SJEĆANJE

Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me…

Jednog dana netko će promatrati moju fotografiju ili moj nadgrobni spomenik pitajući se tko je bila ta osoba. Gledat će moju požutjelu fotografiju i misliti o meni. Gledat će moje oči, kosu, lice. Ili će gledati moj grob, ime i prezime i datum rođenja. Razmišljat će gledajući možda broj godina uklesane u spomenik da sam živjela prilično dugo u tako nesretnom i nemirnom vremenu. Kada vidi raspon godina. ponadat će se da i on ili ona živi barem upola dugo kao ja. Ako budem dovoljno zanimljiva zbog svoje slike ili svoga imena, možda će o meni razmišljati duže. Mislit će kakva sam bila kao dijete. Jesam li bila plačljiva, nemirna ili tiha? Kakvi su bili moji roditelji? Je li mi otac bio strog? Jesam li voljela svoje roditelje? Tražila da mi kupe igračke? Razmišljat će kakva sam bila kao djevojčica? Jesam li se igrala lutkama? Jesam li maštala o svome princu? Jesam li tražila da spavam s upaljenom lampom i da mi otac čita priče prije spavanja? Možda će misliti koja mi je priča kao djevojčici bila najdraža? Gledat će godinu moga rođenja i pitati se jesam li plakala kad sam se rodila? Je li majka bila sretna, je li otac jurio s posla da vidi svoje prvo dijete?

Gledat će godine moga života i pitati se kakvo je bilo vrijeme u kojem sam živjela? Je li se tih godina nešto važno dogodilo, je li se živjelo isto kao što se danas živi u njegovo vrijeme? Možda će stajati pored moga groba, gledati moj spomenik i pitati se o mojim snovima, nadama, očekivanjima? Pitat će se što sam u životu željela, što sam od života htjela i što mi je život dao? Čudit će se kako i on i mnogi živi prolaze pored mene svaki dan i nikada se ne pitaju tko je osoba u tom grobu, čije je to lice i čije je to ime i prezime? Pitam se hoću li mu biti samo broj i spomenik na gradskom groblju ili će ponekad zastati pored mene i upitati se o mom životu i mom vremenu? Hoće li me pitati kako je s one strane? Hoće li shvatiti da tu kuda svaki dan prolazi ne leže kosti i kamen s imenom i prezimenom, nego cijela povijest jednog života, bezbroj uspona, padova, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnji, nadanja i očaja? Hoće li razumjeti da sam još uvijek tu i da još uvijek živim i da još uvijek ljubim, nadam se, očekujem, tražim, osluškujem?

Što ako nađe u nekoj staroj prašnjavoj ladici moju staru fotografiju? Hoće li je baciti? Hoće li je pogledati? Hoće li kupiti staru kuću u kojoj sam živjela, učila svoje prve korake, riječi i prve roditeljske ljubavi i ukore? Hoće li je srušiti ne pitajući se tko je u njoj živio i tako uništiti uspomene skrivene u starim zidovima, sobama i vratima? Voljela bih da sjedne ako pronađe moju staru fotografiju. Voljela bih da sjedne na stari krevet gdje me majka prvi put spustila kad me rodila. Voljela bih da barem pogleda moju fotografiju ili je barem okrene na drugu stranu i vidi ponovo datum rođenja i moje ime i godinu kad sam rođena. Hoće li razmišljati o godini mog rođenja kao onoj godini kada ni on ni njegovi roditelji nisu bili rođeni? Hoće li se zapitati kakva je bila ta godina? Je li bila dobra ili loša? Jesu li je ljudi slavili i dočekali veselo na trgovima ili nisu? Jesu li tada ljudi bili bolji ili lošiji, više se voljeli ili manje? Bilo bi mi drago da razmišlja o mom imenu i što ono znači? Da razmišlja zašto su mi roditelji dali to ime, a ne neko drugo? Htjela bi da razmišlja jesu li se otac i majka svađali oko mog imena?

Bila bih sretna ako bi razmišljao jesam li imala stariju sestru koja je bila sretna ili ljuta što je dobila takmaca u borbi za roditeljsku ljubav? Ne bi željela da moju fotografiju samo baci kao stari pohabani papir. Voljela bih da zna da je moja stara fotografija puna života. Voljela bih da mogu utjecati nekako s druge strane na njega da ostane sjediti na starom krevetu i gleda moju fotografiju. Da gleda moje oči. Da se pita što su te oči vidjele, kad su plakale i kad su bile sretne? Da razmišlja je li bilo straha u tim očima kad se kraj približio nadomak da se već u hladnom dahu mogao osjetiti? Voljela bih da se ne stidi kada bude gledao moje oči i pitao se jesu li te oči nekada nekoga voljele? Jesu li gorjele strašću i radošću u ljubavnom zagrljaju? Jesu li bile izgubljene kad su se rastajale od ljubavi? Jesu li gledale u prazno? Ne bih voljela da gleda samo moje oči. Htjela bih da pogleda moju kosu. Je li plava ili je crna ili smeđa? Je li bila duga, njegovana? Jesam li bila sretna kad bih je raspustila na vjetru, jesam li bila zaljubljena do ludila kad ju je netko dodirivao?

Jesam li bila uplašena kad sam prvi put vidjela nekoliko snježnih uvojaka? Jesu li me unuci čupali za bijelu kosu i govorili umiljatim glasom tražeći skriveno blago od svoje bake? Jesu li me djeca milovala po sijedoj glavi i govorila mi da vole svoju majku? Je li netko plakao za mnom kada je pokrov prekrio moje sjede? Ali ne želim da gleda samo moje oči i moju kosu. Jarko bih željela da gleda moje lice, moje obrve, čelo, usne, obraze. Željela bih da ostane dugo sjediti s mojom fotografijom u ruci. Željela bih da zna da nisam komad starog crnobijelog papira.

I tako nekada, negdje, jednom netko će naići. Gledat će spomenik ili fotografiju. Ne bih željela da prođe. Ne bih željela da samo zastane i produži dalje. Ne bih željela da mu ime i prezime, godine života i lice s fotografije ne znače ništa. Htjela bih razgovarati s njim. S ove strane ne mogu ništa reći. Ni da, ni ne. Ali on može razgovarati sa mnom. Može se pitati i razmišljati o meni. Tko je žena koja ovdje počiva ili tko je žena na fotografiji. Tako počinje svaki razgovor. S pitanjem. Nastavlja se s odgovorom. Ja neću odgovarati. Ali moje godine, moje ime prezime, moje oči, kosa i lice će razgovarati s njim umjesto mene. Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me. Tko je žena koja počiva ovdje i tko je žena na fotografiji? To će biti dovoljno. I sve ću ti ispričati. Bez glasa. I meni je potreban razgovor a i tebi. Oboje smo znatiželjni. Tebe zanima kako je s ove strane, a mene zanima kako je s te strane gdje si ti sada. I oboje se pitamo, ti o ženi čiji spomenik ili fotografiju gledaš, a ja o čovjeku koji na moj spomenik stavlja svijeću ili drži moju fotografiju u svojoj ruci?

 

U Sarajevu, 14. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (Foto): 123rf.com

Snijeg

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama… 

Razmišlja. Pahulja dodiruje lice. Kao nježan dodir. Još jedna pahulja. Pa još jedna. Misli. Nedostaje joj. Ali što? Sve. Toplina vatre. Majčin smijeh. Očev strogi pogled. Sestrin zagrljaj. Razmišlja. Otvara oči. Noć. Mjesec. Prigušeno svjetlo ulične svjetiljke. Smijeh djece u blizini. Krošnja velikog bora prekrivena snijegom. Klupa na kojoj sjedi. Gleda u nebo. Gdje su? Osluškuje. Pahulja. Velika. Prelijepa. Lagan dodir. Hladan, ali ugodan. Pahulja nestaje. Prebire pamćenje. Majčin osmijeh? Davno. Slabo se sjeća. Otac? Bila je mala. Ne pamti. Samo pogled. Sestra? Donekle pamti. Njezin zagrljaj. Miris kose. Miris odjeće. Tupa bol u prsima. Nedostaju. Pahulja. Spušta pogled. Prekrasna, velika. Misao. Sjećanje. Majčino lice. Prekrasno. Prelijepo. Blago. Nasmijano. Spušta glavu. Dodir vjetra. Hladan. Otac. Hladan, dalek, nepoznat? Možda. Nova pahulja. Neobična. Oblik čudan. Ipak savršen. Sestra? Čudna? Ipak savršena? Možda. Nečiji glasan smijeh u blizini. Ustane. Ljudi. Troje. Čeznutljiv pogled. Nisu oni. Sjeda. Nervoza polako. Gdje su? Koliko je prošlo? Puno. Godine. Svijetlo ulične lampe. Prigušeno. Zlatno. Sjećanje. Miris kruha zlatne boje? Majčine tople ruke? Toplo. Iznutra. Gleda oko sebe. Borovi. Snijeg u krošnjama. Ulične svjetiljke. Klupe prekrivene snijegom. Park. Čarobno. Nešto. Večeras. Sat. Spušta pogled. Još malo. Misao. Sjećanje. Otac? Pokušava. Strogi pogled. Zagrljaj? Možda. Ne sjeća se. Ponovo sjećanje. Sestra? Zvonak smijeh. Trčanje po kući. Vriska. Veselo. Razdragano. Majčin glas. Prijekoran. Ormar. Pažnja. Skupo. Vrijedno.

Prolaznik. Zastaje. Zamišljena. Pogled prema nebu. Pahulje. Bezbroj. Sve u redu? Da. Odlazi. Spušta pogled. Ulična svjetiljka. Zlatna boja. Opet sjećanje. Pomiješano. Majka koja je drži u naručju. Otac sjedi. Sestra spava. Toplina. Njezin dlan. Gleda. Pahulja. Savršen oblik. Ne topi se. Gleda. Opet sjećanje. Kuća. Veliki prozor. Pogled na ulicu. Djeca trče. Viču. Želi ići s njima. Očev glas. Ne. Plakanje. Očev zagrljaj. Obećanje. Sigurnost. Hrabrost. Snaga. Pogled na sat. Skoro. Koliko je prošlo? Previše. Predugo. Nedostaju. Glasovi. Ustaje. Nisu oni. Ljudi. Petero. Veseli. Pjevaju. Galame. Glasan smijeh. Raspoloženi. Razmišlja. Snijeg? Nešto ima. U snijegu. Čarobno. Magično. Privlačno. Što? Možda sjećanja? Kakva? Prošla. Roditelji. Braća. Sestre. Prijatelji. Topao stan. Bor koji svijetli. Obitelj. Ljubav? Mir? Sreća? Voli snijeg. Snijeg čuva. Što? Njezina sjećanja. Diže pogled. Pahulje. Lagane. Baršunaste. Tople. Snijeg kao more sjećanja. Pahulje kao događaji. Prati veliku pahulju pogledom. Pahulja kao događaj. Koji? Bilo koji. Koji želi. Kojeg se sjeća. Velika pahulja važan događaj. Koji? Kad je diplomirala. Druga pahulja. Pored njenog lica. Događaj. Koji? Kad je bila sretna. Zašto je bila sretna? Nije važno. Bila je. Treća pahulja. Treći događaj. Koji? Kad je pobijedila bolest. Pogled prema nebu. Bezbroj pahulja. Bezbroj događaja.

Glasovi. Osluškivanje. Možda su oni. Ustaje. Troje ljudi. Sjene. Glas progovara. Sjećanje. Glas poznat. Sestra! Uzdah. Radost, euforija, mir? Sve!!! Zagrljaj. Miris sestrine kose. Miris njezine odjeće. Isti. Pahulje pomiješane sa suzama. Ne govori. Šuti. Sjećanje. Sestra? Vesela. Vragolasta. Zaigrana. Odmiče se. Pogled. Isti! Veseo, zaigran, vragolast. Kao da su još uvijek djeca. Nisu odrasle. Drugi glas. Hladan. Dubok. Malo napuknut. Otac? Zagrljaj. Konačno!!! Sigurnost, hrabrost, šutnja. Očev glas ponovo. Topao. Ljubav. Sjećanje. Na oca. Više ne treba. Otac je tu. Grli. Dugo. Čvrsto. Muški. Pravi otac. Ponovo pahulje. Suze. Otac plače. Velike oči. Nisu hladne. Blage su. Preplašene. Sretne. Treći glas. Poznat glas. Pazi! Past ćeš! Slomit ćeš! Brinem se! Kuda ćeš? Što se ne javljaš? Majka. Miris toplog kruha. Toplina vatre. Njezine nježne ruke. Njezine tople ruke. Ljubi. Lice. Obraz. Oči. Čelo. Jak zagrljaj. Gotovo nestaje zraka. Jecaj. Pahulje pomiješane sa suzama. Opet. Zbrka. Pitanja. Puno pitanja. Odgovori. Toliko ih je. Odakle početi? Od početka? Trajat će. I treba. Prošle su godine. Konačno. Gleda. Sestru. Oca. Majku. Konačno! Svi zajedno! Još ne vjeruje. Gleda sestru. Smijeh. Gleda majku. Smijeh. Gleda oca. Smijeh. Sanja? Možda. Otac progovara. Snijeg. Da. Majka gleda pahulje. Gleda nebo. Spušta pogled. Gleda nju. Velika pahulja između njezinog i majčinog pogleda. Obje gledaju. Pahulja nestaje u snijegu. Nije važno. Konačno! Tu su! Godine čekanja i iščekivanja!!! Stoje. Gledaju se. Četvoro. Obitelj.

Ima nešto magično u snijegu? Možda. Ima nešto neobično u pahuljama? Sigurno. Ima nešto čudnovato u krošnji bora prekrivenoj snijegom? Ima. Ima nešto privlačno u zlatnom svijetlu ulične lampe? Hm? Ima? Ali što? Ne zna. Ne može objasniti. Gleda. Osjeća. Dodiruje. Sestrine ruke. Očevo lice. Majčin topao dah. Negdje duboko u sebi govori. Snijeg? Ima nešto magično u njemu. Pahulje? Ima nešto neobično u njima. Ali što? Ne može dati odgovor. Nije važno. Konačno svi su tu! Zajedno! Obitelj! Šute. Odlaze.

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama??? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama. Tri velike savršene pahulje. Otac, majka, sestra. Četvrta pahulja. Ona. Krhka, nemoćna pahulja. Pada. Ne topi se. Traje. Dugo. Vječno. Razmišlja. Snijeg krije. Skriva. Bezbroj pahulja. Bezbroj priča. Bezbroj sudbina. Snijeg šuti. Ali pahulje pričaju. Svaka za sebe. Savršena. Prekrasna. Priča. Svoju priču. Traži? Sreću? Mir? Tišinu? Smisao? Svrhu? Obitelj? Tko zna? Ni ona ne zna. Ali osluškuje. Pahulje pričaju…

 

U Sarajevu, 12. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (Foto): 123rf.com

O očekivanjima drugih

Očekivanja su uvijek u opasnosti da budu iznevjerena. Očekivanja nikada do kraja nisu ostvarena. Iznevjerenost i neostvarenost očekivanja stvaraju napetost. Napetost stvara nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo stvara bijeg u sebe. Čovjek nesposoban prihvatiti da neka očekivanja niti mora ispuniti niti trebaju biti ostvarena sklanja se u svoju nutrinu. Ali tu ne pronalazi mir.

Tu pronalazi sukob sa samim sobom, jer drugi zahtijevaju da očekivanja budu ostvarena i ispunjena, a za to čovjek više nema ni volje, ni snage, ni želje. Kako se oduprijeti zahtjevima drugih koji nam nameću očekivanja koja ne želimo, očekivanja koja nisu naša, očekivanja koja osobno čovjeku ne znače ništa? Možda je dobro početi od drugoga koji pred nas postavlja zahtjev i traži da se njegova očekivanja ispune. Ukoliko drugi pred nas stavlja određena očekivanja, treba ponovno preispitati vlastitu slobodu pred očekivanjima drugog. Mogu li i smijem li slobodno odlučiti da očekivanja drugoga nisu moja očekivanja i da očekivanja drugoga ne mogu nametnuti nutarnju obvezu čovjeku tako da očekivanjima drugih ne može, ne smije i ne treba reći ne? Sloboda čovjeka u odnosu na očekivanja drugih nije isključiva sloboda koja uvijek govori ne, nego uključujuća sloboda koja slobodno bira između onih očekivanja kojima sloboda kaže da i onih kojima sloboda kaže ne. Čovjek je iznutra slobodan reći da onim očekivanjima drugih za koja odluči da ih može i treba prihvatiti ne zato jer ih i on želi, nego jer je iznutra slobodan reći da tim očekivanjima bez obzira kako ta očekivanja doživljava onaj drugi koji ih postavlja, traži, zahtjeva. Samo ukoliko je čovjek slobodan iznutra, oslobođen izvanjskih obveza, nametanja, zahtjeva, uvjeta, samo iznutra slobodan čovjek može reći da očekivanjima drugih, kao što im može reći i ne. Frustracija koja nastaje u čovjekovoj nutrini kad mu drugi nameću očekivanja koja ne želi i ne smatra svojima je osjećaj da čovjek nije slobodan iznutra odlučiti se kako želi ili ne želi ispuniti očekivanja drugog, nego izvana osjeća pritisak obveze koja sputava njegovu nutarnju slobodu tjerajući ga pri tom da izvana daje obećanja, a iznutra se puni jalom i gnjevom što je obećanja dao. Ukoliko odgovara sa da na očekivanja drugih iz svoje nutarnje slobode ne osjeća poteškoću ni teret radi očekivanja drugih. Iz svoje nutarnje slobode on se odlučuje ispuniti očekivanja drugih jer je to sam slobodno odlučio učiniti. Tada čovjek ne osjeća jal i gnjev što drugi od njega nešto očekuje. Iznutra slobodan čovjek shvaća da očekivanja drugih ne mogu biti nametnuta kao izvanjska obveza njegovoj nutarnjoj slobodi. Uvijek slobodan iznutra čovjek može reći ne želim, ne smatram, ne trebam ispuniti očekivanja drugoga. Ovakav stav nutarnje slobode pred očekivanjima drugih često se smatra individualističkim stavom čovjeka kojega ništa ne zanima, koji živi kako hoće i kako želi i koji ne registrira postojanje drugih oko njega. Ali to je tako samo u očima drugih koji mu izvana nameću očekivanja koja nisu njegova. Drugome je najteže prihvatiti da njegova očekivanja kao i njihovo ispunjenje nisu važna i potrebna čovjeku koji je iznutra slobodan da im kaže ne. Iznutra slobodan čovjek u odnosu na očekivanja drugih je čovjek koji je svjestan da očekivanjima drugoga nekad može, treba i smije jednostavno reći ne.

 

Sarajevo, 8. 12. 2017.

O. J.

SVAĐA

Počinje s najgorim. Vrijeđa. Osjećam bijes. Muka mi. Zna gdje sam najslabiji. Udara nemilice. Ne štedi. Kao da ne bira riječi. Ali bira. Zna što govori. Zna prvu riječ. Propalica!!! Nastavlja nešto nižim tonom, ali nesmiljenom žestinom. Bezvrijedan! Gubitnik! Kukavica! Slabić! Šutim. Počinje govor o prošlosti. Kakav sam bio. Kakvog me pronašla. Gdje sam mogao sve završiti. Što sam mogao postati, a u što me je ona pretvorila. Čovjek! Muškarac! Poštuju te! Ugled! Posao! Šutim i dalje. Nastavlja. Ton je niži. Ali je i dalje glasno da se ne bih mogao praviti da nisam čuo. Fakultet. Odustao bih da nije bilo nje. Novac. Nikad nisam s njim znao. Ona sve vodi. O svemu brine. Već joj je dosta. Ponovno podiže glas. Nezahvalnost! Nemam vremena za nju. Glas se stišava i počinje normalniji ton. Ne komuniciram. Udaljen sam. Mislim da je intelektualno glupa. Nema pameti. Glava u propuhu. Naslađujem se. Nesigurna je. Ja sam kriv. Preda mnom ne može biti ono što jest. Uvijek prigovaram. Ne valja. Ne može. Neću. Ne ide tako. Nisi dovoljno dobra. Ne trudiš se. Odsutan sam. Iskorištavam. Kad je loše, treba mi. Ako je dobro, nema me nigdje. Bježim. Skrivam se. Ne shvaćam probleme. Ne shvaćam nju. Opet argument iz prošlosti. Zaboravio sam važan datum. Ne znam. Ali njoj je bio važan. Opet argument. Malo jačim glasom. Kukavica! Idiot! Đubre! Ton se pojačava. Još uvijek šutim. Srce ubrzava. U glavi tutnji. Dlanovi su vreli. Želudac. Muka. Ružan osjećaj. Kad iščekuješ, a ne znaš što. Razmišljam. Uzvratiti? Obvezno. Na koji način? Maksimalno najgori način. Niskim udarcima. Ne popuštati. Slomiti je. Neka padne. Nastaviti istim ritmom. Glas se stišava. Nešto o kreditu. Loša odluka. Nisam pitao. Sjeda. Pogled. Ne znam. Ne mogu odrediti. Mržnja, ljutnja, tuga, patnja, ljubav, nesigurnost, strah, sve zajedno? Oči ugašene. Gledaju prazno. Umor. Oči i lice među dlanovima. Jecaj. Prisjećam se. Stari govorio. Ne vjeruj suzama. Ne vjerujem. Počinjem. Podiže glavu i oči. Nekoliko suza. Dlanovi se opuštaju. Srce ubrzava. Glava eksplodira. Osjećaj nadmoći. Zavodnički i bolestan. Razoran. Ja sam nadčovjek. Osjećam žestinu i bol. Udaram najniže. Biram riječi. Ne psujem. Ali ću početi. Ne sad. Kasnije. Oduzela mi godine života. Oduzela mi radost. Oduzela mi zadovoljstvo. Zbog nje sve. Nesretan. Nezadovoljan. Promašio život. Stojim u mjestu. Ništa nisam ostvario. Propao sam. Jesam. Zbog nje. Ništa. Prazan život. Nervozan. Čangrizav. Ljut. Napet. Sve zbog nje. Već godinama tako. Hladna. Bešćutna. Nedodirljiva. Ohola. Zlobna. Pokvarena. Krije od mene. Puno. Iskorištava. Bubnjanje u glavi pojačava. Srce udara u ušima. Dlanovi se znoje. Muka iznutra. Negdje u dubini duše. Tama. Mračno. Krik iz dubine. Otrov. Grize dušu. Kosti. Sve. Mrzim. Iz dna duše. Ne mogu je gledati. Zamišljam. Moglo je bez nje. Muka se pojačava. Otrov prodire u ruke. Razbijam. Staklo na stolu puca. Dlan topao. Posjekotina. Ustaje. Odlazi. Otrov se nakratko povlači. Bubnjanje u glavi stišava. Dlan na lijevoj ruci malo hladniji. I dalje mrzim. Prilazi. Miris šampona. Dodir ruke. Topao. Drhti. Strah. Tresem se. Muka i gnjev. Progovara. Tiho. Šutim. Muka drži. Čvrsto. Želudac u grču. Pokušava zamotati. Odbijam. Odlazim. Govori. Plače. U glavi odzvanja „ne vjeruj suzama“. Tresak vrata. Kupatilo. Ogledalo. Lice. Izobličeno. Strašno. Pakosno i pakleno. Ne prepoznajem. Bubnjanje traje. Ritmički, ali slabije. Kucanje. Bubnjanje se pojačava. Srce ubrzava. Opet muka. Nešto u meni. Negdje duboko. Tamno. Ružno. Mračno. Njezin glas. Gledam ogledalo. U sebi. Govorim nekomu. Tolike godine. Vrijeme. Živci. Zdravlje. Načeto ili potrošeno. Zbog nje. Smišljam. Uvrede. Optužbe. Mogao sam biti sretan. Kriva za sve. Strelovita misao u glavi. Paklena. Napasti. Ne može imati djecu. Kažnjena. Jalova. Bolesna. Prokleta. Lice se opet izobličuje. Ne prepoznajem čovjeka u ogledalu. Oči zlobne, lice zlokobno. Sprema nešto. Nešto opako. Kucanje opet. Jesam li dobro? Strah i kod mene. Netko drugi je u ogledalu. Nisam ja. Kao da dolazim k sebi. Oči normalne. Lice bez gnjeva. Dlanovi hladni. Bubnjanje u daljini isprekidano. Puls normalan. Odzivam se. Dolazim. Neka sačeka. Ruka zamotana. Razmišljam. Ogledalo. Ovo sam ja. Oči mirne. Lice normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Ne znam. Izlazim. Oči crne. Boja u očima. Nejaka i slabašna. Tragovi pepela u pogledu. Ruka. Dlan mekan i topao. Još uvijek drhti. Dodiruje lice. Godi. Bubnjanje prestaje. Dodirujem lice. Obraz vlažan. Brišem. Drugi obraz. Opet brišem. Sklanjam kosu. Miris šampona. Ljubim čelo. Grli oko vrata. Grlim struk. Plače. Šutim. Negdje. U dubini. Nešto. Toplo. Privlačno. Ugodno. Mirno. Svijetlo. Grlim jače. Drhtaj. U njoj. Oboje. Dokle ovako? Pita. Ne znam. Grli jače. Grlim jače. Ljubim obraz. Miris šampona. Ljubim obraz. Ljubim oči. Oči otvorene. Crne. Sjajne. Tragovi pepela nestali. Negdje duboko. Nešto. Dobro. Osjećaj ugodan. Svijetlo. Dokle? Tiho. Ne zna. Glas slabašan. Gledam lice. Umorna. Prestrašena. Nesigurna. Izmučena. Previše pitanja. Premalo zajedno. Previše svega. Posla. Prijatelja. Rodbine. Briga. Obveza. Odlučujemo. Vikend. Sami. Definitivno. Nigdje se ne ide. Osmijeh. Gladan? Svakako. I ona. Jedemo. Sjećamo se. Prošlost. Smiješne stvari. Spačke i fore. Smijemo se. Ustaje. Bit će u sobi. Treba me. I ja nju. Ustajem. Kupatilo. Ogledalo. Sve normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Strah u meni. Ja? Ne znam. Ne bih volio. Ogledalo. Misao u glavi. Nešto. Maloprije. U dubini bića. Strašno. Zloguko. Pakleno. Drhtaj. Jeza. Ne želim misliti. Izlazim. Hodam. Soba. Nešto u dubini. Ugodno. Mirno. Dobro. Svijetlo. Osmijeh. Dodirujem lice. Ljubim oči. Ljubim čelo. Drhti. Nešto u dubini. Pojačava. Glazba? Moguće. Simfonija ljubavi? Anđeoski orkestar? Ne znam. U dubini. Svijetlo. Jarko.

 

U Sarajevu, 4. 12. 2017.

O. J.

O AMERIKANIZACIJI DOBRA I ZLA

Lako je biti super-junak, teško je biti čovjek… 

Gledati film u kinu o super-junaku ili grupi super-junaka je slično gledanju sapunica. Pogledate prvu epizodu i onda sačekate nekoliko mjeseci i odgledate posljednju epizodu i manje je više svo vrijeme jasno tko su dobri, a tko zli. U sapunici na kraju sve završava uglavnom vjenčanjem para kojega su cijelu seriju pokušavali razdvojiti uz sliku djeteta koje je plod zabranjene ljubavi.

Gledati film o super-junacima je slično. Odgledate prvih par minuta, a onda mirno prespavate do zadnjih pet minuta filma kada super-junak baca pogled na porušene zgrade i trgove, i obvezno s američkom zastavom na napola srušenoj Bijeloj kući, dok u punom kadru izgovara legendarnu rečenicu „kako ćemo uskoro iz pepela i kaosa izgraditi novi bolji i naravno – pod moranje – slobodni svijet“. „Privlačnost“ sapunica i filmova o super-junacima je u vrlo jasnom i određenom razdvajanju dobrih od zlih.

U sapunici glavnom junaku i junakinji sve je dopušteno učiniti, varati, bježati, otimati, jer su oni jednostavno kao takvi dobri. Sve što čine ne može biti zlo. Isto tako, i super-junaci su strogo odvojeni od zlikovaca. Super-junak je dobar po naravi od samog početka i to što iza njega ostaju stradali nevini i srušeni gradovi ne može biti nazvano zlim. Sve to rušenje i razaranje je takoreći dobro. Superman, Captain America, Batman, Justice League, Optimus Prime… svi su oni jednostavno dobri. Propitivati njihove moralne odluke kao i  njihove likove je besmisleno. Nikada i nigdje ne mogu učiniti ništa loše.

Ako je Hana Arendt nekad promišljala banalnost zla u smislu njegove – recimo to tako – normalnosti, treba promišljati i ovu svojevrsnu „amerikanizaciju zla“ bilo da je riječ o filmovima ili ako je riječ o sapunicama. Super-junaci i likovi iz sapunica možda mogu tu i tamo imati povremenu dilemu oko toga što kane učiniti, bilo da je riječ o par minuta filma ili par epizoda u seriji, tek toliko da se naglasi kako i oni nekad znaju pokazati svoju ljudsku stranu, pa se zapitati o dobroti ili zloći onoga što čine. Međutim, sve se to vrlo brzo potroši u svoj sili specijalnih efekata u filmu  ili suza i ljubavnih scena u sapunici.

Oni utječu i na ljude u stvarnom svijetu.  Amerikanizacija dobra i zla kroz filmove i kroz serije bez ikakvih pitanja uklanja nijanse, pitanja, moralne dvojbe, teškoće i posljedice odluka koje čovjek donosi u stvarnom svijetu u odnosu prema stvarnim ljudima, kada se nađe pred stvarnim zlom koje se može učiniti ili ga treba spriječiti ili izbjeći. Super-junaci i likovi sapunica uvijek pred sobom imaju svijet oslikan crno-bijelim tonovima, dobrom koje oni predstavljaju te zlom koje predstavljaju svi drugi.

Pitati zašto bi Captain America u svom plemenitom pohodu razorio nekoliko gradova i greškom pobio nekoliko nevinih se ne postavlja. Ili zašto glavni lik sapunice u svom plemenitom pohodu u ime ljubavi pri tom greškom ili smišljeno ubije nekog bližeg ili daljeg člana svoje obitelji od brata, sestre, oca pa do punice, svekrve se također ne postavlja. Njihovi postupci se opravdavaju zadnjim minutama filma ili posljednjom epizodom serije. Američka zastava u koju gleda ponosni super-junak ili mlada u vjenčanici u koju zaljubljeno gleda markantni mladoženja s njegovanom bradom i plamenim crnim očima, dovoljno su opravdanje i dovoljno su privlačni da im oprostite sve što su u prethodnim epizodama serije ili minutama filma učinili.

“Avengers” –  Izvor (Photo): http://popspoken.com/arts/2015/04/avengers-age-of-ultron

Valjda se u svemu tome i skriva ta neodoljivost američke kulture za prosječnog gledatelja. Tu mu se omogućuje da se lako i ekspresno identificira s likovima koji su „super“, a osim toga što su obdareni posebnim moćima i sposobnostima, možda još važnije, oni su slobodni od bilo kakvih nasrtljivih i neugodnih moralnih dvojbi, jer oni su jednostavno sami po sebi dobri, kao što su drugi slično tako sami po sebi zli. Kako, zašto, ne zna se i ne pita se… Ta oni se i ne kreću u obzoru neke zahtjevne artističke drame koja ima beskonačno mnogo vremena za takva moralna i filozofska pitanja. Naprotiv, oni ne mogu čekati, jer ni njihovi neprijatelji ne čekaju. Oni moraju razarati, jer eto, ispada da pored lošeg razaranja postoji i to neko dobro razaranje te ono još bolje i moralnije ubijanje

Što na kraju reći nego da je nepodnošljivo lako biti super-junak, no pri tome ostaje ono andrićevsko da je teško biti čovjek… onaj istinski čovječni čovjek.

 

U Sarajevu, 25. 11. 2017.

O. J.

O LIJEPOM I RUŽNOM

Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne možete nekom pokloniti prsten, a ljepotu prstena ostaviti tamo gdje ste prsten kupili. Ne možete nekom pokloniti ogrlicu, a ljepotu ogrlice ostaviti u skupoj kutiji. Ne možete nekom pokloniti dar za rođendan, a svoju radost i sreću ostaviti tamo gdje ste poklon uzeli. Ne možete poklanjati, a ono što osjećate prema osobi ostaviti u trgovini ili na kasi. Ljepota prstena ide zajedno s njim, privlačnost ogrlice dolazi zajedno s njom, radost i sreća dara kojega darujete ide zajedno s vama.

Razdvajati ljepotu i prsten, privlačnost i ogrlicu, radost i dar je kao pokušati sebe predstaviti drugome, a u isto vrijeme svoju dušu ostaviti kod kuće. Ali ne možete ni darovati ljepotu prstena bez prstena, ne možete dočarati privlačnost ogrlice bez ogrlice, ne možete dočarati radost bez dara, to bi bilo kao da sebe pokušate predstaviti drugome kroz svoju dušu, a da svoje tijelo, boju svojih očiju, miris svoje kose, privlačnost svoga osmijeha ostavite kod kuće. Kada poklanjate ili kada se predstavljate potrebno je oboje i da tu bude prisutna i vaša duša i vaše tijelo, i prsten i njegova ljepota, i ogrlica i njezina privlačnost i vaša radost i vaš dar.

Puno se govori o ljepoti. Što je ljepota, zašto nešto i nekoga nazvati lijepim? Odakle ljepota dolazi, tko je ovlašten definirati ljepotu i reći ti si lijepa, a ti nisi. Ti imaš lijepe oči, a ti nemaš. Ti imaš lijep osmijeh, a ti nemaš. Ljepota je ideja kako prsten i njegova ljepota uvijek idu zajedno i kako se ne mogu nikada razdvojiti jedno od drugog. Isto tako, ljepota je čovjekova svijest kako ne može ostaviti svoje tijelo kući, a okolo nosati samo svoju dušu ili ostaviti dušu kod kuće, a hodati okolo samo s tijelom.

Ako čovjek ostavi svoje tijelo kući, a okolo hoda samo s dušom, nitko ga neće primijetiti, jer je duh onaj kojega se ne primjećuje. Ako čovjek ostavi svoju dušu kući, a okolo hoda samo s tijelom, bit će prazna ljuštura. Lijep čovjek hoda okolo i s dušom i s tijelom, kad daruje i poklanja on unosi oboje, i svoju dušu i svoje tijelo. Kad poklanja prsten, poklanja svoj osmijeh i radost duše, kada poklanja ogrlicu, poklanja svoj šarm i svoje nutarnje zadovoljstvo. Kad poklanja dar za rođendan, poklanja topao stisak ruke i nutarnju sreću.  Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne smatramo lijepima osmijehe nekih ljudi; ne smatramo lijepima njihove oči, njihov stas i boju glasa. Štoviše, izmislili smo i riječ za to: ružan, ružnoća. Bolesnik nam je ružan, osoba s viškom kilograma nam je ružna, netko s velikim nosom nam je ružan, netko s klempavim ušima nam je ružan. Netko nizak nam je ružan, netko ćelav nam je ružan. I ne samo da smo izmislili riječ, izmislili smo jedan cijeli svijet ljepote gdje ponekad starac, ćelavac, klempav, nema svoje mjesto i postao je predmet ismijavanja. Do ružnog smo došli jer smo ljepotu strogo podijelili na dvoje. Prsten smo odvojili od njegove ljepote, ogrlicu od njezine privlačnosti, dar od radosti darivanja, čovjekovo tijelo od njegove duše i dušu od njegova tijela.

Danas smo fokusirani na tijelo. Koncentrirani smo na prsten, ogrlicu i dar i na njihovu cijenu, ali ne više na njihovu ljepotu. Tako smo i čovjeku odredili cijenu i odredili smo cijenu i njegovoj ljepoti. Njegovu smo dušu negdje putem zaboravili. Zato i prezrivo govorimo o nekom muškarcu ili ženi da je ružan ili ružna jer smo odlučili da on ili ona svoju dušu mora ostaviti kod kuće. Okolo mora samo hodati tijelom, u praznoj ljušturi bez duše. Zato i prezrivo govorimo jedni o drugima jer tražimo jedni od drugih da duše ostavimo kod kuće i da ih ne nosimo. A toliko je lijepih duša skrivenih u uglovima stanova i kuća, tolikih plemenitosti, tolikih dobrota, tolikih radosti…

Zabranjujemo prstenu da nosi sa sobom svoju ljepotu i ogrlici da nosi sa sobom svoju privlačnost, daru da nosi sa sobom svoju radost. Zabranili smo čovjeku da bude lijep, da bude i tijelo i duša, nego mu određujemo da bude samo tijelo, da bude ružan, da ne nosi svoju dušu sa sobom. Ne možemo odvojiti prsten od njegove ljepote i ogrlicu od njezine privlačnosti, i ne možemo odvojiti čovjeka od njegove duše. Možemo li zabraniti prstenu da bude lijep i ogrlici da bude privlačna?

Pokušali smo i pokušavamo čovjeka razdvojiti na dvoje, to razdvajanje čovjeka od njegove duše, od njegove nutrine zove se ružnoća i nazvali smo to ružnim. Ali nema ružnih ljudi i ružni ljudi ne postoje, postoji tek poneki čovjek koji se bezuspješno trudi razdvojiti prsten i ljepotu, ogrlicu i privlačnost, dar i radost, jer je odavno svoju dušu ostavio kod kuće i zabranio joj da hoda zajedno s njim. Zato i ne vidi ljepotu u drugom jer je više nema čime vidjeti, i druge kao i sebe smatra praznim ljušturama koje okolo hodaju i prezrivo govori drugima kako su ružni ne shvaćajući da je on najružniji čovjek na svijetu jer je odvojio svoje tijelo od svoje duše, i samog sebe pretvorio je u prsten bez ljepote, ogrlicu bez privlačnosti, dar bez radosti.

 

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Sarajevo

Jutro. Hladno i maglovito. Sitna kiša pomiješana sa snijegom ne prestaje. Tramvajska stanica je puna ljudi. Zabrinuti pogled starice dok steže torbicu i gleda račun za struju. Nervozni pogled srednjoškolca dok klizi prstom po mobitelu. Ljutit pogled oca na sat. Dijete ga stalno pita, a kad će tramvaj.

Djevojka se nezainteresirano okreće oko sebe. Tramvaj kasni. Po običaju. Gledam promjene na licima. Starica spušta pogled i gleda u lokvu ispred sebe. Nema za taksi. Srednjoškolac s nekim glasno priča na mobitel. Psuje državu, politiku, grad, tramvaje, revizore. Ljutito odlazi i sudara se usput sa mnom. Nema isprike. Otac nezadovoljno vadi mobitel iz džepa. Zove. Supruga s druge strane. Viče i galami. Dijete počinje plakati. Djevojka sjeda u taksi. Naprijed. Taksist je odmjerava i smiješi se. Djevojka ne registrira nezainteresirano gleda naprijed. Ljudi se polako razilaze. Ljuti, nervozni.

Pođem pješice do sljedeće stanice. Trotoar je mokar, neravan i loš. Mnoštvo auta guši se u gužvi. Dva policajca na raskršću. Zaustavljaju djevojku. Traže nešto. Dok ona pretura po torbi, drugi prelaze cestu iako je crveno za pješake. Vozač dobacuje iz auta u prolazu da ih treba biti sram što pljačkaju obične ljude i studente. Policajac mu sočno psuje i prijeti kaznom. Srednji prst i zeleno za prolaz. Vozač odlazi psujući policajcu. Sudaram se s čovjekom koji žuri. Baloner, kravata i odijelo. Skupe cipele i kožna torba. Pogleda me prezrivo. Uzvratim istom mjeru. Nešto govori o kulturi i ponašanju. Uzvraćam o lopovluku i korumpiranim političarima kojima pripada. Odlazi gestikulirajući prstom. Prijetnja. On je negdje glavni naći će me i dovesti mi policiju na vrata. Zakon se mora poštivati u ovoj zemlji. Opsujem i njega i zakon. Zastane se i okrene. Bujica prostačkih riječi iz njegovih usta. Ljudi zastaju i gledaju u čudu. Odijelo i kravata koji bljuju. Ne osvrćem se. Umirovljenik mi odobrava. Neka si mu rekao svi su oni lopovi i pokvareni. Slažem se kimanjem glavom.

Druga stanica. Gužva. Ako tramvaj dođe, ni pola nas neće moći ući. Dvije starije gospođe stoje. Komentiraju stalne redukcije vode. Ne mogu kuhati. Slažu se da je i ratu bilo više vode. Žale se na račune. Računi visoki, mirovine premale. Pomažu djeca izvana. Sin u Kanadi, kćer u Americi. Snašli se. Na vrijeme pobjegli. Pomognu kad mogu. I njima je teško samo rade, a ne zarađuju puno. Mladić i djevojka raspravljaju. Ona prigovara što je lajkao status drugoj. On hladno odgovara da je samo prijatelj s njom i ništa više. Ona ne vjeruje. Predugo traje njegovo dopisivanje s njom preko facebooka. Ako je voli, blokirat će je i neće još više lajkati statuse. On obećava. Zagrle se. Mladić vadi slušalice iz ušiju. Pruža ruku. Čvrst i srdačan stisak iz zagrljaj. Školski kolega kojega nije dugo vidio. Upravo stigao izvana. Majka umrla. Prodaje stan. Ne misli se vratiti u grad. Nema života u ovom gradu, ne može se živjeti od stare slave niti ona može plaćati račune i kupiti kruh. Dobro mu je vani. Zadovoljan. Ima dobar posao. Informatika i menagment. Kod njih u Švedskoj je sve puno bolje i uređenije. Već ima svoj stan. Puno se radi, ali se isplati. Planira otvoriti firmu uskoro. Pozdravlja se. Žuri u pokopno. Mamlazi ne znaju ništa i boji se da bi se dženaza mogla odgoditi za dva dana. Psuje administraciju, općinu i ženu na šalteru u općini. Bila je osorna i bezobrazna. Otpilila ga kao ublehu. U Švedskoj kod njim toga nema, a općinska šalteruša bi tamo odmah dobila otkaz. Tramvaj ne dolazi. Ljudi se razilaze. Netko pita zna li se što je. Netko odgovara da je nestalo struje u centrali i da popravljaju kvar. Netko odgovara uz sočnu psovku centrali i direktoru i načelniku općine. Zna načelnika iz srednje, zajedno se igrali u haustoru i ganjali trebe po gradu. Sad se pravi da ga ne zna. A zna da je jedva završio srednju i kupio fakultet poslije rata. Ne bi mu dao ni da mu životinje čuva, a kamoli da vodi općinu. Nepravda, netko progovara rezignirano u masi. Svi su oni isti, netko ljutito dodaje. Lopovi samo sebi uzimaju, a narod nema što jesti.

Odlazim dalje. Treća stanica. Puno srednjoškolaca. Čekaju. Drago im što kasne na prvi sat. Netko glasno odobrava nečiji uzvik dabogda škola propala. Neki pljeskaju. Imaju kontrolni iz matematike prvi sat. Taman ga neće pisati. Nisu učili. Bili vani sinoć do kasno. Neki dečko među njima prima prijateljski udarac po leđima. Zbario neku curu sinoć, starija, nije loša, radi, imao posao. Kad maturira, plaćat će mu fakultet. Dvije djevojke razgovaraju. Jedna ljuta. Kupio je krivi poklon. Htjela je cipele iz Zare, on kupio cipele u Borovu. Još mu doslovce nacrtala koje hoće. Konstatacija kako su muškarci idioti koji ne slušaju žene kad im govore nailazi na potvrđivanje kod druge. I njezin je takav. Za rođendan joj kupio mobitel samsung, a rekla mu da hoće iphone. On rekao da je isto. Kako može biti isto ako se ovo zove samsung, a ono iphone, pokazuje drugoj. Logično, druga potvrđuje. Nikad me ne sluša. A kad mu trebam, onda se pretvori u uho druga nastavlja. Ma svi su oni isti. Obje kimaju glavom i krenu prema cesti. Ljube se usiljeno. Obećavaju se vidjeti večeras. Svirka uživo i degustacija vina. Ići će same. Da se odmore od svojih momaka. Jedna ulazi u taksi, druga se vraća na stanicu. Čeprka po torbi. Vadi mobitel. Halo ljubavi, gdje si, nedostaješ mi. Namješten osmijeh i boja glasa. Baš lijepo. Večeras sam planirala malo do svojih, pa da dogovor za večeras prebacimo za sutra navečer. Kima glavom. Može. Srce si. Volim te. Ćao. Okreće se prema meni. Gledam nezainteresirano u stranu. Nije sigurna jesam li je čuo. Odlazi koji metar od mene. Ne pomičem se. Nije me briga. Netko iz mase govori kako u ovom gradu ništa ne funkcionira. Sinoć mu žena upalila mašinu da opere veš. Izgorjeli grijači. Nestalo vode. Sto pedeset maraka popravak. Psuje kantonalnog premijera i direktora vodovoda. Nekoliko ljudi mu odobrava. I kod njih nema vode. Netko postavlja pitanje kako u zemlji gdje ima poplava nema vode za piti. Stare cijevi, odgovara netko iz mase. Još iz austrougarskog vremena. Netko hvali titino vrijeme. Živjelo se bogovski, imalo se para i svega. Netko provocira da ide u Beograd i tamo umre na njegovom grobu. Netko dobacuje da je tito bio manga i maher, pravi haver. Netko odbacuje da je bio obični kriminalac i bravar, zločinac i ubojica. U glasnoj svađi mišljenja se razilaze. Netko glasno psuje i titu, i bakira, i čovića i dodika i bosnu i hercegovinu, jer ljudi nemaju šta jesti i odakle platiti račune. Koga briga kako se živjelo, sad se ne može živjeti. Ljudi odoše vani, jer nemaju posla. Sin mu otišao prije tri mjeseca u Njemačku. Dobio posao u struci. Ovdje završio fakultet i dvije godine čekao da dobije neki posao. Ništa. Nije član političke stranke na vlasti. Nije se htio učlaniti. Mogao je dobiti posao u općini. Netko priča na mobitel. Objašnjava da je cijena fiksna i da auto nije za zamjenu. Neće na rate. Samo keš. Auto registriran i uredno servisiran. Prvi vlasnik i prva ruka. Kilometraža originalna. Nove univerzalne gume. Dizel. Sto pedeset konja. Troši ko upaljač. Garažiran. Nema packe. Dogovor pada. Dvaest iljada. Tramvaj ne dolazi. Većina ljudi odlazi, poneko još čeka. Nastavim dalje.

Četvrta stanica.  Dijete hoda i prosi marku. Netko ga odguruje od sebe. Netko vadi marku. Pruža. Dijete nastavlja dalje. Student razgovara na mobitel. Težak ispit jučer. Sve ih oborio. Dao pitanja o kojima ništa nije govorio na predavanjima. Dvaput došao na predavanja na početku da im kaže da moraju kupiti njegovu knjigu i na kraju da moraju kopirati skriptu koju je napravio. Laže. Asistentica sve odradila umjesto njega. Pričala nam. On hoda po svijetu i predaje na privatnim fakultetima, ne zna koliko mjesečno para ubije. Bio ministar. I sad se bavi više politikom. Ma znam, nastavlja student. Čim završim odoh odavde. Jaran mi ima malu firmu u Irskoj nešto oko kompjutera i dizajna, treba im web dizajner. Ako je pametan, i on će otići odavde čim završi. Starija gospođa nezadovoljno govori. Grad je loš. Zapušten. Prljav. Stalno nešto opljačkaju ili autom nekoga udare. Kultura ispod svakog nivoa, potvrđuje starac. Odijelo staro i malo pohabano, ali uredno ispeglano. Nema više one fine gospode i kulture od prije. Nekultura na svakom koraku, starica govori. Mladić se okreće prema njima. Generacija tranzistora. Ne znaju ništa, zapeli u nekom vremenu. Ispada da smo svi nekulturni i bezobrazni. Hajd’ sjašite više s tom pričom o kulturi. Ima i sad kulturnih i finih ljudi. Tko vam je kriv što ne izlazite malo češće nego od prvog do prvog po penziju. Gledaju ga. Odmiču se. Tapšanje po ramenu. Neka si im rekao. I treba im. Samo trkeljaju o nekoj kulturi i kulturnom ponašanju ko da smo svi mi stoka neka. Mladić se okreće. Jaranski zagrljaj. Trenerka, patike i zimska jakna s ženskom kapuljačom s vunom iznutra. Lanac oko vrata. Frizura i brada dotjerane do u detalje. Crta na jednom djelu glave uz kosu. Drugi dio kose prebačen na drugu stranu. Teška narukvica na ruci. Srebro. Iphone sa okvirom. Imitacija poznate marke. Razmjena iskustava od prošlog vikenda. Dobra koka, samo pametuje previše i hoće fol nešto sad ona ko fol da sad mi to nešto tamo. Drugi se slaže. Pada dogovor za vikend. Planina. Ima vikendica od jarana. Dovest će onu koku što mu se svidjela prošli put. Opet jaranski zagrljaj. Odlazi. Okreće se. Gleda me. Ne obraćam pažnju. Prilazi. Jarane da nemaš cigaru. Stavljam ruku u džep. Vadim kutiju. Uzima. Pripalim. Hvala jarane. Metalna ogrlica se njiše oko vrata. Odlazi. Tramvaj ne dolazi. Odlazim.

Peta stanica. Kupujem cigarete na kiosku. Djevojka prilazi. Pita za tramvaj. Ova iz kioska hladno i bezbojno odgovara da ne zna. Djevojka se osvrće. Odlazi na rub trotoara. Diže ruku. Taxi. Dva starija čovjeka. Povjerljivo govore. Bio na prijemu. Bili i političari i ovi religiozni predstavnici. Dobra meza i piće. Uspio uhvatiti ministra na stranu. Obećao pare. Treba samo službeno poslati, ali je sto posto riješeno. Ministar rekao da ga pritišću oni drugi i da oni ne daju pare, hoće pare sebi. On ne da. Pare su naše. Neka sebi traže. Neka podignu porez i poskupe cigare i gorivo. Ministar već dao privatno par hiljada da to glatko prođe. Traži da mu se vrati. Nema problema, dobit će čim zakon prođe. Pozdravljaju se. Još će se čuti. Neka ne zaboravi danas na ručak u restoranu na planini. Bit će i ministar i još neki. Obećava obvezno doći. Treba se vidjeti i sa načelnikom. Zapelo oko izgradnje parkinga. Neki se bune za park. Treba to progurati u općini. On zna neke novinare. Dogovorit će razgovor s načelnikom i s nekim iz općine. Ove što se bune za park njima neće dati da dođu i da nešto kažu. Bagra, treba ih sve pohapsit i u zatvor. Da je tito živ, ne bi smjeli ni zucnut. Jedan odlazi. Drugi prilazi kiosku. Cigare. Dvije kutije i upaljač. Pali cigaru. Mobitel. Halo. Sad pričali. Sve smo dogovorili. Nema problema. Dobit će pare, reci mu. Spušta mobitel. Teški kaput. Kožne čizme. Kravata. Naočale bez okvira. Šešir. Sive i zlobne oči. Ciničan osmijeh dok dijete što prosi traži marku. Novi zubi. Skupi. Kragna tamnoplave košulje viri. Okreće se prema meni. Bezobrazno i neuljudno. Šta gledaš jarane. Ništa. U meni naglo bijes. Lopova. Prilazi mi. Prijeti. Lako izbjegnem njegovo hvatanje za vrat. Ljudi prilaze. Razdvajaju. Zna me. Zna čiji sam. Zna tko su mi roditelji. Zna mi sestru i brata. Balavac. Ubleha. Reda sočne psovke i uvrede. Odmičem se dalje. Netko pored mene govori. Predstavlja našu zemlju negdje. Sramota, bruka i jad. Ljudi odobravaju. Odlazi. Još jednom se osvrće. Ponavlja koga mi sve zna. Ljudi psuju. Netko baca neki predmet prema njemu. Razmišljam. Ići pješice. Još nekoliko stanica. Odustajem. Dižem ruku. Taxi. Kuda? Na posao? Kamo sreće. U bolnicu. Bolest? Nešto ozbiljno? Mater. Moždani udar. Taksist šuti. Jarane, svi smo mi danas bolesni. Znam. I ovaj grad je bolestan. Ne znam, možda. Nebo sivo, magla. Kiša i snijeg stalno padaju. Hladno.

 

U Sarajevu, 16. 11. 2017.

O. J.

O pesimistu kao slikaru

Pesimizam je odbijanje prihvaćanja mogućnosti da će barem jedna stvar u cijelom čovjekovu životu imati pozitivan ishod. Pesimizam je trajni stav kako svi osobni događaji vode u određenu katastrofu bez obzira na njezine razmjere i kako sve u životu te katastrofe pospješuje, produžuje, ali ih neće spriječiti i ne može ih zaustaviti.

Pesimizam nije pasivno promatranje, nego aktivno bojanje slike života crnim i sivim bojama. Pesimist nije pasivni promatrač slike, nego stvarni slikar života koji bira boje koje želi i stavlja ih na platno. Kao i svaka umjetnička slika i slika života onako kako ju pesimist crta ima svoje neobičnosti.

Platno koje pesimist bira za slikanje života je veliko, veće nego sva druga platna u njegovu ateljeu. Već izborom platna i njegove veličine pesimist naglašava važnost te slike. Ona mora biti najveća u njegovu ateljeu, kad bude završena stajat će na najvidnijem mjestu i bit će najvažnija slika njegove životne izložbe. Nije li to onaj pesimist-slikar koji kaže kako je sve turobno, nesigurno i miriše na katastrofu? Nije li nam poznat takav čovjek? Nije li to čovjek koji je već svoju sliku naslikao i postavio je na najvažnije mjesto u svojoj galeriji?

Nije li to učinjeno smišljeno da kada kao gost galerije uđete na izložbu prvo što primijetite ogromnu, groteskno ogromnu sliku u crnim i sivim tonovima s velikom pločicom u podnožju na kojoj piše: PESIMIZAM. Iako ima i drugih, pa i puno zanimljivijih slika sve su one suviše male da biste ih primijetili. I sam pesimist-slikar ističe samo tu jednu sliku kao svoje životno remek-djelo. Sve ostale proglašava neuspjelim kopijama iako vidite da tu ima prekrasnih originala u jarkim i veselim bojama.

I kod izbora boja i kistova pesimist teži jednostavnosti i minimalizmu. Nema umjetničke zaigranosti, igre svjetla i sjene, igre bojama ili tehnikama. Sve je vrlo jednostavno, crte slike života su vrlo oštre, grube, precizno ocrtane. Dominira crna boja, s malim detaljima sive. Poteze kista je radio umjetnik koji je već unaprijed stvorio u glavi samu sliku što i kako treba izgledati. Slika ne nudi neka iznenađenja, neke novine, zapravo je prilično jednostavna. Nije li nam opet poznat takav čovjek? Nije li nam poznat čovjek koji slika život crno-bijelom tehnikom, koji je zaboravio tehniku slikanja bijelom bojom i u glavnom koristi crnu? Nije li nam poznat čovjek koji jednostavnim potezima kista crta jedne kao loše, a druge kao dobre uvijek ističući samo loše i samo zlo?

I kod izbora ateljea za slikanje pesimist bira ciljano. Atelje mora biti zatamnjen, ne smije dopirati puno svjetla. Tijekom crtanja slike posjete su strogo zabranjene. Ukoliko neki poznanik i ljubitelj umjetnosti slučajno naiđe i prokomentira kako je i samoj slici, ali i ateljeu potrebno malo svjetla, pesimist će odbiti takvu mogućnost, jer umjetničko djelo koje stvara zahtjeva baš takav atelje i takav polumrak jer pravi efekt umjetničkog djela će se osjetiti tek kad se ono suprotstavi svjetlu kao svojoj suprotnosti.

I kod izbora galerije pesimist bira ciljano. Galerija ne mora biti takva da on prvi put u njoj izlaže, ali galerija mora biti takva da njom mora dominirati njegovo glavno djelo na taj način da svi posjetitelji galerije isključivo vide i komentiraju samo tu sliku. Stoga je vrlo važno uređenje svijetla u galeriji. Na veliki prednji glavni zid mora biti uperen jak snop reflektora koji će osvijetliti glavnu sliku. Zidovi sa strane na kojima se nalaze male i nevažne slike mogu imati samo prigušeno svjetlo i ne smiju odvlačiti pažnju s glavnog djela.

I dan izložbe mora biti izabran prikladno. Morao bi to biti hladan, prohladan dan, po mogućnosti s kišom, ali ne previše i bez snijega. Vrijeme bi trebalo biti ne samo oblačno, nego i s dosta magle po mogućnosti sa sitnom kišom koja dosadno, ali uporno pada. Tek kad se svi ovi elementi zajedno poklope kako treba, izložba se može otvoriti, ali nikako prije. Sve mora biti usklađeno, umjetnikovo raspoloženje, tehnika slikanja, platno, kistovi, boje, galerija i izložba. Samo onda se izložba može smatrati uspješnom.

Ostaje se pitati tko bi želio ići na izložbu po kiši, hladnoći i magli, znajući da glavno djelo renomiranog umjetnika koje predstavlja sav njegov umjetnički opus predstavljaju crne i sive boje grubo i jednostavno ocrtane na najvećem platnu u galeriji gdje su sva svjetla pogašena osim snopova reflektora koji osvjetljuju sliku na kojoj se ne vidi ništa osim crne boje? Pesimist je umjetnik kojega bi bilo mudro nekad zaobići i preskočiti njegovu izložbu kada dobiješ pozivnicu.

 

U Sarajevu, 15. 11. 2017.

O. J.

BUĐENJE

Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.

Prišla je, veselo se nasmijala pokazujući red bijelih bisera ispod tankih usana i poljubila me u obraz. Miris njezine kose na trenutak me podsjetio na miris kokosa. Znala je da ne podnosim kad sveže kosu u rep i uvijek sam protestirao, jer sam smatrao da je opuštena kosa čini neobično lijepom. Teško je povjerovati da kosa može učiniti tako veliku razliku, ali činila je, i ona je to znala. Svukla je šal, stavila mi ga oko vrata i zagrlila me. Poljubio sam je nježno u vrat, koža joj je mirisala privlačno. Privinula se uz mene, njen topli dah mi je nešto šaputao na uho, ali već sam bio izgubljen i osvojen. Zaboravio sam uopće zbog čega smo se našli. Onda sam se sjetio – da, šetnja i topla čokolada. Nekako sam se sabrao.

Pogledala me svojim neobičnim očima koje uvijek svijetle boje kad je sretna, vragolasto se nasmije i reče, Pročitala sam priču zaslužio si šetnju i toplu čokoladu, ali prije toga mi moraš ispričati detalje. U redu, rekoh, ali moraš mi obećati da nikome nećeš to ispričati inače više nikad ti neću ispričati priču. Dobro, složila se. Da čujemAli, priča je kratka, beznačajna, rekoh. Svejedno – inzistirala je. Ispričaj mi.

Jednog zimskog popodneva šetao sam parkom. Nebo iznad grada bilo je sivo, lišće je već odavno opalo, već je bila zima. Bio sam neraspoložen, turoban, cijeli taj dan bio mi je nikakav. U parku gotovo da nije bilo nikoga, poneki prosjak koji traži milostinju. Bio sam zabavljen svojim mislima, gotovo da nisam primjećivao što se oko mene događa. Sudarih se s nekim. Oprostite nisam vidio, rekoh. Ah žao mi je i ja nekad ne gledam kuda hodam, odgovori mi ženski glas. Glas je u meni nešto probudio, nešto nepoznato, čudnovato, nešto neobično. Podignem pogled. Preda mnom je stajala mlada žena, otprilike mojih godina, na glavi je nosila ljubičastu kapu i ljubičasti šal, osjećao se miris kokosa u zraku. Bila je obučena u kratku crnu jaknu i čizme s ravnom petom. Na rukama je nosila pletene ljubičaste rukavice. Žao mi je, promrmljah. Stvarno ne gledam kuda hodam. Samo je na trenutak gledala u mene. Primijetih da joj oči neobično sjaje. Tajanstvena, reče mi, skide rukavicu i pruži mu ruku. Uzvratih i prihvatim ruku. Ruka joj je bila topla i mekana poput baršuna, bijela i tako divno građena kao ruka koju ni najbolji ni najslavniji kipari ne bi mogli napraviti.

Neobično ime, rekoh joj. Tajanstvena? Je li to šala? Pogleda me svojim nasmijanim očima i nasmiješi se. Ispod tankih usana pokaza se red zubi poput prelijepih bisera. A kako bi me ti nazvao, upita. Ne znam, rekoh. Nekim normalnim imenom, M možda? HmM, pogleda me sumnjičavo. U redu, vragolasto nasmiješi i pogleda me. Bit ću M. Moje neraspoloženje se polako topilo i počela me obuzimati radoznalost. Nisam je prije viđao, poznajem puno ljudi u gradu, svaki dan hodam kroz park i nikad je nisam vidio. Odakle si, rekoh. Jesi li iz grada? Nisam, reče kratko. Nego, pogledah je upitno. Nisam odavde uglavnom, reče ona. Tada mi u oči upade nešto neobično kod nje. Stajala je i lagano se njihala kao da će zaplesati. Svaki joj je pokret bio nekako graciozan, neobičan. Neobična si, izvalih k‘o iz topa. Kretnje su ti neobične. Jesam li, upita me tiho i priđe mi bliže. A šta je to na meni neobično, nastavi gotovo dodirujući moje lice svojim. Sve, rekoh sumnjičavo ne uzmičući. Sve je na tebi neobično, tvoji pokreti, tvoj izgled, tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoje ruke, gledao sam je netremice. Hm, promrmlja i pogleda me. A zašto? Zašto, upitah. Pa zato što se ne krećeš, ne govoriš i ne smiješ se kao druge žene koje poznajem. One sve rade na isti način, a ti si čudna i neobična, ima nešto tajanstveno kod tebe. Je li, reče. A šta je tajanstveno kod mene, upita me. Tvoj osmijeh zvoni kad se smiješ, tvoje oči sjaje, tvoj osmijeh je vragolast, a kretnje tvoga tijela su tako privlačne, rekoh, crveneći se. Bilo me stid što nepoznatoj ženi u pol bijela dana u parku dajem komplimente. Koji idiot, pomislio sam. Možda, reče ona, jer je konačno vrijeme da se probudiš. Htjedoh nešto reći, ali nisam uspio izustiti ništa nestade je. Osvrnuh se oko sebe zbunjeno.

Neki stariji čovjek u kratkom kaputu i šeširom priđe mi. Prijatelju je li vam dobrom, upita, gledajući me sumnjičavo. Da, da, sve je u redu, rekoh, ne gledajući ga. Gledao sam oko sebe, ali je nisam vidio. Gdje je nestala, mislio sam. Jeste li sigurni da ste dobro?, bio je stari dosadan. Jesam, dobro sam, otresem se na njega. Ne čini se da ste dobro, maloprije ste pričali sami sa sobom, reče starac i pogleda me. Molim, zbunjeno ga pogledah. Kako mislite sam sa sobom. Pričao sam sa ženom. Ne, niste, bio je starac uporan, bili ste sami, stajali ste i nešto gledali i mrmljali, reče mi. Nije bilo nikoga osim vas.

Ona zastade i pogleda me. Stvarno, reče, to je ta priča.  Pa i nije ti neka priča, i poče me napadati da sam je prevario, da sam je napravio budalom. Ali sam bio uporan, pričao sam neki dan s tajanstvenom ženom u parku. Bila je neobična, čudnovata i lijepa i nestala je. Priča ti je bezveze, reče ona dok smo ulazili u kino. Tko to još normalan susreće neobične žene koje nestaje i to u parku. Ti si lud, reče mi. A onda zastane i okrenu se. Pogleda me. A kako ti je rekla da se zove? Tajanstvena, rekoh. Ali je mogu zvati M.  Ona me pogleda i nasmiješi se. Pa dobro, i nije ti loša ta priča s tom tajanstvenom ženom. I uđe u kino. Nemaš pojma o čemu pričam, rekoh u sebi dok smo ulazili u kino.

Izašli smo iz kina. Bila je već kasna noć. Snijeg je lagano padao, pahulje su se gubile u toplini tla. Uhvati me pod ruku. Hladno mi je, reče i priljubi se uz mene. I meni je, uzvratih i priljubih se uz nju. Idemo na toplu čokoladu, rekoh. Ona zastade. Ne mogu, moram se vratiti kući. Kako ne možeš, odvratih. Pa dogovorili smo se. Obećala si mi, optuživao sam ju. Jesam, reče skrušeno. Obećala sam, ali sad ne mogu. U redu, pustih njezinu ruku. Ispratit ću te kući. Jesi li ljut, približi se i uhvati me ponovo za ruku. Nisam, rekoh hladno i ponovno izvučem ruku. Radostan sam, uzvratih sarkastično. U redu, reče ona bezbojno. Zapravo, ne moraš me pratitiSama ću kući. Stani, odvratih, idem s tobomIma pasa lutalica po gradu. Ne treba, reče ona hladno. Odoh sama, a ti možeš na čokoladu. Možda se probudiš. Pogleda me ironično, razvuče usta u nekakav poluosmijeh i ode. Gledao sam za njom dok je odlazila. Nije se osvrtala. O kakvom buđenju ona govori?

Oboje smo teški ljudi – tješio sam se dok sam napuštao prostor ispred kina. Ali to zapravo nije bilo točno. Bili smo različiti. Bio sam čudnog karaktera. Ponekad mijenjao raspoloženja, čas bio sretan, čas bio turoban. Nekad bih se ponašao isuviše zrelo, gotovo prezrelo, rekao bih. Nisam mogao osjetiti radost, smijeh, sve mi je nekad izgledalo tako sivo i mračno. Nekad sam isuviše sretan, isuviše presretan, pa mi je sve izgledalo previše radosno. Bio sam, što bi rekao jedan moj prijatelj, prilično samoživ čovjek. Zatvoren u sebe, u svoj oklop od misli i riječi, smatrao sam se junakom koji stoji nasuprot cijelom svijetu, umjetnikom čiju veličinu svijet ne razumije, a trebao bi. Bio sam mučenik čiju muku nitko ne vidi, a svi bi trebali vidjeti i osjećati. Zapravo, bio sam loš čovjek, um mi je bio pun fantazija koje su ne samo bile nestvarne, nego su mi i često puta štetile. Moj prejaki osjećaj za ponos, za patnju, za neshvaćanje nije uopće opisivao stvarnost, jer me je većina ljudi dobro i s poštovanjem prihvaćala. Izmislio sam vlastite borbe, vlastite duhove, vlastite patnje i probleme samo da bih mogao osjećati vlastitu veličinu naspram beznačajnog svijeta koji ne razumije veličinu umjetnika koji živi u njihovom gradu.

Ona je bila drugačija od mene. Činilo se kao da je nezainteresirana, kao da je ništa ne dotiče. Bila je tvrdoglava, ali ne tvrdoglava kao netko tko je tvrdoglav, a ne zna zbog čega. Ona je bila pametno tvrdoglava, tvrdoglava, ne zato jer je uvijek u pravu, nego jer nijedan zid pred kojim se nađe ne može savladati njezinu snagu i volju da se taj zid mora prijeći. Ona je zapravo bila borac. Ali ispod površine borca, krila se žena, nježna i krhka, ponekad plaha. Žena koju je smetala nepravda, kukavičluk, ali žena koja je duboko osjećala što se oko nje događa i kako ljudi oko nje dišu. I mene je znala pročitati iako sam nastojao vješto skriti se. Znala je kad sam turoban, kad joj lažem, kad glumim. Znala je sve o meni. Ispočetka ne samo da mi je to smetalo, nego sam se plašio nje, njezinog pogleda, njezinog dodira, jer je kroz sve mogla prozreti što se događa sa mnom. Zato smo bili tako različiti, ona je bila borac, bila je nešto poput onih starih vitezova iz velikih ljubavnih priča koji su sve prepreke svladavali radi ljubavi. Nažalost, ja nisam poput nje bio vitez, bio sam plašljiv i kukavica. Ona je to znala, ali nije se time koristila, jednostavno je znala i prihvaćala me takvog.

Dok sam tako mozgao o našim karakterima, nisam primijetio da sam već odavno prešao cestu ispred kina, popeo se kroz veliku široku ulicu i našao se ponovno u parku. Svjetlo je nejasno orisavalo drveće, granje i klupe. Činilo mi se kao da sam u nekoj čarobnoj šumi gdje je drveće živo i tiho govori velike tajne jedno drugom. Na jednoj klupi spazih siluetu kako sjedi. Priđoh bliže i raspoznah bijelu pletenu kapu na glavi i ljubičasti šal. Znaš, začuh poznati glas, ako se ovako nastavi, pomislit ću da me uhodiš. Ne uhodim te, rekoh hladno. Zapravo, trenutno me ne zanima ništa, rekoh osorno i požurim ispred nje. A tako, ustade s klupe i stade preda me zaklanjajući mi put. Što se dogodilo, glas joj je slatko zvonio. Nije ništa, nastojao sam ne misliti o čaroliji njenog glasa. Ništa, promrmljah i spustih pogled u nadi da će me pustiti da prođem. No ona je stajala i netremice me gledala. Reci mi, približi mi se i šapnu mi na uho, možda ti mogu pomoći. U tom trenutku nešto se u meni pokrenu, uspravim pogled i pogledam je tužno. Ne znam, rekoh joj. Ti si ionako Tajanstvena, i ako ti kažem, tvoj odgovor bi mogao biti tajanstven kao i ti i ne bi imao od njega nikakve pomoći. Ona se nasmiješi, skine ljubičastu rukavicu, uhvati me za ruku pogleda me očima koje su sjajile. Reci mi, prošapta tiho.

Sjedoh s njom na klupu, ona se privinu uz mene, nasloni na glavu na moja prsa i reče, reci mi što se dogodilo. Ispričah joj sve, kako smo bili u kinu, kako poslije nije htjela na čokoladu iako je obećala. Ispričah joj o našim različitim karakterima, o svojim vlastitim demonima koji me proganjaju. Ona je samo slušala i slušala. Kad sam završio, uspravi se, pogleda me očima koje su sada bile tužne. Nisu bile nasmijane, nisu svijetlile, bile su sive, ali nisu bile hladne, samo tužne. Moraš se probuditi, reče ona tiho. Onda se uspravi. Opet je stajala kao da će zaplesati, njihala se neobično, čudnovato. Obuče rukavice, ogrnu se šalom i približi se. Mogao sam osjetiti topal dah iz njezinih usta. Nagnu se do mene, zagrli me. Probudi se, prošapta.

Zaustih da nešto kažem, ali je opet nestala. Mladi par koji je prolazio pored mene zastane. Je li vam dobro, upita me mladić. Dobro sam, odvratih tiho. Ne činite se dobro, reče djevojka gledajući me sumnjičavo. Pričate sami sa sobom, a i plačete, reče ona. Znate, noć je, hladno je, sami ste u parku, je li vas možda netko napao, hoćete li da zovemo policiju. Ne treba, rekoh, sve je u redu. Moram se probuditi – rekoh i ustadoh. Nije mu dobro, čuo sam mladića kako govori dok sam zamicao stazom iza velikog bora prekrivena snijegom.

Javi se s jednim zvonkim haloJa sam, nastojao sam zvučati muški. O, da, reče ona nezainteresirano, šta je bilo? Ništa, žao mi je, odvratih. Zašto, upita ona. Zbog svađe, rekoh ponovno. Kakve svađe, upita ona. Pred kinom, rekoh, bio sam bezobrazanOprosti. Šutnja s druge strane, činilo se da traje dugo, predugo. A, to, čujem otegnut glas. Ništa, bit će sve u redu, nastavi ona. Kako će biti u redu?, upitah je. Kad se probudiš, odvrati ona. Šutnja s moje strane. Halo, halo, jesi tamo? Tu sam, rekoh, nakašljavao sam se. Nešto me je stezalo u grlu. O kakvom buđenju je riječ, upitah je. Samo se probudi, reče odlučnim glasom i spusti slušalicu. Gledao sam kroz prozor snijeg kako tromo u pahuljama pada na ulicu. U daljini sam gledao park i borove prekrivene snijegom. Učinilo mi se da sam na trenutak vidio žensku siluetu kako stoji pod svjetiljkom s bijelom kapom i ljubičastim šalom i gleda me. Smiješila se i netremice zurila u mene. Sagnu se i poče nešto raditi po snijegu. Nagnuh se bliže prema prozoru. PROBUDI SE – pisalo je nejasno pod svjetlom ulične lampe.

Bili smo oboje isuviše zauzeti poslom prethodnih dana. Teško je bilo naći vrijeme za susret, čak i jedan sat mogao je biti dragocjen, ali ga nismo nalazili. Vraćao sam se posla, prolazio pored kina i taman htjedoh preći ulicu kada sam je vidio gdje dolazi odozgor. Ruka joj je lagano, lijeno, šetala kroz prohladni zrak pokazujući da me je primijetila. Pričekao sam je. Brzo je dotrčala, nasmijala se, poljubila me u obraz. Stvarno, mi se nikako vidjeti, reče ona namještajući osmijeh od uha do uha. Da, kao da su sve sile urotile protiv nas da se ne susretnemo, odvratih uzvraćajući joj osmijeh. Ali mi smo jači od svih sila, reče ona tiho i uhvati me za ruku. Ja stisnem njezinu ruku u svoju. Neću te više nikada pustiti, pogledah je. Morat ćeš, reče ona gledajući me svojim nasmijanim očima. Ako me ne pustiš nikada nećemo preći semafor. Na brzinu se istrgnu i lagano preskoči na drugu stranu ceste. Pođoh za njom, ne skidajući pogled s nje. Imala je na sebi dugački uski smeđi kaput koji je isticao njezin vitki struk. Ispod kaputa nazirala se kragna bijele ženske košulje iako je se dobro sakrila ispod crnog šala. Na glavi je opet imala kapu, sivu, šivenu krupno. Na trenutak sam se nasmijao gledajući je. Šta se smiješ, upita me kad sam prešao. Izgledaš kao reklama za stolnjak s tom kapom na glavi, nasmijah se. Idemo na toplu čokoladu, zvonio je njezin glas u mojim ušima.

Sjeli smo za prvi slobodan stol, odmah pored ulaza na lijevoj strani. Tu je bio veliki prozor od stropa do poda kroz kojega su se vidjeli prolaznici i park. Skinula ja kaput i kapu. Tamnosmeđa kosa rasula joj se preko ramena. Bijelu, žensku košulju skrivao je džemper boje kaputa. Dakle, sjede i pogleda me ljubopitljivo svojim sjajnim očima. Da čujem, reče ona. Gledala me netremice. Gledala me sa zanimanjem. Hm, promrmlja gledajući me. Oči su ti zelene. Mislila sam da su plave. Jesu, rekoh, kad mi svjetlo sunca ide u oči. Zagledah se u nju, u njezine nasmijane oči. Prožimala me neka neobična topline, struja, nešto vruće prolazilo je kroz mene dok sam je gledao. Promatrala je moje oči sa zanimanjem, kao kad životinja promatra neki neobičan predmet. Vidi, stvarno su plave na svijetlu sunca, reče ona tiho. Bolnica, reče ona iznenada i na trenutak sklopi oči. Učinilo mi se da je na trenutak suza zasijala u njezinim očima. Bojiš li se da ćeš me izgubiti, naglo otvori oči i prodorno me pogleda. Skoro sam skrenuo pogled. Da, bojim se, rekoh tiho gledajući njezine oči. Zašto, nastavila je. Ne znam, rekoh. Možda jer sam kukavica, samotnjak, izmišljam događaje koji se neće dogoditi. Ne znam, nastavio sam, negdje u dubini svoga bića uvijek se bojim da ću te na kraju izgubiti. Zašto bi me izgubio, upita me. Ima li neki razlog? Nema, rekoh iskreno. Nema nikakvog razloga, valjda samo moj strah. Možda se trebaš probuditi, reče ona tiho i skrenu pogled u daljinu. Nisam shvaćao što bi to trebalo značiti.

Pruži ruku i dodirne moju. Bila je topla, glatka i meka, ugodna. Stisnem njezinu ruku. Ne brini, reče mi. Tek tada primijetih da joj se pogled promijenio. Oči su joj bile ozbiljne. Izgledala je kao da gleda negdje natrag u prošlost čeznutljivo za nečim što joj je dragocjeno. Zašto, rekoh joj. Ima li nešto što ti znaš, a je ne znam, nešto što tebe čuva, hrabri, a meni možda fali. Nema, reče ona. Nema. Ono što ja imam, reče dok me je i dalje gledala, imaš i ti. A što to, odvratih. Imam tebe, reče ona, a ti imaš mene, zar nam to nije dovoljno da nas hrabri i da nas čuva!? Nadam se, rekoh iskreno. Zaista se nadam. Ne brini, nagnu se i poljubi me u obraz. Imamo jedno drugo, i dok imamo jedno drugo imat ćemo i hrabrosti i zaštitu. Ustade se. Gdje ćeš?, rekoh, pa tek smo sjeli. Moram ići opet, okrenu se prema meni. Oči su joj bile zatvorene. Opet mi se učinilo da sam vidio suzu. Ali, naglo otvori oči. Večeras se vidimo kod mene. Sama sam. Nadam se da ćeš doći večeras. Svakako, odvratih, dolazim sigurno. Na brzinu prebaci kaput preko ramena, smota ovlaš šal i iziđe. Mahnu mi kroz prozor. Smijala se, ali znao sam da je osmijeh namješten, jer mi se učinilo da plače. Nešto se događalo, nije mi htjela reći. Zastala je kratko i pogledala. Ustima je nešto govorila. Učinilo mi se da je rekla probudi se.

Vraćao sam se zamišljeno kroz park pitajući se što se događa, jer nešto se događa, ali mi ona ne govori o tome. Sjedoh na klupu da se odmorim. Dakle, začuh poznati glas koji u meni uvijek izaziva mješavinu čudnih osjećaja. Tajanstvena je stajala ispred mene netremice zureći. Kako je prošao razgovor, reče ona i svali se na klupu pored mene. Okrenem se. Ljubičasta kapa na glavi, ljubičasti šal, nasmijane oči i pokreti kao da će zaplesati. Jeste li se vidjeli?, upita me ona sa zanimanjem. Mislim da jesmo, odvratih zamišljeno. I, ona će, što se dalje dogodiloNije ništa, rekoh, razgovarali smo i otišla je, ima posla. Ne izgledaš sretno, reče Tajanstvena i nasloni se na moje rame. Nije to, rekoh, nešto se događa, ali mi ne govori. Par puta je spomenula bolnicu i skoro zaplakala. Ali ne znam što je, nastavio sam. Ne usudim se pitati je. Ne znam nešto se događa. Kako znaš, upita me. Zato što mi nikad nije govorila da su mi oči plave na suncu, a ne zelene kako je mislila. Možda je to samo onako primijetila, reče Tajanstvena. Ne, odvratih, kada ona primijeti neki detalj to je da skrene vlastite misli s nečega puno važnijeg. Hm, promrmlja Tajanstvena, to jest neobičnoJeste li sjedili dugo zajedno, nastavi ona. Nismo, samo kratko, par minuta.

Morala je ići. U zadnje vrijeme sve češće mora ići, ili nema vremena ili ne može stići. Doduše, rekla mi je da ćemo se vidjeti večeras, sama je. Moram obvezno doći, rekoh. Možda mi rekne što se događa. Da, svakako moraš otići, promrmlja Tajanstvena. I mene zanima što se to događa. Zašto bi tebe zanimalo, naglo uspravim pogled prema njoj začuđeno. Aaaaaa, otegnuto će ona. Kad se probudiš, nasmija se i nestade. Ostadoh na klupi zamišljen. Sreća nitko nije naišao ponovno, jer sad sam već sigurno lud kad me vide, jer svaki put u parku pričam sam sa sobom. Hm, pomislih, što li se to događaMožda mi večeras kaže, mrmljao sam ustajući s klupe. Doduše, do susreta večeras ostalo je još nekoliko sati.Iidem još nešto obaviti posla po gradu, pa ću k njoj. Dok sam zamicao kroz park, učinilo mi se na trenutak kako mi Tajanstvena maše i nešto pokazuje prema bolnici, ali s druge strane ulice nije bilo ništa, samo prolaznici. Okrenem se gdje mi se učinilo da je Tajanstvena pokazala. Na brdu je stajala velika zgrada. Bila je to bolnica. Odlučih pobijediti znatiželju i ne otići gore, nego pređem na drugu stranu ulice, pa pored kina sporednom ulicom. Večeras. Čekat ću dok se vidim s njom večeras.

Osjećao sam umor nakon posla. Različite misli, pa i one najcrnje su mi prolazile kroz glavu. Bio sam zabrinut za nju, za njezino zdravlje. Njezina prečesta izbivanja, isprike, učinile su me sumnjičavim. Na trenutak se u meni rodila najcrnja misao. Teško je bolesna i umire, ali mi ne želi reći. Ne želi me povrijediti. Odmahnuo sam rukom nastojeći otjerati zloslutnu misao, ali se ona nije dala. Usidrila se u moj um kao ogromno sidro broda kojemu ne želi dopustiti da zaplovi. Izašao sam na hladan zrak zabrinuta pogleda. Noć je već odmicala, a bolnica se zloslutna izdizala na brdu kao upozoravajuća prijetnja.

Stanovala je u jednoj od onih uskih ulica na vrhu grada kuda se jedva moglo autom proći. Ulica u kojoj je stanovala bila je načičkana kućama koje su se naslanjale gotovo jedna na drugu. Uvijek te je netko mogao opaziti i vidjeti. Parkirao sam auto par metara ispod kuće. Otvorio sam vrata i izašao. Hladan zrak ulazio je u moja pluća, ali me više plašila hladnoća koju sam osjećao negdje u dubini. Bojao sam se jer nisam bio siguran što se s njom događa. Neću moći podnijeti činjenicu da je bolesna ili da umire.

Pozvonio sam na vrata. Tišina. Pozvonim opet. Ništa. Strah je u meni rastao, srce mi je počelo jače lupati. Uhvatih za kvaku. Vrata se otvoriše uz lagano škripanje. Halo, rekoh glasno. Ima li koga. M., jesi li tu?, rekoh glasnije. Glas mi je podrhtavao. Uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. U kući je bilo mračno, tiho. Na hodniku je stajao ormar za obuću, ogledalo s vješalicom i par slika na zidu. M. jesi li u kući?, zazovem sada gotovo očajan. Ništa. Na vješalici su visjeli ljubičasti kapa i šal od danas. Kaput je bio na podu. Ustanem i stavim ga na vješalicu. Iako u polutami razaznavao sam poznate stvari. Uđoh u dnevnu sobu. Nikoga nema. Uz desnu stranu stajale su velike police pune raznih knjiga. Na uglu je ležao neki predmet. Priđoh bliže. Bila je to neka knjiga, tankih i mekih korica. Na naslovnoj stranici smiješila se žena jako slična M. Imala je na glavi ljubičastu kapu i šal. Pisalo je velikim sjajnim gotovo zlatnim slovima, PROBUDI SE!!! Svakako, neobičan naslov, rekoh tiho dok sam vraćao knjigu natrag.

Uđem u kuhinju. Ništa. Kuhinja čista i uredna, isto tako i kupaonica. Na trenutak dok sam stajao u kupaonici, učini mi se da sam vidio prigušeno svijetlo iz spavaće sobe. M., zovnem, jesi li tamo? Ništa. Pođoh prema spavaćoj sobi. Svjetlo je bivalo jače. Odškrinem vrata. Sjedila je na krevetu. Pored nje na noćnom ormariću stajala je mala noćna lampa koja je bacala prigušeno plavičasto svijetlo po sobi. Činilo se da sve u sobi pleše. Poludio sam od straha, progovorih glasno i ljutito. Koji ti je vrag?, pogledah je, što se ne javljaš kad te zovemSkoro sam umro od straha zbog tebe. Zašto?, progovori ona tiho i ustane s kreveta.

Dobro, a šta je sve ovo, rekoh sad. Ništa, reče ona. Htjela sam te iznenaditi. Pa iznenadila si me, rekoh joj. Zašto, reče ona prilazeći mi. Što je to s bolnicom i suzama svaki put kad je spomeneš. Jesi bolesna, je li umireš?, izvalih k’o iz topa drhtećim glasom. Ma ne umirem, šta ti je, odakle ti to, odlučno će ona. Pa ne znam cijelo vrijeme me izbjegavaš, nemaš vremena, a spominješ bolnicu. Što bih drugo pomislio. Ne mogu pomisliti na to da ću te izgubiti, ne želim na to uopće pomisliti, rekoh joj, ljutito je gledajući. Ne umirem, ona će mirno. Zašto ideš onda gore stalno, upitno je pogledah. Idem svaki dan u posjet jednom bolesniku koji mi je drag, kojega obilazim i do kojega mi je stalo, reče ona i duboko uzdahnu. Želim da ozdravi, ali teško, jako teško ide, reče ona tužno. Pa što mi nisi rekla, rekoh skrušeno. Mislio sam da si bolesna, da nešto nije u redu s tobom. Sve je u redu sa mnom, reče ona. Ne brini. Aha, rekoh s velikim olakšanjem. A čemu sve ovo, rekoh i pokazah oko sebe. Mrak, polutama, ne odzivaš se. A to!, reče ona s neobičnim tonom u glasu, kao da se za nešto priprema. To je uvod, reče ona i priđe bliže. Uvod u što?, rekoh ne uzmičući. U buđenje, reče ona glasno.

Došla je na samo par koraka od mene. Počeo sam osjećati toplinu. Nakašljah se. Je li ti vruće?, reče ona tiho ispod glasa i priđe mi. Pa, počeh ja nesigurno, nije baš da mi je hladno, rekoh. Možda trebaš skinuti nešto sa sebe. Brzo i nespretno skinem jaknu. Ona se nasmiješi. Zagrli me rukama oko vrata. Probudi se, reče ona. Probudi se. Probudi se, molim te, reče ona tiho. A onda me je proparao strahovit i neopisiv bol.

Sve me je boljelo, nisam se mogao pomjeriti vikao sam od bolova. Volim te, probudi se, čuo sam poznati glas u daljini. Netko me je držao za ruku. Probudi se, netko je šaputao. Otvorio sam oči. Svjetlo me je boljelo, pa opet zažmirim. Probudio se, čuo sam opet poznati glas. Probudio se, čuo sam nekoga kako govori. Teškim naporom i mukom otvorio sam oči. Svjetlo dana dopiralo je kroz prozor. Nastojao sam se okrenuti, ali nisam mogao. Boljelo me cijelo tijelo. Jauknuo sam od bolova. Netko me uhvati za ruku. Ne brini, bit će sve u redu. Ponovno otvorih oči. Bolnička soba bila je mala, ruke su mi bile nemoćno spuštene niz tijelo. Igle od infuzije su virile iz mojih ruku. Što je ovo?, počeo sam zbunjeno, što je ovo, gdje sam, što se dogodilo?, počeo sam panično vikati. Smiri se, sad je sve uredu, ponovno poznati glas. Osvrnem se na stranu. U sobi su stajale dvije žene. Tajanstvena je sjedila na stolici i gledala prema meni, M. me držala za ruku i milovala po licu. Šta je ovo?, promrmljah. Obje su bile isto obučene, ljubičasta kapa i šal, bile su identične.

Što je ovo?, mrmljao sam. Ništa!, reče M. Bio si u komi nekoliko mjeseci. Mislila sam da se nikada nećeš probuditi. Svaki sam dan dolazila u bolnicu i pričala s tobom. Doktori su rekli da nema nade, da se nikada nećeš probuditi, ali sam vjerovala da hoćeš. A tko je ona druga žena što sjedi?, rekoh gledajući u Tajanstvenu.

M. se osvrne, nema nikoga osim mene u sobi. Tajanstvena ustane, priđe krevetu i nagne se prema meni. Opet me je prožeo onaj čudan osjećaj. To sam samo ja, reče ona. Sagne se i poljubi me u čelo, nasmiješi se i pogleda me svojim sjajnim očima. To sam samo ja, M.,reče, skidajući ljubičastu kapu i šal.

 

U Sarajevu, 14. 11. 2017.

O. J.

SUSRET

Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.

Na trenutak sam zapazila odsjaj svoga lica u fotografiji mojih roditelja na stolu. Moje lice, je li to moje lice? Moje lice je bilo mlado, privlačno, odsijevalo je moju nutrinu, moju ženstvenost, moju unutarnju sreću. A tek moja kosa, Bože moj a tek moja kosa! Nekada tako životna, boje zrelog kestena, spuštala se u bijelim pramenovima niz moje lice i moja ramena.

Moj nos, moje oči, moje usne … sve se promijenilo, na jedan trenutak sam se upitala jesam li to još uvijek ja, čija je to ruka na stolu, čije je to lice, ta kosa … čije su te velike crne oči koje me sada promatraju ljubopitljivo – povremeno pokazujući znakove sjaja kojega su nekad bile pune.

Osvrnula sam se po sobi. Bila je to velika prostrana soba, obložena tankim slojem drveta, s velikim redovima polica punih knjiga, a u sredini tik do prozora sjedila sam za velikim hrastovim stolom okružena hrpom knjiga, papira, poruka, olovki, fotografija…

U jednom trenutku sam spazila da mi je na stolu velika, neotvorena žuta koverta. Bila je već prašnjava i stajala je sigurno dugo a da ja nisam primijetila. Zakašljala sam se otresajući prašinu s nje, potegla sam ljepljivu traku kojom je bila zatvorena na vrhu i po stolu se prosu nekoliko papira i jedna fotografija. Pogledala sam papire, bili su službeni papiri, nekakvi pozivi da dođem jer sam pozvana na nekakvu promociju ili tako nešto. Uzela sam fotografiju u ruku i podigla je bliže lampi. Ugledala sam poznato lice, sada već lice starca ali poznato lice, lice sa velikim nosom… mislila sam dok sam ga gledala, sijedom bradom, tankim prozirnim naočalama, iza kojih su me gledale poznate oči.

Pogledala sam ponovo papir i shvatila da je riječ o pozivu na promociju neke njegove knjige. Nisam ni znala da piše, dugo ga nisam vidjela, ništa čula o njemu, i pitala sam se kako me je nakon svih ovih godina pronašao, kako me je uspio naći.

Zapravo, bilo mi je drago što me je pronašao, ne zbog ženskog ponosa i sujete, što i nakon tolikih godina misli na mene, nego zbog prijateljstva koje nas je gradilo, izgrađivalo i pretvorilo u nerazdvojne prijatelje.

Sa zluradim smiješkom jednom sam primijetila dok smo nešto razgovarali da ćemo kad ostarimo ja i on biti kao dvije sestre, na što mi je uzvratio smijući se da to nije ništa novo, svi muževi i žene su prvo muž i žena, pa prijatelji, pa brat i sestra i na kraju dvije sestre, s tim da muž postane mlađa sestra. Dok sam tako razmišljala, sjetila sam se jednog davnog gotovo zaboravljenog događaja iz mladosti koji nas je sad vjerujem Providnošću spojio i povezao, kojega sam skoro i zaboravila.

Kakva sam bila kao mlada, ne želim početi s glupavom tvrdnjom kako sam bila mlada, atraktivna i privlačna; sve mlade žene su takve, nego sa osjećajem i mišlju prema ljubavi koju sam primila od svoga djetinjstva i koja je postala i ostala temelj sve moje mladenačke ljepote i žara.

Sigurno da sam i kao žena bila privlačna i to sam znala: vitki stas, velike tamne oči i kosa, te moja zaigranost i lepršavost sigurno su ostavljale jak dojam. Međutim, ono što me izdvajalo od ostalih žena bio je taj jaki osjećaj ljubavi koji sam željela podijeliti i dati svima onima koje sam susretala i koji su bili bliski meni. Osjećala sam se kao veliko dijete u svijetu namrgođenih i tužnih lica što je kod mene izazivalo osjećaj tuge, i željela sam usrećiti sve kada vide moje velike oči i moj osmijeh. Mislim da je u tome bila i moja privlačnost prije svega. Zvanje koje sam odabrala bio je zaista neobičan i šokantan izbor, čak i za moje najbliže.

Odreći se svega radi nečega što ne vidiš, što ne možeš dodirnuti, što ne možeš zagrliti ili upotrijebiti, ili prodati, ili kupiti njima je bilo potpuno nepoznato. Naravno, i sada nakon tolikih godina teško mogu izreći riječima onu Ljubav zbog koje sam sve ostavila, i svega se odrekla, ali čak i sada kao starica tu Ljubav u sebi osjećam i znam da moj izbor nije bio pogreška. Zato pišem poeziju, pjesme, pokušavam reći, opisati ono što osjećam gledajući svijet oko sebe, svoju nutrinu…

Već dugo, dugo godina poezija, knjiga moj je svijet, naravno su tu uvijek još neki dragi prijatelji, ali kako to biva, sve ih je manje. Nekih više nema, čekaju u vječnosti da se susretnemo, neki su otišli i nikada se više nismo čuli, za neke ne znam ni gdje su niti oni znaju za mene. Mislim da to tako ide u životu, da samo vječna Ljubav može na kraju okupiti sve prijatelje i ljude koje sam voljela na jednom mjestu, kada izađemo iz ovog svijeta samoće u taj vječni svijet Ljubavi gdje smo ponovo svi zajedno okupljeni pitajući jedni druge gdje si ti bio ili bila, što si radio dole dok si živio, kakav ti je bio život, mislim da je Vječnost jedan neprekinuti razgovor Ljubavi prijatelja koji se vole i koji si nedostaju, i koji se konačno susreću. Zabavljena tim mislima ustala sam od stola i prišla telefonu koji je stajao pored prozora i okrenula broj koji je stajao na pozivnici da potvrdim da ću doći.

O događaju koji nas je spojio teško je govoriti prisjećajući se svega, puno detalja pamćenje više ne čuva i oni su nestali negdje duboko u kutku moga bića. Neke od njih voljela bih iskopati, ali ne znam kako. Osjećam da su tu, ali ih ne mogu pronaći. Moje pamćenje postalo je labirint u kojem se često ni sama ne snalazim, ali ima to i svoju dobru stranu jer se ponekad ugodno iznenadim kad u njemu nešto novo otkrijem. Događaj o kojem je riječ ima svoju povijest, ta povijest spojila je mene i drugoga, ali moj prijatelj nije dio te priče, on je ušao u nju kasnije pred sam njezin kraj. Je li on tu priču sam znao ne znam, ali je u nju ušao kad sam ja kao jedan od pisaca te priče pisala posljednju rečenicu.

Ne želim se prisjećati svih detalja, to je i sada nemoguće, ali bit je uvijek ostala tu, ako ne u pamćenju onda u mom osjećaju. Svatko je od nas u tom trenutku išao svojim osobnim putem i tražio odgovore na vlastita pitanja. Negdje na tom putu traženja smo se susreli, je li tako Providnost htjela ne znam, ali od toga susreta ispočetka nisam očekivala puno. Zapravo nisam to ni planirala. Imala sam svojih kriza, pitanja … pogađala me nepravda, sujeta, ogovaranja i tražila sam izlaz. Nekakav mali izlaz, malo svijetla u tom tunelu tame u kojem sam se našla često ne vlastitom krivnjom. On se zaista pokazao kao to svijetlo; naravno da sam uživala ispočetka u tome, u blizini. S vremenom sam počela osjećati nedostatak sigurnosti i zaštite.

Meni nije trebala površna ljubav, brzinsko zaljubljivanje iako sam i tu često ne svojom krivnjom znala nastradati i ostati ranjena. Zapravo nisam bila sigurna je li mi što trebalo osim osjećaja razumijevanja, zaštite i sigurnosti. Nije mi smetalo ponekad biti nevoljena, biti odbačena iako je to u meni ostavljalo duboke rane koje sam vješto prikrivala, ali te rane nisu tako jako boljele jer sam odrasla s puno ljubavi i uvijek sam ih znala liječiti tom sačuvanom i skrivenom ljubavlju koja je bila moj tajni lijek, magični napitak koji je ostao skriven u meni.

Kako je ta priča išla dalje, bivala sam sve nesretnija, nezadovoljnija, iako nisam mislila ili osjećala da bi moglo tako biti. Zapravo, u jednom trenutku priča je postala nerazumljiva za čitati, jer je svaki pisac pisao svoje retke, stavljao svoje točke, upitnike i uskličnike ne osluškujući ima li nešto što bi drugi pisac htio reći, dodati, dopisati… Ljepota priče nije samo u stilu, izrazu, sposobnosti da ju se izrekne. Priča ima svoju ljepotu i kada se njezin stil, izraz i izričaj poklapaju u jednoj harmoniji, a ova priča koju sam pisala imala je i stil, i izraz i mogla se izreći, ali je njezina harmonija nestala i u jednom trenutku sam prvo shvatila da ja više ne znam što pišem i koju priču pišem i za koga. Za sebe, za nekoga, a meni je uvijek bilo važno osjećati harmoniju između stila, izričaja i onoga kome pišem, a ovdje je to polako bljedilo… i priču je trebalo završiti i vratiti se onoj koju sam već dugo, dugo pisala i koja je imala harmoniju…

U gradu je bila gužva, pa sam pošla na stanicu da uhvatim bus. Nije više bilo tako lako ni hodati, ni kretati se, pa sam pošla putem birajući najbližu stanicu odakle ću moći stići. Dok sam hodala, nisam osjećala uzbuđenje što ću ga vidjeti; nisam se osjećala kao mladi i neukroćeni curetak koji ide ponovno sresti svoju ljubav koju dugo nije vidjela, ne. Mi nikada to nismo ni bili. Mješavina osjećaja u meni bila je prožeta nekakvim osjećajem ozbiljnosti, zrelosti i povjerenja koji sam davno još kao mlada imala prema njemu ali i on prema meni. Osjećala sam da idem u susret starom prijatelju.

Ušla sam u prvi slobodni bus. Proljeće je polako pristizalo nakon zaista duge i odvratne zime; konačno se vidjelo sunce i grad je oživio. Ulice su bile pune, ljudi su bili glasniji, lica ljudi u busu su bar izgledala sretnije; nije bez razloga reći kako se život zaista budi u proljeće. Izišla sam na adresi naznačenoj na pozivnici pred malom ali lijepom zgradom stare gradnje. Pred zgradom je stajalo nekoliko ljudi, neki su ulazili. Ušla sam unutra. U dvorani je bilo pedesetak ljudi koji su došli. Pomislila sam tužno, šteta što ljudi danas sve manje čitaju. Tek nas nekoliko starih došli smo slušati jednog starog. Zamolili su nas da sjednemo jer će uskoro početi predstavljanje knjige.

Nisam bila sigurna o čemu je knjiga. Bio je to neki roman – kako je pisalo u pozivnici – o smislu i svrsi … čak mu je i naslov bio dosadan i bezvezan: „O čovjeku koji je pronašao smisao i svrhu svoga poslanja“. Svijetla u dvorani malo su se zamračila. Predstavljač je najavio njegovo ime. Nakon nekoliko trenutaka na pozornicu je izašao stariji, krupniji čovjek. Kretao se teško, malo pogrbljen i sjeo je za stol. Podigao je pogled i ugledala sam meni poznato lice, lice prošarano borama. U jednom trenutku je progovorio, predstavio se i zahvalio publici na dolasku i počeo govoriti o knjizi. Nije govorio dugo, bio je zanimljiv, ubacivao je humor, pa ozbiljne stvari. Ljudi su se smijali i odobravali mu.

Pred kraj promocije mogla su se postavljati pitanja. Ljudi su tu i tamo nešto pitali. Onda je jedan čovjek upitao kako je došao na ideju za knjigu? On se malo nakašljao i zatim rekao: „Jedna moja prijateljica koja živi u vašem gradu, nadao sam se da će doći na promociju jer bih je želio vidjeti. Poslao sam joj pozivnicu, ali možda više i nije među živima… Jednom mi je rekla: ‘Ispunjena sam ljubavlju koju sam primila i tu ljubav želim dati i darovati, i tu ljubav želim primati. Mislim da je to sav i potpun smisao života’ i da, to je bila ideja za moju knjigu, rekao je kratko i ušutio.“

Ljudi su počeli polako napuštati dvoranu, pomalo su sumnjičavo gledali u jednu staricu, koja je sjedila zamišljeno u sredini dok su izlazili. Pisac se polako spremao ići. U jednom trenutku je spazio osobu koja je ostala sama u dvorani. Starica je ustala, krenula prema njemu i onda zastala. Gledali su jedno u drugo, nakon toliko godina, dvoje staraca bez puno prijatelja … gledali su netremice i zurili jedno u drugo.

Skinuo je naočale i spustio se prema njoj. U njegovim očima su bile suze, a na njezinom licu osmijeh – smiješak. Prišli su jedno drugom i zagrlili se. „Prijatelju moj“ – promrmljao je, „veliko dijete moje“!!! „Da, tvoje veliko dijete, tvoja velika beba kako si mi nekad znao reći“ – reče ona dok se smijala gledajući u njega … i dok se Vječnost radovala znajući da će oboje uskoro poći Vječnoj Ljubavi i nastaviti svoj davno prekinuti razgovor i prijateljstvo.

 

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

O. J.

Exit mobile version