Oliver Jurišić – Stranica 22

Lewis Mumford o satu

U svojoj knjizi Technics and Civilization Lewis Mumford piše i o izumu sata i satnog mehanizma. Izumom sata dolazi do zaborava vremena kao vremena jer se prestaje govoriti o vremenu i sad se govori o sekundama, minutama i satima. Izum sata oduzeo je vremenu cjelovitost i pretvorio ga u rascjepkane i isprekidane precizno izmjerene dijelove. Izumom sata i čovjekovo shvaćanje vremena i života u vremenu rascjepkan je na sitne djeliće poput sekundi i minuta. Iako se očekivalo da će izum sata učiniti čovjeka gospodarem vremena, sat ga je učinio poslušnikom i robom vlastitom mjerenju koje je izmislio. Izum sata generirao je ogromnu efektivnost čovjeka što se tiče tehnološkog razvoja kao i neslućene mogućnosti organizacije života, posebno rada pomoću sata, ali jedan od negativnih efekata izuma sata bio je, prema Mumfordu, osjećaj isprekidanosti čovjekovog života i njegovog doživljaja vremena. Izumom sata vrijeme prestaje biti cjelina koju se može doživjeti i pretvara se u organizirani raspored sekundi, minuta i sati koji unatoč svojoj organiziranosti i mogućnosti efektivnog iskorištavanja, više čovjeku ne nude mogućnost da vrijeme osjeti kao cjelinu koja nije rastavljena na točno izmjerene dijelove.

Mumford sugerira da kao eksperiment pokušamo jednom, kada budemo dovoljno slobodni, doživjeti vrijeme tako što ćemo ujutro vidjeti sunce kako izlazi i navečer kako zalazi, ali nemojte mjeriti vrijeme satom, kaže Mumford. Pokušajte zaboraviti na vrijeme koje je izmjereno i pokušajte cijeli dan provesti bez sata, bez mjerenja vremena. Mumford ističe da je takav eksperiment danas gotovo nemoguće napraviti čak i onda kada čovjek sve instrumente mjerenja vremena (sat) ostavi po strani jer se u čovjeku izumom sata dogodila velika promjena. Za Mumforda nije samo vrijeme razdijeljeno na dijelove nego se i čovjek izumom sata i njegovom upotrebom podijelio na dijelove koji i kada čovjek nema, sat u čovjeku djeluje stvarajući osjećaj rascjepkanosti. Izumom sata vrijeme i čovjek su se rascijepili na manje dijelove, pa i onda kada čovjek ne mjeri vrijeme, čovjek osjeća da je jutro, da je prijepodne, da je podne, da je popodne, da je predvečerje, da je noć. Mumford smatra da osjećati stalno dijelove vremena iako ih se ne mjeri dolazi i kao posljedica izuma sata i da prije izuma sata čovjek nije toliko osjećao vrijeme tako rascjepkano i podijeljeno, nego više kao jednu bolje povezanu cjelinu mjereći vrijeme samo danima i noćima i godišnjim dobima. Izumom sata vrijeme se počelo mjeriti toliko detaljno i precizno da je njegov izum morao utjecati na čovjekovo poimanje vremena, ali i u samom čovjeku stvoriti snažan osjećaj da je vrijeme prevažno kao nešto što se treba mjeriti, čemu se treba služiti i što se treba iskoristiti.

Jedna legenda kaže da je neki lovac u Africi koji je dolazio iz kulture i civilizacije mjerenja vremena pomoću sata (civilizacija satnog mehanizma) postao nestrpljiv gledajući na sat jer je čekao duže od sat vremena, a plijen se nikako ne pojavljuje. Njegov pratilac, afrički domorodac, kome je nepoznato postojanje sata i mjerenja (civilizacija smjene godišnjih doba) vremena upitao ga je zašto je uznemiren. Na njegov odgovor da već čeka duže od sat vremena i ništa se još ne pojavljuje, domorodac mu je odgovorio da on lovac ima to, pokazujući mu sat na ruci, dok on domorodac ima vrijeme pokazujući mu na nebo osvijetljeno suncem. Ti imaš sat ja imam vrijeme, bio je njegov odgovor.

Velika dostignuća i uspjehe zapadna kultura djelomično duguje i izumu sata i nama je danas nezamislivo da bismo mogli provesti nekoliko sati ili, ne daj bože dana, bez mjerenja vremena čak i onda kada nismo na poslu i kada nas ništa i nitko ne obvezuje da mjerimo vrijeme.

Mjerenje vremena pomoću sata rodilo je ideju u nama da vrijeme koje se ne mjeri ili se eventualno ne bi moglo mjeriti mora biti izgubljeno vrijeme, protraćeno vrijeme pa bismo za onog afričkog domoroca koji cijeli dan dok ima sunca čeka na plijen nazvali čovjekom koji gubi vrijeme, nazvali bi ga dangubom. Ali ne samo njega. I u našoj sredini gdje mjerimo vrijeme pomoću sata često dangubama nazivamo ljude za koje mislimo da ne rade ništa u datom trenutku. Nekog pjesnika koji ne obraća pažnju na to koliko je sati i već nekoliko sati sjedi i ne mjeri vrijeme, nazvat ćemo dangubom. I pisca koji nam kaže da već nekoliko dana ne radi ništa jer nema inspiracije, nazvat ćemo dangubom. Mi ćemo svakoga tko ne gleda na sat i ne mjeri vrijeme izgleda nazvati dangubom bez obzira što radi i čime se bavi.

Mjerenje vremena satom postala je maksima marljivog i radnog čovjeka i svi drugi koji tu i tamo odluče odmoriti od mjerenja vremena i ostave sat nekoliko sati po strani su dangube koje gube vrijeme, osim ako kad i odmaraju ne mjere točno koliko im vremena treba za odmor. To je onda efektivni i iskoristivi odmor. U našem svijetu sve vrijeme koje imamo i koristimo je izmjereno i odlučiti jedan dan iskoristiti da jednostavno gledate u sunce i čekate noć i ne mjerite koliko ste sekundi i minuta potrošili na to, stvori u čovjeku osjećaj krivnje jer eto nismo uspjeli efektivno iskoristiti vrijeme. Ne mjeriti vrijeme satom i tako živjeti ulazi u kategoriju grijeha protiv vremena, protiv služenja vremenu i iskorištavanja vremena jer sve vrijeme koje imamo na raspolaganju mora biti izmjereno tako precizno da danas znate koliko tisuća i tisuća sekundi će trajati cijeli vaš život.

Sve se to dogodilo izumom instrumenta kojega danas mnogi nosimo na ruci i Mumford ističe kako je jedan takav instrument stvorio potpuno drugačiju percepciju vremena i čovjekovog življenja u vremenu. Izum sata uzrok je i tolikim podjelama vremena u čovjekovu životu i to samo u jednom danu: radno vrijeme, vrijeme za odmor, vrijeme za spavanje, vrijeme za obrok, vrijeme za odlazak na posao, vrijeme za prijeći od semafora do semafora, vrijeme za pokupiti djecu iz škole ili vrtića, vrijeme za poslovni sastanak. Sve je ovo izmjereno satom koji nosimo na ruci. Naravno, bilo bi nemoguće ili je barem nama nezamislivo živjeti ukoliko nam vrijeme ne bi bilo podijeljeno u minute i sate, ali kako Mumford podsjeća, bilo je vremena kada sata nije bilo i kad se vrijeme mjerilo pogledom na horizont ili pogledom na usjeve ili oblake iznad planine i prema tome se usmjeravao život i životne aktivnosti.

Mumford podsjeća da je prije izuma sata čovjek imao osjećaj za ono što nazivamo vječnost jer je vrijeme doživljavao kao iskustvo i osjećaj koji se uklapa u puno veću cjelinu koja nije mjerena izlaskom i zalaskom sunca niti izmjenom godišnjih doba. Izumom sata vrijeme se prestaje shvaćati i doživljavati kao nešto što se mijenja, pa je stoga nesavršeno u odnosu na nepromjenjivu vječnost. Izumom sata vrijeme postaje čovjekovo vlasništvo, čovjekovo vrijeme i vječnost se polako gubi na horizontu čovjekova shvaćanja i poimanja vremena. Izumom sata vrijeme postaje efektivno i iskoristivo i u takvom shvaćanju vremena više nema previše mjesta za razmišljanje o vječnosti jer je razmišljanje o vječnosti dangubljenje. Razmišljati o vječnosti u kontekstu izuma sata znači ne iskoristiti vrijeme efektivno, nego dangubiti gubeći vrijeme.

Izumom sata i neki drugi načini čovjekova života postali su momenti dangubljenja i gubljenja vremena gdje sve i do danas kada se – recimo – netko želi baviti nekim specifičnim poslom koji nije nužno vremenski izmjeren (glumac, pisac, pjesnik, slikar, glazbenik, redatelj i općenito umjetnička zanimanja koja nisu nužno podložna mjerenju pomoću sata) zna se reći kako je to čisto dangubljenje ili gubljenje vremena. Izum sata vrijeme je sveo na čistu produktivnost i iskoristivost i svako bavljenje nečim što se ne može u datom trenutku efektivno iskoristiti mjerenjem vremena, pomalo se smatra gubljenjem vremena. Možda i zbog izuma sata umjetnost je često na meti kao oblik dangubljenja ili gubljenja vremena jer nije podložna strogom i preciznom mjerenju pomoću sata s obzirom da nekom glumcu, piscu, redatelju uspjeh u karijeri ne može se izmjeriti osmosatnim radnim vremenom u uredu nekog kazališta ili filmskog studija, nego uspjeh ponekad ovisi od elemenata koji nisu povezani sa satom i mjerenjem vremena.

Ali nije slučaj samo s umjetnošću da se, jer ju nije moguće mjeriti satnim mehanizmom, prema njoj odnosi s osjećajem manje vrijednosti jer je dangubljenje ili gubljenje vremena. To je slučaj sa svakim čovjekom koji ne sudjeluje u tom preciznom i nemilosrdnom mjerenju vremena, koji se tu i tamo izdvaja među ljudima jer se želi posvetiti nečemu što drugi koji mjere vrijeme smatraju ogromnim gubitkom vremena. Opterećen satom koji mu mjeri vrijeme, a time i život i vrijeme, čovjek sve manje dopušta sebi da bude kreativan i pokuša nešto napraviti u životu izvan sata koji mu mjeri minute koje svakodnevno troši. I ako pokuša, njegov pokušaj se smatra gubljenjem vremena podsjećajući ga kako je svaki trenutak (čitaj izmjeren satom svaka sekunda i minuta) dragocjen. Kao da će čovjek efektivnim mjerenjem vremena pomoću sata povećati njegovu dragocjenost. Dragocjeni trenutci života ne ovise o satnom mehanizmu, nego samom čovjeku i ljudima s kojima živi pa tako netko može cijeli život mjeriti satom i ne doživjeti ništa dragocjeno, a netko može u zadnji tren u životu doživjeti nešto što će prenijeti u vječnost iako nikada svoj život nije mjerio satnim mehanizmom i količinom minuta koje ima na raspolaganju.

Oni koji čovjeku stalno ponavljaju da sve što želi postići u životu bez sata na ruci i mjerenja vremena je dangubljenje i gubitak vremena su robovi koji služe satu i mjerenju vremena i nemaju u sebi više sposobnost da vide život i vrijeme izvan sata i mjerenja satom. Oni su sluge koji služe satu i za njih je vrijeme isključivo efektivnost i korisnost i njima vrijeme ne služi niti se oni znaju služiti vremenom kao njegovi gospodari, oni su robovi sata koji je zarobio i njihovo shvaćanje i poimanje vremena kao nečega od čega mogu biti slobodan i čemu mogu biti i gospodar. Danas ne možemo živjeti bez sata i mjerenja vremena, danas je takav život nemoguć i nezamisliv, ali možemo, kako podsjeća Mumford, povremeno pobjeći od sata, od mjerenja, od sekundi, od minuta, od sati i pokušati osjetiti vrijeme kao cjelinu mjereći ga izlaskom i zalaskom sunca bez sata na ruci, sata na tornju, sata u autobusu, sata u autu, sata na mobitelu, sata u apoteci, sata u školi, sata u trgovini i bezbrojne gomile satova koji nas okružuju.

Kako kaže Mumford, fascinantniji od izuma sata je čovjekov skoro potpuni zaborav postojanja vremena kao stvarnosti koja se nužno ne mjeri sekundama i minutama, drugim riječima, možemo li još uvijek zamisliti vrijeme koje ne mjerimo satnim mehanizmom?

U Sarajevu, 27. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Abdullah Usame Deniz

Marc Auge o godinama

Čovjek živi lakše kada o sebi razmišlja kao o nekom tko živi samo u vremenu. Živi napetije kada o sebi razmišlja kao o nekom tko ima određenu životnu dob, odnosno godine na raspolaganju. Francuski antropolog Marc Auge (autor kratkog i vrlo zanimljivog eseja Non-Places Introduction to an Anthroplogy of Supermodernity o stadionima, zračnim lukama, autocestama kao arhitektonskim nemjestima) u kratkom eseju zanimljivog naslova Everyone dies Young Time Without Age (Svatko umire mlad vrijeme bez dobi) razdvaja čovjekov život i vrijeme koje živi od čovjekovog doba, odnosno broja godina koje čovjek ima u datom trenutku. Auge ističe da ono što čovjeka najviše opterećuje i čini napetim nije život kojega živi i vrijeme kao nešto u čemu čovjek živi, nego dob odnosno godine koje opterećuju čovjekovo shvaćanje vremena i života.

Postoji vrijeme koje može biti izuzetno teško kao vrijeme rata, kataklizme, stradanja, osobnih neuspjeha i bankrota. Ali i tako vrijeme nije teško prema Augeu jer je vrijeme, nego jer čovjekove godine interpretiraju vrijeme kao teško, opasno i nesigurno. Djeca tijekom rata nemaju osjećaj težine i opasnosti vremena u kojem žive za razliku od njihovih roditelja i odraslih koji ne samo da to vrijeme razumiju kao opasno i nesigurno nego i njihova dob u kojoj jesu opterećuje njihovo shvaćanje, njihovu interpretaciju vremena u pozitivnom smislu jer njihovo shvaćanje vremena štiti djecu od stradanja. Marc Auge navodi primjer u kojem dob ili godine opterećuju ne samo vrijeme nego i samog čovjeka u njegovoj interpretaciji vremena. Riječ je o staračkim domovima i ustanovama koje brinu o starijima.

Auge ističe kako biti star ne označava kako je vrijeme staro ili ostarilo, nego biti star označava mjeru kojom godine mjere čovjekov život u vremenu. Biti star ne označava vrijeme, nego označava dob ili godine kojima netko drugi mjeri čovjekovo godište misleći da mjeri vrijeme u kojem živi. Iz tog odnosa nastaje shvaćanje vremena kao nečega starog i prošlog kojega – recimo – mladi zaposlenici u domovima za starije pogrešno interpretiraju kao da je riječ o godinama ili dobu ljudi o kojima brinu govoreći starijima kako je njihovo vrijeme prošlo. Ali oni ne govore o vremenu kao vremenu, oni govore o godinama koje stariji imaju i s tim godinama vrijeme u kojima i oni kao mladi žive nazivaju prošlim i starim vremenom.

S druge strane, stariji ljudi smješteni u domu ne mjere svoju dob i godine vremenom i ne govore za sebe da je njihovo vrijeme zastarjelo i prošlo, ako i govore o sebi, govore o svojim godinama i dobu koje imaju, a ne o vremenu u kojem žive. Auge nastoji razdvojiti vrijeme od čovjekovih godina ističući kako je čovjek nesvjesno vrijeme počeo mjeriti godinama u kojima se nalazi pa će recimo u kasnim godinama života reći kako je njegovo vrijeme prošlo iako nije riječ o vremenu, nego o njegovim godinama u kojima se nalazi i njegovoj interpretaciji vremena. Auge smatra da mjerenje vlastitog života isključivo godinama u kojima se čovjek nalazi (Auge navodi primjer čovjeka koji nezadovoljan životom kaže da ima 35 godina i da je to već pola života i ništa dosad nije postigao u životu) opterećuje čovjeka u njegovom nastojanju da istinski uživa u životu i vremenu u kojem se život odvija. Inzistiranje na godinama i dobi (Auge navodi primjere gdje godine utječu na lošu percepciju kvalitete života i vremena koje se ima na raspolaganju, a zanimljiv je primjer godina u kojima je čovjek dijete, teenager, student, oženjen (udat), zaposlen gdje svako razdoblje točno određeno brojem godina koje se treba imati za određeno vrijeme i društvenu ulogu) generira napetost i gubitak shvaćanja da je život nešto što se živi radije kroz vrijeme, a ne kroz godine. Auge bi slijedeći onu poslovicu kako su godine samo broj istakao kako su godine ponekad vrlo opterećujući i opasan broj jer opterećeni godinama, propuštamo kvalitetno vrijeme za ispunjen život.

Navodeći primjer staračkih domova, Auge potvrđuje jak i dubok utjecaj shvaćanja ljudskog života isključivo kao broja godina kao da stariji čovjek od sedamdeset i više godina više nema što tražiti u vremenu i u životu kojega živi, nego se mora povući iz vremena i života i, htio ili ne htio, čekati vlastiti kraj. Percepcija života kao isključivo broja godina ili dobi opterećuje čovjeka kada bi čovjek želio iskoristiti vrijeme i život za nešto novo ili neko novo iskustvo kao što se podsmjehujemo starijem čovjeku koji želi naučiti (u skladu sa svojim sposobnostima) voziti motor ili ne odobravamo ljubavnu vezu između dvoje jer je razlika u godinama prevelika, gdje termin razlika u godinama označava utjecaj mjerenja života godinama na društvene i međuljudske odnose. Auge nastavlja kako mi sve mjerimo godinama koje imamo na raspolaganju i kako se, tu i tamo, ne mijenja ništa oko nas, nego isključivo mi.

Auge navodi primjer kada čovjek nakon nekoliko desetljeća uzme knjigu koju je – recimo – kupio kao mladi čovjek i za knjigu kaže da je ostarila. Ono što čovjek čini jest da svojim godinama mjeri trajanje knjige iako knjiga nije ostarila jer je cijelo vrijeme bila zaštićena i nekorištena. Auge navodi i druge primjere gdje za nešto govorimo da je se promijenilo i ostarilo (pejzaž, ulica, kvart) iako se ništa nije promijenilo osim nas samih jer se promijenio broj naših godina. Mjerimo svijet oko sebe godinama misleći da se svijet promijenio, nesvjesni da se ništa nije promijenilo, nego sam dob ili godine koje imamo. Auge ne niječe da se nekad i nešto oko nas stvarno promijeni i mi zajedno s tim, Auge je više zainteresiran pokazati kako godine u kojima jesmo ili dob u kojoj jesmo utječu na nas da pomislimo da se toliko toga oko nas promijenilo, a zapravo se nije promijenilo ništa, nego mi nemamo više trideset nego – recimo -pedeset godina pa zbog godina ili dobi nismo svjesni da smo se mi promijenili, a ne nešto oko nas. Interpretirati život i vrijeme godinama koje trenutno imamo znači za Augea, s jedne strane, biti u napetosti i nervozi oko življenja samog života i vremena jer mjeriti život godinama koje imamo može stvoriti osjećaj da ne trebamo ili ne smijemo život živjeti punim plućima jer godine to zabranjuju i ne dopuštaju, mislimo kako je uvijek za nešto prekasno ili prerano. S druge strane, mjereći život godinama dovodimo sebe u zabludu uvjereni da se sve drugo oko nas mijenja, ali ne i mi iako je ponekad obrnuto jer ono što se promijenilo smo samo i isključivo mi i nitko i ništa oko nas.

Augeov esej kojega on naziva u jednom podnaslovu opisuje i kao Etnologija samog sebe zanimljiv je osvrt na način kako i koliko shvaćanje vlastitog života kao jedino broja i zbroja godina utječe na čovjekovo poimanje i življenje vremena i trajanje i življenje života. Auge kroz svoj kratki esej postavlja i pitanje čovjeku potičući čovjeka da se malo zamisli i promisli na koji način vidi sebe i svoj život, je li vidi sebe kao zbroj godina od datuma svog rođenja do danas i na taj način percipira i ljude i svijet oko sebe, ili sebe vidi kao čovjeka koji nastoji kvalitetno proživjeti vrijeme i život bez obzira na godine u kojima se trenutno nalazi?

Godine su samo broj, a Auge bi dodao godine su vrlo utjecajan i ponekad opasan broj jer mjereći život isključivo godinama, čovjek ga ponekad zaboravi živjeti ili se prepadne svojih godina pa se prepadne i življenja samog života povlačeći se tako u samoizolaciju i samoprijezir optužujući sebe kako je njegovo vrijeme prošlo kao i život iako možda nisu prošli još uvijek niti vrijeme niti njegov život, nego sam sebe osuđuje brojem godina koje ima misleći kako više, s obzirom na godine, od života i vremena ne može dobiti i izvući ništa više.

Život treba mjeriti ispunjenošću, kvalitetom i radošću življenja, a ne brojem godina, jer kako Auge navodi na početku svoga eseja, mladi koji rade u staračkim domovima imali su velikih problema naviknuti se da su stari još uvijek sposobni za ljubav, radost, jednom riječju život. Pogrešno su život onih za koje se brinu mjerili njihovim godinama u kojima se nalaze iz čega su zaključivali da se u tim godinama više nema zašto živjeti i nema što očekivati. Stari su mjerili svoje živote ne svojim godinama, nego ispunjenošću i kvalitetom života kojega su živjeli i imali na raspolaganju. Mladi su inzistirali da su godine prevažne, stariji su inzistirali da su godine nevažne. Auge bi možda napisao godine nisu niti nevažne niti prevažne, one su samo mjera kojom mjerimo trajanje života, ali ono što je prevažno jest sam život kako ga živimo i vrijeme u kojem ga živimo, godine možemo zadržati čisto radi statistike, ali godine nisu identične i istovjetne ispunjenom i radosnom životu i istinski svjesno proživljenom vremenu koje nam je život darovao.

Što je mjerna jedinica života, ako je uopće ima, i treba li život imati mjernu jedinicu i je li pravedno prema čovjeku odrediti smisao i sadržaj njegovog života godištem njegova rođenja i trenutnim statističkim brojem njegovih godina?

U Sarajevu, 25. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: siaath

O sreći

„Živio sam bez prošlosti i bez sutrašnjice u predjelu vječnog sada. A to se zove sreća.“ Ovim riječima poljski pjesnik Czeslaw Milosz opisuje sreću u zbirci eseja Zapisi na salveti. Je li sreća život u sadašnjosti, biti neopterećen prošlošću i ne biti zabrinut za budućnost? Za Milosza, sreća se javlja kao bljesak, kao trenutak, kao osjećaj. Kao dugogodišnji disident živeći izvan Poljske, Milosz se kao starac vraća u mjesto gdje je odrastao i zaključuje svoj esej o sreći riječima: „Gledao sam livadu. Odjednom sam postao svjestan da sam za vrijeme svojih dugih putovanja uzaludno tražio takvu kompoziciju lišća i cvijeća, kakvu sam ovdje našao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, točnije, razumio sam to tek onda kad me je progutao veliki val osjećanja, koje mogu da nazovem samo jednom riječju – sreća“.

Milosz opisuje povratak u rodno mjesto gdje je odrastao i susret sa zaraslim stazama, uništenim voćnjacima, ostatcima obiteljske kuće. Iako više nema ničega što bi ga podsjećalo na njegovo djetinjstvo, Milosz sreću opisuje kao susret djeteta i starca, susret kada se prekinuto djetinjstvo, odlazak iz Poljske, boravak izvan domovine stapaju u jedan neprekinuti niz osjećaja koji se međusobno povezuju pogledom na, kako sam piše, „kompoziciju lišća i cvijeća“. Je li sreća za Milosza povratak tamo odakle nikada nismo otišli, povratak u djetinjstvo, na početke? Povratak tamo gdje smo prvi put dodirnuli vlažno lišće drveća, osjetili kišu na licu, dodirnuli snijeg, čuli pjev ptice? Sreća se doima kao dugo traženi susret između djeteta i starca. Između njih dvoje postoji prekid nastao odlaskom iz Poljske u strani svijet. Milosz napominje da je oduvijek tražio „kompoziciju“ mjesta gdje je odrastao, susret „lišća i cvijeća“ koji bi u njemu probudio usnuli osjećaj sreće. Tragajući za srećom i ne nalazeći je, uvijek je „sanjao o povratku“ kući, povratku u djetinjstvo. Tragajući za prekinutim identitetom, Milosz traga za djetinjstvom, za djetetom u sebi koje je davno iskusilo sreću kroz svakodnevne susrete s prirodom i pejzažom koji ga okružuje.

S odrastanjem i sazrijevanjem uvjereni smo da dijete i djetinjstvo prestaju i da više neće biti moguće osjetiti jednostavnost i ljepotu života. Zrela ljudska dob donosi svoja vlastita pitanja i probleme i pomisliti da bi trenutak sreće mogao biti u običnom povratku djetinjstvu, kod nas izaziva podsmjeh. Ipak, starac Milosz koji u trenutku susreta s djetinjstvom ima osamdeset i pet godina pokušava nas razuvjeriti u našu tvrdoglavu ozbiljnost, natmurenost i pesimizam. Milosz ne tvrdi da se sreća sastoji u povratku u djetinjstvo niti tvrdi da se trebamo vratiti u djetinjstvo kako bismo pronašli sreću. Milosz nas uvjerava da u povremenom odlasku u djetinjstvo i odrastanje možemo pronaći trenutke sreće koje smo iskusili kao djeca i ti trenutci nam kao odraslima mogu približiti osjećaj koji zovemo srećom. Osjećaj sreće kao susret s kutkom srušene kuće, susret s poznatim mirisima cvijeća i listova drveća, susret s putem zaraslim u šikaru za Milosza se doima poput iskustva raja. Ali to iskustvo je ograničeno samo na to specifično mjesto našeg djetinjstva.

Ne znam što bi Milosz odgovorio ako bismo ga upitali kome pripada i kako doživljava svoj identitet, ali jedan od odgovora zasigurno bi bio da pripada onoj trošnoj i urušenoj kući svoga djetinjstva, da pripada onom zaraslom putu koji je vodio od kuće do rijeke i da pripada onim uništenim voćnjacima i slatkim okusima jabuka i krušaka koje je kao dijete jeo. Ponekad ne pripadamo možda zemlji u kojoj smo rođeni, ponekad se ne osjećamo pripadnicima države čije državljanstvo imamo. Ponekad je naše iskustvo pripadnosti takvo da pripadamo samo i isključivo onom gotovo nevidljivom komadu zemlje na kojem smo odrasli. Pripadamo kući i okućnici, voćnjaku i njivi, šumskoj stazi i šumi koje pamtimo iz djetinjstva.

Milosz je dobar dio života tragao za tom prilikom gdje će se susresti pjesnik, pisac i nobelovac Czeslaw Milosz i maleni Czeslaw, dijete koje još ništa ne zna o tragičnoj sudbini svoje zemlje i vlastitoj sudbini disidenta. Taj susret dogodio se u „dugo željenom povratku“ kući, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je dijete Czeslaw u djetinjim igrama i prirodi pronalazilo i otkrivalo sreću. Neće se svatko složiti s Miloszem da bi sreća mogla biti povratak tamo odakle nikada nismo ni otišli, povratak u djetinjstvo, rodnu kuću i mjesto. Međutim, možda bismo se mogli složiti s njim da ima nekog osjećaja sreće kada kao odrastao čovjek nakon dugo vremena dođem kući i kada pred mojim očima poput filma prođu slike djetinjstva. Slike mirisa, okusa i zvukova kojima smo se kao djeca radovali. Glasovi ljudi koje i nakon toliko godina pamtimo kao da ih sada slušamo.

Ima istine u Miloszevoj tvrdnji kako je sreća biti u vječnom sada, bez teške prošlosti i sumorne budućnosti. Kada Milosz piše kako je tek povratkom kući, tamo gdje se rodio, povratkom djetetu i djetinjstvu konačno ostvario „dugo željeni povratak“ i pronašao pravu „kompoziciju lišća i cvijeća“, nije li time želio reći kako su se u tom trenutku dijete i starac konačno susreli u jednom neprekinutom sada? U jednom neprekinutom sada gdje je dijete i djetinjstvo bilo podsjetnik starcu i starosti da je vječno sada moguće osjetiti i dok smo fizički živi ako pokušamo starca i njegovu starost vidjeti kao onog dječaka koji se prije osamdeset godina radovao cvijeću i lišću i njihovim mirisima.

Postoji definicija sreće koja kaže da je sreća posjedovanje punine života u njegovoj neprekinutosti. Što god ova definicija značila i kako je god tumačili sami sebi, u njoj ima istine da svi želimo nekakvu puninu života i ne želimo da taj život završi. Sreća kao neprekinuti odnos između djeteta i starca, između djetinjstva i starosti javlja se, nažalost, tek kao bljesak trenutka koji nam izmiče čim ga osjetimo. Nekad ga nismo u stanju ni opisati i kada ga osjetimo, nismo sigurni je li to bila sreća ili osjećaj nostalgije ili čak tuge za djetinjstvom.

Milosz ga je opisao za nas. Opisao ga je kao pronalazak „kompozicije lišća i cvijeća“, kao „dugo željeni povratak“, kao „veliki val osjećanja“ koji nas guta i potpuno obuzima. Nije li nam se dogodilo, možda sada u ovo vrijeme godišnjih odmora kada se vraćamo u velike gradove, košnice koje vječno bruje i čije brujanje nikad ne prestaje, kako stojimo u tišini pred rodnom kućom, putem koji vodi od nje do obale rijeke, kako osjećamo nešto neobično, novo i snažno? Ne pronađe li svatko od nas u kratkom povratku kući, u djetinjstvo tu „kompoziciju lišća i cvijeća“, ne osjetimo li konačno da smo se vratili tragajući za tim „dugo željenim povratkom“ i ne proguta li nas „veliki val osjećanja“ dok kao odrasli ljudi gledamo kuću, njivu, puteljke, cvijeće i drveće?

U tom trenutku, iako smo odrasli, u nama se rađa ono dijete i djetinjstvo i samo netko tko je iskusio isto gledajući nas neće vidjeti odraslog čovjeka koji je došao na odmor. Vidjet će dijete, dječaka ili djevojčicu kako se radosno osmjehuje gledajući kuću, put, voćnjak, cvijeće i lišće. Vidjet će sreću, onaj trenutak kada se odrastao čovjek i dijete spoje u jedno vječno sada, trenutak u kojem se sreća rađa dok, kako veli Milosz, „gledamo livadu“ shvaćajući da smo maštali o povratku u djetinjstvo, tamo gdje smo otkrivali sreću kao trenutak koji brzo dolazi i još brže odlazi.

U Sarajevu, 20. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Luise Schmidt

O krivnji i rijeci

Kada žurimo prema izvoru rijeke ili mjestu gdje se ulijeva u neku drugu rijeku, more ili ocean, zaboravimo da hodamo pored rijeke. Tek kad zastanemo da predahnemo, odmorimo, pogledamo u kartu da vidimo gdje smo, otkrijemo da već duže vremena hodamo uz rijeku i njezinu obalu. Krivnja je poput rijeke. Tek kad zastanemo kroz život da odmorimo, predahnemo, pogledamo gdje se trenutno nalazimo na karti života, spoznat ćemo da smo za nešto krivi ili drugima ili sebi. Uvijek ćemo biti krivi za nešto ili barem osjećati da smo krivi za nešto. Krivi smo za ono što smo učinili drugima ili smo propustili učiniti. Ako smo toliko savršeni da drugi u nama ne može izazvati krivnju, uvijek ostajemo mi sami sa sobom krivi sami sebi što smo nešto učinili ili češće krivimo sebe što nešto nismo za sebe učinili. Uvijek ćemo biti krivi, netko će uvijek pronaći razlog da budemo krivi i onda kada nismo. Ako nitko među ljudima ne može pronaći nijedan razlog naše krivice, mi ćemo to učiniti sami jer iz nekog čudnog razloga kao da ne možemo živjeti ako nećemo moći osjećati krivicu prema drugom ili prema sebi. Uvijek ćemo osjećati da smo za nešto krivi, ali nećemo uvijek razumjeti i shvatiti zašto smo krivi, zbog čega i kome.

Krivnja je poput rijeke koja protječe životom jer kao što rijeku primijetimo kad zastanemo da odmorimo i pogledamo u njezine vode i obalu, tako i krivnju primijetimo i osjetimo tek kada zastanemo nad vlastitim životom ne žureći previše ni prema njegovom kraju i ne osvrčući se uvijek na njegov početak. Krivnja je neobična pojava u životu čovjeka. Ponekad ne znaš ni kada dolazi ni kuda ide ni zašto je tu. Samo se pojavi u životu, iako koliko god naprezao sjećanja i pamćenja, nije ti poznato da si učinio nešto tako strašno da bi te krivnja tako vjerno pratila kao pas koji će radije umrijeti nego izgubiti korak za tobom i ispustiti te iz vida. Je li to stanje čovjekova bića, taj ponekad smetajući osjećaj koji se pojavi kao jedva vidljiva brazgotina ili rez na savršenoj površini života? U bilo kojem trenutku dok žurimo prema mjestu gdje se naš život ulijeva u ocean vječnosti ili dok se prečesto osvrćemo na početak života gdje je sve počelo, ne susrećemo krivnju, onu posebnu krivnju koja se javlja kao osjećaj da smo propustili prije svega za sebe učiniti ono što smo željeli i smatrali najboljim za naš život.

Možda je jedan od najtežih osjećaja onaj kada se čovjek približava ulijevanju zemaljskog života u vječnost i već pomalo čuje vodopad kojim završava rijeka života, osjećaj da je kriv sam sebi jer nije živio onako kako je oduvijek osjećao da treba živjeti. Krivnja koja se tu javlja kao osjećaj koji ne dopušta nutarnji mir i izmirenje sa samim sobom nije ona sitna krivnja jer smo ujutro spavali par minuta duže, a nismo trebali, jer smo za večeru uzeli koji zalogaj više, jer smo par minuta ranije izišli s posla i nitko nije primijetio. Ovo je drugačija vrsta krivnje, bezimena krivnja kojom sami sebe okrivljujemo da nismo odživjeli život kako smo željeli i kako smo ga sebi zamislili, nego smo ga odživjeli na silu i pod moranje, ponekad živeći izvan vlastite životne rijeke kao obični promatrači s obale života. Bezimena krivnja kojoj ne možemo dati konkretno značenje, trajanje, učinjena i neučinjena djela dolazi tek kako se približavamo završetku rijeke života u onim trenutcima kada, iako to možda i ne želimo, nastojimo dati našoj životnoj rijeci određeni oblik i izgled. U trenutku kada zastajemo nad rijekom života jer previše žurimo njezinom kraju ili prečesto se osvrćemo na njezin početak, javlja se ta bezimena krivnja kao osjećaj da od života nismo izvukli sve jer nismo bili dovoljno hrabri, dovoljno jaki, dovoljno moćni, dovoljno slobodni?

Dok žurimo kroz život, ponekad smo svjesni da smo krivi možda za malo jer prema drugima nismo uvijek bili dovoljno dobri, ponekad mislimo da smo krivi za puno jer smo prema drugima bili veoma zli. Kad zastanemo nad rijekom života da je izbliza i u miru promotrimo, najteže će biti ako sebe optužimo da smo samo i isključivo mi krivi za sve, čak i ako u životu nije bilo doista tako. Optužiti samog sebe da sam isključivo samo ja kriv za sve i da je bezimena krivica jedino iskustvo koje imam o životu znači priznati da je iz nekog razloga cijeli život bio promašen. Možda zbog manjka inicijative, zbog manjka životnih okolnosti, zbog nesređenih obiteljskih i poslovnih odnosa? Zastati nad rijekom vlastitog života kao žrtva bezimene krivnje koja poput pritajene i tihe bolesti ne dopušta da sagledamo i ono dobro i plemenito što smo napravili u životu označava trenutak kada netko vlastiti život proglašava promašenim i svu krivnju za tu promašenost preuzima na sebe.

Uvijek ćemo biti krivi ili nekome ili sebi, nekada ćemo biti krivi više, nekada manje, nekada nećemo biti krivi uopće, ali kada sebe optužimo da smo isključivo mi krivi za sve i da drugih krivaca nema, u tom trenutku bezimena krivnja i mi sami s njom uvjerili smo sebe da izvan naše rijeke života nema ništa osim krivnje. Postali smo zarobljenici bezimene krivnje zajedno s našim umom i ono dobro što smo napravili i za druge i za sebe odjednom postaje beznačajno i nevažno, samo pojačava osjećaj krivnje jer bezimena krivnja nas stalno optužuje da smo mogli i trebali više učiniti, iako možda to nije bilo nikako moguće. Nije lako biti kriv za bilo što, ali mora biti pravo mučenje i bol okriviti sebe za sve i tako preuzeti na sebe i onu krivnju koja nije naša i ne pripada nama, nego pripada drugom i on bi je trebao preuzeti, a ne mi.

Bezimena krivnja voli graditi i izgraditi zid oko nas, probuditi u nama osjećaj da smo bezvrijedni i da sve što činimo neće umanjiti njezine žestoke napade i optužbe. Bezimena krivnja nas istovremeno proglašava spasiteljima čovječanstva jer samo mi moramo i trebamo nositi krivnju cijeloga svijeta dok se istovremeno ruga našim malim, ali vrijednim ljudskim naporima da sitne svakodnevne krivnje nastale zbog naših sitnih zala ispravimo i učinimo sebe ljudskijima i čovječnijima. Karakteristika te bezimene krivnje jest što je sva njezina pažnja usmjerena na nas, poput golemog reflektora ili svevidećeg oka prati svaki naš korak, potez, čin i gestu. Svaku našu dobru, sitnu, gotovo nevidljivu gestu dobrote, ljudskosti i plemenitosti bezimena krivnja gleda s visoka, prezrivo i s omalovažavanjem, s uvijek istim izrazom na svom podrugljivom licu: uzalud, nikad nećeš biti dovoljno dobar ili dobra. Tako obuzeti i zarobljeni tom bezimenom krivnjom, odustajemo od sebe, od svojih životnih planova, od svoje slobode, od svoje hrabrosti, od sposobnosti da budemo ljudskiji i čovječniji i da sebe i svijet oko sebe obradujemo malim gestama dobrote i plemenitosti.

Umorni stojimo nad rijekom vlastitog života, ne vjerujemo više da nismo krivi, krivica nas je potpuno zarobila i čak na određeni način se radujemo šumu vodopada kojim se naš život završava i ulijeva u nekakav drugačiji ocean za kojeg se nadamo da u njemu nema tog neugodnog osjećaja da smo krivi jer život nismo odživili kako treba i onako kako smo željeli i voljeli na početku dok smo ga planirali. Teško je biti kriv i nositi krivicu, ali osjećati se krivim za vlastiti život i postojanje obuzet osjećajem bezimene krivnje koja nas stalno podsjeća da smo ili promašili život, ili ga nismo odživjeli kako treba ili kako smo željeli, mora biti još teži osjećaj. Jer kako se sada dok umorni, nezainteresirani i polumrtvi buljimo u rijeku života svjesni da se više puno ne može učiniti, nositi se još i s tom bezimenom krivnjom koja i dobrotu i ljudskost i plemenitost koju smo drugima darovali i oni nama gleda s prijezirom i omalovažavanjem?

Teško je biti kriv i nositi krivnju za ono malo i nevidljivo što svakodnevno činimo jedni drugima, ali biti ili se osjećati krivim za život kojega više ne možemo vratiti natrag je vjerojatno daleko teže. Jer ono što nas optužuje jest bezimena krivnja koja je sam život koji nas proglašava kukavicama, beskičmenjacima, koji nas optužuje da smo krivi što ga nismo prepoznali i odživili kao pravi i istinski ljudski život, nego smo ili glumili da živimo život ili smo bili premalo zainteresirani ili previše odsutni iz života.

Krivnja je poput rijeke kao što je i život poput rijeke. Uvijek je dobro zastati češće nego bi trebalo nad rijekom vlastitog života i vidjeti one svakodnevne krivnje koje od nas traže da se drugima ispričamo, da ih zamolimo za oproštenje za svakodnevne sitne povrede, uvrede i optužbe. Dobro je zastati nad rijekom života da vidimo kakav je njezin oblik i kakav je njezin tok i u kojem smjeru ide. Ne valja žuriti pored rijeke života bez razmišljanja i promišljanja prema njezinom kraju i često se osvrtati na njezin početak jer ćemo zaboraviti da je to naš vlastiti život. A i sitne krivnje, one koje su oprostive, koje nastaju našim svakodnevnicama, neće dobiti priliku da postanu ona ogromna i nepobjediva bezimena krivnja koja nas na kraju optuži da smo promašili život i da je to apsolutna i isključivo naša krivica, iako nemamo nikakvih konkretnih podataka kada, kako i zašto se to dogodilo.

Biti kriv za sve znači biti samooptužen od vlastitog života da ga nismo živjeli kako treba i da smo ga iz nekog razloga promašili, a taj razlog često može biti neka sitna krivnja koja od nas zahtjeva tek malu riječ poput oprosti ili žao mi je, ali ako se sitne krivnje nagomilaju u onu bezimenu krivnju gdje smo optuženi da je sve naša krivica, neće biti moguće pronaći riječi kojim bi ublažili osjećaj koji nas iznutra razdire i razara. Svi smo mi krivi nekad, nekome, za nešto, ali onaj kojega je život optužio da je kriv za sve i da svu krivnju svih svojih promašaja, padova i neuspjeha snosi samo on i nitko drugi, takav je već toliko kriv da i mi kojima je on činio dobro imamo osjećaj da smo mu krivi za njegov život jer optužuje sam sebe da nije bio dovoljno dobar prema nama ili mi nismo bilo dovoljno zahvalni.

Biti kriv za sve, optužen od vlastitog života za sve, mora biti nešto najteže što čovjek može iskusiti za života dok plovi životnom rijekom prema svom kraju. Ima ih koji jako žure tom rijekom upravo zbog toga jer to više ne mogu podnijeti, ima ih koji žure jer nisu svjesni onih krivih ispred sebe, ima ih tu i tamo koji zastanu nad rijekom života, misle i promišljaju i pronalaze sitne krivnje za koje traže oproštenje od drugih i time svoju rijeku života čine bistrom i ugodnom za vlastito putovanje prema oceanu gdje se naš ljudski život ulijeva u vječnost. Tamo gdje svi plovimo. Neki u strahu da će se njihova bezimena krivnja protegnuti u vječnost. Neki nesvjesni te mogućnosti. Neki nadajući se da će njihove sitne krivnje koje primjećuju i s kojima se bore biti zamijenjene vječnošću bez ikakvog osjećaja krivnje.

Svatko od nas plovi svojom rijekom života, ali se one tu i tamo isprepliću kao što svatko nosi svoju krivnju, ali se ona tu i tamo ispreplete s krivnjom drugoga i možda vrijedi pokušati dok još plovimo te krivnje nadilaziti, svladavati i za njih tražiti oproštenje. Nitko ne zna kako je tamo gdje se naša životna rijeka ulijeva u ocean vječnosti. Nijedan koji je kriv nije se vratio kao niti nijedan koji nije kriv. Nekako nam je teško prihvatiti da tamo krivnja i nevinost žive zajedno kao da se ništa nikada nije dogodilo dok smo zajedno plovili. Naše životne rijeke ne pamte i s nama i one prestaju postojati. Ocean vječnosti bi mogao biti nešto drugo. Nešto što pamti kako je koja životna rijeka protjecala i kako je njezin putnik njome plovio.

U Sarajevu, 17. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: enrouteksm

O predrasudama

Kada riječ predrasuda razlomimo na prefiks i glagol, ono što dobijemo jesu riječi pred i rasuditi. Zaključujemo da ove dvije riječi označavaju postupak stjecanja znanja o nečemu o čemu još nemamo znanja ili ga nemamo dovoljno. Riječ predrasuda doživljavamo izrazito negativno kao zlo i kao nešto opasno. Ipak, predrasuda kao stanje je uvijek pozitivna i dobra koliko god mi mislili da nije jer predrasuda ne ovisi o samoj sebi, nego o nama. Postoje predrasude koje su dobre i koje su izvor moguće istine. Kada imamo predrasudu o nekom dijelu grada za koji smo čuli da je noću opasan, u stanju smo pred-rasuđivanja o tome trebamo li proći tim dijelom ili postoji neka druga mogućnost. Mi se ne borimo protiv predrasude o tom dijelu grada, ono što činimo je pred-rasuđivanje o tome što učiniti i kako postupiti. Kako bismo donijeli odluku, naša predrasuda o opasnom dijelu grada zahtijevat će od nas stjecanje znanja o tome kakvi su uvjeti u tom dijelu grada, koliko je stvarno opasno noću i koji je najbolji način da riješimo situaciju i donesemo odluku.

Sve predrasude su dobre ukoliko čovjek ima želju steći znanje o onome o čemu treba donijeti sud i mišljenje jer će pogrešne sudove o nečemu pobijediti znanjem, a dobre sudove će sam produbiti dodatnim znanjem o nečemu. Jedini neprijatelj čovjeku u njegovim predrasudama je lijenost da zna i spozna. Čovjekovom umnom lijenošću predrasude se množe, predrasude s dobrim znanjem se ne iskorištavaju, a predrasude s pogrešnim znanjem se produbljuju i na taj način čovjek postaje trajno opterećen predrasudama koje više ne može pobijediti. Dobro je imati predrasude jer su one naša prethodna razmišljanja i promišljanja o onome o čemu još nismo donijeli konačni sud i ne znamo sve o tome. Dobre i pozitivne predrasude kojima imamo okrnjeno, ali ispravno znanje o nečemu trebale bi nas potaknuti da produbimo znanje o dotičnoj stvari ili osobi. Kao kada dvoje zaljubljenih imaju predrasude jedno o drugom, te predrasude ne moraju biti negativne i zlobne, one mogu biti prethodna razmišljanja o osobi prije nego se osobu dobro upozna i mogu biti dijelom istinite o dotičnoj osobi. Sada je potrebno potruditi se oko znanja da se ono što se zna još više kroz znanje o dotičnoj osobi produbi.

Negativne predrasude su neznanja o nečemu ili nekomu koje prethode našem sudu o tome. Čak su i one dobre ukoliko postoji znanje kojim će čovjek nadići vlastitu umnu lijenost jer će novim znanjem ispraviti ono pogrešno što je mislio da je znanje o nečemu ili nekomu. Sve predrasude i one u kojima ima istine i one koje su ispunjene neznanjem jer ništa ne znamo su samo prethodna razmišljanja o nečemu o čemu bi trebali još puno učiti i zato je umna lijenost najveći prijatelj predrasuda i ide s njima ruku pod ruku. Umna lijenost odbijanje da se uči i zna je naš najveći neprijatelj jer nas uvlači duboko u svijet predrasuda gdje s vremenom prestanemo razlikovati dobre od loših. Umno lijeni, smatrajući se hrabrima, otići ćemo bez ikakvog opreza u opasni dio grada misleći da u našoj predrasudi o tome dijelu grada nema istine koju je trebalo produbiti znanjem. Umno lijeni, smatrajući se mudrima, bez ikakvog razloga optužit ćemo voljenu osobu za puno toga na temelju predrasuda koje sadrže neznanje jer nikad nismo htjeli biti dovoljno zainteresirani da znanjem i spoznajom nadiđemo predrasudu o osobi koju volimo.

Sve predrasude vode uvijek prema istini. Kada dobru predrasudu u kojoj već ima istine i znanja produbimo kako bismo više spoznali, znat ćemo i više istine kao što je slučaj s opasnim dijelom grada o kojem već imamo neko ispravno znanje. Kada lošu predrasudu u kojoj je puno neznanja pokušamo produbiti kako bismo više spoznali, otkrit ćemo da je ono što smo imali bilo neznanje i neistina i da ćemo tek novim znanjem svladati predrasudu kao što je slučaj kada zaljubljen otkrije pravu istinu o osobi u koju je zaljubljen i shvati da je njegova predrasuda bila ispunjena neznanjem.

Ne treba drugoga suditi prejako zbog njegovih predrasuda jer ih svi u sebi nosimo o mnogim stvarima, događajima i ljudima oko sebe. Ne treba ga suditi niti ga proglašavati zlim ukoliko u njemu postoji istinska želja i napor da pobijedi umnu lijenost kao izvor vlastitih predrasuda. Ukoliko u njemu ne postoji nikakva želja da savlada svoju umnu lijenost, nego umnu lijenost smatra vrlinom, takvom je onda teško ili gotovo nemoguće pomoći. Naše predrasude potječu od naše umne lijenosti koja je usmjerena ne toliko protiv svakog znanja i spoznaje, nego naš um pretvara u indiferentnu i nezainteresiranu aktivnost za bilo kakvo znanje i spoznaju o nečemu o čemu imamo predrasude bilo pozitivne bilo negativne.

Jer nas sve predrasude dovode do istine kao pred-suđenja o nečemu o čemu trebamo još učiti i proširivati naša znanja i spoznaje, umna lijenost je pravi neprijatelj pred kojim stojimo, ali ga ne primjećujemo ili ga dosad nismo vidjeli. Imati predrasude znači tragati za znanjem i spoznajom o svemu o čemu nešto znamo, ali naše znanje treba dubinu i širinu kako bismo kroz predrasude došli do istine. Biti umno lijen znači odbiti priliku da predrasude u kojima ima istine i znanja produbimo i spoznamo i znamo više, znači odbiti priliku da predrasude u kojima je sadržano neznanje nadiđemo ispravnim znanjem. Imati predrasude je dobro ukoliko niste umno lijeni. Ukoliko ste umno lijeni, nijedna predrasuda neće za vas uroditi dobrim znanjem i spoznajom. Zato predrasude nisu naši neprijatelji, nego je to umna lijenost.

Umna lijenost je jedna univerzalna predrasuda o predrasudama prema kojoj sve predrasude treba ostaviti onakvima kakvima jesu bez da ih se spozna, produbi, ukloni novim znanjima i spoznajama. Biti umno lijen najopasnija je i najgora od svih predrasuda jer jedina tvrdi unaprijed da posjeduje apsolutno znanje o svemu i da se ništa novo niti može niti treba znati i spoznati i da sve predrasude trebaju ostati tamo gdje jesu i kako smo ih zatekli u našem umu. Vječne, nepomične i nepromjenjive, međusobno izmiješane gdje više nije moguće razlikovati pozitivne od negativnih predrasuda. Ono što umna lijenost pokušava učiniti s našim umom jest uvjeriti nas da predrasude ne vode nigdje i ničemu, pogotovo ne vode k znanju i spoznaji i istini i da je najbolje ostati u stanju okrnjenog znanja i neznanja. Umna lijenost ne voli promišljati i razmišljati, nego radije izriče gotove sudove i mišljenja bez prethodnog prosuđivanja i rasuđivanja.

Predrasude, kakve god jesu, zahtijevaju napor, traže promišljanje i razmišljanje, zahtijevaju da budu rasuđene prije nego li se o nečemu donese konačan sud ili presuda. Umna lijenost ih ne voli i ona operira gotovim sudovima i presudama bez prethodnog promišljanja i razmišljanja uvjerena kako posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Predrasude nisu takve i one nas stalno poučavaju kroz iskustvo da uvijek moramo učiti, proučavati, proširivati horizonte naših znanja i spoznaja. Predrasude mogu biti formirane kao nešto loše i pogrešno ispunjeno neznanjem, ali potraga za znanjem i novom spoznajom i takve predrasude pretvara u nešto dobro jer njihovim uklanjanjem stječemo novo znanje i spoznajemo istinu o nečemu ili nekomu. Predrasude su formirane i kao nešto dobro, kao pred-suđenja o nečemu o čemu imamo nešto dobrog i ispravnog znanja i istine koje sada treba dalje produbiti i utvrditi. Predrasude su poput poniznih mudraca koji nas stalno podsjećaju da u potrazi za znanjem i istinom nikada ne možemo reći kako smo konačno dospjeli do apsolutnog znanja i spoznaje o svemu, nego da sa svakom predrasudom, svakim pred-suđenjem o nečemu ili nekomu dobivamo priliku za novo znanje i spoznaju, dobivamo priliku da znanje istine produbimo ili ga ispravimo jer nije bilo istinito. Umna lijenost je poput oholog božanstva koje smatra da nema novih znanja i novih spoznaja, da je sve apsolutno u njenim rukama i da je bilo kakav trud oko znanja koje proizlazi iz naših predrasuda osuđen na propast.

Čovjek koji je pun predrasuda o svemu nije opasan ukoliko nije umna lijenčina. Međutim, umna lijenčina bez ijedne predrasude je opasan i za sebe i za one oko sebe jer njime vlada predrasuda svih predrasuda prema kojoj on posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Čovjek pun predrasuda spreman na učenje i stjecanje znanja i istine nije uvijek lak na obaraču i ne osuđuje i ne presuđuje odmah bez promišljanja. Umna lijenčina, pogonjen jedinom predrasudom koju ima o svom apsolutnom znanju i prije nego se susreo s vama već je povukao obarač, osudio vas i presudio vam jer o vama već zna sve i nema se tu što novog naučiti i spoznati. Ne treba se bojati predrasuda čovjeka otvorena i zainteresirana uma da uči, spozna i otkrije istinu, ali umnog lijenčinu koji sve nas ljude s ponekim predrasudama unaprijed osuđuje i presuđuje nam, treba zaobilaziti u širokom luku. Jer mi možemo svoje predrasude nadići, izliječiti, otkriti nova znanja i istine ukoliko nismo umno lijeni, ali onaj koji je umno lijen ima najopasniju od svih predrasuda, predrasudu prema kojoj nema nikakvog znanja, spoznaje i istine i da sve treba ostati kako jest bez da se išta novo nauči i spozna jer sve se već zna i sve je kristalno jasno.

Od ove predrasude počinju kasnije i one predrasude koje uzrokuju i puno opasnije posljedice i tamo gdje je puno predrasuda i ljudi koji ih žele spoznati i nadići nije toliko opasno. Ali tamo u svijetu umnih lijenčina je jako opasno jer tamo je već potpuno jasno tko je dobar, tko je zao, tko posjeduje istinu, tko ne posjeduje. U našem svijetu predrasuda nije uvijek toliko opasno živjeti, ali svijet umnih lijenčina je jako opasan svijet jer to je jedini svijet bez ijedne jedine predrasude. Takav svijet nije normalan i to znamo mi u normalnom svijetu koji se svaki dan borimo sa svojim predrasudama otkrivajući nove spoznaje, znanja i istine o sebi, o svijetu i ljudima koji nas okružuju.

U Sarajevu, 14. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tero Vesalainen

O bespomoćnosti

U romanu Sljepilo portugalskog pisca Josea Saramaga uvodna scena prikazuje sliku užurbanog grada. Pješaci, semafori, gužva, auta i buka. U jednom trenutku jedan automobil ostaje stajati na zelenom svjetlu. Nestrpljivi vozači počinju galamiti i vikati nesvjesni da je vozač iznenada bez ikakvih prethodnih simptoma ili bolesti očiju oslijepio. Uskoro se broj slijepih povećava i stvara se karantena u napuštenoj ludnici u kojoj se smještaju svi koji su oslijepili. Među njima jedna žena, supruga oftalmologa, nije slijepa i ona im služi kao vodič. Vojska je ogradila karantenu, nitko ne smije izići u slučaju pokušaja bijega, vojska ima naredbu pucati na bjegunce. Sljepci unutar ludnice su prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju. U tom snalaženju i pokušaju da izgrade barem malo uredan svijet slijepih dolazi do sukoba, otimanja hrane, silovanja i ubojstva. Saramago slika vrlo uznemirujuću sliku čovjeka spremnog na sve kada se nađe u situaciji da se mora ponašati poput životinje da bi se izborio za vlastiti život kroz borbu za hranu i mjesto odnosno krevet u spavaonici gdje je već i previše onih koji su slijepi.

Saramagov roman prikazuje i osjećaj kojega zovemo bespomoćnost i prikazuje ga na više načina koji nam izmiču kada promišljamo o bespomoćnosti. U svijetu u kojem su svi slijepi, oči žene jednog oftalmologa su jedine ljudske oči koje vide. Na trenutak se čovjek zamisli nisu li njezine oči najmoćniji predmeti na svijetu samo zato jer vide u moru slijepih koji ne vide ništa osim bjelinu pred očima poput guste magle? Ipak, i ona će u jednom trenutku poželjeti da je slijepa, da ne vidi svu strahotu i bijedu čovjekovog ponašanja u životinjskim uvjetima. I ona koja jedina ima sposobnost vida, bespomoćna je pred čovjekovom rušilačkom snagom kada se nađe u brutalnim okolnostima preživljavanja. Njezine oči koje vide su bespomoćne jer se ne mogu zatvoriti i ne žele oslijepiti kao oči ostalih kako bi sljepilo sakrilo ljudsku brutalnost jednih prema drugima. Njezine oči prisiljene su gledati kako se čovjek kreće od bespomoćne životinje do divlje zvijeri u samo nekoliko trenutaka između držanja za zidove dok hoda i trenutka kada nastupi borba za hranu.

U nekom trenutku sljepilo zahvaća i vojnike i cijeli grad tako da slijepi ostaju prepušteni sami sebi. Njih nekoliko vođeni njezinim pogledom polako napuštaju ludnicu i odlaze u grad u kojem su do jučer normalno živjeli. Obilaze svoje stanove, dodiruju poznate predmete. U jednom trenutku žena opisuje svojim suputnicima što sve vidi. Vidi korov, propale ceste, uništene zgrade, uništene automobile, uništene bolnice. Sve što je čovjek izgradio propada jer je čovjek postao bespomoćan gubitkom vida.

Jedna od upečatljivih poruka Saramagovog romana jest kako sve što je čovjek stvorio postaje bespomoćno ukoliko je i sam čovjek bespomoćan. Sve što je čovjek za sebe stvorio i izgradio bez njega je bespomoćno i osuđeno na propast i propadanje. Ta scena bespomoćnosti svega što je čovjek napravio posebno je opipljiva u trenutku kada oftalmolog, još uvijek slijep, dolazi u svoju ordinaciju i dodiruje instrumente nesposoban upotrijebiti bilo koji od njih jer ne vidi. Sve što smo kao ljudi za sebe izgradili bez nas je bespomoćno i bez nas propada ukoliko smo i mi sami bespomoćni jer što uopće znači bolnica, autocesta, automobil, banka, trgovački centar u jednom gradu u kojem su svi slijepi i nitko ne vidi osim jedne jedine žene?

Saramago slika bespomoćnost kao trenutak u kojem imamo na raspolaganju sve što za nas ne može učiniti ništa niti možemo upotrijebiti što nam je na raspolaganju. U Saramagovom romanu bespomoćnost čovjeka da si pomogne u svom sljepilu i bespomoćnost sve silne tehnologije koju je čovjek poradi sebe stvorio da ga oslobodi sljepila pokazuje kako bespomoćnost nije samo privilegija čovjeka ukoliko se može nazvati privilegijom, nego bespomoćnost zahvaća i sve ono što je čovjek stvorio svojim rukama da sebi život učini boljim i kvalitetnijim. Saramago slika odnos bespomoćnosti gdje čovjekova bespomoćnost sve drugo čini također bespomoćnim i sklonim propadanju i uništenju ukoliko čovjek nije sposoban koristiti što je za sebe stvorio.

Slika koja prikazuje scenu u romanu kada žena koja jedina vidi gleda grad, ulice, automobile koje je već zahvatilo propadanje pokazuje koliko je svijet kojega je čovjek izgradio bez njega bespomoćan i osuđen na propast. Bespomoćnost je raspolagati svime što za nas ne može učiniti ništa. Grupice slijepih koje se susreću nasumice u romanu dok lutaju gradom imaju na rapolaganju cijeli grad i njegovu infrastrukturu, ali bez njihovog vida grad je bespomoćan, bespomoćne su bolnice, bespomoćni su lijekovi, nema struje pa su bespomoćne hidrocentrale, nema prijevoza jer su bespomoćni automobili i gradski prijevoz. Čovjekova bespomoćnost oslikana kroz sliku epidemije sljepila paralizirala je cijeli grad i možda cijeli svijet. Ukupan čovjekov svijet i sva čovjekova moć i tehnologija stali su jer su dva oka prestala gledati i izgubila vid. Dva oka toliko znače da mogu pokrenuti čovjekov svijet ukoliko se ujedine, kao što cijeli svijet postaje bespomoćan kada ljudske oči izgube vid i oslijepe. Imati sve na raspolaganju, a ne moći to upotrijebiti na bilo koji način i ne moći ga spasiti od starenja i propadanja znači biti bespomoćan.

Saramagov roman podsjeća na duboki i presudan utjecaj čovjekove bespomoćnosti na njegov vlastiti svijet. Ne samo svijet koji ga okružuje poput grada, ulica, automobila, bolnica, vojarni i hidroelektrana, nego i njegov osobni i privatni svijet, svijet njegovog stana i njegove dnevne sobe gdje njegova bespomoćnost također pronalazi način kako će osobne predmete učiniti bespomoćnima prekrivajući ih slojevima prašine i znacima habanja. Imati na raspolaganju sve i istovremeno ne moći ništa od toga upotrijebiti da si pomognem Saramagova je slika moje osobne i privatne bespomoćnosti koju Saramago oslikava likovima koji ulazeći u svoje domove pronalaze stvari i predmete koji su nekad imali svrhu i upotrebu, a sada se neupotrebljivi jer sam bespomoćan.

Razmišljati o bespomoćnosti naviknuti smo iz perspektive prvog lica, iz perspektive mene koji sam bespomoćan ili bespomoćna. Moja bespomoćnost će druge stvari i druge predmete učiniti također bespomoćnima jer moja bespomoćnost nikad nije isključivo moja, ona uvijek zahvaća ono što sam za sebe stvorio kao čovjek. Stvari i predmeti u kući, u stanu, u gradu, u ulici postat će bespomoćne ako sam bespomoćan. Od onih malih sitnih predmeta poput naočala jer više nemam vid, pa do velikih i prevažnih ljudskih građevina poput puteva i cesta ukoliko su svi sljepci i nitko više ne može voziti jer ne vidi. Je li jedna od Saramagovih ideja bila i ta da skrene pozornost čovjeku na to kako njegova bespomoćnost zaustavlja svijet i otvara prostor za propadanje svega onoga što je čovjek izgradio i da jedna žena koja vidi u mnoštvu slijepaca je također bespomoćna jer ne može oslijepiti a želi?

Roman završava kao i što je započeo. Iznenada, bez objašnjenja svima se postupno vraća vid, jedino žena koja je jedina vidjela tijekom epidemije sljepila iznenada oslijepi utapajući se u bjelinu kroz koju se ne vidi ništa. I dok je jedina imala privilegiju da ne bude slijepa, bila je bespomoćna sakriti pogled od strahota koje su ljudi činili jedni drugima i sada kada jedina oslijepi dok se svima vraća vid, odlazi u bespomoćnost.

Je li Saramago htio oslikati čovjeka u ekstremnim uvjetima ponašanja kada se bori za život ili je htio opisati bespomoćnost kao temeljno čovjekovo iskustvo bilo da je jedini koji vidi među slijepima, bilo da je jedini slijep među onima koji vide? Ili je Saramago opisao koliko čovjekova bespomoćnost utječe na sve što je čovjek stvorio i za sebe napravio, kako cijeli čovjekov svijet postane bespomoćan bez čovjeka i bude osuđen na propadanje ukoliko je sam čovjek bespomoćan upotrijebiti ono što je za sebe stvorio i izgradio?

U Sarajevu, 5. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 123RF Premium

O zahtjevu

Sloboda drugoga ponekad je prepreka našim zahtjevima koje pred njega stavljamo. Previše zahtjeva zamagljuje njegovu slobodu. Zahtijevamo naviknuti kako drugi mora ispuniti zahtjev. Ponekad preslobodni u svojim zahtjevima drugome oduzimamo slobodu da se prema našem zahtjevu postavi. Naše zahtijevanje onako kako ga mi ponekad razumijemo podrazumijeva da drugi ne može biti slobodan u odgovoru na naš zahtjev. Može biti slobodan samo da zahtjev ispuni, ali ne može biti slobodan da zahtjev odbije. Ako je naše razumijevanje drugoga takvo da on mora ispuniti naš zahtjev, gdje je tu njegova sloboda? Zahtijevamo bez slobode za onoga koji treba dati odgovor našem zahtjevu. Njegova sloboda je smetnja i prepreka i lako ukidamo njegovu slobodu tako što ga prisilimo da naš zahtjev ispuni. Sebe smatramo slobodnima da drugog prisilimo na sve naše zahtjeve, ali njemu ne dopuštamo da bude slobodan i dadne negativan odgovor i odbije nas. On je slobodan, ako se tu može nazvati slobodom, da naš zahtjev ispuni. Naviknuti na zahtijevanje i ispunjenje isključivo naših prohtjeva, drugome smo potpuno oduzeli slobodu da slobodno odgovori.

Zahtjev uvijek uključuje slobodu. Zahtijevati nešto od osobe zahtijeva od nas da računamo s njegovom ili njezinom slobodom i samo zahtjev koji potpuno uključuje slobodu drugoga može se definirati kao istinski zahtjev. Sve drugo zahtijevanje kojim isključujemo slobodu drugog jest ropstvo i prisila. Teško je prihvatiti slobodu drugoga kada je riječ o našim zahtjevima. Njegovo odbijanje naših zahtjeva redovito protumačimo kao njegov bezobrazluk, zloću, pokvarenost, dvoličnost, ali se ne sjetimo njegove slobode kojom ako želi može odbiti sve naše zahtjeve. Ne mora imati nikakav racionalan razlog osim vlastite slobode kojom odlučuje da nam zahtjev neće ispuniti. Zahtijevamo jedni od drugih, ali ne poštujemo previše slobodu jedni drugih kada na zahtjeve treba odgovoriti. Unaprijed za drugoga odlučimo kako nije slobodan odgovoriti na naš zahtjev negativno i odbiti ga.

Zahtijevajući od drugoga ispunjenje onoga što tražimo, s vremenom postanemo duboko uvjereni i da drugi niti može niti treba biti slobodan kada odgovara na naše zahtjeve. Iz te naviknutosti da drugi uvijek odgovara potvrdno na naš zahtjev, ponekad se rodi šokiranost jer je drugi odjednom zahtjev odbio. Međuljudski odnos između nas dvoje nailazi na kušnju kada se radi o odnosu naših i tuđih zahtjeva i naše međusobne slobode. Je li naš odnos loš i hoće li propasti ako odbijem zahtjev jer sam slobodan odbiti ga? Je li mudro ponekad odbiti tuđi zahtjev kako bismo pokazali da smo slobodni bez ikakvog daljnjeg objašnjenja? Je li poželjno nakon mnogo ispunjenih zahtjeva odbiti nekome zahtjev objašnjenjem kako sam to učinio jer sam slobodan i jer je to moj izbor bez ikakvog dodatnog tumačenja? Je li drugi zaista loš i zao ako iz svoje čiste slobode naš zahtjev odbije ili smo mi otupili na tuđu slobodu pa svako odbijanje našeg zahtjeva zovemo pokvarenošću i zloćom? Možda smo mi postali loši jer više nismo sposobni prihvatiti slobodu odbijanja našeg zahtjeva na koju nailazimo? Ili ako smo mi oni koji stalno ispunjavamo tuđe zahtjeve, gdje je naše ispunjenje tuđih zahtjeva postalo identično govoru o tome kako sam dobra osoba, je li nas strah odbiti tuđi zahtjev jer odbijanjem valjda postajemo zli ljudi? Kako povući granicu između stalnih tuđih zahtjeva i naše slobode?

Onaj koji stalno postavlja zahtjeve i zahtjeva, nesvjestan je problema slobode drugoga koji mu na zahtjeve treba odgovoriti. Onaj koji zahtjeve uvijek ispunjava, opet je previše svjestan problema vlastite slobode koja za njega više nije sloboda jer više ili ne može ili ne smije odbiti nijedan tuđi zahtjev. Postao je rob tuđih zahtjeva i njegova sloboda odbijanja da zahtjev ispuni protumačit će se kao negativnost. Međutim, pozitivno je ponekad odbiti ispuniti tuđi zahtjev ako ništa da se drugom podsvijesti kako sam slobodan čovjek i ne moram svaki njegov zahtjev uvažiti i ispuniti. Za onoga koji je navikom postao osoba koja isključivo ispunjava zahtjev, iskustvo odbijanja zahtjeva je pozitivno i oslobađajuće. Ponovno otkriva svoju slobodu kao sposobnost da kaže ne želim ili neću. Za onoga koji je navikom postao osoba kojoj se zahtjevi isključivo ispunjavaju, iskustvo odbijanja zahtjeva je negativno i u napasti je drugoga koji je odbio zahtjev ispuniti proglasiti zlim čovjekom.

Je li čovjek zao i je li odbijanje zahtjeva zlo? Vrijeme i ljudi s kojima živimo danas ponekad su nenaviknuti na odbijanje njihovih zahtjeva jer zahtjev je postao magična riječ kojoj je ponekad neopravdano dana prejaka moć u našim međuljudskim ophođenjima. S druge strane, riječ sloboda u odnosu na zahtjev toliko je izblijedila da je ponekad i pomisao na nju uzeta kao nešto ružno i zlo. Zahtjev se mora ispuniti i nema te slobode koja bi se mogla i smjela suprotstaviti zahtjevu koji se pred nju postavlja. Sloboda je dopuštena samo kao ispunjenje zahtjeva, ali sloboda koja bi ponekad i mogla i trebala i morala zahtjev odbiti ne nailazi uvijek na razumijevanje i toleranciju. Zahtjev je počeo dominirati čovjekom i ugrozio je slobodu drugoga na kojega se zahtjev odnosi posebno ako bi ta sloboda pomislila da zahtjev odbije. I kad bi sloboda odbijanja zahtjeva uspjela i odbiti neki zahtjev, količina objašnjenja koja se mora dati za takav čin je tolika da se sama sloboda obeshrabri pred zahtjevom i ponizi se pred njim i pretvori u ropkinju koja samo ispunjava i nikad ne odbija.

Sloboda koja odbije zahtjev bez objašnjenja samo zato jer slobodna i ništa više je postala ili rijetkost ili blasfemija ili grijeh. Drugi koji bi na naš zahtjev odgovorio kako ga ne želi ispuniti jer je slobodan i ništa više, za nas je poput nekakvog zločinca. Zar se drugi smije usuditi odbiti zahtjev samo svojom vlastitom slobodom bez objašnjenja? Takvo nešto je nedopustivo, ali je itekako dopušteno zahtijevati bez objašnjenja i razumijevanja i pokušaj drugoga da zahtjev odbije smatrat će se neoprostivom uvredom. Možda i zato naši ljudski odnosi stradavaju i propadaju jer smo zaboravili na slobodu drugoga da ne uvaži naše zahtjeve i jer smo se previše navikli da je zahtjev po svojoj naravi takav da bilo kakvo odbijanje da ga se ispuni mora biti veliko zlo koje nam drugi čini.

Zahtjev je gospodar slobodi i sloboda može biti samo ropkinja ispunjenja zahtjeva. Njezino odbijanje da ispuni zahtjev nije prihvatljivo. Veoma ih je puno koji zahtijevaju, vrlo je malo onih koji su hrabri i kuražni odbiti zahtjev bez objašnjenja samo zato jer su slobodni i to istaknuti kao glavni razlog odbijanja. Ponekad se zahtjev mora odbiti i ne treba ga se ispuniti ako ništa radi toga da čovjek vrati sjećanje na slobodu koju ima jer moguće je da je zbog stalnih ispunjavanja zahtjeva zaboravio da je slobodan. Gdje svi zahtijevaju nenaviknuti na odbijanje kojega smatraju iskonskim zlom nema puno slobodnih i ako su slobodni oni su zli kao i njihovo odbijanje. Zahtjev ne podnosi slobodu i teško se s njom nosi i moj zahtjev teško se nosi sa slobodom drugoga.

Opet, zahtjev je besmislen ako se ne može ponekad odbiti jer onda tu nema nikakve slobode. Sloboda traži zahtjev da bi se dokazala kao sloboda i njegovim prihvaćanjem i njegovim odbijanjem, ali zahtjev ne traži slobodu jer zahtjev traži da se dokaže prihvaćanjem. Kad ga se odbije, on prestaje biti zahtjev i postaje nešto drugo. Zahtjev nužno teži isključivo prihvaćanju i odbijanje nije njegova opcija. Sloboda teži i prihvaćanju i odbijanju i oboje su njena opcija. Međutim, sloboda koja samo prihvaća zahtjev koji se ionako mora prihvatiti jer je to njegova narav nije sloboda nego ropstvo. Sloboda koja odbija zahtjev jer je to protiv naravi zahtjeva je istinska sloboda i zato odbijanjem tuđeg zahtjeva potvrđujem da sam slobodan.

Odbijanje i neispunjavanje zahtjeva su znaci slobode, a ispunjavanje zahtjeva bez odbijanja znak je ropstva. Zato zahtjev i sloboda dolaze u sukob jer se sloboda potvrđuje odbijanjem zahtjeva, a zahtjev se želi potvrditi kao zahtjev odbijanjem slobode i zahtjevom slobodi da ga prihvati i ispuni. Naši međuljudski odnosi grade se i razgrađuju na tom odnosu mog zahtjeva i slobode drugoga. Odnos će rasti ako odbijanje mog zahtjeva vidim kao potvrdu slobode drugoga, a ne kao zlo. Odnos će se gasiti ako to ne vidim jer u svakom zahtjevu kojega stavljam pred drugog, drugi postoji kao sloboda odbijanja mog zahtjeva. Prihvaćanjem njegovog odbijanja potvrđujem njegovu slobodu kao što i on odbijanjem potvrđuje da sam i ja slobodan ponekad nemati nikakav zahtjev prema njemu osim moje slobode da ne zahtijevam ništa od njega.

U Sarajevu, 28. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

O intimnosti

Intimnost otkrivanja i skrivanja je odnos tijela i pogleda u kojoj se otkriveno tijelo izlaže skrivenim pogledima. U tom odnosu između otkrivenosti tijela i skrivenosti pogleda koji ga promatraju svijet je danas pronašao definiciju intimnosti. Biti intiman znači otkriti tijelo do kraja pogledima koje ne vidimo i koji su skriveni. Intimnosti otkrivanja i skrivanja tijelo i pogled su dovoljni da se ona samoproglasi jedinom i apsolutnom intimnošću krajnjim ishodom i sadržajem intimnosti koja postoji između dvije osobe. Intimnost otkrivanja i skrivanja ne komunicira, nego se odvija u šutnji i nijemosti između tijela koje je otkriveno i nepoznatog pogleda koji šutke krijući se promatra tijelo. Intimnost otkrivanja tijela skrivenom pogledu je gluha i nijema intimnost gdje komunikacija ne postoji niti za njom ima potrebe. Komunikacija je samo smjetnja intimnosti jer u slučaju komunikacije pogled ne bi ostao skriven, a možda bi i tijelo željelo sakriti se pred skrivenim pogledom. Nasuprot njoj stoji intimnost komunikacije koja je odnos sebedarja i povjerenja u kojoj se sebedarje želi darovati i tako komunicirati s drugom osobom i u kojoj povjerenje želi samo sebe povjeriti drugoj osobi. Sebedarje i povjerenje ne mogu šutjeti i po svojoj naravi oni moraju komunicirati i za međusobnu komunikaciju zahtjevaju razgovor i slušanje. Intimnost otkrivanja i skrivanja i intimnost komunikacije se razlikuju u svom odnosu prema čovjekovom tijelu jer ga u konačnici ova prva ne cijeni i odbacuje i ne smatra ga važnim elementom intimnosti, a druga ga smatra važnim i potrebnim.

Intimnost otkrivanja i skrivanja je uvijek skrivanje od drugog i skrivanje od njegovog povjerenja i vlastitog sebedarja, bježanje od razgovora i slušanja. Ogrnuta u tijelo ponekad ne dopušta sebedarje nego odlučuje da je otkrivanja tijela skrivenom pogledu jedina intimnost koja postoji. Tako sebedarje i povjerenje padaju u drugi plan zarobljeni tijelom koje šuti izloženo skrivenom pogledu. S vremenom povjerenje i sebedarje oslabe ili izblijede i intimnost ostane tek kao tijelo i dok postoji mladost tijela i zategnutost kože vjeruje se da postoji i intimnost. Kada mladost tijela počne propadati i ljepota i sjaj kože oslabi i ono što se mislilo da je bila intimnost prestaje. Intimnost otkrivanja i skrivanja, ona koja se manifestira tijelom uzima se kao temelj i početna točka povjerenja i sebedarja tako da se izlaganje vlastitog tijela smatra sebedarjem, a onaj koji tijelo gleda ili ga koristi je simbol povjerenja. Čovjek ne uspostavlja sebedarje i povjerenje isključivo tijelom, nego daleko više vlastitom nutrinom, ali svijet u kojem živimo ne komunicira nutrinom, samo šutke izlaže tijelo skrivenim i nepoznatim pogledima.

Izlaganje tijela pretvoreno je u čin sebedarja, a njegovo promatranje i gledanje pretvoreno je u čin povjerenja iako se ne može izbjeći pitanje u čemu je sebedarje kad se izlaže vlastito tijelo tisućama nepoznatih očiju i u čemu je povjerenje kada te iste oči gmižu tijelom i bez imalo povjerenja u pogledu tijelo promatraju poput zmije koja čeka da proždre svoj plijen? Intimnost otkrivanja i skrivanja ona u kojoj tijelo čeka da bude razgolićeno pogledom s kojega će nestati svaki osjećaj stida gdje pogled na tijelo odiše svim osim stidom i poštovanjem prema tom istom tijelu neće donijeti onu intimnost koju čovjek duboko želi kada razmišlja o tome da sebe preda tuđem povjerenju, onda kada želi uspostaviti odnos između svog sebedarja i samodarivanja s povjerenjem u očima drugog.

Tijelo je sposobno za intimnost, no njegovo sebedarje i povjerenje završava tamo gdje završava naše fizičko biće i fizički svijet koji ne teže uvijek tome da se ljudi samodarivaju tuđem povjerenju niti zahtjevaju da tuđe povjerenje bude ispitano, preispitano i provjereno kako bi zaslužilo da mu se čovjek potpuno preda. Svijet živi u razdoblju intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela nepoznatim očima i nepoznatim pogledima gdje se sebedarje mjeri otkrivenošću vlastitog tijela i količinom pogleda koji ga promatraju.

Što otkrivenije tijelo i što više pogleda označava više sebedarja i povjerenja. Odatle i potreba da se tijelo izlaže na sve moguće načine i onaj koji ga izlaže smatra se najvećim samodarovateljem. Odatle i potreba da se pogledi bez ikakvog stida i srama koji promatraju tijelo nazivaju povjerenjem i što više pogleda na tijelo rađaju jačim povjerenjem. Ali tko tu dariva samog sebe i tko je tu nositelj povjerenja? Kakvo sebedarje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja gdje čovjek vlastito tijelo izloži bezbrojnim pogledima? Kakvo povjerenje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja u kojoj skriveni i tajni pogledi gledaju tijelo koje ne zna da ga se gleda?

Intimnost otkrivanja i skrivanja ne zahtjeva razgovor i slušanje, njoj su dovoljni tijelo, šutnja i pogled da sebe predstavi kao smisao odnosa između dvije osobe kao krajnji ishod intimnosti između dvoje ljudi. Intimnost otkrivanja i skrivanja u otkrivanju tijela nepoznatim pogledima i očima ne rađa osjećajem sebedarja, nego generira osjećaj nepovjerenja jer nema nade da će se u pogledima nepoznatih očiju pronaći tragovi povjerenja koji su potrebni za potpuno sebedarje.

Intimnost komunikacije u kojoj čovjek sebe predaje drugom nije predavanje tijela nepoznatom pogledu, nego predavanje vlastitog bića u potpunosti biću drugoga kroz razgovor i slušanje. Tu se bez straha u intimnosti komunikacije susreću dvije ljudske nutrine potpuno predane onomu što trebaju učiniti kako bi bile intimne. Nutrina kojoj se može apsolutno vjerovati i nutrina koja se zbog tog povjerenja odlučuje na potpuno sebedarje. Intimnosti komunikacije tijelo nikada neće biti dovoljno, ona uvijek teži potpunom stapanju s drugim s cijelim njegovim bićem i tijelo koje prvo uspostavlja odnos između dvoje kasnije ostaje po strani kako bi osobe stupile u intimnost komunikacije gdje se njihova nutarnja bića kroz povjerenje i sebedarje spajaju u jedno biće u jednog čovjeka u jednu osobu. Intimnost komunikacije povremeno je prezrena i odbačena kao slabost i nesposobnost, često optuživana da idejama sebedarja i povjerenja, razgovora i slušanja čovjeka sputava u njegovoj želji i strasti da tijelo bude početak i kraj svake intimnosti. Često optuživana da svojim zahtjevima za razgovorom i slušanjem ne dopušta da pogledi ostanu skriveni dok promatraju otkriveno tijelo.

Ali što kada tijelo prestane biti privlačno nepoznatim pogledima, što kada tijelo prestane biti sposobno svojom golotinjom i otkrivenošću privlačiti poglede i postane objekt poruge i gađenja? Je li to znači da čovjek u tom tijelu čije otkrivanje više nitko ne želi nije dostojan sebedarja i povjerenja unatoč nedostatcima njegova tijela? Što kada se požudni i nepoznati pogledi izrode u poglede prijezira i gnušanja prema tom istom tijelu? Nije li čovjek i u takvom tijelu dostojan pogleda u kojem će ugledati povjerenje?

Intimnost otkrivanja i skrivanja koja se ponaša prema čovjeku i njegovom tijelu kao prema objektu teži isključivo tome da tijelo razotkrije i da ga obožava odbacujući pri tom sve nedostatke i slabosti tog istog tijela. Intimnost otkrivanja i skrivanja štujući tijelo kao božanstvo ne dopušta da tijelo slabi i stari, nego tijelo koje više nije za pokazivanje zamjenjuje novim tijelom, mladim i vitkim koje će već sutra biti odbačeno kao staro, slabo i neugledno. Intimnost otkrivanja i skrivanja je intimnost u kojoj je sve podređeno skrivenim i nepoznatim pogledima koji promatraju tijelo i koji ne žele gledati slabljenje tog istog tijela. Oni žele uvijek samo nova tijela kako bi stvorili privid o tijelu koje je savršeno, koje ne obolijeva i koje ne propada i koje vječno traje.

Nepregledan broj tijela koja se svakodnevno izlažu pogledima koja su uvijek mlada, zategnuta i nova stvorilo je i osjećaj da je tijelo krajnja instanca intimnosti nakon koje nema više ničega što bi ljude međusobno povezivalo. Sa prvim znacima slabljenja tijela, s prvim nesavršenostima tijela i intimnost se lomi i raspada kao da je nikada nije ni bilo jer tijelo postane objektom pogleda koji ga prezire i promatra sa gađenjem. Intimnost otkrivanja i skrivanja gdje čekamo da naša tijela kao objekti budu izložena pogledima mnogih uklanja iz svijesti intimnost komunikacije, sebedarje i povjerenje između nas. Ponekad više i ne vjerujemo ni u sebedarje niti u povjerenje među nama, više ne vjerujemo da je moguće potpuno sebedarje i predanje povjerenju drugoga. Jedino što još vjerujemo jest da dok imamo savršeno tijelo, postoji sebedarje i dok postoji pogled drugoga koji se divi našem tijelu, postoji i povjerenje s njegove strane. Kad tijelo oslabi i pogled od divljenja prijeđe u gađenje i prijezir, možda tada shvaćamo težinu pogreške koju radimo kada intimnost svedemo na tijelo kojega treba izložiti pogledima svih koji su zainteresirani bez obzira ima li u njihovim pogledima povjerenja ili nema.

Kada se živi dugo u intimnosti otkrivanja i skrivanja, izgubi se osjećaj za intimnost komunikacije i prestane se vjerovati i nadati da je potpuno sebedarje moguće jer se u nekoga ima apsolutno povjerenje. S vremenom prestanemo vjerovati u moć i domete intimnosti komunikacije i jedino što nam preostane jest bjesomučna borba da svoje tijelo očuvamo kako znamo i umijemo kako bi otkriveno služilo nepoznatim i skrivenim pogledima. Robovi intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela skrivenim pogledima prestanemo se nadati da ćemo i sa slabim i bolesnim tijelom biti sposobni za sebedarje i da će netko na naše bolesno i nesavršeno tijelo gledati pogledom potpunog povjerenja u nas i ono što se nalazi u nama, a ne okretati glavu od gađenja i prijezira prema novom mladom tijelu koje će uskoro zamijeniti ovo naše slabo i nemoćno.

Paradoks intimnosti otkrivanja i skrivanja jest što ona prezire ljudsko tijelo jer čim se na njemu pokažu vremenske pukotine, intimnost otkrivanja i skrivanja okreće pogled prema tijelu kojega vrijeme još nije nigdje načelo. Intimnost otkrivanja i skrivanja počinje i završava ne sa bilo kakvim tijelom, nego sa savršenim ljudskim tijelom kojega nakon pomnog pregleda i ispitivanja još nije nagrizao zub vremena. Već kod prvog vremenskog ugriza bilo oko očiju, lica, ruku, trbuha, nogu, grudi, intimnost otkrivanja i skrivanja će odbaciti tijelo i predati ga vremenu da ga proždre iako to tijelo u sebi krije neprocjenjivu vrijednost koju zovemo ljudskom osobom.

Intimnost komunikacije također počinje s tijelom kao onim preko kojega se komunicira s drugim tijelom. Ali, intimnost komunikacije se zadovoljava sa svakim tijelom koje u sebi krije bogastvo ljudske osobe i njezinu sposobnost za sebedarje i povjerenje. Intimnost komunikacije ne obraća pažnju na zub vremena koji je nagrizao tijelo, niti se previše uzbuđuje gledajući slabost tijela, nego kao prijatelj tijela pruža pogled pun razumijevanja i povjerenja prema tom tijelu. Intimnost komunikacije gleda na tijelo bez imalo gađenja i prijezira s poštovanjem i dostojanstvom jer tijelo u sebi krije osobu koja je i u načetom tijelu sposobna i za sebedarje i povjerenje i nikada ne prezire tijelo drugoga niti ga odbacuje.

Intimnost komunikacije ostaje s tijelom do kraja njegovog fizičkog trajanja i nikada ga ne izlaže nepoznatim pogledima nego isključivo pogledu one ljudske osobe koja je zaslužila da joj se tijelo preda zajedno s cijelom ljudskom osobom jer pogled drugoga zrači potpunim povjerenjem koje se već dokazalo u bezbrojim okolnostima života i dokazuje se i sada kada je tijelo slabo, ostarjelo i potrošeno, ali još uvijek je to tijelo cjelokupna ljudska osoba koja želi sudjelovati u intimnosti komunikacije jer nudi sebedarje i traži povjerenje jer nudi razgovor i traži slušanje.

U Sarajevu, 27. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Woravit Sirisukodom

O moći

Moćniji rijetko očekuje da bi jednog dana mogao klečati pred onim koji sada pred njim kleči pognute glave. Moćniji se nikad ne pita o budućnosti i mogu li se karte preokrenuti u korist slabijeg, moćniji uvijek grabi ono što se trenutno nudi. Moćniji gleda kao na fantaziju mogućnost da će u budućnosti biti nemoćan. Jer ne može vidjeti budućnost, moćniji je uvijek slijep prema onom što dolazi i što se ima dogoditi uvjeren da je njegova moć osvajajući sadašnjost jednom zauvijek osvojila i budućnost.

Moć je bezgranično sljepilo, ogromna pustinja sadašnjosti u čijoj daljini onaj koji ima moć ne nazire svoju vlastitu nemoć i kraj. Moć privlači jer kao pustinja skriva od čovjekovog pogleda ono što se nalazi izvan te pustinje, a to su granice i kraj moći. Moć je jedna od rijetkih, možda čak i jedina pustinja u kojoj čovjek ne osjeća glad, ne osjeća žeđ, ne osjeća potrebu za drugim čovjekom u kojoj se čovjek hrani samim sobom sve dok moć i čovjek ne postanu jedno. U pustinji moći čovjek se ne osjeća samim jer toliko uživa u samom sebi da njegova ljubav prema vlastitoj slici nadilazi uobičajene ljudske, sitne i svakodnevne narcisoidnosti i sebeljublja. U pustinji moći okružen sam sobom dokle god mu seže pogled čovjek samog sebe proglašava božanstvom i kao usamljeni bog vlada samozadovoljan vlastitom veličinom. Njegova božanska sjenka prekriva cijelu pustinju i sve one koji se na svoju nesreću nađu u njegovoj blizini.

Kao božanstvo vlada nemilosrdno i brutalno onda i samo onda kada se među ljudima pojavi netko tko upre prstom u njega i glasno izgovori kako je došao s druge strane pustinje gdje postoje granice i nemoć i da on koji je moćan i vlada nije nikakvo božanstvo nego tek zabludjeli jadnik i luđak koji se nikada nije pokušao pokrenuti iz vlastite pustinje moći kako bi vidio što stoji izvan njenih granica. Onaj koji ima moć i koji ju čvrsto drži u svojim rukama se boji izići na granice pustinje kojom vlada i žestoko progoni lutalice koji svjesni nemoći i prolaznosti zalutaju u njegovo kraljevstvo i prokažu ga uzvikujući kako će i on kao božanstvo jednom ili krvariti ili oslabiti i nestati.

Jednom kada uzurpira moć, čovjek se najviše plaši da će se pojaviti neki bijednik i otkriti svima njegovo lažno božansko porijeklo. Moćan čovjek se plaši nemoćnog jer narav je moći da skriva istinu o božanstvu onoga koji je sebe proglasio ljudskim božanstvom dok je nemoć također kako brutalna tako i nemilosrdna u otkrivanju istine o onome koji je zgrabio moć u ruke i sebe proglasio vladarom nad ljudima otkrivajući o njemu ono što se nikako ne smije saznati. Da on nije nikakvo božanstvo, nego tek opčinjeni prolazni i propadljivi stvor koji je stjecanjem moći pomislio da je stvorio svijet i čovjeka iako se na njegovim rukama i njegovom tijelu vide i osjećaju tragovi granica, prolaznosti i nestanka.

Moćan vlada mirno i dugotrajno bez velikih napora sve dok među onima nad kojima vlada živi fantazija kako je on božanskog porijekla, drugačiji od svih ljudi koji su ikada imali moć u rukama, besmrtan i vječan. Moćan je uvijek protiv novih istina, novih otkrića i najveći grijeh koji može napraviti onaj koji je podložan moćnom, tj. koji je nemoćan, jest otići izvan granica njegove moći i tamo negdje otkriti da ima i tamo moćnih, ali da svi oni stare, slabe i umiru i da su oni također sebe proglasili bogovima, ali njihovi grobovi svjedoče o tome da to zasigurno nisu nikada bili. Jer ako nemoćan išta zna, on zna da božanstvo mora biti vječno i ne može umrijeti.

Nemoćan ako se vrati tamo gdje moćan vlada, nosi sa sobom najstrašniju od svih istina za onoga koji ima moć. Istinu da moćan nije božanstvo i da njegovo vrijeme i život imaju svoj kraj bez obzira koliko onaj koji posjeduje moć prekrivao i skrivao tu istinu. Tako nemoć donoseći sa sobom običnu i svakodnevnu istinu koju čovjek tu i tamo doživljava i vidi bez potrebe za velikim znanjem i umovanjem postaje opasna i treba je ukloniti. Treba ukloniti i nemoćnog jer je nositelj neugodne, ali nužne istine. Istine da onaj koji ima moć ni po čemu nije poseban u odnosu na sve druge koji su prije njega imali i veću moć od njega, ipak su umrli i nestali i nikakva ih moć nije mogla spasiti od nestanka i propadanja.

Moćni međusobno liče jedni na druge, slični poput bezbroj identičnih slika jedne te iste stvari i jer su takvi međusobno se razumiju, pomažu i drže se zajedno. Najčešće se drže zajedno kako bi sačuvali od upitnih pogleda, neugodnih pitanja najveću laž kako su oni božanskog porijekla i kako je njihova moć vječna i besmrtna. I tu laž brane svim silama od istine koja je nemoćna. Nemoćna istina koja onima koji su pod njihovom vlašću ne pomaže puno što znaju da je njihova moć prolazna i smrtna. Međutim, kada se nemoćna istina o umiranju svake moći i onoga koji ju posjeduje okrene protiv njih samih, dovoljan je jedan zalutali nemoćnik koji će uprijeti prstom u njih i glasno uzviknuti gle vidio sam druge slične njima koji sebe proglasiše božanstvima i moćnicima, eno im grobovi pored puta pored grobova onih koje su tlačili, progonili i ubijali. I moć se polako rastoči kao crvotočina bez obzira koliko joj vremena trebalo da umre i nestane.

Moć i moćan se najviše boje ideje i znanja koje nemoćan može otkriti o njima tamo gdje su ljudi izvan njihove moći još uvijek slobodni i moćnike gledaju kao one koji nisu božanstva, nego smrtnici zapetljani u vlastite narcisoidnosti i egoizme. Moć i moćan su uvijek protiv novog, nove ideje, nove misli, novog istraživanja, novog otkrića i strogo zabranjuju nekad i po cijenu života da se o njima otkrije nešto novo, nešto što bi njihovo božanstvo svelo na ono što svi drugi o sebi znamo da jesmo: prašina, kosti i grobni spomenik. Moćan se uvijek i najviše plaši za svoje božansko porijeklo jer samo s njim druge može držati u strahu i poslušnosti. Čim se otkriju prvi znaci prolaznosti i nestanka, moćan se povlači i skriva od očiju i onih koji su mu najbliži i povlači se u sebe pitajući se kako je došlo do toga da njegovo božanstvo postane tako krhko, slabo, puno kostiju i mesa koji se polako tope i gase.

Između moćnog i nemoćnog postoji razlika u pogledu na pustinju u kojoj žive. Moćan niti izlazi niti napušta granice svoje pustinje kojom vlada moć niti dopušta da bilo tko ili bilo što dođe i naseli se u njegovoj pustinji kojom vlada brutalno i nemilosrdno. Moćan je slijep na svijet izvan vlastite pustinje i uvijek želi oslijepiti i sve druge koji u njegovo područje dođu s drugačjim pogledom, vizijom, novošću, idejom i misli.

Nemoćan prelazi iz jednog područja u drugo, ide od pustinje do pustinje, prelazi granice moći i moćnika noseći sa sobom nove istine i nove ideje i onu najopasniju zbog koje ga redovito progone i protjeruju: da moć i moćan nisu nikada bili božanstva jer nisu božanskog porijekla i da su o sebi lagali da su bogovi jer to zasigurno nisu. Nemoćan prolazeći kroz pustinje ljudskih moćnika nailazi na njihove kosti i grobove svjestan istine kako je prolaznost i kraj sudbina svih pa i onih najmoćnijih među nama i kako tu nema ničega božanskog.

Moć nemoćnog je u njegovom čistom i jasnom pogledu na pravu istinu o moći i moćnicima svijeta, a nemoć moćnog je u njegovom neizlječivom sljepilu i laži o vlastitoj veličini i trajanju. Moćan se boji nemoćnog i istine koju sa sobom nosi o njemu, a nemoćan se ne boji moćnog jer o njemu već zna istinu.

Moć je istinska nemoć jer je uvijek prožeta strahom od istine. Nemoć je prava moć jer istina koju nosi sa sobom je istina koja oslobađa čovjeka od bolesne zablude da je bog samo zato jer danas posjeduje moć, zaveden iluzijom da se njegove ljudske ruke kojima sada čvrsto drži moć jednog dana neće pretvoriti u kosti i prašinu i nadgrobni spomenik na kojem piše: ovdje počiva zabluda koja je mislila da je moć božanstvo i vjerovala da je on bog.

Jer nemoćan zna najvažniju istinu o sebi i najstrašniju istinu o moćnom: božanstvo je besmrtno i vječno, a grobovi moćnih doduše svojom ljepotom i raskoši pokazuju moć, ali otkrivaju da u tim grobovima ne počivaju bogovi, nego zabludjeli čovjek koji je jednom davno zaveo sebe mišlju kako njegova moć nikada neće proći i nikada neće prestati valjda misleći da je prekrasna grobnica simbol moći, a ne ljudske krhkosti i prolaznosti.

U Sarajevu, 22. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Neil Lang

O promjeni života

Ne možemo početi život iz početka jer ga ne možemo presjeći na međusobno odvojene i nepovezane živote. Ostajemo trajno obilježeni i označeni našim vlastitim životom. Volimo se pohvaliti kako počinjemo život iznova, ali nikada nećemo moći početi život iznova. Najdalje dokle dopire naša snaga jest promjena u životu, ali promjena u životu nije novi početak života. I sve što ide uz životne promjene poput olakšanja, slobode, novih planova i bilo čega što zovemo novim i uzbudljivim nisu novi početak niti življenje života iz početka. Kada uđemo u život više nikada nećemo moći biti na početku života. Iskustva života koja kroz vrijeme naberemo u sebi ne dopuštaju da vlastiti život izrežemo na komade koji ne pripadaju nikakvoj smislenoj cjelini. Život prije razvoda i nakon razvoda nije novi život niti život življen iz početka, nego promijenjen život i razvod ostaje dio života i podsjetnik na neuspjeh. Život prije bolesti i nakon bolesti nije novi život življen iz početka, nego promijenjen život i bolest ostaje dio života i prijetnja životu.

Promjene u životu kojima težimo nisu novi život i ne možemo dobiti novi život i novi početak. Sa svakom životnom promjenom mi nemamo na raspolaganju novi život, uvijek nam na raspolaganju ostaje jedan život i naš život. Jedan život i naš život izbrazdan je mnoštvom promjena, ali ga promjene ne mogu učiniti tuđim životom niti ga mi možemo dati drugom da više ne bude naš život. Što se dogodilo u životu, dogodilo se jednom i dogodilo se nama jer bolest se dogodila našem životu kao promjena, a ne nečijem drugom životu. I posljedice se događaju našem životu i događaju se nama, a ne drugom. Promijeniti život nikada neće biti identično želji životu iznova ili životu iz početka. Dobrodošle promjene života u starosti kako bi se bolje osjećali i bili zdraviji su potrebne i poželjne promjene. Ipak ove promjene neće nam dati mogućnost da se vratimo na početak života.

Promjene koje činimo u životu činimo jer vjerujemo da život može imati novi početak i da ga možemo početi iznova. Recimo, ljudi nakon razvoda, smrti, tragedije, stradanja vjeruju da počinju život iz početka ali nepovjerenje, strah, malodušnost i pesimizam ipak čovjeka smještaju u stvarnost gdje spoznaje da je promjena dobra, važna, korisna i velika, ali je promjena daleko od novog početka života. I ono što zovemo novim, uzbudljivim još uvijek je samo promjena, ali nije novi početak života. Bježimo u novu zemlju i novi grad da počnemo život iz početka i brzo otkrivamo da naš život i jedan život ostaju teret na našim ramenima. Teret je možda lakši s novom promjenom. Ostaje ipak istina da osjećamo teret koji nas pritišće unatoč dobrodošlim promjenama. Uvijek postoji mogućnost da izbjegnemo promjene u životu i moguće je pronaći ispriku za promjenu ili protiv nje. Ne postoji isprika i ne možemo tražiti od života da nam se ispriča i zabraniti mu da bude moj život i da bude jedan život. Kao sjenka koje se ne možemo otresti ni života se ne možemo otresti promjenom. U promjenama života mi tražimo mogućnost da život više ne bude moj i da ne bude jedan. Razmišljati tako znači željeti da ja više ne budem ja, nego netko drugi.

Kada mijenjamo život, želimo pobjeći od neminovnog. Želimo pobjeći od spoznaje da je život moj i da je život jedan. Kada želimo pobjeći od životnog neuspjeha, o kakvom god da je neuspjehu riječ, mijenjajući život pokušavamo život tako gledati da ne bude više moj život i da više to ne budem ja. Ljubavni i bračni brodolomi sa ozbiljnim posljedicama za ljude, obitelj i njihovu djecu uvijek traže radikalne promjene po mogućnosti da nakon brodoloma to više ne budem ja i da to više ne bude moj život. Nemoguće je pobjeći. Svugdje nas sustiže ta spoznaja da je to naš brodolom, naš neuspjeh, naša djeca, naša obitelj. I tako će ostati bez obzira na razloge. Uvijek će ostati u nama spoznaja da je to naš život, a ne život drugih. Razlozi mogu objasniti i pomoći razumjeti zašto se dogodilo, ali ne mogu ukloniti znanje da je to naš život.

Doći će promjene možda tako velike i duboke da ćemo misliti kako smo konačno počeli život iz početka i kako onaj život više nije moj i kako u onom životu to nisam bio ili bila ja. Promjene će opet prije ili kasnije ustuknuti pred neupitnim autoritetom života koji će svom snagom tražiti zadovoljštinu i optuživati kako je to moj život i ne mogu pobjeći od njega i kako će on uvijek ostati samo moj život i samo jedan život. I život će se podsmjehivati mojim promjenama i ideji kako je moguć nov život iz početka odvojen od života koji je možda nedavno završio neuspjehom i katastrofom. Život nam ne dopušta da ga režemo na dijelove koji ne pripadaju jedan drugom i život ne dopušta da ima protiv sebe život koji bi bio drugačiji od njega samog. Život je jako ljubomoran i on sebe smatra isključivo i apsolutno jednim i mojim životom i nikada neće pristati da ga se dijeli na živote jednake njemu. Život uvijek za sebe traži prvenstvo i prvo mjesto i neće pristati ni na šta manje od toga.

Život se neće protiviti promjenama, on će ih poticati i tražiti. Pri prvoj pomisli da bismo mogli od njega pobjeći i početi novi život koji će biti naš i jedan život će nas okovati i neće to dopustiti. Život nas neće zarobiti tako što će nam zabraniti da se krećemo, putujemo i bježimo. Život nas neće ni pokušati zarobiti na tako očit način. Život je isuviše mudar i previše je vidio i doživio da bi nas na tako jednostavan način spriječio. Život će nas pustiti da bježimo i da putujemo i da idemo kud želimo. Život će biti strpljiv s nama i život može godinama šutjeti i ne govoriti ništa. Kad pomislimo da smo promjenama uspjeli početi život iz početka, kad pomislimo da imamo život koji je naš i koji je jedan, ali je novi i nema nikakve povezanosti sa starim životom, tad će nas život lagano ubosti negdje gdje nas boli. Podsjetit će nas da nemamo novi život. Podsjetit će nas da je još tu i da je oduvijek tu. Podsjetit će nas da je on oduvijek i još uvijek moj život i jedan život. Neće nas podsjećati velikim gestama i velikim čudima. On će nas podsjećati malim bockanjima, probadanjima, ubadanjima po cijeloj našoj nutrini tek toliko da osjetimo da nas boli i tek toliko da primijetimo da nemamo novi život, nego imamo još uvijek samo njega. Tu i tamo ako se budemo opirali bolovima koji dopiru iz naše nutrine, pojačat će bol dozivajući nam u sjećanje slike u kojima ćemo jasno vidjeti da ga nismo pobijedili i da mu nismo pobjegli. Život ne voli previše one koji se mire s njim i prihvaćaju da je on moj život i jedan život. Životu je takav stanodavac kojega život nastanjuje pomalo dosadan. Život više voli one među nama koji uvijek mijenjaju život misleći da tako stvaraju novi život odvojen od njega.

Život je i cinik. On potiče sve naše promjene. Život nas sam najviše uvjerava da moramo praviti promjene i mijenati život. Život nam čak i laže da je moguć nov život, moj život i jedan život koji neće imati nikakvu povezanost s njim. I kada nas dovoljno umori od promjena, onda nam se pomalo cinično nasmije u lice znajući da nijednom promjenom nismo mogli pobjeći i stvoriti jedan novi i moj život daleko od njega. Kako se nositi s takvim cinikom i takvim lažovom koji sve zna o nama, ali nam ništa ne želi otkriti, nego nas svojski i uporno potiče na promjene znajući pri tom da će on uvijek ostati i biti moj život i jedan život i da ne mogu nikakvom promjenom stvoriti sebi novi život?

Sa životom se nosimo kao s neprijateljem za kojega znamo kako će završiti i za kojeg znamo što će se nama dogoditi ako mu se suprotstavimo. Nije nam život neprijatelj, ali nije li neprijateljstvo znati da promjena ne može stvoriti novi život i svejedno čovjeka ludo poticati na promjenu? Nije li to laganje? Ne smatra li nas život neprijateljima jer šutimo i znamo da promjenom nećemo pobjeći od njega, ali opet se trudimo i stalno mijenjamo? Između nas i života vlada prešutni dogovor koji ne dopušta da jedan na drugoga dignemo ruku i uništimo se. Znamo da nas život zavodi na to kako ćemo promjenom stvoriti novi život bez njega, a i život zna da to znamo, ali prešutno sudjelujemo u njegovoj igri i pravimo promjene. Između nas i života postoji oduvijek prešutni dogovor da oboje znamo sve jedno o drugom i to što se mijenjamo i to što nas život potiče na promjene dio su tog dogovora. Prešutno se slažemo kako nikada nećemo moći imati moj, jedan i nov život odvojen od ovoga života sada i prešutno se slažemo da nikada neće biti moguće.

Životnim promjenama produžujemo igru životu koju je život za nas smislio. Igru koju život rado igra i igru u kojoj možda život jedino istinski i uživa. Igru promjena u životu kojom nas život zavodi kako ćemo promjenom stvoriti jedan novi moj život koji će potpuno biti odsječen od sadašnjeg. Život zna da nas zavodi i mi znamo da nas zavodi. Igra se sastoji u tom znanju da nas život zavodi, ali i u tome da i mi znamo da je to zavođenje i da su životne promjene način kako nas život zavodi i volimo tu i tamo biti zavedeni životom. Igramo. Ponekad pobijedimo i promjenom iznenadimo život, ponekad izgubimo i promjena ojača poziciju života, dogodi se da bude neriješeno i stojimo u mjestu i mi i promjene i život.

Sve je dobro dok se igramo i dok nam se pruža mogućnost da igramo sa životom igru promjena i novog života. Najteže je za svakoga od nas i za one koje poznajemo kada igra prestane jer s prestankom igre prestaju promjene, prestaje život i prestajemo mi. Sve dok igramo živi smo. Kad igra prestane, tko zna možda igru nastavljamo s nekim Drugim? Volimo igrati igru promjena sa životom, zavoditi ga i pustiti mu da nas zavodi i zbog te igre ne bi se bunili kada bi se igra nastavila još malo kada promjene, život i mi prestanemo postojati ovdje među svim tim silnim igračima koji također kao i mi igraju se sa životom zavodeći ga i puštajući ga da ih zavede tom magičnom riječju promjena, iza koje se krije zavodljivi osmijeh života kao mog, jednog, ali apsolutno novog i nije nikakva tajna da svi volimo i pustimo da nas taj osmijeh s vremena na vrijeme osvoji i zavede.

U Sarajevu, 2. 7. 2019.

O. J.