informacija – Poptheo Web Portal

VIJESTI

Hegel je još u svoje vrijeme (prije dvjestotinjak godina) mogao primijetiti kako je čitanje novina kod ljudi zamijenilo jutarnju molitvu. Stvari su u međuvremenu postale kudikamo ozbiljnije … Pokušati jedan dan ne pročitati vijesti stvara dojam da će čovjek ostati zakinut za neki prevažan događaj za njega, njegov grad, njegovu zemlju, za cijelo čovječanstvo.

Naslovi i sadržaj vijesti su – što je vrlo neobično – postali nekako standardizirani kao da je riječ o gramatici ili rječniku. Sve vijesti imaju otprilike isti fond riječi kao recimo strahovito, strašno, ekskluzivno, ugledni znanstvenik, ugledni gospodarstvenik, odnosno, općenito netko koga vijesti krste „uglednim“… tu se još pojavljuju i izrazi poput „top“ u smislu top deset savjeta, primjera, kao i izrazi super, maštovito, bajkovito… tu su još izričaji poput otkačeno, do ludila, super zabavno, extra moćno, „internet gori“ od te i te vijesti, „zapalila Instagram svojim fotografijama“… I na kraju dolaze izrazi kada se radi nekakva analiza pa se koriste izrazi poput dubinski, stručan, analitičan, odličan, znanstven, ozbiljan… Ne samo da su vijesti postale standardizirane jer raspolažu siromašnim fondom riječi, nego su također postale standardizirane jer se jedna vijest uglavnom neprecizno i netočno, najčešće pomoću Google translatora i sličnih inovativnih pomagala, prevode bez puno osjećaja i poštivanja, barem duha jezika na koji se prevode.

Vijesti „boluju“ od ove dvije standardizacije i obje su jezične. Jedna je povezana sa siromaštvom jezika informacija, odnosno vijesti, a drugi s „zlostavljanjem“ jezika pomoću površnih prijevoda na druge jezike. U oba slučaja čitatelj može doći u situaciju da njegov vlastiti fond riječi oslabi i da neozbiljne prijevode pođe uzimati zdravo za gotovo kao ozbiljan rad nekog jezikoslovca. Drugačije rečeno, čitanjem vijesti koje su jezično siromašne i loše prevedene čitatelj doslovce zaglupi i izgubi puno važniji fond riječi, a to je onaj fond riječi koje mu služe za svakodnevnu komunikaciju s ljudima. To je opet fond kojega je stekao samostalnim čitanjem knjiga i razmišljanjem. Vijesti imaju određenu moć jer se ima osjećaj da je čovjek u tijeku svjetskih događanja i da ništa ne izmiče njegovim prohtjevima za informacijama. Nekako je postalo važno znati sve i pri tom se izgubila potreba razlikovanja između čitanja vijesti i svakodnevne komunikacije. Rasprava o nekom svjetskom problemu recimo izbjeglička kriza, sirijski rat, je među čitateljima vijesti vrlo kratka i završava brzo između dva ili tri gutljaja kave, obično u nedostatku ne toliko argumenata koliko većeg fonda riječi pomoću kojega se argumentacija razvija i traje. Argumentacija je preuzeta od vijesti gdje se uz par rečenica i nekoliko fotografija i obvezno uz izraze poput šokantno, zbunjujuće, katastrofalno, uznemirujuće nastoji ne pridobiti osobu za argumentaciju u nekoj raspravi nego je radije prisiliti da uopće ne razmišlja, nego da u raspravi poput papige pokazuje fotografiju i viče iz svega glasa šokantno, šokantno, šokantno…

Vijesti zbog svog jezičnog siromaštva i površnog prevođenja oslabljuju svakodnevnu komunikaciju među ljudima, a posebno onaj dio komunikacije koji se odnosi na dugotrajno argumentirano raspravljanje o nekoj temi ili problemu gdje je potreban fond riječi koji osim riječi koje vijesti standardizirano koriste treba sadržavati i riječi koje se uče u književnosti, kroz ozbiljan studij, odnosno, općenito u čitanju knjiga. Vijesti ne zahtijevaju ozbiljnije čitanje jer i samo čitanje vijesti se formira unutar gramatičkog kruga od par desetaka riječi, i takav gramatički krug na duge staze sposoban je oslabiti čovjekov vlastiti fond riječi i oslabiti njegove jezične sposobnosti za argumentaciju u svakodnevnom susretu s ljudima. Vijesti ne treba čitati svaki dan. Čovjek neće ostati „izvan događaja“ ako skupi snage pa koji mjesec ostavi vijesti i posveti se čitanju knjiga. Nakon nekoliko mjeseci izbivanja otkrit će da i nije ništa propustio što se tiče vijesti, ali će i otkriti da se njegov rječnik tijekom odsustva obogatio i produbio kroz čitanje knjiga i da mu je sada i lakše i ugodnije svakodnevno komunicirati s ljudima jer ima odjednom puno više riječi kojima može komunicirati a da ne ponavlja kao svaku drugu riječ izraze poput extra, top, super, uznemirujuće, šokantno, zabavno, moćno, senzacionalno…

U Sarajevu, 5. 1. 2018.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com

Nasilje i jezik

Fenomen nasilja uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

Proceduralno-predstavljajući jezik je pokušaj objektivizacije određenog fenomena, prvo prema unaprijed određenoj proceduri, a drugo prema unaprijed objektivno zacrtanoj slici što određeni fenomen objektivno jest prema dotičnom jeziku. Jezici prirodnih znanosti su proceduralno-predstavljajući jer imaju vlastitu sliku stvarnosti kojom se bave i promatraju je prema unaprijed zadanoj proceduri. Svojevremeno je biheviorizam u psihologiji bio jedna vrsta takvog jezika koja je čovjeka predstavljala kao životinju, pri tom slijedeći proceduru biološke znanosti pri objašnjenju samog čovjeka. Privlačnost proceduralno-predstavljajućih jezika sastoji se u njihovoj jasnoći i preciznosti jer ostavljaju dojam da je sve rečeno o određenoj stvari ne samo točno u znanstvenom smislu, nego prije svega stječe se dojam da je dano objašnjenje apsolutno i kompletno i da ne ostaje ništa izvan takva jezika što bi se trebalo objasniti.

Vojni i medijski jezik

U ovom kontekstu možemo spomenuti dva specifična jezika koji govore na sebi svojstvene načine o nasilju. Prvi jezik je vojni jezik. Vojni jezik u svom izričaju teži objektivizaciji stvarnosti nasilja prije svega specifičnom izražajnom strukturom. Tako se slučajno ubijeni i nevini civili nazivaju kolateralnom štetom, rat koji u sebi snagom vlastitih principa nosi sa sobom ubijanje, zločine i pustoš naziva preventivnim djelovanjem, ograničenim konfliktom, sukobom visokog ili niskog intenziteta, a vojnik ili cijela vojska nisu ljudske osobe nego ljudski resursi, a strahotna moć oružja koja je kadra posijati toliko nasilja naziva se vojnom tehnologijom. Vojni jezik rečenicu koju bi stvarno formulirali na sljedeći način: „u ratu punom nasilja i ubijanja gdje se pokazuje zastrašujuća moć oružja čije su žrtve nevini ljudi“ će formulirati na sljedeći način: „u preventivnom djelovanju vojnom tehnologijom događaju se kolateralne štete“. Samo formulacija jedne rečenice potpuno uklanja snagu i moć jezika kada se govori o nasilju, ali i pokazuje nevjerojatnu transformacijsku snagu vojničkog jezika objektivizacijom fenomena kojega generički nazivamo nasilje. Ovaj predstavljajući segment militantnog jezika je izuzetno moćan i zastupljen i u javnoj sferi.

Druga dimenzija vojnog jezika, njegova procedura sastoji se prije svega od zapovjednog lanca, izvršavanja zapovijedi i odgovornosti za izvršene ili neizvršene naredbe. Procedura se ne bavi pitanjem samog nasilja, što je ono, odakle dolazi, koji su mu uzroci, nego prije svega unutar proceduralno-predstavljajućeg pristupa čak i kroz promjenu upotrebe jezičnih termina nasilje se niti istražuje niti propituje, nego se promatra kao objektivni substrat o kojemu se može govoriti samo unutar vojnog jezika terminima poput kolateralne štete ili preventivnog djelovanja, čime veliki dio pitanja o nasilju, u što je uključeno i pitanje zla ostaje po strani.

Drugi jezik koji je proceduralno-predstavljajući je medijski jezik. Njegova procedura je nužno objektivna, jer sam jezik i oni koji njime govore zahtijevaju da ono što se prenosi, a to je da informacija bude oslobođena bilo čega što će oslabiti objektivnost same informacije kao i njezinu istinitost. Medijski jezik stoga donoseći informaciju, nastoji donijeti objektivnu istinu onakva kakva ona jest i to je procedura medijskog jezika. Puno je teže sa predstavljajućim segmentom medijskog jezika, jer pitanje predstavljajućeg jezika je pitanje kako opisujemo određenu stvarnost, predmet i pomoću koje i kakve slike. Medijski jezik bi i u predstavljajućem djelu trebao biti također informacijski i objektivan, i standardna formulacija proceduralno-predstavljajućeg jezika u medijima je formuliran na sljedeći način: Sinoć u 22.00 N.N. ubio N.N. iz vatrenog oružja. Na taj način se postiže maksimum procedure i maksimum predstave, a to je u oba slučaja maksimalna informacijska objektivizacija događaja u čijem temelju stoji nasilje jedne osobe nad drugom. Ako bi medijski jezik težio apsolutnom proceduralno-predstavljajućem pristupu fenomenu nasilja, onda s jedne strane imali bismo uvijek točnu, faktičnu i istinitu informaciju o događaju nasilja, ali samo nasilje kao fenomen također bi ostalo po strani, što znači da medijski jezik ne bi trebao ili ne bi mogao imati bilo kakvu sliku o tome što je nasilje, nego se samo baviti njegovom informacijskom objektivizacijom.

**Slika 1: Slikoviti prikaz informacijskog rata, odnosno, informacijskog “bombardiranja” (Diego Schtutman)**

Vojni jezik i medijski jezik kao proceduralno-predstavljajući jezici s jedne strane imaju svoju snagu, moć i privlačnost jer nas stavljaju u položaj objektivnih promatrača fenomena nasilja gdje nasilje, a s njime i povezano pitanje zla za nas prestaje biti misteriozno i tajanstveno, zapravo prestaje biti pitanje uopće i postaje na neki način objekt promatranja. Naše promatranje i shvaćanje fenomena nasilja uglavnom postaje neka vrsta objekta od kojega se objektivno sklanjamo i kako bi rekao Thomas Nagel „pogledom niotkuda“ ga promatramo, ne više kao nešto neobično, nešto o čemu se treba pitati, nego kao objekt, informaciju, zaboravljajući pri tom snažan utjecaj koji proceduralno-predstavljajući jezik kojim nam se govori o nasilju ima na nas, jer nasilje pretvara u objekt promatranja, a ne problematičnu stvarnost koja nam postavlja nezgodna i ozbiljna pitanja.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

S druge strane možemo govoriti o konstitutivno-ekspresivnim jezicima, jezicima koji su s jedne strane svojim izričajima kadri utemeljiti određenu stvarnost, a s druge strane svojim ekspresivnim potencijalom mogu uvijek izreći nešto novo o stvarnosti o kojoj govore. Tu prije svega susrećemo jezik umjetnosti, književnosti, poezije, religije, uopćeno onoga što zovemo kulturom. Konstitutivno-ekspresivni jezik može imati više slojeva, a u isto vrijeme biti jedan jedinstveni jezik. Kao primjer možemo ovdje navesti religiozni jezik kršćanstva koji ne uključuje samo teološki jezik kao objektivni izričaj kršćanske poruke i istina, nego i umjetnost, glazbu, književnost koje su se nadahnjivale kršćanstvom. Naravno, jezik jedne kulture je zapravo u punom smislu te riječi konstitutivno-ekspresivni jezik, koji zahvaća više slojeva odjednom, stoga kada govorimo o Zapadnoj kulturi govorimo o jednom takvom jeziku koji ima više različitih slojeva. Na koji način konstitutivno-ekspresivni jezik govori o nasilju, je li on teži objektivizaciji fenomena nasilja? Kao ogledni primjer takvog pristupa, koji ni na koji način niti iscrpljuje niti rješava pitanje fenomena nasilja, možemo se ukratko osvrnuti na biblijsku Knjigu o Jobu. Prije svega knjiga o Jobu nije pisana ni vojničkim ni medijskim jezikom, nego jezikom umjetnosti, prozom. Pisana je u specifičnoj semitskoj kulturnoj sredini, i pisana je religioznim jezikom, govoreći o Bogu i Satanu. Knjiga o Jobu ni na koji način čini se ne objašnjava objektivno fenomen nasilja kojeg Satan izvršava nad Jobom. Nije pisana informacijski, ali svejedno nastoji dati određena objašnjenja fenomena nasilja ali kroz jednu sasvim drugačiju sliku i jedan sasvim drugačiji jezik. Medijskim jezikom fenomen nasilja u knjizi o Jobu bi mogao biti formuliran ovako. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana. Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente, Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten. Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život) ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo), kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu. Naravno, ovo bi moglo sve biti istinito u informacijskom i objektivnom smislu, međutim je li ovakvo karikiranje na kraju objašnjava išta o fenomenu samog nasilja? S druge strane konstitutivno-ekspresivni jezik knjige o Jobu koji uključuje religiozni, umjetnički, književni, kulturološki jezični izričaj pitanje nasilja ne tretira i ne može nikada tretirati kao informacijski objektivnu stvarnost, nego kao uvijek tajanstven i misteriozan fenomen koji se nikada do kraja ne može možda objasniti, ali koji kao fenomen izrečen ovakvim jezikom čovjeku na neki način postavlja pitanja o nasilju, o zlu, i o samom čovjeku. Fenomen nasilja – dakle – uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

U Sarajevu, 21. 3. 2017.

O. J.

Društvo znanja – ideologijska sintagma 21. stoljeća

Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva?

Prisjetiviši se teškog Platonova promišljanja o tomu što je znanje, učinila mi se iznimno ispraznom sintagma, osobito iskazana iz usta onih koji teško da znaju i tko je Platon, o društvu znanja ili knowledge based society. Toliko smo puta u proteklim godinama čuli već spomenuti eufemizam, a znanje smo degradirali. Međutim, čini mi se kako svaka ideologija, pa i ideologija 21. stoljeća, mora u javni „intelektualni“ prostor iznijeti i neku parolu, ali u ovom slučaju potpuno nepromišljeno i vulgarno. Obećavalo nam se kako će sva europska društva do 2010. godine pripadati zajednici znanja ili ih uopće neće biti. Obećavalo nam se kako će mladi znanstvenici Europe i svijeta biti umreženi u inteligentnu zajednicu, zajednicu prosperiteta i blagostanja. Obećavalo nam se kako će znanje biti „in“. No, čini mi se kako smo na koncu 2017. godine sve više i više svjesni zabluda „društva znanja“. Razlog je tomu praznina srednjoškolskog i visokoškolskog prostora. Pregršt je razloga koji idu u prilog Adornovoj teoriji poluobrazovanosti i Liessmannovoj teoriji neobrazovanosti. Iako je Peter F. Drucker, „prorok“ modernog menadžmenta, kao tvorac sintagme društvo znanja o takvom društvu teorijski promišljao na potpuno drugačiji način, današnji nam predstavnici Europske zajednice, prosvjetni političari i politički reformatori društvo znanja definiraju kao strateški cilj razvoja društva utemeljenog na kreativnom pristupu stvaranja novih spoznaja i inovacija, cjeloživotnog učenja i poticanja ljudskih potencijala na korist društva u cjelini. Međutim, Amerika koja statistički prednjači u godišnjem izdvajanju za istraživanje i razvoj bilježi pad s 30, 8 % na 26, 7 % u razdoblju od 1995. do 2005. godine. Isti trend stagnacije u vezi s godišnjim proračunskim izdvajanjima za istraživanje i razvoj dosljedno prati i Europa. Jedini porast, u istom razdoblju, statistički bilježi Azija s 23,8 % na 31, 3 %. Stoga uviđamo kako najglasniji zastupnici i promotori ideologijske sintagme društvo znanja godišnje izdvajaju sve manje i manje nužnih financijskih sredstava za znanstveno-istraživački rad i razvoj. Iz tog je razloga jasno kako postoje određena proturječja, možda poteškoće koje treba u što skorije vrijeme prevladati ili ideologijske pozadine kojih se treba promptno intelektualno osloboditi. Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva? Znanje je moć, predstavlja rečenicu kojom Francis Bacon započima projekt moderne, a društvo znanja je sintagma kojom Peter F. Drucker započima projekt, kako ga neki već danas karakteriziraju, hiper-moderne, jer je post-moderna već dovela do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti. Danas je i samo znanje postalo roba uporabne vrijednosti u kojoj je znak poprimio određeno značenje, a suština postala slika. Tako nam mora stalno odzvanjati, pa makar i kakofonijski, Baudrillardova tvrdnja da je moć u rukama onoga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Stoga nam u simulaciji znanja drugi nameću potrebu za stalnim reformama, prijašnjim sinonimom za revoluciju, a da ne znamo više ni što je podvrgnuto reformi, ni što su ciljevi reforme ukoliko je sve virtualizirano i digitalizirano, ukoliko je sve simulakrum i simulacija, ukoliko je simbol/znak poprimio značenje, ukoliko se od profesora traži prijenos „kvalitetne“, sadržinski ispunjene informacije.

Informacija je sve što moraš znati – Zvijezda možeš biti i Ti

Ludwig Wittgenstein je površnu radoznalost glede najnovijih znanstvenih otkrića nazvao jednom od najgadnijih želja modernog čovjeka. Moderni mladi čovjek u potrazi za informacijom iskazuje upravo takvu želju. Često nam se kao sudionicima obrazovnog procesa čini da mladi čovjek želi žurnalistički pristup znanju. Tako je potpuno opravdano Liessmannovo gledište kako primjerice „gimnazija po svojoj prvotnoj formaciji ne (odgaja) za obrazovanje nego za učenost, a to odnedavno (poprima) smjer kao da najednom više ne želi odgajati za učenost nego za žurnalistiku. Ono čega se Nietzsche bojao odavno se, dakako, dogodilo. Gimnazija u međuvremenu ne samo da odgaja za žurnalistiku nego i uz pomoć žurnalistike. A to se tada zove mediji u nastavi.“ (Liessmann, P. Konard. (2009), Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 51.) Googlemanija. com odavno poprima pandemijske razmjere, a to znači kako informacija, kao sadržaj bez značenja, poprima središnje mjesto u znanstvenoj/intelektualnoj izobrazbi mladog čovjeka. No svima je već jasno kako promotori društva znanja medijski plasiraju, u vidu kviza „Tko želi biti milijunaš“, što se u Austriji daje pod naslovom „Millionenshow“, okvir u kojemu znanje zamjenjuje gola informacija. Na našu žalost, takav se vid informativnoga znanja prenio i u školske i studentske klupe. Umjesto stvarnog znanja, pa štogod ta sintagma danas značila, ispiti se pretvaraju u medijske kviz podije na kojima zvijezda večeri, učenik/ca ili student/ica, pod medijski usmjerenim snopom reflektorske svjetlosti, možeš biti i Ti koji „slučajnim“ odabirom pitanja (nadopuni, izbaci uljeza, itd.) možeš i položiti, odnosno svoju davno stečenu informaciju unovčiti. Jedina nepotrebna stvar u takvim kviz emisijama, koje vode konačno i kapitualciji posljednje utvrde komercijalizacije duha, a to je donedavno bilo znanje, jest upravo spomenuto znanje, odnosno sinteza koja za pojašnjenje Spinozine filozofije zahtijeva poznavanje Descartesove filozofije u okvirima racionalističke tradicije. Ali čemu takva promišljanja kad obrazovanje više nije zahtjev za primjerenim razumijevanjem, nego informacijski neopskrbljenim značenjem.

Zablude društva znanja

Čini se kako permanentna potražnja za poluobrazovanošću ili neobrazovanošću danas nadomješta ispraznu ideologijsku sintagmu ili demagošku floskulu – društvo znanja. Iako se danas u svim kuloarima pojavljuju riječi o postideološkom društvu, čini se kako je danas ideologija, sa svim svojim prikrivenim licima i naličjima, najsnažnija. Tako se danas posredovanjem različitih procesa, ne treba ih ni spominjati, i u srednjoškolskim i u visokoškolskim ustanovama zagovara usmjereno obrazovanje. Opsjednutost Bolonjskim procesom, reformom srednjoškolskog obrazovanja predstavlja samo još jedan znak teškog ideologijskog virusa koji se europskim sveučilišnim i gimnazijskim prostorima širi nakon razumijevanja vlastite krize obrazovanja. Međutim, slovenski nam filozof Slavoj Žižek, radikalni kritičar neoliberalnog koncepta obrazovanja, poručuje da nakon što su Europljani shvatili da im je obrazovanje u krizi, uvezli su proizvod genija naših prostora i uveli koncept usmjerenog obrazovanja. Međutim, još uvijek nisu shvatili kako takav proces ne vodi stvarnom poboljšanju i stvaranju intelektualnog prostora kritičke misli, nego virtualnoj ideologizaciji i manipulaciji polupismenih/poluobrazovanih masa. Na žalost, ni mi nismo shvatili kako revitaliziramo već jednom propali koncept obrazovanja. Stoga Bolonjski proces kao kapitalizacija duha ili nastavak nezavršenog procesa usmjerenog obrazovanja, obrazovanja za potrebe tržišta u cilju manipulacije, vodi onomu što je suprotno suvremenim potrebama produhovljenja kapitala. Današnji se studijski/znanstveni fondovi pune samo ukoliko slijedite „avet“ vremena, a studijske grupe ukoliko ispunjavaju površne europske procedure, potrebe i zahtjeve tržišta. Stoga, došli smo do trenutka u kojem nam tržišna politika postavlja ljestvicu intelektualnih vrijednosti. Došli smo do trenutka u kojem je ideologija neznanja preuzela znanje, a na najvišu razinu postavila virtualno-digitalnu informaciju. Što više informacija, više neznanja, jer ni vremenska prognoza više ne predstavlja pouzdanu informaciju, iako i dalje predstavlja jedinu televizijsku informaciju.

U Sarajevu, 9. 3. 2017.

I. Ž.

Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.