O DOSTUPNOSTI

Dostupnost je onaj čudni i napeti osjećaj tjeskobe da ako tijekom spavanja isključite mobitel nešto će se epohalno dogoditi, a vi ćete to propustiti. Dostupnost je i osjećaj izgorenosti i umora kada više nemate gdje sakriti svoju privatnost, a ni sami sebe od silnih poruka, propuštenih poziva i neodgovorenih mailova.

Dostupnost je danas ogroman teret koji s jedne strane čovjeka drži u stalnoj napetosti iščekivanja, kao i u stanju trajnog umora i iscrpljivanja. Napetost i tjeskoba da nećete biti dostupni pretvorila se u neugodno iskustvo emotivne iscrpljenosti. Nesanice, neuredno spavanje, prekidanje sna, često buđenje samo zato jer vam je netko rekao: ”Budite dostupni, uskoro stiže glavna vijest i glavni događaj vašeg života”. I tako dostupni u gluho doba noći nestrpljivo i napeto iščekujete poruku, tweet, mail, lajk. Ali koja od tih vijesti ili događaja je presudna? Kada će konačno stići taj presudni mail ili poruka nakon kojega više ne morate biti dostupni? Kako da sami sebe diskriminirate i odredite sebi za koje poruke trebate biti dostupni, a za koje ne?

U nemogućnosti da odredite što je važno i što nije dopuštate da budete dostupni jer mislite da nije važno praviti razliku u vijestima, događajima, porukama. Dostupni ste svakom, svima u svako doba. Dostupnost vas čini građaninom svijeta, ali vam uvijek pomalo oduzima od vaše privatnosti i vaše intimnosti. Želite li stvarno biti dostupni na taj način da svatko zna da trenutno prolazite kroz teške životne trenutke? Trebate li biti dostupni svima i svakom, u trenutku razvoda, u trenutku bolesti, u trenutku svađe? Trebate li biti dostupni kada imate svoje privatne trenutke sreće u kojima intimno uživate? Trebate li biti svima dostupni u trenutku dok ručate, dok se tuširate, dok se presvlačite, dok ste obična ljudska osoba?

Dostupnost ima svoju mračnu stranu, stranu u kojoj netko nepoznat ili više njih s vašim pristankom o vama sve zna i gleda vas samo zato jer vas je netko uvjerio da biste postojali morate biti dostupni. Ako niste dostupni ne postojite. Ali vi ne želite biti samo dostupni kao predmet ili objekt, vi želite biti dostupni kao ljudsko biće. Ono što ponekad ne razumijete jest da ste nekima, ako ne i mnogima, dostupni ne kao osoba i ljudsko biće, nego upravo kao predmet i objekt. Čudite se što se vaša dostupnost krivo tumači i što se vaša ljudska strana ostavlja po strani. Nikoga ne zanima dostupnost vaše boli dok traje razvod, nego dostupnost prljavog veša koji se skrivao unutar zidova kuće. Nikoga ne zanima dostupnost vašeg istinskog uživanja u hrani, nego dostupnost vašeg tanjura i računa na kraju večere. Nikoga ne zanima dostupnost ljepote vaše duše dok pravite selfie pred ogledalom, nego dostupnost vašeg tijela kao objekta zabave i požude. Nikoga ne zanima dostupnost vas kao osobe, dostupnost vaše sreće i vaše boli, nego dostupnost vas kao najobičnijeg objekta, vaših skandala.

Iako vi niste objekt i ne mislite tako o sebi, vaša dostupnost vas je učinila objektom komentara u kojima gotovo nikad nećete prepoznati sebe od neviđene količine mržnje, vrijeđanja i obezvređivanja vas kao osobe. Vaše čuđenje da niste to htjeli kad ste postali dostupni svima i svakom u svako doba ubrzo prerasta u strah i tjeskobu. Pitate se zar me drugi ljudi ne poznaju zar se nisam učinio ili učinila dostupnim na pravi način? Ono na što niste računali jest da ljude na prvom mjestu nije uopće ni zanimalo jeste li dostupni na pravi način ili niste. Nije ih ni zanimalo je li vaša dostupnost zaista vaša istinska slika. Bitno je da ste dostupni, oni će uraditi i dodati sve što bude potrebno vašoj dostupnosti i ubrzo ono što ste htjeli, predstaviti sebe onakvim kakvima jeste nepovratno će se izgubiti u kaljuži komentara, sukoba, prepirki, optužbi i prozivanja gdje više nećete moći sebi pomoći. Nećete više moći ni ukloniti svoju dostupnost. Bit ćete izloženi svakoj postojećoj tipkovnici i monitoru koji će bjesomučno gle čuda zaključiti o vama sve ono što vi zapravo niste. Tako upadate u začarani krug dostupnosti.

Pokušavate ljudima objasniti da je vaša dostupnost krivo protumačena, da su slike lažne, da niste vi komentirali, da niste vi napisali. Na taj način ostajete dostupni iako to ne želite, ali morate jer želite ispraviti stvari. I tako se vrtite u krug svaku noć. Čekate da stigne konačno ta poruka, vijest, mail gdje će vam biti rečeno da je sve u redu i da je vaša dostupnost bila krivo protumačena, ali sada je sve u redu, svi shvaćaju i razumiju koji je razlog vaše dostupnosti. Ali vijest, mail, komentar ne dolazi, a vi se u isto vrijeme borite da objasnite da je vaša dostupnost krivo shvaćena. I tako živite u napetosti i tjeskobi jer ne možete prekinuti vašu dostupnost, a vaša dostupnost sve više i više se krivo i pogrešno shvaća i tumači. To vas iscrpljuje do granice neizdržljivosti do te mjere da vas novi komentar, tagiranje, mail već pomalo i fizički boli, a ne samo psihološki i duševno.

Ispočetka ste kao i svi mi mislili da je dostupnost korisna, važna i nužna jer se bez nje danas ne može živjeti. Svoju dostupnost ste smatrali nečim važnim zbog posla, projekata, kontakta s prijateljima i obitelji. Ali vrlo brzo vaša dostupnost prerasla je vaše skromne početke i postala je dostupna i onima koje ne poznajete i ne znate zašto vas kontaktiraju i što hoće od vas. Kako to uvijek biva na kraju, u slučaju dostupnosti ne vrijedi ona mudrost kako od viška glava ne boli. U slučaju vaše dostupnosti i neopreznosti boli sve i glava, i tijelo i duša, i više ne znate kako tomu stati na kraj i pitate se je li uopće moguće. Jeste li baš morali biti dostupni tako da svi i svatko sve zna o vama i vidi sve što je dio vaše privatnosti i intime? Niste li mogli bar nešto učiniti nedostupnim i sakriti to od komentara, mailova, postova i lajkova? Kad je dostupnost u pitanju nema povratka nazad, jednom kad ste sebe učinili dostupnim otvorili ste mogućnost da svi i svatko sve zna o vama, vašim navikama, vašim željama, o svemu u čemu niste željeli biti dostupni nikome. Lijepo je biti dostupan, ali sve nas tu i tamo navečer u gluho doba noći boli i tijelo i duša dok se tjeskobni i napeti pitamo jesmo li baš sebe morali učiniti toliko dostupnima i je li to bilo potrebno da svi i svatko zna ponešto o nama???

U Sarajevu, 20. 8. 2018. 

O. J. 

STARAC

Njegov stan bio je posljednji u nizu, gotovo u podrumu. Prozori njegovog stana imali su teške metalne rešetke, poluraspadnute zbog čestih kiša koje su nagrizle nekada sjajni i ulašteni metal. Bile su stare i istrošene kao i prozorski okvir i prljavo staklo kroz koje se nije ništa moglo vidjeti čak ni kad bi u stanu gorjelo svjetlo.

Nitko od nas nikada nije išao k njemu i rijetko smo ga susretali u polumračnom stubištu. Čak i susret s njim prošao bi s osjećajem nelagode jer nikada mu niste mogli vidjeti lice. Prošao bi pored vas spuštene glave s nekom prljavom kapom na glavi. Ne bi ništa rekao. Jedino što ste mogli primijetiti jest da je teško hodao i bio malčice pogrbljen. Iz njegovog stana nikada ništa nije dopiralo osim tišine. Niste mogli čuti ni zvuk televizije, ni radija, niti šum vode. Čak i u znatiželji kad bih potajno dok drugi ne vide zastao pored njegovih vrata i naslonio uho, ništa ne bih čuo. Ni korake ni disanje. Ništa. Samo bi zvuk mog vlastitog daha i žamorenje s ulice ponekad dopirali do mene. U zgradi u kojoj živim stanovao sam deset godina. Nikada nisam s njim progovorio niti jedne jedincate riječi. Čak ni riječi najobičnijeg pozdrava. U deset godina čuo sam bezbroj priča o starcu iz podruma. Neke su bile izmišljene i prelazile su u legendu. Neke su bile zlobne. Ljudi su takvi da kad nešto ne znaju o nekomu, a ne mogu to saznati onda izmisle dvije vrste priča. One legendarne gdje je nepoznati čovjek dobar, i one zlobne gdje je nepoznati čovjek loš. Obje vrste priča ljudi pričaju jer ne mogu pomoći svojoj znatiželji i jer su nesposobni pustiti čovjeka na miru kad se od njih traži. Jedna od priča koje su legendarne jest da je starac iz podruma bio nekada poznati pisac i dramaturg koji je zbog gubitka posla i krađe romana od strane jednog zavidnog kolege odlučio skloniti se od ljudi i više ne komunicirati s njima. Ali nitko nije znao o kojem je piscu riječ i koji je roman u pitanju i što je on uopće napisao. O starcu iz podruma su govorili kao o piscu s mnogim imenima, ali nitko nije znao koje je ime pravo. I nitko se nije usudio zaustaviti ga i pitati. Jedna od zlobnih priča bila ja kako je riječ o jednom ubojici koji je prije nekoliko desetljeća pobio cijelu svoju obitelj i pobjegao u grad gdje se sakrio i živi u tajnosti da ga ne bi pronašli. Kao i mnoge u zgradi i mene je zanimalo koja je priča o starcu iz podruma istinita. Je li on poznati pisac ili ubojica? Međutim, nije bilo načina da to doznam jer starac se rijetko pojavljivao i nikada nije glavu podizao dok bi prolazio. Pod utjecajem priča mnogi stanari bi ga se klonili u širokom luku u rijetkim susretima s njim prelazeći na drugu stranu hodnika ili plašljivo i panično tražeći prekidač da osvijetle tog, kako smo mnogi mislili, mračnog staračkog lika. Ime mu nismo znali. Postao je poznat kao starac iz podruma, ili samo starac. Ponekad bismo kada bi dolazilo nešto službeno u zgradu poput pošte čekali nestrpljivo blago odškrinutih vrata neće li izići, ali nikada nismo uspjeli vidjeti kako se vrata otvaraju. Ujutro, pošta pred vratima bi nestala. Kada i kako nitko nije znao niti vidio. Iako sam ga se plašio, divio sam se starcu koji je uspijevao živjeti gotovo nevidljivo među tolikim ljudima koji su svakodnevno marširali zgradom kao gomila mrava izlazeći i ulazeći u nju kao u veliki mravinjak. Starac je bio česta tema naših obiteljskih i prijateljskih druženja pa čak i nekih proslava. Jer ljudima ništa nije tako privlačno kao nešto nepoznato o čemu žele sve znati, a ne mogu. Isto vrijedi i za ljude. Privlačnost starca iz podruma bila je u tome što smo svi htjeli znati nešto o njemu, ali nitko nije imao hrabrosti zaustaviti ga i pitati kada ga vidi. Zato smo satkali cijelu knjigu priča o starcu iz podruma jer kukavice kada nemaju hrabrosti onda izmišljaju priče kako o sebi tako i o drugima i zašto bi starac iz podruma bio iznimka? Nismo samo ispredali priče o starcu iz podruma, nego i svemu onomu što je bilo povezano s njim. O vratima njegovog stana, o njegovom prozoru, o raspadnutim metalnim rešetkama, o njegovoj kapi, o njegovom slabom i pogrbljenom hodu o svemu su postojale priče i sve zajedno na okupu držao ih je lik toga mračnog čovjeka iz podruma. Da nije bilo njega i vrata njegovog stana i rešetke i njegov hod i njegova kapa samo bi bili obične stvari, obična vrata, obične rešetke, običan prozor, obična kapa. Ali sve je bilo misteriozno kao da bi rešetke ili prozor ili vrata imali svoju vlastitu priču jednako misterioznu kao i starac koji se skrivao iza njih. Jednog dana dok sam prolazio pored njegovog prozora opazih oveći komad papira pored prozora natopljen vlagom i vodom. Sagnem se i shvatim da u ruci držim kovertu. Malo otvorim i primijetim nekoliko rubova papira. Unutra je moglo biti jedan ili dva lista. Misleći da je koverta ostavljena za starca prvo pomislim da bih je trebao ubaciti među rešetke i tu je ostaviti. Međutim, činjenica da bih mogao nešto saznati o starcu iz podruma i da bih bio jedini koji bi nešto znao o njemu bila je toliko privlačna i opijajuća da sam u trenutku odustao. Osvrnuvši se oko sebe da vidim je li me netko gleda spremim kuvertu u džep. Uzbuđenje koje sam osjećao bilo je neopisivo kao da sam u svom džepu skrivao sve tajne svijeta koje će mi se uskoro otkriti i ja ću znati sve ono što je skriveno od pogleda i očiju drugih ljudi. Zatvorim i zaključam vrata stana za sobom i sjednem u radnoj sobi za veliki masivni stol. Izvadim sadržaj iz koverte i primijetim da su listovi bili poprilično žuti. Dvije stranice su bile uredno označene brojevima, a na vrhu prve stranice stajao je i datum. Otprilike prije više od tri mjeseca kada sam starca iz podruma posljednji put i vidio. Uzbuđeno odvojim prvu stranicu i počnem čitati:

Datum: 1. 1. 2001.

U ovoj zgradi živim već dvadeset godina. Ljudi u ovoj zgradi misle da sam poznati pisac ili poznati ubojica. Kako su došli do takvih zaključaka nikada neću doznati jer nitko od njih ne želi razgovarati sa mnom. Rijetko izlazim jer me izbjegavaju u širokom luku kada pored njih prolazim i panično pale svijetlo kada im se približim. Nestašlucima svoje djece prijete da će ih oteti starac iz podruma. Da, tako me zovu. Starac iz podruma ili samo starac. Nitko od njih nikada nije ni pokušao pružiti mi ruku i pitati me kako se zovem. Zašto ne znam i vjerojatno nikada neću doznati. Nikada mi nitko od njih nije pokušao pomoći dok hodam jer zbog bolesti već godinama hodam pogrbljen i lijeka za moju bolest nema. Jer je bolest nesnošljiva i bolovi nepodnošljivi, noću ne spavam. Preko dana uspijem uhvatiti malo sna. Moj se život zbog bolesti promijenio i većinu stvari koje ljudi obavljaju preko dana ja obavljam noću. O svemu se moram pobrinuti sam, a snage je sve manje kako fizičke tako i one umne. Primijetio sam da sve više zaboravljam i počeo sam pisati što sve trebam napraviti, a zbog bolesti rijetko ili gotovo nikada ne izlazim. U pošti sam upoznao jednu ljubaznu gospođu koja umjesto mene plaća moje račune jer ja ne mogu hodati tako daleko i tako dugo. Ona se pobrine i donese mi ponekad nešto hrane da imam. Dao sam joj da upravlja mojom mirovinom i obećao joj ostaviti stan nakon što umrem. Nitko od stanara u zgradi nije se nikada ponudio da nešto slično učini za mene. Ovdje gdje živim ljudi su rekao bih čudni i nisu onakvi kakvi su tamo odakle dolazim. Znatiželjni su. Previše. Kad nešto ne znaju o vama, onda o vama izmisle priče. Tako su izmislili o meni da sam pisac, dramaturg, ubojica, bonivan, spadalo, prosjak. A, ja sam kao i oni. Jedan od njih, samo čovjek i starac koji bi ponekad s nekim od njih želio progovoriti da lakše podnesem samoću i starost. Rekao bih da su vrlo vješti u izmišljanju priča o meni, ali nisu posebno zainteresirani kad bi mi trebalo pomoći. Prije nekoliko mjeseci jednog mladića zamolio sam da mi pomogne unijeti vreću u stan. On se skamenio i pobjegao i kasnije ispričao da sam u vreći imao cement kojim bih zazidao zid nakon što ga ubijem i kako njegovo tijelo ne bi moglo biti nikada pronađeno. U vreći su bile namirnice, obična hrana koju mi je gospođa iz pošte donijela, ali ja sam bio nemoćan sam nositi cijelu vreću. Još nekoliko puta sam pokušao s ljudima iz zgrade razgovarati i zatražiti pomoć, ali svi su redom bježali preda mnom. Znao bih se nasmijati sebi dok bih nemoćan na krevetu ležao, nesposoban ustati dok me ne popusti bol, u što se pretvorio legendarni pisac i legendarni ubojica? U starca koji bez pomoći drugih više nije mogao dalje. Često bi gledali krišom kroz svoja vrata neću li otvoriti vrata da uzmem poštu koja je stajala ispred. Ne znam što su očekivali i da me vide? Pošta je danima stajala pred vratima jer zbog bolesti nisam mogao ustati iz kreveta da je uzmem. Noću kad bih uhvatio malo predaha od bolova uspio bih doći do vrata i teškom mukom uzeti poštu s prljavog poda. Ponekad zbog bolova morao sam to raditi četveronoške. Često su to bili samo računi i neke reklame, ali jednom me je ugodno iznenadilo pismo koje sam dobio od svoje kćerke. Pisala mi je kako će doći iduće godine da me posjeti. Pisala mi je kako imam dvije unuke već velike cure i kako često ode na mamin grob i s njom razgovara. Nevjerojatno me obradovala misao da će doći poslije toliko godina zajedno s unučicama da me posjeti. To mi je dalo određenu nadu da ćemo se vidjeti prije nego umrem i da ću vidjeti i unučice. Tih dana nakon tog pisma bio sam vidno raspoložen i moje se zdravlje malo popravilo. Bolest je bila tu, ali bilo mi je podnošljivije sad kad sam znao da će doći. Moja radost nije bila duga vijeka jer sam nakon mjesec dana primio ponovo pismo uz ispriku da zbog nemogućnosti da isplanira godišnji na pravi način neće moći doći da me vidi. U koverti je bilo nekoliko novčanica koje sam poderao i bacio u smeće. Raspoloženje mi je postalo turobno i mračno i razmišljao sam da si oduzmem život. Starac kojega se svi plaše i kojega nitko ne obilazi što ima drugo i nad čim drugim ima moć osim nad vlastitim životom? Dok je bolest napredovala i bol postajala sve nepodnošljivija razmišljao sam o načinima kako to izvesti. Bavio sam se tom mišlju danima i tjednima sve dok nisam osjetio da je bolest pri kraju i ja zajedno s njom i da će bolest biti brža od mojih planova. Od svega što sam mogao učiniti u tim trenutcima odlučih napisati jedno kratko pisamce kao podsjetnik na mene da ljudi nakon moje smrti i dalje ne bi mislili da sam poznati pisac i ubojica, nego tek starac koji polako kopni zbog bolesti, kojega kćerka neće posjetiti jer ne može isplanirati godišnji na pravi način, i koji je već desetljećima udovac. Nisam htio pisati biografiju ni svoje podatke, to će ionako naći kada uđu i provale u stan. Htio sam samo napisati da nisam pisac, ni dramaturg ni ubojica nego obični čovjek, starac iz podruma koji polako umire od bolesti, na kojega nitko više ne obraća pažnju. Htio sam samo podsjetiti ljude da sam i ja čovjek i ništa više. Htio sam pisamce ostaviti nekom od susjeda u sandučić, ali se nisam mogao tako daleko više kretati. Odlučio sam dopuzati do prozora i izbaciti pisamce van. Možda ga netko pronađe i pročita. Ako ga netko čita onda znači da nisam uspio u svom naumu i da sam već pokojni i da je bolest bila brža, obavila ono po što je došla. Ako ga tko pročita, neka rekne mojoj kćerci da je sada sve u redu i da zajedno s njenom mamom odozgor pazim na nju i na naše unučice. Ne zamjeram joj ništa kao ni stanarima zgrade. Nadam se da ćemo se jednog dana ponovo svi susresti u jednoj drugačijoj zgradi gdje nećemo biti ni bolesni, ni stari ni odbačeni ni sami ni zapušteni. U međuvremenu pronalazaču ovog pisamceta ostavljam na razmišljanje jednu sitnicu. Ako je čitatelj starac kao i ja neka je zanemari, brzo će doći i njegov kraj. Ako je čitatelj mlad i ako živi u zgradi u kojoj sam živio, neka ovo pisamce ostavi negdje skriveno i ostavi ga do svoje starosti. Kada ostari, neka ga ponovo pročita nekoliko puta zato jer mu ovo pisamce sada nema smisla, ali kad ostari moglo bi imati i spasiti mu život.

Nepoznatom čitatelju uz znake dubokog poštovanja,

Starac iz podruma ili Starac

U Sarajevu, 19. 8. 2018.

O. J.

POČETAK

Sama. Konačno. Toliko mjeseci. Previše. Previše dana. Previše sati. Previše minuta. Bez tišine. Previše riječi. Previše posla. Previše svađe. Previše kritike. Previše samokritike. Hm? Razmišlja. Previše čega? Da! Previše same sebe. Popuštanje. Isprike. Samoponiženje. Samoprijekor. Izgubila je sebe. Zašto? Ne zna. Nejasno. Je li mogla prije? Jest! Je li trebala prije? Svakako! Zašto to nije učinila? Prebire misli. Nutrina joj otežava. Dobacuje joj. Zašto to nisi učinila prije? Zašto si čekala sve dosad? Gdje ti je bila pamet? Gdje ti je bila intuicija?

Uzdah. Trebala sam poslušati intuiciju. Ponovno nutrina. Ovaj put jače i glasnije. Da, trebala si poslušati intuiciju, zašto nisi??????????? Neugodna tišina između nje i njezine nutrine. Ne slažu se. Nisu se složili na početku. Ona je bila za. Intuicija je bila protiv. Srce je bilo oduševljeno. Razum je bio skeptičan. Osjećaji su bili živi. Razum je bio agnostik. Nezainteresiran. Hladan. Je li trebala poslušati razum? Nije li joj intuicija govorila kroz razum?

Nutrina joj prigovara. Tiše. Ne ječi glasno protiv nje. Sada slijedi ono što ne voli. Nutrina koja govori. Logično. Razumski. Metodično. Nutrina počinje. Ona šuti. Logički dio. Zli ljudi čine zlo. Dobri ljudi čine dobro. On je bio zao. Bit će dobar prema njoj? Nelogično! Promijenit će se? Još manje logično!!! Razumski dio. Zašto nije slušala? Govorili su joj. Upozorenja. Skretanje pažnje. Znakovi da nešto nije u redu. Pravila se da ne vidi. Nerazumno!!! Metodički dio. Bio je zao, bio je pokvaren, bio je nasilan, bio je grub. Zašto je bio takav? Metodički dio. Jer je loš čovjek.

Pokušava odbaciti nutrinu. Nije sve tako loše. Znao je biti nježan. Kupovao joj poklone. Govorio joj lijepo. Nutrina neumoljivo. Ovaj put čvršće i glasnije. Pokloni? Za koliko šamara? Suza? Nježnost??????????? Za koliko gorčine i fizičkih udaraca? Nutrina opet tiše. Podsjeća. Doziva slike. Doziva bol. Doziva strah. Ona se strese. Pitanje? Možda je nutrina u pravu? Odmahuje. Glavom. Negativno. Nutrina ne zna ništa. Logika ne zna! Razum ne zna! Logika i razum su čiste gluposti!!! Kakva metoda logike i razuma!!! Nema tu metode!!! Voli ga. Jako. Žestoko. Nutrina se povlači s osjećajem sažaljenja prema njoj. Odjednom osjeća mržnju. Prema nutrini. Prema sebi. Mrzi je. Zašto je sažalijeva? Mrzi nutrinu. Mrzi sebe. Ne vidi to. Slijepa je. Nutrina šuti.

Ona nastavlja. Krivica? Da!!! Konačno rješenje!!! Otkrila je blago. Krivica. Kriva je. Nije voljela dovoljno. Pružala premalo pažnje. Premalo ljubavi. Premalo svega. Promijenit će ga. Kako? Pružit će više. Previše. Ljubavi. Žrtve. Pažnje. Čini se sretnom. Previše će riješiti sve. Bit će bolji. Bit će nježan. Voljet će je. Samo treba dati sve. Sve što ima. Sve što jest. Razmišlja o krivnji. Krivnja je dobra. Krivnja tjera. Na više. Na bolje. Krivnja traži žrtvovanje. Do kraja. Razmišlja. Ne dopušta nutrini da govori. Ona nije žrtva. Ne. Nutrina vara. Nutrina laže. On je dobar. Nutrina se pokušava probiti. Ne dopušta. Odbija. Zabranjuje logiku. Ne dopušta razum.

Naglo ustaje. Što učiniti? Da nutrina ne progovara? Okupirati se. Zaposliti. Raditi. Napraviti plan. Pospremanje. Frizura. Kava. Kupovina. Dan će proći. Odličan plan!!! Ugodan osjećaj smisla u glavi. Pospremanje. Osjećaj entuzijazma dok čisti. Osjećaj zadovoljstva. Nema nutrine. Ne čuje se. Ne govori. Nutrina šuti. Čisti mahnito. Gotovo divljački. Glasna glazba. Njezina omiljena grupa. Zaboravlja na vrijeme. Zaboravlja na njega. Njegove udarce. Njegov prijezir. Njegovu nježnost. Zaboravlja sve.

Frizura? Naglo diže pogled. Zaboravila je. Nema veze. Ne mora danas. Ima sutra. Otkazuje kavu. Prijateljice zabrinute. Nešto nije u redu? Sve je u redu. Ne želi van. Ne želi nigdje. Samo želi biti… sama. Danas. Bez ikoga. Danas ne želi obveze. Želi slobodu. Biti slobodna. Misli da je čudna. Zašto? Tko nalazi slobodu u pospremanju stana? Nitko. Nitko? Osim nje. Ona nalazi. Lijep osjećaj. Brisanje prašine kao brisanje gorčine. Brisanje poda kao brisanje krivnje. Pospremanje ormara kao pospremanje nutrine. Nakratko zastaje. Treba predah. Znojna je. Disanje je glasno. Bez straha. Ne mora hodati na prstima. Hoda bosim stopalom. Ne mora šutjeti. Govoriti tiho. Ne mora. Ne treba. Pjeva. Spontano. Glasno. Slobodno.

Nutrina odjednom. Iznenada. Kao lopov. Pitanje? Za koga čisti? Zašto? Zastaje. Nutrina kvari raspoloženje. Zašto uopće progovara? Nutrina probija jače. Glasnija je. Hrabrija je. Ne traži dozvolu. Sjeda na pod. Konačno popušta nutrini. Nutrina ne provaljuje. Čudno? Mislila je drugačije. Zadržava dah. Oči zatvorene. Nutrina žubori tiho. Ne kao oluja. Ne kao divlja rijeka. Kao izvor vode. Kao mirno jezero.

Nutrina govori. Sluša. Nutrina počinje. Pitanja. Bezbroj pitanja. Zašto čisti? Za koga? Za njega? Neće vidjeti. Za sebe? Radi sebe? Neće pomoći. Krivnja ostaje. Gorčina ostaje. Neugodan osjećaj da nije cijenjena? Ostaje. Nutrina ne prigovara. Nutrina je racionalna. Logična. Metodična. Neka razmisli dobro? O čemu? Nema što razmišljati. Promijenit će se. On? Možda? Imao je priliku. Bezbroj prilika. Nije iskoristio. Nijednu. Nikada. Samo isprike. Umoran. Odgovoran posao. Stres. Zarađuje radi nje. Njoj treba. Sigurnost. Zaštita. Sve radi. Radi nje. Za nju.

Nutrina se ne slaže. Udarci radi nje? Uvrede na račun njezina izgleda? Zlobno o njezinom intelektu? Isticanje njezinih nedostataka pred drugima? Radi nje???????? Nutrina se ne slaže. Ovaj put žestoko i silovito. On ne voli. On ne mrzi. On uživa. U čemu? Ona pita kao da ne razumije. Nutrina joj se podsmjehuje. Upozorava. Glumiš. Površnost. Neznanje. Znaš da sam u pravu!!! Nutrina slavodobitno klikće. Slavi. On uživa!!!!!!! Nutrina vrišti. Uživa u tvom samoprijeziru. Tvojoj krivnji. Tvojoj gorčini. Osjećaju manje vrijednosti. Želi da nestaneš. Polako. Bolno. Želi da se istopiš. Kao snijeg. Kao pahulja.

Napet trenutak. Ona šuti. Nutrina šuti. Vrućina. Oko očiju. U očima. Suza? Slobodno. Smiješ!!! Trebaš!!! Nutrina hrabri. Dopusti sebi. Pusti sebi. Budi ono što jesi. Nitko ne vidi. Ne čuje. Ne zna. Znamo mi. Nutrina i ti. Nutrina neće nikome reći. Pusti ih!!! Neka ih!!! Ona pušta. Konačno. Predaje se. Nutrini. Nutrina je obuhvaća. Kao plašt. Kao zaštita. Kao utočište. Kao ljubav. Nutrina je dodiruje. Miluje. Ne brini. Ne očajavaj. Prošlo je. Završilo je sve. Kraj.

Slomljena je. Jecanje dopire u daljini. Negdje daleko. Jecanje dolazi bliže. Plač dolazi bliže. Suze dolaze bliže. Još uvijek ne želi. Otima se. Nutrina je miluje. Hrabri. Pusti ih. Došli su da ti pomognu. Bujica navire negdje. Duboko. Sagradila je branu. Zid. Nutrina je nagovara. Sruši zid!!! Pusti ga neka padne!!! Neka se uruši!!! Boji se. Strah. Što kada zida nestane? Što kada bujica probije? Utopit će se? U gorčini? U krivnji? Nutrina je hrabri. Ponovo. Nećeš se utopiti. Čeka te površina. Čeka te pučina. Otvoreno more. Pusti bujicu!!! Otvara oči. Otvara usta. Istovremeno. Suze i vrisak. Suze i krik. Leži na podu. Previja se. Bol je nepodnošljiva. Ne čuje. U ušima zaglušujuća tutnjava. Rika bujice. Bujica nosi pred sobom.

Kao da se ne sjeća koliko je dugo trajalo. Noć je. Dugo je ležala na podu. Nema bujice. Nema rike. Nema suza. Nema vriska. Nutrina i ona. Same. Nutrina je grli. Uspjela si!!! Pobijedila si!!! Ti si junakinja, ti si heroina, ti si pobjednica!!! Ustani pobjednice!!! Pobjednici ne leže. Ne plaču. Ne vrište. Pobjednici hodaju. Uspravno. Uzdignute glave. Hrabro. Smiono gledaju oči drugih. Ustaje se. Još uvijek je na podu. Sjeda. Konačno sama. Konačno slobodna. Nema straha. Nema krivnje. Nema gorčine. Bujica je razorila sve. Odnijela sve. Ali ne i nju. Ona je pobijedila bujicu. Ukrotila divlju rijeku. Ugasila usplamtjeli vulkan.

Konačno na red dolaze logika, razum, metoda. Nutrina progovara. Savjetuje. Ostaviti ga? Da. Definitivno. Ne zaslužuje nju. Ne želi takav život. Život straha. Boli. Patnje. Udaraca. Zlostavljanja. Želi slobodu. Želi život. Želi zrak. Ustaje s poda. Jak osjećaj. Moć. Snaga. Sada sve može. Nutrina odobrava. Nutrina savjetuje. Pazi. Budućnost. Ne činiti istu grešku dvaput. Slušaj. Obrati pažnju uvijek. Logika. Razum. Metoda. Kima glavom. Slaže se. Govori nutrini. Sad sam nova osoba. Druga žena. Nova žena. Na početku. Ja sam početak. Ja mogu sve. Nutrina odobrava. Ti si nova žena. Ti si nova osoba… ti si novi početak. Drugačiji. Hrabriji. Mudriji. Snažniji. Moćniji. Jači. Ti si bujica. Divlja rijeka. Usplamtjeli vulkan. Ti si snažna…

U Sarajevu, 15. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O SKRIVENOSTI

Sebe nikada ne vidimo. Tamo gdje se možemo vidjeti riječ je o varci. Ogledalo ne pokazuje puno, ne pokazuje ništa. Tko može reći da boja njegovih ili njezinih očiju pokazuje njega kakav jest? Tko može tvrditi da njegovo lice izriče njega samoga kao ljudsko biće?

Oči varaju. Znamo jer to činimo. Lice vara. I to znamo jer i to činimo. Mi varamo. Znamo jer to činimo. Ne varamo jer želimo. Varamo jer smo nesposobni izreći sebe svojom vanjštinom. Ne varamo jer uživamo. Varamo jer ne znamo načina kako sebe predstaviti onakvima kakvi jesmo. Našem sebe-predstavljanju uvijek nešto nedostaje. Ima poetičnosti u tome da se uvijek iznova pokušamo predstaviti onim što jesmo. Zato se uređujemo, sređujemo, dotjerujemo. Ne samo zato da se predstavimo u najljepšem svijetlu, nego da istaknemo i svoju unutarnju ljepotu. Ima tragičnosti u tome da se predstavimo autentičnima. Tragičnost se javlja kao osjećaj da se nismo predstavili na pravi način, nismo se predstavili do kraja. Ne svojom krivnjom, nego nerazumijevanjem Drugoga. Drugi je uvijek kriv jer nas nije vidio autentičnima, onim što jesmo. Drugi uvijek oduzima nutarnju ljepotu ili ističe neki nedostatak. Zašto nas Drugi mora vidjeti onakvima kakvi jesmo? Je li nam to uopće potrebno? Moramo li se radi Drugoga uređivati, dotjerivati, sređivati kad ionako Drugi neće vidjeti našu autentičnost, naše Ja? Drugi će vidjeti ono što i mi vidimo. Naše lice, naše oči, našu vanjštinu. Neće vidjeti naše autentično Ja. Ne zato što ne želimo, ne zato što ne dopuštamo Drugom da ga vidi. Nego jer ni mi ne poznajemo naše autentično Ja. Naše autentično Ja skriveno je od nas kao i od Drugoga. Ne uljepšavamo se i ne uređujemo se radi Drugoga, nego želimo dozvati naše autentično Ja na površinu. Ne želimo samo da Drugi vidi naše Ja. I mi to želimo. Osjećaj da se nismo predstavili na pravi način nije osjećaj, nego stalni podsjetnik da smo skriveni i sami od sebe, a ne samo od Drugog.

Ta skrivenost u nama rađa sebičnost prema Drugom. Želimo Drugog ispred sebe ne da bismo otkrili sebe Drugom, nego da bismo koristeći Drugoga istjerali svoje skriveno Ja iz njegove skrivenosti. Naš trud da se otkrijemo Drugom tek je privid našeg stvarnog i skrivenog pokušaja koji stoji u pozadini skriven od pogleda Drugog. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom ne zato jer ne želimo, jer nećemo, jer smo površni, jer smo zlopamtila. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom jer smo nemoćni pred vlastitom skrivenošću. Nemoć da se otkrijemo do kraja u svoj svojoj autentičnosti prikrivamo tako što se uljepšavamo, uređujemo i sređujemo. Tako privlačimo pogled Drugog, ali i skrivamo vlastitu nemoć jer smo i od sebe skriveni. Dopuštamo Drugom da vidi vanjštinu, lice, oči, uljepšano, dotjerano, uređeno. Ne možemo dopustiti Drugom da nas vidi u našoj autentičnosti jer smo nemoćni pred našom vlastitom skrivenošću. Nije da ne bismo željeli da nas Drugi vidi u onome što jesmo, našu autentičnost. Željeli bismo ponekad jako, žestoko i iskreno. Ali ne možemo jer je naše Ja, naša autentičnost skrivena i od nas samih. Izvlačimo se na strah i opasnost povrede ako Drugi upozna naše autentično Ja. Ali strah koji osjećamo nije strah nego krinka. Maska koja skriva našu frustraciju jer smo nemoćni pred vlastitim Ja kao pred provalijom bez dna jer ga ne možemo spoznati i autentično predstaviti Drugom. Nemoći spoznati svoje autentično Ja, a to nitko od nas ne može, znači unaprijed lagati Drugom o sebi. To laganje nije iz obijesti, nije iz pakosti, nije iz zloće. To je laganje iz autentične nemoći jer ne možemo doprijeti do našeg skrivenog Ja i predstaviti ga Drugom onako kakvo ono stvarno jest jer je i nama nepoznato. Što mi gledamo u ogledalu? Sebe? Ne gledamo. U ogledalu vidimo samo nemoć. Nemoć koja nema snagu da ispod naslaga boja, bora i crta lica izvuče na svjetlo dana naše autentično Ja. Ogledalo nije varka, ni iluzija, ni fantazija. Ogledalo je intimni svjedok naše nemoći pred nama samima i svjedok našeg nužnog laganja Drugom o sebi. Nemoćni smo pred sobom i lažemo Drugom. Ali i nemoć i laž nisu zloćudni navještaji naše površnosti, nego istinski svjedoci nemogućnosti da sebe spoznamo onakvima kakvi jesmo. Osuđeni smo na nemoć pred sobom i osuđeni smo na laganje Drugom o sebi. Naša skrivenost od samih sebe i naša vječna nemogućnost da znamo tko smo nužno nas čine nemoćnima i lažljivcima. Ali mi ne lažemo samo Drugom zato što moramo, a ne zato što želimo. Mi lažemo i sebe isto tako zato što moramo, a ne zato što želimo. Ono što nas na to tjera je naša vlastita i intimna spoznaja da sebe na kraju uopće ne poznajemo u onom autentičnom smislu našeg ljudskog Ja i našeg postojanja i da je skrivenost kako od sebe tako i od Drugog jedan oblik trajnog prokletstva koje nas sve prati i kojim smo svi na ovaj ili onaj način opterećeni. Iako nam se naša skrivenost od nas samih nekad čini kao korisno sredstvo da Drugoga zaustavimo i odbacimo, ipak naša znatiželja o nama samima ne dopušta da sve ostane na odbacivanju i zaustavljanju Drugog koji je htio znati više o našem Ja i našoj autentičnosti. Kao i Drugog i nas same znatiželja mami i priziva da zavirimo u ambis vlastite nutrine i pokušamo osvijetliti sebi put do našeg Ja koje se od nas negdje skriva. Iako osjećamo u kostima, u koži, u licu, u organima da naše skriveno i autentično Ja postoji, ono nam nikad ne dopušta da ga iznesemo na svijetlo. Zašto to čini nitko me od nas još uvijek nije jasno. Jer osjećamo u tijelu prisustvo našega Ja, trsimo se i trudimo Ja izvući na površinu, na svjetlo. Ne toliko radi Drugoga koliko radi sebe. Peglamo lica, dotjerujemo oči, oblačimo tijelo, hranimo organe sve ne bili smo naše skriveno Ja izvukli van da ga vidimo mi, ali da ga vidi i Drugi. Ali što se više uređujemo, dotjerujemo, sređujemo, peglamo, hranimo i oblačimo, naše autentično Ja se sve više povlači u skrivenost naše nutrine. Ponekad se ta skrivenost pretvori u zaborav i naše Ja za nas prestane postojati i više ga ne pozivamo i prizivamo da dođe bliže nama. Ljudi se razlikuju upravo po tome i dijele se na dvije velike skupine. Na skupinu onih koji osjećaju skrivenost svoga Ja i nastoje barem djelićem svjetla osvijetliti njegovu skrivenost. I na skupinu onih koji su svoje Ja prepustili zaboravu. Oni koji osjećaju skrivenost svoga Ja uvijek Drugog gledaju kao skrivenost, kao skriveno Ja koje se također bori da svoju skrivenost pobijedi i iznese djelić svoga Ja na svijetlo. Oni koji su svoje Ja prepustili zaboravu Drugoga također prepuštaju zaboravu i više ga ne primjećuju. Onaj koji osjeća kako je njegovo Ja prisutno u njemu na skriven način to Ja nastoji susresti u Drugom. Onaj koji je svoje Ja predao zaboravu gleda se u ogledalo jer je Drugoga kao i sebe odavno predao zaboravu i ne vidi ništa više osim svoga vlastitog lica, dotjeranog, ispeglanog, uređenog… lica na kojem se vidi da su Ja i Drugi već odavno prepušteni zaboravu.

U Sarajevu, 13. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O RAJU (Razgovor o paklu – V. dio)

– Složit ćeš se sa mnom da vjerovanje u raj nije više razumljivo čovjeku. Ideja raja kao vječnog mjesta čini se zastarjela. Medicina i psihoterapeuti tu ideju puno bolje ostvaruju već ovdje na zemlji i rekao bih kako se raj čini nepotrebnim dodatkom. Tome treba dodati da i ako postoji, nitko se nije vratio i rekao čovjeku o čemu se radi. Kliničke smrti ne računam u to jer se ne odnose na raj. Mlađi đavao je iz nekog razloga večeras bio dobro raspoložen. Napunio je sebi čašu do vrha i ugodno se zavalio u naslonjač. Bilo mu je drago što je i noćna lampa staroga đavla konačno proradila. Sve je bilo ponovo onako kako je stari đavao želio.

– Kada je riječ o čovjekom razumijevanju raja, tu ima nekoliko neodgovorenih pitanja. Recimo, vjeruje li čovjek je li uopće posjeduje besmrtnu dušu? Ili smatra li čovjek da je stvarnost samo ono što proglasi stvarnim na temelju svojih istraživanja? Ili ako čovjek i vjeruje da posjeduje dušu, nije nevažno vjeruje li da je ta duša besmrtna ili propada zajedno s tijelom? Ima tu još puno pitanja, ali da stvari ne kompliciram ja bih pitanje raja sveo na dvije stvari: stvarnost i čovjekova duša. Sa stvarnošću i nije tako teško jer uvijek se nađe neki mudrac koji kaže kako koliko god čovjek zna i shvaća to nije cjelokupna stvarnost pa uvijek ostaje mogućnost da čovjek barem razmišlja o nečemu nestvarnom iako bi to u stvarnosti moglo postojati kao što je raj. Mislim da je teži problem što se tiče raja pitanje čovjekove duše i njezine besmrtnosti. Ako je besmrtna, trebala bi živjeti negdje nakon što napusti tijelo, je li tako? Gdje bi trebala živjeti i gdje se nalazi takvo mjesto ako ga uopće ima? Čovjek nekada zna naivno zamisliti da jer osjeća nekad nostalgiju za nečim trajnijim to trajnije bi trebalo i postojati, ali kao što znamo to nije uvijek slučaj. Nekada jest. Ako razmišljaš ljudski, pitanje ostaje bez odgovora jer čovjek tijelom ne može razumjeti besmrtnost. Dakle, moramo razmišljati o tome na naš način. Stariji đavao duboko udahne dim cigarete zadovoljno gledajući u noćnu lampu kao da je i sam malo oživio zajedno s njezinim svjetlom.

– Ne vidim svrhu zašto bismo razmišljali na naš način? Nama je sve jasno. Ne znam iz kojega razloga bi ti i ja trebali razmišljati o raju. Mlađi đavao pomalo nezainteresirano okrene pogled prema  gornjim policama s mnoštvom knjiga s čudnim naslovima.

 – Zašto si onda uopće pokrenuo pitanje o raju ako te ne zanima? Ali, mladi prijatelju, budi malo širokogrudan. Zasigurno ima ljudi koji bi voljeli čuti nešto više o tome. Zar ne misliš da poneki ljudski jadnik ne bi volio znati kakve se to misli motaju po glavi dva zloduha? Zanemarit ću tvoju primjedbu kako je raj nebitno pitanje. Jer nama je nebitno. O tome znamo mi. Zato nam je nevažno. Rekao bih iz iskustva da ima među ljudima onih kojima je to pitanje od presudne važnosti za cjelokupni život. Polazimo od onoga što znamo. Ako je Tvorac Stvoritelj, a jest, onda se sve stvoreno ravna na neki način prema njemu. Tvorac ima u sebi kako ljubavi tako i pravednosti. Bilo kako bilo, sve što čovjek čini ili ne čini ravna se prema Njegovoj vječnoj vagi s dva utega: ljubav i pravednost. Znamo da često prevagne ljubav umjesto pravednosti, ali o toj stvari ćemo nekom drugom prilikom. Tvorac je besmrtan. Nešto od onoga što je stvorio je raspadljivo, a nešto je predviđeno da traje. Jedan od problema ljudi jest što besmrtnost razumiju isključivo kao nešto bez smrti kako i sama riječ kaže i uvijek vežu isključivo fizičku smrt uz pitanje besmrtnosti. Međutim, mladi prijatelju, besmrtnost je, najkraće rečeno, apsolutna punina života koji nema početak ni kraj. Tako je to Tvorac zamislio. Tvorac je zamislio da čovjek treba imati nešto od toga. I zato je čovjeku darovao dušu. O tome smo već prethodno razgovarali. Zato je pitanje raja, mladi prijatelju, zapravo pitanje o tome vjeruje li čovjek da posjeduje besmrtnu dušu ili ne vjeruje? Ako ne vjeruje, onda bilo što vezano za stvarnost izvan njezinih fizičkih gabarita ga neće zanimati i neće se time baviti. Ako vjeruje, onda odmah i zna da su fizički gabariti stvarnosti nedostatni i da je stvarnost puno više i tu onda dolazi i pitanje besmrtnosti duše. Vjera ili nevjera u postojanje i besmrtnost duše je put ili zapreka razumijevanju postojanja raja. Stariji đavao upravo je gasio posljednju cigaretu. Lagano se ustane  i ode u susjednu sobu.

– Obojica znamo da je raj stanje uživanja punine vječnog života s Tvorcem i da je Tvorac predvidio to stanje za onaj dio čovjeka koji besmrtan, za njegovu dušu. Slažem se s tobom da je pitanje besmrtnosti duše ujedno i pitanje vjere ili nevjere u raj. Ali što s uskrsnućem? Poslije Židova iz Nazareta ništa se slično nije dogodilo i neće jer je bio Tvorčev Sin. Kako povezati besmrtnost duše s vjerom u uskrsnuće? Što će uskrsnuće ako je duša već besmrtna? Mlađi đavao govorio je glasnije gledajući kako stariji đavao kopa po ladici stola tražeći cigarete.

– Mladi prijatelju, tu nastupamo mi. Sve je bilo tako dok nismo nagovorili Adama i Evu da naprave ono što su napravili. S njihovim padom pojavila se smrt i grijeh. Naravno, bili su fizički i duhovno besmrtni do pada. Nakon pada, tijelo se više nije moglo spasiti, a i duša je zapala u velike poteškoće. Zabrinjava me tvoje razmišljanje koje je isuviše ljudsko i u okvirima fizičkog. Ali dobro, mlad si, neke ćeš stvari naučiti kasnije valjda. Ono što smo mi napravili jest da smo čovjeka osakatili prilično moćnim oružjem do te mjere da je izgubio najvažniji dar. Besmrtnost. Izgubio ga je tako što je zloupotrijebio jedan ne važniji, ali puno opasniji dar. Slobodu. Mi smo čovjeka ubili duhovno s njegovim padom, ali tako dobro smo ga ubili da je njegova duša iako besmrtna, sada u smrtnom tijelu bila sklonija prema smrti, grijehu i mogla se vječno izgubiti kod nas u paklu. Ti znaš kao i ja da je pakao vječno stanje, ali nemojmo se varati, pakao nije besmrtnost jer mu nedostaje punina života s Tvorcem. Ako budeš ljudski razmišljao kako si krenuo, i sam ćeš početi zbunjivati mlađe zloduhe od sebe kako su pakao i raj ista stanja zato jer su vječna. Ono što njih čini različitim nije vječnost, nego punina života. A toga kao što znaš u paklu nema. U paklu je potpuna odsutnost života. Naravno, ima tu života, ali ne života kao punine onako kako ga je Tvorac zamislio. Pakao je punina praznine. S druge strane, raj je punina punine. Nije baš najsretniji opis, ali nadam se da razumiješ donekle što hoću reći. Stariji đavao pripali novu cigaretu i zavali se u naslonjač.

– Ako sam te dobro razumio, ti kažeš kako su raj i pakao vječna stanja, dakle oba su besmrtna, ali su na potpuno suprotnim stranama kada je riječ o sadržaju besmrtnosti, zar ne ili značenju besmrtnosti, nisam te baš pratio cijelo vrijeme? Ti govoriš s jedne strane o značenju besmrtnosti i s druge o sadržaju besmrtnosti. S tvoje točke gledišta, i mi smo kao i anđeli besmrtni kao i ljudska duša, ali ono što nas bitno razlikuje jest stanje, odnosno sadržaj besmrtnosti. Ako je besmrtnost, kako ti misliš, punina života s Tvorcem i ako je to sadržaj besmrtnosti, onda smo mi besmrtni, ali bez sadržaja. Ali ne bih se složio s  tobom. Nije li smrt, patnja, muke, odvojenost od Tvorca u paklu također nekakav sadržaj besmrtnosti?

– Naravno da jest. Čak bi mogao biti i pozitivan i dobar da nije Tvorca. Naš sadržaj besmrtnosti je negativan jer je bez života ako obojica znamo tko je Tvorac i na koji način je Tvorac punina života. Ali jer znamo, odnosno, znam bolje od tebe jer sam bio na početku stvaranja što je značilo biti i uživati Tvorčevu ljubav, dobrotu i Njega samog a onda to izgubiti zbog brzopletosti i oholosti Glavnog, trebalo bi ti biti jasno da pakao i raj nisu uopće ni najmanje slični niti postoji ikakva dodirna točka među njima. Ako je raj, ljudskim rječnikom govoreći, punina punine, a pakao je punina praznine, onda je to moguće znati jer je Tvorac punina života i raj je stanje uživanja te punine. Pakao je, s druge strane, uživanje punine jedne praznine i odsutnosti života sa sviješću da je se moglo uživati u punini života samog Tvorca. Oba su stanja dakle besmrtna, recimo to tako, ali njihovi sadržaji nemaju nikakvih dodirnih točaka niti se može prelaziti iz jednog stanja u drugo jer ako je nešto vječno, bilo kakva promjena u njemu značila bi da nije vječno nego je podložno promjenama. Stariji đavao ustane i odšeta do noćne lampe u kutu sobe. Malo pomjeri lampu i svjetlost jače obasja polutamu sobe.

– Ima smisla to što kažeš. Sad ima smisla i ono što si rekao da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno vjera ili nevjera u postojanje raja. Jer ako bi čovjek znao da posjeduje besmrtnu dušu i kad kažem besmrtnu mislim na dušu koja je predviđena da uživa puninu punine samog života Tvorca, onda bi logikom stvari povjerovao da postoji stanje gdje je tako uživanje moguće ostvariti. Kao što bi se šokirao, barem se mnoge duše šokiraju kada shvate da su u stanju besmrtnosti ali uživaju puninu praznine, odnosno pakao. Naravno da im to ne liči na raj i na uživanje nego na muku i patnju, a i kako čujem od mlađih kolega tako se i osjećaju. Imajući sve, nemaju ništa iako su mogli i to ih izjede iznutra. Ali jer je to stanje besmrtno, preostaje im samo da se vječno jedu iznutra. Mlađi đavao stavi čašu na stol i zakloni nakratko lice jer mu je svjetlost noćne lampe malčice smetala.

– Židov iz Nazareta je to sve znao do u detalje. Zato je bio spreman umrijeti i umro je. Ljudi misle da je umro kao heroj, revolucionar, junak. Njegovu smrt smatraju herojskom. Njegova smrt nije herojska jer bilo je i puno heroja prije njega koji su umirali čak i u gorim mukama. Rekao bih da je Njegova smrt bila posebna i neponovljiva. A zašto? Zato što je ponovno otvorila ne samo pitanje besmrtnosti i raja, nego ga stvarno ponudila čovjeku nakon što smo mi tu ponudu zatvorili njihovim padom na početku povijesti. Njegova smrt, a nažalost kasnije i uskrsnuće sve su promijenili i vratili stvari na početak. Zato, mladi prijatelju u radu s ljudima slobodno možeš zanemariti sve one koji ne vjeruju u besmrtnost i uskrsnuće, odnosno, sve one koji vjeruju da čovjek nema nikakve duše. Takve pusti neka se iznenade nakon smrti i naslađuj se njihovim iznenađenjem kada vide gdje se nalaze. Tvoju zabrinutost mogu probuditi oni koji još uvijek govore o besmrtnosti i uskrsnuću. Njih uvijek možeš zaustaviti tako što ćeš ih učiniti potpuno nerazumljivim i dosadnim. Ako mene pitaš, kao starog i iskusnog zloduha kojih se ljudi trebaš posebno paziti onda su to oni koji vjeruju i tvrde i žele dokazati da čovjek zaista posjeduje dušu. I to ne bilo kakvu, nego besmrtnu i stvorenu od Tvorca. Takvi su najgori. Jer kad s njima uđeš u raspravu, lako te zavedu svojim pitanjima i onda im otkriješ i ono što ne bi smio. Pred takvima, ako s njima ne možeš raspravljati, ili šuti ili ih se kloni. Takvi znaju da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno i vjera i nevjera u raj, pakao, Tvorca i sve što je izvan njihovog tijela i fizičkog razumijevanja stvarnosti.

U Sarajevu, 6. 8. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O ISTINI (Razgovor o paklu – IV. dio)

– Vjerujem da si bio nazočan razgovoru između Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja oko vrlo prijepornog pitanja. Onoga o istini. Židov iz Nazareta rekao je Rimskom Upravitelju kao odgovor na pitanje o istini da je On istina. Rimskom mozgu naviknutom da se istina sastoji od rečenica, verbalnih prijepora i pisanja knjiga mora da je zvučalo opskurno ono što je rekao Nazarećanin. Rimskom razumu je bilo nepojmljivo da se istina identificira s osobom od krvi i mesa. Mlađi đavao je prilazio stolu da uzme tek otvorenu bocu vina.

– Jesam. Bio sam tamo. Rimski upravitelj je postavio pitanje o sadržaju istine, a ne o tome kako se do istine dolazi. Nije pitao što inače svi pitaju kako znamo je li istina ili nije, nego je pitao Židova iz Nazareta što je istina. Židov iz Nazareta rekao bih razumio je Upraviteljevo pitanje dvojako. Prvo, da ga ovaj pita o sadržaju istine. Drugo, da ga također pita što se nalazi u sadržaju istine. Rimski Upravitelj ga je zapravo pitao što je i tko je istina. Židov iz Nazareta je mogao odgovoriti ono što je jedino i mogao. Kako je On i što i tko onoga što se naziva istinom. Naravno, mladi prijatelju, ovo trebaš razumjeti pod pretpostavkom da se ovaj događaj stvarno zbio i da je Židov iz Nazareta bio ono što je tvrdio da jest, Sin Božji. Glas starijeg đavla dopirao je iz druge sobe približavajući se, noseći cigaretu u zubima i držeći stari srebrni svijećnjak objema rukama. Iz nekog razloga nije bilo svjetla u sobi iako je vani bilo mirno vrijeme s gustom maglom.

– To mi se čini pretjerano i neuvjerljivo. Danas svatko ima svoju verziju istine. Ne misliš li da je pomalo staromodno ponavljati danas kako je Židov iz Nazareta bio u pravu? Probao sam nekoliko puta s nekim ljudima razgovarati o tome. Uglavnom se sve svodilo na to kako je nebitno koliko ima istina, nije važno je li nešto istina sve dok se ljudi slažu i ne ubijaju oko istine. Čini mi se da bi stav Židova iz Nazareta danas naišao na veće nerazumijevanje nego kod Rimskog Upravitelja koji je, kako si sam jednom rekao, bio i vrstan logičar i čovjek praktične pameti. Ako on nije razumio što je Židov iz Nazareta htio reći, sumnjam da bi današnji čovjek isječen na fragmente i sastavljen od svih vrsta ljudskog znanja pomalo mogao uopće razumjeti na što je Židov iz Nazareta ciljao. Mlađi đavao udahne i puhne zrak prema svijećama. Plamen malo zatitra, a stariji đavao se okrene i prekori ga pogledom kao kad odraslog čovjeka prekorite da se ne ponaša kao malo dijete.

– Mladi prijatelju, trebamo se vratiti na razgovor Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja i probati stvari vidjeti našim, a ne ljudskim očima. S obzirom da znamo da je Tvorac stvoritelj svega i punina svega, onda je on Tvorac istine. I ne mislim da govori istinu u onome što obeća, u to smo se uvjerili, nego nama je to potpuno logično da je Tvorac sam po sebi istina. Zašto? Zato jer postoji. A kako postoji? Postoji savršeno. Onda je on savršena istina, zar ne? Vidiš, mladi prijatelju, ako je Židov iz Nazareta bio Njegov Sin, a mi znamo da jest, onda je najjednostavnije bilo da kaže Rimskom Upravitelju kako je On istina, jer ako je Tvorčev Sin, onda prvo ne laže, a drugo ako je iste naravi kao i Tvorac, onda je i On savršena istina. Iz naše perspektive promatrano, Židov iz Nazareta nije ni mogao dati odgovor osim onoga kojega je dao. Da je bilo što drugo rekao, slagao bi. A on je bio, priznat ćemo nevoljko, prilično dosljedan u onom što je govorio. Tako ako me pamćenje dobro služi, Židov iz Nazareta nije dao krivi odgovor, nego je Rimski Upravitelj postavio krivo pitanje. Trebao je pitati tko je istina, a ne što je istina. Vidiš kako dvije bezazlene riječi promijene cijelu povijest i svijest poimanja i shvaćanja svijeta i stvari. Od kako je Rimski Upravitelj postavio pitanje, to isto pitanje postavljalo se i prije, ali i nakon njega. Svi se pitaju što je istina, odnosno ljudi se pitaju što je istina. Mi, kao što znaš, nikada ne pitamo što je istina, ne samo zbog toga što odgovor znamo od pamtivijeka, nego još važnije znamo da je glavno pitanje tko je istina. Stariji đavao i dalje je prijekorno gledao u mlađeg đavla dok mu je lice prekrivao veliki oblak dima cigarete.

– Svejedno. Ne vidim razloga da čovjek nosi teret tog pitanja bilo da se pita što je ili tko je istina. Ako se čovjek pita što je istina, uvijek će završiti u nekom obliku misaonih akrobacija o istini. Ako se čovjek pita tko je istina, obojica znamo da danas neće dalje otići od toga da je on sam za sebe istina i da drugih istina nema. Ili barem kako istina ovisi od toga kako je on vidi, opisuje, definira ili što god drugo. S koje god strane pogledaš čovjek je osuđen na neznanje o istini i ne vidim zašto bi čovjek morao znati ono što mi znamo i zašto bi išao za istinom. Nije li zadovoljan svojim životom bez istine ili barem onoga što mi ponekad predstavimo kao istinu? Mlađi đavao skrene pogled u stranu. Ne zbog straha. Nije želio da stariji đavao vidi kako se smije njegovom prijekornom pogledu izlapljelog starca koji polako ide u zasluženu mirovinu za koje desetljeće.

– Teret pitanja se ne može izbjeći. Prije ili kasnije svaki normalan čovjek postavit će pitanje istine. Ne mora ga postaviti tako radikalno kao Rimski Upravitelj. Ali će ga sigurno postaviti jednog dana, najčešće sam sebi o drugim ljudima. Ljudi stalno postavljaju pitanje o istini, svaki dan. Ali su postali nesvjesni kako je riječ o tom pitanju. Misle da je o nečemu drugom. Prepiru se oko pitanja iz politike, religije, ekonomije. Izmišljaju nove riječi i objašnjenja oko čega se zapravo svađaju. Ali sve se svodi na pitanje istine. Je li nešto istina ili nije. Veliki broj pitanja čovjeka je usmjerilo na to da pita što je istina, a ne tko je istina. Evo nedavni primjer. Ne tako davno naveo sam jednog političara da napravi nešto zlo. Saznalo se. Ali zanimljivo, na sljedećim izborima je opet glatko pobijedio. Pitaš se zašto? Zato što je cijelo vrijeme stvari usmjeravao na pogrešno pitanje što je istina oko onoga što je učinio. Nitko nije postavio pitanje tko je istina jer ako bi se to primijenilo na njega i ono što je učinio, vidjelo bi se solidno čak i za ljudske pojmove kako je taj čovjek hodajuća laž. Poteškoća s tim jest što u pitanju tko je istina moraš zamisliti nekoga potpuno nesposobnog govoriti, koji je sposoban samo činiti i ništa više. Stariji đavao konačno skrene pogled prema prozoru pomalo nervozan zbog lošeg svijetla svijeća koje nisu mogle zamijeniti njegovu omiljenu noćnu lampu.

– Nije li to čovjekova vječna dilema? Je li istina znači govoriti ili činiti ili oboje? Mi kao duhovna bića činimo. Nisam primijetio da previše govorimo osim kada treba čovjeka nagovoriti na nešto. Nije li tebi čudno kako možeš čovjeka nagovoriti na laž i čovjek zna da ono na što ga nagovaramo jest laž, a ne istina? I da sve bude još čudnije, čovjek zna da je istina, ali se priklanja nama, odnosno onomu što mu mi proguramo u um kao istinu? Mlađi đavao suosjećao je s nervozom starijeg đavla oko njegove omiljene noćne lampe kao s djedom ili bakom koji je negdje na podu izgubio umjetne zube pred dobru večeru s dobrim, ali malčice žilavim mesom.

– Mladi prijatelju, tvoje razmišljanje o istini me pomalo plaši. O istini razmišljaš isuviše ljudski i tvoje suosjećanje prema čovjeku postaje pomalo sumnjičavo. Stavi se u položaj Rimskog Upravitelja. Ali nisi čovjek, nego to što jesi, dakle zloduh. Stojiš pred Židovom iz Nazareta. Znaš tko je On. On zna tko si ti. Pitaš ga što je istina? Kakav odgovor misliš da ćeš dobiti? Židov iz Nazareta prvo bi ti rekao da si dvoličan što pitaš krivo pitanje, kad znaš koje pitanje trebaš postaviti i morao bi postaviti pravo pitanje: tko je istina? Onda bi ti Židov iz Nazareta rekao ne kao Rimskom Upravitelju kako je On istina. Ne, mladi prijatelju, tebi ne bi dao takav odgovor. Pred tobom bi šutio i ne bi ništa rekao jer obojica znate tko je istina. Zapravo, ti ne bi mogao ni postaviti pitanje jer obojica znate odgovor na njega. Zato sam poslao Rimskog Upravitelja da ga pita. Naravno, očekivao sam da će Židov iz Nazareta upotrijebit neku filozofsku definiciju ili neku govorničku figuru ili pjesnički izraz. Ali ne! Židov iz Nazareta je lukavo pokušao pomjeriti um Rimskog Upravitelja na pravi trag rekavši kako je On istina. Sreća pa je Rimski Upravitelj bio isuviše mudar logičar da bi pristao na takvo objašnjenje i samo je u čudu odmahnuo rukom. Znam jednog kasnijeg sljedbenika Židova iz Nazareta koji da je kojim slučajem čuo taj odgovor, odmah bi povezao stvari i tada bi nam svima bilo puno teže. Ovako, istina je ostala zakopana u moru kojekakvih ljudskih igrarija i pitanje tko je istina postalo je nevažno. I tako treba ostati. A na pitanje što je istina više se i ne treba osvrtati. Čovjek ga je toliko zakomplicirao da zbrka jezika oko babilonskog tornja izgleda kao skladna simfonija naspram onoga što čovjek daje kao odgovor na pitanje što je istina. One koji pitaju što je istina možeš ostaviti po strani, ionako nikada neće doći do konačnog odgovora. Obrati pažnju na one koji pitaju tko je istina i njima se pozabavi. Stariji đavao otpuhne dim cigarete vidno nervozan zbog toga jer njegova omiljena noćna lampa nema svjetla večeras. Mlađi đavao uvuče se dublje u naslonjač dok mu se lice polako gubilo u mraku slabog svijetla svijeća. Gledajući titrajuće plamenove pitao se je li itko onda razumio što je Židov iz Nazareta rekao o istini ne samo tada u razgovoru s Rimskim Upraviteljem, nego i mnogo kasnije nakon tog razgovora. Imao je razumijevanja za starijeg đavla što nije sudjelovao u tom razgovoru jer stariji je đavao bio u pravu. Obojica su znali tko je istina i nije bilo drugog načina nego poslati Rimskog Upravitelja, inače vrsnog logičara, da razgovara sa Židovom. Iako je Židov pokušao reći Rimskom Upravitelju ono što svi đavli znaju oduvijek, Rimskom Upravitelju studij logike nije dopustio da stvar shvati kako treba, nego je čudeći se kako netko može reći da je istina krv i meso odgegao u atrij gdje su ga čekali zabrinuti vojnici koji su jedva kontrolirali razjarenu masu. Samo Tvorac u svom umu kao i Židov iz Nazareta znaju kako je sve moglo završiti da je Rimski Upravitelj bio loš logičar. Ni stariji ni mlađi đavao to nisu znali, i bili su kud i kamo bolji logičari od Rimskog Upravitelja, iako nikad nisu mogli pogriješiti da je pravo pitanje na kraju ne što je istina, nego tko je istina. Između što je istina i tko je istina, mislio je mlađi đavao, stoji ogroman jaz, i njihova je sreća što Rimski Upravitelj nije shvatio da je moguće da su što je istina i tko je istina jedno te isto pitanje na koje je odgovor jedan te isti. Mogu zahvaliti Rimskom Upravitelju što je, bar kako se trenutno čini, razdvojio ta dva pitanja kao suprotna i međusobno nepomirljiva.

U Sarajevu, 3. 8. 2018.

O. J.

Križ na javnom mjestu

Postoje dvije vrste institucija. Jedne ćemo nazvati institucijama duha. Druge ćemo nazvati institucijama materije. Obje vrste institucija smo tako nazvali imajući na umu ono što kolokvijalno zovemo identitetom. Identitet je temelj prema kojemu se čovjek ravna kada nastoji razumjeti stvarnost. Institucije duha su takve naravi da u bitnom formiraju identitet čovjeka. Institucije duha formiraju identitet. Pomoću institucija duha čovjeka razumijeva stvarnost i svijet oko sebe. Religija je jedna od temeljnih institucija duha koja formira čovjekov identitet i kojom čovjek razumijeva stvarnost. Kršćanstvo je stoga osim što je religija također institucija duha.

Karakteristika institucije duha jest njezina sposobnost da dugotrajno utemeljuje čovjekov pogled na stvarnost i onda kad se sama stvarnost veoma brzo pa i supstancijalno mijenja. Kada govorimo o kršćanskom pogledu na svijet, mi govorimo o kršćanstvu kao instituciji duha koja je formirala kroz stoljeća identitet čovjeka. Religija, a time i kršćanstvo se uklapa u jednu veću cjelinu koja je sastavljena od institucija duha koju nazivamo kulturom. Kultura je dakle identitetska oznaka. Govoriti o Zapadnoj kulturi, Islamskoj kulturi, Kršćanskoj kulturi znači govoriti o identitetu čovjeka kojega je oblikovala institucija duha. Dugotrajnost kulture je plod snage institucije duha u oblikovanju čovjekovog identiteta, a identitet je način razumijevanja stvarnosti.

Institucije materije su institucije kojima čovjek kontrolira stvarnost. Karakteristika institucija materije jest što povremeno služe i za čovjekovo razumijevanje stvarnosti. Temeljna institucija materije danas jest ekonomija. Ekonomija je institucija materije koja kontrolira stvarnost u njezinom ekonomskom i materijalnom smislu, a redovito se nameće i kao jedina institucija koja sebe smatra jedinim ovlaštenim tumačem stvarnosti. Međutim, karakteristika institucija materije jest da iako pokušavaju, nisu kadre izgraditi identitet. Čovjek ide tamo gdje mu je bolje radi ekonomije, i recimo završi u Americi. Za nekoliko desetljeća njegovi potomci osjećat će se Amerikancima i neće smatrati da su Amerikanci zbog ekonomije, nego zbog američkog identiteta koji je institucija duha, a ne institucija materije. Time se dolazi do zaključka da i nacionalna pripadnost odnosno patriotizam spada u institucije duha.

Time dolazimo do ideje kako su temeljne institucije duha danas samo dvije: religija i politika. Institucija materije je samo jedna: ekonomija. Ako ostavimo po strani križ u njegovom teološkom značenju, sukob oko križa na javnom mjestu koji je se pojavio u Bavarskoj, a izgledno i u Italiji je sukob dva temeljna razumijevanja ljudskog identiteta: identitet pripada institucijama duha ili pripada institucijama materije.

Karakteristika institucija duha jest što one nikada nisu neutralne. Ovdje se možemo poslužiti konceptom političkog kojega je razvio njemački politički filozof Carl Schmitt. Prema Schmittu, političko se može definirati kao odnos prijatelj-neprijatelj i temeljna karakteristika koncepta političkog  je ova dihotomija koja omogućava političkom da živi. Za Schmitta ako i neki sukobi počinju kao religiozni, oni na kraju završavaju kao politički sukobi u čijem temelju stoji odnos prijatelj-neprijatelj. Kao kritičar liberalizma Schmitt je smatrao da liberalizam nije politička teorija i da je nemoguća politička liberalna teorija jer se liberalizam temelji na konceptu stroge neutralnosti odbacujući potpuno koncept političkog kako ga je razumio Schmitt. Kao odnos prijatelj-neprijatelj. Jedina institucija koja je iz perspektive institucija duha to jest religije i politike neutralna jest ekonomija kao institucija materije.

Sve ovo gore smo iznijeli da bismo pokušali razumjeti zašto je recimo njemački kardinal Reinhard Marx kritizirao saveznu pokrajnju vladu Bavarske zbog prijedloga da se križ kao simbol identiteta postavi u svim službenim političkim institucijama. I zašto se pojedini talijanski biskupi protive prijedlogu vlade Mattea Salvinia o isticanju križeva na javnim mjestima. Riječ je o dva koncepta kršćanstva. Jedan koncept koji koristi institucija duha, odnosno politika, drugi koncept kojega koristi institucija materije, odnosno ekonomija. Prvi koncept možemo nazvati političkim kršćanstvom koje religiju smatra institucijom duha koja čvrsto i sigurno oblikuje identitet čovjeka. Ukoliko se religija ne zloupotrijebi u političke svrhe, onda se postavljanje križa na javnom mjestu ne može drugačije braniti nego teološkim razlozima koji uključuju pitanje Spasenja, osobe Isusa Krista i ekonomije spasenja shvaćene u kršćanskoj perspektivi. Neki branitelji kardinala Reinharda Marxa smatraju da je ovo razlog zbog čega se on usprotivio prijedlogu vlade Bavarske. Isti razlog se može primijeniti i na Mattea Salvinia i kritiku talijanskih biskupa. Naime, i njemački kardinal i talijanski biskup čini se misle da to nije teološki ispravno staviti križ na javno mjesto.

Međutim, čini se da tu postoji i jedan dodatni problem. Riječ je o konceptu liberalnog kršćanstva, koje nije kršćanstvo apsolutne slobode, nego kršćanstvo neutralnosti. Ako netko od talijanskih biskupa istakne da stavljanje križa na javno mjesto nije kršćanski čin, pitanje se postavlja: je li dotični biskup smatra da je najbolje biti liberalni kršćanin, odnosno neutralan prema križu i njegovom mjestu u javnom prostoru ili je teologija kao znanost po svojoj naravi zapravo neutralna i teologija se ne treba nikada baviti takvim pitanjima jer se odmah pretvara u politiku?

Ako je odgovor na pitanje potvrdan, odnosno, da je teologija neutralna i treba biti neutralna kada je riječ o postavljanju križa na javno mjesto, onda slijedom stvari teologija se pribraja instituciji materije, ne u smislu zarade i profita, nego u smislu neutralnosti. Ako je odgovor negativan, onda se dolazi do zaključka da teologija nije neutralna znanost i da ona u bitnom pripada institucijama duha, odnosno religiji, ali i politici, a prema Schmittu politika kao institucija duha kao temeljni princip ima odnos prijatelj-neprijatelj. Dakle, je li na kraju teologija neutralna ili to ne može biti?

S jedne strane, političari poput Salvinia ili netko u njihovoj blizini tko prati zbivanja u društvu iako vjerojatno teološki neobrazovani intuitivno naslućuju da budućnost njihovih zemalja ne ovisi samo o instituciji materije, odnosno ekonomiji, nego još više o institucijama duha: religiji i politici. Među one koji su to razumjeli možemo svrstati i Victora Orbana i slične političare koji sve više inzistiraju na tome da su institucije duha jednako važne, ako ne i važnije od institucija materije. U tim okolnostima kršćanska, pa i katolička teologija se nalaze pred dilemom: proglasiti kršćansku i katoličku teologiju neutralnom i time se povući ili proglasiti teologiju temeljnim elementom religije kao institucije duha i ući u sukob oko pitanja treba li nam križ na javnom mjestu ili ne treba? I dok mnogi pitanje križa na javnom mjestu vide isključivo kao pitanje primjene praktičnih političkih zakona o ljudskim pravima, pitanje križa na javnom mjestu je prvorazredno teološko pitanje s velikom dilemom: proglasiti neutralnost teologije kao što je to učinio prema nekima kardinal Marx i neki talijanski biskupi ili proglasiti političkim putem kako teologija, a time i kršćanstvo ne može biti neutralno kao što je to učinila vlada Bavarske i planira uskoro i vlada Italije, jer je kršćanstvo najvažnija institucija duha u neduhovnoj Europi? Ono što se otkrilo sukobom oko križa na javnom mjestu je unutarkršćansko pitanje koje je isplivalo na površinu: je li moguće biti kršćanski i teološki neutralan ili nije po pitanju križa na javnom mjestu? Pitanje križa na javnom mjestu otkrio je i sukob dviju vrsta institucija, institucija duha koje ne mogu biti neutralne i institucija materije koje se trude biti neutralne i oba polazišta se trude biti kršćanska. Dakle, može li i treba li kršćanstvo biti neutralna religija s neutralnom teologijom u pitanju križa na javnom mjestu?

 

U Sarajevu, 30. 7. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O SMRTI (Razgovor o paklu – III. dio)

Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…

– Smrt je tragedija u svakom smislu za čovjeka. On na to gleda kao kidanje svih veza sa živima. A i živi to gledaju kao nepremostiv gubitak. Barem na početku. Vrijeme kasnije malo ublaži tragičnost smrti. Ne vjerujem da je moguće čovjeka danas preplašiti smrću. Ne mislim na kataklizme, katastrofe, velike gubitke života. Mislim na stvarnost smrti i njezino postojanje. Smrt je postala normalna kao svaki događaj u životu. Normalnost smrti je pretvorila smrt iz tragedije u događaj. Tragedija uvijek ima u sebi dozu nečega mističnog i tajnog, a događaj nema ništa od toga. Mlađi đavao govorio je to pomalo zadihano otvarajući bocu crnog vina negdje iz Španjolske, od prije nekih sigurno dvjesto godina.

– Tragičnosti smrti, mladi prijatelju, moguća je samo ako postoji besmrtnost. Kad su Adam i Eva izgubili besmrtnost i shvatili da za nekoliko desetljeća valja umrijeti, u strahu što će biti nakon toga, tu se vidjela sva tragičnost njihovog položaja kao i naš veliki uspjeh i pobjeda na Tvorcem i čovjekom. Jer to nije poput onoga kada je čovjek bolestan pa iznenada ozdravi. Ne, mladi prijatelju, to ni približno ne oslikava tragediju gubitka besmrtnosti jer ovdje je u pitanju odnos vječnosti i vremena. Besmrtni Adam i Eva živjeli su u vremenu, ali vrijeme nije živjelo u njima. Mogli su brojati desetljeća i stoljeća bez straha. Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom. Jer, mladi prijatelju, strah je svijest kako živiš u vremenu i kako vrijeme živi u tebi. A ako ono prolazi, onda prolaziš i ti. I kad si toga svjestan, strah je neizbježan. U svakom slučaju prisjećajući se lica Adama i Eve nakon gubitka besmrtnosti, mislim da čovjek danas ne može razumjeti što je izgubio i dok je u materijalnom tijelu neće nikada moći. Stariji đavao udahne duboko dim cigarete.

– Ali nije li Tvorac preko Židova iz Nazareta čovjeku omogućio opet da bude besmrtan, nije li Židov iz Nazareta za to i živio i na kraju umro da bi vratio stvari u prvotno stanje? Ne vidimo li ponekad iz pakla u daljini svjetlo i ne čujemo li veselje u taboru Tvorca? I nisu li naš pakao i Tvorčev raj vječna stanja i naših i ljudskih duša? Nije li naš pakao s jedne strane dokaz ne fizičke, nego vječne smrti? Nije li Tvorčev raj dokaz vječne besmrtnosti? Kad naš pakao i raj s one strane ne bi bili vječni, onda ni smrt ne bi mogla biti vječna. I ona bi bila prolazno stanje nakon fizičke smrti koje prolazi. Ali mi znamo da nije tako zar ne? Mlađi đavao uputi znatiželjan pogled starijem đavlu. Stariji đavao se zavali dublje u kožni naslonjač i okrene se prema prozoru. Noć je polako padala, a prozirna magla zaklanjala je pogled na puteljak koji je vodio od kuće kroz drvored stabala prema otvorenoj cesti.

– Jest. Omogućio je. Ali, mladi prijatelju svijest čovjeka je i suviše vezana uz materiju da bi se čovjek izdigao i natjerao se misliti o smrti kao nečemu vječnom. U najmanju ruku čovjek fizičku smrt vidi kao kraj i zamišlja da poslije fizičke smrti nema ništa. Ali obojica znamo da ovdje ne govorimo fizičkoj smrti, o raspadanju tijela kojega kroz nekoliko mjeseci crvi oglođu do kosti. Takva smrt kad je čovjek promatra izgleda strašna, pogotovo ako zamisliš čovjeka u naponu snage kojega crvi izjedaju i hrane se njegovim mišićima, kožom koji su do maloprije pucali od života i snage. Mladi prijatelju, ta smrt nije vječna, to je čisto fizičko umiranje i propadanje. Čovjekovo tijelo je izgubilo dar vječnog života onoga trenutka kad su Adam i Eva na naš nagovor odlučili da je grijeh važniji od fizičke i duhovne besmrtnosti. Nakon čovjekova pada svijest je ostala povezana sa smrću, ali samo s fizičkom dimenzijom umiranja. Sjećam se kako su se ljudi čudili kada je Židov iz Nazareta govorio kako se trebaju paziti nas koji možemo ubiti dušu, a ne onih koji mogu ubiti tijelo. Čovjek smrt vidi kao stanje bez svijesti, neki oblik sna gdje više ničega nema. Ali to je fizičko razumijevanje smrti i nama je to nevažno. Važnije nam je ljude uvjeriti da se ne trebaju bojati smrti zato jer je smrt isključivo fizički događaj koji je normalan kao i svaki drugi događaj u životu. Bilo bi opasno kada bi čovjek shvatio da je vječna smrt stanje vječne budnosti, vječne svijesti, vječne jave u kojoj čovjek mora živjeti odvojen od vječne ljubavi Tvorca. Mladi prijatelju, fizička smrt je svijest o vremenu i strahu koji iz te svijesti proizlazi. Ali, vječna smrt, ona kojom smo prekinuli milost Tvorca prema čovjeku je stanje vječne svijesti i budnosti o ljubavi kojoj je netko rekao „ne želim je“. Smrt nije stanje besvijesti, stanje sna. A ne, mladi prijatelju smrt je stanje spoznaje da si imao stvarnu besmrtnost i predao si je u ruke smrti, a nisi morao. I tome još nadodaj da si toga svjestan. Nije li to naš pakao u kojem živimo? Stanje vječne budnosti da smo zbog oholosti Glavnog izgubili svoju besmrtnost. Ne zovu li ljudski teolozi upravo zbog toga naš pakao stanjem vječne smrti? Stariji đavao ustane i ode do police u kutu sobe gdje je stajala noćna lampa i izvadi debelu knjižurinu.

– Slažem se s tobom. Ali, zbog čega bi ostali ljudi izgubili besmrtnost, samo zato jer su Adam i Eva prokockali svoju? Zar ne misliš da je Tvorac tu bio malo zloban prema cijelom ljudskom rodu jer je cijeli ljudski rod osudio na fizičko umiranje često u mukama, tjeskobama i patnjama? Ne pokazuje li se u njegovom oduzimanju besmrtnosti Adamu i Evi manjak Njegove ljubavi prema ljudskom rodu? Mlađi đavao napregne pogled, ali zbog polumraka nije mogao vidjeti o kojoj je knjizi riječ.

– Bio sam tamo kad je Tvorac Adamu i Evi rekao da im daje besmrtnost i vječni život s Njim. Zauzvrat nije tražio ništa, osim da Ga poštuju i ljube. Tvorac ih nije prevario ni izigrao. Kad im je davao slobodu isto im je rekao da su slobodni izabrati život i besmrtnost, ali i nisu. Naravno da su uživali u besmrtnosti. I možda se nikada ne bi odrekli besmrtnosti da se nismo mi pojavili i nagovorili ih da odbace besmrtnost i prigrle smrt. Način na koji smo ih u to uvjerili bio je poprilično jednostavan. Smrt smo im predstavili kao moć, kao snagu. Uvjerili ih da ako prihvate smrt znat će sve tajne svemira, ali i tajne Tvorca. Ne samo da su željeli biti kao Tvorac nego još više, bili su znatiželjni o tome što je to smrt. Jer do tad nisu ni znali što je smrt, a nisu ni mogli jer su poznavali samo besmrtnost. Nakon pada spoznali su smrt, ali i odmah zaključili kako je smrt strahota, tragedija i ništavilo. Shvatili su da smo ih izigrali mi, a ne Tvorac. Razumjeli su da grijeh daje nevjerojatnu moć, ali ta moć je isključivo razarajuća i uništava sve pred sobom. Najvažnija stvar za koju su znali jer im ju je Tvorac izričito rekao jest da su oni kruna Njegovog rada i da u sebi nose cijelo čovječanstvo i besmrtnost za buduće naraštaje koji se imaju roditi. Njih dvoje nisu shvatili tu najvažniju stvar. Njih dvoje su bili čovječanstvo. Sve što su činili predviđeno je bilo za sve one koji će poslije njih doći. Tvorcu se tu nema što prigovoriti. Bio je kristalno jasan kakve su im sposobnosti, koje su im mogućnosti i što se može dogoditi. Ovdje sve piše. Doduše, ne na taj način, ali ne treba puno napora da se to uvidi. Stariji đavao stavi teški knjižurinu na stol i zrnca prašine se razlete po stolu kao mnoštvo vatrenih iskri.

– Znači ti misliš da čovjek ne razumije uopće koncept smrti, nego ga svodi na fizički događaj? Mlađi đavao se ustane i približi stolu. Znatiželjno baci pogled na knjigu i otvori korice. Zakašlje se od gomile prašine koja se uskovitlala oko njegovog lica i nosa.

– Naravno da ne razumije. Pitanje smrti nije pitanje umiranja, nego pitanje besmrtnosti čovjeka i pitanje kako je uspio izgubiti takav dar kojega je Tvorac oduzeo nama da bi ga dao čovjeku. Zato je i poslao Židova iz Nazareta. Da ponudi mogućnost besmrtnosti čovjeku. I da vrati koliko je moguće čovjeku svijest o tome što je besmrtnost. Misle da je Židov iz Nazareta došao da pokaže svu tragičnost smrti. Ali to misle oni koji Židova iz Nazareta vide isključivo kao fizičku pojavu. I ne mogu razumjeti zašto je došao a njegovo uskrsnuće vide kao iluziju i nemogućnost. Kamo sreće da je tako!!! Ali Židov iz Nazareta je uskrsnuo da uspostavi ono što je čovjek izgubio. Besmrtnost, odnosno otvorio je ponovo mogućnost čovjeku da bude besmrtan. Kad pojedini čovjek to shvati, onda zna da smrt nije pitanje fizičkog umiranja. U pitanju je nešto puno važnije, a to je besmrtnost koju su Adam i Eva izgubili, a unatoč našem trudu i naporu Židov iz Nazareta ponovno ponudio čovjeku kao mogućnost. Zato moramo raditi na tome da čovjek ne razvije svijest o smrti kao pitanju besmrtnosti, nego da ostane na razini shvaćanja smrti kao pukog fizičkog događaja. I po tome znamo koji ljudi pripadaju nama, a koji još ne pripadaju. Oni koji smrt vide kao prazan fizički događaj su već naši, a oni koji misle i vjeruju da je smrt pitanje besmrtnosti i vječne smrti njih treba napastovati i protiv njih se boriti. Stariji đavao zaklopi knjigu i vrati je na policu. Vrati se u naslonjač i zapali novu cigaretu gledajući kako se magla polako spušta prema prozoru zaklanjajući i posljednji tračak svjetla ulične rasvjete koja je u daljini treperila kroz drvored stabala koja su vodila prema cesti i gradu.

U Sarajevu, 28. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O ČOVJEKU (Razgovor o paklu – II. dio)

“Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom.”

– Jesi li ikada razmišljao kako je biti čovjekom? Jesi li ikada došao u napast postati čovjek kad bi to bilo moguće, zamijeniti se s njim? Nisi li bio u napasti imati mogućnost pobuniti se protiv Tvorca i proći nekažnjen ili napraviti neko veliko zlo i onda Tvorcu reći direktno u lice da si to napravio jer znaš da postoji, ali Ga se ne bojiš jer je Tvorac nesposoban pobijediti samog sebe i dati prednost pravednosti, a ne ljubavi? Mlađi đavao je to izgovorio više sebi u bradu, razmišljajući naglas nego kao pitanje. Velika čaša bila je puna do vrha crnog vina i od svih poroka koje je imao mlađi đavao je smatrao da mu je jedini porok neograničeno uživanje u dobrim i kvalitetnim crnim vinima. A podrum starijeg đavla bio ih je pun. Vina iz svih stoljeća, razdoblja i krajeva svijeta. Mlađi đavao je volio taj alkoholni globus i rado bi se prije nego se nađu u radnoj sobi zavukao u podrum istražujući koje bi vino bilo najbolje za noć koja je pred njima. Nije mogao pogriješiti jer su sva vina bila izuzetna.

– Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom. No, ne bih želio čovjekovu svijest, volio bih biti čovjekom, ali zadržati inteligenciju đavla. Čovjekova svijest o Tvorcu je prošla kroz različite prilagodbe i preinake do mjere da čovjek Tvorca više i ne smatra postojećim. Ali ja znam da postoji, bio sam svjedokom pobune, svjedokom Adamovog i Evinog pada, svjedokom Abelova ubojstva. Sve sam to vidio. Toliko sam zavidio čovjeku jer je sve to učinio, a Tvorac nije ni prstom maknuo osim što je to bijedno stvorenje još više ljubio i pozivao da se vrati. Samo jedan trenutak biti čovjekom i svojom đavolskom pameću unijeti se Tvorcu u lice i reći mu ne volim te, ne želim te, mrzim te a da pri tom On ne samo da ne može učiniti ništa, nego me pri tom još više ljubi. Kakvo bi to bilo iskustvo, poslije toga mirno bih prihvatio osudu kojom bi me Tvorac osudio na vječno ništavilo i nepostojanje. Oduvijek sam želio biti čovjekom. Sjećam se onog francuskog filozofa Pascala koji je za čovjeka rekao da je trska, ali trska koja misli. Svu svoju snagu, moć, inteligenciju, časti, i sam bih pakao dao da propadne da mogu samo jedan trenutak biti trska koja misli da Tvorcu pokažem koliko ga mrzim, a da Tvorac ne može ili ne želi učiniti ništa. Kad razmišljam o tome uvijek mislim kako mi đavli pogrešno mislimo kao i oni drugi anđeli – s one strane – u raju, da smo uzvišeniji i bolji i jači i časniji. Ali poslije Tvorca po uzvišenosti slijedi čovjek, a ne mi. Jer ja bih htio biti čovjekom iako sam od njega inteligentniji, no u svojoj profesionalnoj karijeri nisam susreo čovjeka koji želi biti đavao, odnosno biti ja. Stariji đavao otpuhne dim cigarete prema stropu i uvuče se dublje u crni kožni naslonjač škiljeći prema svjetlu noćne lampe u kutu sobe.

– Ja sam relativno mlad, ali kad ste se na početku pobunili, nije bilo čovjeka, bili ste samo vi i Tvorac? Vjerujem da ste znali kako je bilo nemoguće zauzeti mjesto Tvorca bez borbe s Njim, ali i borba protiv Njega bila je unaprijed osuđena na propast. Njega je nemoguće pobijediti. Mene je uvijek zanimalo, ali Glavni nikad o tome nije htio govoriti, nikada zašto ste se uopće pobunili na kraju krajeva? Uživali ste u ljubavi, bili okupani svjetlom, bili ste najčasniji, stajali pred Njegovim licem pa Glavni je držao svjetlo kojim je slava Tvorca osvjetljavala nepregledna prostranstva svemira. Sad svi ispaštamo zbog neuspjelog „državnog udara“ na prijestolje koje je ionako bilo nemoguće osvojiti. Ti si bio tu, znaš sve kako je počelo. Mlađi đavao otpije dobar gutljaj vina uz pomalo nepristojan uzdah zadovoljstva i zainteresirano se zagleda u starijeg đavla.

– Sve je počelo kada je Tvorac u svom planu predvidio stvaranje nekog stvorenja koje bi smjestio u svemir. Naravno u početku se nismo bunili. Razmišljali smo o tom stvorenju kao o nekoj vrsti životinje, nekoj nižoj vrsti materije koja neće ništa posebno raditi nego samo jesti i umirati. Stvar je bila i u tome što Tvorac nije predvidio taj plan kao nešto što se mora i bez čega se ne može. Plan je više bio kao jedna vrsta grubog nacrta pa ako se Tvorcu bude dalo raditi dalje na tome. Sve je ostalo u okvirima Njegove slobode da eventualno ostvari taj plan. Međutim, jedna grupa okupljena oko Glavnog mislila je da je taj plan takav da ga Tvorac mora napraviti i da nema drugog izbora. I to nije bio toliki problem. Pravi problem je nastao kad se otkrilo da Tvorac namjerava tom stvorenju dati dio svoje božanske iskre, a ta iskra u tom stvorenju trebala je to stvorenje voditi tako da ono razmišlja, govori, stvara, općenito da bude poput nas. Tvorac je to nazvao dušom, neki njihovi teolozi su to nazvali imago Dei. Mi smo to doživjeli kao napad na naše povlastice i povlašten položaj kod Tvorca. Tvorac je smirivao situaciju govoreći kako se ne trebamo brinuti jer će biti mjesta za sve pogotovo što se tiče Njegove ljubavi. Ali već je bilo prekasno. Sam dan pobune bio je užasan. Srdžba i pravednost kojom je Tvorac reagirao na našu pobunu do te nas je mjere paralizirala da smo morali skloniti se u jedan mračni prostor gdje njegov pogled nema toliku moć. Izgradili smo pakao. Kada je konačno stvorio to stvorenje i nazvao ga čovjekom i dao mu dio naših privilegija kao što je bila besmrtnost, nismo se mogli držati po strani. Stvorili smo razdor između Tvorca i čovjeka misleći da je Tvorac time konačno shvatio pogrešku koju je napravio stvarajući to bijedno stvorenje. Ono što nas je posebno zaboljelo jest što mu je dao slobodu koju je nama oduzeo. Jer mi ne možemo ništa drugo nego buniti se protiv Njega. Ali to stvorenje i može i ne mora. Stvar se naravno kasnije pretvorila u pravu pravcatu katastrofu s onim Židovom iz Nazareta za kojeg se na kraju ispostavilo da nije obični Židov, nego Tvorčev Sin. Iako sam predosjećao da je taj Židov čudan, Glavni je odbio moje zabrinutosti kao posljedicu strahova koji su se u mene uvukli još od pobune. Stariji đavao ugasi cigaretu i prekriži ruke. Zamišljeno uzdahne i nastavi gledati vani u polumrak.

– Vidiš, nisam to znao i nisam tako o tome razmišljao. Informacije koje sam pronašao u paklu u glavnoj knjižnici prilično škrto o tome govore, a čovjeka i ne spominju. Na kraju ispada da se pobuna dogodila zbog čovjeka, a ne zbog toga što je Glavni htio zauzeti mjesto Tvorca i njegov tron. Ali ako u tom trenutku čovjeka nije bilo i nije bilo obvezno za Tvorca da ga stvori, nije mi jasno tko je bio tako kratkovidan i naveo ostale da se pobune. Pogotovo kako kažeš ako je Tvorac obećao da će biti mjesta za sve, a obojica znamo da se Tvorac drži svoje riječi i svojih obećanja. Pobuna je bila nepotrebna i na kraju nas je dovela u takav položaj da razmišljamo o tome kako bismo unatoč svojoj inteligenciji i časti mi sami htjeli biti ljudima. Kakvo poniženje!!! Mlađi đavao žustro skloni pramen crne kose koji mu je već neko vrijeme smetao padajući na čelo.

– Teško je to razumjeti. Pobuna se dogodila i nije se dogodila radi čovjeka. Ovo ne smiješ nikada i nikome reći. Jer ako se za ovo sazna, ti i ja smo gotovi. Mislim da je Glavni zabrljao cijelu stvar jer mu nije bilo dovoljno stajati pred Tvorčevim licem i od njegova svjetla nositi svjetlo u sve kutke svemira. Glavni je htio biti to lice koje svijetli, htio je biti Tvorac. Da stvar bude gora, Tvorac ga je ljubio više nego nas ostale. Kada je Tvorac iznio plan o stvaranju čovjeka, Glavni je to vidio kao priliku za napad. Nama ostalima je prenio informacije, ali je prešutio glavnu stvar koju mu je Tvorac rekao. Jer Tvorac mu je rekao da što se tiče ljubavi ne treba brinuti, on će zadržati svoje mjesto jer je Tvorac što se tiče ljubavi neizmjeran. I sam sam to osjetio nekoliko puta prije pobune. Međutim, Glavni je prešutio tu najvažniju stvar i nešto nemušto ispričao o novom stvorenju koje će Tvorac ljubiti više nego nas i kojemu će tvorac dati dva dara koja donekle pripadaju nama: besmrtnost i dušu. Kasnije je Tvorac, da nam jednostavno napakosti, iz čiste ljubavi tome bijednom stvoru dao i slobodu. Glavni je također prešutio da je Tvorac taj plan planirao, ali nije ga još odlučio provesti, dakle bio je slobodan u tome i bilo je još vremena za pregovore oko stvaranja čovjeka što mu dati i koje mu darove dati. Glavni je rekao da je plan postojao od vječnosti i da je nužan i da mu je Tvorac rekao da ne može drugačije. Ispada da je pobuna nastala zbog čovjeka, ali mi smo zabrljali stvar i sve upropastili. Pogledaj nas sad. Osuđeni vječno gledati u neizmjernu ljubav Tvorca kojoj smo rekli ne i od koje se skrivamo u sjenama pakla da nas ne vidi. Tako je naš pakao i nastao. Onog trenutka kad je Glavni shvatio da smo neizmjernoj ljubavi Tvorca rekli „NE“ iako nismo zato imali razloga i da ćemo toga biti svjesni kroz cijelo svoje postojanje, nastupio je osjećaj takve muke da je od naših muka nastao pakao kao vječni podsjetnik na ono što smo učinili. Stariji đavao je izgledao pomalo sjetno i tužno ili se to odsjaj noćne lampe svojim sjenama i svjetlom igrao s njegovim licem. Mlađi đavao nije bio siguran i nije se usuđivao pitati ga.

 – I što sad s čovjekom? Nesvjestan je koliko znači Tvorcu. Ne zanima ga ono što mu Tvorac nudi. Današnji čovjek se ponaša kao da Tvorca nikad nije ni bilo. Živi, razmišlja, promišlja, domišlja, govori, piše, stvara kao da nije stvoren i ne duguje Tvorcu apsolutno ništa za to što postoji. Da smo mi upola tako oholi kao čovjek, Tvorac od nas ne bi ostavio ni iskru da postoji. I nejasno mi je zašto je Tvorac sve to napravio. Stvorio čovjeka koji ga je izdao, ostavio i koji danas razmišlja i radi uvjeren da Tvorca nema i da ne postoji. Od čovjeka Tvorac nema apsolutno nikakve koristi i kako stvari odmiču prema budućnosti sve mi je manje jasno kakvu je korist od njega mislio imati? Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše ovaj put zadržavajući uzdah zadovoljstva zbog dobrog vina u malo tišem i primjerenijem tonu.

– Ne znam. I meni koji sam bio na početku pobune koji sam od samog početka desna ruka i oslonac Glavnom nije jasno što je Tvorac htio i što je naumio s čovjekom? Čak i Glavni o tome ništa ne zna što bi rekao, ali se odavno prestao time i baviti. Smatra da je čovjek ionako izabrao biti sam na svijetu bez Tvorca, bez nas, bez pakla, bez raja, bez vječnosti… Ono što Glavnom nekad smeta jest što čovjek zna biti gori od nas, a onda zato optužuje Tvorca da je kriv, Tvorca za kojeg ne vjeruje da više uopće postoji. Glavni to smatra apsurdom i to ga najviše nervira kod čovjeka. Zato svakoj duši koja dolazi u pakao prvo pokaže svjetlo u daljini koje se pomalo nazire iz pakla i na sav glas iskritizira dušu što je činila sve što je htjela i kako je htjela inzistirajući na tome kako nema nikakvog Tvorca. I uvijek se čudi ljudskoj gluposti i kratkovidnosti kad kaže da Tvorca nema. I tu vidi koliko smo pametniji od čovjeka, ali i potpuno bespomoćni. Jer mi znamo crno na bijelo da Tvorac postoji, ali čovjek više ni nama ne vjeruje kad govorimo o svom strahu od njegove srdžbe i svojoj mržnji prema Njegovoj ljubavi. Glavnom su te duše najgore. Najradije bi ih izbacio iz pakla jer se cijelo vrijeme po paklu čude ne samo da Tvorac postoji, nego i da postoji i on i pakao i mi. Glavni nekad bude toliko ljut da se nekad sam pojavi pred čovjekom da mu skrene pozornost na postojanje Tvorca i njegove srdžbe. Ali daleko najvećom ljudskom glupošću smatra kada o Židovu iz Nazareta govore kao o opsjenaru i luđaku, jer barem kako to Glavni vidi, ne moraš biti previše potkovan da uvidiš da je jedini način da Tvorac pokaže što namjerava s čovjekom tako da postane čovjekom. A to da u ljudskoj koži za njih umre i uskrsne, Glavni nikada neće moći probaviti kako treba. Jer Židov iz Nazareta za nas ne bi trebao ni umrijeti, ma ne bi trebao napraviti ništa, mi bi za njega umrli, samo da nam na trenutak dopusti da vidimo ponovo lice Tvorca.

– Zato mladi prijatelju kada je riječ o čovjeku nitko živ ne zna što on hoće i kuda ide. Tvorac sigurno zna, Židov iz Nazareta pogotovo. Ali čovjek živi i radi kao da ništa ne zna i mogu ti reći mladi prijatelju to neznanje bi ga moglo skupo koštati jednog dana. Zato treba od različitih grijeha koje smo izmislili najviše raditi na čovjekovoj lijenosti da se potrudi spoznati bilo što o Tvorcu i svojoj budućnosti. Lijenost je najvažnija, jer lako prelazi u dosadu, a dosada još brže prelazi u ravnodušnost, a to je jedan od naših najvažnijih i najuspješnijih grijeha danas.

Stariji đavao otpuhne dim cigarete koji se polako gubio prema stropu. Mlađi je đavao sa zanimanjem gledao u starijeg đavla pitajući se hoće li ikada odustati od razmišljanja i potajne želje da jednog dana bude čovjekom, ako to ikako bude moguće, jer mlađi je đavao znao da je stariji đavao spreman dati puno da bude čovjekom. Ne radi sebe, ne radi Glavnog, ne radi pakla. Nego radi Tvorca. Samo da mu jednom kaže ne i nastavi pušiti cigaretu bez straha da će ga Tvorac na licu mjesta pretvoriti u ništavilo i prepustiti nepostojanju.

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Razgovor o paklu

Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Je li ovo ono što smo očekivali? Stariji đavao govorio je tiho otpuhujući dim cigarete. U polutami sobe gledao je vani u tamu. Sijeda kosa, brada i podrugljiv pogled govorili su o stotinama godina radnog iskustva. – Sjećam se da sam govorio Glavnom da je onaj Židov iz Nazareta sumnjiv i da mi je od samog početka čudan. Bilo je nešto neobično kod njega. Glavni mi je odbrusio da je moje trabunjanje postalo i suviše dosadno i da u svemu vidim teorije zavjere našeg Neprijatelja i Tvorca kako da se domogne čovjeka i spasi ga. Moram ti priznati sve je išlo dobro čak je i smrt na križu za jednog iskusnog zloduha poput mene bila poprilična novost i ugodno iskustvo. Ali stvari su krenule nizbrdo samo nakon tri dana. I tako sve do danas. Stariji đavao ponovno otpuhne dim i zadrži nakratko dah.

– Nisam ovako zamišljao pakao. Mlađi đavao držao je u ruci čašu jako starog crnog vina. Vidjelo se da je još uvijek početnik jer mu je pogled još uvijek bio pogled mješavine dobrote i zloće. Imao je još stoljeća pred sobom prije nego postigne pogled svoga starijeg suradnika. Pogled zloće i podrugljivosti na kojemu mu je zavidio, ali se nikad nije usudio to mu reći. Njima je bilo zabranjeno zavidjeti jedni drugima. – Pomalo sam razočaran na kraju svega. Mlađi otpije poduži gutljaj vina i zadovoljno se obliže podugačkim jezikom oko usana. – Ovo još nije pakao. Stariji se zavuče dublje u polunaslonjač škiljeći sjajnim očima vani u polutamu. – Zar ne bi trebalo sve biti gotovo? Nismo li stvorili svojim trudom sedam novih glavnih grijeha. Mlađi ispravi palac s dugačkim šiljatim noktom. – Indiferentnost, nezainteresiranost, ravnodušnost, dosada, bešćutnost, besciljnost, besmislenost. Obje ruke držao je u zraku dok se sjaj noćne lampe odbijao od njegovih dugačkih i njegovanih noktiju.

– Onaj Židov iz Nazareta nije mogao predvidjeti da ćemo nakon određenog kolapsa i šoka nakon Uskrsnuća opet izići kao pobjednici, jer se nije nadao da ćemo izmisliti sedam novih i glavnih grijeha i zaraziti ljude. Ako je i umro kako kažu za grešnike, umro je za one stare grešnike, oholice, šktrce, bludnike, neumjerene, srdite, lijene, sumnjam da je njegov plan predvidio ove nove grešnike danas u ovom vremenu. Koliko mi je poznato iz onih izmišljotina o Njemu pozivao je one koji nisu bili kao ovi danas: bešćutni, indiferentni i ravnodušni. Sumnjam da bi kojim slučajem da se danas pojavi imao toliko uspjeha kao što ga je navodno imao prije više od dvije tisuće godina. Nije li to smisao pakla? Da vladamo ravnodušnim dušama koje se samo dosađuju i ništa ih ne zanima? Stari je šutio otpuhujući dugačak dim.

– Nije to onaj pakao kakav je bio na početku i kako smo ga zamislili kad smo se pobunili protiv Tvorca. Glavni je imao ideju pakla gdje ćemo dovlačiti borbene, žive, zainteresirane duše. Ovi danas koje dovodimo ni najmanje ne zadovoljavaju Glavnog. Prilično su mrtvi još u ovom životu, i kad ih dovedemo tamo, nema nikakvih trzaja duše. Na spomen muka, vatre samo nezainteresirano i ravnodušno odmahuju, a kad se pojavi Glavni u svoj svojoj snazi, moći i ljepoti malo se uzbude tek toliko da im nije dosadno. Glavnom je već postalo naporno jer se sve češće mora pojavljivati kako bi u tim dušama bar malo pronašao nekakvog osjećaja straha i tjeskobe od pakla, uglavnom neki dan se žalio upravitelju pakla kako će uskoro prolaziti pored njega kao pored starog spomenika kulture na kojega nitko ne obraća pažnju, osim pasa koji ga tu i tamo obiđu da se olakšaju. Stariji đavao nervozno otrese pepeo cigarete koji mu se prosuo po crnim hlačama tek novog i po mjeri skrojenog odjela.

– Dobro, ne možeš reći da ratovi, ubojstva, zločini i genocidi nisu dio plana Glavnog da se pakao stvori već ovdje na zemlji? Mlađi đavao ponovno otpije gutljaj iz velike kristalne čaše. – Pa takav je bio plan na početku još od Kajina, ali plan se na kraju izjalovio. Sve dok su ljudi bili osjetljivi na grozote i strahote ratova, ubijanja i kojekakvih smicalica koje smo im priređivali, Glavni se nadao da je to prilično siguran put da se pakao konačno stvori i popuni zadovoljavajućim brojem onih koji to rade. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća stvar se prilično okrenula protiv našeg plana jer se ljudi više ne uzbuđuju oko ratova i sličnih zala koje smo stvorili zato što u novinama uz članak o dijeti i gubljenu kilograma čitaju kako je negdje neka vojska ubila nekoliko stotina civila i oko toga više ne stvaraju buku, niti osjećaju strah ili bilo što drugo. Ne osjećaju ništa. Naš pakao se na kraju okrenuo protiv nas samih. Uvodeći sedam novih glavnih grijeha u koje smo puno uložili i koje smo stoljećima polako stvarali i reklamirali, na kraju smo i sami postali žrtve vlastitih proizvoda. Nije to zato što ljudi više ne vjeruju u pakao ili u nas. Možda pokoji jadnik još uvijek vjeruje. Ljudima je svejedno ima li pakla i ima li nas. Više ih ne možeš ničim motivirati da vjeruju da postojimo ni ratom, ni prirodnom katastrofom, ni zlom, ničim. A čujem da i Tvorac i naš Neprijatelj ima sličan problem kao i mi. Ni Tvorac izgleda ne zna na koji način riješiti problem. Židov iz Nazareta prije više od dvije tisuće godina stvari je pomakao s mrtve točke, ali se sve ponovno vratilo u mrtvilo i mislim da nema smisla da se Židov iz Nazareta rađa svako malo samo da bi ljudi osjetili malo uzbuđenja pa opet potonuli u grijehe koje smo, i nemojmo to zaboraviti i gurati pod tepih, mi izmislili, osmislili i u svijet uveli. Ljudima više ne trebamo. Stvorili su svoj vlastiti pakao. Mi smo im teret i nepotrebni smo im. Stariji đavao rezignirano upilji pogled u noćnu lampu u kutu sobe.

– Do koje je mjere to došlo možda ti dočara slučaj koji sam imao neki dan. Naime, malo sam šetao gradom i naišao na nekog labilnog i izgubljenog čovjeka koji se htio baciti s mosta. Naravno prvo sam se potrudio da ga nagovorim da što prije učini da dobijemo njegovu dušu. Ali onda mi je rekao da on ne vjeruje da ja postojim i da mu je stvarno svejedno gdje će mu duša završiti i da to radi zato što mu je dosadno u životu i jer je unutra potpuno prazan. Ne osjeća ništa. Na kraju sam mimo vlastite volje i poziva nagovorio ga da to ne čini i poslao ga u obližnji bar da se dobro napije. Glavni mi bi polomio rogove da se kojim slučajem duša ovog ispražnjenog jadnika pojavila u paklu pred njim. Kažem ti, nije teško pronaći dušu za pakao, nego je gotovo nemoguće pronaći dušu koja se pakla boji i u kojoj ima malo straha od pakla. Uglavnom su sve prazne, dosadne, ravnodušne. Od takvih duša ni u paklu nema neke koristi. Glavni već dugo vremena razbija glavu što učiniti i kako riješiti stvari, ali i njemu je jasno da su ljudi ovdje sami sebi stvorili pakao i naš im je pakao čak i zanimljiv i simpatičan, ali im uopće ne liči na pakao jer imaju svoj. Većina duša se uopće ne šokira kada vidi gdje dolazi. Kad im lijepo objasniš da je to za vječnost i da nema povratka negdje drugo, samo potvrde glavom i odoše. Naš pakao je prazan jer nijedna duša u njemu više ništa ne osjeća niti je sposobna osjećati, ni strah, ni muku, ni tjeskobu. Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Nešto se može učiniti, nešto se mora učiniti. Ne može ostati ovako. Ne smije ostati ovako. Sve što smo postigli, sve što smo napravili pa i naša pobuna protiv Tvorca bila je zamišljena da imamo svoj zatvoreni svijet daleko od Njegovog pogleda gdje ćemo moći mučiti duše pokazujući im što su mogle imati da su znale odgovoriti kako treba na ono što im je Tvorac ponudio. Nismo se pobunili da bi ljudi stvorili i imali svoj pakao na zemlji, pa pakao koji smo stvorili pobunom smisao je našeg postojanja, ako u njemu duše prestanu osjećati, izgubit će svaki smisao, mi ćemo izgubiti smisao. Mlađi đavao uzrujano je gestikulirao provlačeći rukom kroz gustu crnu kosu.

– Možda. Ali ono što zabrinjava jest da ni sam Glavni ne zna što poduzeti. Uzalud sastanci kojekakvih đavolskih odbora za grijehe, za ratove, za nagovaranje na grijeh. Svi se žale da je sedam novih glavnih grijeha zahvatilo ne samo ljude, nego i neke od nas i da i među našima ima onih koji su postali ravnodušni i nezainteresirani za hvatanje duša za pakao. Glavni koji ima i pokojeg špijuna u taboru našeg Tvorca kaže i da je kod njih stanje poprilično alarmantno. Jedino kažu da onaj Židov iz Nazareta koji na svakom sastanku sjedi odmah s njegove desne strane smiruje situaciju i kaže da stvari idu u najboljem smjeru i prema zacrtanom planu. Glavni nije siguran je li taj Židov iz Nazareta bulazni i izmišlja jer zna tko je naš špijun u njihovom odboru, ili stvarno ima neki plan za kojega ne znamo i kojega još uvijek nismo uspjeli otkriti. Glavni je rekao da nije ni sam siguran, ali da svakako neće dozvoliti da ga Židov iz Nazareta namagarči kao prošli put prije nešto više od dvije tisuće godina.

Obojica utonuše u tišinu. Mlađi đavao je razmišljao kako se moglo dogoditi da njihov glavni projekt sedam novih glavnih grijeha od kojih su najviše nade polagali u dosadu i ravnodušnost se na kraju okrene protiv njih samih i dovede u pitanje njihovo postojanje i postojanje njihovog pakla koji je ionako prilično nezanimljiv i hladan bez živosti što se tiče muka i paklenih vatri. Stariji je mislio na Glavnog i na vijesti koje će donijeti špijun iz tabora Tvorca o planu onoga čudnovatog i neobičnog Židova iz Nazareta. Stariji đavao nekako je predosjećao da bi samo Židov iz Nazareta mogao stvari pokrenuti s mrtve točke. Kako? Nije znao. Ali stariji se đavao u ovakvim razmišljanjima vodio zdravom ljudskom logikom, a ne svojom paklenom naravi i zaključio ako je već jednom mogao pokrenuti svijet s mrtve točke, sigurno je pronašao način kako će ga pokrenuti opet. Samo treba sačekati da njihov najbolji špijun otkrije koji je plan Židova iz Nazareta i dostavi njegov nacrt Glavnom. Onda će već biti lakše.

Dok je mlađi đavao nervozno vrtio praznu čašu u ruci, stariji đavao zadovoljno se uvuče dublje u crni masivni naslonjač i otpuhne dim cigarete koja je već bila pri kraju. Zadovoljno se osmjehne pokazujući red savršenih malo zašiljenih bijelih zuba. Predosjećao je da se nešto ima dogoditi, nešto što će promijeniti sve što je vezano za njihov pakao i čovjekov pakao na zemlji kojega je čovjek za sebe stvorio bez pomoći đavla. Njegov dobar predosjećaj kvario je mali osjećaj zabrinutosti jer je to nekako povezano sa onim Židovom iz Nazareta. Taj Židov iz Nazareta jednom ih je već prevario, ako ih uspije prevariti opet, onda je gotovo s njihovim paklom, a i s njima. Zato ih je Glavni upozorio da budu pripravni. Jer još nitko nije otkrio koji je plan Židova iz Nazareta i zašto je onako bio samouvjeren kada je Tvorac napomenuo da su stvari loše, rekavši Tvorcu da se ne brine i da sve ide po planu i kako treba.

Dok je mlađi đavao već polako tonuo u san gledajući kako se svijetlo noćne lampe stapa s polutamom sobe, stariji đavao netremice je zurio vani u polutamu zabrinut jer ga je prije nešto više od dvije tisuće godina Židov iz Nazareta prevario baš kad je mislio da je sve imao u svojim rukama. Glavni mu je to oprostio jer je bio relativno mlad i neiskusan. Da mu se to ponovo dogodi, Glavni mu to ne bi sigurno progledao kroz prste, jer kako bi objasnio Glavnom da je on kao vladar svih đavola koji je nasljednik Glavnog ponovno izigran i prevaren od Židova iz Nazareta?

Zato ga nije toliko brinuo ni pakao na zemlji, ni njihov pakao, njega je brinuo Židov iz Nazareta jer se radi o njegovoj koži. Sjetno uzdahne pitajući se gdje je nestao taj fini grijeh sebičnosti i zašto se i njemu čini da je on kao idejni tvorac sedam novih glavnih grijeha također potpao pod jedan od najgorih, a to je bila ravnodušnost. Jer koliko se god brinuo oko Židova iz Nazareta, pomalo je i osjećao ravnodušnost što bi taj Židov ponovno mogao napraviti. Neka to rješavaju drugi, mislio je u sebi tonući polako u san dok su se posljednji koluti dima cigarete polako gubili u stropu polutamne sobe. Dok je tonuo u san, osjećao je kako ravnodušnost prodire u njega govoreći mu da mu treba biti svejedno postoji li pakao, postoji li on i kakav je plan Židova iz Nazareta. Za đavolsku nesanicu ravnodušnost je ne samo najbolji grijeh, nego i najbolji lijek.

U Sarajevu, 21. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version