Oliver Jurišić – Stranica 20

O mržnji

Mržnja misaono ukida onoga koji postoji i kojega mrzimo. Mržnja nije izvršeno ubojstvo. Mržnja je trajno ubijanje, trajno brisanje iz postojanja onoga koga se mrzi. Mržnja je osjećaj netrpeljivosti prema samom postojanju čovjeka kojega mrzimo, čovjekovo puko postojanje mržnja ne može podnijeti. Mržnju može zadovoljiti samo korijeniti i potpuni nestanak osobe koju mrzimo. Mržnja ne tolerira čak ni mogućnost postojanja osobe koju se mrzi i stvarno postojanje osobe mržnja ne može nikako podnijeti. Mržnja počinje slobodno jer nitko se ne rađa s nužnošću da mrzi. Mržnja oslobađa ogromnu količinu slobode koja je destruktivna i razarajuća. Kada mržnja ne može uništiti osobu koja je njezin objekt na koju je usmjerena, mržnja se okreće prema svome izvoru i svome domaćinu. Usmjerava se na onoga iz kojega mržnja proizlazi onom istom slobodom kojom se mrzi sada mržnja razara osobu. Destruktivna i razarajuća sloboda oslobođena mržnjom postaje autodestruktivna i autorazarajuća i obično onaj koji mrzi na kraju sebe razori i uništi. Mržnja je kretanje prema onomu kojega se mrzi, psihičko putovanje u osobnu propast bez mogućnosti povratka u normalno ljudsko stanje. Mržnja je metafizički razlaz s osobom koju se mrzi, radikalno odstojanje od čovjeka koje otvara nepremostiv jaz između mrzitelja i onoga koga se mrzi. Mržnja je destruktivno stanje protiv vlastitog postojanja, jer kad mrzi, čovjek ne može podnijeti vlastito postojanje pored osobe koju mrzi. Mržnja je trajno oživljavanje zla i destrukcije ponajprije u samom sebi. Mržnja je metafizički osjećaj, radikalni dojam nepodnošenja osobnog postojanja jer ne možemo trpjeti postojanje osobe koju mrzimo. Mržnja nije pasivno stanje i obamrlost. Mržnja je najmoćnija radikalna, destruktivna i uništavajuća negativna akcija usmjerena protiv drugog čovjeka koja i kad se ne dogodi u stvarnosti, stvarno i doslovce razori mrzitelja. Snaga mržnje je u njezinoj razornoj metafizičkoj potrebi da ne postojim, da sebe bacim u ništavilo jer postoji onaj/ona kojega/koju mrzim. Mržnja je osloboditi samog sebe okova postojanja i egzistencije i slobodno se baciti i predati samouništenju. Reći sam sebi mrzim, dakle postojim je najslobodnija i najrazornija misao koju stvaram u sebi iz koje se onda rađa strahovita moć samodestrukcije koja se pretvara u misao mrzim njega/nju, dakle moje postojanje je apsolutno nemoguće. Da bih mrzio, u konačnici moram ukinuti samog sebe i svoje postojanje, čak i onda ako uspijem i psihološki i fizički ukloniti onoga koga mrzim, ostat će mržnja kao metafizička sila koja traži da se uništim i predam cijelog sebe ništavilu. Mržnja je ništavilo koje se zadovoljava mojim potpunim samouništenjem jer mržnja ne teži uništenju i brisanju onoga koga mrzim. Mržnja teži brisanju i uništenju cjelokupnog postojanja. Metafizička privlačnost mržnje nalazi se u njezinoj sposobnosti da u meni stvori nevjerojatnu količinu razarajuće slobode i izuzetno privlačan osjećaj oslobođenosti svih mogućih okova, moralnih, ljudskih i religioznih. Oslobođen svih okova i svih normi i radikalno slobodan da mrzim maksimalnog snagom svoga bića i svoje psihe, čovjeka neodoljivo privlači jer ga stavlja u položaj onoga koji je uvjeren da će mržnjom stvoriti jedan potpuno novi svijet samo za sebe. Paradoksalno, mržnja budi u čovjeku nešto što čovjek smatra božanskim i tek kad postane nemoguće pobjeći od vlastitog samouništenja, čovjek otkriva demonsku snagu i moć mržnje. Radikalno slobodan i opijen nevjerojatnom moći koja se u njemu budi, čovjek se kroz mržnju i sam pretvori u demona, u onoga koji otkriva da ne može kontrolirati toliku moć i toliku silu i njegov vlastiti demon mržnje na kraju uništi. Ono što je demonsko u mržnji jest njezina sposobnost da čovjeka zavede u stanje opijenosti slobodom i moći koji to zapravo nisu. Onaj koji mrzi misli da su njegova sloboda i moć mržnje stvaralačke sile koje će svojim djelovanjem roditi novi svijet slobode, dobrote i milosrđa. Mržnja mora imati u sebi nešto demonsko jer njezina sposobnost da zavede ponekad je snažnija od zavođenja kojom se služi ljubav da opije čovjeka i da čovjeka usmjeri na izgradnju i stvaranje dobrog i plemenitog svijeta. Mržnja ima u sebi nešto tamno i istovremeno privlačno do to mjere da čovjeka zavede na to da bude uvjeren kako je tama zapravo svjetlo i kako je želja da se ne postoji jer se ne može više podnijeti da postoji onaj/ona koga/koju se mrzi svrha i smisao postojanja. Mržnja ima u sebi nešto metafizičko, ali to nije stvoriteljsko i izgrađujuće, nego je to nešto uništavajuće što dolazi iz metafizičke strasti da ne postoji ništa i nitko i da se samo postojanje svede na ništavilo. Mržnja je demon koji mrzi postojanje jer željeti i htjeti da ne postojim jer postoji onaj/ona koga mrzim, nije ništa drugo doli demonska sila koju ne mogu kontrolirati ni u odnosu prema drugom ni u odnosu prema sebi, nego bespomoćno čekati prevaren i zaveden da demon mržnje uništi drugoga i da onda gladan ništavila se okrene meni da zajedno sa drugim uništi i mene i moje postojanje. Ponekad kad vidimo nekoga tko nas mrzi, znamo reći kako ima nešto uznemirujuće u njegovom pogledu. Točno. U njegovom pogledu budi se nešto demonsko što mrzi i njegovo i naše postojanje.

U Sarajevu 10. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

O dami

Reći o ženi kako u njoj ima nešto damsko i kako u njezinom držanju ima nečega aristokratskog, tumači se kao umišljenost. Ipak, damsko i aristokratsko u ženi ponajprije upućuje da u ženi ima nekakve prirodne gracioznosti koja dolazi iz same njezine duše i duha. Damom označujemo ženu koja svoj duh drži visoko iznad bilo kakve prljavštine i niskosti, bilo čega nedostojnog njezine duhovne snage i dostojanstva. Dama nije pekmezasta balavica koja nije sposobna ništa samostalno učiniti i misliti. Dama nije umišljena žena koja preuzima zasluge za ono za što nadilazi njezine mogućnosti i sposobnosti. Dama je žena čijoj nutarnjoj ljepoti koja iz nje isijava nije potreban nikakav ukras, dodatak, umjetna tvorevina jer njezin duh koji prosijava ljepotom prikazuje ženu koja ima izvrsnu mjeru i ukus u svemu što čini, radi i govori. Dama je žena koja prirodno i lagano, bez poteškoća i nedoumica spoznaje vlastitu vrijednost i veličinu i onda kada je sama sa sobom, i onda kada je prate mnogi pogledi i oči. Dama je stabilna i čvrsta osobnost koja svoju vrijednost i važnost pronalazi unutar sebe kroz rast i samospoznaju onoga što je sve morala u životu učiniti, prevladati i nadvladati da bi dosegla svijest o vlastitoj ljudskoj i moralnoj vrijednosti. Biti dama stvar je nutarnje izgradnje, čvrstoće i svijesti o dostojanstvu koje žena ima onda kada je u opasnosti da je nešto uprlja i potamni njezinu samosvijest o tome tko je ona. Kad kažemo nekoj ženi kako je dama, slično je kao kada joj kažemo da je lijepa. Kao što ljepota nikada do kraja ne otkriva ženu, nego što se ljepota više ističe ona ženu istovremeno i više skriva, tako i reći ženi da je dama znači da postoji nešto dražesno i čarobno u njoj što se istovremeno otkriva u njezinim gestama i pokretima, ali se istovremeno i skriva od nas. Ono što se skriva u ženi kao dami dolazi iz izvora njezinog nutarnjeg bića i tek se povremeno nazire u njezinim gestama kao što je, recimo, pokret rukom, držanje tijela i ples. Ne možemo odgonetnuti o čemu je riječ jer za nas ostaje skriveno i jer je skriveno, najviše nas privlači. Kada na to mislimo, nećemo reći kako nas je privukla obična gesta njezine ruke ili puko držanje njezina tijela, nego nas je privuklo ono što se pokazuje u gesti ruke i u držanju tijela. To skriveno u ženi što nekad gestu ruke neke žene čini čarobnom i gracioznom možemo nazvati nutarnjim izvorom njezine tajanstvenosti ili damom, jer dama je najčešće čarobna i tajanstvena. Ne zbog boje očiju, dužine kose, oblika ramena, nego zbog onoga što se pokazuje i isijava u boji njezinih očiju, kosi i ramenima. Izraz dama je preslab i nejak kada njime želimo označiti isključivo način na koji žena poštuje neka pravila bontona i ponašanja. To nije pravi smisao tog izraza. Značenje izraza dama uvijek dolazi iz isijavanja i pokazivanja duha i duše neke konkretne i stvarne žene i njezine samosvijesti i svijesti o tome tko je ona, koliko je važna i zašto je tomu tako. Dama je stvar ženinog duha i dubine njezine duše, a ne pitanje o njezinom odijevanju i načinu šminkanja. Dama je uvijek na jedan poseban način aristokratkinja. Ne aristokratkinja u smislu odnosa vlastele i kmetova. Dama je aristokratkinja zbog nutarnje samosvijesti i nepokvarenosti njezinog duha, zbog svijesti da u sebi nosi nešto uzvišeno što je označava posebnom i specifičnom u odnosu na božansko i izvanljudsko. Dama je možda jedan od najljepših izraza da se u konkretnoj i ovoj ženi, ovdje i sada, pred nama povežu njezin duh, njezina samosvijest o dostojanstvu i važnosti, njezina hrabrost i požrtvovnost s njezinom vanjštinom. Geste i pokreti jedne dame uvijek su graciozni jer izviru iz njezine nutarnje samosvijesti da u sebi nosi plemenitu iskru božanskog i događaju se s određenom lakoćom i prirodnošću koja je svojstvena odnosu koji postoji, recimo, između glazbenog instrumenta i virtuoza. Dama kao da je stopljena sa svojim nutarnjim bićem odakle izvire njezina gracioznost, ljepota i ženstvenost i sve što čini i radi odiše savršenom mjerom gesti, artikulacije, govora, odijevanja, šminkanja. Dama iz svoje nutarnje gracioznosti i ženstvenosti bez bilo čije pomoći nepogrješivo zna što i kako se obući i za koju prigodu, kao što zna sve moguće geste i forme komunikacije bez obzira na društvo, temu i situaciju u kojoj se nalazi. Dama je posebna žena koja ima skoro pa univerzalno znanje o tome što i kako i u kojim okolnostima činiti i raditi, jer to znanje dolazi iz prirodnog izvora njezine nutarnje gracioznosti i ženstvenosti, odnosno njezinog duha. Riječju dama koriste se mnogi i mnoge. Ipak, više od same riječi o ženi da je dama govori nam sama žena kad je susrećemo. Njezine geste i pokreti, njezina savršena odmjerenost i umjerenost, njezin savršen osjećaj za sve što joj iznenada dolazi sa svih strana, njezin nepokolebljivi i čvrsti duh o vlastitoj važnosti i dostojanstvu nekad nas plaši. Ljudi se boje žene kao dame jer ih istovremeno i privlači njezina čudesna gracioznost i njezina nevjerojatna sposobnost da bude uvijek ženstvena i ona ih istovremeno plaši jer ne možemo dokučiti odakle izvire snaga njezinog damskog ponašanja i ophođenja. Rijetko tko je među nama dorastao jednoj nepatvorenoj i istinskoj dami među ženama jer dama zahtjeva priznanje njene nutarnje snage i veličine. Kako bismo izbjegli priznati tako nešto, pribjegavamo opisima žene kao umišljene, ohole, nedostižne i nedostupne. Važno je biti oprezan kada ženu opisujemo jer treba prvo dobro proučiti sebe kada pristupamo ženi. Nerijetko se događa da jer ne možemo podnijeti i prihvatiti da je neka konkretna žena dama i onda skrivajući naše neprihvaćanje govorimo o umišljenim, oholim, nedostižnim i nedostupnim ženama. Ima i takvih žena, ali među damama nema. Dama nije ohola, ona je samosvjesna. Dama nije umišljena, ona cijeni sebe vrednujući svoj duh kao plemenit. Dama nije nedostižna, ona radije odbija spustiti se na razinu koja nije za damu. Dama nije nedostupna, ona radije želi da bude poštovana. Kako ćemo prepoznati damu? Nema formule. Damu prepoznajemo po njezinoj ženstvenosti i gracioznosti i tajanstvenosti koja izvire iz njezine nutrine, po osjećaju koji nas njoj privlači ali i strahu koji nas istovremeno želi zaustaviti da joj priđemo. Privlačnost i strah pred ženom upućuje da pred sobom nemamo bilo koga, nego pred sobom imamo damu, jer prava dama najbolje zna da je istovremeno mnogima privlačna i da je se istovremeno mnogi i boje jer njezina vanjština, njezine geste, pokreti i položaj tijela pokazuju njezinu nutarnju nesalomljivu snagu i aristokratski duh. Zato biti damom za ženu nikada nije samo i jedino pitanje tijela i vanjštine, biti damom je stvar ženinog duha i samosvijesti o sebi iz kojih onda izvire njezina ženstvenost, privlačnost, gracioznost i tajanstvenost. Dama je osobina ženinog duha i duše.

U Sarajevu 8. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Boris Ryaposov

O osluškivanju

Ukoliko želimo dobro i iskreno komunicirati s drugim, nekim tko nam je blizak i poseban, potrebno je osluškivati. Osluškujući drugoga usmjeravamo pažnju na ono što ga izdvaja od ostalih, boja njegova/njezina glasa mora postati posebna da bismo osluškujući mnoštvo glasova mogli čuti glas onoga/one koji/koja nam se obraća. Osluškivati drugoga traži od nas da ga stavimo u središte našeg slušanja i zaboravimo na sebe. Osluškivati drugoga znači staviti ga u središte svog govora, glasa i riječi. Osluškivati drugoga znači biti sposoban/sposobna prepoznati šapat drugoga i onda kada svi ostali govore glasno, pa čak i preglasno. Ako se naše slušanje ne usmjeri na drugoga, ako slušamo isključivo sebe i ako ne znamo odustati od svojih riječi i rečenica, nećemo moći osluhnuti glas i riječ koju nam drugi upućuje. Osluškivanje zahtjeva od nas strpljivo čekanje, tišinu i šutnju. U osluškivanju ne možemo ništa učiniti nego šutjeti i slušati čekajući da drugi nešto kaže. Moramo odustati od svog glasa i svog govora i biti strpljivi. Htjeli bismo preskočiti osluškivanje i tražimo od drugog da već kod prvog susreta s nama kaže sve i prestane govoriti. Ali drugi ne mora učiniti tako. Drugi može postaviti uvjet i tražiti da ga strpljivo i dugo osluškujemo jer nam se želi otkrivati postupno poput tajne ili misterija. Ne želi odmah sve reći o sebi i izložiti nam cijelo svoje biće kao na pladnju. Osluškivati znači prihvatiti da nam se drugi želi otkriti glas po glas, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu kao predmet koji postupno, dio po dio, skida veo tajnovitosti sa sebe i svoga bića i svoje duše. Ne može biti istinskog slušanja drugog ako mu ne prethodi ono što je važnije, a to je osluškivanje kojim drugog polako i strpljivo otkrivamo sebi kroz njegove riječi i njegov glas. Možemo reći kako slušati drugog čovjeka ne može onaj koji ne zna osluškivati i ne može onaj koji ne zna i ne može prihvatiti da se druga osoba želi otkriti korak po korak, ne odmah, ne apsolutno, ne potpuno. Povjerenje se ne stječe slušanjem drugog, nego osluškivanjem drugog. Drugi nam vjeruje ako smo sposobni osluškivati njegovo biće, a u slušanju drugi nam se već potpuno otkrio i potpuno nam vjeruje. Tko ne zna slušati, vjerojatno ne zna osluškivati drugu osobu u njezinom postupnom otkrivanju same sebe pred našim glasom i riječima. U koga se nema povjerenja i kad sluša znači da se u njega nije imalo povjerenja kad je osluškivao i znači da je njegovo osluškivanje bilo dvolično. Za iskreno i duboko slušanje drugog potrebno je još više prethodno dugotrajno i strpljivo osluškivanje onoga što drugi govori i izgovara kad nam se obraća. Osluškivanje ne otkriva cijelu osobu drugoga jer to nije njegova narav i njegova namjera. Osluškivanje stvara prostor povjerenja u kojem se drugi polako oslobađa svojih tajni i misterija koje je izgradio riječima i rečenicama i kad ih se potpuno oslobodi stojeći gol/gola pred nama u svojoj ljudskosti, tada nastupa slušanje jer je slušanje golotinja čovjeka bez osjećaja srama izložena riječima i rečenicama drugoga. Osluškivanje je uvod ili početak zapleta susreta između dvije osobe. Poput čitanja dobre knjige. Kao što dobra knjiga traži od čitatelja da odustane od svih drugih ideja, misli, riječi i glasova da bi čitao, tako i osluškivanje traži od onoga koji želi slušati da odustane od svojih glasova, riječi, rečenica i tekstova da u tišini šuti i čeka da se drugi javi. Osluškivanje zahtjeva da se odustane od sebe i svog jezika u korist drugoga. Iskreno osluškivanje je želja da se odustane od nametanja svojih riječi i rečenica i ono će nam darovati s vremenom dar slušanja. Ponekad nismo svjesni koliko drugi čezne da ga osluhnemo, da prepoznamo njegov glas i njegovu riječ kao nešto neobično i novo. Drugi koliko se god skrivao iza svojih tajni i misterija, iza svojih svjetova i kula satkanih od riječi i rečenica, čezne da ga netko poput nas osluhne, da se njegov glas čuje kao poseban, da se njegova riječ uvaži kao važna. I drugi kad stekne povjerenje u naše osluškivanje, rado se prepušta da ga ogolimo i otkrijemo u njegovoj ljudskosti da se njegova riječ i njegov glas stope s nama. Danas ne slušamo ponajviše jer ne znamo više pravo vrijeme kada trebamo ušutjeti, biti u tišini i osluškivati i strpljivo čekati da nešto poput vjetra donese do nas glas i riječ drugog. Svi želimo govoriti i svi mislimo da smo sposobni slušati, a zaboravili smo da bez iskrenog osluškivanja ni govoriti ni slušati nije moguće. Osluškivati drugog ne znači biti poput lovca koji osluškuje plijen kako bi ga ustrijelio, koji je naćulio uši i kojega ništa ne zanima, nego samo putanja plijena i položaj puščane cijevi. Za lovca osluškivanje plijena završava pucnje. Osluškivati drugog je početak komunikacije iza koje onda slijedi duboko i iskreno slušanje koje može obogatiti i nas i njega. Dok je za lovca osluškivanje plijena ujedno i kraj svake komunikacije, za nas je osluškivanje drugoga početak čudesnog odnosa između nas dvoje. Iz osluškivanja se razvija slušanje, a ne obrnuto. Reći kako slušamo drugoga a da prethodno nikad nismo bili strpljivi i šutjeli u tišini osluškujući njegov glas koji putuje prema nama znači pretvarati se da slušamo i da nas zanima što drugi govori. U osluškivanju postoji u nama nutarnja želja da čujemo drugog. Zašto bismo inače šutjeli u tišini i strpljivo čekali da drugi nešto kaže i izgovori? Dobar slušač nije onaj koji šuti i kima glavom praznog pogleda uperenog u nas. Mislimo da je dovoljno šutjeti i davati znakove glavom da bi se radilo o dobrom slušanju. Dobar slušač je onaj koji je dugotrajno i strpljivo čekao osluškujući da se drugi javi. Ako je osluškivao dugo želeći osluhnuti glas drugoga jer uživa u njegovom glasu, onda je slušanje za njega izvor užitka jer drugi sada govori kao bistra rijeka koja ne presušuje. Dobar slušač uživa u slušanju jer je ispunjena njegova želja da više i češće sluša glas drugoga. Loš slušač samo podnosi glas i riječ drugoga i loš slušač je uvijek nestrpljiv jer se nije naučio čekati i biti strpljiv kada je trebao naučiti osluškivati. Ne slušamo drugoga jer smo propustili naučiti kako se drugog osluškuje. I drugi osjeća kada ga slušamo na silu, a kada ga uživamo slušati jer smo osluškivali i čekali da se javi. Onaj koji želi da ga se sluša nije uvijek i odmah spreman reći sve o sebi. Reći sve o sebi nekomu tko sluša radi reda i bez volje i tko ne zna osluškivati znači dovesti u opasnost svoju nutrinu i intimu da postanu predmeti trača, brbljanja i površnog razgovora. Previše se danas govori kao što se i previše sluša radi reda i preko volje. U oba slučaja problem je nastao jer smo zaboravili osluškivati jedni druge. Osluškivati nije moguće tek jedan sat, jedan dan. Osluškivanje traži i zahtjeva da se nekad i cijeli život posveti drugom, a danas je to prevelik luksuz kojega rijetki sebi dopuštaju. Radije svi preskačemo osluškivanje koje je plod strpljivosti i tišine i odmah prelazimo na govor i slušanje jedni drugih. Često se žalimo da se više ne razumijemo i da smo prestali međusobno komunicirati. Nije to nikakvo iznenađenje. Tamo gdje se zaboravilo osluškivati drugog, nema puno dubokog govora i iskrenog slušanja i sve se svelo na nekoliko riječi i rečenica. Jer smo zaboravili osluškivati, nepovjerenje u tuđi govor i u tuđe slušanje razvilo se do neslućenih razmjera. I kada govorimo i kada slušamo, radimo to s velikim dozama sumnje i nepovjerenja. Govor ni slušanje ne rađaju povjerenje. Samo se naivni skidaju do kraja u svojoj intimi pred onima koji ih slušaju, iako ih oni koji im govore nikad nisu osluškivali kao ljudska bića. Osluškivanje rađa istinsko povjerenje u komunikaciji, jer osluškivanjem koje je često i dugotrajno i mukotrpno upoznajemo drugoga/drugu kakav stvarno jest zato što nam se drugi predaje dio po dio dok nam se potpuno ne preda u govoru i slušanju. Govor i slušanje puno toga mogu sakriti i prekriti i njihova je narav ponekad da zaborave puno riječi i rečenica, glasova i gesti koje smo međusobno razmijenili. Osluškivanje pamti sve, svaku riječ, svaki glas, svaki ton i svaku promjenu u boji glasa i zato je osluškivanje istinski način kako se upoznaje drugoga/drugu i iskren govor i nepatvoreno slušanje proizlaze iz našeg dubokog i strpljivog osluškivanja glasa i riječi koju nam drugi/druga povremeno šalje i daruje između bezbroj glasova koji galame i viču i samo onaj/ona koji se naučio osluškivati u „babilonu“ glasova i riječi, jasno i nedvosmisleno čuje poznati glas i riječ poput: ti, mi, nas, tebe i mene, nas dvoje, ja i ti….

U Sarajevu 7. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Levente Gyori

O tuzi

Tuga je dugotrajna nijemost, bolna sposobnost da se govori šutnjom i nikako drugačije. Tuga progovara bez rečenica i bez teksta, tek pokretom tijela, gestom ruke, pogledom oka. Rijetke su i skoro neprimjetne tuge koje se izgovaraju glasno i da ih čuju mnogi. Tuga je beskrajno prostranstvo gdje se čovjek nalazi u sivoj magli pokušavajući glasno viknuti kako bi ga netko čuo na drugoj obali. Tuga je stanje nijemosti, vrijeme gubitka volje i snage da se ponovo govori, viče, piše, pjeva o nekad presretnom doživljenom i odživljenom životnom trenutku kojega se nazivalo i opisalo riječju sreća. Tuga je poput uspona na planinu čiji je vrh skriven u oblacima, vrh do kojega se nikako ne dopire i što se duže penjemo, sve se više udaljavamo od vrha i ostajemo u podnožju planine života. Tuga i ako govori, ona to čini nijemo bez glasa i bez riječi. Tuga zahtjeva više od čovjeka nego što to zahtjeva bol. Bol se može izraziti glasom, krikom, plačem, vriskom. Tuga se teško može izraziti bilo kakvim jezikom. Tuga zahtjeva od čovjeka da sebe izrazi tako što će kriknuti bez krika, vrisnuti bez vriska, progovoriti bez glasa i teksta. Takav zahtjev prodire duboko u čovjekovu nutrinu i ranjava čovjeka iznutra jer unutar sebe čovjek stvara krik, vrisak i glas koji ne prolazi i ne dolazi kroz otvorena usta, nego ostaje zarobljen u njemu. Tuga se ne može izreći, ona se samo osjeća i živi za razliku od boli koja se može izreći i izraziti. Bol ranjava, ali slabije i površnije od tuge dok tuga boli više i od same boli. Tuga je nešto puno dublje, zahtjevnije, teže i nezahvalnije za čovjeka od boli koju osjeća i trpi. Tuga se ne trpi i tuga se ne osjeća. Tuga se živi jer ona postaje sam čovjek i život može postati tuga koju se živi. Čovjek se ne može osloboditi tuge jer bi se morao osloboditi samog sebe i radije bira živjeti tugu kako bi ostao na životu, nego da se sebe oslobodi i prestane postojati zajedno sa svojom tugom. Neobično kako se čovjek suživi s tugom i ona mu postane životna suputnica kao trajna životna sjenka koja bdije uz njega i onda kada spava i živi u svijetu snova. I u snovima se tuga pojavi kao vjerni čuvar njegovih uspomena i sjećanja. Koliko je god mrzili, tuga mora imati u sebi nešto magično i božansko jer ništa čovjeka ne iscrpi i ne pročisti kao tuga. Iako je nerado primamo i potajno želimo da nas što prije napusti, tuga zna ostati dugo s nama. Dugotrajno nas iscrpljuje i kao nagradu što smo bili šutljivi i strpljivi pročisti i očisti nas od svih životnih jurnjava, želja i potreba. Je li morbidno i mazohistički što čovjek čak zna i žaliti kada se mora rastati od svoje tuge s kojom je postao prijatelj, koju je volio, kojoj se ispovijedao i koja ga je strpljivo slušala i podnosila i zajedno s njim tugovala za izgubljenim? Kada se naviknemo na tugu, sve nam je teže odgoditi rastanak s njom. Kada tuga odluči da je došao trenutak da nas napusti, ne događa li se da izmislimo nešto što nismo izgubili zato jer se bojimo ostati sami bez tuge? Tuga je najbolji prijatelj čovjeka i neprijatelj osamljenosti. S tugom se može biti sam. S tugom se ne može biti osamljen. Posebna čar tuge jest čudan osjećaj da nismo sami i da je netko s nama i da nas netko razumije, iako taj netko ne govori i nema sposobnost izreći riječ, napisati rečenicu ili tekst. Kao da ponekad uživamo u tuzi i kao da je ponekad namjerno i ciljano tražimo kako bismo izbjegli samoću i nadvladali osamljenost. Što je ona? Osjećaj? Bol? Patnja? Tuga nema svoju definiciju jer je ne možemo definirati, rijetko je uspijemo i opisati onako kako je osjećamo i doživljavamo. O tuzi govorimo kao nekom neopisivom osjećaju koji nas iznutra lagano i strpljivo reže, sječe, probada. Znamo o njoj da je dobra tek kad nas ponovo vrati u život drugačije, pročišćene nečim za što ne pronalazimo odgovarajuće riječi. I zaista, kako opisati razdoblje tuge od nekoliko godina jednom kada se čovjek pročišćen i drugačiji vrati životu? Gdje sam bio/bila sve ove godine? U tišini? U mraku? U miru? U patnji? U tjeskobi? U magli? I ako sam bio/bila negdje od prethodno nabrojanog, koje od svih tih iskustava i stanja mogu sigurno definirati i nazvati tugom? Ili je tuga sve što smo nabrojili pomiješano u odgovarajućem omjeru? Tuga za nas ostaje tajna. Ne možemo objasniti kako smo je izdržali. Ne možemo objasniti zašto smo je izdržali. Tu i tamo maglovito se prisjećamo kako tuga nije bila uvijek neugodna i destruktivna. Znala je biti korisna, ugodna, pa čak i bliska. Učinila nas je zrelijima i ozbiljnijima. I njezina jednolična rezanja, probadanja i ranjavanja naše nutrine nismo najbolje podnosili. Neki ožiljci ostali su u nama i ostat će trajno i ne možemo ih ukloniti. Ipak, dok prebiremo nutarnje ožiljke nastale od djelovanja tuge, jesmo li normalni ako uz neugodu i bol osjećamo i određeno ispunjenje i zadovoljstvo jer smo bili strpljivi s tugom i šutke podnosili njezino rovanje i kopanje duboko u nama? Zašto je tuga ponekad i povremeno privlačna i ugodna iako je snažnija i ozbiljnija od boli? Možda u nama ima nešto od hrabrosti i herojstva, nešto što nas nosi da tugu strpljivo podnosimo i šutke odživimo, možda ima nešto u nama satkano od same tuge i kada tuga uđe nas, nije se dogodilo ništa novo, nego kao da se stari poznanik nakon duga odsustva vratio kući odakle je otišao. Možda u nama postoji mjesto u kojem tuga oduvijek živi samo jer ode na dugo putovanje, zaboravimo da je tu živjela. Pa se iznenadimo kad se vrati, ali se brzo na nju naviknemo kao da nikada nije otišla od nas i kao da je oduvijek živjela s nama. Ponekad čak kada se ugnijezdi u nama, ne želimo da ode. Toliko se naviknemo na nju da nam se nutrina čini napuštena kao stara i oronula kuća kada u njoj nema nama povremeno dragog i znanog prijatelja. Naše tuge.

U Sarajevu 5. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nadiia Forkosh

O bivšem

Kako nazvati stanje u kojem nas više ništa ne dodiruje i ništa ne zanima? Stanje u kojem nas drugi živciraju i ne želimo ih vidjeti? Kako nazvati trenutke kada želimo izmiriti račune između mene i mog života, trenutke kada smo shvatili da je vrijeme da konačno odustanemo i postanemo bivši u mnogim stvarima do kojih smo držali i koje su nam bile važne? Je li to ravnodušnost? Nezainteresiranost? Zlovolja? Umor? Razočaranost? Netočno je tvrditi kako izmirujemo račune sa sobom tek na kraju života kada nam je jasno da više ni u čemu ne možemo biti novost i iznenađenje. Znamo to učiniti i u najvažnijim trenutcima života. Dogodi nam se i u najkreativnijim i najsretnijim razdobljima života da sve ostavimo i nastavimo dalje ne gledajući natrag na sve što smo ostavili. Zašto imamo potrebu i po nekoliko puta u životu praviti završne račune i jedni druge pretvarati u bivše tražeći negdje novi početak za sebe? Umorimo li se? Dosadi li nam? Zašto čovjek kada pronađe sreću i zadovoljstvo ima potrebu sve to uništiti, razoriti, pokvariti i krenuti iz početka? Nadamo se da ćemo pronaći više sreće i zadovoljstva u nečemu novom? Što nas tjera da se upustimo u nesigurnost?

Ponekad čovjek želi preduhitriti samog sebe, pa prije nego se dogodi trenutak u kojem će postati u nečemu bivši odluči sve prekrižiti, zatvoriti sva vrata za sobom i pobjeći negdje kako bi mogao početi iznova. Čovjek ne voli biti bivši u nečemu jer to ga podsjeća na vrijeme kad je bio – recimo – najsnažniji, najkreativniji, najproduktivniji, najhrabriji. Biti bivši čovjeku skreće pozornost da više neće biti u svojoj najboljoj kreativnoj i produktivnoj fazi života. S titulom bivšeg u bilo čemu počinje lagano suton života ili odlazak prema onom razdoblju života gdje se više ne može biti u punoj snazi svog ljudskog potencijala. Kada je čovjek bivši u nečemu, povremeno se može vratiti, ali se nikad ne može vratiti u svojoj punoj snazi. Bivši nogometaš se može vratiti na teren, ali njegova igra više nije ona kao kada je bio u najboljim godinama svoga igranja. Bivši vojnik se može vratiti na ratište s puno mudrosti i znanja, ali njegova snaga i hrabrost više nisu kao kada je bio spreman dati život bez razmišljanja, jer i kod njega je nastupilo razdoblje života gdje se ideali preispituju, smisao ratovanja i gubitka mladih života. Bivša žena, bivši muž, bivša djevojka upućuju uvijek na to da i ako se sve vrati na početak braka i ljubavne veze, to više neće biti isto jer su se u međuvremenu promijenili oni koji su na početku bili opijeni strašću i ljubavlju. I ako se vraćaju, sada su drugačiji, racionalniji, oprezniji, zreliji, mudriji. Riječju bivši hoćemo označiti nešto što je nepovratno prošlo i što je nepovratno izgubljeno i da povratak na početak, koliko god za njim žudjeli, neće biti isti kao što je bilo onda kada nismo bili bivši.

Pred životnom situacijom u kojem postaje bivši u bilo čemu, čovjek ima različite mogućnosti i svatko za sebe bira mogućnost koju hoće. Netko bira presjeći cijeli svoj život u jednom trenutku, odsjeći od sebe svoju prošlost i ono što je bio i time preduhitriti da ga se označi kao bivšeg jer ne može prihvatiti da više nije na vrhuncu svoga života. Netko se s tim miri tiho i mirno kao da je riječ o nečemu najprirodnijem jer je svjestan da je čovjek uvijek u nečemu bivši i da nema čovjeka koji bar u nečemu nije bivši od ljubavi, karijere, obitelji do posla i uspjeha. Pa i u samom svom životu čovjek postane sam sebi bivši – jer je starac, bivši mladić; jer je baka, bivša majka i djevojka; jer je umirovljenik, bivši radnik; jer je onaj na groblju, bivši čovjek, prijatelj, poznanik. Ljudi koji biraju preduhitriti život da ih ne učini bivšima, i po nekoliko puta žele i traže način da život počnu iz početka. Traže mogućnosti kako da u životu opet budu na početku i na vrhuncu u punoj snazi svog života, čak i onda kada godine, tijelo i duh upućuju da je teško ostvariti jedan takav mladalački početak. Ponekad se čovjek ne može pomiriti s tim da je bivši i teži novim životnim početcima kojima bi preduhitrio neugodno iskustvo da više nije među najboljima, najjačima i najhrabrijima. Ima i onih koji ne idu za tim da bilo što počnu iz početka, onih koji svoj život smatraju takvim da on ima svoj početak i svoje jutro, svoj savršen dan i sunce koje ga grije i svoj suton i zalazak kada se dan polako gasi i pojavljuju se prve zvijezde koje najavljuju noć i kraj dana. Prihvaćaju i čak se ponekad raduju što će uskoro biti bivši u nečemu jer im je dovoljno bilo biti među prvima i među najjačima.

Kako će čovjek procijeniti kada je bivši i kako će se postaviti prema tome? Hoće li čovjek znati mirno prihvatiti svoje stanje ili će pokušati nekoliko puta presjeći vlastiti život ne bi li ga ponovno započeo, po mogućnosti daleko od tog iskustva i pogleda drugih koji mu nedvosmisleno govori da je bivši i da je vrijeme da se povuče? I ono najvažnije: što je za čovjeka bolje; prihvatiti da je bivši i povući se ili sve porušiti za sobom i probati negdje drugo krenuti iz početka gdje će barem neko vrijeme biti siguran od te neugode da je u nečemu bivši? Iskustvo uči da ima onih koji nekoliko puta svode životni račun i hoće krenuti iz početka jer ne mogu prihvatiti ili ne žele prihvatiti da su bivši ili ih je strah da to ne postanu, pa prije nego se dogodi, svoj život radikalno odvajaju od svoje prošlosti i ljudi s kojima su povezani kako ne bi morali otkriti, doznati i spoznati da ih se smatra bivšima. Ima onih koji jednom na kraju života svode račun jer od samog početka znaju i prihvaćaju da je kroz cijeli život čovjek u nečemu bivši ili je nekomu bivši i da pokušati početi život iz početka i po nekoliko puta neće promijeniti čovjekovu sudbinu da će uskoro u nečemu biti bivši. Trebamo li se učiti da smo u nečemu bivši i da smo nekomu bivši i da to bude bez radikalnog odnosa prema vlastitom životu uklanjanjem i zaboravom prošlosti i ljudi koji su je stvorili zajedno s nama ili uvijek unaprijed prije nego se dogodi isključujemo važne dijelove naših života jer ne podnosimo biti bivši?

Teško je prihvatiti da smo bivši u nečemu ili nekomu i rijetki su sretnici koji mirno i tiho to prihvaćaju i koji na kraju života tek jednom saberu životni račun tvrdeći da nije bilo potrebe za novim životnim početcima jer je i svom vlastitom životu u jednom trenutku i sam čovjek netko bivši. Većina nas još uvijek nastoji i po nekoliko puta započeti život jer ne možemo prihvatiti da smo bivši ili nas je strah da će nas takvima proglasiti, pa hoćemo preduhitriti to iskustvo i stanje, trudimo se i borimo da ne budemo bivši i ponekad se pitamo tko je stvarno u pravu: onaj koji ne mijenja život nikada jer smatra da je čovjek čim se rodi pa do smrti uvijek bivši u nečemu ili nekomu ili onaj koji stalno pokušava početi život smatrajući da još nije kucnuo čas niti došlo vrijeme da ga se smatra i naziva bivšim u nečemu ili nekomu. Tko je od njih dvojice u pravu?

U Sarajevu 4. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: welcomia

O isključivosti

Isključivost je osobina onih koji se smatraju savršenima, nesposobnost da se prihvati samog sebe i svoje nesavršenosti i nedostatke. Isključivost je odlika onih koji svoje savršenstvo smatraju totalitarnim i apsolutnim. Isključivost je odlika onoga koji je postao ljudski nesposoban otkriti kod sebe bilo kakav nedostatak i manu. Isključivost je odlika onoga koji je uvjeren da su sve vrline u njegovoj apsolutnoj vlasti i da je sposoban vladati njima totalitarnim manirima. Isključivost je ekstremno stanje koje istovremeno uključuje oholost i ograničenost. Isključiv je dovoljno ohol da sebi pripiše isključivo vrline i nedovoljno svjestan ograničenosti da bi sebi pripisao mane i nedostatke. Isključivost je gubitak samosvijesti o čovjeku kao onomu koji u sebi nosi i oholost i ograničenost. Čovjek koji nije isključiv svjestan je blizine i povezanosti oholosti i ograničenosti i uvijek se kreće između njih, povučen sad na jednu sad na drugu stranu. Kad pokuša biti ohol i isključiv, ograničenost ga povuče natrag u njegovu ljudskost upozoravajući ga da je njegova isključivost neopravdana jer ni on sam nije puno bolji od ostalih. Isključivost je karakteristika oholih koje je vlastita oholost uvjerila da su savršeni. Ondje gdje je oholost uvjerila čovjeka da je savršen, ono što se prvo gubi je ljudskost i čovječnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i ohol čovjek kojemu oholost služi kao način zaborava vlastitih ograničenosti i osobne ljudskosti. Gubitak i zaborav ljudskosti nadomješta se isključivošću koja se napaja na oholosti kao energetskoj točki iz koje izvire čime se zatvara krug ljubavi prema samom sebi. Formira se krug isključive ljubavi koja voli i ljubi samo sebe, a isključiva ljubav nesposobna za sebedarje jest sebičnost. Isključivost se temelji na oholosti, a isključivost i oholost zajedno rađaju sebičnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i sebičan čovjek. Isključivost tretiramo kao i društvenu pojavu kada jedna grupa isključuje drugu grupu. Kolektivna isključivost uključuje i kolektivnu oholost i kolektivnu sebičnost. U isključivosti i onomu što je uzrokuje i što iz nje proizlazi kao da postoji identičnost pojedinca i grupe ukoliko su isključivi i kao da postoji identičnost između osobne oholosti i sebičnosti i kolektivne oholosti i sebičnosti. I osobna i kolektivna isključivost boluju od pretjeranog isticanja vrlina i nedostatka svijesti o ograničenosti. Kao što osobna isključivost koja se napaja na oholosti postaje bolest zaborava i gubitka osobne ljudskosti, tako i kolektivna isključivost koja se hrani kolektivnom ohološću postaje kolektivna bolest zaborava i gubitka ljudskosti i nesavršenosti cijele grupe. Isključivost odbacuje ljudskost i onemogućava spoznaju vlastitih pogreški i rađa savršenog pojedinca bez mane i nedostatka. Isključivost isto čini i grupi ili kolektivu i onemogućava ih da kao grupa prepoznaju i preuzmu odgovornost za učinjene pogreške i stvara čist i bezgrešan kolektiv bez mane i bez grijeha. Reći za isključivost da je tek površan nedostatak karaktera znači staviti samog sebe u opasnost da se izgubi i zaboravi vlastita ljudskost i sebe prepustiti oholosti i sebičnosti. I reći za kolektivnu isključivost da je u pitanju tek jedna simpatična i bezopasna pojava znači staviti u opasnost cijeli kolektiv koji će zaboraviti svoju ljudskost i koji neće biti sposoban prepoznati ljudskost u kolektivu drugog i drugačijeg, jer kolektivna oholost i kolektivna sebičnost vode u zaborav kolektivne ljudskosti i nesavršenosti i pri tom generiraju kolektivnu isključivost i prezir ljudskosti drugih. Isključivost nije puka društvena pojava i sociološki fenomen. Isključivost je duboko nastanjena u čovjeku ne kao njegova karakterna osobina, nego kao dio njegovog bića i smatrati je nečim što je samo društveno značilo bi zaboraviti njezinu stvarnu moć i stvarnu snagu. Ljudskost je jedino što stoji nasuprot isključivosti i često je susrećemo u onoj svima nam poznatoj rečenici važno je biti čovjek. Treba odmah dodati da je zbog isključivosti koja je dio nas teško biti čovjek, možda je i najteže biti čovjek. Nemamo ništa drugo čime bi se suprotstavili isključivosti, osim naših osobnih i kolektivnih ljudskosti. Zaboraviti i izgubiti ih znači postati i biti isključiv. Zaboraviti na njih znači zaboraviti na odgovornost za naše pogreške i grijehe jer je ljudskost vrlo neugodan, ali prevažan podsjetnik da ne smijemo biti toliko oholi i sebični da bismo zaboravili da smo ljudi. Zaboraviti na to da sam čovjek znači biti isključiv jer dok su svi drugi ljudi, ja sam nešto više i važnije. I pod utjecajem oholosti i sebičnosti koje rađaju isključivost, svijest o ljudskosti je sve slabija i zaborav ljudskosti je galopirajući i brz.

Koliko god ljudskost bila nesavršena, podložna manipulacijama i prijevarama, sklona neuspjesima i padovima, ipak je ona posljednja linija obrane pred isključivošću. Kada linija ljudskosti padne, isključivosti je otvoren put da nas pretvori u oholice i sebičnjake, ljude koji su zaboravili da su ljudi, ljude koji su izgubili ljudskost i koji se boje ljudskosti drugih ili je ne žele vidjeti, iako je možemo prepoznati jer je ona upravo ono što nama nedostaje zbog naše isključivosti.

U Sarajevu 30. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: federicofoto

O promjeni

Ništa ne ostaje nepromijenjeno. Ponekad smo žrtve promjene jer je ne želimo. Nekad smo u njezinoj milosti jer smo žudili za njom. Nitko od nas nije gospodar promjene. Svi smo njezine sluge. Promjena sebi ne dopušta da bude sluškinja. Izgubimo nekoga s kim smo godinama bili vezani. Izgubimo ga zbog promjene. Svejedno je tko se promijenio, mi ili on/ona. Promjena ne najavljuje kada će nekoga uzeti od nas. Ne upozorava kada ćemo se mi promijeniti i nekoga napustiti. Mi se trudimo obećati jedni drugima kako nećemo dopustiti promjeni da nas pobijedi. Obećamo vjernost do groba, a promjena sve upropasti još dok smo mladi. Obećamo ljubav do smrti, a promjena nas razdvoji prije nego uspijemo okusiti istinsku i stvarnu ljubav. Zaklinjemo se u buduće uspjehe i poslovne planove i prije nego uspijemo dobiti priliku za uspjeh, promjena izvrne naše životne okolnosti naopako i u neželjenim smjerovima. Danas smo zdravi i zahvalni za zdravlje, a već sutra promjena se grubo našali s nama otkrivajući nam bolest. Danas smo sretni jer hodamo i trčimo, a za koji dan promjena odluči biti bešćutna i u nezgodi ostanemo bez noge. Zašto promjena ne sluša naše molitve kada nešto što je dobro želimo što duže zadržati? Zar promjena može osjetiti ljubomoru prema ljudskim srećama i zadovoljstvima? Poteškoća s promjenom jest njezina neprimjetnost. Ne možemo je primijetiti u trenutku kada je najvažnije. Kada se nalazimo na nekom rubu života, nikako ne možemo dokučiti ulogu promjene u svemu. Ljudi koji se, nažalost, ponekad nađu pred rastavom braka, znaju retroaktivno prepoznati presudnu ulogu promjene u krahu braka. Sitnice, mali znakovi, sitne prepirke, kratke nervoze, nedovršeni razgovori, prekinute komunikacije. Ponekad se ne može odrediti razlog raspada braka, ali se može registrirati glavni krivac. Promjena. Nešto se promijenilo, netko se promijenio, on se promijenio, ona se promijenila, rodbina se promijenila, okolnosti se promijenile, financije se promijenile. Teret odgovornosti se ne svaljuje na promjenu iako je ona najodgovornija za dogođenu katastrofu. Uvijek optužujemo jedni druge. Zašto nikad ne optužujemo promjenu kao krivca za naše krahove? Jer je ne primjećujemo. Ne prepoznajemo je kao mehanizam koji mora biti odgovoran pred nama za ono što smo izgubili. Uvijek tvrdimo kako se netko promijenio i zbog toga je sve propalo. Zašto ne bismo rekli kako ga je promjena učinila nepoznatim čovjekom, kako nije kriv on/ona, nego promjena koja vlada i upravlja svima nama? Jedni druge stavljamo na optuženičke klupe dobacujući jedni drugima: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila. Zašto za promjenu samu promjenu ne stavimo na optuženičku klupu i oboje upremo prstom u nju i viknemo kako je promjena kriva jer nas je promijenila oboje? Možda to nismo htjeli i možda nismo dali suglasnost promjeni da nas mijenja i učini nepoznatima za onoga s kojim smo vezani? Zašto puštamo promjeni da prođe nekažnjeno nakon naših katastrofa i brodoloma? Prevarimo sebe i jedni druge mišlju kako smo slobodni mijenjati se kako god hoćemo. I zbog toga jedni druge optužujemo i pozivamo na odgovornost. Međutim, promjena, jer je neprimjetna, mijenja nas i onda kada ne želimo i nećemo jer je ne primjećujemo. Nitko se od nas svjesno ne želi probuditi sutra s osjećajem mržnje prema osobi koju jako volimo. Ipak, jedno jutro se probudimo i odmah sebe krivimo. Ja sam kriv/kriva, nisam dovoljno ovo ili ono i tako unedogled. Zanemarimo promjenu i njezinu neprimjetnost i zaboravimo da nju trebamo optužiti prije nego optužimo sebe i preuzmemo svu krivicu za krah i katastrofu. Zato što je neprimjetna, naivni smo i podcjenjujemo moć promjene koju ima nad našom slobodom i odlukama. Njezinu krivicu preuzimamo na sebe prije nego pokušamo proniknuti koliko sam kriv/kriva ja, a koliko je kriva promjena koja nas je neprimjetno i bez naše dozvole pretvorila u strance koji se više ne razumiju i ne komuniciraju. U svim našim krahovima, neuspjesima i međusobnim optužbama gotovo se nikad nije dogodilo da oboje zastanemo i zajedno upremo prstom u zajedničkog krivca koji nas je neprimjetno i doveo u sadašnji položaj. Dok se međusobno optužujemo, ponižavamo i vrijeđamo, galamimo i histeriziramo: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila, promjena skrivena u svojoj neprimjetnosti likuje nad našom propašću i tugom. Nas iznenadi krah, katastrofa, životni brodolom. Takav događaj promjenu ne može iznenaditi jer ga ona pomno planira. Detaljno i savršeno. Prekine razgovor danas. Potakne raspravu sutra. Ugasi komunikaciju prekosutra. Neprimjetno i tiho onako kako to samo promjena zna i voli. Kao da je nema i ne postoji. I kada izbije naš međusobni rat pun srdžbe, optužbi i gnjeva, promjena iz udobne neprimjetnosti promatra dva davljenika kako se međusobno bore ne da se spase, nego da utope jedno drugo. Kao da se ne možemo osloboditi tog osjećaja krivice da smo isključivo krivi mi jer smo se promijenili? I nećemo se osloboditi sve dok promjenu ne optužimo za ono što je njezina krivica. Što nas je neprimjetno mijenjala bez našeg uvida i znanja onda kada to nismo htjeli i nismo željeli. Ne možemo biti apsolutno odgovorni za sve krahove i brodolome koje smo prošli. Treba promjenu izvući iz sjenke neprimjetnosti i izložiti je pogledima ljutitih i gnjevnih ljudi koji će moći usmjeriti i na nju svoju srdžbu i optužiti je za svoje privatne neuspjehe i tragedije. Zašto bismo mi morali uvijek nositi teret neuspjeha i propasti koju nam stalno netko stavlja pred oči? Neka i promjena osjeti što znači biti kriv i odgovoran za životnu havariju. Međutim, da bi se promjenu moglo optužiti, mora se biti poput nje. Tih, miran i neprimjetan i loviti je onda kada nije budna i kada nije svjesna da je lovimo. Kada promjena želi prekinuti razgovor između nas dvoje, treba biti miran i tih i malo duže zastati. Primijetit ćemo je kako se prikrada poput sjene na zidu da prekine naš razgovor. Kada promjena želi potaknuti raspravu koja će prerasti u sukob, svađu i srdžbu, treba biti miran i neprimjetan i čekati da oluja prođe. Kada prođe oluja primijetit ćemo promjenu kako pokušava pobjeći zajedno s olujom. Kada promjena prijeti da ugasi svaku komunikaciju među nama, treba biti neprimjetan i dugo strpljiv. Kada komunikacija počne, primijetit ćemo promjenu kako razočarana napušta mjesto sukoba jer je izgubila. Promjena se uvijek tiho prikrada kao tamna sjenka i moguće je primijetiti ju samo u miru i tišini. Bila dobra ili loša, promjenu je teško zarobiti jer je neprimjetna i to je njezino najopasnije i najbolje oružje, jer nas dobra promjena neprimjetno učini sretnima, a zla promjena neprimjetno nas učini nesretnima. Promjenu treba pohvaliti za dobro i optužiti za zlo, ali će to teško ići ako ne budemo mogli i sami biti neprimjetni kako bismo znali nagraditi i pohvaliti promjenu koja nam donosi dobro i čini nas sretnima i kako bismo mogli optužiti promjenu koja nas čini nesretnima i donosi zlo. Niti smo mi uvijek zaslužni za svu sreću i dobro niti smo uvijek krivi za sve neuspjehe i brodolome. Promjena zna igrati presudnu ulogu i njezina je narav da ostane skrivena i neprimjetna i treba strpljenja i mira da se promjenu primijeti kao glavnog dobrotvora ili krivca u životu. Treba poput promjene pretvoriti se u sjenku i biti neprimjetan i promatrati je što čini i što planira s nama kako bismo sudjelovali u njezinim dobrim namjerama i kako bismo je spriječili da ostvari one loše i zle.

U Sarajevu 27. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O škrtosti

Za čovjeka koji nam nešto neće dati znamo reći kako je škrt čovjek. Ponekad je to istina. Ponekad nije. Ne znamo uvijek razloge i motive tuđe škrtosti i je li u pitanju škrtost. O škrtosti mislimo kao o ljudskoj mani prema kojoj čovjek koji ima ne želi dati onomu koji nema. Škrtost doživljavamo kao pitanje koje se tiče materijalnih stvari. Novac, hrana, odjeća i drugo što se može dati u materijalnom i konkretnom obliku. Škrtost se ne može odvojiti od čovjekovog odnosa prema stvarima. Kada čovjek razlikuje svoju ljudskost od materijalnih stvari koje koristi, ne možemo reći kako je škrt čovjek. On može biti oprezan, racionalan, umjeren kada daje jer mora voditi računa recimo o tome što će ostati njemu i njegovoj obitelji. Netko ga može smatrati škrtim i reći kako ne želi dati. Ali čovjek koji ima te racionalno i umjereno koristi ono što ima je čovjek koji ne vodi računa isključivo o sebi i odnosu prema materijalnoj stvari koju posjeduje. Ako čovjek ima novac i troši ga umjereno i racionalno, uvijek će biti u pitanju čovjek koji odnos između sebe i novca ne vidi kao jedini odnos koji postoji između čovjeka i materijalne stvari. Njegovo shvaćanje osobnog odnosa prema novcu uključuje i ljude za koje se brine kao što su to njegova obitelj i djeca. Onomu koji nema obitelj i djecu, takav čovjek se može učiniti izrazito škrtim. Ali onaj koji nema druge ljude o kojima mora brinuti osim sebe, teško može razumjeti onoga koji ima obitelj i treba voditi računa o obitelji. Onaj koji ima obitelj ne vidi isključivo sebe i novac u međusobnom odnosu jer će postati ili isključivo sebičan ili isključivo rasipan. Obitelj je okolnost koja zaustavlja opasnost da postane sebičan ili rasipan. Onaj koji je sam i vidi samo sebe i novac u međusobnom odnosu u većoj je napasti da postane ili sebičan ili rasipan. Čovjek postaje škrt kada se poremeti odnos između određene stvari i čovjeka, kada se iz odnosa između čovjeka i stvari isključe drugi ljudi i druge stvari. S vremenom stvar postaje dio čovjekove ljudskosti jer čovjek nema drugog odnosa osim odnosa prema stvari i čovjek postaje stvar i stvar postaje čovjek. Ako uzmemo novac, čovjek postaje škrt kada novac postaje dio njegove ljudskosti i njegovog bića. Dok postoji svijest koja razdvaja ljudskost čovjeka od novca kao stvari, ne može se govoriti o pravoj i ozbiljnoj škrtosti. Kada ljudskost i novac postanu identični, rađa se škrtost jer davanje novca označava odustajanje od ljudskosti, a zarađivanje novca znači ostvarivanje vlastite ljudskosti. Škrtost ne poznaje darivanje iz razloga što darivanje novca za onoga koji je škrt znači odustajanje od vlastite ljudskosti. Škrtost voli gomilanje novca jer znači rast i ostvarivanje dometa vlastite ljudskosti. Škrtost je nesposobnost ili nemogućnost da ljudskost čovjeka ili čovjek kao takav bude stvarno odvojen od stvari koju posjeduje. Škrtost je identičnost ljudskosti i stvari. Škrtost se ne proteže samo na materijalne stvari. Ona može zahvatiti i ono što nije materijalno. Recimo ljubav. Biti škrt u ljubavi značilo bi svoju ljudskost izjednačiti s ljubavlju i ne biti sposoban razdvojiti ljubav i sebe kada je riječ o darivanju i primanju ljubavi. U tom slučaju darivanje ljubavi nije moguće i rađa se sebičnost. Jer darovati ljubav značilo bi za škrta čovjeka odricati se svoje ljudskosti. Kao što ne bi bilo moguće ni pravo primanje ljubavi jer bi se ljubav od drugoga uzimala na silu, jer se ljubav od drugog otima da bi se razvijala ljudskost onoga koji je škrt. Škrtost je, kako rekosmo, identičnost ljudskosti stvari čime je ona u konačnici poremećaj čovjekove ljudskosti u odnosu prema ljudima i prema stvarima. Kao poremećaj ljudskosti, škrtost ne može dati od sebe ništa jer svako darivanje za škrta čovjeka znači odustajanje od ljudskosti. Škrtost ne može ništa primiti čak i onda kad joj se nešto slobodno daruje jer da bi ljudskost škrta čovjeka rasla, ona mora uzimati i onda kada drugi ne može i ne želi nešto dati. Kod škrtosti dolazi do određenog gubitka samosvijesti o tome da je čovjek svoju ljudskost vezao ne uz stvari, nego je svoju ljudskost pretvorio u stvar bilo da je riječ o novcu, moći, slavi, ljubavi ili čemu drugom. Tako su ljudskost i slava identični, ljudskost i novac identični, ljudskost i moć identični itd. Škrt čovjek koji se boji da će gubitkom stvari izgubiti veći ili manji dio svoje ljudskosti ne mora uvijek imati samosvijest o tome da je škrt. Netko mu drugi treba skrenuti pozornost na to da je identificirao svoju ljudskost i stvar koju posjeduje. Škrtost nije samo osobni poremećaj. Može se pretvoriti i u društveni poremećaj kada se pojavi veći broj ljudi koji su svoje ljudskosti identificirali sa stvarima koje posjeduju i svjesni su toga, ali tu samosvijest ne žele isticati ili smatraju da je stanje poremećaja normalno stanje društva. Škrtost postaje ozbiljna u trenutku kada pojedinac dođe do spoznaje da je identificirao sebe i stvar koju posjeduje i odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Isto vrijedi i za društvo. I društvena škrtost postaje ozbiljna kada većina ili cjelokupno društvo ljudskost svojih članova identificira sa stvari koju društvo posjeduje i društvo slobodno odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Nije uvijek jednostavno prepoznati škrta čovjeka. Mnogi ljudi su umjereni i racionalni u odnosu prema stvarima koje posjeduju i ne može ih se zbog toga zvati škrtima. Onaj koji je rasipan i ne pazi kako troši, svakog koji pazi i umjereno troši smatrat će škrticom, ali to nije točno. I onaj koji je umjeren nekoga može nazvati rastrošnim i nepažljivim u trošenju, ali ni to nije uvijek točno. Škrtost ne može tolerirati nekoga umjerenog u trošenju iz razloga što čovjek umjeren u trošenju ima svijest o razlikovanju ljudskosti i stvari koju posjeduje. Zna da njegova ljudskost ne može biti mjerena potrošnjom. Ima svijest o sebi i razdvaja ljudskost od stvari. On će znati kada treba biti darežljiv, kada umjeren, kada racionalan, kada i rastrošan, ali neće svoju ljudskost mjeriti u odnosu na stvar koju koristi da bude darežljiv, umjeren i rastrošan. Škrt je onaj čovjek kojemu su ljudskost i stvar identične, pa kad čovjek uzima novac i ne želi ga dati nego ga gomila nije riječ o rastu novca, nego je riječ o rastu ljudskosti. I kada ga ne želi dati i čuva ga samo za sebe, nije riječ o čuvanju novca, nego o čuvanju ljudskosti. Iako je u oba slučaja kod škrta čovjeka ljudskost pogrešno shvaćena i zato bi se škrtost mogla opisati kao poremećaj svijesti o vlastitoj ljudskosti i njenom odnosu prema stvarima koje posjedujemo i koristimo. Škrt čovjek identificira sebe i stvar, ljudskost i stvar i zbog toga škrtost nije problem odnosa prema materijalnim stvarima, nego je problem pogrešne percepcije čovjeka o njemu samom i njegovoj ljudskosti i što je njen sadržaj i u čemu se ona sastoji. Znati sigurno da je netko ozbiljno i duboko škrt nije tako jednostavno jer to znači poznavati nekoga tko ima poremećaj ljudskosti u odnosu prema stvarima koje posjeduje i koje želi imati, znači poznavati nekoga koga nije više moguće odvojiti kao čovjeka od stvari koje posjeduje jer su čovjek i stvar identični. Većina nas je povremeno i sklona škrtosti, ali ne znamo je li moguće susresti istinski škrta čovjeka onako kako smo ga ovdje zamislili i opisali jer uvijek susrećemo jedni druge kao ljudi i teško je procijeniti koje se od nas kao čovjek pretvorio u stvar koju posjeduje i je li i nas promatra kao da smo stvar?

U Sarajevu 25. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonie Oosterink

O utopiji

Nije novost da smo ponekad frustrirani stvarnošću. Nezadovoljni ili nesretni što je ne možemo promijeniti. Ljuti što na nas utječe i onda kada je se barem na trenutak želimo osloboditi. Ponekad jer smo frustrirani stvarnošću i njezinim zahtjevima, stvaramo privatne utopije, naše male skrivene konstrukcije alternativne stvarnosti kreirajući stvarnost kakvom bismo je željeli. Naše male privatne utopije bijega nisu tako negativne kako drugi misle ili nas tako opisuju. Nismo bjegunci jer se ponekad sklonimo od stvarnosti u naše tajne privatne svjetove. Kroz naše male i svakodnevne utopije, kroz naša svakodnevna bježanja od stvarnosti svjesno ili nesvjesno utječemo i na našu životnu stvarnost i gole činjenice života. Naše privatne utopije dolaze iz stvarnosti koju živimo i kao što nam je stvarnost ponekad draga i privlačna, jednako su nam tako privlačne i drage naše utopije kojima sudjelujemo ne samo u stvaranju naših privatnih nepostojećih svjetova. Privatnim utopijama utječemo i na samu stvarnost u kojoj živimo.

Uvijek se nađe netko tko će reći da su utopije tlapnje i snovi koje nas odvlače od naših obveza prema stvarnosti, ali iza naših utopija ostaju stvarni tragovi. Često se govori kako je ljubav jedna od najvećih utopija, ali kada iza ljubavi između dvoje ostane dugotrajan brak, djeca, unučad, praunučad, nije li njihova ljubavna utopija izgradila stvarni svijet i donijela na svijet stvarne ljude? Naša privatna utopija može biti i konstruktivan bijeg od stvarnosti. Povući se iz stvarnosti na neko vrijeme u svoju utopiju i pomoću utopije stvoriti nešto što će ostaviti opipljiv trag u stvarnosti. Ako se pjesnik povlači u svoju privatnu utopiju mašte i slika, neće li u jednom trenutku njegova utopija roditi pjesničkim stihovima koji će biti vidljivi, čitljivi i mijenjati nas i naše osjećaje dok recitiramo? Svi mi tu i tamo povlačimo se od stvarnosti u svoju privatnu utopiju kako bismo stvorili nešto novo i drugačije što će utjecati na druge i na stvarnost.

Uslijed razmišljanja kako se prema svijetu i stvarnosti treba ponašati produktivno i iskoristiti njihove resurse, oslabila je i naša sposobnost bijega u privatnu utopiju koju smo za sebe stvorili ne samo da bismo pobjegli od stvarnosti, jer većina naših privatnih utopija nije bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da negdje u svojoj nutrini pronađemo nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. Tako se koristimo dvostrukom utopijom. Utopijom bijega i utopijom rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja. Utopijom bijega ne bježimo od stvarnosti, nego se nakratko povlačimo od svijeta kako bismo u sebi, u svom privatnom svijetu fantazija pronašli nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. U svoju privatnu utopiju se povlačimo onda kada je stvarnost okrnjena, oštećena, ranjena i u svojoj privatnoj utopiji tražimo ono čime ćemo izliječiti stvarnost. Kada smo povrijeđeni, odlazak u privatnu utopiju ne mora biti negativan bijeg od suočavanja s povredom. Odlazak u privatnu utopiju može biti i potraga za lijekom kojim želimo izliječiti otvorenu ranu kao kada se vraćamo u djetinjstvo kako bismo u nečijoj ljubavi i blizini pronašli lijek za hladnoću i ravnodušnost koju sada trpimo.

Za utopije se uvijek govorilo da su one fantazije neostvarene i nedosanjane budućnosti koju se uvijek sanja i traži. Ali utopije nisu samo pitanje budućnosti. Našim privatnim utopijama možemo rekonstruirati cijelu prošlost tako da iz nje uzmemo ono što će nam pomoći da se stabilno i čvrsto susretnemo s neugodnom ili opterećujućom stvarnošću. Povratkom u prošlost mi ne niječemo što se tamo zaista dogodilo, nego čak i u prošlosti unutar nje same kreiramo jedan utopijski svijet koji je bolji, plemenitiji i pravedniji kako bismo ono što ne možemo prihvatiti da nam se dogodilo prihvatimo i nadjačamo.

Kao kad se vraćamo u srednjoškolske dane. Susrećemo lica poznatih profesora i među njima i one koji nam nisu ostali u ugodnom sjećanju. Ali sada na fakultetu dok s teškim naporima polažemo ispite čak i oni profesori na koje ne mislimo s osjećajem zadovoljstva, odjednom postaju manje neugodni i njihova pojava postaje prihvatljivija. Na taj način naša privatna utopija rekonstruira našu prošlost i stvara jedan prošli utopijski svijet gdje su neugodni profesori sada ugodniji i prihvatljiviji. Cijela ta privatna utopija izgrađena je da bismo se mogli nositi sa stvarnošću polaganja zahtjevnih i teških ispita i možda još neugodnijih profesora i predavača na fakultetu. I kada fakultet prođe i nađemo se ponovo u stvarnosti koja nas opterećuje, od našeg fakultetskog života izgradit ćemo jedan prošli i novi utopijski svijet da pomoću njega utječemo na stvarnost koju sada živimo. Kao kada mladi liječnik prvi put izvodi zahtjevnu operaciju i prisjeća se zahtjevnog i strogog profesora anatomije. Ali sada tu pred puno zahtjevnijom stvarnošću gdje je u pitanju život ljudskog bića, privatna utopija djeluje umirujuće. Ona rekonstruira prošli svijet i neugodnog profesora kao nešto što i nije bilo tako zahtjevno i teško u odnosu na ono što se sada treba učiniti.

Naše privatne utopije kojima rekonstruiramo prošlost i unutar nje stvaramo svijet koji će nam pomoći da pobijedimo stvarnost ponekad opisujemo jednostavnom, ali znakovitom rečenicom: Kad samo mogao ono, ovo ću također moći učiniti… Ovdje posebno valja naglasiti ovaj dio Kad sam mogao ono… jer time se pokazuje kako nam je naša privatna utopija pomogla da rekonstruiramo prošlost i upotrijebimo je kao sredstvo svladavanja stvarnosti. Naše privatne utopije nisu toliko bježanje od stvarnosti koliko su rekonstrukcije prošlosti unutar koje gradimo i dodajemo elemente iz mašte kako bismo prošlost ne samo učinili podnošljivijom nego kako bismo je učinili mehanizmom i sredstvom da se možemo nositi i boriti sa stvarnošću.

Ono što je za političku utopiju budućnost, za naše privatne utopije to je sadašnjost. Svojim privatnim utopijama izgrađenima od konstrukcija i rekonstrukcija prošlosti želimo se nositi sa sadašnjošću koja je možebitno teška i nepodnošljiva tako što ćemo uvlačeći privatnu utopiju prošlosti u sadašnji trenutak pomoći sebi, ali i drugom. Kao kada se oprašta prijevara pa se prevareni vraća u prošlost i u prošlosti pomoću privatne utopije pronalazi razloge i motive da prijevaru oprosti tako što će se podsjećati samo na dobre i ugodne trenutke proživljene s drugim. Ne treba zanemarivati snagu naših privatnih utopija. Potrebne su nam i bez njih se stvarnost teško živi. Svi se mi prije ili kasnije poslužimo rekonstrukcijom prošlosti kako bismo podnijeli sadašnjost. Svi se mi – prije ili kasnije – poslužimo našom privatnom utopijom ne samo kako bismo pobjegli od stvarnosti nego još više kako bismo rekonstruirali prošlost i dodali joj neke nove motive nastale u našoj mašti koji će nam pomoći da ne ustuknemo pred teškoćama i problemima stvarnosti koju sada i ovdje živimo.

U Sarajevu, 22. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ankarb

O zavisti

Ako želimo biti sretni, neće biti dovoljno. Drugi trebaju biti nesretni. Zavist je stanje duha koji nas čini sretnim, ali zahtijevamo da drugi budu nesretni. Zavist se ne može zadovoljiti našom srećom. Ona traži da drugoga učinimo nesretnim ili barem da sebe uvjerimo kako je drugi nesretan. Zavist ne počinje osjećajem da je drugi u nečemu bolji. Počinje kada smo sretni i kada je drugi jednako sretan. Ne želimo se odreći svoje sreće. Ali zašto želimo drugog učiniti nesretnim? I kad je drugi u mnogočemu od nas slabiji i u težem položaju, želimo da mu bude lošije i teže. Opasnost je zavist smatrati tek karakternom osobinom kao što je recimo tvrdoglavost, nezadovoljstvo. Zavist se rađa negdje dublje u nama dokle naš karakter ne doseže jer biti tvrdoglav i željeti da drugi budu nesretni kad smo mi sretni nisu isto. Teško nam je podnositi kad je drugi sretan. Možda ima smisla kad smo nesretni. Ali zašto podnositi tuđu sreću ako smo i sami sretni i zašto je tuđa sreća tako teško prihvatljiva i podnošljiva iako tu istu sreću i sami imamo u jednakoj mjeri? Smijemo li pomisliti da zavist počinje ondje gdje smo svi jednako sretni i da je za odsutnost zavisti dobro da ne budemo jednaki u našim privatnim srećama? Da jedni budu sretniji u odnosu na druge? Zavist je proždrljiva. Proždire našu sreću jer je ne živimo nego se trudimo da drugi budu nesretni uvjereni da je jedini način naše privatne sreće proždrijeti sreću drugog. Zavist se rađa jer sebe uvjerimo kako postoji mogućnost izračunati količinu sreće koja nam je potrebna i koja je potrebna drugima. Za sebe računamo da nam je potreban maksimum sreće. Ako tako izračunamo, drugima ne možemo dopustiti da uživaju i najmanji dio maksimuma sreće kojega želimo isključivo za sebe. Moramo im ga oduzeti. I kada uzmemo drugom dio sreće i pripojimo ga sebi, dogodi se da drugi opet bude sretniji od nas s onim što smo mu ostavili. Zavist ne može podnijeti da drugi bude sretan s manje sreće od nas i traži od nas da proždiremo tuđu sreću sve dok ne proždremo i samu osobu drugoga. Zavisti nije dovoljno da posjedujemo maksimum sreće. Ona traži da drugom oduzmemo sve što ima ukoliko ga to čini sretnim makar to malo bilo beznačajno u odnosu na ogromnu količinu sreće koju smo za sebe od drugog otuđili. Zavist ne podnosi ničiju sreću osim naše vlastite. I zato zavidnom čovjeku nije dovoljno da on sam bude sretan. Neće drugoga pustiti na miru. Mora ga učiniti nesretnim zarad vlastite sreće. Istinski pokvarena zavist nema previše povezanosti sa stvarima i posjedovanjem drugoga jer postoji mogućnost posjedovati iste stvari. Duboko zla zavist ne prihvaća sreću drugoga i teži tome da drugoga potpuno iskorijeni. Dok postoji drugi, postoji mogućnost da je sretan. Kada drugoga nema, onda nema njegove sreće jer nestaje s njim. Zavist teži tom cilju. Ukloniti drugoga. Jedina garancija koju zavist priznaje jest nepostojanje drugog. S njegovim nestankom zavist postiže svoj vlastiti mir jer više nema opasnosti da netko ima manje sreće i da bude od nas sretniji. Samoća prati zavist jer se zavist ne može osloboditi straha od tuđe sreće. Zlobno zavidan čovjek pronalazi mir tamo gdje nikako nema drugih i njegov svijet je svijet praznine i osamljenosti. Svijet uživanja samog sebe i usamljene sreće koja je nesposobna sebe ponuditi drugom kao dar. Biti sretan sam sa sobom i biti potpuno sam je san kojega zavist sanja i traži načine da ga ostvari. Zavist prestaje proždirati kada drugi nestane. I da bi zaštitio samog sebe i svoju sreću, od vlastite zavisti čovjek mora uništiti druge da ga zavist kojoj služi ne bi progutala do kraja i ispljunula njegove ostatke ako išta ostaje od njegove ljudskosti i plemenitosti nakon što ga zavist proždre. Spasiti sebe od vlastite zavisti moguće je samo ako drugoga uništimo zajedno s njegovom srećom. Ako to ne učinimo, naša zavist će nas same sažvakati i ispljunuti. Iz straha od proždrljivosti naše privatne zavisti proždiremo drugoga i jedni druge. A zavist je nezasitna i nije ju moguće ničim drugim nahraniti osim srećom i dušom i tijelom drugoga. Zla kakva jest, ima svoju vlastitu slobodu i vlastite mračne planove o kojima nam ne govori. Uvjereni kako njome gospodarimo prekasno shvaćamo kako smo joj najčešće sluge koje iskoristi, potroši i baci na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe. Smetlište zavisti je ogromno i puno onih koji su bili prevareni mišlju kako su oni njezini istinski gospodari. Zavist nema gospodara i kralja. Ona je kraljica i vlast koja ne podnosi nikakve prigovore i vlada surovo, mnogo surovije nego ljudski kraljevi i kraljice. Onoga koji joj se usprotivi baca na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe i ne dopušta nikakva kajanja i ne pravi nikome ustupke. Jer zavist ne oprašta. Samoj sebi zavist ne oprašta neuspjeh a još manje nama. S njom je nemoguće surađivati. Njezina narav je proždiranje i s njom je moguće biti isključivo u ratu jer zavist ne priznaje mir dok god postoji drugi koji je sretan. I onda kad je manje sretan od nas i kada smo mi više sretni od njega, zavist priprema vojsku i oružje za rat protiv drugoga. Zavist ne ostavlja zarobljenike niti dopušta razmjenu između sukobljenih strana. Zavist ne poznaje primirje niti potpisuje mirovni sporazum. Zavist je ratnička kraljica čija se vlast, strast i moć se širi samo međusobnim uništavanjem između mene i drugoga. Zavist je nevjerojatno mudra. Ona poznaje do u tančine sve naše ratne planove i strategije kojima joj se želimo suprotstaviti. Htjeli ili ne htjeli, tako mora biti jer ona proizlazi negdje duboko u nama gdje se ponekad ne usudimo pogledati iz straha što bismo mogli vidjeti. Uspavana kao nekakvo uspavano čudovište spava u nama i kad se probudi, počinje rigati vatru na sve strane razarajući i našu nutrinu, ali i živote i odnose drugih ljudi i svojim plamtećim pogledom traži od nas da ako želimo biti sretni, njoj to neće biti dovoljno jer drugi mora biti nesretan i onda kada smo mi prema zemaljskim mjerilima dostigli maksimum sreće kojega čovjek može dobiti od ovog zemaljskog života. Drugi mora nestati zajedno sa svojom srećom, ali i sa svojom nesrećom da bi smo utolili njezinu glad. I ponekad iz straha da i nas same ne proždere konačno svjesni da smo debelo prevareni jer je ona pravi gospodar, a ne mi, drugoga proždiremo u strahu od nas samih i onoga u što smo se pretvorili, jer zavist kao čudovište može i nas pretvoriti u čudovišta i oduzeti nam skoro sve crte onoga što smo zvali ljudskost, plemenitost i dobrota.

U Sarajevu, 19. 10. 2019.

O. J.