Sigurno vam se dogodilo da vam u sred najvećeg posla na pamet počinju padati neke sporedne odlične ideje, bilo da je riječ o nekom drugom poslovnom projektu, hobiju ili nečemu što bi se moglo uraditi po stanu ili kući. I tada obično pomislimo kako ćemo sve to realizirati čim budemo imali dovoljno vremena. Međutim, kada konačno dođe taj žuđeni slobodan dan, nerijetko se dogodi da tada ne učinimo baš ništa … s kauča na kauč, od daljinskog upravljača do mobitela, možda poneka „trač partija“ i to je uglavnom to.
Neuroznanstvenici danas kažu da ovo zapravo i nije ništa iznenađujuće. Ljudski mozak je jednostavno takav, najbolje radi kad je uključen, odnosno, kad je suočen s nekim konkretnim zadacima. I u tim trenucima tako dobro radi da mu ostane kapaciteta i za neke sporedne stvari. S druge strane, ako nema konkretnih zadataka, nema ni adekvatne moždane aktivnosti, pa čak ni za one sporedne stvari.
Adaptivnost
Navedena fleksibilnost i adaptivnost se i ne tiče striktno mozga nego cijelog ljudskog tijela. Ono se s nevjerojatnom brzinom prilagođava novom okolišu i životnim okolnostima. O tome je prije par godina svjedočio i američki astronaut Scott Kelly. Boraveći u Međunarodnoj svemirskoj postaji dva puta po pola godine, bio je svjedokom kako se ljudsko tijelo nevjerojatno brzo prilagođava okruženju nulte gravitacije. Usprkos redovitoj tjelovježbi mišići rapidno slabe, jer u uvjetima nulte gravitacije jednostavno nisu ni potrebni. Kosti također gube kalcij i postaju mekše, jer nam u takvim uvjetima nije potreban čvrst skelet kao na zemlji. Ipak, ponajviše problema po povratku na zemlju je imao sa smekšanom i stanjenom kožom. Pete su mu doslovno opet postale nježne kao u bebe, pa ga je kretanje užasno boljelo i žarilo, ali čak i samo spavanje. Naravno, nakon par bolnih i stresnih mjeseci stvari su se vratile u normalu, i njegovo tijelo se opet prilagodilo redovitom zemaljskom okruženju.
Nada i upozorenje
Naša prirođena fleksibilnost i adaptivnost bude jednu nadu, ali i jedno ozbiljno upozorenje. Rad i vježba nas s vremenom izgrađuju i stoga nas nikad ne bi trebale plašiti neke trenutačne nemogućnosti i nesposobnosti. Uzmimo za primjer recimo prvi ispit na fakultetu. Malo tko u takvim trenucima ne pomisli „ma neću ja ovo nikad“. Ono, učiš intenzivno mjesec dana a još nisi u potpunosti siguran o čemu se tu zapravo radi. No, s vremenom, malo po malo, ako se konstantno radi i uči, polaganje ispita se pretvara u sasvim normalnu i prirodnu rutinu. Slično je uglavnom i sa sportom, učenjem stranog jezika, sviranjem instrumenta, ali čak i sa osobnom urednošću, pa i s jednim pozitivnim svjetonazorom i načinom razmišljanja ili opet sa unaprijeđenim komunikacijskim vještinama … od početne izgubljenosti i osjećaja inferiornosti, redovitim radom i vježbom stiže se do rutine i umijeća. „Exercitatio artem parit“ – vježba stvara vještinu (ili majstora), primijetiše još davno Stari Latini.
Slično tome, ali obratno (glede upozorenja), tijelo i mozak koji ne služe ničemu, s vremenom se doslovno pretvaraju u tijelo i mozak za ništa. Ili još gore od toga, mozak koji se koristi za negativne aktivnosti s vremenom se pretvara u tzv. kriminalni um. A nešto od toga svakako na kraju ispliva i na površinu lica. Znate već ono (kao na slici), snažne (testosteronske) kosti lica i oštre crte, ajkulast – istovremeno prijeteći i umrtvljeno-tupi pogled koji svjedoči o pomanjkanju ljudskosti itd. Ima normalno tu i nekih drugih solucija, kad je recimo netko ‘nako jednostavno zelenkasto-zloban u licu i sl.
Uglavnom, naše tijelo i mozak će se uvijek napredno prilagođavati onim zadacima i okolnostima koje pred njih stavimo ili ne stavimo, a na kraju se za nas poprilično ključnim pokazuje naša sposobnost nadvladavanja onog skoro redovito teškog i stresnog početka, jer kad se dobra rutina jednom konačno uhvati, ona uglavnom trajno ostaje uhvaćena i ostvarena.
Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.
Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:
Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.
Antička antropološka dihotomija i trihotomija
Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.
Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.
Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji
Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).
U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.
Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.
Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology
U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!
S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.
Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology
Animus, Anima, Jastvo i Sjena
Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.
Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).
Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.
Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.
Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.
Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!
Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.
Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!
Jednog dana neki student na improviziranoj tezgi prodavaše nešto na ulici. Revni milicajac sumnjičavo prilazi i pita ga: “Druže, šta to radiš”!? Student odgovara kako prodaje sjemenke od jabuke. Milicajac pita: „Čemu to“? Student odgovara kako je to dobro za mozak. Čovjek garantirano od toga postaje pametniji, i to vrlo brzo. Milicajac se obradovao, konta, konačno nešto i za mene! Pita: “Koliko košta”? Student odgovara, mali fišek 20 deutsch maraka. Milicajac će: “Uh, pa to je preskupo”! Student će, kako je to uistinu mala cijena za takvu blagodat u vidu rapidnog porasta koeficijenta inteligencije! Milicajac si pretrese džepove, jedva skupi novce i kupi jedan fišek.
I tako on ide dalje ulicom, gricka opore i žilave sjemenke, kad mu u jednom momentu sine: “Pokvarenjak me prevario, pa za te novce sam mogao kupiti cijelu gajbu jabuka, pa bi imao i jabuke i sjemenke”! Sjuri se natrag ljutito do studenta i prijeteći mu priopći svoje opažanje! Student ravnodušno slegnu ramenima i priprosto mu odgovori: “Pa eto, vidite li druže da ste već postali pametniji!?”
POUKA: Često je jedini način čovjeku da postane pametniji to da ga se neko vrijeme pravi budalom!
Englezi tvrde da je sve počelo kod njih, tamo nekad još u srednjem vijeku s takozvanim „nogometom rulje“ (mob football). Najčešće bi se natjecala dva susjedna grada ili sela, broj igrača bi bio neograničen. Pri tome se nastojalo napuhani svinjski mjehur, što rukama – što nogama, dotjerati na protivnički teren. Gola nije bilo u današnjem smislu, nego je gol bio protivnička crkva, gradski trg ili neki drugi znameniti objekt protivnika. Igra je bila vrlo gruba; protivnika bi se nastojalo zaustaviti u prodoru, pa s čim god i kako god.
Stoga ne čudi da je ova takoreći barbarska igra nerijetko nailazila na neodobravanje i osudu engleskog plemstva. Nogomet će tako kroz englesku povijest bivati više puta službeno zabranjivan, a možda je od toga najpoznatija bila zabrana Henrika VIII. iz 1515. god., tzv. „Archery law“. Naime, moćnog ali svirepog vladara nije toliko sablažnjavala grubost nogometa, ali je isti promatrao kao poprilično beskorisnu narodnu aktivnost. Zbog toga je svima kao zakonsku obvezu odredio da poslije nedjeljne svete mise više ne trče za loptom nego da – pametnije – treniraju streličarstvo. Jer dugi engleski lukovi su im već više puta donijeli ratnu pobjedu nad Francuzima, pa eto, zašto ne bi opet…
Međutim, Engleska zapravo i nije kolijevka nogometa. Slične igre s loptom su postojale u Kini još u trećem st. pr. Kr., i to u znatno prefinjenijoj formi, a igralo se tako i u drugim područjima Starog svijeta. No, Englezima se mora priznati da je to kod njih prvih bilo na masovnoj razini. U tom smislu, pouzdani izvori već iz 12. st. navode kako se nogomet u Engleskoj igrao rado i masovno, bez obzira na sve krvave nosove i polomljene ekstremitete. Iz tog primordijalnog kaotičnog nogometa, s vremenom će se razviti različiti sportovi s loptom. U prvom redu, ragbi i nogomet, a zatim i odbojka, košarka, rukomet, hokej, vaterpolo, polo itd., s tim da je temeljna logika bila uvijek ista: utjerati loptu u samo srce protivničkog područja, uz sveopće vlastito oduševljenje i očaj protivnika.
Već se iz uvodnih povijesnih crtica da primijetiti da je nogomet nešto što ima duboke veze s lokalnim rivalstvima, ponosom i patriotizmom. To je čini se jedna forma humanog rata. Sredstvo za oslobađanje nagomilanih nasilnih fantazija i difuznog agresiviteta. Sve to skupa bez palih glava, ali s pokojim razbijenim nosom, dislociranim ramenom i slomljenom nogom. Oslobađanje od nagomilanih tjeskoba i agresivnosti je vrlo važna društvena aktivnost i zadaća. Francuski kultur-antropolog René Girard ovo ujedno vidi i kao izvornu funkciju religije: društveno opasni bijes svih protiv svih kroz žrtveni obred okrenuti u društveno prihvatljiviji oblik nasilja svih protiv jednog, a kako već rekosmo, engleski nogomet se izvorno i javio tijesno povezan uz kršćanske blagdane i obrede. Ono što bi započelo u crkvi, završilo bi se na nogometnom terenu, pa bi svi zatim sretni i opušteni krenuli natrag svojim domovima… do slijedećeg obreda i slijedeće tekme.
Današnje poimanje nogometa
Danas se najčešće kaže da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. No, bez sumnje, za neke je i najvažnija! Američka komičarka Phillis Diller svojevremeno primijeti da žene ne igraju nogomet zato što im je posve neprihvatljivo da nastupaju stalno u jednim te istim dresovima. Međutim, u međuvremenu su se stvari itekako promijenile. Žene sve češće i gledaju ali i igraju nogomet. Nedavno završeno prvenstvo u Rusiji svjedoči o tolikom porastu popularnosti ovoga sporta, da bi se slobodno moglo početi govoriti i o pravoj nogometnoj psihozi iliti ludilu. A oni rijetki koji to toliko i ne prate, opet su počeli ludjeti jer se tjednima po medijima ništa drugo nije moglo ni pogledati ni pročitati. Brojni autori su do u detalje secirali prvenstvo, ne samo sportski, nego i politički, gospodarski, modno, i kako sve ne… Kao da je nogomet u međuvremenu prerastao u svojevrsnu prvu filozofiju –paradigmični konstrukt po kojem se sve ostale stvari gledaju i misle.
Sigurno je da ovoj igri ne pristupaju svi isto. Puno je njih tu što sve ovo prate samo zato što i drugi prate. Danas bi se to popularno reklo da je oko nogometa stvoren hype. Ipak, pored ovih potonjih puno je onih što nogomet doživljavaju jako duboko, skoro pa filozofski. Legendarni Johan Cruyff u tom smislu reče da je nogomet igra pogreški, pri čemu na kraju pobjeđuje onaj tko ih učini manje. Za nestašnog Ronaldihna nogomet je svojevrsna škola života. Kaže, sve što je naučio o životu, naučio je trčeći s loptom u nogama.
Završit ćemo ipak sa opažanjem Vincea Lombardija – jednog od najtrofejnijih trenera američkog nogometa svih vremena. On reče da je nogomet poput života. On zahtjeva ustrajnost, samoodricanje, naporan rad, žrtvu, posvećenost i poštivanje autoriteta. Da, upravo je takav otprilike nogomet. On na neki način predstavlja slavlje života onakvog kakav jest. Naporan, grub, iscrpljujući, pa čak nerijetko i izluđujući, često nepošten, itekako ovisi o faktoru sreće, a da bi se sve to preboljelo i prošlo mora se raditi timski, surađivati, slušati trenera i kapetana … ali pored svega toga još uvijek divan i uzbudljiv!
Prema podacima iz 2016. 82,39% posto stanovništva BiH se povremeno ili redovito koristilo internetom, i ovaj broj je u konstantnom porastu, te momentalno prelazi 90%. Pri tome je više korisnika dolazilo u doticaj sa internetom preko mobilnih telefona nego preko kompjutera. U Republici Hrvatskoj broj internetskih korisnika je u 2016. bio nešto veći nego u BiH, a u Srbiji i Crnoj Gori nešto manji. U svakom slučaju, cijela regija je po broju internetskih korisnika znatno iznad svjetskog prosjeka koji iznosi nešto iznad 50%. U tom kontekstu, i analiza najviše traženih pojmova na internetu može poslužiti kao svojevrsni orijentir istaknutijih interesa današnjeg svijeta i čovjeka.
U slijedećoj tabeli prikazujemo deset najčešće traženih pojmova na najvećoj internetskoj tražilici „Google“ u 2017. godini.[1] Lijevi stupac se odnosi na globalne pretrage, a desni na Republiku Hrvatsku. Nažalost, Google za sada ne nudi takve službene podatke i za BiH.
Dakle, na globalnoj razini, u 2017. najzanimljiviji je bio Uragan Irma, zatim dolaze dva Apple-ova popularna mobilna telefona, onda slavni američki voditelj (Lauer), zatim nova engleska princeza a donedavna glumica (Markle), onda jedna popularna dramska serija za mlade (13 razloga…), zatim jedan popularni glazbenik (Petty) – preminuo pretjeravši sa analgeticima, onda popularna igračka za vrtjet oko prsta, zatim još jedan popularni glazbenik – podigao ruku sam na sebe (Bennington), te indijski nacionalni kriket tim. Glede ovog posljednjeg, treba računati da je Indijaca preko milijardu, tako da i njihove redovite pretrage neminovno utječu i na one globalne statistike. Sažeto u jednu rečenicu, svijet se u protekloj godini najviše zanimao za katastrofe, nesreće, zvijezde, mobitele i razonodu.
Glede Hrvatske, Hrvati su se u protekloj godini najviše zanimali za DIP – državno izborno povjerenstvo, ostalo uglavnom sport i zabava… Svakako je zanimljiv i pojam sudbine na visokom sedmom mjestu. Inače, u sudbinu se najviše vjeruje tamo gdje ljudi ne vjeruju u mogućnost vlastitog utjecaja, bilo na osobni život ili okolni svijet. A kako će i utjecati kad ih u životu – vidimo – najviše zanimaju trivijalne stvari. Doduše, ponešto dojam popravlja onaj Majčin dan, ali tek na desetom mjestu…
Dakle, da zaključimo ovdje: među deset najtraženijih pojmova na internetu u protekloj godini nema niti jednog jedinog pojma koji bi se ticao znanosti, filozofije, etike, obrazovanja, vjere, zdravstva, ekonomije, prava … dakle, bilo kojeg od strateški važnih područja čovjekovog života. Jasno vidimo da na spomenutim popisima dominiraju trivijalne stvari.
Tko zna, možda čovječanstvo još uvijek nije spremno za ozbiljne teme i pitanja… Njega još uvijek općenito pokreću dosada i površna znatiželja.
Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“
Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.
Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.
Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…
Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.
Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).
Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.
Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.
I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.
Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.
Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!
Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!
Brojni liberalni mediji u regiji, počevši od jučer, navališe složno s viješću, a koja se poziva na nekakvo strano istraživanje, kako je otkriveno zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate. E jesu li stvarno?
Odmah me zbunilo to zašto bi itko pametan govorio o nekakvoj podjeli na religiozna i nereligiozna društva s obzirom da je takav pristup problematici čovjekove religioznosti poprilično nesiguran i provizoran? Naime, na svijetu ne postoji društvo koje bi po sebi bilo potpuno religiozno, isto kao što ne postoji društvo koje bi bilo u potpunosti nereligiozno, a pri tome od velike pomoći nisu čak ni neke službene statistike o broju vjernika ili nevjernika. Npr. ukoliko se zna da u Sjedinjenim Državama oko 50% građanstva službeno ne pripada niti jednoj vjerskoj organizaciji, to uopće ne znači da su svi ti ljudi nevjernici, jer mnogi od njih osobno zastupaju stav kako im nije potrebno članstvo u nekom vjerskom pokretu ili zajednici da bi živjeli svoju vjeru. Slično tome, ali obratno, ukoliko se u nekim tradicionalnijim društvima apsolutna većina ljudi izjašnjava članovima dominantne vjerske zajednice, to nikako ne znači da su oni svi vjernici kakvi bi trebali biti, misleći pri tome na sve ono što bi oni kao vjernici trebali obdržavati. Na primjer, na našim prostorima bi u tom smislu mogli govoriti možda o maksimalno 15-20% aktivnih i praktičnih vjernika, premda ih se preko 90% izjašnjava takvima.
Sekularnost ne znači nereligioznost
S obzirom na nedoumicu, ne bi mi mrsko zaviriti u rezultate istraživanja na kojeg se pozvaše ovi naši liberali s početka teksta, kad gle, istraživanje govori o nečemu sasvim drugom: „Secular countries can expect future economic growth, confirms new study“ – što će reći da sekularna društva u budućnosti mogu očekivati ekonomski rast. Naravno, religiozna i nereligiozna društva se ni ne spominju, nego ona sekularna i ne sekularna, a to svakako nije isto. Pojam sekularnosti podrazumijeva organizacijsku odvojenost Crkve (ili neke druge dominantne vjerske zajednice) i države, a ne da se u tom društvu više ne bi vjerovalo u Boga. Inače kad govorimo o sekularizaciji, radi se o skoro četiri stoljeća dugoj zapadnoj tekovini čiji su korijeni udareni Westfalskim mirom 1648., a pro po svršetka velikog Tridesetogodišnjeg rata, a koji je djelomično bio izbio i zbog katoličko-protestantskih konfesionalnih sukoba i nedoumica. Namjerno naglašavam ovo „djelomično“, jer je katoličko-protestantski sukob od samog začetka bio barem podjednako toliko politički koliko i vjerski problem. Naime, dio njemačkog plemstva će od samog začetka reformacije podržati mladog buntovnog redovnika Martina Luthera prvenstveno jer su u njegovim idejama vidjeli sredstvo za postizanjem veće političke neovisnosti naspram tadašnje velike Papinske države. I tako je na kraju, nakon svih peripetija i sukoba odlučeno da će za sve biti bolje ako se država i religija međusobno budu držale odvojeno.
Različita lica uspjeha
Ukoliko sekularnost po sebi predstavlja nekakav garant gospodarskog napretka, kao i razvoja ljudskih prava (kako se ističe u navedenoj studiji), to nikako ne znači da je ona po sebi posve savršena i bez mana. Jer počevši od naznačenog 17. st. pa na ovamo, upravo će zapadna sekularna društva postati odgovorna i za neka od najvećih zala u povijesti čovječanstva: oba svjetska rata, fašizam, nacizam, holokaust, rasizam, aparthejd, neokolonijalizam, nebrojeni komunistički zločini, „proxy“ ratovi današnjice … sve se to razvijalo i provodilo u okruženju „naprednog“ sekularnog društva. Ovo normalno ne znači da su brojna teokratska društva kroz prošlost i sadašnjost bili nevinašca, no kad bi se sve zbrajalo, a brojke ne lažu, oni prvi su nesumnjivo više toga zgriješili. Osim toga, uspjeh nije samo novac i pravo manjina; ima toga još mnogo: mir, zdravlje, radost, znanje, kultura, sretna obitelj, druženje s dragim ljudima…
Stoga, na kraju, pomalo nekoherentno završavam pitanjem: Dokle će nas ovi „napredni“ trovati notornom neistinom da biti vjernik ipse facto znači biti glup, nazadan i destruktivan!?
Ljude je oduvijek zanimalo kako li je to biti mrtav, a pri tome se čovjekov um od davnina manifestirao kao onaj koji se ne može zamisliti kao nepostojeći (Descartes – Druga meditacija o prvoj filozofiji). Naime, već neolitičke grobnice svjedoče o praksi ukapanja pokojnih s različitim predmetima iz svakodnevnog života. Muškarci su se najčešće ukapali sa oružjem, a žene s nakitom i posuđem. Očito je već tada postojalo nekakvo opće uvjerenje kako smrt nije kraj, te da čovjek i nakon smrti nastavlja egzistirati.
No, kasnije kroz Novi vijek pa sve do današnjih dana, kroz rasplamsavanje mehanicističkog i ideološkog materijalizma, u rastućem ateističkom obzoru, sve češće se smatralo da poslije smrti nema ništa, tj. da je smrt nešto kao vječiti, neprolazni san. Doduše, čovjek je i tu na neki način nastavljao živjeti, ponešto kroz vlastito potomstvo, ponešto kroz sjećanja ljudi kao i svoja djela, ali on kao on više nije postojao.
Ipak, nisu svi prihvaćali ovu novu istinu o čovjekovoj smrti, a neki su se pri tome i trajno dvoumili. Španjolski egzistencijalist – Miguel de Unamuno će u ovom smislu govoriti i o suprotstavljenosti razuma koji negira besmrtnost i srca koje pristaje uz besmrtnost. Osobno će za sebe reći da je na kraju ipak dao prednost svome srcu. Preciznije rečeno, za Unamuna se o besmrtnosti više nije moglo govoriti kao o razumskoj i logičnoj činjenici, nego kao o htijenju za ne umrijeti, a ovo htijenje po sebi jeste vjera u besmrtnost koja će čovjeka na kraju možda dovesti i do stvarne besmrtnosti (Del sentimento tragico de la vida).
Samo živi spavaju!
Analogija smrti i sna je valjda sama po sebi jasna. Ljudi često za mrtvace, barem one u dobrom stanju, kažu: „Isto kao da spavaju“. Odatle valjda i ono egzistencijalističko-ateističko uvjerenje da će smrt za nas biti nešto poput vječnog i neprolaznog sna.
Međutim, u ovoj usporedbi ipak nešto ozbiljno ne štima, jer SAN JE STANJE I SPOSOBNOST ŽIVOG ČOVJEKA. I ne samo živog, nego poslovično i zdravog! Naime, iz iskustva znamo da najbolje spavaju djeca i mladi. Kako čovjek stari, te kako mu zdravlje postaje slabije, tako počinje i sve slabije spavati. Sveukupno spava malo, a i to što spava, stalno se budi, tako da čak nerijetko postaje i zavidan na one koji spavaju dobro i dugo. I zato, bez obzira na to što poneki mrtvac stvarno nalikuje spavaču, mogli bismo sa popriličnom sigurnošću reći: „Samo živi spavaju!“
Stvar vjere
Naravno, ako konstatiramo s obzirom na prirodu stvari da smrt nikako ne može biti nešto poput sna, to još uvijek po sebi ne predstavlja valjan razumski dokaz o pouzdanosti postojanja nekog razvijenog zagrobnog života. Mi živi jednostavno nemamo izravnog i egzaktnog uvida u taj svijet. Pri tome od velike pomoći nisu ni živopisna iskustva kliničke smrti (lebdjenje iznad vlastitog tijela, tunel, svjetlost, susret sa svojim pokojnima i sl.), jer ponešto od ovoga se može iskusiti i u nekim drugim situacijama. Npr., vojni piloti ponekad proživljavaju slične stvari u simulatorima gravitacionih opterećenja. Ateistički znanstvenici za ovakva iskustva daju nekolicinu dojmljivih objašnjenja: Neki kažu da se tu radi o senzacijama gasećeg mozga koja će prestati kad mozak bude definitivno mrtav. Drugi kažu da postojanje svijesti u trenutku kliničke smrti nije dokaz da će ta svijest beskrajno funkcionirati, kao što na primjer, kad čovjek bude smrtno ranjen u srce, on nije istog trenutka mrtav, nego može još koju sekundu biti svjestan i funkcionalan, ali svakako ne za trajno. Richard Dawkins opet smatra da su senzacije iz područja kliničke smrti svojevrsna evolucijska obmana koja nam pomaže da lakše i bezbolnije umremo…
Njemački filozof Bernhard Welte, polazeći od jednostavnog svakodnevnog promišljanja primjećuje kako se svaki čovjek susreće sa opažanjem da je jednom postojalo vrijeme kad nismo postojali, kao što će u budućnosti postojati vrijeme kad više nećemo postojati. To kao da govori da je ljudska egzistencija omeđena nepostojanjem. Nepostojanje – ništavilo je bilo prije nas, a bit će i iza nas. No, ovdje ostaje krucijalno pitanje što to ništavilo predstavlja za nas po na osobno? Je li to jedno ništeće ništa, tj. potpuno i totalno ništavilo ili je to ništavilo koje našim čulima prikriva prisutnost Apsolutnog? Welte smatra kako se na ovo pitanje ne može odgovoriti po nužnosti mišljenja, nego samo po osobnoj odluci i to u konačnici po odluci o pitanju smisla i besmisla života. Jednostavnije rečeno, to je pitanje vjere i nevjere, koje se očito naspram nas ljudi nikad neće moći izbjeći. Bez obzira na to što svi po sebi pristajemo uz neke vjerske ili protuvjerske koncepte, ovo je u konačnici duboko osobno pitanje. Samo ja sam osobno u konačnici mogu reći ima li ili nema moj život smisla. Kako bi ono Hans Urs von Balthasar poentirao: „Stvoreni smo nedovršenima kako bi se sami odlučili oko vlastitog dovršenja!“
Njemački filozof, fizičar, matematičar i diplomat Gottfried W. Leibniz (1646-1716) smatrao je ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Inače, od suvremenika poslovično dobro percipiran, zbog ove ideje će biti ponešto i osporavan, čak smatran i nebuloznim čudakom. Među žustrim kritičarima je bio i veliki Voltaire, koji će naznačenu Leibnizevu ideju ismijati u svojem satiričnom romanu Candide ou l’optimisme (Candide: ili najbolji) iz 1759. god.
Kritičari su svakako bili fokusirani na problem zla i patnje u svijetu. Kome bi stoga palo napamet ovaj svijet smatrati najboljim mogućim pored svih njegovih nebrojenih i uznemirujućih problema? Oko toga su se u to vrijeme izgledno slagala i dva najljuća međusobna protivnika: prosvjetitelji i Crkva. Iz koje god perspektive se gledalo, činilo se da sa ovim svijetom nešto ozbiljno nije u redu.
Danas se većinski smatra da Leibniz jednostavno nije bio dobro shvaćen. On ovaj svijet nije smatrao najboljim u odnosnu na aktualni trenutak i situaciju, nego najboljim s obzirom na njegove razvojne mogućnosti. Jedan savršen svijet bez ikakvih problema i izazova po sebi bi vjerojatno bio manje ili više statičan. U njemu se ništa ne bi trebalo mijenjati i razvijati jer bi sve već samo po sebi bilo dobro i optimalno. Osim toga, jedan takav svijet bi po sebi za nas bio i nezamislivo jednostavan. U njemu bi se sve odvijalo na razini monada (jednostavne supstance), s obzirom da savršenost po sebi ne isključuje samo naknadni, nego i prethodni razvoj. Stoga je Leibniz ismatrao da samo jedan svijet u kojem se što ima i mora mijenjati, može imati optimalno dostatan broj mogućnosti i pluralnosti.[1] Uzmimo jedan primjer u ovom kontekstu: Zrakoplovne nesreće su poprilično gadna stvar, ali svaka nova zrakoplovna nesreća u povijesti zrakoplovstva po sebi je doprinosila tehničkom usavršavanju zrakoplova, kao i uopće boljoj organizaciji letenja te opsežnijim nadzorom nesmotrenog ljudskog faktora, tako da danas letimo poprilično sigurno i opušteno. Potvrđujuće dodatno pitanje: Znate li osobno i jednog jedinog čovjeka koji je nastradao u zrakoplovnoj nesreći? Gotovo sigurno da ne znate!
Jedan obrnuti pogled na problematiku
Do sad izneseno je vjerujem svima jasno i prihvatljivo. Problemi nas tjeraju da se borimo i da budemo bolji, međutim, ova misao vjerojatno nikoga neće učiniti sretnijim. Mi ne patimo u životu jer se nove mogućnosti mogu ostvarivati, nego suprotno, jer ih je u životu poprilično teško ostvarivati. Naš problem se izgleda striktno vrti oko onog Camusovogapsurda: Stvarnost kao da je potpuno gluha na čežnje i želje ljudskog srca. Nove mogućnosti se doduše mogu ostvarivati, ali poslovično na jako težak i zahtjevan način. Otprilike, kako bi Bukowski ono poentirao: Na kraju se čovjekov život svodio na nezgodan izbor: Živjeti u užasu ili biti propalica! Ljudi se opiru našim idejama i zahtjevima, svijet se protivi našim idejama i zahtjevima, a opire se i sama priroda… Također, tema one Božje šutnje je cijela jedna teološka tema za sebe.
No, ovaj otpor stvarnosti izgledno ima i svoju pozitivno stranu. Svijet u kojem bi sve svoje ideje i zahtjeve bilo poprilično lako ostvarivati, sasvim moguće i ne bi bio sretno mjesto za život. Zašto? Jednostavno zato što nisu sve ljudske ideje i zahtjevi po sebi dobri, smisleni i pozitivni. Pokušajmo si predočiti svijet u kojem bi ono učestalo afektivno „crk’o da Bog da“ lako pronalazilo svoju aktualizaciju i cilj; svijet u kojem bi ljudi samom mišlju pred sobom uklanjali i ravnali sve prepreke i protivštine; lako dolazili do željenih objekata, pa makar oni bili i nečiji tuđi itd. Zvuči vrlo čudno i protivno našoj svakodnevnoj logici, ali svijet nesputanih i lako ostvarivih mogućnosti zapravo bi bio pakao.
Nespremni za zlo, nespremni za dobro
Ok, svi su vjerojatno suglasni da je bolje što živimo u svijetu u kojem nije lako ostvarivati pakosne i nezajažljive ideje i zahtjeve, ali zašto onda nije lako ostvarivati one dobre? Zašto ne postoji neki filtar koji bi sve to sortirao i razdvajao? Zašto je otpor stvarnosti podjednak za sve?
Prvo pitanje s kojim se ovdje susrećemo je što je to uopće dobro? Možda imam dobru ideju i zahtjev, ali možda postoji i nešto bolje od toga, baš kao što su moja ideja i zahtjev bolji od nečije zle ideje i zahtjeva? Npr., želim pošteno zaraditi veliki novac, no možda je plemenitije težiti tome da svi pošteno zarađujemo više, a možda je još plemenitije da težimo društvu u kojem novac više uopće neće biti potreban? To je to, i kad mislimo dobro, to svakako nije po sebi nešto apsolutno dobro! Uvijek može biti i bolje…
Drugo, još teže pitanje je: jesmo li uopće u danom trenutku spremni za to željeno dobro? Ovom problematikom se otprilike bavi i Andrej Tarkovski u svojem kultnom SF filmu Solaris iz 1972., a o čemu smo već pisali. Svemirska ekspedicija sa zemlje se nalazi u orbiti oko fiktivnog planeta Solarisa, kad se uslijed neke sile samog planeta ili napredne inteligencije koja ga nastanjuje počnu materijalizirati misli i snovi članova ekspedicije. Situacija vrlo brzo izmiče kontroli i poprima tragične obrise. Npr. jednog kozmonauta počinje posjećivati voljeni pokojni brat o kojem je prethodno bio puno razmišljao. Brat k’o brat, izgleda sasvim normalno, ponaša se sasvim normalno, ali kozmonaut ne može pobjeći od činjenice da je on ipak pokojni i da mu tu nije mjesto. Ubrzano tone u tešku paranoju i uskoro podiže ruku na sebe…
Neoptimalno-optimalni svijet za čovjeka
Pravna poslovica kaže da „privremena rješenja traju najduže“, baš kao što se ljudi često cjeloživotno vežu za partnera za kojeg im se, ni na početku a ni kasnije, uopće ne čini da je to njihov idealni i cjeloživotni partner. S druge strane, opet paradoksalno, ono za što čvrsto vjerujemo da je optimalno obično se pokaže ili neostvarivim ili kratkotrajnim, a uz to nerijetko i vrlo opasnim. Tko te može podići do raja, taj te obično nemilosrdno može baciti i u pakao. Ili drugim riječima, s kim možeš sve do zvijezda, počesto možeš isto tako ni u što, tj. iskusiti duboko ništavilo … doživjeti naprasit kraj bez ikakvog objašnjenja, smisla i utješnog pozdrava.
Stoga da jednostavno i kratko zaključimo: Na kraju je teško reći je li ovaj svijet najbolji mogući, no izvjesno je da je on u svojoj neoptimalnosti sasvim optimalan za neoptimalnog čovjeka. Ne možemo lako do oblaka, ali ne možemo lako propasti ni u zemlju. Ne možemo sve što želimo, ali ništa nas ne može spriječiti da nešto ipak želimo i to polako i sigurno ostvarujemo. U svakom slučaju, uvijek se dobro sjetiti da svaka dobra mogućnost ima i svoju mračnu neželjenu stranu.
U Sarajevu, 11. 7. 2018.
M. B.
[1] Usp. Gottfried W. LEIBNIZ, Theodizee, I, § 21, izdano od H. Herring, Philosophische Schriften 2, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1996, S. 240ff.
Mi ljudi volimo promjene, ali reklo bi se samo prema vani, tj. osobito kad treba mijenjati ljude i svijet oko sebe, dok se mi sami najradije držimo nepromjenjivima. No, je li to u konačnici moguće – mijenjati druge, a pri tome osobno zazirati od bilo kakve promjene?
Primjera je puno i o njima smo uglavnom već govorili:
Mnogi roditelji nastoje potaći djecu da ostvare ciljeve koje oni sami nisu ostvarili;
Nitko toliko strastveno od drugih ne očekuje poslušnost poput neposlušnih buntovnika;
Nitko se toliko ne divi poštenju poput nepoštenog čovjeka („Tko o čemu, kurve o poštenju“);
Na kraju, klinci iz predočenog primjera obično budu frustrirani, oni podanici se protiv tiranina krvavo pobune, a nepošten čovjek gotovo redovito biva prokazan u svojoj nevjerodostojnosti i nerealnim očekivanjima.
Akt i potencija
Prvak skolastičke filozofije, i moglo bi se slobodno reći jedan od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli na zemlji, sv. Toma Akvinski (oko 1225. – 1274.) primjećuje kako su mnoge stvari na svijetu podložne promjeni, a mijenjati pri tome znači da neka stvar iz mogućnosti prijeđe u zbiljnost. Naime, manje-više sve što postoji može postojati na dva posve različita načina: kao akt (zbiljnost) i potencija (mogućnost). Npr., vizija o stečenoj fakultetskoj diplomi za srednjoškolca opstoji za sada kao mogućnost. Dakle, kad srednjoškolac govori o tome kako će jednog dana postati liječnik, to nije nekakva iluzorna pseudologia fantastica; ne, to je smislena ideja koja za sada postoji samo kao mogućnost, te koju će tek u naredno vrijeme trebati realizirati, tj. aktualizirati– dovesti u postojanje.
Sad nešto vrlo važno, po Akvincu niti jedna stvar ne može istovremeno biti subjekt i objekt promjene, ili jednostavnije rečeno, niti jedna mogućnost ne može samu sebe aktualizirati. Na primjer, ideja o osvajanju vrhova Himalaja nas neće dovesti na „Krov svijeta“, pa koliko god o tome razmišljali. Ovoj ideji je potrebna pomoć „iz vana“. S tim, da to „iz vana“ ne podrazumijeva čak ni samo naše vlastito veliko zalaganje. Toma će dalje u ovom smislu reći da potencijalna stvar može biti aktualizirana isključivo uz pomoć neke druge stvari koja već postoji na način akta (zbiljnosti).[1] Ovo bi konkretno značilo da će mi za osvajanje Himalaja osim ideje o tome, te uz veliki vlastiti trud i odricanje trebati i netko tko je tu ideju već ostvario; netko tko je već u zbiljnosti stajao na „Krovu svijeta“, a ne samo u svojoj mašti. Dakle, vrsnim alpinistom se postaje tek uz poduku, pomoć i vodstvo već postojećeg vrsnog alpiniste.
Da ovdje jednostavno zaključimo: da bi izgrađivao druge, moraš prvo sam biti izgrađen, a da bi sam bio izgrađen, nekom ćeš morati dopustiti da te izgradi. To je to, sve drugo je nerealnost i po sebi vrlo slično neispunjenom obećanju Baruna Munchausena – ono, kako će sam sebe za kosu izvući iz močvare.
Vrijeme samozvanih stručnjaka – vrlo čudno vrijeme
Mala vlastita opaska, s tim da su je i drugi sigurno već primijetili: Primjećujete li kako danas ljudi rijetko govore o vlastitom poslu? Odnosno, ako već nešto i govore, onda je to obično samo da se požale. Ok, poneko se čak i pohvali, ali sad ono, da oduševljeno pričaju o samom poslu, njegovom smislu, ciljevima, zadacima i metodama, to je vrlo, vrlo rijetko. Vrlo čudno, ali ljudi danas kao da u vlastitom poslu sudjeluju samo tijelom, a ne duhom. Kao da se tu isključivo radi o nekakvom moranju, prisili, zahtjevima egzistencije koja nalaže da računi na vrijeme budu plaćeni a krediti vraćeni. Duhom su negdje drugdje, pa pametare svima o onomu o čemu nit’ su stručni nit’ poučeni. Dakle, paradoks današnjice se ogleda u tome da se ljudi iz nekog razloga često osjećaju stručnije u onomu u čemu nisu stručni, nego li u onome gdje su stvarno stručni.
Naznačena situacija može biti protumačena na različite načine. U našem društvu se moguće u velikoj mjeri radi i o krizi profesionalne orijentacije. U nedostatku dovoljnog broja radnih mjesta ljudi se ne zanose previše da rade ono što vole, nego prvenstveno da uopće nađu neko radno mjesto, pa kakvo god.
S druge strane, na dubljoj razini, mogli bismo govoriti i o jednoj girardijanskoj krizi razlika, odnosno, o dubokoj društvenoj krizi u kojoj većina ljudi više nije sigurna oko svojeg identiteta i specifične društvene uloge, pa onda svatko pokušava biti netko drugi.
Međutim, bez obzira na to tražili se unutar postojećeg ili unutar neke nove mogućnosti, jedno ostaje kao sigurno: gradnje nema bez vlastite izgrađenosti, kao što ni vlastite izgrađenosti nema bez stručnog vodstva i poučenosti.
U Sarajevu, 6. 7. 2018.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com
[1] Usp. Mariateresa F. B. BROCCHIERI i Massimo PARODI, Povijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS, Zagreb, 2013., str. 300-303., poziva se na Akvinčevo djelo Summa contra gentiles, I, 2.
