

Sve od Ničega

Znanost nam ne može reći što ili tko je izazvao da svemir započne. Ali neki vjeruju kako sve ukazuje na Stvoritelja. “Britanski teoretičar Edward Milne napisao je matematičku raspravu o relativnosti koju zaključuje riječima: “Što se tiče prvog uzroka Svemira, u kontekstu širenja, to je na zaključak ostavljeno samom čitaču, ali slika koju imamo je nepotpuna bez Njega. “[6]

Drugi britanski znanstvenik Edmund Whittaker pripisao je početak našeg svemira „Božanskoj volji koja stvara prirodu iz ništavila” [7].

Mnogi znanstvenici bili su pogođeni usporedbom jednokratnog stvaranja svemira iz ničega s biblijskim izvještajem o stvaranju, opisanom u Knjizi Postanka (1,1). [8] Prije ovog otkrića, mnogi su znanstvenici promatrali biblijski prikaz stvaranja kao neznanstven i netočan.

Iako se izjašnjavao agnostikom, Jastrow je pritisnut dokazima priznao: “Sada vidimo kako astronomski dokazi vode do biblijskog pogleda na podrijetlo svijeta” [9]

Još jedan agnostik, George Smoot, znanstvenik nobelovac – zadužen za COBE eksperiment, također je potvrdio paralelu: “Nema sumnje da postoji paralela između velikog praska kao jednokratnog događaja te kršćanskog pojma stvaranja iz ničega”. [10]

Znanstvenici koji su nekoć vrijeđali Bibliju kao bajku, sada priznaju da je biblijski koncept stvaranja iz ničega bio ispravan cijelo vrijeme.

Kozmolozi, specijalizirani za proučavanje svemira i njegovih početaka, ubrzo su shvatili da jedna slučajna svemirska eksplozija ne bi imala puno više šansi da uzrokuje život od bilo koje druge nuklearne eksplozije – osim ako to nije bilo precizno projektirano. A to je značilo da je projektant morao to planirati. Ovi su počeli upotrebljavati riječi kao što su “Super-intelekt”, “Stvoritelj”, pa čak i “Vrhovno biće” za opisivanje ovog dizajnera. Pogledajmo zašto.

Fino podešeno za život

Fizičari su izračunali da za postojanje života gravitacija i druge sile prirode trebaju biti optimalno podešene i usklađene ili naš svemir ne bi mogao postojati. Da je stopa ekspanzije bila malo slabija, gravitacija bi svu tvar vratila u “veliku škripu” („Big crunch“ – proces suprotan od „velikog praska“).

Ovdje ne govorimo samo o jednom ili dva procenta redukcije širenja svemira. Stephen Hawking piše: “Ako bi se brzina ekspanzije za jednu sekundu nakon velikog praska smanjila čak i za jedan dio od stotinu tisuća milijuna, svemir bi se svejedno urušio prije nego što bi dosegnuo sadašnju veličinu.” [11]

S druge strane, slično tako, da je nivo ekspanzije svemira bio i neznatno veći, zvijezde i planete se nikad ne bi mogle oformiti, i mi danas ne bi mogli biti tu.

A za život, uvjeti na našem planetu, kao i u cijelom sunčevom sustavu također moraju biti optimalno podešeni. Na primjer, svima nam je razumljivo da bez atmosfere na bazi kisika ne bismo mogli disati. Bez kisika ne bi bilo ni vode, a bez vode ne bi bilo kiše za naše usjeve. Drugi elementi kao što su vodik, dušik, natrij, ugljik, kalcij i fosfor također su bitni za život.

Ali ovo opet nije sve što je potrebno za postojanje života. Veličina, temperatura, relativna blizina te kemijski sastav našeg planeta, sunca i mjeseca također trebaju biti optimalno podešeni. Postoje i deseci drugih uvjeta koji moraju biti izvrsno fino podešeni ili ne bismo bili tu. [12]

Znanstvenici koji vjeruju u Boga možda su očekivali jedno takvo fino podešavanje, ali ateisti i agnostici nisu mogli jednostavno objasniti postojanje ovakvih izvanrednih “slučajnosti”. Teoretski fizičar Stephen Hawking, agnostik, piše: “Značajna činjenica jest da su vrijednosti ovih brojeva bile sasvim fino podešene kako bi se omogućio razvoj života.” [13]

Slučajnost ili čudo?

Ali zar nije moguće ovo fino podešavanje pripisati nekoj pukoj slučajnosti? Život puno puta pokazuje da je moguće pobjeđivati usprkos slabim šansama. U tom smislu se pitamo je li neka slučajna kozmička eksplozija ipak mogla na kraju dovesti čak i do stvaranja čovjeka?

Da bi ljudski život bio moguć na temelju slučajnih događaja proizašlih iz velikog praska, uvelike bi se prkosilo zakonima vjerojatnosti. Jedan astronom je proračunao ovakvu šansu na manje od 1 prilike u bilijun bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna puta. [14] O koliko se slaboj šansi radi govori i usporedba da bi jednoj osobi vezanih očiju bilo lakše da iz prvog pokušaja pronađe sasvim jedinstveno zrnce pijeska iz svih plaža svijeta nego ovo.

Drugi primjer kaže kako se ovdje radi o vjerojatnosti kao da jedna osoba tisuću puta zaredom osvaja jackpot na lutriji u visini od milijun dolara i to uvijek na temelju samo jedne kupljene srećke.

Kakva bi bila tvoja reakcija na takve vijesti? Nemoguće – osim u slučaju da netko sve ovo nije namjestio iza kulisa, što bi svatko mislio. I to je upravo ono što mnogi znanstvenici danas zaključuju – Netko iza kulisa osmislio je i stvorio svemir.

Ovo novo razumijevanje čudesnog postojanja našega života unutar svemira, vodilo je agnostika astronoma Georgea Greensteina prema pitanju: “Je li moguće da se iznenada, bez namjere, upadne u znanstveni dokaz postojanja Vrhovnog bića?” [15 ]

Međutim, kao agnostik, Greenstein drži svoju vjeru u znanost, a ne Stvoritelja, kako bi na kraju objasnio naše podrijetlo. [16]

Jastrow objašnjava zašto neki znanstvenici nisu voljni prihvatiti transcendentnog Stvoritelja:

Postoji vrsta religije u znanosti; to je religija osobe koja vjeruje da postoji red i sklad u Svemiru … Ta svojevrsna religija znanstvenika biva ugrožena otkrićem da svijet ima početak u uvjetima u kojima važeći zakoni fizike ne vrijede, te se sve ovo javlja kao proizvod snaga i okolnosti koje ne možemo dokučiti. Kada se to dogodi, znanstvenik je izgubio kontrolu. Ako je doista sagledao implikacije, on biva traumatiziran. [17]

Razumljivo je zašto znanstvenici poput Greensteina i Hawkinga traže druga objašnjenja, a ne pripisuju naš fino podešeni svemir božanskom Stvoritelju. Hawking spekulira da mogu postojati i drugi nevidljivi (i nedokazivi) svemiri, povećavajući vjerojatnost da je jedan od njih (naš) savršeno usklađen za život. Međutim, budući da je njegov prijedlog spekulativan i neempirijski teško se može nazvati “znanstvenim”. Iako i sam agnostik, britanski astrofizičar Paul Davies odbacuje Hawkingovu ideju kao i suviše spekulativnu. On piše: “Takvo se uvjerenje oslanja na vjeru, a ne na promatranje.” [18]

Premda Hawking nastavlja voditi „parnicu“ da bi istražio čisto znanstvena objašnjenja za naše korijene, drugi znanstvenici, uključujući tu i mnoge agnostike, priznali su ono što se čini snažnim dokazima u korist Stvoritelja. Tako je Hoyle napisao:

“Zdrav razum kao i činjenice sugeriraju da se postojanje superintelekta nastojalo nadići fizikom, kemijom i biologijom, te da u konačnici nema smisla govoriti o djelovanju slijepih sila u prirodi.“[19]

Iako Einstein nije bio religiozan, te nije vjerovao u postojanje osobnog Boga, glede genija koji stoji iza svemira nagovijestio je da se radi o “inteligenciji takve superiornosti da se, u usporedbi s njim, svako sustavno razmišljanje i djelovanje ljudskih bića čini kao potpuno beznačajna refleksija“. [20]

Ateist Christopher Hitchens, koji je većinu svog života proveo pišući i raspravljajući protiv Boga, bio je iznimno zbunjen činjenicom da život ne bi mogao postojati ako bi se stvari razlikovale za samo „jedan stupanj ili dlaku”. [21]

Davies priznaje,

Po meni postoji snažan dokaz da se nešto iza svega događa. Čini se kao da je netko fino podesio brojeve prirode kako bi stvorio Svemir … Dojam dizajna jednostavno je neodoljiv. [22]

DNA: Jezik života

Astronomija nije jedino područje na kojem znanost pronalazi dokaze u korist inteligentnog dizajna. Molekularni biolozi otkrili su postojanje dizajna u mikroskopskom svijetu DNK. U prošlom stoljeću znanstvenici su naučili da je sićušna molekula nazvana DNK svojevrsni „mozak“ iza svake stanice u našem tijelu, kao i kod svih drugih živih bića. I još više od toga, svako novo otkriće iz DNK domene vodilo ih je u još dublju fascinaciju njome.

Znanstvenici koji vjeruju da je materijalni svijet sve što postoji (materijalisti), poput Richarda Dawkinsa, tvrde da je DNK razvijena prirodnom selekcijom bez posredovanja Stvoritelja. Ipak, čak i najortodoksniji evolucionisti priznaju da je podrijetlo kompleksne složenosti DNK neobjašnjivo.

Kompleksna složenost DNK-a ponukala je svog su-otkrivača Francisa Cricka da povjeruje kako ova nikada nije mogla nastati prirodno na zemlji. Crick, evolucionist koji je vjerovao da je život i suviše složen da bi nastao na zemlji, te da je morao doći iz svemira, napisao je:

Pošten čovjek, naoružan svim sadašnjim dostupnim znanjem, može samo potvrditi da se život na zemlji javlja kao svojevrsno čudo, jer toliko je puno preduvjeta koji se pri tome moraju zadovoljiti. [23]

Kodiranje koje stoji iza DNK otkriva jednu skoro da kažemo zastrašujuće veliku inteligenciju. Količina informacija koja bi stala u DNK tvar veličine vrha čiode, bila bi ravna hrpi knjiga kojima bi se Zemlja mogla opasati 5000 puta. DNK se općenito čini kao jezik s vlastitim iznimno složenim softverskim kodom. Osnivač Microsoft korporacije – Bill Gates kaže da je softver DNK “daleko, mnogo složeniji od bilo kojeg softvera koji smo ikada razvili”. [24]

Dawkins i drugi materijalisti vjeruju da je sva ta složenost nastala prirodnim odabirom. Ipak, kako je Crick primijetio, prirodna selekcija nikada nije mogla proizvesti prvu molekulu. Mnogi znanstvenici vjeruju da kodiranje unutar DNK molekule ukazuje na inteligenciju koja stoji daleko iznad onoga što bi se moglo dogoditi pomoću prirodnih uzroka.

Početkom 21. stoljeća, jedan od vodećih ateista Antony Flew naglo je promijenio mišljenje nakon što je proučavao inteligenciju koja stoji iza DNK. Flew objašnjava što je to promijenilo njegovo mišljenje.

„Smatram da je inteligencija morala sudjelovati u sastavljanju tolikog broja posve različitih elemenata. Postignuta ogromna složenost izgleda mi kao djelo inteligencije … Sada mi se čini da rezultat pedesetogodišnjeg istraživanja DNK osigurava argumente u korist inteligentnog dizajna.“ [25]

Iako Flew nije bio kršćanin, priznao je da je “softver” unutar DNK i suviše složen da bi nastao bez “dizajnera”. Otkriće nevjerojatne inteligencije iza DNK-a je, kod ovoga bivšeg vodećeg ateiste, “dala pretpostavke za Novi i iznimno moćan argument za dizajn. “

Otisci prstiju Stvoritelja

Vjeruju li znanstvenici da je Stvoritelj ostavio svoje “otiske prstiju” na svemiru?

Iako su mnogi znanstvenici još uvijek skloni istiskivanju Boga iz svemira, većina prepoznaje vjerske implikacije spomenutih novih otkrića. U svojoj knjizi, „The Grand Design“, Stephen Hawking, koji ne vjeruje u osobnog Boga, pokušava objasniti zašto svemir ne treba Boga. Ipak, kada se suočavaju s dokazima, čak i Hawking priznaje slijedeće: “Mora postojati vjerski prizvuk. Ali, mislim da većina znanstvenika još uvijek preferira da se stidi vjerske dimenzije svega ovoga.” [26]

Kod Jastrowa kao agnostika nije postojala neka kršćanska propaganda koja bi stajala iza njegovih zaključaka. Međutim, on se slobodno opredijelio za mogućnost Stvoritelja. Jastrow piše o šoku i očaju koju su doživjeli znanstvenici koji su mislili da su istjerali Boga iz svog svijeta.

Za znanstvenika koji je živio svoju vjeru u snagu razuma, priča završava kao loš san. On je svladao planine neznanja; spremao se da svlada najviši vrh; kad je konačno osvojio završni uspon, dočekuje ga grupa teologa koji tamo sjede već stoljećima. [27]

Osobni Stvoritelj?

Ako postoji superinteligentni Stvoritelj, postavlja se pitanje, kakav je on? Je li on samo neka sila kao u Ratovima zvijezda, ili je on osobno Biće poput nas? Budući da smo osobna i relacijska bića, ne bi li on – koji nas je stvorio također trebao biti osoban i relacijski?

Mnogi znanstvenici poput recimo Arthura L. Schawlowa, profesora fizike na Sveučilištu Stanford, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, vjeruju da ta nova otkrića pružaju uvjerljive dokaze u korist osobnog Boga. On piše: “Čini mi se da se, suočavajući se s čudima života i svemira, mora pitati zašto, a ne kako? Jedini mogući odgovori su vjerski … Trebam Boga u svemiru kao i u svom vlastitom životu. ” [28] Ako je Bog osoban i budući da nam je dao sposobnost komuniciranja, ne bismo li očekivali da komunicira s nama i da nam pokaže zašto su tu?

Kao što smo vidjeli, znanost ne može odgovoriti na pitanja o Bogu i svrsi života. Međutim, budući da je Biblija bila u pravu glede stvaranja iz ničega, može li biti pouzdana u odnosu na Boga, život i svrhu?

Prije dvije tisuće godina na naš planet se spustio čovjek koji je tvrdio da ima odgovor na život. Iako je njegovo vrijeme na Zemlji bilo kratko, njegov utjecaj je promijenio svijet te se i danas još osjeća. Njegovo ime je Isus Krist.

Svjedoci Isusa Krista kažu da je stalno pokazivao stvaralačku moć nad zakonima prirode. Kažu nam da je mudar, ponizan i suosjećajan. On je izliječio hromog, gluhog i slijepog. On je u trenutku smirio oluju, stvorio hranu za gladne na licu mjesta, pretvorio vodu u vino na svadbi, pa čak i mrtve podigao. I tvrdili su nakon njegove brutalne smrti, da je ustao od mrtvih.

Oni nam također kažu da je Isus Krist onaj koji je gurnuo zvijezde u svemir, uskladio naš svemir i stvorio DNK. Je li on mogao biti onaj kojeg je Einstein nesvjesno nazvao “superinteligencijom” koja stoji iza svemira? Može li Isus Krist biti onaj koga je Hoyle nesvjesno nazvao superintelektom kojeg se nastojalo pošto poto nadići fizikom, biologijom i kemijom?

Otkriva li Novi zavjet tajnu koja stoji iza velikog praska i DNK inteligencije?

Sada je Krist vidljivi izraz nevidljivog Boga. On je postojao prije početka stvaranja, jer je kroz njega sve bilo stvoreno, duhovno i materijalno, vidljivo i nevidljivo. Po njemu i za njega, također, stvoreni su vlast i moć, vrhovništvo i autoritet. Zapravo, svaka pojedina stvar stvorena je po njemu i za njega … Život iz ničega počeo je po njemu, kao i život iz smrti, pa je stoga pravedno nazivati ga Gospodinom svojim. [29]

Isus je s autoritetom govorio o Božjoj ljubavi prema nama te o razlogu zbog kojeg smo stvoreni. Rekao je da ima plan za naše živote, a taj se plan usredotočuje na odnos s njim. Ali da bi taj odnos bio moguć, Isus je morao umrijeti na križu za naše grijehe. I bilo je potrebno da ustane od mrtvih, tako da i mi možemo imati život nakon smrti. [30]

Ako je Isus bio Stvoritelj, sigurno bi imao moć nad životom i smrću. A oni koji su mu najbliži tvrde da su ga vidjeli živog nakon što je umro i bio u grobu tri dana.

Je li Isus doista ustao od mrtvih?

Apostol Pavao nam govori da je život iz smrti počeo po Isusu Kristu. Očevici Isusa Krista zapravo su govorili i djelovali kao da vjeruju da je fizički ustao od mrtvih nakon njegove smrti i raspeća. Ako su ovi pogriješili. onda je kršćanstvo utemeljeno na laži. Ali ako bi imali pravo, takvo čudo bi potkrijepilo sve što je Isus rekao o Bogu, samome sebi i nama.

Ali moramo li Isusovu uskrsnuću pristupati samo vjerom ili možda postoje i neki čvrsti dokazi? Nekoliko skeptika započelo je istraživanje povijesnih zapisa kako bi dokazalo da je uskrsnuće lažno. Što su oni bili otkrili? (Nastavit će se…)

 

Izvor: http://y-jesus.com/more/scc-science-christianity-compatible/ Stanje: 24. 8. 2017.

 

Sa engleskog preveo Mario Bernadić

 

Bilješke:

  1. Harrison, E. 1985. Masks of the Universe. New York, Collier Books, Macmillan, pp. 252, 263.
  2. An atheist believes God doesn’t exist. An agnostic believes we can’t know.
  3. Brian Greene, The Elegant Universe (New York: Vintage, 2000), 81-82.
  4. George Smoot and Keay Davidson, Wrinkles in Time (New York: Avon, 1993), 241.
  5. Robert Jastrow, God and the Astronomers, (London: W. W. Norton, 1992), 13.
  6. Ibid, 104.
  7. Ibid, 103.
  8. Genesis 1:1, “In the beginning God created the heaven and the earth.”
  9. Jastrow, 14.
  10. Smoot and Davidson, 17.
  11. Stephen Hawking, The Illustrated A Brief History of Time (New York: Bantam, 1996), 156
  12. Hugh Ross, The Creator and the Cosmos (3rd ed.) (Colorado Springs, CO: NavPress, 2001), 224.
  13. Stephen Hawking, A Brief History of Time (New York: Bantam, 1990), 125.
  14. Hugh Ross, The Creator and the Cosmos (Colorado Springs, CO: NavPress, 2001), 198.
  15. George Greenstein, The Symbiotic Universe (New York: William Morrow, 1988), 27.
  16. Ibid, 189.
  17. Jastrow, 105.
  18. Paul Davies, God and the New Physics (New York: Simon & Schuster, 1983), 174.
  19. Fred Hoyle, “Let there be Light,” Engineering and Science (November 1981).
  20. Albert Einstein, Ideas and Opinions—The World As I See It (New York: Bonanza, 1931), 40.
  21. http://www.youtube.com/watch?v=GDJ9BL38PrI
  22. Paul Davies, The Cosmic Blueprint (New York: Simon & Schuster, 1988), 203.
  23. Francis Crick, Life Itself (New York: Simon & Schuster, 1981), 88.
  24. Quoted in William A. Dembski and James M. Kushiner, eds., Signs of Intelligence (Grand Rapids, MI: Brazos, 2001), 108.
  25. Quoted in Gary Habermas, “My Pilgrimage from Atheism to Theism”: Interview with Antony Flew, Philosophia Christi, (Winter, 2005).
  26. John Boslough, Stephen Hawking’s Universe (New York: Avon, 1989), 109.
  27. Jastrow, 107.
  28. Margenau, H. and R. A. Varghese, eds. Cosmos, Bios, Theos: Scientists Reflect on Science, God, and the Origins of the Universe, Life, and Homo Sapiens (Open Court Pub. Co., La Salle, IL, 1992).
  29. Colossians 1:15-17, J. B. Phillips.
  30. John 3:16; John 14:19.

Jezik, nasilje i oprost

Što su nasilje i oprost po sebi? Nužni prirodni procesi, samo jedna od brojnih vijesti u medijima ili dubinska egzistencijalna drama čovjeka? Konkretan odgovor na ovo pitanje u konačnici uvelike ovisi od vrste jezika kojim se nasilje i oprost nastoje dočarati i dokučiti.

Ovo izlaganje uglavnom se motivira nekim idejama kanadskog filozofa Charlesa Taylora i jednim esejom o jeziku njemačkog filozofa Waltera Benjamina. Ne mislim ponuditi nikakav novi i revolucionaran odgovor ili definiciju toga što je nasilje i što je oprost. Ono što bih htio jest samo ukazati da bez teološkog jezika pokušati govoriti o nasilju i oprostu je u najmanju ruku i nemoguće i pogrešno. Kad govorim o teološkom jeziku ne mislim isključivo na jezik teologije kao znanosti, nego mislim na sve ono što nam Bog govori kroz svoju Riječ, Crkvu, kroz cjelokupno vjerničko iskustvo koje nas međusobno povezuje.

Počeo bih jednom slikom njemačkog filozofa Petera Sloterdijka iz njegovog djela „Kritika ciničnog razuma“ gdje možda na stranicu i pol Sloterdijk opisuje sljedeću i čini mi se često realnu i istinitu situaciju. Naime, kaže on kad uzmeš novine, ugodno se smjestiš, naručiš kavu i otvoriš čitati možeš otprilike naletjeti na onu jednu stranicu novina koja donosi najraznovrsnije informacije, vijesti i savjete… Na istoj stranici – recimo – imate savjet „kako preboljeti dečka u pet koraka“, imate savjet „kako skinuti dvadeset kilograma u tri koraka“, imate vijest kako je lanac trgovina imao rekordnu dobit prošle godine, zatim imate vijest kako je neki nogometaš postigao „hat-trick“ u derbiju kola, također imate vijest kako je neka zemlja dobila novog predsjednika, onda imate vijest kako je u nekoj zemlji ubijeno stotinu ljudi u bombaškom napadu, a imate i vijest kako u nekoj zemlji sukobljene frakcije već godinama ratuju bez naznaka primirja. Ono po čemu mi je ova Sloterdijkova slika simpatična jest prvo što je ona plod cinizma kao općeg stanja današnje zapadne kulture – bar prema Sloterdijku, ali i zato što ova slika na dva mjesta govori o nasilju, ali na takav način da tu vijest skoro nismo ni primijetili! To je samo bila vijest i ništa više. I sa ovom slikom počinje zapravo i moja tvrdnja kako se bez teološkog jezika ne može govoriti o nasilju i oprostu.

Proceduralno-predstavljajući jezik

Kao ljudi smo usmjereni na to da nam sve bude jasno, težimo za znanjem i težimo za jasnoćom. Iz toga razloga postoje jezici koji su nam u tom smislu privlačni jer su jasni, precizni, nema ništa nepoznato i skriveno u takvim jezicima. Takvi jezici danas dominiraju, a to su jezici prirodnih znanosti. Slijedeći Taylora, takve jezike možemo nazvati jezicima procedure i jezicima predstavljanja. Kao primjer može nam poslužiti recimo jezik biologije. Prema jeziku biologije čovjek nije ništa drugo nego biološki organizam, skup živaca, mišića, kostiju, tkiva, stanica, hormona, enzima. Ovo je slika ili predstava kako biologija kao znanost vidi čovjeka. Jezik biologije ne poznaje recimo čovjeka kao biće tjeskobe, straha, patnje osim ako se ne može biološki objasniti. Objasniti nasilje biološkim jezikom bilo bi otprilike reći da je prema evoluciji nasilje normalna pojava u kojem jači ubijaju slabije radi preživljavanja. Dakle jezik biologije ima sliku čovjeka i prema toj slici o čovjeku i govori.

Svi znamo što otprilike znači procedura. To je nekakav proces, zakon, pravilo kao kad čujete političare koji kažu treba poštivati demokratske procedure a sami često ne razumiju što time žele reći, ali je popularno o tome govoriti pa neka se kaže! Kada govorimo o jeziku biologije, procedura bi bila pravilo, zakon prema kojem jezik biologije govori o čovjeku. Ako to hoćemo pojednostaviti, jezik biologije kao proceduru koristi recimo teoriju evolucije kao zakon i pravilo, a kao sliku ili predstavu koristi definiciju da je čovjek biološki organizam. To ne znači da jezik biologije ne kaže ništa o čovjeku i što je on; jezik biologije nije jezik koji laže o čovjeku, nego je jezik koji ne govori sve o čovjeku. Ako sad uzmemo da je jezik biologije jezik koji ima svoju predstavu i proceduru, kako bi jezik biologije definirao nasilje ili oprost. Pa otprilike jezik biologije  bi rekao da je nasilje nužni produkt evolucije gdje se pojedinci i vrste međusobno nadmeću, a biološki gledano oprost se može gledati ako treba i kao genetička pogreška. Ali to objašnjenje nasilja i oprosta nas neće zadovoljiti.

Ova ideja jezika koji hoće i želi sve definirati, koji želi stvoriti apsolutnu sliku ili predstavu čovjeka pa ga onda prema toj predstavi tumačiti, možemo nazvati idejom jezika koja je proceduralno-predstavljajuća. Ovakav jezik postoji u matematici, u fizici, kemiji, svim prirodnim znanostima. Njihova je prednost što daju ne samo istinita objašnjenja određenih stvari, nego se čini da nam neka druga objašnjena i ne trebaju ili ne trebamo ih tražiti… Sve je rečeno i objašnjeno; nema nikakvih tajni, nikakvih misterija. Ali ovakav jezik koliko god bio precizan i jasan, pa i istinit, nije sposoban objasniti na zadovoljavajući način neke pojave koje nas zanimaju i opterećuju. Tu spadaju i nasilje i oprost. Jer nas te pojave prvo opterećuju i zanimaju nas. Ni mi sami ne utječemo se toliko ni biologiji, ni kemiji, ni fizici da bismo ih pokušali shvatiti. Čini nam se smiješnim da nam netko napiše kemijsku ili fizičku formulu nasilja i oprosta i kaže nam: „Eto vidiš te znakove, to su ti nasilje i oprost“! Svatko ozbiljan tko ima ozbiljna pitanja o nasilju i oprostu ne bi bio previše sretan s takvim odgovorom. Charles Taylor će u različitim prigodama kritizirati jezike prirodnih znanosti, napose njihovu upotrebu u psihologiji i sociologiji kao jezike koji misle da mogu sve objasniti i tako složene stvari kao što je biće koje se zove čovjek. Vrlo jednostavno rečeno, nasilje i oprost su specifične pojave i ne mogu se uklopiti u jezike pozitivnih znanosti, ponajprije jer pozitivne znanosti ne mogu objasniti apsolutno što je i tko je čovjek. A nasilje i oprost su u bitnom upravo povezane s čovjekom.

Čovjek i višestruki slojevi značenja

Svatko od nas ima obitelj u kojoj se rodio, osobnu povijest, mjesto u kojem je odrastao, školu koju je završio, zemlju u kojoj živi, nacionalni, religiozni identitet kojem pripada. Parafrazirajući Taylora, mi se sastojimo kao ljudi od puno slojeva značenja, jer nas kao ljude čini naša obitelj, naše mjesto, zemlja, zajednica, jezik, kultura. Sve su to stvari koje nas čine onim što jesmo, ili jedan zgodan izraz mi smo konstituirani tim slojevima. Ali kako će recimo jezik biologije objasniti tebe kao čovjeka koji se sastojiš od toliko različitih slojeva, kako će te matematika, kemija, ili danas jako popularna ekonomija; kako će te one objasniti kao čovjeka koji ima karakteristike svoga oca i majke, raspoloženje svoga mjesta, jezik svoje zemlje, religiozni identitet svoje zajednice, nacionalni identitet svoga naroda? Ekonomija će te definirati kao proizvođača ili potrošača, a ista će nasilje definirati možda kao borbu za ekonomske ili prirodne resurse, a oprost razdobljem ekonomskog prosperiteta i niskih cijena, te visokih plaća. Ovdje dolazimo i do toga teškog pitanja je li moguće bilo kojim jezikom definirati što sam ja i što si ti kao čovjek pa onda definirati i nasilje i oprost nakon toga? Kao odgovor na ovo pitanje kod Taylora postoji prijedlog, ali ne i odgovor. I ovo izlaganje je prijedlog a ne odgovor.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

Naime, Taylor govori o jeziku ili jezicima koji posjeduju također dvije karakteristike, jedna karakteristika je konstitutivnost, a druga karakteristika je ekspresivnost. Kao primjer takvog jezika možemo recimo navesti jezik slikarstva ili općenito jezik umjetnosti. Ali ovdje se želim osvrnuti na jezik kojega bih nazvao religioznim jezikom i koji prethodi teološkom jeziku. Religiozni jezik je jezik koji te konstituira. On te u bitnom određuje kao čovjeka, tvoje djelovanje, tvoje shvaćanje i gledanje na svijet i na druge ljude. Tvrditi za sebe da sam religiozan, a u isto vrijeme reći da me religiozni jezik kojega govorim ne konstituira i da se mogu od njega objektivno odvojiti i tako gledati sebe, druge i svijet oko sebe je nemoguće. Zato se prema Tayloru religiozni jezik može svrstati u ovu drugu kategoriju jezika, koji su konstitutivno-ekspresivni jezici. Religiozni jezik kojim govorim mi pruža daleko više bogatstva, mogućnosti, ako hoćete i moći da se izrazim. Ovdje ne treba miješati pitanje koliko se religiozni jezik može i zloupotrijebiti, jer to je drugačije pitanje i nije dio ovoga izlaganja i ne predviđa ga. Religiozni jezik je moćniji, bogatiji i snažniji od jezika biologije, i to se može vidjeti upravo na onome što se pojavljuje kao oprost i kao nasilje. Za religiozni jezik, a i za sve nas koji smo religiozni pitanje nasilja, je bitno povezano s jednim važnijim i misterioznim pitanjem, a to je pitanje zla. Jezik biologije koji je proceduralno-predstavljajući jezik niti postavlja pitanje zla niti ga je sposoban postaviti čime se pokazuje da takav jezik ipak ne može sve objasniti i da čovjek traži i druge jezike osim znanstvenih da preko njih sebi dadne zadovoljavajuće odgovore.

S druge strane, religiozni jezik postavlja pitanje puno bogatije, puno dublje jer nasilje povezuje s problemom zla i pokušava ponuditi odgovor, no i ovdje postoji poteškoća za nas s kojom se trebamo nositi. Naime, jezik biologije će bez problema definirati nasilje i reći nasilje je biološki proces opstanka u kojem jači da bi preživjeli uklanjaju slabije. Religiozni jezik s druge strane neće ponuditi definiciju zla; postoji ona filozofska prema kojoj je zlo „odsutnost dobra“ koje bi prirodno trebalo biti prisutno u nečemu, ali religiozni jezik neće ponuditi apsolutnu definiciju nasilja i zla. Ovdje dolazimo do važne oznake religioznog jezika, koju znanstveni jezici prirodnih znanosti ponekad ne dopuštaju, a to je da religiozni jezik pitanje nasilja i s njim povezano pitanje zla ostavlja otvorenim. Kada govorimo o oprostu, rekoh da bi možda biologija definirala oprost recimo kao genetičku pogrešku ili jednu vrstu kamuflaže koju biološki organizmi koriste, ali se ne zna zašto… možda da se bolje prilagode okolišu ili da prežive. Religiozni jezik o oprostu govori daleko dublje i sadržajnije. I ne samo to, religiozni jezik koji čovjeka konstituira je kadar čovjeka tako utemeljiti da može oprostiti i nasilje i zlo. Toliki sveci i njihovi životi pokazuju nevjerojatnu konstituirajuću moć religioznog jezika. S jedne strane je fascinirajuća jasnoća i preciznost proceduralno-predstavljajućih jezika, kao što je znanstveni jezik biologije recimo, a s druge strane još je frapantnije njihovo izražajno siromaštvo kada se treba govoriti o takvim pojavama kao što su nasilje, zlo i oprost. Netko će ovu tvrdnju smatrati prezauzetom i pretjeranom pa čak može pomisliti da je riječ o sarkazmu, ali ne vidim na koji bi način bilo koji pozitivni znanstveni jezik mogao tako bogato i sadržajno progovoriti o nasilju i oprostu kao što je recimo sv. Pismo.

Teološki jezik

Ovdje dolazimo konačno i do ideje teološkog jezika. Kada govorim o teološkom jeziku, jer u ovom trenutku ne mogu pronaći neki zgodniji termin za to, ne mislim isključivo na teologiju kao znanost, nego mislim na nešto šire shvaćanje jezika. Pod teološkim jezikom prije svega mislim na ono što se govori pod terminom „povijest spasenja“ koji uključuje govor o Bogu, Utjelovljenju, Uskrsnuću, o Crkvi, Sakramentima, jednom riječju o najširem mogućem shvaćanju jezika koji uključuje i pisanu riječ, i ritual, odnosno obred, upotrebu simbola i znakova, i sudjelovanje u tom životu. Cijelo to široko područje življenog vjerničkog iskustva nazivam teološkim jezikom. U životu pojedinca taj teološki jezik progovara kroz studij teologije, kroz sakramente, sudjelovanje u zajedništvu obreda i rituala, i taj teološki jezik je jezik koji također konstituira čovjeka, njegov život i njegovo djelovanje, ali i njegovo shvaćanje nasilja, zla i oprosta. Ako bi sad htjeli usporediti bilo koji proceduralno-predstavljajući jezik neke pozitivne znanosti i ovu ideju teološkog jezika kao konstitutivno-ekspresivnog jezika i upotrebom jednog ili drugog jezika definirati što su nasilje i oprost, može se razumjeti da je teološki jezik moćniji i snažniji u načinu shvaćanja nasilja i oprosta jer teološki jezik ovako zamišljen daleko snažnije i dublje shvaća i razumijeva samog čovjeka i što je čovjek, dok jezici kao što je jezik biologije uglavnom ne mogu i nemaju moć zahvatiti i shvatiti čovjeka u njegovoj dubini i složenosti. Bez teološkog jezika govoriti o nasilju i oprostu je nemoguće ponajprije zbog toga jer određeni jezici ne mogu objasniti i razumjeti biće kojega se nasilje i oprost najviše tiču, a to je naravno čovjek.

I na kraju kao jednu ilustraciju cijelog ovog izlaganja jedan samo kratki osvrt na možda jednu od važnijih biblijskih knjiga o ovom pitanju, Knjigu o Jobu. Ovdje ću malo karikirati dva zanimljiva  jezika, a to su novinarski jezik ukoliko mislimo da je to jezik koji mora biti uvijek i isključivo objektivan i vojni jezik, koji specifičnim izrazima mijenja značenje i shvaćanje pojava kao što je recimo nasilje.

Knjiga o Jobu već na samom početku govori jednim sasvim drugim jezikom, jezikom koji čovjeka odmah zahvaća, prodire u čovjeka i ne da čovjeku da se jednostavno objektivno odmakne od onoga što čita. Čitati Knjigu o Jobu ne znači čitati novinarski izvještaj kako je N.N. ubio N.N. nego znači promišljati pitanje oprosta i pitanje nasilja. U Knjizi o Jobu se pojavljuje i lik nasilnika, Satana koji traži od Boga da iskuša pravednog Joba.

Lik Satana nije N.N. iz novinarskog jezika ili napadač iz vojničkog jezika, nego je riječ o liku koji iza sebe ima cijeli jedan teološki jezik koji govori o Božjem stvaranju čovjeka, o padu prvih ljudi, o padu anđela, o čovjekovoj želji da se stavi na mjesto Boga, dakle Satan nije N.N. nepoznati počinitelj nego je netko tko ima cijelu jednu svoju, ako možemo tako reći, povijest i kontekst odakle dolazi, a to je prije svega teološki jezik koji o nasilju govori na jedan bogat i dubok način sasvim drugačije od novinarskog ili vojničkog jezika.

Knjiga o Jobu je također umjetničko djelo, to nije objektivni i hladni novinarski izvještaj niti precizno napisani vojni izvještaj, nego je to umjetnost proze, pisanja i pričanja koja je ekspresivna. Ona dakle otkriva nešto čovjeku, pokušava mu nešto otkriti o njemu samome, o njegovim pitanjima koje ima o oprostu, nasilju. Međutim, ono po čemu je Knjiga o Jobu daleko snažnija u pokušaju da kaže nešto o oprostu i nasilju jest i konstitutivna snaga uloge koju Bog ima u priči o Jobu, kao Onaj koji dopušta zlo, ali i kao Onaj koji ljubi one koji se iskušani zlom ostali čvrsti u svom pouzdanju u Njega, jer što je Job dobio na kraju ako ne ljubav kao nagradu za pretrpljeno zlo, te za sačuvanu vjeru u Boga.

Ono što je sada zanimljivo pokušati shvatiti je ovo. Kako bi novinarski jezik čitao knjigu o Jobu, i bi li je uopće bio sposoban pročitati? Kako bi vojnički jezik pročitao knjigu o Jobu i bi li je bio sposoban čitati? Odnosno, može li bilo koji p-r jezik shvatiti knjigu o Jobu. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana.

Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente. Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten.

Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život), ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo) kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu i odnosu sukobljenih strana. I vraćam se ponovno na onu sliku koju Sloterdijk opisuje kada govori o čitanju novina. Nedostatak ili bolje reći odbijanje i neprihvaćanje važnosti teološkog jezika za shvaćanje i iskustvo kako nasilja tako i oprosta ostavlja nas prvo u situaciji da nasilje, zlo i oprost ne promatramo kao nešto misteriozno, tajno, nego nešto objektivno kao bilo koju vijest koju čitamo u novinama poredane jednu uz drugu.

Umjesto zaključka

Valja postaviti jedno pitanje na kraju, a to je koji jezik je uopće sposoban govoriti o oprostu i nasilju, koji jezik može i ako može i ako smije imati monopol nad razumijevanjem ovih pojava? Koji jezik je kadar zahvatiti svu dramu, težinu i tragediju nasilja kojega je netko doživio, koji je jezik kadar zahvatiti ljepotu oprosta kada se on istinski događa? Zato je i potreban odnosno nužan teološki jezik kao temeljni jezik shvaćanja, i iskustva oprosta i nasilja odakle se onda može ovo shvaćanje i iskustvo širiti i razumijevati. Teološki jezik ne mora u tom smislu imati monopol nad shvaćanjem, ali njegova moć i snaga u razumijevanju oprosta i nasilja se ne bi trebala olako zapostavljati i odbacivati napose u javnom prostoru i raspravama.

 

U Sarajevu, 10. 5. 2017.

O. J.

 

UBI NAS APSTRAKCIJA!

Dietrich Bonhoeffer kaže da je glupost po sebi opasnija i od samoga zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i bespomoćno.

Usprkos tomu što je naspram vjere grijeh, a za svjetovni bonton sramota, ogovaranje opstaje već dugo kao jedna od omiljenih društvenih zanimacija (skoro pa igara) čovjeka. Neki sociolozi i psiholozi danas pokušavaju ogovaranje i trač svrstati čak među pozitivne društvene mehanizme. Oni pokušavaju ustvrditi da ogovaranje igra važnu ulogu u međuljudskom zbližavanju i formiranju grupe. To bi otprilike išlo ovako: svi znamo da opasnost i nevolja imaju moć zbližiti ljude, čak više nego neke radosne prigode. I u tom smislu onda, kada govorimo o nečijim lošim djelima i osobinama, nesvjesno sebi stvaramo privid opće opasnosti, koji će nas zatim međusobno – opet na nesvjesnoj razini – čvršće vezati. Ovoga svakako ima, no, i dalje ostaje pitanje koliko je to sve skupa moralno? Jer ogovarana osoba je obično netko od zajedničkih prijatelja ili – barem – poznanika, i zato se pitamo: je  li u redu žrtvovati jednog prijatelja kako bismo se malo bolje povezali sa onim drugima?

Jedna od najčešćih ljudskih reakcija u susretu sa osudom zbog njihovog ogovaranja je ono: „Pa ne radim ništa loše, samo iznosim istinu“! To stoji, ali samo djelomično. Naime, ogovaranje i kleveta svakako nisu jedno te isto: kleveta podrazumijeva iznošenje izmišljotina o nekomu ili nečemu, dok se u ogovaranju iznosi negativna istina. Međutim, ta negativna istina je obično samo dio šire istine o naznačenoj osobi. Pitajmo se sada: tko to od nas nema loših strana, i tko to nema barem i poneku dobru? Naravno da svi sa sobom postojano nosimo i jedno i drugo, i zato upravo s tim i pogađamo samu suštinu nećudorednosti ogovaranja: ono se po sebi uvijek temelji na poluistinama, a u konačnici poluistine se često pokazuju kao najokorjelija sorta laži. Naime, svi znamo kako „čiste“ laži i nemaju prevelik domet. To jest, što je neka izmišljotina veća, to će je ljudima biti i lakše raskrinkat. Npr., ako zajedničkog prijatelja kroz ogovaranje optužim za sve probleme svijeta, uključujući tu i II. svjetski rat, to svakako neće lako proći. Ali, ako ga optužim za probleme naše grupe, argumentirajući to detaljnim recitiranjem njegovih mana, to će se već puno bolje primiti. Dakle, u pitanju je vrlo suptilna izmišljotina, utemeljena u stvarnosti! Recimo, njegove mane jesu stvarne i realno predstavljaju zajednički problem. Međutim, ima tu još i mojih mana, kao i ostalih – njihovih, no to smo lukavo prešutjeli, vodeći se prikrivenom logikom žrtvenog mehanizma, koja nastoji potencijalno kaotični „svi protiv svih“ sukob svesti na društveno prihvatljiviji „svi protiv jednog“.

Mickey Mouse eksperiment

Rat definitivno bolje izgleda na filmskom platnu nego uživo … znaju svi koji su ga uživo prošli! Međutim, ova – usputno – nagoviještena provalija između svijeta mašte i jave ne pogađa samo stvarnost rata, nego i mnoge druge stvari, pa i one – po sebi – posve infantilne i bezazlene.

Mogli bi smo ići s jednim bizarnim primjerom … nazvao bih ga proizvoljno „Mickey Mouse eksperiment“. Generacije i generacije su odrastale uz ovoga dopadljivog miša. Rekli bismo čak puno prikladniji lik za djecu od ovih današnjih poremećenih junaka crtića. No, probajte sad zamisliti kako šetate ulicom u realnom prostor-vremenu. Zato možda najbolje zamisliti neku svakodnevnu rutu do posla, fakulteta ili škole … i zatim nenadano sretnete na ulici čovjekolikog uspravnog miša od pola metra! Ne ujeda naravno … dobro je raspoložen, pjevuši te radosno poskakuje u ritmu pjesme. I što bi ste rekli? Kakva bi vam bila reakcija? Vjerojatno bi to bilo vrlo uznemirujuće iskustvo – jedna od onih desetak uspomena koje bi svakako voljeli zaboraviti! Odavde bismo mogli otprilike nastaviti promišljati u dva različita smjera:

1) Slijedeći Kantov kategorički imperativ mogli bi smo osporiti samu prikladnost navedenog crtanog lika. Naime, po Kantu je dobro samo ono što je za sve ljude i u svim okolnostima dobro, a ovdje smo vidjeli da je za nas puno bolje da Mickey Mouse ostane isključivo u svijetu mašte. No, ovoj objekciji bi se moglo prigovoriti kako ona ni izbliza nije objektivna, jer realno ne postoji niti teoretska šansa da će Mickey Mouse jednog dana oživjeti i postati dio naše objektivne stvarnosti.

Međutim, kad smo već kod Kantovog kategoričkog imperativa, mogli bismo navesti i jedan puno životniji primjer, u smislu postojanja navedene provalije između svijeta mašte i stvarnosti: Tako, nažalost često čitamo kako je neki pijani mladić očevim autom pregazio neku ženu, ili još gore dijete. Tada forumi „pucaju“ od komentara: „Kakav zatvor, ubit životinju“!? Međutim, i taj komentator – recimo – ima dijete, ili će ga tek imati. I to će dijete – zatim – jednog dana u svom odrastanju prolaziti neku „blesavu“ – najčešće – prolaznu fazu, a ova faza opet po sebi vrlo često uključuje divljanje očevim automobilom. Nije 100% sigurno da će zbog toga netko smrtno stradati, ali za to ipak postoje nemale šanse. Recimo čisto primjera radi, to se na kraju i dogodi … I što će sada reći strogi komentator pod bremenom krivnje vlastitog djeteta? „Ubit!?“ Skoro pa nemoguće! Šanse su puno veće da će pozivati na smilovanje i razumijevanje: „Vjerujte on je dobar mladić, ne bi nikome zla učinio … sad ga malo ove mladalačke bubice spopale … proći će njega to … molim vas, dajte mu šansu“! Također, roditelji će se složiti da je par godina zatvora i više nego dovoljna kazna za njegovo problematično dijete, premda bi naravno puno više voljeli da mu se ta ista kazna propiše uvjetno, pa da poslije suđenja „mali nevaljalko“ može na miru ići kući na obiteljski ručak. Dobro, ali zašto strogi komentator nije tako sudio kad je onomad neko drugo dijete bilo u pitanju? Iz jednostavnog razloga, baš zbog toga što je to tuđe dijete i što ne posjeduje nikakvu pozitivnu afektivnu vezu prema njemu. Općenito govoreći, ljudi u ovakvim situacijama puno lakše suosjećaju sa žrtvom, a ne sa agresorom, jer i sami brinu da bi njihovi najbliži – ne daj Bože – mogli jednom postati nevine žrtve nekog obijesnog agresora. Zbog toga javnost u svakodnevnici prema agresorima nema suosjećanja i smilovanja. No, što kad sam bližnji postane agresorom? Vidimo, takav razvoj događaja u potpunosti mijenja naše viđenje zločina i kazne. Stoga bismo mogli privremeno zaključiti kako su moderni državni zakoni ipak pravedniji od nepisanih pravila prosječnog građanina, i to upravo stoga jer oni računaju na različite, ovdje – suprotstavljene vidike. Ono, ako je ovom tragedijom jedna obitelj već uništena, zar bi zbog toga trebalo uništiti i onu drugu?

Inače, računanje s različitim vidicima jedne te iste stvarnosti predstavljalo je  oduvijek pouzdan put prema istini. Već su stari Rimljani znali da pravednog suđenja nema bez davanja mogućnosti optuženom da iznese svoju obranu. Još prije toga, Buddha je smatrao da se sve na svijetu može promatrati iz dvije različite perspektive, već stoga što je svako dešavanje na ovom svijetu istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka te novi uzrok neke buduće posljedice. A po prirodi stvari, često se iz neke loše situacije izrodi nešto dobro, kao što se i obratno, loše stvari mogu dogoditi na temelju nečeg dobrog. Upravo zato je istina ljubitelj šireg konteksta, odnosno, perspektive.

2) Vratit ćemo se još samo malo „Mickey Mouse eksperimentu“. Već smo rekli da bi slavnog miša bilo strašno vidjeti uživo, međutim, ovdje bi se moglo prigovoriti kako bi to bilo strašno samo prvi put, ili možda prvih nekoliko puta. Ukoliko bi se Mickey počeo redovito pojavljivati na našim ulicama, kroz neko određeno vrijeme bismo se u potpunosti navikli na njegovu prisutnost, a šoka i straha više ne bi bilo. Da, ali sasvim moguće da bi se onda javilo nešto drugo – bigotizam naravno. Pod pojmom bigotizma podrazumijevamo različite oblike društvene mržnje, kao što su šovinizam, nacionalizam, rasizam i sl., a Mickey je po sebi idealan kandidat da ga se na javi počne mrziti. Zašto? Tko su uopće specifične žrtve bigotizma? Svi oni koji po sebi nečim odudaraju, tj. strše izvan uobičajenog društvenog prosjeka. Npr. crnci – sasvim normalni ljudi, ali s drugačijom bojom kože i ponešto različitim mentalitetom i kulturom. To mogu biti i homoseksualci, ateisti u većinski religioznim društvima, ili vjernici u većinski ateističkim društvima, ili opet vjernici u društvu gdje većinu čine pripadnici neke druge religije. Navedeno odstupanje može ići u posve različitim smjerovima, te može obuhvaćati najrazličitija područja društvenih raslojavanja: tako, u bogatim društvima postoji nelagoda od beskućnika i siromaha, kao što se u siromašnim društvima počesto mrzi bogate i uspješne.

Dakle: Za Mickey Mousa je definitivno bolje da ostane na filmskoj vrpci, jer prosječni čovjek nije svjestan da bi ga duboko uznemirilo njegovo pojavljivanje u stvarnosti, kao što nije ni svjestan da bi ga jednom – kad bi se konačno privikao na njegovu prisutnost – vrlo moguće počela izjedati mržnja prema ovom posve čovjekolikom, ali ipak potpuno drugačijem liku. I onda se još javnost začuđeno pita, glede vanzemaljaca, zašto se ne pokažu javno ako ih ima!? Pa ako ih ima, mogli bi smo sa sigurnošću reći: Nisu ludi da se pokažu!

Dosezi apstrakcije

Što je to uopće apstrakcija, i što je to apstraktno? Čini se kako u svakodnevnici ovaj pojam počinje preuzimati ponešto iskrivljeno značenje. Tako će prosječni čovjek ovaj atribut pridodati nečemu što je po sebi inače ezoterično, mistično, ekscentrično ili jednostavno groteskno i bizarno. Međutim, sve ovo skupa uopće ne mora biti apstraktno, kao što u nekim slučajevima i može biti. Dakle, apstrakcija je općenito govoreći induktivni misaoni proces gdje se iz promatrane stvarnosti nastoji izvući ono bitno i općenito, na račun onog akcidentalnog, odnosno sporednoga. Isto se može izreći i na izokrenut način: proces odstranjivanja sporednog i manje važnog kako bi se došlo do onoga bitnog i općenitog.

Kao primjer predstavljamo jedan uobičajeni apstraktni crtež čovjeka:

Bilo tko da ovo pogleda, bit će mu posve jasno da se ovdje nesumnjivo radi o prikazu čovjeka, čak što više, to je muškarac! Ali, čekaj, o kakvom je čovjeku ovdje riječ? Pa on nema ni oči, ni uši, ni nos, ni kosu, ni prste; čak nema ni vrata, nego mu glava sablasno  levitira desetak centimetara iznad ramena. Da ne spominjemo nedostatak imena i identiteta. Opet kao u prethodnom „Mickey Mouse“ slučaju, ni ovu spodobu ne bi bilo dobro negdje susresti na ulici, no, s druge strane, ovaj lik ima svoje uhodano mjesto u čovjekovom apstraktnom načinu izražavanja. Kad ga gledamo na papiru ili kompjuterskom zaslonu, to je jednostavno čovjek, i to nam ne stvara bilo kakav problem.

Apstrakcija, tj. apstraktni način razmišljanja ima puno veće značenje za čovjeka nego što to prosječni čovjek uopće može zamisliti. Bez apstrakcije ne bi bilo moguće posredovanje i prenošenje složenijih znanja. Dakle, ne bi bilo matematike, fizike, kemije, a pogotovo ne filozofije i teologije. U svojoj podjeli znanosti, Aristotel je označio fiziku kao znanost I. stupnja apstrakcije, matematiku kao znanost II. stupnja apstrakcije, dok se u slučaju metafizike govori o III. stupnju apstrakcije. Što sve ovo znači? To bi značilo da je među ondašnjim znanostima fizika bila najmanje apstraktna. U njoj se govorilo o težini, brzini, slili, tijelima, kretanju, pri čemu je sve ovo bilo lišeno (apstrahirano) od boje, mirisa, identiteta i sl. U matematici apstrakcija uzima još većeg maha. Tamo više nema ni težine, brzine, sile (itd) … ostaje samo čista protežnost, odnosno, kvantitet. Na kraju, u metafizici nema više ni protežnosti. Pa što onda ima? Jednostavno, tamo nema više ničega što nam je poznato po našim čulnim sposobnostima, te ostaje samo promišljanje o počelima i pretpostavkama postojanja. U tom smislu se susrećemo s pojmovima biti, bitka, kategorija, univerzalija, akta, potencije i sl.

S jačanjem novovjekovnog znanstvenog empirizma i pozitivizma, metafiziku se pokušalo diskreditirati kao znanost. Između ostaloga, za Poppera će ona biti posve besmislena, a za Carnapa još uvijek smislena, ali svakako ne pozitivna i egzaktna. No, moguće da se pri tome nije vodilo dovoljno računa o ulozi apstrakcije i u samim egzaktnim znanostima. Tako, fizički proračuni i eksperimenti po sebi nikada ne predstavljaju cjelovitu presliku stvarnosti, nego samo njezin pojednostavljeni model. Dobri modeli su svakako poprilično kompatibilni sa preuzetim uzorima iz prirode, ali ipak nikada nisu identični.

Cjelina Jezika

Kolika je rasprostranjenost i značenje fenomena apstrakcije, možda se ponajbolje vidi na primjeru ljudskog govora, odnosno jezika. Naime, jezik je pretpostavka svih ljudskih aktivnosti, od obiteljskog života, preko druženja, pa do najsloženijih radnih i političkih aktivnosti. A jezik je sam po sebi izrazito apstraktna stvar. Npr. ja i moje ime nismo identični. Ja sam ja, a moje ime je samo riječ. Međutim, ako sam napišem tu riječ ispod nekog važnog dokumenta ili ugovora, bit će isto kao da sam i ja sam tamo, odnosno, neki organ vlasti će me zbog danog potpisa moći teretiti i proganjati: ne onu riječ, nego baš mene. Tako je i sa svim ostalim riječima u jeziku: sve one predstavljaju apstraktni izraz različitih ljudi, stvari, radnji, karakteristika itd.

U tom smislu da se izuzetno dobro naznačiti i prethodno izložena „šupljikavost“ znanosti. Uzet ćemo za primjer učenje stranog jezika. Svi koji su to iskusili znaju kako ovo uopće nije lako, s tim da se težina učenja jezika ispostavlja proporcionalno sa ozbiljnošću pristupa onoga koji uči. To jest, što ga više i ozbiljnije učimo, postajemo sve svjesniji težine preuzetog izazova. Tako će za engleski jezik reći da je vrlo lagan samo oni koji vrte u krug dvjesto-tristo riječi. Tko želi govoriti ozbiljan književni engleski, taj će se dobro pomučiti.

Meni se to svojevremeno dogodilo s njemačkim jezikom. Sjećam se, dok sam ga učio tamo, tijekom postdiplomskog studija u Austriji, postalo mi je u jednom trenutku vrlo deprimirajuće što i nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog cjelodnevnog učenja od profesora uvijek dobijem natrag posve iskrižane pismene radove. I tako sam se jednom prilikom ozbiljno zainatio. U petak smo dobili za zadaću da napišemo pismeni rad o tomu kako smo proveli vikend. Bila je dovoljna jedna „A4“ stranica. I ja sam se cijeli vikend bavio samo tom jednom stranicom. Stavio sam ispred sebe sve rječnike i gramatike koje sam imao, i polako … riječ po riječ, rečenica po rečenica. U ponedjeljak sam to predao profesoru, a u utorak s nestrpljenjem čekao rezultate. I donosi meni profesor Schumacher rad, a ja još izdaleka vidim da ništa nije križano. Ja već u sebi slavodobitno pomišljam: „To je to“! Ali, profesor mi tada reče ‘nako zbunjenim tonom: „Herr Bernadić, ne znam što bih Vam o ovome rekao … ovo je naizgled sve točno, ali ja nemam blage veze što ste Vi sa ovim htjeli reći“!  Vrlo čudan obrat: dok sam pisao netočno, i to vrlo netočno, on je uvijek razumio o čemu govorim. No, kad sam napisao točno, točnost je doduše bila tu, ali je ista nekako potisnula jasnoću značenja po sebi jednostavnih misli i rečenica. I tako stižemo do onog holističkog principa američkog filozofa Donalda Davidsona. Po njemu jezik nikada nije samo skup riječi i gramatičkih pravila. I kada ovo dvoje marljivo naučimo po propisanim edukativnim normama mi još uvijek ne znamo posve ispravno govoriti jedan strani jezik, odnosno još uvijek ne možemo zahvatiti ono što Davidson naziva „cjelinom jezika“. A kako se to zahvaća? Pa samo na jedan mogući način: trebate duži niz godina živjeti, učiti i raditi na stranom govornom području! Dakle, ni najbolji tečajevi stranih jezika nam ne mogu jednostavno prenijeti totalitet znanja o jednom jeziku. To ne mogu učiniti jer se sam proces prijenosa znanja bazira na apstraktnim formama učenja, dok se stvarnost može zahvatiti samo živeći duže vremena u samoj stvarnosti. Kao što jezik nije samo hrpa riječi, začinjena jasnim gramatičkim pravilima, isto tako se ni poznavanje tajni života i univerzuma ne može svesti isključivo na eksperimente, jednadžbe, definicije i jasna pisana pravila. Ovdje svakako naglašavamo ovo „ne isključivo“! Jer, škola je itekako važna, ali ne isključivo i samodostatno važna. Zapravo, ovdje više želim dozvati u pamet ono što se zove „životna škola“. Ona je vrlo kompleksna jer obuhvaća i onu običnu školu, kao i praksu, druženje, prijateljstvo, ljubav, mržnju, rat, mir i što sve ne. Tek hodeći uporno životnim putem i osluškujući pažljivo lekcije koje nam on pruža možemo doći do onog zaokruženog, a opet jednostavnog znanja što se od davnina naziva mudrost!

I glupost je apstraktna

Nakon uvodnih 2200 riječi dolazimo i do dominantnog razloga  pisanja cijeloga ovog teksta. A razlog bi jednostavno bio strah pred čitavom epidemijom pogubnih stereotipa današnjeg društva i vremena. Naime, vidjeli smo do sada kako apstraktno razmišljanje predstavlja izvor sveg znanja za čovjeka, no pod određenim okolnostima ono postaje i izvor jedne opasne i teške gluposti. Ovdje pod glupošću ne podrazumijevamo tek neznanje, nego prije onu opasnu glupost za koju Dietrich Bonhoeffer kaže da je opasnija i od zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i nemoćno. Dakle, ovdje se zapravo ne radi o klasičnom neznanju nego prvenstveno o vrlo ograničenom, skučenom i krivo posloženom znanju. Tu se obično dogodi da se neke činjenice prenaglase, dok se druge – njima suprotstavljene – svjesno ili nesvjesno zapostavljaju. Zatim, tu bi trebalo pridodati i cijeli niz svjesnih ili nesvjesnih logičkih pogreški, i još ako se u svemu ovome razgovara o osjetljivim društvenim pitanjima, dobili ste savršen recept za katastrofu.

Na primjer, za prije spomenuti bigotizam vrlo je važan takozvani „straw man“ (strašilo) argument, a koji po sebi predstavlja izrazitu logičku pogrešku. Tako će prosječni bijeli rasist reći da su crnci vrlo opasni, jer su skloni neradu, kriminalu i samo misle na seks! „Straw man“ argument se uvijek temelji na pretjeranom naglašavanju i karikiranju nekih negativnih osobina omražene skupine ili pojedinaca, dok se one pozitivne osobine svjesno ili nesvjesno prešućuju. Mislim da je suvišno i spominjati koliko puno i često ovakve izvitoperene objekcije određuju domaće javno mnijenje: Hrvati-ustaše, Srbi-četnici, Bošnjaci-islamski fundamentalisti i balije itd.

Prethodnom argumentu je poprilično sličan i tzv. „ad hominem“ argument, gdje se na temelju neke loše osobine pokušavaju osporiti dobre osobine nekog pojedinca. Npr. netko konstatira da je Mate odličan majstor, ali zatim dobiva eksplozivan odgovor: „Kakav on i majstor … pijanica teška“! Neumjerena sklonost alkoholu svakako predstavlja ozbiljan problem, no, to po sebi ne isključuje postojanje brojnih dobrih osobina toga čovjeka!

Kao drugo, tu je i naglašena društvena sklonost da se učestalo i strastveno raspravlja o onomu, o čemu se realno nema pojma. Ljudi raspravljaju o politici tako samouvjereno kao da tu uopće nemaju nepoznanica, a sve to bez da su pročitali u životu i jednu jedinu ozbiljnu politološku studiju. Ako se pri tomu – dodatno – ignoriraju pravi znalci, društvo tada dolazi u realnu opasnost upadanja u opći kaos.

Više o temi: http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

Kao treće: Ljudi najradije govore o problemima, i tu se obično trajno zadržavaju, tj. ne prave odmak prema rješenju problema. Odnosno, oni pokušavaju ponuditi rješenje, ali to je po sebi, ili nešto brutalno, ili opet nešto posve nerealno. Pravog „problem solving-a“ nema ni na vidiku, jer to po sebi pretpostavlja ozbiljan, zauzet i dugotrajan timski rad. Valjda je po sebi puno lakše biti „kavanski intelektualac“ nego onaj istinski. S tim u vezi, nije slučajno da se počesto upravo lijenost navodi kao izvor svih zala. Lijepa narodna poslovica nadodaje: „Ne dopusti da te ni Bog, ni vrag nađu besposlenog“!

Dobro je maštati, ali samo donekle …

Einstein nikad nije dao dati reći za sebe da je genij! Obično bi govorio da je on samo netko tko se usudio razmišljati o stvarima, o kojima odrasli ljudi ne razmišljaju. Ono, dok odrastao čovjek razmišlja o povišici, afirmaciji, seksu, te kako će napakostiti svojim neprijateljima, Einstein je razmišljao o igri svjetlosti, relativnosti vremena, zakrivljenosti prostora i sl. Dakle, on je samog sebe vidio kao nikad doraslog maštovitog dječaka. Međutim, taj dječak se ipak na koncu sjetio konkretizirati svoje maštarije, tj. staviti ih na papir, predstaviti ih u egzaktnoj matematičkoj formi, te izložiti ih sudu stručnjaka.

Danas se općenito smatra da su ljudi skloni imaginaciji i mašti u vidnoj prednosti nad onima koji to nisu. Onaj tko najprije umije u svojoj glavi teoretski dobro posložiti stvari, lakše će ih ostvariti i u realnom svijetu. No, tu se krije i nemali problem: Imaginacija pokatkada može biti tako uspješna i snažna da se na kraju u glavi pojedinca izrodi u istinski surogat stvarnosti. Odnosno, ljudi ponekad proživljavaju svoje maštarije tako intenzivno da u potpunosti zaborave ostvarivati iste u realnom prostor-vremenu! Zato ne smijemo zaboraviti nikada da je sve ono što je u našoj glavi, upravo to: nešto što je samo u našoj glavi! Objektivni likovi, situacije, uspjeh, ljubav i prijateljstvo … sve je to negdje vani i strpljivo čeka na svoje ostvarenje.

 

U Sarajevu, 31. 5. 2016.

M. B.

 

Eksperimenti koji su doveli do promjena…

Svima nam je donekle poznato da su upravo eksperimenti bili odskočna daska u tretiranju psihologije kao znanosti. Glavno oružje psihologije su upravo psihološki testovi i psihološki eksperimenti kojima se dolazi do zaključka o onom indirektnom, o onome što ne možemo osjetiti – ljudsko ponašanje.

Koji su to eksperimenti koji su obilježili psihologiju?

  1. Apatija promatrača/efekt promatrača

U slučaju nužde, kad nam na primjer pozli, većina nas bi željela biti na prometnom mjestu gdje bi nam tko mogao pritrčati u pomoć, ali upravo se javlja ona bojaznost da nam nitko ne garantira da će nam netko prići i pomoći.

Psihološki fenomen poznat kao Apatija promatrača (Genovese efekt) navodi da su veće šanse da ljudi nekome pomognu ukoliko u blizini nema nikoga ili ima vrlo malo ljudi. Ako se u blizini nalazi više ljudi, obično se misli da će se netko drugi zaustaviti i pomoći, što znači da to ne morate biti baš vi. Ovo ponašanje naučnici zovu difuzija odgovornosti.

Neki psiholozi tvrde da je za ovakvu pojavu odgovorna pristojnost, koja u većini zapadnih kultura nalaže da je neprimjereno da se bulji u druge ljude u javnosti. Kao rezultat toga, u velikim skupinama, prolaznici se trude da ne gledaju previše okolo i ne obraćaju pažnju na ljude oko sebe, zbog čega je i manja šansa da će primijetiti osobu kojoj je potrebna pomoć.

Više informacija: http://www.grignoux.be/dossiers/288/pdf/manning_et_alii.pdf

  1. Eksperiment s Bobo lutkom

Albert Bandura je 1961. godine proveo eksperiment s Bobo lutkom (lutka na napuhivanje) kako bi dokazao da ljudsko ponašanje proizlazi iz društvene imitacije, a ne od nasljednih genetskih faktora.

U eksperimentu su učestvovala djeca u dobi od 37 do 69 mjeseci. On je postavio tri skupine djece: jedna je bila izložena odraslim ljudima koji pokazuju agresivno ponašanje prema Bobo lutki, druga je bila izložena odraslim ljudima koji se mirno igraju s Bobo lutkom, dok je treća bila kontrolna skupina. Rezultati su pokazali da su djeca izložena agresivnom modelu u većini slučajeva i sama pokazala agresivno ponašanje prema lutki, za razliku od djece koja su bila izložena pasivnom igranju s lutkom.

Zato dragi (budući) roditelji oprezno, dijete vas promatra.

Više informacija: http://psychclassics.yorku.ca/Bandura/bobo.htm

  1. Aschov eksperiment

U ovom eksperimentu ispitanicima se pokaže jedna linija, a onda ih se zamoli da istu usporede s tri druge linije i pronađu odgovarajuću veličinu.

Čini se jednostavnim, zar ne? Ipak, većina ispitanika pokaže pogrješnu liniju, jer je soba u kojoj borave ispunjena glumcima koji prije ispitanika odaberu pogrješan odgovor. Rezultati ovog eksperimenta jasno pokazuju da će se ljudi prilagoditi gomili koja ih okružuje umjesto da daju svoje mišljenje. Čak 80% ljudi se odluči za pogrješnu liniju!

Što je jasan dokaz da smo pod utjecajem konformizma više nego što mislimo.

Više informacija:

http://vault.hanover.edu/~altermattw/social/assets/readings/Reading04.pdf

  1. Piano stepenice

Psihološki eksperiment, koji je imao namjeru dokazati da se navike ljudi mogu promijeniti (na bolje) tako što se u svakodnevne „dosadne“ aktivnosti uvede malo zabave pokazao se veoma uspješnim.

2009. godine, tim stručnjaka je preko noći pretvorio stepenice u jednoj podzemnoj željeznici u Stockholmu, Švedska, u potpuno funkcionalan klavir. Svaki put kada bi prolaznik stao na određenu stepenicu, ona bi svirala tu notu. Taj dan, 66% više ljudi je odabralo piano stepenice umjesto pokretnih stepenica, koje većina inače koristi. Zar ne radimo sve radi sebe i za sebe, pogotovo s ciljem zabave i lijepog provoda?

Izvorni eksperiment pogledajte na:

http://www.youtube.com/watch?v=2lXh2n0aPyw&feature=player_embedded

Sve je ovo naša svakodnevica, jer upravo svaki dan nam je vlastiti eksperiment. Kroz svoje ponašanje upoznajemo sebe bilo svjesno ili nesvjesno.

 

U Sarajevu, 28. 5. 2013.

B. K.

Exit mobile version