O škrtosti

Za čovjeka koji nam nešto neće dati znamo reći kako je škrt čovjek. Ponekad je to istina. Ponekad nije. Ne znamo uvijek razloge i motive tuđe škrtosti i je li u pitanju škrtost. O škrtosti mislimo kao o ljudskoj mani prema kojoj čovjek koji ima ne želi dati onomu koji nema. Škrtost doživljavamo kao pitanje koje se tiče materijalnih stvari. Novac, hrana, odjeća i drugo što se može dati u materijalnom i konkretnom obliku. Škrtost se ne može odvojiti od čovjekovog odnosa prema stvarima. Kada čovjek razlikuje svoju ljudskost od materijalnih stvari koje koristi, ne možemo reći kako je škrt čovjek. On može biti oprezan, racionalan, umjeren kada daje jer mora voditi računa recimo o tome što će ostati njemu i njegovoj obitelji. Netko ga može smatrati škrtim i reći kako ne želi dati. Ali čovjek koji ima te racionalno i umjereno koristi ono što ima je čovjek koji ne vodi računa isključivo o sebi i odnosu prema materijalnoj stvari koju posjeduje. Ako čovjek ima novac i troši ga umjereno i racionalno, uvijek će biti u pitanju čovjek koji odnos između sebe i novca ne vidi kao jedini odnos koji postoji između čovjeka i materijalne stvari. Njegovo shvaćanje osobnog odnosa prema novcu uključuje i ljude za koje se brine kao što su to njegova obitelj i djeca. Onomu koji nema obitelj i djecu, takav čovjek se može učiniti izrazito škrtim. Ali onaj koji nema druge ljude o kojima mora brinuti osim sebe, teško može razumjeti onoga koji ima obitelj i treba voditi računa o obitelji. Onaj koji ima obitelj ne vidi isključivo sebe i novac u međusobnom odnosu jer će postati ili isključivo sebičan ili isključivo rasipan. Obitelj je okolnost koja zaustavlja opasnost da postane sebičan ili rasipan. Onaj koji je sam i vidi samo sebe i novac u međusobnom odnosu u većoj je napasti da postane ili sebičan ili rasipan. Čovjek postaje škrt kada se poremeti odnos između određene stvari i čovjeka, kada se iz odnosa između čovjeka i stvari isključe drugi ljudi i druge stvari. S vremenom stvar postaje dio čovjekove ljudskosti jer čovjek nema drugog odnosa osim odnosa prema stvari i čovjek postaje stvar i stvar postaje čovjek. Ako uzmemo novac, čovjek postaje škrt kada novac postaje dio njegove ljudskosti i njegovog bića. Dok postoji svijest koja razdvaja ljudskost čovjeka od novca kao stvari, ne može se govoriti o pravoj i ozbiljnoj škrtosti. Kada ljudskost i novac postanu identični, rađa se škrtost jer davanje novca označava odustajanje od ljudskosti, a zarađivanje novca znači ostvarivanje vlastite ljudskosti. Škrtost ne poznaje darivanje iz razloga što darivanje novca za onoga koji je škrt znači odustajanje od vlastite ljudskosti. Škrtost voli gomilanje novca jer znači rast i ostvarivanje dometa vlastite ljudskosti. Škrtost je nesposobnost ili nemogućnost da ljudskost čovjeka ili čovjek kao takav bude stvarno odvojen od stvari koju posjeduje. Škrtost je identičnost ljudskosti i stvari. Škrtost se ne proteže samo na materijalne stvari. Ona može zahvatiti i ono što nije materijalno. Recimo ljubav. Biti škrt u ljubavi značilo bi svoju ljudskost izjednačiti s ljubavlju i ne biti sposoban razdvojiti ljubav i sebe kada je riječ o darivanju i primanju ljubavi. U tom slučaju darivanje ljubavi nije moguće i rađa se sebičnost. Jer darovati ljubav značilo bi za škrta čovjeka odricati se svoje ljudskosti.  Kao što ne bi bilo moguće ni pravo primanje ljubavi jer bi se ljubav od drugoga uzimala na silu, jer se ljubav od drugog otima da bi se razvijala ljudskost onoga koji je škrt. Škrtost je, kako rekosmo, identičnost ljudskosti stvari čime je ona u konačnici poremećaj čovjekove ljudskosti u odnosu prema ljudima i prema stvarima. Kao poremećaj ljudskosti, škrtost ne može dati od sebe ništa jer svako darivanje za škrta čovjeka znači odustajanje od ljudskosti. Škrtost ne može ništa primiti čak i onda kad joj se nešto slobodno daruje jer da bi ljudskost škrta čovjeka rasla, ona mora uzimati i onda kada drugi ne može i ne želi nešto dati. Kod škrtosti dolazi do određenog gubitka samosvijesti o tome da je čovjek svoju ljudskost vezao ne uz stvari, nego je svoju ljudskost pretvorio u stvar bilo da je riječ o novcu, moći, slavi, ljubavi ili čemu drugom. Tako su ljudskost i slava identični, ljudskost i novac identični, ljudskost i moć identični itd. Škrt čovjek koji se boji da će gubitkom stvari izgubiti veći ili manji dio svoje ljudskosti ne mora uvijek imati samosvijest o tome da je škrt. Netko mu drugi treba skrenuti pozornost na to da je identificirao svoju ljudskost i stvar koju posjeduje. Škrtost nije samo osobni poremećaj. Može se pretvoriti i u društveni poremećaj kada se pojavi veći broj ljudi koji su svoje ljudskosti identificirali sa stvarima koje posjeduju i svjesni su toga, ali tu samosvijest ne žele isticati ili smatraju da je stanje poremećaja normalno stanje društva. Škrtost postaje ozbiljna u trenutku kada pojedinac dođe do spoznaje da je identificirao sebe i stvar koju posjeduje i odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Isto vrijedi i za društvo. I društvena škrtost postaje ozbiljna kada većina ili cjelokupno društvo ljudskost svojih članova identificira sa stvari koju društvo posjeduje i društvo slobodno odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Nije uvijek jednostavno prepoznati škrta čovjeka. Mnogi ljudi su umjereni i racionalni u odnosu prema stvarima koje posjeduju i ne može ih se zbog toga zvati škrtima. Onaj koji je rasipan i ne pazi kako troši, svakog koji pazi i umjereno troši smatrat će škrticom, ali to nije točno. I onaj koji je umjeren nekoga može nazvati rastrošnim i nepažljivim u trošenju, ali ni to nije uvijek točno. Škrtost ne može tolerirati nekoga umjerenog u trošenju iz razloga što čovjek umjeren u trošenju ima svijest o razlikovanju ljudskosti i stvari koju posjeduje. Zna da njegova ljudskost ne može biti mjerena potrošnjom. Ima svijest o sebi i razdvaja ljudskost od stvari. On će znati kada treba biti darežljiv, kada umjeren, kada racionalan, kada i rastrošan, ali neće svoju ljudskost mjeriti u odnosu na stvar koju koristi da bude darežljiv, umjeren i rastrošan. Škrt je onaj čovjek kojemu su ljudskost i stvar identične, pa kad čovjek uzima novac i ne želi ga dati nego ga gomila nije riječ o rastu novca, nego je riječ o rastu ljudskosti. I kada ga ne želi dati i čuva ga samo za sebe, nije riječ o čuvanju novca, nego o čuvanju ljudskosti. Iako je u oba slučaja kod škrta čovjeka ljudskost pogrešno shvaćena i zato bi se škrtost mogla opisati kao poremećaj svijesti o vlastitoj ljudskosti i njenom odnosu prema stvarima koje posjedujemo i koristimo. Škrt čovjek identificira sebe i stvar, ljudskost i stvar i zbog toga škrtost nije problem odnosa prema materijalnim stvarima, nego je problem pogrešne percepcije čovjeka o njemu samom i njegovoj ljudskosti i što je njen sadržaj i u čemu se ona sastoji. Znati sigurno da je netko ozbiljno i duboko škrt nije tako jednostavno jer to znači poznavati nekoga tko ima poremećaj ljudskosti u odnosu prema stvarima koje posjeduje i koje želi imati, znači poznavati nekoga koga nije više moguće odvojiti kao čovjeka od stvari koje posjeduje jer su čovjek i stvar identični. Većina nas je povremeno i sklona škrtosti, ali ne znamo je li moguće susresti istinski škrta čovjeka onako kako smo ga ovdje zamislili i opisali jer uvijek susrećemo jedni druge kao ljudi i teško je procijeniti koje se od nas kao čovjek pretvorio u stvar koju posjeduje i je li i nas promatra kao da smo stvar?

U Sarajevu 25. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonie Oosterink

Distanca koja život znači

Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!

Filmski kritičari znaju reći da na filmskom platnu ništa ne izgleda tako lijepo poput saharske ili arapske pustinje. Tako, moglo bi se reći da je pustinja vrlo fotogenična, međutim, praktično gledajući, ona nije puno više od toga što je fotogenična. Pored čistog, ali vrlo suhog zraka i beskonačnih pješčanih dina tu skora da nema ničega drugog. Bez odgovarajuće logistike i umijeća preživljavanja u ekstremnim uvjetima, čovjek tamo ne bi imao previše šanse na duže vrijeme. Pustinja je također – kažu – i mistična. Sveti spisi je predstavljaju kao mjesto čovjekovog susreta s Bogom, ali također i kao mjesto demonskog napastovanja. Međutim, i ova datost se uklapa u opće određenje pustinje kao ekstremnog i za čovjeka smrtonosnog mjesta, jer tamo gdje život ubrzano kopni, počinju se otvarati stvarnosti „s onu stranu“ života.

Pustinja ne izgleda samo lijepo na filmskom platnu. Još je ljepša u živo! Osobito, ukoliko vas iz nekog luksuznog hotela u Dubaiu tamo odvezu premium terencem. Malo uzjašete kamilu, provaljate se po pijesku, popijete šalicu beduinskog čaja i bježi natrag u hotel! Jednostavno, lijepa je, ali nije za svakoga!

Ima još puno toga što izgleda prelijepo na filmskom platnu, moguće i u živo, ali svejedno nije pogodno za duže čovjekovo zadržavanja i preživljavanje: vrhunci planina, morske dubine, polarni pejzaži, svemirska prostranstva … čak i prirodne katastrofe mogu lijepo izgledati na filmskom platnu, ali samo i isključivo na filmskom platnu ili tv-prijemniku! Slično je i s ratnim filmovima. Doduše, ženski rod je poprilično imun na njih, ali malo što može mladom muškarcu tako zagolicati maštu te probuditi agresivnu čežnju poput ratnih filmova. Rat u živo je naravno sasvim druga priča. Iskusih ga i sam iz prve ruke. Zanimljivo, nisu me toliko bili izludili meci i granate … sad mi se čini da sam puno više patio od onih popratnih sadržaja fronta: blato, vlaga, krpelji, žohari, štakori, kronična prljavština, jednolična ishrana, dugi iscrpljujući marševi s tridesetak kilograma opreme na leđima, zimsko smrzavanje i promrzavanje … U takvoj situaciji nekadašnji snovi o junaštvu postaju sasvim trivijalni. Tome naprotiv, svaki dan postaješ svjesniji da si izložen radikalnom i ubrzanom procesu dehumanizacije. Neki bi opet rekli da se ovdje radi baš o humanizaciji, ali naravno, o nekoj ekstremnoj i teško shvatljivoj humanizaciji, kojoj je valjda jedina svrha da te nauči kako možeš izdržati više i gore nego što si ikad mislio da možeš.

Dakle, mnoge stvari i stvarnosti imaju privlačnu snagu kojom neodoljivo privlače čovjeka k sebi. Međutim, čovjeku bi u ovakvim slučajevima bilo pametnije zadržati distancu, da ne bi završio poput mušice opčinjene farovima jurećeg automobila.

Astronomska distanca

Proučavajući putanje nebeskih tijela, njihove međusobne udaljenosti i gravitaciona međudjelovanja, Isaac Newton će unutar svega toga uočiti postojanje jednog izvanrednog, ali također i potpuno nužnoga sklada. Naime, učenjaku je bilo postalo jasno da bi samo malo drugačije postavke kretanja i udaljenosti nebeskih tijela – recimo – unutar našeg sunčevog sustava, dovele do kolapsa istog. Na primjer, ukoliko bi brzina kretanja zemlje oko sunca bila samo malo niža nego što jeste, gravitaciono djelovanje sunca bi postupno nadjačalo zemljinu centrifugalnu silu, a sve bi to rezultiralo približavanjem zemlje suncu i njihovom konačnom kataklizmičkom kolizijom. S druge strane, ukoliko bi se brzina zemlje povećala, centrifugalna sila bi nadjačala sunčev gravitacioni utjecaj te bi zemlja počela odmicati dalje od sunca … sve dok ne bi završila u ledenom, mračnom i beživotnom međuzvjezdanom prostoru. Međutim, navedeni zloslutni scenariji ipak se ne događaju, upravo, jer postoji jedna izvanredna usklađenost koja sve stvari drži na optimalnom mjestu i na optimalan način. Newton je bio mišljenja da iza ovako precizne kozmičke usklađenosti mora postojati neka uzvišena inteligencija, tj. Božja opstojnost, i nije vidio šanse da se ovakvo nešto može slučajno, odnosno, samo od sebe dogoditi, tj. posložiti.

S vremenom je dolazilo do novih spoznaja, ali i pitanja … Tako je na red došlo i pitanje uvjetovanosti života na Zemlji s obzirom na specifične astronomske relacije unutar Sunčevog sustava. Naravno, učenjaci su se bavili ovim pitanjem i prije Newtona, ali na temelju jedne arhaične astrološke perspektive. Radilo se o uvjerenju – i sada popularnom – da pozicije nebeskih tijela izravno utječu na čovjeka, njegove osobine i njegovu sudbinu. No, s vremenom se počelo razmišljati na osnovu jednog novog pristupa, tj. paradigme. Tako je u narednim epohama poznati svemir za čovjeka postajao sve veći i veći, dok su teleskopi omogućili jasan pogled u nezamislivo daleke svjetove. Kroz sve to došlo se do jednog važnog zaključka: naime, vidljivi svemir očito nije bio mjesto pogodno za život. I to, ne samo za neki napredni oblik života, nego ni za bilo kakav život. Jednostavno, uočeno je previše praznog prostora, kao i preveliki broj nebeskih tijela, koja obzirom na svoje osobine nisu mogla podržati nastanak i daljnje održanje života. Onda su se znanstvenici počeli s pravom pitati zbog kojih razloga planeta Zemlja podržava život? Da li je to sve samo slučajnost ili ipak postoje i neki logični te za čovjeka vidljivi razlozi Zemljine izvanredne posebnosti?

Već početkom dvadesetog stoljeća, a s obzirom na nova zemljopisna otkrića, postaje jasno da život na planeti Zemlji nije ravnomjerno koncentriran i raspoređen. Tako, u amazonskoj prašumi postoji znatno veća koncentracija i raznovrsnost života nego – recimo – u prosječnoj europskoj šumi. Ova potonja je, međutim, puno životnija od spomenute saharske pustinje. S druge strane, ili bolje rečeno s donje strane planete Zemlje, unutrašnjost antarktičkog kontinenta je skoro pa sterilna u odnosu na život. Već ovaj kratki uvid u šaroliku rasprostranjenost života na našem planetu pokazuje ovisnost života u odnosu na konkretne materijalne uvjete. Koji su to? Prije se govorilo: voda, sunčeva svjetlost i toplota, a danas se kaže samo: tekućina i toplota! Zašto? Naime, u međuvremenu su otkriveni tako zvani ekstremofili. Radi se uglavnom o primitivnijim oblicima života koji mogu egzistirati u ekstremnim uvjetima: Npr. na dnu oceana, a u blizini tzv. vulkanskih dimnjaka postoje cijeli minijaturni ekosustavi koji opstaju bez ikakvog dodira sa sunčevom svjetlošću, dok je temperatura vode u kojoj prebivaju i do „užarenih“ 400 stupnjeva Celzijusevih. Tako se nedavno mogao pročitati zanimljiv znanstveno-popularni članak pod nazivom: „Kako skuhati škampu koja živi na 400 stupnjeva?“ Pored ovoga, neke druge sorte ekstremofila su otkrivene i u dubinama mračnih špilja, ili duboko unutar guste zemljine kore, a neke opet pronalazimo u izrazito kiselim i vrelim barama na području aktivnih vulkana. Otkriće ekstremofila sugerira da bi života ipak moglo biti i na nekim mjestima koja su se do nedavno smatrala beživotnima (npr. ispod površinskog leda Saturnovih i Jupiterovih prirodnih satelita). Međutim, ovdje se radi o izuzecima koji u konačnici – vrlo moguće – samo potvrđuju pravila. Napredni materijalni oblici života bi izglednije zahtijevali uvjete slične onima na površini Zemlje. A zašto ovi postoje baš na Zemlji, postaje jasnije iz nekih novijih astronomskih saznanja. Već je rečeno da tekuća voda predstavlja svojevrsni ključ u zagonetci života … a voda u tekućem stanju postoji samo na planetima približne veličine kao što je Zemlja. Manja nebeska tijela poput planetoida ili asteroida uobičajeno su suha, dok velike planete poput Jupitera, Saturna i Urana uopće nemaju čvrstog tla koje bi moglo držati tekuću vodu. Naime, za njih kažemo da su plinoviti divovi.

Odgovarajuća veličina također se pokazuje odlučujućim faktorom i kod zvijezda koje eventualno podržavaju život u svojoj blizini. Sunca puno veća od našega nisu pogodna za podržavanje života i to iz dva razloga: kao prvo, previše griju i zrače, a kao drugo, prekratko traju da bi mogla podržavati duži evolutivni životni proces. Opet, sunca puno manja od našega, kao što su npr. crveni patuljci, doduše, jako dugo traju, ali griju i svijetle mnogo slabije od našega sunca. Dodatni problem predstavljaju njihove izrazito snažne i teško predvidljive solarne erupcije. Pri tome dolazi do silovitih izbijanja γ-zračenja, a one bi bile najvjerojatnije pogubne i za najtvrdokornije DNK strukture života.

Konačno, kad se uzme u obzir sve što je ovdje rečeno, odgovor na pitanje „zašto baš Zemlja podržava život“ glasio bi sasvim jednostavno: „Zemlja je planet otprilike optimalne veličine, koji se na optimalnoj udaljenosti kreće oko sunca optimalne veličine“! Dakle, vidimo da i ovdje distanca život znači, ali također, tu se uključuje i jedna adekvatna mjera stvari. Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!

Ljubavna distanca

Seksualna revolucija šezdesetih godina prošloga stoljeća poprilično je uzdrmala tradicionalne vrijednosti, proizišle iz pologa kršćanske vjere i morala. Međutim, pojava AIDS-a, kao i HPV-a ponovno su tjerale ljude na razmišljanje te na preispitivanje stavova. Premda je kondom pružao određenu razinu zaštite, vjernost jednom seksualnom partneru ipak se činila kao najsigurnija opcija. Tako, opet se ono „što više, to bolje“ pokazivalo opasnim …

No, preispitivanje stvari može ići i puno dublje. Prvo ćemo krenuti od jednog subjektivnog, ali vrlo čestog ljudskog dojma. Naime, mnogi će reći kako su s vremenom shvatili da im je u nekoj vezi bilo najljepše dok je sve to skupa bilo u „nevinoj“ fazi. Ovo naravno ne znači da im je automatski postalo grozno u onom trenutku kad su se upustili u seksualne odnose, ali znači da nevino ljubovanje ipak ima neke svoje posebne draži koje ni najstrastveniji seks ne može olako nadomjestiti. Međutim, ovdje se ne radi samo o subjektivnom ljudskom dojmu. Ovdje ima i nečeg dubljeg, a što bi se moglo potkrijepiti s konkretnim materijalnim činjenicama. Naime, medicinska istraživanja dvadesetog stoljeća su pokazala i dokazala da hormoni poput serotonina, β-endorfina i oksitocina imaju veliki utjecaj ne samo na ljudsko zdravlje, nego i na čovjekov osjećaj sreće i raspoloženja. Pri tome, osobiti naglasak ćemo staviti na „prirodni analgetik“ β-endorfin te na „hormon ljubavi“ oksitocin. Od prvog se osjećamo ugodno, a drugi nam pomaže – između ostalog – da ostvarujemo trajne veze, i to ne samo ljubavne, nego i one društveno-prijateljske. Zanimljivo je da oba navedena hormona preferiraju „nevine kontakte“, odnosno, točnije, nevini kontakti poput poljupca, zagrljaja, milovanja i držanja za ruku potiču našu hipofizu da obilnije izlučuje ove hormone. Pri tome, β-endorfin osobito „voli“ dodire po glavi, ali, iznenađujuće, prija mu i bijeli šum, kakav produciraju električni uređaji poput sušila za kosu ili klima uređaja. Zato uopće nije čudno da feniranje kose za većinu ljudi predstavlja vrlo ugodno iskustvo. Ovdje ciljamo na onaj osjećaj slatke pospanosti … do njega dolazi u trenucima kad je naš mozak preplavljen spomenutim endorfinima. Također, zanimljivo je to da je navedeni efekt puno snažniji kad nas netko drugi fenira, a ne mi sami sebe. S druge strane, oksitocin preferira više one obične „suhe“ poljupce, kao i nježno držanje za ruku.

Naravno, tko god je iskusio silovitu snagu seksualne privlačnosti, sve navedeno bi mu se moglo učiniti nekakvim paušalnim banaliziranjem problema. U konačnici, svatko se mora izboriti sam sa sobom te samostalno donositi temeljne životne odluke. No, ipak nije na odmet malo bolje upoznati sebe, kao i zajedničku ljudsku narav koju svi dijelimo. Nizozemski katekizam opisuje seksualnost kao Božji dar, s kojim se radi njezine velike snage treba oprezno postupati. Otprilike, ovdje se o seksualnosti kaže ono što bi narodna mudrost rekla za vodu: „Dobar sluga, ali zao gospodar“! Mnoge karijere su zbog navedene „snage“ ostale neostvarene. Mnoga zdravlja su bila narušena i brojne obitelji rastavljene. U svakom slučaju, istinska sloboda ne podrazumijeva samo slobodu od izvanjskih faktora, nego i od različitih nutarnjih prisila, a današnja tehnicistička civilizacija baš kao da to zaboravlja …

Teološka distanca – definirati obvezatno

Osebujna bosanska misao zna izreći ono „da se ni Bogu ne valja previše moliti“! Istina je da zvuči kontraverzno, no, ova nas misao vodi direktno u ontološku pozadinu svih problema predstavljenih u ovome tekstu. Naime, iskustvo života kao da stalno pokazuje krhkost one specifične granice što razdjeljuje put života od stranputice smrti. Vjernici ponekad olako ustvrde da su baš oni, takvi kakvi jesu, na putu života … valjda samim tim, jer su vjernici, a ne nevjernici. Međutim, stvari izgledno nisu tako jednostavne.

Krenut ćemo od Biblijskih tekstova: Naime, u Bibliji pronalazimo jednu čudesnu isprepletenost pojmova Bog, ljubav, smrt i život. „… Jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora teška kao grob …“- veli Pjesma nad pjesmama (8,6). S druge strane, kaže se da je Bog ljubav (1 Iv 4,16), a On sam za sebe nadodaje i to kako je On Bog ljubomoran (Izl 20,5; usp. Izl 32,12; Ez 36,22, Iz 48,11). U konačnici, nijedan čovjek ne može vidjeti Boga „licem u lice“ te ostati na životu (Izl 33,20-23; usp. Iz 6,5). Sa ovim svakako ne bi smo mogli ishitreno zaključiti da Biblija percipira Boga kao eventualnog Boga smrti. Upravo naprotiv, ona stalno ističe to kako je on Bog živi, ali i Bog živih (Jš 3,10; Ps 42,3; Dn 6,21; 1 Kr 18,10.15; Suci 8,19; 1 Sam 19,6 …). Ipak bi se s velikom sigurnošću moglo reći da komplikacija postoji, jer čovjeku nije lako povezati ove suprotstavljene aspekte vjere. S tim u vezi, vjernik promatra život kao najveći Božji dar, dok ga nevjernik promatra kao veliku šansu. Međutim, i jedan i drugi pokatkad, pritisnuti teškim bremenom života pomisle da je taj život ipak kazna. Bez obzira na to dal’ se radilo o Sartreovom sumornom egzistencijalizmu ili o bolnoj tužaljki proroka Jeremije (usp. Jr 20,14-18), čovjeku se ponekad smrt čini puno boljom opcijom od života.

Isti bi se problem mogao postaviti i na jedan drugi, manje dramatičan način. Ne samo kršćanski, nego i svaki drugi koncept teističkog vjerovanja ne podrazumijeva Boga samo kao čovjekovog stvoritelja i održavatelja, nego i kao njegovu konačnu sudbinu. Znak je zrele vjere ukoliko je vjernik uspio svladati strah od smrti te ukoliko se raduje „konačnom susretu“ sa svojim Tvorcem. Međutim, to ne znači da bi čovjek-vjernik smio navedeni „susret“ na svoju ruku provocirati i požurivati. Bilo ubojstvo, ili samoubojstvo, vjera i na jedno i na drugo gleda kao na smrtni grijeh (s tim da se u novijoj teologiji i jedno i drugo više promatra kao svojevrsna bolest)! Čini mi se kako se baš u ovoj točki susrećemo s temeljnim paradoksom života, a koji se ne podržava samo od strane vjerskih sustava, nego i od strane onih ateističko-sekularnih: Čovjek je već rođenjem osuđen na smrt i svaki novi dan svoga života bliži joj je za novi korak ili dva. Ali ipak, nije mu dopušteno da ishitreno i „na juriš“ umre. Usprkos svim poteškoćama i manjkavostima, život se predstavlja kao ultimativni dar koji se mora do kraja i po mogućnosti plodno proživjeti. Zato će i čovjekova vjera biti tek onda zrela ukoliko se ne ukloni samo navedeni strah od smrti, nego i onaj strah od života. Vjera nas ne bi smjela dovoditi do toga da po cijele dane blaženo iščekujemo Sudnji dan. Tome naprotiv, ona nas treba poticati na život: aktivan, čestit i pravedan!

No, upitno je na koji to način pritisci kulture mogu kvalitetno utjecati na onog čovjeka koji se zaista umorio od života? Strah od vječne kazne može biti važan motiv daljnjeg preživljavanja, ali ne i kvalitetan motiv. Strah po sebi i jeste sredstvo prisile, ali ne i uzrok istinske životne radosti. Zato je itekako važno da čovjek pronađe svoju nutarnju životnu motivaciju iliti ono što se počesto naziva smisao života. Ova potraga je pretežito osobne prirode, međutim, neke izvanjske natuknice itekako mogu biti od pomoći. Njemački teolog Ottmar Fuchs primijeti kako je „očaj privilegija onih ljudi kojima u životu inače dobro ide. Tko se nađe u istinskoj egzistencijalnoj krizi, taj nema vremena za očajavanje, jer mu svaki atom snage treba za preživljavanje“. A zašto bi se netko baš tada počeo borio za goli život ako je u nekom prethodnom trenutku zrelo promislio te zaključio da život definitivno nema smisla!? Pa upravo u tome i leži paradoks čovjekovog života. Čovjek tek počinje strastveno željeti živjeti u trenucima dok mu taj isti život počinje izmicati ispod nogu! O tome je lijepo pisao – još jedan – njemački teolog Medard Kehl. Šokirao se dok je uživo gledao posljedice ratnih pustošenja u nekim područjima ionako uboge Afrike. No, zatim je još više ostao iznenađen pozitivnim životnim stavom preživjelog stanovništva. Uvijek im je vrlo malo trebalo da započnu plesat’, pjevat’ te zbijati svakojake šale. Kehl se onda logično počeo pitati o tome zašto se europljani više ne znaju veseliti i radovati životu! Možda je konačno ona „sitost životom“ zaista i doslovno „sitost“, misleći pri tome na jednu nezdravu pretrpanost i zagušenost. Moguće da i ovdje život ponovno pokazuje da on ima neku svoju posebnu mjeru te da neumoljivo diktira distancu prema suprotstavljenim totalitetima obilja i ništavila.

U Sarajevu, 30. 9. 2013.

M. B.

Exit mobile version