O osvajanju

Osvajanje zahtjeva prepreku koju se svladava. Muškarac osvaja ženu i žena osvaja muškarca. Oboje pretpostavljaju postojanje prepreke koju treba srušiti. Dolazi do nesporazuma kada se govori o osvajanju žene jer osvajanje pretpostavlja svladavanje nečega što može ženu činiti osobom kakva ona jest. Osvojiti njezinu slobodu znači da je njezina sloboda prepreka. Osvojiti muškarca znači da je nešto u njegovom karakteru i osobnosti prepreka koju treba ukloniti. Kad god osvajamo želimo ukloniti prepreke koje nam smetaju. Kako osvojiti nekoga, a da osvojeno ne bude prepreka međusobnom razumijevanju i uvažavanju? Kako osvojiti tuđu slobodu, slobodu žene ili muškarca i da svoju slobodu zadrže? Ili svoj karakter? Ili svoje ideje? Osvojiti upućuje na pobjedu. Nešto osvojiti uključuje pobijediti prepreku koja je pred nama. Nije svako osvajanje takvo da moramo nadvladati i uništiti sve što nam stoji na putu. Takva osvajanja su najlakša i najgora jer iza osvajanja ništa ne ostaje. Osvojiti nekoga i zadržati sve što je prepreka osvajanju i to ne uništiti je najteže, ali i istinsko osvajanje. Osvojiti i ne uništiti i dopustiti da se razvije i raste unatoč što smo to osvojili izgleda nemoguće. U pitanju čime nas je netko osvojio ne osjećamo da smo drugom prepreka i da je naša sloboda i naš karakter prepreka, a opet se osjećamo osvojenima. Netko nas je osvojio i nije morao ukloniti ni uništiti ni najmanji dio nas samih. Dopustio nam je da se razvijamo i rastemo uz njega ili nju. Svako osvajanje koje se događa između dvoje ako pred sobom vidi samo prepreke nije istinsko osvajanje, nego napad na nešto od onoga što drugoga čini osobom. Njezina sloboda, njegove navike, njezine ideje, njegove želje. Ako su sve to prepreke koje se mora ukloniti nakon osvajanja, ništa neće ostati od čovjeka i iza sebe ćemo ostaviti pustoš u tuđem životu ili ćemo ostaviti čovjeka koji više ne liči na sebe i koji nam je nepoznat. Osvojiti nešto što nije slobodno nije teško. Ono što nije slobodno stoji na mjestu, ne pomjera se, ne zahtjeva, ne protestira. Ono čeka da bude osvojeno. Osvojiti nekoga tko je slobodan tko zahtjeva, protestira, traži, razmišlja, promišlja i očekuje najteži je zadatak pred kojim se nalazimo. Najlakše je poništiti i ukloniti tuđu slobodu. Osvojiti drugoga i njegovu slobodu tako da nam se sam daruje je nešto najteže što smo odlučili pokušati. I nije predviđeno da ćemo u tome uspjeti. Ne možemo slobodom drugoga sebi jamčiti uspjeh našeg osvajanja. I drugi je u istom položaju kao i mi. Želi nas osvojiti. Ako želi, treba računati da će njegovo osvajanje možda biti neuspješno jer ni on ne može jamčiti sebi da ćemo prihvatiti i pristati na osvajanje. Osvajanje je neobična igra. Skoro pa kontradiktorna. Želimo osvojiti drugoga jer nam je on sam prepreka i istovremeno želimo i tražimo da kao prepreka ostane s nama. Želimo ga osvojiti i ukloniti ono što nam ne odgovara i istovremeno tražimo da sve ono što ne želimo za nas sačuva i bude takav kakvim ga ne želimo. Kako pomiriti nepomirljivo koje se javlja u odnosu između dvoje? Kako pomiriti želju i strast za osvajanjem i žudjeti da osvojimo drugoga i svladamo ga kao prepreku koja nam stoji na putu i onda od njega zahtijevati da bude prepreka našoj slobodi, zahtjevima, prohtjevima i željama i to onim što osvajamo i razmišljamo da uklonimo jer nam stoji na putu? Nepomične stvari možemo lako osvojiti i znamo kad smo to postigli. Osvojiti medalju na natjecanju znači ukloniti sve prepreke da bismo do nje došli. Jednom osvojena, postaje naše vlasništvo i podsjetnik na našu osvajačku snagu i moć. Muškarac ili žena nije medalja. Osvojiti jedno ili drugo ne znači da smo ih osvojili tako da postanu simbol naše osvajačke snage i moći i ne mogu biti podsjetnici da smo nešto osvojili i više nema prepreka koje nam stoje na putu. Paradoksalno, ostaju prepreka koju se uvijek iznova mora osvajati, prožeti nesigurnošću je li konačno osvajanje završilo i je li sve dosad učinjeno konačno bilo dovoljno? Mora li se još nešto učiniti kako bi se moglo mirno reći osvojio sam je ili osvojila sam ga i sada je stvar konačno završena? Osvajanje uključuje prepreku. Neke prepreke su jasne, očite i vidljive. Neke prepreke su tajna i misteriozne su. Ne znamo jesmo li prepreku svladali ili nismo, ne znamo čak želimo li da prepreka bude uklonjena ili bismo je zadržali. Osvajanje žene ili muškarca je misteriozna prepreka. Tajna koju nikako ne možemo do kraja proniknuti. I nakon dugotrajnih osvajanja i svladavanja prepreka nema jasnog znanja i spoznaje što se osvojilo i koliko se osvojilo i nema odgovora na pitanje zašto prepreku koju osvajamo želimo zadržati kao da je nismo svladali i zašto se ne osjećamo zadovoljno kad prepreke više nema. Netko je nekoga osvojio pogledom, gestom, umom, ponašanjem, odgojem, ili nečim što drugi nisu ni primijetili, ipak ako osvajanje uvijek znači da pred nama stoji prepreka koja nam smeta, onda se nalazimo u neobičnoj situaciji koju ne možemo do kraja racionalno objasniti. Osvojiti muškarca ili ženu pretpostavlja prepreku osvajanju, ipak mi dopuštamo da budemo osvojeni i dopušta nam se da zadržimo ono što drugi vidi kao prepreku kad nas osvaja. Čime vas je osvojio ili čime vas je osvojila? Nekad ste našli pred tim pitanjem. Nije nam palo na pamet da nas je netko osvojio jer je mislio da smo prepreka njegovoj slobodi, a opet nam je dopustio da kao prepreka uz njega ili nju slobodno rastemo, zrijemo i sazrijevamo. Kao da ste pred zidom kojega trebate preskočiti i vi odlučite da zid bude još viši kako biste imali što manje mogućnosti da ga preskočite, a ipak ste sigurni da ćete to moći iako ste sami zahtijevali da vam preskakanje zida bude što je više moguće teško i neizvedivo. Osvojiti muškarca ili ženu kao prepreku koju svladamo tako da joj dopuštamo da raste i da se slobodno razvija najteži je oblik osvajanja koji može postojati. Nijedan drugi s njim nije usporediv jer samo ovaj oblik osvajanja rađa najveće junake i heroine koje kroz život možemo susresti, koji i pod cijenu života i smrti žele osvojiti drugoga i biti osvojeni iz čijih se osvajanja rađa mnoštvo dobrih stvari koje daju smisao i ljepotu ljudima i svijetu.

U Sarajevu, 14. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O sentimentalnosti

Među nama ima ljudi koje opisujemo kao one koji su sentimentalni. Reći ćemo kako su u pitanju osjećajni ljudi i kako treba paziti kako se prema njima ophodimo i što im govorimo i na koji način to činimo. Je li isto reći kako je sentimentalan čovjek isto što i osjećajan čovjek? Što pokušavamo kada smo sentimentalni? Pokušavamo zahvatiti cjelokupno životno iskustvo koje smo imali. Htjeli bismo pogledati na svoj ili tuđi život pomoću osjećaja. Sentimentalnost je pogled na život pomoću osjećaja koje smo proživjeli, ali ne i pogled na život i ono što osjećamo sada. Kada gledamo na život sada u ovom trenutku, činimo to pomoću osjećaja. Kada se osvrćemo na svoju prošlost koristeći osjećaje kao znanje, onda smo sentimentalni. Sentimentalnost je naš ljudski način kako pokušati razumjeti sebe ili drugoga koristeći osjećaje kao podsjetnik na proživljeno iskustvo. Kada se čovjek prisjeća svoje mladenačke ljubavi, u sebi nastoji probuditi osjećaj koji je u sebi tada nosio. Izvlačeći na površinu života zakopani ili zaboravljeni osjećaj ljubavi, ljudsko biće postaje sentimentalno. I sami kada kažemo o nekom kako je sentimentalan ne mislimo uvijek kako je isključivo jako osjećajan. Ponekad smatramo da je onaj koji je sentimentalan netko tko oživljava svoje proživljene emocije i koristi ih kao izvor znanja o samom sebi.

Bez sentimentalnosti kao gledanja na život pomoću već proživljenih emocija ne bismo bili mudri i pronalazili ona vječna znanja koja često znamo izreći jednostavnim i ohrabrujućim riječima. Kada nekoga savjetujemo i želimo ga utješiti, rado kažemo: vrijeme liječi sve rane. Znati kako vrijeme liječi sve rane nije baš egzaktno i precizno znanje kao da zbrajamo dva jednostavna broja. Znanje o vremenu koje liječi sve rane proizlazi iz sentimentalnosti kao pogleda na život pomoću proživljenih osjećaja. Kada nekoga ohrabrujemo vlastitim znanjem o vremenu koje liječi sve rane, što činimo? Postajemo sentimentalni. Sjećamo se prošlih osjećaja koje smo i sami prošli i pomoću tih prošlih osjećaja spoznajemo da vrijeme liječi sve rane ili barem liječi našu ranu jer nas više ne boli. Tako razvijamo sentimentalnost kao oblik znanja o nama samima i našim životnim iskustvima i naša sentimentalnost postaje oblik životnog znanja i životne mudrosti kojom možemo drugima pomoći.

Sentimentalnost doživljavamo kao slabost. Sentimentalan je onaj ili ona tko je slabić. Sentimentalan je onaj koji se predaje, koji odustaje, koji se ne bori. Sentimentalnost je apatija, nevoljkost, gubitak želje za nečim ili nekim, odustajanje od strasti, od sebe, od planova, od života. Odbacivanje sentimentalnosti kao nečega nedostojnog naše ljudskosti skriva od nas moć sentimentalnosti kao spoznaje i znanja o sebi i svojim životnim iskustvima. Sentimentalan čovjek je osjećajan čovjek, ali osjećajan čovjek ne mora biti nužno i sentimentalan. Osjećajan čovjek i osjećajnost odnose se na iskustvo onoga što se događa sada, bilo da je riječ o ljubavi, mržnji, strasti, nezadovoljstvu, zaljubljenosti i ne mora biti uvijek kako je osjećajan čovjek sentimentalan jer ima osjećajnih ljudi koji ne razvijaju sentimentalnost kao oblik spoznaje o sebi pomoću osjećaja koje su proživjeli, nego uvijek žive i hoće živjeti ono što je isključivo sada i ovdje. Ne zadržavaju u sebi osjećaje koje su proživjeli kako bi iz njih kasnije razvili sentimentalnost kao znanje o sebi. I ne mogu znati istinitost rečenice: vrijeme liječi sve rane jer nemaju u sebi prošle osjećaje koji bi se mogli razviti u znanje o tome što se i kako s čovjekom događa kada nešto osjeća i proživljava.

Osjećajan čovjek može biti izuzetno pametan, sposoban i odvažan. Ali ako je samo osjećajan, nedostajat će mu ono što sentimentalan čovjek ima. Sentimentalan čovjek je mudar i iz njegove sentimentalnosti proizlazi rečenica: vrijeme liječi sve rane. Osjećajan čovjek ne mora uvijek znati i neće uvijek znati kako vrijeme liječi sve rane. Sentimentalan čovjek ne može ne znati istinitost te rečenice. Sentimentalan je mudar jer je sentimentalnost oblik mudrosti koju stječemo služeći se prošlim osjećajima kako bismo razumjeli naša sadašnja iskustva i osjećaje. Sentimentalna žena ili muškarac nije osjećajan tako da proživljava osjećaje koji se javljaju danas i sada. Proživljava ih tako da ih tumači sebi pomoću prošlih osjećaja koje je proživio ili proživjela. Netko za sebe ponekad zna reći kako je sentimentalan. Time ne govori isključivo o svojoj osjećajnosti, nego mudrosti koju je stekao spoznavajući samog sebe, prisjećajući se osjećaja koje je nekad imao i proživio.

Kada netko gleda fotografiju osobe koju je volio ili voljela i kaže kako je uvijek obuzme mješavina osjećaja kada gleda u fotografiju i kako postaje sentimentalna, ako bismo nastavili razgovarati s tom osobom, otkrili bismo ponekad na vlastito iznenađenje kako nije riječ o osjećajima, nego o shvaćanju i razumijevanju života kojega se proživjelo i živjelo s drugim iz čega se razvila posebna životna mudrost, posebno životno znanje čiji je izvor sentimentalnost. Sentimentalnost je poseban oblik znanja i poseban način spoznaje samog sebe. Nije riječ o pukom podsjećanju na prošlost i na ono što se doživjelo i proživjelo. Riječ je o procesu kojim ispitujući svoje prošle osjećaje nastojimo upoznati sebe i steći znanje ne samo o tome kakvi smo bili nego i znanje o tome kakvi smo sada i kakvi bismo mogli i trebali biti. Sentimentalnost je dubok izvor spoznaje o sebi i o drugom jer kroz nju ne samo da znamo kako smo se promijenili nego kroz nju spoznajemo i drugom i tom kako se promijenio i kako je sada i ovdje drugačiji.

Šteta što sentimentalnost razumijevamo kao nedostatak slabih i nazivamo je bijegom od života koja je predviđena za slabiće i kukavice. Šteta što ponekad ne želimo učiti iz vlastite sentimentalnosti i sentimentalnosti drugih. Šteta što je vidimo kao nadu izlapjelih staraca i promašenih života i ljubavi. Od sentimentalnog čovjeka nekad bismo mogli ponešto i naučiti o onome o čemu može učiti samo život i iskustvo života o mudrosti koja je čovjeka naučila kako vrijeme liječi sve rane i koja ga je naučila da nije uvijek promašeno učiti na vlastitim greškama i krivim izborima. Mogli bismo se ponekad podsjetiti da je sentimentalnost mudrost koja nas podučava životu i životnim odlukama koristeći naše prošle osjećaje kao izvor znanja i spoznaje. Treba biti i sentimentalan i ne obezvrjeđivati onoga koji je takav. Ako je i slabić, on je mudar slabić, povremeno mudriji od osjećajnog junaka koji osjeća samo ovdje i sada. Istinitost vremena koje liječi sve rane spoznaje onaj koji stalno ponire u svoju nutrinu i promatra sebe i svoj privatni svijet prošlosti svojih osjećaja. Onaj kojega smatramo sentimentalnim ne samo da mu treba oprostiti što je sentimentalan treba mu i zahvaliti jer je nas junake i heroje sadašnjih osjećaja koji nisu sentimentalni voljan poučiti istini o vremenu koje liječi sve rane i pomoći nam da i mi postanemo mudri. Da postanemo sentimentalni.

U Sarajevu, 3. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

O drugom

Nije svaki razgovor o drugom ogovaranje i kleveta. I nismo svaki put kada govorimo o drugom pakosni i pokvareni u namjeri da uništimo njegov dobar glas i ugled. Govoriti o drugom kada nije tu ne mora uvijek pretpostavljati da ćemo o njemu ili njoj govoriti loše i ružno. Naš odlazak od stola za kojim smo sjedili i razgovarali ne mora biti prožet onim poznatim osjećajem pomalo neugodnim da će čim iziđem govoriti o meni. Nisu sve naše potrebe da govorimo o drugima zlurade.

Naše zanimanje za drugog proizlazi i iz potrebe da ponekad budemo na njegovom mjestu, da budemo on ili ona. Naša fascinacija drugim ne mora biti dio nekog poremećaja, bolesti, nečega negativnog. Drugi može biti predmet naše mašte kao kada razmišljamo o nekoj situaciji i pitamo se kako bismo mi postupili da smo na njegovom ili njenom mjestu. Drugi može biti dio našeg pogleda na svijet, na život, na ljubav i nije uvijek predmet poruge, sprdnje i ogovaranja. Zanimanje za drugog, fascinacija drugim nam ukazuje da ne možemo biti sami i da ne znamo kako bismo živjeli kada ne bi bilo barem jednog ili jedne koji je drugačiji od nas. Naša znatiželja o drugom, zanimanje za njegov život, za njegove želje, za njegov nutarnji svijet nije svaki put znak perverzije i bolesne ljudske psihe. Ponekad je i znak zadovoljstva, prihvaćanja spoznaje da je život čudesniji kad je netko toliko drugačiji od mene, a opet imam potrebu biti jedno s njim ili s njom.

Znatiželja o drugom može imati dobre i plemenite namjere kao potraga za mojim izgubljenim ja koje bih želio pronaći otkrivajući drugog sebi kao nekoga potpuno drugačijeg od mene. Teško je se izdići iz svakodnevnog shvaćanja odnosa mene i drugoga jer se uvriježilo jednoumlje među nama da je svaka moja znatiželja o drugom početak ogovaranja, klevete ili znak duševnog poremećaja. Iz tog jednoumlja kako više nismo sposobni za čistu i nepatvorenu znatiželju o drugom nastao je i strah i odbacivanje naše iskonske ljudske potrebe da budemo fascinirani drugim jer postoji tako drugačije ljudsko biće od nas, a tu je pored nas da bi to moralo biti u najmanju ruku ne samo neobično nego i čudesno.

Iz straha od znatiželje da upoznamo drugog čije je postojanje čudesno, (jer zašto postoji baš točno on ili ona točno takav i takav, a ne drugačiji veliko je pitanje često bez adekvatnog odgovora) više nismo fascinirani drugim koji postoji tu s nama. Drugi je postao običan, svakodnevan, neprijatelj, ogovaratelj, klevetnik, negativac, loš, zao, pokvaren. Zasigurno ima i takvih. Ipak, kako smo došli od pojedinih takvih do toga da su svi drugi takvi? Ali smo došli jer strah od znatiželje o drugom nas podsjeća da u nama postoji napetost prožeta strahom koji nas upozorava da se čuvamo naše znatiželje o drugom jer je on sigurno zao i pokvaren do srži. I zbog tog straha naša znatiželja i potreba za drugim postala je i naš teret, jer kako izraziti znatiželju o drugom i ne biti optužen i osuđen kao poremećen, maloumnik, klevetnik, lažov, nitkov.

Pitanje koje nam naša znatiželja postavlja o drugom nije obično pitanje. Nije svakodnevno. Rijetko se i pojavljuje u našoj svijesti kao jasno pitanje. Pojavljuje se kao fascinacija, kao znatiželja, kao potreba za drugim, kao loš osjećaj nepotpunosti, kao bol zbog gubitka nekoga koga tražimo i ne pronalazimo, kao čežnja za nepoznatim. Ipak to pitanje izbije na površinu u okolnostima koje su tako ljudske, tako naše, tako obične i tako svakodnevne. Kada gledamo crte lica koje spava, kada gledamo osmijeh koji se upravo otvara prema nama, kada slušamo šapat koji postaje glas, kada blagi stisak ruke postaje čvrsti zagrljaj. Sve su to svakodnevne stvari jer gledamo lica koja spavaju, osmijehe koji su nam upućeni, čujemo ljudska šaputanja i glasove koji nam govore, svakodnevno se rukujemo, ponekad i zagrlimo ako se nismo dugo vidjeli. I baš kad je sve tako obično i svakodnevno, kada je sve stvar navike i ne pobuđuje u nama nikakav nutarnji trzaj i pokret pred našu svijest iskrsne pitanje: zašto postojiš ti? Zašto postojiš ti kao drugi?

Zašto postojiš ti nije pitanje na koje se može odgovoriti jednostavnim eto rodio sam se, živio, proživio život i još uvijek živim. Nije ni pitanje na koje se može odgovoriti ti drugi si drugi jer imaš lijep osmijeh, jer tvoje oči sjaje, jer su tvoje ruke tople, jer tvoja koža tako glatka i topla. Nešto dublje u nama nas potiče da izrazimo riječima pitanje: zašto postojiš ti? Kao i pitanje zašto postoji sve, a ne ništa? Ipak pitanje zašto postojiš ti je nekako intimnije od općih pitanja, nekako lakše ulazi u našu svijest i samo odsutnost svijesti o njemu nas stavlja u opasnost da promatramo drugog kao nekoga tko je običan i svakodnevan. Zašto postojiš ti je kao nekakva tajna kob povezana i s pitanjem zašto postojim ja. Vjerojatno i onaj drugi se pita isto kada vidi mene: zašto postojiš ti i istovremeno se pita zašto postojim ja.

Zašto postojiš ti je čudesno pitanje i možemo jedino kriviti sebe što je to pitanje za nas izgubilo čudesnost i snagu da privlači našu znatiželju i naše nutarnje biće. Tako magično pitanje sveli smo na strah da je naša znatiželja pokvarena i poremećena i da je drugi zao i pokvaren. Niti se usudimo pitati zašto postojiš ti, a jer se ne usudimo, nikada nećemo odgovoriti ni na ono drugo pitanje, zašto postojim ja. Kako otkriti ponovo snagu i moć tog pitanja, a da ne potonemo u površnost, običnost i svakodnevnost? Najobičniji odgovor na pitanje zašto postojiš ti jest ponekad taj da se drugi rodio i da živi, ali to je jako daleko od potrage za istinskim odgovorom o postojanju drugog. Možda se i ne može nikada odgovoriti na pitanje zašto postojiš ti. Možda i nema odgovora kao što ne možemo odgovoriti ni na pitanje zašto postojim ja.

Ipak, smijemo li ostaviti znatiželju i potrebu za drugim barem kao mogućnost da privremeno odgovorimo na pitanje zašto postojiš ti? Smijemo li biti toliko slobodni pa odgovoriti na pitanje zašto postojiš ti s jednom ljudskom potrebom, a to je očekivanje da bih u drugom mogao pronaći dio sebe koji mi nedostaje, iako privremeno dok smo i drugi i ja na svijetu. Smijem li biti toliko znatiželjan i fasciniran drugim da mu kao odgovor na pitanje zašto postojiš ti ponudim sebe kao odgovor i izrazim svoj osjećaj kako mi je oduvijek nedostajao dio mene koji se nalazi kod njega ili kod nje? Smijem li izraziti svoju nemoć kako nemam odgovor na pitanje zašto postojiš ti, kako to nadilaze moje granice, mogućnosti i sposobnosti i da možda i pravog odgovora nema? Smijem li izraziti svoju znatiželju i nadu kako u njemu ili u njoj se možda nalazi dio odgovora? Smijem li izraziti svoj strah, bojazan i nesigurnost da ni zajedno možda nećemo uspjeti odgovoriti na to pitanje. Smijemo li pokušati ujediniti naše znatiželje i dati se zajedno u potragu za odgovorom na možda zaboravljeno i izblijedjelo pitanje koje više nitko i ne postavlja na pravi način?

Jer zašto postojiš ti zahtjeva i zašto postojim ja i ukoliko ja i drugi zajedno tragamo za odgovorom mi smo jedno koje zajednički traži taj odgovor. Mi smo toliko potrebno i traženo jedno koje ujedinjuje mene i drugoga, jedno koje je danas ranjeno i povrijeđeno strahom i otklonom da sam i ja i drugi uvijek samo lažov, nitkov, varalica, klevetnik, poremećen i da je najbolje zakopati, izbjeći, sakriti, skloniti, prekriti pitanje: zašto postojiš ti?

U Sarajevu, 28. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: arkela

O nečemu s one strane života

Rađamo se ranjeni iako o tome još ne znamo ništa. I kad odrastemo u domu punom ljubavi, netko će nas možda ne znajući raniti u svijetu odraslih. S ranjenošću se rodimo i s ranama napuštamo svijet. Neke zacijele, neke ne. Voljeli bismo otići potpuno izliječeni od svojih rana. Rijetko se događa da netko od nas i to uspije. Nadamo se „naplatiti“ naše rane. Očekujemo barem vječnost bez mogućnosti da sebe ili nekoga ranimo ili da nas netko rani. Ranjeni smo jer svi tražimo ljubav koju ne možemo do kraja pružiti. Ranjeni smo posebno kad osjećamo da nismo ljubljeni. Ranjeni smo jer se odričemo ljubavi koju pružamo i ne možemo je dobiti u mjeri u kojoj smo je darovali. Potajno i duboko u sebi naša najveća strast je biti ljubljen i ljubljena. Cijeli život tražimo da nas netko ljubi. Strpljivo, strasno, herojski, do kraja i potpunog samopredanja i izgaranja. Rijetko susrećemo takvu ljubav. Ponekad ni sami ne možemo ljubiti takvom snagom. Ne moramo biti krivi. Ne mora biti kriv drugi. Naša ljudska ranjenost je nevolja da ne možemo ljubiti niti nam može biti uzvraćeno onako kako je Netko predvidio i zamislio. Nije važno tko je zakazao. Mi ili Netko. Ali ranjenost osjećamo. Trajno ranjeni pokušavamo se predati ljubavi do kraja i tražimo da budemo bezuvjetno ljubljeni. Što tražimo? Tražimo da nas Netko ljubi nemjerljivo i beskonačno. Da nas Netko ljubi ljubavlju koja nas se ne može odreći i onda kada na tu ljubav uzvratimo mržnjom, prijezirom i zloćom. Netko tko će nadoknaditi sve naše rane nastale jer nismo ljubili dovoljno i jer nismo bili ljubljeni dovoljno. Tamo gdje nas Nitko ne bi ljubio, a imali bi sve drugo, ne bismo išli. Barem ne svojom voljom i sviješću. Ako već vjerujemo da za našu ranjenost ima lijeka, želimo da taj lijek bude Nešto s one strane života gdje ćemo biti ljubljeni kao što smo za života to bili. I tamo želimo biti bebe, djeca, mladići, djevojke, muževi, supruge, djedovi i bake koje Netko istinski ljubi. Ako vjerujemo u Nešto s onu stranu života i nadamo se, prihvatit ćemo to pod uvjetom da tamo ima ljubavi. Biti s onu stranu života i imati sve, bez bola, bez patnje, bez zla, a nemati ljubavi ne bi nas učinilo sretnima. S onu stranu života želimo ono što možda s ove strane nismo mogli pronaći. Lijek za našu iskonsku ranjenost. Svatko od nas ima svoju viziju života s one strane. I različite su. Ujedinjuje nas jedna skrivena strast i tu smo jedni drugima jednaki. Strast za ljubavlju i biti ljubljen. Svatko ima vlastitu ideju kako izgleda s one strane života. Tu ideju razvija u odnosu na ono što mu nedostaje na ovoj strani života. Zdravlje, ljepota, bogatstvo, moć, slava, znanje. Sve su te ideje na svoj način lijepe i primamljive. Ali najprimamljivija čini se ona biti ljubljen vrelim dahom neprekinute i trajne ljubavi, biti zagrljen njenim vječnim rukama, sanjati u krilu vječnosti skriven i čuvan kao u majčinom krilu tijekom djetinjstva. Potajna strast da se bude ljubljen do beskonačnosti, da nam se Netko preda ljubavlju jača je od naše želje za srećom i mirom. Skriveno se nadamo da će nas Netko s one strane života strastveno ljubiti i neće tražiti da ljubimo. Netko kome ćemo se potpuno predati i tko će nas ljubiti ljubavlju vulkanske erupcije. S one strane života nadamo se ostvarenju čežnje strastvene ljubavi između nas i Nekoga, između konkretnog mene i konkretnog Nekoga koji kao osoba svjesno, slobodno i s puno topline ljubi našu dušu. S one strane života opijeni od ljubavi nesposobni da se odupremo njezinom vrelom zagrljaju, obuzeti i prožeti ljubavlju Nekoga čije je postojanje ništa drugo nego jedino da me ljubi. Nekoga čija je egzistencija ljubiti me i ništa drugo. Dok živimo samo tražimo da budemo ljubljeni i tako teško i s naporom uspijevamo to pronaći, ali uvijek samo u tragovima i odsjajima jedne drugačije i onostrane ljubavi. Netko s one strane života živi i postoji samo da bi nas ljubio, da bi nas grlio i privlačio sebi. Ne proračunato. Ne smišljeno. Ne iz interesa. Ne znamo baš što se nalazi s one strane života. Netko će reći da nema Ništa. Ništavilo. Ali i kad bi nas Ništavilo moglo strastveno ljubiti, i njega bismo prihvatili. Ipak u svojim strahovima ponekad se odlučujemo vjerovati da to ne bude Ništa i Ništavilo. Maštamo, nadamo se, vjerujemo da je tamo Netko. Netko tko će nas vječno ljubiti, u čijoj će se ljubavi naše biće potpuno utopiti i pretvoriti u čistu ljubav. Strahujemo samo da tamo neće biti ljubavi. To nas najviše plaši. Ne plaši nas ni Ništavilo ni Praznina. Sve bismo to i podnijeli i prihvatili samo da možemo biti ljubljeni. Zašto sve ovo? Zato kada netko kaže da vjeruje u ljubav, on ili ona izgovara prvotnu istinu o svima nama i svakom od nas pojedinačno. Vjerovati u ljubav je priznanje da smo ranjeni. To je i naš osobni i kolektivni krik nade i slabašne vjere da će nas s one strane života Netko strastveno ljubiti. Ranjeni i u strahu ne bojimo se često ni smrti, ni patnje ni umiranja. S ove strane života smo ponekad izvanredno hrabri i herojskom snagom podnosimo život. Ponekad nas ništa ne može preplašiti. Jači smo i od same smrti i umiranja. Plaši nas samo mogućnost da tamo nećemo biti ljubljeni. Ne bavimo se toliko pitanjem ima li tamo Netko ili nema Ništa. Sva naša pitanja svode se na upitnik iznad naše egzistencije: Hoću li tamo biti ljubljen? Nije važno tko će me tamo voljeti, ali tamo mora biti Netko tko ljubi i čiji je smisao i sadržaj postojanja da nas ranjene životom, stradanjima i gubitcima ljubi beskonačno, snažno, hrabro, čvrsto i herojski. Netko tko je takav da ne može odustati od svoje ljubavi i ne može prestati ljubiti nas. I ne želi prestati. Netko tko nas ljubi zato jer je sama i čista ljubav. O toj ljubavi sanjamo, maštamo. Na temelju te ljubavi ljubimo jedni druge, ranjavamo jedni druge neumorno tragajući po svijetu za tragovima te ljubavi. Ponekad se dogodi da se ta ljubav nenadano pojavi. U očima djeteta. U zagrljaju majke. U očevoj ruci. U ženinim očima. U muškarčevom čvrstom i sigurnom koraku. Tu i tamo naletimo na tu ljubav. Hoćemo je sačuvati. Držimo se grčevito za nju. Preplavi nas strah da ćemo je izgubiti i da će zauvijek nestati. Ranjeni u stalnom traženju odbljesaka ljubavi nadamo se da s one strane života Netko čeka, Netko tko strastveno ljubi nas i naše ranjene duše. Netko tko se primajući naš duh pretvara u čistu i vječnu ljubav koja nas strastveno ljubi i sjedinjuje se s nama, Netko tko ne može činiti ništa drugo osim ljubiti. Kada netko kaže vjerujem u ljubav, izriče nešto tako prožeto ljudskom čežnjom da bilo što napisano i zapisano o ljubavi nije ništa doli pustinjski prah u odnosu na mogućnost da će nas Netko s one strane života ljubiti, pa makar to bilo i Ništavilo samo da je sposobno za ljubav prema našoj duši.

U Sarajevu, 21. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Pavlo Vakhrushev

O fazama odustajanja

Nije li neobično kada odustanete od nečega za što ste mislili da bez toga ne možete? Nije li iznenađujuće kada odustanete od osobe za koju ste mislili kako bez nje nećete moći preživjeti niti jedan jedini trenutak? Što nam se dogodi da ono u što se zaklinjemo svim mogućim zakletvama i oko čega se svim silama trudimo već sutra postane nešto od čega odustanemo? Posebno iznenađuje da odustajanje i nije tako teško kao što zamišljamo. Nekad se zaklinjemo u vječnu ljubav, u trajnu vjernost nekom i stvarno osjećamo da stvari tako stoje i ne vjerujemo da će ikada biti drugačije. Kroz neko vrijeme ipak se nešto promijeni nekada u nama, nekada oko nas i odustanemo od ljubavi, odustanemo od vjernosti pitajući se kako se dogodilo da tako lako možemo odustati od nekoga za koga smo bili uvjereni da bez njega ili bez nje život neće imati nikakvog smisla.

Zašto odustajemo? Možda kao i na sve druge i na nas utječe vrijeme kroz koje sazrijevamo, rastemo, širimo spoznajne horizonte, otkrivamo nove stvari, nove ljude, nove međuljudske odnose koji na nas utječu i zbog kojih odustajemo od onoga prema čemu već imamo nekakav odnos. Probajmo se prisjetiti jednog takvog iskustva u životu kada smo odustali od nekoga za koga smo mislili da je smisao našeg života. Probajmo se prisjetiti kako je sve počelo i gdje je počelo. Odustajanje će uvijek početi kroz nekakvo sazrijevanje i odrastanje koje se događa u nama, a ne izvan nas. Kao kad djevojka odustane od mladića za koga je osjećala da je smisao njezinog života jer ga je počela promatrati izvan idealne slike koju je o njemu stvorila. Odustajanje je onda gubitak i krah idealne slike koju smo o nekom imali. Ne mora se odustati od drugoga. Ipak, odustajanje kao krah idealne slike može povući za sobom i stvarno odustajanje od osobe s kojom smo povezani. Odustajanje je rušenje staklenog zvona pod koje smo se skrili od stvarnosti i gubljenje idealnih slika za koje smo mislili da predstavljaju stvarnost. Da bi se odustalo, stvarnost se mora susresti. Bez susreta sa stvarnošću odustajanje se ne može dogoditi. Odustajanje je bolan pad iz idealnog svijeta u stvarnost.

Odustajanju se suprotstavlja nijekanje. Ne prihvaćamo da smo se strovalili u stvarnost. Nijekanje je pokušaj u kojem glumimo da smo još uvijek pod staklenim zvonom koje nas štiti od stvarnosti. Prva faza odustajanja prožeta je sukobom stvarnosti i nijekanja kao kada mladić recimo niječe da djevojka nije onakva kakva ona stvarno jest. U sukobu stvarnosti i nijekanja odustajanje je još uvijek u početnoj fazi i želimo se vratiti pod naše stakleno zvono, u naš idealni svijet.

Dovoljan je jedan oštar prodor stvarnosti u naš idealni svijet da se stakleno zvono ili raspadne ili ozbiljno ošteti. S raspadom našeg idealnog svijeta izloženi stvarnosti nailazimo na iskustvo razočarenja koje se javlja u nama. Kao kada sebi postavimo pitanje: ”Pa zar je to stvarno ta osoba u koju sam polagala tolike nade, želje i očekivanja”? Razočarenje je druga faza odustajanja kada se prestajemo boriti protiv stvarnosti, kada prestajemo nijekati. Više ne težimo povratku u svoj idealni svijet, pod naše stakleno zvono. Razočarenje je najteži dio odustajanja jer u trenutku razočarenja smo najbespomoćniji, najranjiviji i najizgubljeniji. Nema više našeg idealnog svijeta i bojimo se stvarnosti, nalazimo se negdje na pola puta svjesni da više ne možemo natrag, ali preplašeni mogućnosti da idemo naprijed. Ovakvo iskustvo ponekad prolaze oni mladi ljudi koji su ludo zaljubljeni jedno u drugo i sada jedno od njih stoji izloženo na vjetrometini bespomoćno, nezaštićeno i preplašeno jer zna da je recimo njezin mladić daleko od idealnog i istovremeno se plaši krenuti naprijed u stvarnost. Nijekanje i razočaranje su momenti odustajanja, ali kao da još nismo svjesni da smo na putu da odustanemo od nekoga.

Ono što je fascinantno jest gdje i u kojem trenutku se dogodi da preživimo nijekanje i razočaranje i uđemo u treću fazu odustajanja koja se zove prebolijevanje. Prebolijevanje je faza odustajanja kada smo već prisutni u stvarnosti, kada smo potpuno svjesni gubitka idealnog svijeta, gubitka idealne slike o osobi, i kada smo donekle sigurni da će sve biti u redu. Prebolijevanje je dio odustajanja kada smo već duboko zašli u stvarnost, kada se više ne plašimo stvarnosti. U fazi prebolijevanja više nismo najranjiviji i najizgubljeniji, nego već donekle stojimo čvrsto na nogama iako smo pomalo nesigurni. U prebolijevanju se mora proživjeti nesigurnost kao njezin sastavni dio jer nesigurnost je neodvojiva od prebolijevanja. Kao kada djevojka prilično sigurna u stvarnost koju živi osjeti nesigurnost u susretu s mladićem o kojem je imala idealnu sliku, ali ta nesigurnost nije dovoljno jaka da je vrati u prethodne faze odustajanja, u faze razočarenja i nijekanja. U fazi odustajanja, koju zovemo prebolijevanje, osoba ima svijest o tome što je već prošla u prethodne dvije faze odustajanja. Razvila se svijest da je postojalo nijekanje i razočaranje. I ta svijest i to iskustvo nijekanja i razočarenja osobu usmjerava da iako nesigurno shvati prebolijevanje kao posljednju fazu odustajanja od drugoga. Sa završetkom prebolijevanja potpuno živimo u stvarnosti i više se ne osvrćemo na naš idealni svijet, više se ne osvrćemo na nijekanje i razočaranje iako o tome ponekad mislimo.

Postoje trenutci kada se ne može i ne smije odustati i prečesto se savjetuje kako se ne smije odustati ni pod koju cijenu. Odustajanje je postala slabost, bolest, onaj koji odustane je poput gubavca kojega obilježavaju kao slabića. Međutim, ima odustajanja koja su oslobađajuća za čovjeka jer ga oslobađaju od nijekanja, od razočarenja, koja ga oslobađaju straha od stvarnosti, straha od nove osobe u njegovom ili njezinom životu. Najteže je što ne možemo znati odmah na početku trebamo li ili ne trebamo odustati od nekoga. Uvjereni smo kako bi idealan život bio onaj u kojem bismo odmah na početku znali trebamo li od nekoga odustati ili ne. Ali kad bi bilo tako, nikada ne bismo naučili vrijedne životne lekcije koje učimo kroz odustajanje i njegove faze: nijekanje, razočaranje i prebolijevanje. Bili bismo zakinuti za vrlo bolno, neugodno, ali vrijedno iskustvo koje zovemo pad u stvarnost. Kada ne bismo imali iskustvo odustajanja koje prolazi kroz nabrojene faze, ne bismo mogli stjecati mudrost i iskustvo o ljudima koje iznova susrećemo i upoznajemo. Uvijek bismo bili na početku potpuno nespremni za susret sa stvarnošću i nespremni za rušenje i gubitke naših idealnih slika o drugim ljudima.

Ne treba se bojati odustajanja jer odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Ipak će uvijek ostati pomalo tajnovito i nikada do kraja odgovoreno pitanje za nas: Kako se dogodilo da nam je netko za koga smo osjećali da je smisao našeg života postao netko na koga više ne mislimo, kako se dogodilo da smo tako lako odustali od niti za koju je bio zakačen naš cijeli život, naš cijeli svemir? Uvijek će nam ostati pomalo skriveno kako se dogodilo da smo odustali od nekoga iako ni u snu nismo pomislili da bi se tako nešto moglo dogoditi? I kad prođemo sve tri faze odustajanja i nijekanje, i razočarenje i prebolijevanje i kada smo ih potpuno svjesni, uvijek će nas zanimati kako smo uspjeli odustati od nekoga tko je bio jedini smisao i svrha našeg života.

Ima nešto neobično u odustajanju. Neobično je da i kada smo potpuno svjesni odustajanja i njegovih faza ne možemo sebi do kraja objasniti kako se to dogodilo. Odustajanje djelimično ostaje za nas tajna, jer kako objasniti da smo odustali od smisla našeg života i pronašli drugi, novi i ljepši smisao iako smo i sebe i druge uvjeravali da to nikada neće biti moguće? Iako se plašimo vraćati u prošlost i razmišljati o odustajanju i njegovim fazama, ponekad dođe napast da pokušamo odrediti točan trenutak, datum, dan, kad smo odustali. I koliko se god trudimo ne možemo pronaći ništa od toga, a opet odustajanje je tu i svjesni smo da smo odustali. Paradoksalno je da smo odustali od nekoga, a ne možemo odrediti vrijeme kada se to dogodilo. Nije li to pomalo čudno i tajnovito? Odustati, a ne znati da si odustao ili odustala.

Biti oslobođen ili oslobođena straha od stvarnosti i ne žaliti za staklenim zvonom u kojem smo se skrivali, ne bojati se raspada idealne slike o osobi, ne bojati se nove stvarnosti i novih susreta. To su plodovi odustajanja, plodovi koje nekad poremete pitanja na koje nema konačnog odgovora:

Kako smo uspjeli odustati od njega ili od nje i hoćemo li to morati učiniti opet i zašto ne možemo na početku znati trebamo li odustati od nekoga ili ne trebamo? Možda jer je odustajanje od njega ili nje bolna, teška i neugodna tajna i ne želimo pričati o njoj ili o njemu? Ili ni sami ne znamo i nemamo odgovor na pitanje zašto i kako smo odustali od drugoga?  

U Sarajevu, 19. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Stepan Popov

Jean Amery o podsjećanju

Ponekad osjećati nešto je podsjećanje na ono što smo imali i više to nemamo ili smo izgubili. Osjećati se mladim pretpostavlja da je mladost djelimično prošla. Mladost se ponekad osjeća zato što je više nema jer ono što jesmo sada i što sada imamo na to se ne možemo podsjećati nego je to jednostavno ili s nama ili u nama. Podsjećanje pretpostavlja nekakav gubitak onoga što više nije s nama kao što osjećati glad podsjeća da duže vremena nismo ništa jeli.

Austrijski esejist Jean Amery (pravim imenom Hanns Chaim Mayer) koji je preživio Auschwitz podsjećanje opisuje kao osjećaj gubitka u svom eseju O starosti: Protest i rezignacija. Sadašnjost se ne osjeća, zapisat će Amery, kao što se ni mladost ne osjeća jer ako je čovjek mlad, mladost je jednostavno tu pred nama i u nama. Sadašnjost se ne može osjetiti jer je sadašnjost tu. Ono što se osjeća je uvijek ono što je prošlo ili izgubljeno. Pišući u svom eseju prije svega o fenomenu starosti Amery posvećuje nekoliko stranica fenomenu podsjećanja ponukan možda svojim iskustvom u koncentracijskom logoru kojega je opisao u eseju Na granicama uma: Konteplacije preživjelog o Auschwitzu i njegovim stvarnostima gdje podsjećanje predstavlja teret i patnju. Amery razmišlja o podsjećanju pesimistično kao o teretu. Podsjećanje nema nikakvog smisla jer podsjećati se na nešto ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje kao što ni podsjećanje na strahote Auschwitza Ameryu ne pomažu da sam sebi dadne zadovoljavajuće objašnjenje horora koji je preživio. Čitajući Amerya i njegove eseje o koncetracijskom logoru, starosti i samoubojstvu (O samoubojstvu: Diskurs o voljnoj smrtiAmery slika podsjećanje kao nešto izrazito negativno, opterećujuće i besmisleno jer podsjećanje ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje prošlih događaja.

Fenomen podsjećanja Amery tretira drugačije od fenomena prisjećanja i sjećanja. Podsjećanje je ono što stoji u temelju sjećanja kao pokušaj da si čovjek objasni ono što je prošlo, što je izgubio i čega više nema. Podsjećanje je pokušaj da čovjek sam sebi objasni vlastiti život i vlastitu prošlost, da pokuša racionalno objasniti samom sebi što su njegova sjećanja i zašto se uopće mora ili treba prisjećati. Pišući o starosti kao fenomenu ljudskog života Amery nastoji istaknuti vlastitu ideju kako podsjećanje ne igra nikakvu posebnu ulogu u tumačenju i razumijevanju vlastite prošlosti jer čovjek ne može objasniti svoju prošlost samom sebi. Govoreći o starosti koja se podsjeća na vlastitu mladost Amery zapisuje kako podsjećanje na mladost ne objašnjava ni starost ni razlog zašto čovjek mora umrijeti. Podsjećanje na mladost služi kao oblik zaštite i samozavaravanja protiv trenutka starosti u kojem se čovjek trenutno nalazi. Stječe se dojam da Amery podsjećanje razumije kao samozavaravanje, kao da bi podsjećanje na mladost spriječilo dolazak starosti i propadanja fizičkih i duhovnih čovjekovih snaga.

Razlog zašto Amery kritizira podsjećanje kao samozavaravanje treba tražiti i u tome što njemu samom podsjećanje na koncentracijski logor nije moglo pomoći da dadne smisao strahotama koje je tamo vidio i doživio o čemu piše u svom eseju o Auschwitzu. Slično iskustvo pronalazimo i kod talijanskog kemičara i pisca Prima Levia u njegovom eseju Zar je to čovjek? Podsjećanje na takav horor kao što je Auschwitz ne može tom hororu dati bilo kakav smisao čak i u negativnom smislu. Za Amerya taj horor je neopisiv i podsjećanje na njega samo produbljuje krivnju zašto je preživio za razliku od mnogih koji to nisu, slično razmišlja i Primo Levi i ne treba čuditi da su obojica izvršili samoubojstvo jer nisu mogli nositi se s krivnjom da su oni preživjeli kao što podsjećanjem nisu mogli dati smisao svemu što su svjedočili. Možda iz tog motiva Amery radikalno realnim pristupom podsjećanje smatra zabludom i odgađanjem životnih neminovnosti koje se ne mogu izbjeći.

Ipak Amery uspjeva analizom podsjećanja doći do jednog ljudskog iskustva povezanog s fenomenom podsjećanja. Podsjećanjem čovjek pokušava dati smisao svojoj sadašnjosti i sadašnjim događajima. Za čovjeka poput Amerya podsjećanje je proklestvo i patnja jer ništa ne objašnjava ni o njegovoj sadašnjosti, ali ne može objasniti ni njegovu prošlost. Ipak Amery dopušta, iako nevoljko i ne tako direktno, da podsjećanje može biti znak nade za onoga koji podsjećanjem želi razumijeti sadašnji trenutak vlastite patnje, neuspjeha iako on sam odbija za sebe takvu mogućnost. Podsjećanje kao znak nade može imati smisla samo ako je podsjećanje dovoljno snažno da objasni cjelinu čovjekovog života od njegovih prvih sjećanja pa sve do njegovog kraja i ako je sposobno ponuditi objašnjenje što se događa nakon kraja života.

Kada čovjek kao starac promišlja svoju mladost i svoj život podsjećanjem, on želi tom životu dati smisao, pronaći neku čvrstu nit kojom će povezati svoju mladost, snagu i želju za življenjem sa starošću, rezignacijom i propadanjem i odustajanjem od svake borbe. Podsjećanje je nit kojom čovjek želi satkati smisao oko vlastitog života kao jedne cjeline koja je imala i još uvijek ima svrhu. Tako recimo starac gledajući svoje unuke i praunuke podsjećanjem na svoje početke na svoj djecu, na svoju suprugu plete mrežu smisla u koju će poput pauka uhvatiti svoj život kao plijen kojega neće pustiti da umakne, nego će samo mrežu širiti i tkati služeći se podsjećanjem. I svoj posao, svoj trud i brigu oko djece i njihovog odrastanja podsjećanjem će utkati u mrežu svog života kako bi svojoj starosti dao određeni smisao. Podsjećanje je mreža sretnih i radosnih sjećanja i prisjećanja koju stvaramo kako bismo sadašnjem trenutku našeg života podarili nekakav smisao.

Amery je iz opravdanog razloga zbog svog osobnog iskustva protiv ovako optimistične slike podsjećanja. Protiv je podsjećanja kao mreže koja plete nadu oko čovjeka da njegov život nije bio besmislen i nepodnošljiv. Amery podsjećanje promatra kroz ogledalo pesimizma, kao zabludu koja ništa konkretno i bitno ne mijenja u sadašnjem trenutku našeg života. Amery bi možda ustvrdio da to što se neki starac ili općenito čovjek podsjeća na svoju prošlost prebirući po njoj za tragovima nade kako bi podnio starost ništa ne mijenja u sadašnjosti kada je čovjek star, bolestan i nemoćan. I zato je podsjećanje zabluda jer podsjećanjem ne mijenjamo sadašnji trenutak i podsjećanjem ne objašnjavamo ništa. Stvarnost ostaje kruta i surova i nijedno podsjećanje na mladost, nijedan pogled na djecu i unuke ni trenutak neće umanjiti stvarnost starosti kao tegobne sadašnjosti u kojoj čovjek upravo živi. Teško je se složiti se Ameryem kako je podsjećanje tek zabluda, bajkoviti pokušaj da čovjek prevari samog sebe i pobjegne od sadašnjosti iako su njegovi osobni razlozi za takav stav i više nego utemeljujući.

Mi volimo podsjećanje na mladost, na život, na radost, pa čak i na rat, na stradanje i na gubitak jer ne možemo barem ne pokušati pronaći nekakav smisao u našoj osobnoj prošlosti podsjećanjem na nju. Čak i ako je podsjećanje bajka koju pričamo sami sebi, nema li i u bajkama nekih trajnih i čvrstih istina oko kojih su bajke isplele sve one čudnovate priče i likove o kojima ljudi pripovjedaju svojoj djeci i unucima? Nisu li i bajke pokušaj podsjećanja na istinu, na nadu, na pravednost i vjeru u neku bolju budućnost. Kada tako ne bismo vjerovali, Pepeljuga nikada ne bi imala sretan kraj niti bi bajka o njoj ikada nastala. Ako podsjećanjem na svoju mladost, životne radosti i ljepote života pričamo bajke samima sebi, nema li u tim bajkama ipak istine kako nam je mladost zaista bila sretna i život ispunjen? Kad ne bi bilo tako, zar bismo sami sebi pričali laži o svom životu i svojoj prošlosti?

Imajući razumijevanja za njegov osobni stav, ipak ne možemo se do kraja složiti s Ameryem kako je podsjećanje ogromna zabluda i prevara jer u podsjećanju ima nešto od našeg stvarnog života i onoga što zaista jesmo kao ljudi bez obzira što podsjećanje ne može vratiti proživljenu stvarnost. Podsjećanje može biti i znak nade i nije apsolutna iluzija i zabluda o samom sebi i vlastitoj prošlosti. Čak i ako je podsjećanje bajka, volimo je pričati sebi kao malom djetetu jer ima nešto u tome da oživimo sami sebe i svoju prošlost i svoju mladost i sretne trenutke svoga života. Ima čudesnosti u podsjećanju i našim neprekinutim nastojanjima da se njime služimo kako bismo sebi osmislili sadašnji trenutak. Amery nije baš u pravu kada tvrdi kako podsjećanje ne olakšava starost, patnju, tugu, bol, osamljenost. Podsjećanje olakšava sve te trenutke jer u svoj sadašnji život, u svoju starost, nemoć, samoću uvlačimo podsjećanje kao bajku koju pričamo svojoj starosti i nemoći. Pričamo sebi o svojoj mladosti, snazi, ispunjenom životu, sreći.

Možda je bajka to što sebi pričamo o našoj prošlosti, ali ne vole samo djeca bajke. I mi ih volimo i podsjećanje je bajka koju treba njegovati, voljeti i uvijek pričati sebi jer i u starosti i nemoći bajka barem na trenutak može učiniti život čudesnim i čudnovatim. Treba nam podsjećanje jer ćemo uvijek voljeti bajke i podsjećanje sigurno spada u jednu od najljepših bajki koju sebi možemo pripovijedati dok živimo u sadašnjem trenutku. U svakoj pa i najfantastičnijoj bajci ima nekih vječnih istina. I u podsjećanju kao bajci ima istine o nama, o našoj prošlosti i našem životu, našoj mladosti, našim ljubavima, i bajka podsjećanja ipak nam daruje trenutke u kojima znamo i svjesni smo da nije sve bajka o nama i da smo zaista doživjeli i imali mladost, život, sreću.

Podsjećanje nije iluzija ni samozavaravanje kako opisuje Amery jer nijedna bajka nikada nije toliko čudnovata i fantastična, toliko iluzorna i samozavaravajuća da u njoj ne bi bilo barem malo prave i sigurne istine o svijetu i o nama. Tako ni podsjećanje koliko god bilo iluzorno i samozavaravajuće ne može biti u tolikoj mjeri takvo da u podsjećanju nećemo pronaći istinu o sebi o svojoj prošlosti, mladosti i sretnom životu kojim sada hranimo svoju starost pričajući sebi bajku kako smo nekad bili mladi, puni života i sretni svjesni da u našem vlastitom pripovjedanju ipak ima istine o nama samima.

Čudnovatost i neobičnost fenomena podsjećanja ne može sakriti od nas istinu da je podsjećanje ponekad sjećanje i prisjećanje na stvarnost koju smo jednom u prošlosti živjeli i odživjeli i sada je više nemamo. Podsjećanje ne bi moglo biti toliko zlobno i pokvareno prema nama da cijelu našu prošlost pretvori u nešto što nikada nije postojalo i što smo potpuno izmislili.

U Sarajevu, 12. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O sudbini

Ima ljudi koji vjeruju u sudbinu i njome se vole isticati oni kojima ide samo dobro u životu. Rado vole reći kako je bila sudbina da upoznaju i imaju tako krasnog supruga ili suprugu i tako krasnu djecu kao da oni sami ništa nisu trebali učiniti nego kod kuće ljenčariti i čekati da se sudbina dogodi ili da sudbina učini svoje. Sudbinom postajemo nezahvalni za dobro kao da nismo ništa učinili mi, nego je sve učinio netko drugi. Mi nismo učinili ništa. Sve je učinio netko drugi. Mi smo se dosađivali i čekali. Sudbina je učinila sve ostalo. Sudbina je vrlo privlačna kad čovjeku u životu ide jako dobro i kad ne mora trpjeti zlo ili patiti. Netko tko bi mogao odživjeti život ugodno i lagodno da nikada ne brine ni o čemu i ni o komu rado bi se pohvalio kako je to sve bila sudbina. Bi li se pohvalio kada bi trpio cijeli život zlo i mirio se s tim kako je i to sudbina?

Sudbina je neprijatelj čovjekovom nastojanju da s pravom preuzme zasluge za dobro koje je napravio. Sudbina je još veći neprijatelj nastojanju čovjeka da drugoga natjera da preuzme odgovornost za zlo koje je učinio. Pripisivati cijeli svoj život hirovitoj sudbini o kojoj ne znamo ni kakva je ni kuda nas vodi znači obogaljiti samog sebe u svojoj slobodi i sposobnosti da se bira vlastiti put i da se zbog tog izbora jednog dana bude odgovoran i pred sobom i pred drugima. Slobodno učinjeno zlo koje moramo podnijeti i koje nam drugi slobodno čini pripisati sudbini znači biti nečovječan i drugoga osloboditi njegove odgovornosti za zlo. Čovječnost i ljudskost ne uključuju samo pohvale tuđoj dobroti, čestitosti i plemenitosti. Uključuju i odgovornost i pozivanje na odgovornost onoga koji je odgovoran za učinjeno zlo. Tumačiti učinjeno zlo sudbinom znači sebe osloboditi obveze zahtjeva da od drugog tražim odgovornost za zlo koje je učinio. Zlo tumačiti sudbinom znači biti neodgovoran prema čovječnosti i ljudskosti kada zlo treba prozvati i tražiti za njega ispriku i kajanje jer je učinjeno ne predviđanjem sudbine, nego slobodnom voljom nekoga tko je mrzio onog drugoga. I ta mržnja nije bila upisana u sudbini mrzitelja kao što ni podnošenje zla mržnje nije bilo upisano u sudbini žrtve mržnje. Vjerovanjem u sudbinu želimo pobjeći od odgovornosti i neugodne zadaće da upozoravamo na zlo i tražimo kajanje od počinitelja zla. Vjerovanjem kako je učinjeno zlo bilo sudbina izbjegavamo i glas vlastite savjesti koja će nas jednog dana optužiti da smo bili kukavice i prepustili sve fatalizmu sudbine.

Privlačno je vjerovati u sudbinu kada je u pitanju dobrota i primanje dobrote jer onomu kojemu dobro ide u životu ne pada na pamet i svakako ne želi da se njegova kob ili sudbina promjeni. Lako se navikavamo i uljuljamo u sudbinu kada je dobro u pitanju i smetaju nam oni koji doživljavaju zlo jer ometaju naš zemaljski raj u kojem je sudbina odredila da budemo stalno sretni, bogati i zdravi. Izbjegavamo razgovarati o sudbini s onima koji su doživjeli i trpe zlo i stalno im ponavljamo da je njihova i naša sudbina ista i tako bezobrazno lažemo jer se bojimo za svoje dobro i nije nas uopće briga za zlo koje drugi trpi. Kad je naše dobro u pitanju, sudbina mora biti jednaka za sve, ali naša mora biti jednakija i sudbinskija od ostalih i ne bi se smjela nikada promijeniti. I mi u to čvrsto vjerujemo i ne popuštamo u svom uvjerenju i nerazumnoj vjeri kako je sudbina princip koji neprikosnoveno vlada svijetom i čovjekom i kako je opasno kada čovjek ne vjeruje u sudbinu i vjeruje u privid vlastite slobode i vlastite slobodne volje. Ali to je zato jer nama ide u životu dobro i jer nismo još uvijek oćutjeli snagu i razornost zla.

Nakaradno je i neljudski vjerovati u sudbinu koja čovjeku oduzima barem pokušaj da se odupre zlu i pokuša se protiv njega boriti i čovjeka misaono ugnjetavati s pozicije dobrog i ugodnog života kako je njegova sudbina da trpi zlo i ne proturječi zlu. Nečovječno je zlo smatrati nepromjenjivom sudbinom za onoga koji ga trpi i ne pokušati učiniti ništa za njega iz straha da se naša sudbina ne promijeni i izgubimo ugodnost koju nam je sudbina osigurala. Čudovišno je tvrditi da su velika zla koje je recimo jedan narod učinio drugom plod sudbine koja je već unaprijed odlučila da će jedni biti ubojice, a drugi žrtve i tako sve dok postoji ljudska povijest. Čudovišno je jer onda nitko nije odgovoran, nitko nije trpio, nitko nije zao, čudovišno je jer pokrivati zlo sudbinom znači tvrditi da zla zapravo nema i da je sve plod unaprijed dogovorenih sudbinskih kretanja na koja je čovjek mogao jedino pristati da ih ili učini kao zlo ili da ih trpi kao smrt, patnju i nepravdu. Zagovornici sudbine koji nikada nisu trpjeli zlo i osjetili njegovu razornu snagu i pustoš ne priznaju njegovo postojanje jer bi time morali i priznati da protiv zla nisu učinili ništa jer su se bojali da bi se njihov dobar i ugodan život mogao poremetiti. Ili bi morali priznati tješeći jedni druge kako se ništa nije moglo učiniti, jer eto sve je bila sudbina i sve je to bilo već negdje zapisano da se dogodi izvan čovjekovog domašaja kao da je sudbina recimo uzela alkohol, sjela za volan i ugasila mladi život. Kao da to nije učinila sloboda i slobodna volja.

Ugodno je vjerovati u sudbinu kad nam je dobro i protiv smo toga da nas netko poziva i proziva da se borimo protiv zla. Ne volimo kad nas pokušaju probuditi iz naše utopije dobrote, ugode i lagodnosti i odbojno nam je da od nas zahtijevaju da osudimo zlo i borimo se protiv njega i prokazujemo ga odakle god da je došlo. Karakteristika je onoga koji nije patio i doživio zlo kojemu je sve servirano u životu da ne podnosi one koji govore i pišu protiv sudbine jer bi mogli poremetiti njegovu ugodu i osjećaj da je sve na svijetu dobro i da se ne bi smjelo ništa mijenjati i činiti samo zato jer bi se vaga sudbine mogla poremetiti pa bi zlo sa svim svojim neugodnim posljedicama moglo prevagnuti na njegovu stranu.

Vjerovati u sudbinu kada se želi isključivo dobrota i ugoda samo za sebe i ne biti spreman dijeliti tu dobrotu s drugima, jer i to bi trebala biti sudbina, odraz je krajnje i maksimalno moguće ljudske sebičnosti koja zlo smatra tuđom sudbinom, a dobro kao sudbinu želi samo za sebe i ne želi ga dijeliti ni s kim. Onaj koji uporno tvrdi da je sudbina što je njemu u životu dobro i da nije dobro sudbinu pokušati promijeniti kako bi i drugima pao udio te dobrote je istovremeno onaj koji zlo prepušta da bude sudbina drugima i neće se nikada pokušati boriti da među ljudima bude manje zla. Uvijek će se boriti da isključivo sebi poveća dobro i ugodu, ali ne i da umanji zlo koje drugi ponekad mora trpjeti. Onaj koji vjeruje u sudbinu jer mu je u životu dobro i ugodno često je ravnodušan prema postojanju zla i patnji drugoga. I on je spreman svoju sudbinu braniti svim sredstvima čak ako treba i uz pomoć zla kako bi očuvao vjeru kako nam je svima sudbina određena i kako nitko od nas ne može ništa više učiniti da dobro proširi, a zlo umanji. Onaj koji je trpio i osjetio zlo više je spreman činiti i dijeliti dobra, nego onaj koji to nije i onaj koji je trpio zlo odbija vjerovati da je sudbina čovjeka da dobro zadrži za sebe, a da zlo prepusti da se proširi na sve ljude.

Vjera u sudbinu bijedna je isprika i nemušto pokriće kojim čovjek ponekad skriva svoju sebičnost uplašen da će netko tražiti da svoju dobrotu i ugodnost podijeli s drugim jer onaj kojemu je dobro se najviše boji da sudbina ne postoji. Zato tako fatalistički vjeruje u sudbinu ne radi sudbine nego radi sebe i svojih privilegija, dok je onaj koji je jednom vidio i izdržao zlo i na kraju ga nadvladao shvatio da je sudbina samo bijedan pokušaj da sebičnjak svoju dobrotu i ugodu ne bi morao dijeliti s njim, dok bi on koji je pretrpio zlo s njim podijelio svoju dobrotu i ne bi dao da mu se zlo dogodi i da mu se zlo učini. Onaj koji je nadvladao zlo ne vjeruje u sudbinu jer se ne boji vlastite dobrote i nije sebičan, dok onaj koji vjeruje u nju čuva svoju dobrotu samo za sebe.

Vjerovanje u sudbinu je samo drugačiji način da se ostane sebičan ne morajući maknuti ni prstom kada se protiv zla treba boriti i kada treba dobro s nekim podijeliti. Vjerovati u sudbinu znači pustiti da se zlo i dalje i širi i sprječavati dobrotu da čovjeku pomogne da se protiv zla bori i da ga barem ponekad nadvlada i pobijedi. Jer ako postoji sudbina, onda iz iskustva koje imamo sa svijetom i ljudima sudbina je na strani zla i protiv dobrote. Boriti se protiv zla onda je isto što i boriti se protiv sudbine. Možda je to zapravo istinska čovjekova sudbina?

U Sarajevu, 10. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

O nerazumijevanju

Nerazumijevanje nastane jer se podrazumijeva ono o čemu se ne govori i što nije rečeno i što se ne objašnjava ili se ne želi objasniti. Podrazumijevati šutnjom kako su stvari jasne, a ništa pri tom ne izgovoriti kao objašnjenje tih istih stvari znači poticati nerazumijevanje. Podrazumijevanje bez objašnjenja, bez riječi i bez govora stvara nerazumijevanje. Stoga je nerazumijevanje stalno zahtijevati od drugog da se sve podrazumijeva i da riječi i objašnjenja nisu potrebni.

Inzistirati i tražiti objašnjenje, isticati zahtjev da vam se riječima jasno i glasno objasni o čemu se radi, od vas će napraviti nekoga koga će kolokvijalno svi opisati kao napornog čovjeka. Od vas će se sklanjati, neće vas pozivati na zajednička druženja, izbjegavat će vas i neće vas uključivati u zajedničke projekte i timove jer ste naporni i želite da vam se stvari, ako je moguće, precizno i jasno objasne ukoliko se tiču vas i ukoliko u njima sudjelujete. Nedostatak vremena nije uvijek najbolja isprika zašto se ne razumijemo, nisu to ni obveze na poslu, puno međusobnih nerazumijevanja mogli bismo riješiti i izbjeći kada ne bismo toliko toga podrazumijevali bez ikakvog objašnjenja. Nije nimalo zahvalno ni ugodno nagađati poput vrača o tuđim mislima, željama i prohtjevima, a ipak ima nas takvih da se drugi prema nama moraju ponašati kao da su vračevi koji poznaju naše misli do u detalje i uvrijeđeno se ponašamo jer netko nije shvatio i pročitao naše misli. A trebao je i morao je jer se podrazumijeva.

Ne treba upasti u zamku kako onima koji se godinama međusobno poznaju ne treba nikakvih posebnih objašnjenja glasnih i preciznih izrečenih jasnim riječima i razumljivim jezikom. Koliko god se ljudi međusobno poznaju, kako to volimo reći „u dušu“, bez jasnih i glasno izgovorenih objašnjenja nikad nije kasno da i tako dug odnos postane žrtva nerazumijevanja. Nerazumijevanje je stav kako se ne treba ništa objašnjavati jer se nitko i ništa ne mijenja i čovjek cijeli život ostaje isti i podrazumijeva se da će čovjek na početku dvadesetih godina života biti potpuno isti i kad bude imao recimo pedeset godina. Nerazumijevanje pretpostavlja odsutnost bilo kakve promijene u međuljudskim odnosima i nerazumijevanje je ljubitelj i pobornik nepromjenjivih navika. Nerazumijevanje inzistira da, jer se čovjek uopće ne mijenja, nema potrebe za objašnjenjima i razgovorima. Podrazumijevanje će biti sasvim dovoljno da se stvari stave na svoje mjesto.

Nerazumijevanje je protiv onih koji žele i očekuju da im se stvari objasne jasno i nedvosmisleno i koji i nakon desetljeća međuljudskih odnosa ne očekuju i ne vole da se sve podrazumijeva kroz šutnju gdje ne postoji način da se odgonetne što ta šutnja znači. Čak i ako se slučajno dogodi da konačno shvatite tuđu šutnju koja podrazumijeva da već sve znate i da vam se ništa ne treba objasniti, na kraju će vam biti rečeno kako ništa niste razumjeli ili kako ste sve pogrešno shvatili. Čovjekova je sloboda da šuti i ne objašnjava ako to ne želi, ali je sloboda i njegovog sugovornika da zahtjeva objašnjenje i da ne podrazumijeva stvari o kojima drugi šuti i ne želi dati nikakvo objašnjenje. Koliko puta bismo bezbolno izbjegli nerazumijevanje kada ne bismo toliko toga podrazumijevali bez objašnjenja uvrijeđeno i povrijeđeno šuteći očekujući da drugi mora znati što se s nama i u nama događa.

Nijedan ljudski odnos koliko god trajao ne može se temeljiti na čistom podrazumijevanju gdje ljudi šute i nikada ništa međusobno ne objašnjavaju. Uvijek će biti i mora biti prostora za objašnjenja i razjašnjenja i jasne i glasne riječi koje nedvojbeno i nedvosmisleno opisuju što se među ljudima događa.

Nerazumijevanje se među nama razvija neprimjetno i ne može se odrediti točno vrijeme kad je nerazumijevanje postalo toliko jako da se više ne možemo razumjeti i kada pokušamo međusobno razgovarati. Nerazumijevanje počinje s malim i sitnim podrazumijevanjima gdje nijedna strana nije objasnila dovoljno jasno ono što se podrazumijeva. Tako nastanu kriva i pogrešna tumačenja koja s vremenom narastu do zida šutnje između ljudi kojega je nemoguće srušiti. Stvari se mogu podrazumijevati tek kad ih objasnimo drugom i kad ih ponavljamo na način kako smo se dogovorili i kako smo ih jedni drugima objasnili. Podrazumijevati razmišljanja, želje i zahtjeve koji nam nisu nikada objašnjeni na pravi način pretvara nas u one koji tapkaju u mraku, ponekad glumeći da drže svijeću i vide u kojem smjeru idu jer drugi podrazumijeva da znamo o čemu se radi iako nam nije ponudio nikakvo objašnjenje.

Radi prihvaćanja u društvu i zbog straha da ne budemo obilježeni kao „naporni ljudi kojima se sve mora crtati kao maloj djeci“, i sami ponekad popustimo pred tim stavom i razmišljanjem kako se puno stvari podrazumijeva iako smo svjesni da nam nitko nije objasnio što se podrazumijeva i o čemu je stvarno riječ. Ponekad se osmjehujemo i kimamo glavom glumeći pogled pun razumijevanja prema onom što drugi od nas očekuje, glumeći da razumijemo njegovu nutrinu, želje i tajne zato jer smo dopustili da nas podrazumijevanje pretvori u one koji ništa ne pitaju i ne traže nikakva objašnjenja. Nije lako biti „naporan kao dijete“ prema drugom u stalnom zahtijevanju da nam objasni što je želio reći, što je mislio, što od nas očekuje i gdje nas vidi u našem međusobnom odnosu. Ali i to se čini bolje od nerazumijevanja, koje podrazumijevajući da se nikad ništa drugome ne treba objasniti, oslabi i ugasi važne i duboke međuljudske odnose.

Ponekad i samo ponekad stvari se podrazumijevaju ako smo ih međusobno objasnili i razumjeli jedni druge što podrazumijevamo, što očekujemo i što želimo od drugog. U većoj mjeri stvari se ne podrazumijevaju i stalno se traži da budemo spremni dati objašnjenja drugom kako bi nas shvatio na ispravan način kako ne bi bilo nerazumijevanja. Traži se od nas da objasnimo, ali i mi smijemo tražiti od drugog da nam objasni izbjegavajući da se najveći dio naše komunikacije s drugim podrazumijeva kao šutnja bez glasa i bez govora. Međusobno „naporni kao djeca“ izbjeći ćemo nerazumijevanje koje može s vremenom zaustaviti svaki pokušaj da bilo što razumijemo od onoga što jedni drugima govorimo. Jer ponekad „glumeći da smo odrasli i da sve znamo i razumijemo, jer se sve podrazumijeva“ ne shvaćamo što drugi govori i što od nas traži niti on nas razumije i ponekad do te mjere da se pitamo je li se mi uopće više poznajemo.

Zna nam se to dogoditi ponekad zbog toga jer smo možda isuviše lijeni ili smo isuviše prestrašeni da zahtijevamo objašnjenja od drugog kao i on od nas i samo pustimo da komunikacija među nama plovi u nepoznatom smjeru podrazumijevajući naš međusobni svijet šutnje bez objašnjenja sve dok zajedničko putovanje ne završi tamo gdje je njegov prirodni završetak, a to je u nerazumijevanju.

Jer podrazumijevanje naših odnosa i onoga što ih čini bez ikakvih objašnjenja svoj prirodni svršetak pronalazi tamo negdje gdje ćemo konačno shvatiti da više niti razumijemo jedno drugo niti se više poznajemo i prepoznajemo. Zato jer smo jako puno toga podrazumijevali, previše šutjeli i vrlo malo ili gotovo nimalo se trudili objašnjavati kako bismo izbjegli nerazumijevanje.

U Sarajevu, 6. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O etiketama

Etikete su praktične. Dijele ono što tražimo i što si možemo priuštiti od onoga što ne trebamo i ne želimo ili si ne možemo priuštiti. Etikete koristimo i za ljude. Dijelimo ih etiketama na one s kojima možemo i na one s kojima ne možemo. Etiketama ih dijelimo na one koje volimo i one koje mrzimo. Etiketama ih dijelimo na one koji nam se sviđaju i na one koji nam se ne sviđaju. Etiketa je korisna kao sredstvo neznanja i lijenosti jer ne trebamo nikoga posebno upoznati niti mu pružiti priliku da nam se predstavi. Etiketa je dovoljna. Označimo njega ili nju i smjestimo ih kao u trgovini u predmete koji nam odgovaraju cijenom i ukusom ili nas odbijaju jer ih smatramo neukusnima i skupima.

Etikete su kratke. Dovoljna je jedna riječ. Etiketa je rijetko cijela rečenica ili poduži tekst jer to bi zahtijevalo i određeni misaoni napor i razmišljanje. Etikete su ponekad simpatične. Kratke, sažete i puno govore. Etikete poput zlato, dušo, srećo, dragi, draga nisu tek usputno nalijepljene nekome na leđa ili lice. One su pokazatelji našeg odnosa prema osobi.

Etikete su precizne. Ne muče se s velikim objašnjenjima, pisanim traktatima i debelim knjigama. Etiketa precizno poput snajperskog hitca pogodi metu i ostane zakačena za nju. Nekad trajno. Cijeli život. Etikete poput idiot, budala, kreten, glupan su ponekad neprecizno ispaljeni hici u žaru srdžbe. Ponekad su svjesno, hladno i promišljeno i ciljano ispaljene na konkretnu osobu tako da je pogodak etiketom ne obori, ne ubije. Dovoljno je da je etiketa rani. Ožiljak će zarasti, ali će ipak ostati ožiljak. Ostat će etiketa. Trajno. Najsličniji etiketi su pogrdni nadimci koje dajemo drugom kako bismo istakli neki njegov fizički ili psihički nedostatak. Etiketa buldožer označava onoga koga zlostavljamo zbog viška kilograma. Etiketa malouman označava onoga koga smatramo intelektualno glupim. Etiketa krava označava žensku osobu koju mrzimo, ne podnosimo ili nam se jednostavno sviđa, pa je po školi zlostavljamo poslije svakog sata na svakom odmoru i malom i velikom.

Kad se s čovjekom ne slažemo u mišljenju, u raspravi, zašto ga moramo označiti etiketom? Nije li dovoljno da izgovorimo njegovo ime i izrazimo neslaganje? Kako zvuči kada kažemo – recimo – Ana ne slažem se s vašim mišljenjem i – recimo – kravo ograničena si kao balkon? Ne mislimo na konkretnu Anu, samo se čini da je moguće izraziti neslaganje s Anom bez da Ana dobije etiketu na leđa ili lice, ili oboje.

Etikete su efektne. Diskvalificiraju protivnika jednom riječju. Zašto čitati knjige i istraživati što naš oponent misli i kako je došao do svojih stavova i mišljenja? Jednostavnije ga je nazvati konjem, etiketom na koju bi se konj ljutio kad bi imao razum i sposobnost govora zbog zloupotrebe njegovog plemenitog naslova. I u pravu je.

Etikete su zvučne. Ljudi vole etikete. Dosađuju se dok slušaju dva čovjeka koji uvažavaju jedan drugoga i ne lijepe sebi etikete. Ali čim čuju etiketu, njihova se čula probude, oči otvore, uši načule i nozdrve rašire. Čim do njih dopre zvuk etikete poput kreten, žestoko navale navijati. Jedna etiketa je dovoljna da podigne na noge cijeli stadion slušatelja koji su drijemali od dosade.

Etikete su uzbudljive. Daju čovjeku u ruke moć. Nema veze što je ta moć pogrešna i što će napraviti nesagledivu štetu. Poput igrača na sreću koji je pogodio jackpot i korisnik etikete u svojim rukama ponekad kao da drži dobitak za jackpot gledajući opijenim pogledom i uzbuđenim očima etiketu koju je dobio u ruke. Recimo etiketa krava. Nije samo njegova žena, djevojka, majka, sestra krava. Sve su one krave. Ili recimo etiketa konj. Nije samo njezin muž, momak, otac, brat, djed konj. Svi su oni konji.

Imena su najveća žrtva etiketa. Ana, Ante, Amra, Alen, Aleksandar sva ta imena koja označavaju jedan ljudski život sa svim njegovim povijestima, kontekstima i slabostima lakše je zamijeniti etiketom. Nije važno kojom. Dovoljno je da su sve Ane krave jer tko bi gubio vrijeme i pokušao svaku pojedinačnu Anu upoznati u svoj njezinoj ljudskoj dubini. Dovoljno je da su sve Amre glupače jer tko bi sve Amre upoznao u njihovim ljudskim dimenzijama i kontekstima i njihovim ljepotama. Dovoljno je da su svi Ante i Aleni konji jer tko bi trošio život na istinsko upoznavanje svakog Ante i svakog Alena. Isto vrijedi i za Aleksandra. Nismo ga zaboravili ako ste na trenutak pomislili da jesmo. Vjerojatno je i on označen u nekoj kategoriji etiketa.

Etikete su maštovite. Amra može biti dosadna, jer što može označavati ime Amra? Možda ništa. Ali kad Amru nazovete glupačom, kretenkom, maloumnom, dobijete široki spektar oruđa za psihičko i fizičko mučenje nekoga tko nosi ime Amra. Zato su etikete maštovite jer iz njih proizlaze različiti maštoviti načini što bi se sve moglo napraviti nekoj glupači imena Amra. Samo ime ne pobuđuje maštovitost u zlostavljanju čovjeka, ali etiketa. Etiketa je poput znanstvenog otkrića. Jednom etiketom ne samo da smatrate da ste stekli pravo na zlostavljanje jedne krave, jednog konja, jedne glupače i jednog kretena. Još bolje. Uvjereni ste da ste stekli pravo da maltretirate cijele grupe ljudi, žena i muškaraca, djevojaka i momaka, djevojčica i dječaka kojima ste u nedostatku mašte da vam se nečije ime svidi i da vas osvoji svojom dubinom zalijepili etiketu.

Rijetko kada govorimo o drugima pokazujemo na ljude i njihovo ime. Upiremo prstom pomoću etiketa kao da je riječ o putokazima i pokazivačima smjera uvjereni da pokazuju najbolji mogući smjer. Upiremo prstom za susjedni stol i lijepimo etiketu nekoj grupi kretena. Upiremo pogledom u učionici u klupu ispred sebe u neko dvoje štrebera. Pokazujemo glavom na semaforu na tri glupače koje stoje i čekaju da prijeđu. Kad vas netko zove vašim imenom da vas pita kako ste, ponekad može biti neobično iskustvo. Toliko etiketa nosite na sebi i nosimo na sebi da zaboravimo kako se zovemo jer smo uvijek složeni u nečijoj grupi izložbenih predmeta označenih etiketom.

Kad vas netko zovne Ana, Amra, Alene, Aleksandre, zar niste ponekad preplašeni jer slijedi cijela jedna lista etiketa odavno prilijepljena na vaša leđa i vaše lice? Počnimo s temeljnim etiketama kojima kvalificiramo recimo Alena. Kreten, idiot, manijak, glupan, malouman, budala, degenerik. Onda dodajmo i neke složenije etikete zemljopisnog, nacionalnog i religioznog tipa. Seljačina s brda, bošnjački nacionalist, radikalni islamist. Ili temeljne etikete za Antu. Prvo ide standardna klasifikacija etiketa kao i za Alena. Onda idu složenije etikete. Recimo dinarski pračovjek, hrvatski nacionalist, katotaliban. I da ne bismo povrijedili podjelu, dodajmo i Aleksandra. Standardna kvalifikacija kao i za Alena i Antu. Onda složenije etikete. Recimo grmečki ili šumadijski drvosječa, srpski nacionalist i militantni pravoslavac. Isto vrijedi i za Anu, Amru i Aleksandru kojoj se ispričavamo jer je nismo spomenuli odmah na početku jer znamo da je kod nas i ime etiketa, a ne opis ljudske osobe i čovjeka.

Ne treba se čuditi kada se nekoga zovne imenom, a on se ne odazove jer je odavno naviknuo i naviknula da ga se obilježi etiketom. Iz tog razloga skoro da smo zaboravili kako se zovemo ili se plašimo osvrnuti kad nas netko zovne imenom. Jer kod nas je i ime etiketa, nema veze što smo ga od roditelja dobili iz ljubavi.

Etiketa je odsječna. Ona sječe sve veze s obitelji i prošlošću. Etiketi ne znači što se zovete Amra i što su vas svi odmilja kad ste bili mali zvali recimo Ami ili Amri ili nekim drugim sličnim pozitivnim nadimkom. Vi ste Amra i to je etiketa, a ne vaše ime. Isto vrijedi i za Anu i Aleksandru kao i za Antu, Alena i Aleksandra. Davatelji etiketa se možda neće složiti da je Alen dovoljno dobra etiketa jer se ime pronalazi i među strogim nosiocima etiketa Ante i Aleksandar. Možda će se davatelj etiketa osjećati mirnije ako umjesto Alen stavimo etiketu Almir. Nekako zvuči kao prava etiketa za onoga čije nas ime ne zanima jer nam je dovoljno da mu je ime Almir, nije nas posebno briga za njegovu obitelj, prošlost, njegovu budućnost, školovanje i što bi želio biti kad odraste.

Etikete su privlačne jer vole liniju manjeg otpora kao što i mi ponekad volimo. Oslobađaju nas od obveze da upoznamo nekog kretena, kravu, glupaču, katotalibana, radikalnog islamista, pravoslavca kao ljudsku osobu, makar se s njom ne slažemo i ne dijelimo njezine stavove i mišljenja. Kao i maloprije, drugačije zvuči kada kažete Ante, Almire i Aleksandre ne bih se s vama složi,o ali poštujem vaše uvjerenje i priznajem kao i sebi tako i vama slobodu da iznesete ono što mislite.

Etiketom je vrlo jednostavno diskvalificirati svu trojicu bez obzira koju ćete etiketu upotrijebiti standardnu, zemljopisnu, religioznu, nacionalnu. Etikete najviše mrze obična, svakodnevna ljudska imena koja kriju svakodnevne i obične ljudske živote. Posljednja prepreka pred etiketom jest čovjekovo ime koje opisuje njegov život, prošlost, planove, želje, strahove i nadanja. Nije ugodno kad čovjekovo ime postane etiketa, kada Ana, Amra, Aleksandra, Ante, Alen (Almir za ljubitelje etiketa) i Aleksandar postanu etikete kojima se potpuno izbriše običan i svakodnevan život čovjeka koji samo želi normalan život i koji se mora plašiti kad netko javno izgovori njegovo ime kao da je čuo najveću uvredu na svoj račun koju etiketa može izmisliti.

Valja nam čuvati imena jer ona kriju ljudsku osobu i ona su možda i posljednja obrana pred navalom bujice etiketa koje svakodnevno lijepimo jedni drugima zaboravljajući kako se zovemo, odzivajući se na etikete koje lijepimo jednakom strašću onima koji nam ih lijepe na leđa i na lice.

U Sarajevu, 2. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yukipon

O neprežaljenosti

Što je neprežaljenost? Je li čovjek uvijek ima nešto ili nekoga što nikada neće moći prežaliti? Kako se živi život sa sviješću da ćemo trajno žaliti za nečim ili nekim? Neprežaljenost zna iznenaditi. Nije je lako predvidjeti i teško je se za nju pripremiti. Bilo što i bilo tko može biti okidač za osjećaj neprežaljenosti. Neprežaljenost može godinama mirno egzistirati unutar čovjeka. Čovjek je osjeća, tu i tamo netko i nešto probudi neprežaljenost u njemu. Nekad je možemo kontrolirati, nekad nas neprežaljenost zna obuzeti. Neprežaljenost može imati neobične posljedice, nekada dobre, nekada loše. Neprežaljenost može nekad stvoriti nešto novo, može i uništiti ono što je već izgrađeno. Neprežaljenost u svoj vrtlog može uvući ne samo jednog čovjeka nego i druge koji su s njim povezani.

U romanu mađarskog pisca Sandora Maraia Rastava u Budimu glavni likovi su Kristof, Imre i Anna. Kristof je sudac za bračne parnice, Imre je njegov školski kolega, Anna je Imreova supruga. Kristof na stol dobiva sudski spis, sudsku parnicu o rastavi braka između Imrea i Anne. Kristof je susreo Annu dok su bili mladi. Susreli su se nekoliko puta, Kristof nije ništa posebno očekivao niti doživio. Par mjeseci nakon toga Kristof upoznaje Herthu i ubrzo se ženi. Ipak, Anna je susret s Kristofom doživjela kao sudbonosni trenutak. Opisala ga je kao trenutak u kojem su se „otvorili nebo i zemlja i znala je da je to zapovjedni trenutak“. Anna je susret doživjela kao „sudbonosno fatalan“ dok Kristof nije osjetio ništa, osim što je iz pristojnosti obećao da će je nazvati. Nikad to nije učinio.

Deset godina nakon toga, jedne večeri nakon što se vratio iz grada, Kristof zatiče Imrea u svom stanu koji mu govori da je Anna umrla, da ju je ubio. Imre pripovjeda Kristofu kako je postojala neka tajna, neki tamni zastor iza kojega je Anna nešto skrivala i nikada nije mogao doprijeti do njezine tajne. Koliko god se trudio i mučio, Anna je ostala za njega tajanstvena. Nakon osam godina braka Imre ne mogavši doprijeti do svoje žene i njezine tajne se od nje razvodi. Noć prije nego će se službeno razvesti Imre i Anna se susreću i Anna mu između redaka govori o svojoj tajni, o „fatalnom trenutku“ kojega Kristof nije prepoznao i osjetio. Anna ga zamoli da joj ode pripremiti čaj. Dok je on u kuhinji, Anna ubrizgava smrtonosnu dozu lijeka. Imre koji je liječnik prvo razmišlja da je spasi. Onda odustaje svjestan da je Anna odabrala takav kraj za sebe jer nije mogla živjeti sa sviješću da Kristof nije prepoznao trenutak onako kako ga je ona prepoznala i da bi cijeli njezin život bio mučenje. Pušta je da mirno i bezbolno umre. Imre pripovijeda Kristofu cijeli događaj i postavlja mu pitanje je li ikada u zadnjih deset godina sanjao Annu? Kristof prvo odbija o tome razgovarati, ali na kraju priznaje da jest iako to za njega nema nikakvog značenja niti pridaje snovima ikakvo posebno značenje niti želi njihovo tumačenje. Imre odlazi, a Kristof nakon razgovora koji je trajao cijelu noć razmišlja o svojoj supruzi i djeci tješeći se riječima „da, završila je noć, počinje dan“.

Marai je romanom pokušao izraziti i neprežaljenost kao trajno iskustvo za koje čovjek nikada ne može biti siguran kada će se probuditi, što će izazvati i na koga će sve utjecati. Anna je osjetila ono što danas zovu kemijom, Kristof ako je i osjetio nešto o tome, Marai ne piše, samo zapisuje kako je Kristof pamtio Annino lice i pamtio ga je dugo. Je li Annino lice koje je Kristof ponekad sanjao bio znak da i Kristof u sebi krije neprežaljenost? Uspješan sudac, sretno oženjen koji stoji pred svjetlom budućnošću, ali ga snovi podsjećaju na Annu.

Anna i Kristof simboli su neprežaljenosti, iskustva i osjećaja koje se može dogoditi bilo kome i bilo kada. Razlog ne mora biti samo ljubav čak ni osoba, razloga i motiva može biti svakakvih. Marai opisuje neprežaljenost kao tajnu koja se nosi i krije od drugih kao što Anna čini u odnosu prema svom suprugu Imreu. Neprežaljenost je ne samo tajna, neprežaljenost je i nesrazmjer i to bolan nesrazmjer između iskustva i osjećaja dvoje ljudi kojima se dogodi zajednički trenutak, gdje netko osjeti sve, „otvaranje neba i zemlje“ kako ga kroz usta Anne opisuje Marai, a netko ne osjeti ništa ili nešto neodređeno u što ne može biti siguran što je i o čemu se radi. Kristof pamti Annino lice iz profila dok su se jedne večeri vraćali iz šetnje. Annino lice javlja se u snovima, Kristof o njemu ne misli dok je budan i na poslu. Kristof nije siguran što znače ti snovi u kojima se javlja Annino lice. Tako se neprežaljenost javlja i kao nesigurnost u značenje susreta s nekim kao kada netko osjeti da između njega i druge osobe nešto ima, ali ne može biti siguran o čemu se radi. Možda kemija nije dovoljno jaka i razgovijetna da bi se napravilo odlučujući korak. Neprežaljenost se javlja i kao tiha patnja o kojoj nitko ne zna, čak i onaj koji je s čovjekom najintimniji kao što je to Imre, Annin suprug.

Najneobičnije kod neprežaljenosti jest što ona ima svoje vlastite načine kada će se probuditi i kako. Neprežaljenosti se ne može zapovijedati. Kristof koji godinama mirno živi, biva podsjećan na svoju neprežaljenost za Annom tako što ga Imre moli da mu otkrije je li sanjao Annu u posljednih deset godina. Kristof odbija odgovoriti, ali neprežaljenost je jača od njega. Priznanjem da ju je sanjao priznaje da je nije zaboravio, odnosno prežalio. Imre je toga potpuno svjestan i zato govori Kristofu da mu je to dovoljno da shvati Anninu tajnu. Kristof i Anna nikada nisu prežalili jedno drugo. Annino lice se javljalo Kristofu u snovima, a Anna je živjela život kao da nije njezin, odsutna iz života. Jesmo li ikada susreli nekoga tko nije pomalo shrvan i obuzet neprežaljenošću? Ima li ljudi koji su uspjeli tako odživjeti život ili ga tako žive da u njima nema neprežaljenosti? Ili je možda nisu svjesni jer neprežaljenost u njima još uvijek spava i čeka trenutak kada će sama probuditi.

Neprežaljenost, sudeći prema likovima Kristofa i Anne, ne pita za dozvolu u kojem je trenutku najprikladnije da se pojavi u čovjekovu životu. Neprežaljenost koristi sve što želi i kada to želi. Koristi naše snove da nas podsjeti, tuđa lica da nas podsjeti. Bolan nesrazmjer između Anne i Kristofa u odgovoru na njihov jedinstveni neponovljivi trenutak koji je bespovratno prošao dobro opisuje kako neprežaljenost nastaje ili barem trenutak u kojem bi mogla nastati. Neprežaljenost nastaje u trenutku kada dvoje nesrazmjerno odgovore pozivu na njihov zajednički trenutak u životu. Ne moraju biti krivi što se tako dogodilo. Nije lako i naporno je držati oči stalno otvorene kako „fatalni trenutak“ ne bi promakao. Dovoljno je oči na kratko zaklopiti da trenutak prođe i da se rodi neprežaljenost. Neprežaljenost nastaje odmah čim se zajednički trenutak izgubi, ali svijest o neprežaljenosti se rađa puno kasnije jer neprežaljenost godinama može spavati bez da vas podsjeti na izgubljeni trenutak. Dapače, „fatalni trenutak“ možda nećete ni smatrati tako fatalnim kao što ni Kristof nije ništa osjetio u trenutcima susreta s Annom iako je uvijek pamtio njezino lice. Ali Anna je osjetila odmah „otvaranje neba i zemlje“, „zapovijednu riječ“ da ljubi i voli, ali koje koristi kad Kristof nije osjetio ništa. Anna je osjetivši trenutak odmah i postala svjesna neprežaljenosti koja će je pratiti cijeli život. Iz tog razloga nastavlja kroz život pomalo odsutna iz njega, dok se Kristofu u snovima kroz Annino lice javlja neprežaljenost, ali ju on nastoji otjerati od sebe.

Neprežaljenost je bolan nesrazmjer, neadekvatan odgovor na zajednički poziv i zajednički trenutak kojega dvoje ne vide i ne osjećaju na isti način. Jedno osjeti kemiju ili nekakav neobičan klik u unutrašnjosti svoga bića, drugo ne osjeti ništa ili se barem pretvara. Neprežaljenost je tajna koju se krije, nesrazmjer u kojem je jedno odgovorilo, a drugo nije i nesigurnost o tome što je bio taj trenutak i je li to bio „fatalni trenutak“ ili nešto drugo o čemu nikada nećemo saznati i što će za nas uvijek ostati tajna koju nam drugi nikada neće otkriti. Neprežaljenost je teška za nositi. Ne bi bila teška kad bi mogli biti njezini gospodari, kad bi joj mogli odrediti kada će se pojaviti i treba li se uopće pojaviti. Teška je jer je slobodna u odnosu na nas i našu prošlost. Kad se nastani u nama, dugo će možda spavati i neće se buditi i mi ćemo misliti da njome upravljamo.

Onda će nas jednom iznenaditi, nakon godina i desetljeća mirovanja. Probudit će se sama ne pitajući nas smije li ustati i poremetiti nam život. Pojavit će se slobodno. Noću u snovima kao Annino lice. Danju kao osoba, kao Anna, kao Kristof, kao Imre ili neko drugo nama poznato ime. Neprežaljenost je slobodna i naš strah od nje dolazi zbog njezine slobode da nas izbaci iz životnog kolosijeka onda kada mislimo da smo čvrsto priljubljeni uz tračnice života i da nas nitko i ništa ne može iz njih izbaciti. A onda se u snovima pojavi njezino ili njegovo lice, ili na javi čujemo njegovo ili njezino ime i shvatimo da smo izbačeni iz tračnica života. Barem na trenutak smo izbačeni. I to nam smeta i to nas nervira. Nervira nas kako je neprežaljenost tako slobodna da se čak i ne udostoji upitati nas želimo li se podsjetiti na „fatalni trenutak“ i želimo sanjati lice koje nikada nismo zaboravili i želimo li nakon godina i desetljeća podsjećati se na trenutak koji je prošao i kojega se više ne može vratiti, osim što ga se može sanjati i razmišljati „što bi bilo kad bi bilo“.

Čovjek se može nositi s neprežaljenošću kao tajnom i dugo je čuvati i nositi se s njom i nikom je ne otkrivati. Može se s njom nositi i kao bolnim nesrazmjerom pronalazeći nekoga drugog približno sličnom onome ili onoj s kojim se dogodio „fatalni trenutak“. Može se nositi s njom i kao nesigurnošću osiguravajući sebi život penjući se ljestvicom uspjeha i ugleda. Ipak se teško može nositi s neprežaljenošću i njezinom slobodom jer se neprežaljenost probudi kada hoće i kada želi i uđe u njegov život kroz snove o licu kojega je jednom davno susreo u šetnji i zapamtio njegov profil i to lice ga i danas godinama nakon susreta podsjeća da neprežaljenost nitko ne može staviti u okove i zarobiti je kako ne bi smetala njegovom životu.

U Sarajevu, 30. 8. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

Exit mobile version