Mario Bernadić – Stranica 17 – Poptheo Web Portal

SAN P. BERNHARDA HÄRINGA O PAPI IVANU XXIV.

Häringov san o budućem (fiktivnom) papi Ivanu XXIV. koji bi nastavio ekumensko djelo koncilskog pape Ivana XXIII. zapisao je u svojoj ekleziološkoj viziji Es geht auch anders (Herder, 1993.). Zamišljene riječi budućeg Pape iznio je u obliku Papina pastoralnog pisma povodom ulaska Crkve u treće tisućljeće.

Čitati kako su ljudi u prošlosti zamišljali budućnost Crkve, odnosno našu sadašnjost, osobito ako je riječ o velikim teolozima čestita života, prava je poslastica. Može li se san ostvariti ili je to klasična utopija? Je li možda Jorge Mario Bergoglio barem djelomično Häringov sanjani rimski biskup?

p. Bernhard Häring, Izvor (foto): en.wikipedia.org

Pastoralno pismo Ivana XXIV. na početku novog tisućljeća

Ljubljene sestre i braćo!

Na svom hodočašću kršćanstvo danas ulazi u treće tisućljeće. Ono se nalazi pred velikim i gorućim problemima. No ponovno upiremo našu nadu u Gospodara povijesti i s poniznošću se otvaramo njegovom Svetom Duhu.

Što nam danas može biti više na srcu od temeljne molbe koju je izrekao naš božanski i ljudski Utemeljitelj prije svoga odlaska: «Da svi budu jedno»?

S Ivanom XXIII. i Koncilom kojega je on sazvao, u kojem je po prvi put bila zastupljena cijela zemlja, svanula je svijetla zora. Katolička crkva je ušla u doba ekumenizma. Pavao VI., njegov časni nasljednik, postojano je nastavio njegovo djelo. On je također pred Ekumenskim vijećem Crkava imao hrabrosti izraziti svoj strah da bi papinstvo u svom povijesnom obliku moglo postati glavna zapreka na putu ponovnog ujedinjenja kršćanstva. Njegov ljubljeni nasljednik Ivan Pavao I. potvrdio je proročanskom jasnoćom da je kolegijalnost između biskupa i pape dokaz i pečat katoliciteta. I hrabro je razmišljao o tome što bi to trebalo značiti, primjerice za način obavljanja Petrove službe.

U međuvremenu su se dogodile mnoge stvari i propustile su se mnoge prilike. Sada je došlo vrijeme za činjenje odlučnih koraka. Najvažniji korak je iznad svega u skromnom i hrabrom pregledu povijesti papinstva. Moramo dati jasne znakove da znamo učiti iz povijesti i da se želimo prepustiti prosvjetljenju Božjom riječju. Razmislimo o Petrovoj službi, onako kako je Isus naglašavao njenu bit i kako je vršena u najstarijoj tradiciji.

Drugo tisućljeće je razdoblje tužnih podjela Crkve. Jedan od uzroka je i upletenost biskupa, posebno rimskih biskupa, u svjetovne borbe za moć, kao i previše svjetovnih ideja u službi crkvenog autoriteta i moći. To je izazvalo neshvatljivu sljepoću. Sa zaprepaštenjem mislimo na torture, spaljivanje heretika i vještica. Metode Inkvizicije spriječile su zdrav i iskren dijalog u potrazi za većim svjetlom u doktrinarnim, moralnim i crkvenim pitanjima.

Unatoč svemu, Bog je rimsku Crkvu nastavio darivati i dobrim biskupima. Ali njihova svetost i mudrost nisu se uspjeli dovoljno nametnuti unutar fosiliziranih struktura. Crkve su branile sebe i svoj nauk i praksu nekom vrstom mentaliteta opkoljene tvrđave. Svaki dio, a osobito pape, držali su neku vrstu monopola u posjedovanju istine. I tako se u velikoj mjeri zaustavilo zajedničko traganje. Ali slavimo Boga koji je učinio da njegov Duh nastavi puhati u svim dijelovima kršćanstva, što nam je omogućilo da poduzmemo mnoge korake na putu ekumenskog preispitivanja i koji je ojačao duh dijaloga i uzajamnog slušanja.

Danas, međutim, okrećemo naš pogled prema budućnosti unatoč punoj svijesti o prošlosti koju još uvijek treba prevladati. Ovdje se želim ograničiti i spomenuti najvažnije točke neposrednog programa:

Budući da su tron, kruna i pompozne titule patološki simptomi, potpuno zabranjujem rimske biskupe oslovljavati protuevanđeoskim naslovima poput «Vaša Svetosti», «Sveti Oče». Tako u biti Isus prije svoga odlaska jedino Boga naziva Svetim. Sramimo se činjenice da je Papa dozvoljavao svojim dvorjanima i ulizicama oslovljavati ga s «Presveti» i «Preblaženi». Više neće biti «počasnih prelata Njegove Svetosti», niti «purpurnih». Također, u Vatikanu se više neće govoriti o Eminencijama ili Uzoritima, ni o Ekscelencijama ili Preuzvišenima i sličnim stvarima, jer središte susreta s Bogom, koji se u Isusu objavio kao poniznost, je spoznaja našeg ništavila.
Čim prije ćemo učiniti iznenađujuće rezultate dvostranih i višestranih dijaloga i dovest ćemo ih do dugo očekivanog cilja. Simbol toga bit će činjenica da će «Tajništvo za ujedinjenje kršćana» postati od sada pa nadalje jedan od glavnih autoriteta i bit će preoblikovano u «Kongregaciju za jedinstvo kršćana». U svezi prihvaćanja rezultata, za to više neće biti nadležna Kongregacija za nauk vjere. Pod vodstvom upravo spomenute Kongregacije za jedinstvo kršćana, nastavit će se uspostavljanje odgovarajućih struktura koje jamče da sav Božji narod, na osobit način biskupi, biskupske konferencije i teološki fakulteti, aktivno sudjeluju u ovom važnom procesu.
Papa se povezuje s preciznim strukturama koje izražavaju i promiču kolegijalnost. To znači, između ostalog, da će biskupska sinoda, koja se sastaje u redovitim razmacima, imati veću ulogu od samo savjetodavne. Papa će prihvatiti njene zaključke i redovito ih odobriti. Upitni detalji bit će razjašnjeni sa strpljivim i iskrenim dijalogom.
U svezi izbora i potvrde biskupâ diljem svijeta, odlučno vraćamo praksu prvog tisućljeća. U tom smislu svakako možemo mnogo naučiti od neprekinute prakse pravoslavnih Crkvi i Crkvi rođenih protestantskom reformom, naših sestara. Rimskog biskupa, u skladu s njegovom ekumenskom zadaćom, birat će predstavnici biskupskih konferencija, prema načinu koje će utvrditi sljedeća sinoda biskupa. Čim prije, sinoda biskupa također će morati nastaviti s reformom takozvanog diplomatskog zbora. Već je sam taj naziv neprihvatljiv, jer previše podsjeća na strukture državne moći.
Savjesno tumačenje dokumenata Prvog i Drugog Vatikanskog sabora u svjetlu Božje riječi i tradicije dovoljno je pokazalo da je izvršavanje vrhovnog naučiteljskog autoriteta rimskog biskupa potpuno umetnuto u Crkvu. On nije, recimo to tako, učitelj koji govori odozgo i izvana, ali je na određeni način umetnut u proces učenja sa svojim ekumenskim dimenzijama i organima. Njegova je zadaća potvrditi, primjerom i načinom ostvarivanja svojeg autoriteta, vjeru Sluge Božjeg i poniznog i nenasilnog od Oca ovlaštenog Sina Čovječjega, i time pridonijeti izražavanju vjere cijele Crkve. On je dio Crkve učenice koja sluša i Crkve naučiteljice, sa svima ostalima nadasve mora osluškivati Božju riječ, te promatrati i pokušati raspoznavati znakove vremena.
Goruća pitanja koja se sada pojavljuju, poput uloge žena u Crkvi i njihovog možebitnog ređenja, od sada više neće biti tabù. Ta pitanja potrebno je razjasniti u unutarcrkvenom dijalogu i ekumenskoj spremnosti za učenje, dok ne budu spremna za rješavanje. Odluke su to koje Papa neće donijeti sam, nego u punoj kolegijalnosti.
Crkva treba biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Ona treba i želi postati svojevrsni sakrament spasenja, ozdravljenja, mira i univerzalne pravde. Zbog toga naš hod prolazimo s dubokom i srdačnom solidarnosti s cijelom obitelji čovječanstva, sa svim narodima i svim kulturama, te, ne najmanje važno, i s velikim svjetskim religijama Istoka.

Ujedinjeni sa svima namjeravamo učiti, bdjeti, moliti i raditi na rješenju gorućih problema, te se povjeriti evanđelju kao miru i radu za mir u duhu evanđeoskog nenasilja i pomirbene ljubavi, pravde i očuvanja stvorenja povjerena ljudima.

Preporučujem sebe i moju službu u Crkvi vašim molitvama, kao što i vas preporučujem milosti i ljubavi Boga, Oca našega i Gospodina našega Isusa Krista.

(U Rimu, 1. siječnja 2001., Papa Ivan XXIV.)

U Sarajevu, 3. 7. 2018.

Priredio i s njemačkog preveo Branko Jurić

PROSJEČNOST – NEMILOSRDNI UBOJICA TUĐEG ENTUZIJAZMA

Ne žele svi učenici biti odlikaši. Neki su sasvim zadovoljni i sa svojim vrlo dobrim uspjehom, a zadovoljni im i roditelji. Često čujemo priču: „Mala nam odlična u školi, a sin ‘nako vrlo dobar … ma samo nek’ nastavi, da i to ne pokvari!“ No, neki učenici su još skromniji. Zadovoljavaju se i s trojkama, pa i dvojkama. Kao, „važno je završiti školu … kao da će te netko pitati poslije kakve su ti ocjene bile…“.

E sad, s jedne strane, ima ono da je svaka ocjena za đaka. Da je dvojka po sebi nešto grešno, sramotno ili protuzakonito, ne bi je onda ni bilo. No, s druge strane, neosporno je da osrednji učenici po sebi predstavljaju svojevrsnu permanentnu opasnost za nastavni proces. Oni dokazano usporavaju one nadarene učenike u napretku. Jer umjesto da radi s njima neke napredne stvari, nastavnik radi onih prije spomenutih mora danas po 68. put ponavljati što je to subjekt a što predikat. Osrednji učenici predstavljaju opasnost i za samog nastavnika, jer nakon što se kvalitetno pripremio i svojski potrudio da nešto pojasni, a ovi opet nemaju pojma, normalno je da se na kraju priupita kome se i zašto uopće priprema i toliko trudi?

Prosječnost je općenito gledano nemilosrdan ubojica tuđeg entuzijazma. Ona obezvrjeđuje sve što je plemenito i napredno, i vraća čovječanstvo na raspolaganje nekim arhaičnim rješenjima.

Winston Churchill reče da petominutna konverzacija s prosječnim glasačem predstavlja najbolji mogući argument protiv demokracije. Ovdje se ne radi samo o subjektivnom stajalištu jednog političara nego i o svojevrsnoj dokazanoj znanstvenoj činjenici. Na primjer, unutar tzv. Daning-Krugerovog argumenta se primjećuje kako samo stručnjaci mogu izabrati stručnjake, što će reći da samo dobar poznavatelj ekonomije može prepoznati dobrog ekonomistu, kao što i samo dobar poznavatelj politike može prepoznati dobrog političara. A glede svih ostalih, mediokriteti će uvijek birati mediokritete, kao što će bagra uvijek birati bagru.

Prosječnost je također i svojevrsni ubojica religije. Ogrezao u sinkretizmu paušalnog tradicionalizma, pučkih predaja, praznovjerja i poslovičnog etno-nacionalizma, prosječni vjernik (ali nerijetko i vjerski službenik) predstavlja skoro pa nepremostivu prepreku za svakog istinskog tražitelja istine. Ponovno, ni ovdje se ne radi tek o subjektivnom stajalištu jednog teologa, nego o pravorijeku crkvenog učiteljstva, jer takvi vjernici umjesto da otkrivaju lice Božje, sakrivaju ga pred drugima (usp. Gaudium et spes 19).

Prosječnost je i svirepi ubojica umjetnosti. Tko će i zbog čega uvježbavati Beethovena, Rahmanjinova ili Bacha dok prosječni glazbeni konzument traži neki jednostavni, sirovo-efektni, audio-vizualno-erotični poticaj za napit se i proskakat malo.

Ma na svim poljima ta prosječnost čini štetu. Ona od šarlatana čini stručnjake, dok one kvalificirane na kraju ne proglasi prekvalificiranima!

No, na kraju nešto jako važno. Nitko od nas nije u svemu stručan i ono, baš u svemu nesebično posvećen, što će reći da je svatko od nas u nečemu i jako prosječan i površan. Tuđa prosječnost će od svakog našeg plemenitog nastojanja učiniti herojsku avanturu i križni put. Valja nam patiti za sve ono što je dobro i uzvišeno, ali i u toj patnji čovjek treba ostati dostojanstven i nasmiješen. Ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice da u nekim područjima i mi svojom prosječnošću razaramo tuđi entuzijazam. Kako već tko i gdje: Netko nervira marljivog kolegu na poslu svojim stalnim kašnjenjem i prijevremenim kidanjem, netko ubija prijatelja optimista svojim stalnim crnjakanjem i kuknjavom, netko živcira svojeg liječnika upornim i bezočnim neodustajanjem od pušenja i nezdravog života, netko opet izluđuje svojeg urednog životnog partnera vlastitom aljkavošću, netko satra pametan svijet svojim površnim napadnim mišljenjem o svemu i svačemu … i milijun drugih načina i kombinacija … Uglavnom, puno je teže primijetiti vlastitu prosječnost nego tuđu, i možda se baš stoga tako lako i uživimo u depresivnu ulogu žrtve.

Zbog svega toga valja nam strpljivo i sa sobom i s drugima …

U Sarajevu, 3. 7. 2018.

M. B.

SIMBOLIČNO ZNAČENJE BROJEVA (II. dio)

U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/simbolicno-znacenje-brojeva/ ‎

Broj 6 je prema pitagorejcima bio prvi matematički savršeni broj (uz 28, 496 i 8.128), i to zato je jer je jednak zbiru svojih djelioca (1+2+3=6). U Božjoj državi, Aurelije Augustin čak kaže da je 6 savršen broj ne zato što je Bog stvarao svijet šest dana, nego je zapravo Bog stvarao svijet šest dana jer je 6 savršen broj.

Simbolično ga se uzima kao broj savršenstva, potpunosti i ljepote (kod Starih Grka bio je to Venerin broj).

Glavna budistička mantra je formulirana kroz šest slogova: Om ma-ni pad-me hum; i ona izražava svekoliki ustroj i hijerarhiju bića – krenuvši od prvog svetog sloga (Om) koji označava razinu deva (superiornih duhovnih bića), pa preko ašura, ljudi, životinja, gladnih duhova (pretas), pa do samog pakla (Naraka).

Posebnost broja šest je osobito uočljiva kroz njegovu učestalost u prirodi. Heksagonalne oblike susrećemo u kemiji (molekularni ustroj), snježnim pahuljama, to je i oblik ćelija pčelinjeg saća, kao i oblik očnih stanica kod različitih kukaca. Ponekad se iznenađujuće pronalazi i kao prirodni obrazac kod formiranja nekih stjenovitih formacija itd.

Biblija govori o broju 666 kao broju zvijeri, odnosno, broju antikrista (Otk 13,17-18).

Međutim, broj 666 se u Bibliji pojavljuje još dva puta potpuno nevezano za to. Npr., Prva knjiga o kraljevima (10,14) spominje kako je kralj Salamon svake godine prikupljao 666 zlatnih talenata od svojih podanika. S druge strane, Ezra (2,13) broj 666 spominje kao broj Adonikamovih potomaka koji su se iz babilonskog sužanjstva vratili u Jeruzalem i Judeju.

Već rana patristička kršćanska teologija kalkulira kako se u svezi famoznog „broja Zvijeri“ zapravo radi o gamatrijskoj kalkulaciji (predstavljanje izvjesnih riječi kroz zbir numeričke vrijednosti pojedinih slova). Tako je sv. Irenej smatrao da broj 666 zapravo znači Lateinos – kao grčki pojam za Rimsko carstvo (30+1+300+5+10+50+70+200). No, danas se najčešće smatra da se ipak radilo o imenu Neron – Cezar, tj. prema njegovoj hebrejskoj transliteraciji: NRVN QSR (50+200+6+50+100+60+200). Na kraju ipak ostaje nejasno zašto bi po sebi dobar broj 6, osobito u trostrukoj (božanskoj) formi dobio tako sablasno značenje? Moguće je da problem i nije u samom broju nego u njegovom nezasluženom prisvajanju. Sotona je netko tko sebi nezasluženo prisvaja božanski autoritet, baš kao što je oholost prvi i izvorni grijeh – stavljati sebe iznad reda i zakona i prisvajati si više privilegija i značenja nego što nas sljeduje.

Broj 7 je u simboličkom smislu poprilično višeznačan, s tim da su mu sva značenja pozitivna. Između ostalog, uzima se kao broj sigurnosti. Npr., u svima nam znanoj bajci, Snjeguljica pronalazi sigurno utočište kod 7 patuljaka, baš kao što u – potpuno različitom – japanskom kulturnom kontekstu onih 7 Kurosawinih samuraja hrabro brani seljake od pljačkaša i ubojica. Slično tako, u jednoj domaćoj narodnoj priči otac uvjerava svojih 7 sinova da će biti sigurni u životu jedino ukoliko se budu držali zajedno.

Sedam se također uzima kao broj sveukupnosti i izvrsnosti. Kao zbir božanskog broja 3 i zemaljskog 4 upućuje na cjelinu stvarnosti. Sedam je boja u duginom spektru, sedam je tonova u dijatonskoj ljestvici (c, d, e, f, g, a, h). Sedam je dana u tjednu.

Broj sedam se učestalo javlja u judeo-kršćanskoj tradiciji. To je broj odmora, pošto je Gospodin odmarao sedmog dana stvaranja. Također, sedam je nebeskih sfera, sedam je svetih arkanđela (u islamu su 4); sedam je darova Duha Svetoga, sedam je kreposti, ali i sedam je smrtnih grijeha; dva puta sedam je djela milosrđa (tjelesnih i duhovnih). Također, u Isusovo vrijeme su Židovi smatrali da bližnjemu treba oprostiti do sedam puta, no Isus je smatrao da treba praštati do 70 puta 7 – što će reći da uvijek i u svakoj prilici trebamo biti spremni na praštanje.

Broj 8 je broj snage i obilja, broj ravnoteže i harmonije, ali i broj sposobnosti donošenja odluke.

Kinezi ga smatraju sretnim brojem tako da su ljetne olimpijske igre 2008. u Pekingu započele 8. VIII. u 8 sati, 8 minuta i 8 sekundi.

Kao tzv. povaljana osmica, broj osam je i matematički simbol beskonačnosti; u filozofiji se uzima kao broj harmonije između nebeskih i zemaljskih energija koje međusobno uviru, cirkuliraju i vraćaju se sebi. To je također i broj enantiodromijskih obrata, pri čemu rastuće stvari i tendencije s vremenom prelaze u vlastitu suprotnost.

Broj osam je također broj velikog svećenika Melkisedeka – inače jednog od najintrigantnijih i najmisterioznijih likova cjelokupne zapadne monoteističke tradicije. U trostrukoj formi 888, to je i Isusov broj, barem prema gamatrijskoj kalkulaciji njegovog imena na grčkom: ΙΗΣΟΥΣ.

Broj osam je također i ženstven broj (neki bi rekli već po svome izgledu). Tako da se – slučajno ili ne – Međunarodni dan žena slavi 8. III. Također, zanimljivo, rođendan Blažene Djevice Marije se slavi 8. IX., a blagdan njezinog bezgrešnog začeća 8. XII.

Kao simbol snage i odlučnosti, i znak „Stop“ u prometu je u obliku oktagona, te crvene boje koja inače simbolično i odgovara ovom broju. Borilišta mješovitih borilačkih sportova imaju oblik oktagona te kao takva simboliziraju manifestaciju velike snage, hrabrosti i odlučnosti.

Broj 9 je posljednji jednoznamenkasti broj i kao takav predstavlja kraj jednog ciklusa. Istovremeno, kao takav on naznačuje početak nečeg novog. Zanimljivo, u latinskom jeziku devet (novem) i riječ „novo“ (novus) imaju isti korijen. Dijete u majčinoj utrobi provodi devet mjeseci i zatim se rađa te započinje svoj život na zemlji. Stoga je ovo broj mijene važnijih životnih razdoblja.

S obzirom da se (kod arapskih brojeva) devetka piše kao izokrenuta šestica, ovaj broj je ponešto dvosmislen i prevratnički. Istovremeno božanski i magijski, vječan i prolazan. Kao svojevrsni broj zmije i raka on simbolizira praiskonske kaotične energije, istovremeno plodne ali i prijeteće.

Kontraverza broja devet je primjetna i u kršćanskoj tradiciji. Isus je umro na križu o devetom času (po sunčevom satu; po današnjem satu to je tri sata poslijepodne), i kao takav, deveti čas je za kršćane istovremeno užasan, ali i spasonosan. Stoga je to za kršćane tradicionalno vrijeme poslijepodnevne molitve.

Broj deset: U mnogim zemljama svijeta „desetka“ je najbolja fakultetska ocjena, dok se u osnovnim i srednjim školama ocjenjuje maksimalno do pet, što će reći da desetka po sebi predstavlja neki viši nivo; do nje se mora strpljivo doći, i to uopće nije lako. Zato je broj deset broj ishoda, svršenosti i kompletnosti. Ona predstavlja kraj puta, ali i vrhunac istoga. I u kolokvijalnom govoru volimo reći za izvrsne stvari – „čista desetka“.

Za pitagorejce je ovo bio najsvetiji broj, jer je to broj tetraktisa – savršenog triangla (po principu 1+2+3+4 = 10).

Slika 1: Tetraktis – Izvor (foto): en.wikipedia.org

Ovaj broj kao da sadrži u sebi sve prethodne brojeve i sve ih podrazumijeva. Kao da nam sugerira da se do vrhunca uopće ne stiže lako. Sve prethodno se mora naučiti, svladati i proći kako bi se došlo do krajnjeg ishoda i nagrade. Obmane i kampanjstvo donose samo kratkoročne uspjehe i rezultate … što će reći da je kvaliteta ipak kvaliteta.

Čovjek ima deset prstiju s kojima manje-više sve radi. Kao dekanat, dekuria ili desetina, desetka predstavlja i osnovnu organizacijsku jedinicu – danas je opstala ponajviše u vojsci. U Starom Zavjetu desetina je predstavljala i od Boga propisanu poreznu stopu (10%) – primjećujemo, ljudske vlasti prisvajaju sebi uvijek više.

Islamska tradicija spominje deset poslanikovih ashaba (prijatelja, miljenika).

Broj 11 je u simboličnom smislu moguće i najkontraverzniji broj. U numerologiji ga se smatra majstorskim brojem (uz 22 i 33), jer je sastavljen od dva jednaka korijenska broja. Međutim, Aurelije Augustin ga je smatrao samim grbom (simbolom) grijeha. Govoreći o broju 11 kao o broju nereda neki se autori pozivaju na to da jedanaestka po sebi predstavlja narušeni sklad desetke. Međutim, u ovom smislu puno prije da se radi o jednoj formi tabua blizanaca. Naime, kod mnogih primitivnih naroda i plemena postoji pojava ubijanja blizanaca, jer se u njihovom rođenju vidi nešto prijeteće. Bog i priroda stvaraju doduše slično, ali nikad identično. Zato „identično“ po sebi predstavlja narušavanje prirodnog reda.

Ljubitelji teorija zavjera će u ovom kontekstu vjerojatno zadovoljno trljati ruke jer je i jedan od važnijih simbola „novog svjetskog poretka“ – statua slobode, izgrađena na temelju u obliku jedanaestokrake zvijezde.

Ipak, ponegdje broj jedanaest ima i pozitivno značenje. Unutar europske kršćanske pučke tradicije engleska princeza – sv. Ursula je imala pratnju od 11.000 djevica dok je hodočastila u Rim. U tom smislu se jedanaest uzima i kao broj duhovnog glasnika.

Broj 12 se općenito u simboličkom smislu shvaća kao broj kozmičkog reda. Dvanaest je mjeseci u godini, a u astronomiji postoji i dvanaestogodišnji sunčevi ciklusi (period u kojem sunce ritmički prelazi iz stanja minimalne u stanje maksimalne aktivnosti).

Broj 12 je osobito značajan u kršćanskoj tradiciji. Tako, 12 je plemena Izraelovih, 12 je apostola Isusovih, Blažena Djevica Marija u svojem proslavljenom izdanju nosi krunu sačinjenu od 12 zvijezda (Otk 12,1). 12 je božićnih dana (od 25. XII. do 6.I.). 12 je vrata (4 X 3) na nebeskom gradu Jeruzalemu, a Knjiga Otkrivenja spominje 144.000 spašenih (12 X 12.000).

Broj 13 se u zapadnoj kulturi danas uobičajeno shvaća kao tragičan i zlosretan broj. Neki ovome vide razlog još u posljednjoj večeri gdje je Juda Iškariotski kao trinaesti sudionik večere napustio pa zatim i izdao Isusa.

Neki ljudi danas toliko strahuju pred ovim brojem da čak postoji i dokumentirana fobija od broja 13 – tzv. „triskaidekafobija“, pa čak i njoj srodna „paraskavedekatriafobija“ (strah od petka, 13.).

No, u nekim kulturama se broj 13 shvaćao i kao sretan broj, npr., kod Azteka. Njihova godina se sastojala od 20 perioda po 13 dana (260).

Ovdje ćemo spomenuti još i simboličko značenje broja 40. U Bibliji se javlja kao vrijeme teškog puta i kušnje. 40 dana je padala kiša tijekom općeg potopa; 40 godina su Izraelci lutali pustinjom nakon izlaska iz Egipta; 40 dana je postio Isus u pustinji pred početak svoga javnog djelovanja, 40 dana je proteklo od njegove smrti do uzašašća u Nebo. Na temelju potonjeg, pravoslavni kršćani i danas smatraju da 40 dana iza smrti svaka duša stupa pred sudište Božje (sv. Atanazije). Stoga svi kršćani poste korizmeni post 40 dana, a istočni kršćani podjednako i onaj adventski.

Bilo kako bilo, na kraju ćemo zaključiti da su brojevi bili uvijek više od puke matematike, ili možda sasvim obratno – da je matematika oduvijek bila puno više od same sebe, upravo kako su je držali i pitagorejci – ne samo kao znanstvenu, nego i kao doslovno duhovnu disciplinu.

U Sarajevu, 15. 6. 2018.

M. B.

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

– Xavier LEON-DUFOR, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

– Alonzo L. Gaskill, “The Seal of Melchezidek?” Religious Educator 11, no. 3 (2010): 95–121. Online verzija: https://rsc.byu.edu/archived/volume-11-number-3-2010/seal-melchizedek-0

– https://mysticalnumbers.com/

– https://en.wikipedia.org/wiki/666_(number)

Izvor (foto): 123rf.com

DOBRA STARA VREMENA ILI TEK NEDOSTATAK HORMONA SREĆE?

Dobra stara vremena postoje baš kao što postoje i ona „the good old days“ ili pak ona – njima vrlo slična – „die guten alten Zeiten“, što će reći kako u skoro svim narodima i kulturama postoji uvjerenje da se prije puno bolje živjelo nego danas.[1]

Reklo bi se po sebi vrlo važna informacija i za mnoge žitelje lokalnih krajeva koji se eto ni dan danas ne mogu odlučiti što je bilo bolje: SFRJ ili tzv. „Demokratske promjene“!? S obzirom da je naznačeno uvjerenje o dobrim starim vremenima vrlo učestalo i kako rekosmo – s obzirom na prostor i vrijeme – univerzalno, ono očito ni ne može biti značajnije uvjetovano nekim konkretnim političko-ekonomskim uvjetima i okolnostima.

Sve je lako kad si mlad

Psihologija bi na sve ovo rekla da je sasvim normalno da nam se čini da je prije bilo sve bolje, jer dok smo bili mlađi općenito smo se osjećali znatno bolje u vlastitoj koži nego sada u svojim zrelim ili čak poznim godinama. Naš organizam je tada bio kudikamo svježiji i zdraviji, metabolizam brži, a imali smo u krvi i značajno višu razinu hormona sreće – serotonina. Zato će se nerijetko mladi čovjek u svojoj koži osjećati znatno bolje čak i ukoliko ima mnogo više problema negoli neki sredovječni čovjek. Ovome potonjem za utjehu ostaje tlapnja kako je nekad sve bilo bolje, kao što i jest bilo bolje, gledajući barem na njegovo negdašnje kudikamo povoljnije psiho-fizičko stanje. A po sebi je sasvim jasno, kao što je i medicinski potvrđeno da čovjekovo opće psiho-fizičko stanje itekako utječe i na njegovu percepciju okolnoga svijeta. Depresivne osobe su sklonije jednom sumornijem svjetonazoru, baš kao što to primijeti i poznati francuski književnik Romain Rolland: “Nema sumornih vremena, ima samo sumornih ljudi.”

Dobra stara vremena i filozofija povijesti

Sindrom „dobrih starih vremena“ ne treba podcjenjivati jer ona se po sebi tiču čak i nekih filozofskih i religioznih učenja, a koja po sebi upravo pokušavaju ustvrditi kako se u svemu ovome radi ipak i o nečemu znatno većem od uzane osobne, subjektivne razine.

Unutar filozofije i teologije povijesti postoje dva dominantna modela tumačenja povijesti. Prvi model gleda na povijest kao na propadajući proces. U početku su bila bajna zlatna vremena, zatim su nastupila srebrena, pa brončana, željezna i na kraju stižu posve sumorna olovna vremena. No, ipak na samom kraju, na najnižoj, tj. najbjednijoj točki povijesnoj razvoja, dogodit će se svekolika pozitivna obnova. Drugi model, više modernistički, gleda na povijest kao na konstantni uspon i progres. Međutim, na kraju, ipak kao najvjerojatnija opcija ispada da su ova dva naznačena povijesna procesa konstantno prisutna i međusobno isprepletena, i to ne samo na nekoj regionalnoj ili vremenskoj razini, nego čak i na onoj osobnoj. Tako je već pisao Aurelije Augustin u svojoj Božjoj državi, tamo nekad početkom petog stoljeća: Borba dobra i zla, tj. borba između onog božanskog i đavolskog je toliko kulminirajuća i sveobuhvatna, da se ovaj vječiti rat ne vodi samo sa gradove i države, nego i za srca svakog pojedinog čovjeka.[2] A možda će Sigmund Freud, govoreći o suprotstavljenim nagonima erosa i tanatosa ispričati gotovo identičnu priču – doduše – na posve različit modernistički način. U svakom slučaju, suština ostaje vrlo slična: svaki čovjek mora se tijekom života izboriti s vlastitim a posve različitim kreativnim i destruktivnim nabojima.

Mladost ili mudrost?

Vratit ćemo se još malo toj vječitoj neodoljivoj divoti mladosti. Prirodno je da sredovječni pa i onaj stari čovjek ponekad poželi da je opet mlad, a ponekad se o tome i zajedno diskutira u društvu. I zanimljivo, većina ljudi će tada reći zapravo isto: Da mi je opet biti mlad, ali da mogu ponijeti sa sobom sadašnju pamet i iskustvo! Jer svi znamo da ni u mladosti nije sve idealno. Mladost ne predstavlja samo snagu, svježinu i ljepotu, nego i nezrelost, neiskustvo, emotivnu nestabilnost, a samim tim onda i brojne bolne promašaje. S druge strane, sveopći arhetip mudrog čovjeka je – već znamo – nekakav dostojanstveni sijedi starac s bradom, što će reći da ni u starosti na koncu nije sve tako crno ni tugaljivo.

E sad, još jedino ostaje da se razvidi smislenost ideje da nekako istovremeno budemo i mladi i mudri, i lijepi i pametni, i nevini i iskusni. Za sada je to svakako nemoguće, ali ne i besmisleno. Reklo bi se da je ovo misao s jakim eshatološkim potencijalom. Malo iz mistične tradicije, znate već ono, nitko nikad nije vidio starog i smežuranog anđela ili već nekog drugog starog i onemoćalog Božjeg ugodnika i miljenika sa „one strane“. Eto, priča se da su tamo svi i mladi, i lijepi, i dobri, i pametni. Možda smo još daleko od ostvarenja jedne takve idealne egzistencije u okvirima ovog svijeta, ali eto, barem nam ostaje zdrava nada da ćemo na onom svijetu konačno doći na svoje…

U Sarajevu, 6. 6. 2018.

M. B.

[1] Usp. „The good old days“ u Cambridge Dictionary, Izvor: https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/good-old-days (Stanje: 6. 6. 18.)

[2] Usp. Katholischer Erwachsenen Katechismus. Das Glaubensbekenntnis der Kirche. Herausgegeben von der Deutschen Bischofskonferenz, Verband der Diözesen Deutschlands, Bonn, 2. Auflage. 1985., s. 127-128.

Izvor (foto): 123rf.com

Simbolično značenje brojeva

U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.

Starogrčki filozof i matematičar Pitagora je tvrdio da brojevi upravljaju svime, a Platon je slično tome govorio da brojevi predstavljaju najviši oblik znanja kao takvog. U njihovim razmišljanjima brojevi su bili znatno više od same matematike. Oni su se ticali kozmičkog reda i božanskog ustroja.

Broj 1: U neoplatonističkoj filozofskoj tradiciji, osobito kod Plotina, broj 1 je broj jedinstva i kao takav životvorni princip. Naime, sve što postoji, postoji samo pod vidom jedinstva, bez obzira radilo se pri tome o biološkim ili društvenim organizmima, jer gdje nastupi razdor, nastupit će i smrt.

U monoteističkim religijama broj 1 je ujedno i božanski broj. On naznačuje Božju jednost i jedincatost. Potonje znači ne samo da je Bog jedan, nego da neki drugi pored njega ne bi mogao niti teoretski postojati, jer da su dva, onda bi se već morali pitati o njihovom zajedničkom porijeklu, što će reći da bi na kraju neminovno opet došli do postojanja samo jednog, vrhovnog i samim tim jedincatog Boga. Jednostavno, množina je kontigencija, a kontigencija je nesavršenost, a Bog ukoliko je Bog ne može biti nesavršen.

Kad smo već kod religioznih interpretacija, u islamskoj tradiciji broj jedan se može odnositi i na Blaženu Djevicu Mariju (Merjem). Ona je jedina žena po kojoj je naslovljena jedna sura Kur’ana (19.). Dodatna zanimljivost, Kur’an spominje Mariju više puta nego Biblija, premda je njezina osoba za kršćane znatno važnija i religiozno aktualnija nego za muslimane.

Za razliku od svega prethodnog, danas se na Zapadu broj jedan najčešće poima s obzirom na svoje kompetativne konotacije. To je broj liderstva, vodstva, superlativa i vrhunca. Recimo, najbolji sportaš osvaja prvo mjesto i glavnu nagradu, kao što se uzdignutim palcem pozdravlja nešto što je dobro ili izvrsno.

Broj 2 je u simboličnom smislu ponešto kontraverzan i proturječan. On se općenito prihvaća kao broj ljubavi i partnerstva, ali donekle i kao broj podjele i razdora. Osim toga, on naznačuje i brojne prirodne ali i povijesne dualnosti: mrak/svjetlo, sunce/mjesec, vruće/hladno, dan/noć, dobro/loše, rat/mir, zdravlje/bolest, život/smrt, sjetva/žetva itd. U naznačenom smislu neki ga uzimaju kao broj univerzalnog ritma univerzuma, nešto poput srčanih otkucaja svekolikog bitka.

U starozavjetnoj tradiciji broj 2 se shvaća i kao Evin broj (drugo-stvorena), ali samim tim i kao broj tužne i zlosretne sudbine. Npr., najkraći biblijski redak je Ivan 11,35 i sastoji se samo iz dvije otužne riječi: „I zaplaka Isus“.

Da broj dva sa sobom uistinu nosi neke tužne konotacije svjedoči i ono tugaljivo „prošao s dvojkom“ ili također ono „dobiti dvicu“, što u nekim slengovima znači biti napušten od ljubavnog partnera.

Broj 3 donosi sa sobom pretežito dobra i uzvišena značenja, i ovo je ujedno broj o kojem bi se ponajviše moglo govoriti. Pitagorejci su ga shvaćali kao prvi pravi broj, s obzirom da je to broj najjednostavnijeg geometrijskog tijela – triangla. Aristotel ga je smatrao brojem cjeline ili brojem jednostavne i samim tim savršene množine, s obzirom da ima početak, sredinu i kraj.

Priroda i ljudski život su po sebi prepuni trojstvenih i trodijelnih fenomena i pojava:

tri glavne faze čovjekovog života su rođenje, život i smrt.
prostor u kojem živimo i krećemo se doživljavamo kao trodimenzionalan: visina, dužina, širina;
tijek vremena doživljavamo kroz kategorije sadašnjosti, prošlosti i budućnosti;
da bi neki neživi predmet doveli u stabilan uravnoteženi položaj potrebne su mu barem tri noge (oslonca);
prema antičkoj filozofiji, ali i kršćanskoj tradiciji čovjekovo svekoliko ustrojstvo se opisuje kategorijama duha, duše i tijela.
struktura dijalektičkog razmišljanja se uokviruje kroz pojmove teze, antiteze i sinteze;
u glazbi, harmonija se bazira na akordu koji po sebi predstavlja suglasje barem tri tona … a tu su i trodijelni ritmovi (npr. valcer), triole i sl.
u kršćanskoj liturgiji česti su trostruki molitveni zazivi i zaklinjanja;
u književnosti postoji pravilo „trojke“, pri čemu se svaka rečenica formira iz tri manje, zavisne rečenice. Radi se o vrlo moćnom govorničkom „alatu“, kojim su se između ostalih rado koristili i američki predsjednici Kennedy i Obama.
broj tri je izuzetno važan za kršćane i kao broj Presvetog Trojstva (Oca, Sina i Duha Svetoga). No, već i puno prije toga, Grci su pokušali unijeti ponešto geneološkog reda među svoje raštrkane bogove, pa su govorili o svojevrsnom trojstvu glavnih bogova Posejdona (more), Zeusa (zemlja) i Hada (podzemlje), kao tri sina vrhovnog boga Kronosa (vrijeme).

No, čak i pored svih tih vremešnih simboličnih značenja, i moderna znanost primjećuje posebnost i učestalost broja tri. Kako smo već nekada bili pisali:

Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
Po tri su kvarka u protonu i neutronu …

Osobiti poklonik broja tri je bio njemački filozof Hegel. Zbog svekolike naznačene prisutnosti ovog broja, on je promatrao i Trojstvo kao jedinog mogućeg Boga, s tim, ne toliko na religiozni način – kao slobodnog Gospodara povijesti, nego više filozofski, kao dubinski Temelj svekolike stvarnosti.

Broj 4 se općenito shvaća kao broj reda, stabilnosti i izvršene pravde. Broj 4 simbolizira solidnu zgradu (4 strane), bilo kao mjesto za udobno stanovanje ili kao instituciju koja provodi i osigurava društveni red. Osim toga, četiri su strane svijeta, kao i četiri glavna vjetra … a tu su i četiri godišnja doba. Rana antička filozofija je rado govorila o četiri praelementa: zemlja, voda, vatra i zrak, a Einstein je izvršio korekciju prije spomenutog stava da živimo u trodimenzionalnom prostoru; mi zapravo živimo u četverodimenzionalnom prostor-vremenu.

Ljudska povijest se općenito dijeli na: Stari, Srednji, Novi vijek, te Suvremeno doba.

U Bibliji – prvenstveno onoj – Starog zavjeta broj četiri se javlja i kao božanski broj. U tom smislu se spominje sveti Tetragrammaton: יהוה – YHWH – Jahve kao dominantno Božje ime Starog zavjeta. U Novom zavjetu su četiri evanđelja, ali i ona četiri zlokobna jahača apokalipse.

U Indiji postoje četiri različite društvene kaste kao temelj organizacije njihovog društva: šudre (nisko pozicionirani radnici i kmetovi), vajšije (slobodno i nezavisno radno stanovništvo: zanatlije i zemljoradnici), kšatrije (vojnici i upravitelji) i brahmane (svećenstvo, učitelji i pravnici).

U Kini se broj četiri smatra zlokobnim jer se na kineskom izgovara identično kao i smrt – shi.

Spomenut ćemo i ono vrlo rasprostranjeno praznovjerje o djetelini s četiri lista za koju se vjeruje da svome pronalazaču donosi sreću. Svaki od listova navodno ima posebno značenje: nada, ljubav, vjera, sreća.

Broj 5 se generalno simbolički shvaća kao broj ljudskog bića, braka i balansa. Čovjek ima pet stvari koje vidno strše s njegovog trupa: četiri uda i glavu. Tu je i po pet prstiju na svakom ekstremitetu, kao i pet čula: vid, sluh, okus, njuh i dodir. Kao broj braka petica se podrazumijeva kao zbir broja 2 (ženskog broja) i 3 (muškog broja).

Olimpijski znak se sastoji od pet krugova od kojih svaki simbolizira jedan od kontinenata.

U većini zemalja svijeta, u školama se ocjenjuje učenike ocjenama od 1 do 5.

U različitim društvenim anketama se često koristi pet različitih stavova pristajanja kao procjena neke ideje ili pojave: u potpunosti se slažem, slažem se, uglavnom se slažem, ne slažem se, u potpunosti se ne slažem. Na tragu fazi logike ovo se pokazuje dosta objektivnijom i životnijom društvenom procjenom neke situacije od onog tradicionalnog: „Da“ ili „Ne“.

Kao zvijezda s pet krakova, broj 5 ima i brojna politička značenja, a kao pentagram i ona magijska. Tu se aludira na pet osnovnih elemenata: zemlja, voda, vatra, zrak i duh. Ukoliko se radi o izokrenutom pentagramu (s dva kraka gore, jednim dolje), tu je onda već riječ o zlokobnom crnomagijskom pentagramu koji simbolizira sotonu, a ukoliko je isti naslikan crvenom bojom, onda se s tim aludira i na krvnu – nerijetko i ljudsku – žrtvu.

Link na nastavak: http://poptheo.org/simbolicno-znacenje-brojeva-ii-dio/ ‎

U Sarajevu, 2. 6. 2018.

M. B.

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

– Walter KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, 1994.

– Carmine GALLO, Steve Jobs: Tajne njegovih prezentacija, Školska Knjiga, Zagreb, 2013.

– https://mysticalnumbers.com/

– M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31.01.2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html

Kako prihvatiti sebe?

Čovjek samom sebi može pristupati na dva različita načina. Pristupajući subjektivno možemo si unutar granica svoga malog svijeta prišivati vrijednost, epitete i zasluge kakve god poželimo. Međutim, na objektivnoj razini individualistički trikovi i obmane ne prolaze. Tu se vrednujemo točno i samo onoliko koliko vrednujemo i druge ljude.

Individualnost i individualizam nisu jedno te isto. Ono prvo može značiti dvoje: skup osobina nekog pojedinca, dakle faktičko stanje nečije osobnosti. Kao drugo, može se odnositi i na nečiju snažnu osobnost, tj. na nekog karizmatičnog, nezavisnog ili originalnog pojedinca. S druge strane, individualizam je teorija, i to minimalno u dvije različite inačice: filozofskoj i političkoj. Prva na pojedinca (individuum) gleda kao na vrhunsku vrijednost političkog i ekonomskog života, dok druga radi na promicanju individualnih ljudskih prava.[1] No, iz svakodnevnog iskustva znamo i to da je individualizam kao pojam počesto i na lošem glasu. U tom smislu se najčešće veže s jednim drugim malicioznim pojmom: relativizmom, i tako njih dva počesto upućuju na neke negativne društvene tendencije današnjice. Stoga bismo možda mogli govoriti i o jednom takvom relativizirajućem individualizmu koji je subjektivan, naprasit, neodgovoran, jednosmjeran, nepostojan, nedosljedan, sebičan, koji ne vidi 10cm dalje od svog nosa, koji strastveno ističe vlastita prava, a bešćutno gazi tuđa; za kojeg danas nešto jest, a sutra već nije; koji eksplatacijski pristupa i pojedincima i cijelom društvu, te koji uvijek i pod svaku cijenu mora biti u pravu itd.

Svaki ljudski sud je u konačnici dvosmjeran!

Već smo u par navrata pisali o različitim aspektima danas vrlo učestalog narcisoidnog poremećaja, i pri tome ustvrdili kao je egzistencija narcisa obilježena jednom dubokom kontraverzom. Naime, narcisov ego je istovremeno i prenapuhan i duboko nesiguran u sebe. Kako je ovo moguće? Ovom prilikom bismo rekli „sasvim jednostavno“: narcis na subjektivnoj razini prihvaća i cijeni svoj narcizam, ali ne i na objektivnoj razini, jer narcis ne podnosi druge narcise i ovi mu nikako ne trebaju u njegovoj blizini. Tome naprotiv, sve što mu u životu treba to su benevolentni, altruistični i požrtvovani pojedinci koji će u nedogled trpjeti njegove sulude i sebične zahtjeve i ispade. No, to mu ujedno i svojevrsna „rak-rana“: ne tolerirajući one slične sebi, on istovremeno nesvjesno izriče strog sud i nad samim sobom. Kako na onoj objektivnoj – općoj – razini problema ne pronalazi dovoljno opravdanja za egzistenciju narcisa u okolnom svijetu, tako u konačnici ne pronalazi dovoljno opravdanja niti za vlastito postojanje. Stoga je duboko nemiran u sebi, što ni malo ne čudi. Nutarnji mir je inače harmonija, usklađenost sa samim sobom, a čovjek ne može biti u miru ukoliko samog sebe optužuje i osuđuje u drugim ljudima sličnima sebi.

Dvosmjerno usklađivanje

Naravno, gore spomenuti problem neusklađenosti sa samima sobom pronalazimo i na drugim razinama i mjestima: lopov nikako ne želi postati žrtvom drugog lopova, kao što ni autoritarne osobe u svojoj blizini ne trpe druge autoritarne osobe. Također, prema nekim istraživanjima čak 50% preljubnika kaže da bi istog momenta ostavili svoga bračnog druga ukoliko bi saznali da i on njih vara, kao i neke druge stvari: ambicioznoj osobi ništa neće toliko smetati kao druge ambiciozne osobe u okruženju, ali i neki benigniji primjeri: Npr., nikom ne smeta kao pričalici kad netko drugi u društvu puno priča…

I tako onda prije ili kasnije mora doći do osvješćivanja problema kad čovjek cijelim bićem shvati da se cijelo vrijeme brutalno samozavarava: JER NA OBJEKTIVNOJ RAZINI ON SVIM BIĆEM MRZI I PREZIRE ONO ŠTO SAM JEST. I što tada? Pa izvjesno će se morati neke stvari usklađivati i to dvosmjerno: Malo smekšati u sudovima prema drugima, a malo se bolje pritegnuti u vlastitim nastojanjima i samoopravdavanjima. No jedno je svakako sigurno: naši izvanjski sudovi uvijek će se ticati i nas samih, kao što bez prihvaćanja drugih ljudi nikad nećemo u potpunosti moći prihvatiti ni sami sebe. Reklo bi se: Više morala, ali manje moraliziranja!

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

M. B.

[1] Usp. „Individualnost“ i „individualizam“ na Hrvatski leksikon. Link: https://www.hrleksikon.info/definicija/individualizam.html, i https://www.hrleksikon.info/definicija/individualnost.html, Stanje: 19. 5. 2018.

Izvor (foto): 123rf.com

ZAŠTO U ŽIVOTU NIJE KAO NA FILMU?

Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s kroničnim nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi?

U životu nije kao na filmu. Pri tome odmah treba naglasiti da u životu nije ni lijepo kao na filmu, ali na sreću ni ružno kao na filmu – recimo u nekom stravičnom, krvavom hororu, što će reći da filmovi neminovno odstupaju od realnosti, pa čak i onda kad se iznimno trude da budu realni.

Filmovi nastaju u suštini kao i knjige: u glavama autora. Zato su nam filmske predodžbe vrlo bliske; odgovaraju manje-više onome što se događa u nutrini naših glava, bilo onom dobrom, lijepom; bilo onom ružnom i zastrašujućem.

No glava je glava, a svijet je svijet. Premda su likovi i slike o kojima svakodnevno razmišljamo utemeljeni u stvarnosti, oni se ipak u mnogo čemu razilaze s realnom stvarnošću.

Više o temi: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Međutim, ovdje se više želimo pozabaviti s jednim drugim specifičnim momentom: s vremenskim diskontinuitetom filma, koji iz nekog čudnog razloga veoma teško opažamo.

Na primjer, kada gledamo neku cjeloživotnu sagu, recimo – izvrsnog Forrest Gumpa iz 1994., na kraju filma nam se čini kako tu imaginarnu osobu savršeno poznajemo, kao da manje-više ništa nije ostalo nejasno; kao da ništa važno nismo propustili iz života toga čovjeka. Istina je da spomenuti Forrest Gump traje skoro dva i pol sata, međutim prosječni životni vijek (danas) traje 75 godina, a na Zapadu još koju godinu duže. Dakle, život nekog realnog Forrest Gumpa bi se sastojao od čak 657.000 sati, a film sve to skupa nastoji prikazati u manje od dva i pol sata. Preračunato u procente, film dakle pokriva svega 0,000003% njegovog (realnog) života u totalu, a nama se i dalje čini nakon filma da savršeno poznajemo tu osobu. Netko bi naravno rekao da film po sebi prikazuje u kvantitativnom opsegu malo, ali s obzirom da pokriva sve one ključne momente u njegovom životu, on ipak kvalitativno prikazuje jako puno. Ok, ključni momenti su ključni momenti, ali zar je onih ostalih 99,999997% uistinu toliko zanemarivo?

Problem ključnih momenata na filmu ali i na javi

I naša svakodnevna razmišljanja su satkana uglavnom, kako od promišljanja onih imaginarnih budućih tako i od prežvakavanja onih već preživljenih ključnih momenta, i zato nam se filmovi i sviđaju toliko. I mi se poput njih u svojim razmišljanjima nastojimo fokusirati na ono ključno, bitno, sadržajno nabijeno … ali kako rekosmo, to je sve skupa još uvijek puno manje od jednog jedinog procenta života. Kao da nam mnogo toga u našim razmišljanjima promakne, i zato na koncu ni ne uspijevamo biti posve realni…

Na primjer, glede deprimirajuće društvene situacije, ljudi kao da očekuju pojavu nekog velikog društvenog reformatora ili čak revolucionara kao na filmu, pa da on to sredi baš kao na filmu – u sat i pol, dva … No, ipak smo nešto realniji, pa očekujemo da se stvari po mogućnosti srede – recimo – u godinu ili dvije … Ali izgleda da na kraju ipak i nismo toliko realni, jer jednom revolucionaru u stvarnosti obično treba četrdeset do pedeset godina života uopće da nadođe do toga što mu je činiti, pa onda do kraja života … dok to sve provede u djelo… A ima i onaj nastavak priče koji je još manje romantičan. Naime, na kraju nikad ne ispadne sve kako je to veliki društveni reformator ili revolucionar smislio u svojoj glavi. Ili se on sam pokvari ili se pokvare oni oko njega … Uglavnom, društvo se već po svojoj ustaljenoj inerciji prije ili kasnije vrati u svoju uobičajenu nepravedno-dosadnjikavu kolotečinu.

Filmske ljubavi

Ljubavne filmske priče imaju dosta elemenata realnosti, ali to je realnost sklepana u sat i pol – dva. Čak i u benignim romantičnim komedijama skoro uvijek bude onaj jedan realni životni ljubavni zaplet: Nakon početnih uzavrelih strasti i velikih nadanja, nešto se njih dvoje sporječkaju žestoko, pa zavlada neugodna tišina u vezi. Oboje pate, nervozno gledaju u telefon, čekaju tko će se prvi javiti … pa se na kraju ipak fino pomire. Međutim, na filmu ta realna jednomjesečna kriza traje punih pet do deset minuta, a u realnom životu MJESEC DANA JE STVARNO MJESEC DANA. A na kraju onda ne treba biti mudri Platon da bi se zaključilo kako male petominutne krize kudikamo manje kvare onaj sveukupni i konačni doživljaj i osjećaj romantike od onih stvarnih jednomjesečnih. Dugotrajno iščekivanje je inače vrlo ozbiljan ubojica svega i svačega: ne samo romantike i ljubavi, nego strpljivosti, povjerenja, kreativnosti, radosti, životne svježine … Ma skoro k’o bubonska kuga to iščekivanje: pobi sve i svakoga, i ne štedi gotovo pa nikoga. Vesele mlade ljude pune života čekanje s vremenom transformira u nevjerojatne čangrizave mračnjake koji nisu u stanju iskreno više voljeti ni sami sebe, a kamoli nekog drugoga.

Filmske akcije i ratovi

Riješiti cijeli rat u dva sata je super stvar, i upravo to mlade muškarce i tjera da sanjare o ratu. Međutim, u realnosti, kad mjesec dana ne skidate čizme s nogu, sjedite u blatnjavom rovu usred šume, skidate krpelje sa sebe, i plus brojne druge teško prebrojive i probavljive ratne „radosti“ … Već pretpostavljate do kakvih zaključaka će taj isti mladi čovjek doći. A to je sve u biti još uvijek samo jedan jedini ratni mjesec. Ratovi u stvarnosti obično traju od 3 do 4 godine …

Filmske katastrofe

Ima nešto u tom razuzdanom nihilizmu filmskih katastrofa. Kad čovjeku već puno toga krene naopako u životu, onda neminovno kad-tad pomisli: „De nas Bože više smlati da se ne patimo“! No, susrećemo se opet sa sličnim problemom. U filmskoj katastrofi sve je gotovo u sat – dva. Tko je poginuo, poginuo je; tko je preživio, preživio je, ali one realne katastrofe i njihove posljedice traju kudikamo duže. Počesto se radi o danima, mjesecima, godinama, a u nekim slučajevima čak i o stotinama godina agonije te „umiranja i izumiranja na rate“ (npr. strahoviti prapovijesni sibirski bazaltni sliv). A to – vjerujem – nitko ne bi želio …

Art drama – nadrealni prikaz jednog sasvim realnog života

Rijetki su filmoljupci koji mogu istinski uživati u art filmovima. Većina će reći: „Dosadno“ ili „nigdje veze“… No, ovo „dosadno“ i ono „nigdje veze“ dolazi iz neuobičajenog fokusa ovakvih filmova. Oni se u pravilu ne bave onim nama vječito dragim i sadržajno nabijenim „ključnim momentima i situacijama“, nego sa onih ostalih 99,999997% ljudskog života: u nedogled ponavljajuća – jedna te ista – dnevna rutina, besmisleni dijalozi kojima je izgleda jedini smisao da nekako popune vrijeme, neke greške ili banalnosti koje se glavnom liku stalno iznova događaju, bezvezne ljubavi kojima je izgleda glavni cilj da čovjek nije sam, proživljavanje jednog te istog sjećanja na pedeset različitih načina, zapleti koji to ustvari nisu jer ništa ne mijenjaju, pitanja bez pravih odgovora, neodređenost, pomanjkanje orijentacije i smisla, usamljenost, anarativnost, čudan spoj bezosjećajnosti i hipersenzibilnosti (npr. glavni lik više ne haje ni za ljude ni za događaje, ali je iznimno posvećen svojim ljubimcima – tamo nekim kornjačicama, ribicama, ili golubovima…) itd.

Umjesto zaključka

Spomenuta art drama nas htjeli ili ne htjeli dovodi do jednog važnog zaključka: Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi? Tu svakako dodati i pitanje onog Camusovog apsurda: Na koji način se u životu izboriti sa stvarnošću koja kao da je potpuno gluha na zahtjeve i želje našeg srca? U svakom slučaju, čini se kao da baš ta naša prevelika navezanost na one “ključne momente” i dovodi na kraju do jednog života koji bi se najbolje dao opisati spomenutim pojmovima “dosadno” i “nigdje veze”.

U Sarajevu, 6. 5. 2018.

M. B.

Izvor (foto): https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka: Forrest.jpg

VAŽNO SE POKAJATI

Samoopravdavanje bi se moglo opisati kao izvjesna forma samocementiranja. S jedne strane, ono nas naspram vanjskih utjecaja čini čvršćima i nedodirljivima, no s druge strane, također nas čini moralno statičnima i nepopravljivima. Pa zašto bi se mijenjali ako smo već konstatirali da nikome i nizašto nismo krivi!?

Prejeo se – „pravo bio gladan“!

Napio se – „ponijelo me društvo“!

Napušio se – „pa zdrava je trava“!

Mrzi – „samo mi se ne sviđa“!

Lijen pravo – „nije, nego sam umoran“!

Užasno prost – „samo sam iskren“!

Laže – „ali to je konstruktivna laž“!

Pokr’o alat s posla – „pa svi kradu“!

Ne voli koga treba voljeti – „ali zato volim cijeli svijet“!

Prebio ga skroz – „on je prvi počeo“!

Zavidan – „nisam, nego on to stvarno ne zaslužuje“!

Ne čita ništa – „pa prirodno pametan“!

Dangubi – „joj, kako ovo vrijeme leti“.

Vara curu – „a kemija“!

Vidimo, svaka ružna priča može biti ispričana na lijep ili barem prihvatljiv način. Tisućljeća zločina, ali i onih običnih svakodnevnih gluposti i nestašluka su nas učinila bićima vičnim samoopravdavanju. I u tome je čovjek toliko uspješan da počesto čak i sam sebe uspije uvjeriti u vlastitu pravednost i nevinost.

No, može biti da smo na nekoj razini stvarnosti doista svi nevini. Pa ne postoji savršena ljudska priča. Ne postoji ni savršena ljudska genetika, kao što ne postoji ni savršen odgoj, a još manje savršeno školstvo ili idealan društveni utjecaj. Većinom radimo kako znamo i umijemo, i vrlo je teško ići protiv sebe. Čemu se onda kajati ako su stvari takve kakve jesu i ako ne postoji jednostavan način da budu bolje?

Ali, postavlja se pitanje zašto onda tako uspješno primjećujemo tuđe mane i zločine? Zašto očekujemo stalno da se drugi nešto mijenjaju i budu bolji? Ne znači li to da ipak postoji nekakav univerzalni vječni moral? No, čak i naspram jednog takvog univerzalnog vječnog morala samoopravdavanje je i dalje vrlo snalažljivo i vješto. Neko će reći: „pa ljudi smo – najbliži smo samima sebi, i u prirodi nam je stoga da budemo uvijek barem malo stroži prema drugima nego prema samima sebi“.

No ipak, važno se pokajati. Da bi nešto bolje učinio sa sobom i svojim životom, moram prvo shvatiti da stvari mogu i trebaju biti bolje, a ovo „bolje“ ne može doći dok se čvrsto držim za ono „gȍrē“ – kao za jedinu mogućnost svoga života. Uspoređujući ovu situaciju sa zdravim higijenskim navikama moglo bi se reći kako kuću redovito čiste samo oni koji su u stanju opaziti prljavštinu. Jer ako prljavštine „službeno“ nema, onda nema ni čišćenja, a kako znamo, tek u takvim situacijama i zavlada prljavština.

Dolazimo na kraju i do vjerojatno najozbiljnijeg i najsmislenijeg prigovora kajanju. Kako smo već malo natuknuli, svi smo mi po sebi dio jednog šireg konteksta, a taj kontekst je u svojoj cjelovitosti vidno nesavršen. I zašto bi se čovjek onda trebao kajati ako je on kao takav tek proizvod i zbir većeg broja okolnosti (genetika, kućni odgoj, školstvo, društveni utjecaji…)? Nije li onda sve to pomalo čak i nepravedno – da čovjek sad nešto izigrava krivca posred svih mogućih krivaca i krivica koji su umiješali prste u njegovoj formaciji i nastanku? Na kraju krajeva, i svi ozbiljni moralni sustavi računaju prvenstveno sa onom osobnom, a ne kolektivnom odgovornošću.

Čini mi se kako se na ovu posvemašnju relativnost života uspješno može odgovoriti samo onim jednim drugim, prosvjećenijim, višim oblikom relativizma – ako takav uopće postoji: Na kraju uopće nije važno koliko je bilo do mene, a koliko do drugih krivaca. Reklo bi se: „Bog zna“. Ali pored svega toga ja ipak želim bolji, smisleniji i radosniji život! Briga me tko je koliko kriv! Ako su drugi već upropastili svoje životne prilike i šanse, nikako ne želim da i ja zbog toga upropastim svoje. Želim izići iz egzistencijalnog sivila i stoga se prkosno i ponosno odričem svih vlastitih bedastoća, bez obzira na to tko je za njih kriv. Tko god da je, meni samom ne trebaju! Želim da me drugi pamte po dobru, a još više od toga da se sam osjećam dobro u vlastitoj koži! U tom smislu kajanje predstavlja jedno ultimativno odreknuće od prosječnosti i sivila egzistencije i tko tako shvati stvari taj će rado i svakodnevno preispitivati svoju savjest … i neće mu biti problem do u detalje se baviti sa svojim grijesima i nesavršenostima…

U Sarajevu, 4. 5. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

MIR KAO NEJASNA ČEŽNJA LJUDSKOG SRCA KOJU JE ITEKAKO POTREBNO RAZJASNITI

„Nema puta do mira; mir je put.“

Pojam mira po sebi je dosta kompleksan i sveobuhvatan. On podrazumijeva posjedovanje kako one nutarnje tako i izvanjske harmonije.

Za nutarnju je valjda jasno samo po sebi. Ne možemo imati mira ako nas nešto iznutra ždere, susreću ružna sjećanja, nekakvi demoni prošlosti ili potisnuti konflikti koji izlaze na površinu i sl.

Međutim, sve je to počesto posljedica onih izvanjskih iskustava koja se kao takva pokazuju i aktualnim problemom, ali i budućim problemom, odnosno, problemom koji će se u budućnosti opet povremeno i redovito javljati na razini nutarnjih ružnih sjećanja i neriješenih konflikta. Dakle, teško je govoriti o miru ako te netko stalno sekira, podcjenjuje ili vrijeđa. Teško je govoriti o miru ukoliko te emocionalno ne ispunjaju oni koji bi to trebali. Ali također, teško je govoriti o miru ukoliko ne znaš hoćeš li danas imati što za jesti ili kako platiti osnovne račune. Vidimo, mir se tiče mnogo toga i zato ga ljudi pokušavaju ostvariti na različite načine, tj. kroz različite aktivnosti i ciljeve.

Ostvarivanje mira kroz težnju za novcem: Ne trče ljudi za novcem samo zbog ljubavi prema materijalnim stvarima. Pa čak i u temeljima te ljubavi prema materijalnom stoji nešto sasvim drugo – čežnja za mirom. O novcu mislimo otprilike u slijedećim kategorijama: imat će prema nama više rešpekta – ono, ako me i ne vole, morat će me barem poštovati. Novac znači i komforan stambeni objekt u lijepoj i otmjenoj četvrti. Neće mi oni odozgor skakati po glavi i svakih malo praviti poplavu, niti će oni neki „odozdo“ galamiti kad hoću prostrijeti veš. Također, i oni moji ukućani, manje ćemo se međusobno živcirati kad svatko bude imao svoju sobu, i nema ujutro frke oko toaleta, pošto ćemo ih imati barem dva. Novac znači i sigurniji i udobniji prijevoz, ljepša i ugodnija mjesta za izlaske. Na moru se nećeš morati svađati oko mjesta za ručnik na plaži, nit’ ćeš se morati plašiti da će ti neko živahno dijete skočiti na glavu, jer ćeš moći sebi priuštiti svoje privatno mjesto za sunčanje i kupanje.

Sve zvuči posve idilično i realno, ali kod novca ipak postoji jedan realni i to veliki problem. Baš zbog toga što čovjeku može osigurati mnogo toga, pa čak i osobni mir, zbog toga ga i svi drugi ludo žele i traže. A gdje su konkurencija i potražnja veliki, tu će na kraju vrlo teško biti mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za boljim radnim mjestom: Ovo je izravno povezano s prethodnim, jer bolje radno mjesto upravo znači više novca i društvenog ugleda. Međutim, i ovdje prevladava problem konkurencije, i to kakve konkurencije. Kako ono netko primijeti: „Talenti i ambicije su obrnuto proporcionalni!“ Dakle, što netko ima više ambicija, to obično ima manje talenata i kvaliteta. Može zvučati nevjerojatno, ali garantirano će te više ljudstva naći u nekom rudniku ili u gradskoj čistoći nego u upravnim odborima uglednih firmi i institucija. Što je neko mjesto časnije i uzvišenije, to će se oko njega koncentrirati više glupana, tupana, kompleksaša, sumanutih osoba, naravno – s pokojim časnim ali vrlo tužnim i razočaranim (zbog svega toga) izuzetkom. Dakle, opet nema mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za atraktivnijim partnerom: Opet problem konkurencije! Ako vam je netko strašno sladak, seksi & privlačan, možete biti 100% sigurni da je i drugima, a atraktivne osobe su većinom toga svjesne. Zbog toga su često bahate i manipulativne, ili u najboljem slučaju barem vrlo neodlučne. Ne znaju koga bi na koncu izabrale jer se boje da nešto važno ne propuste. E tek je ovo područje teškog i bolnog nemira…

Ostvarivanje mira kroz težnju za ratom: Nitko ne teži za ratom iz čežnje da bude ranjen, ubijen, promrznut na frontu ili tako nešto. Ljudi teže za ratom zato što smatraju da će ih to osloboditi njihovih neprijatelja, dovesti do pravednijih društvenih relacija ili dati opet više onog „Lebensrauma“. Dakle, i ovdje je u pitanju nekakva nejasna, difuzna želja za mirom. Ali tek se ovo na kraju pokazuje kao teška ludost i nemir, jer kad nekoga pokušavate ubiti ili barem protjerati, možete biti potpuno sigurni da će i on pokušati ubiti ili protjerati vas.

Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati i uvijek se susretati sa istim ili barem sličnim problemima. Skloni smo težiti miru, dakle, toj idealiziranoj i žuđenoj harmoniji preko nekih njegovih izvanjskih aspekata i uvjeta, no taj put se na kraju uvijek pokazuje kao put nemira.

Stoga je glede ove čežnje, stvari potrebno doslovno izokrenuti naglavačke. Ne treba težiti za boljim ovim i boljim onim, nego je potrebno težiti za mirom samim. O njemu misliti, o njemu meditirati, o njemu razgovarati, za njega moliti … tada će se tek i oni izvanjski aspekti posložiti kako treba. Reklo bi se jednostavno: „Nema puta do mira; mir je put!“

U Sarajevu, 30. 4. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?

Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.

Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijske biologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.

S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…

Korisna i štetna regresija

Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.

Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.

Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com

Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.

Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.

Istinska adaptivnost

U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci. U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih nastambi).

Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.

Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.

Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.

U Sarajevu, 29. 4. 2018.

M. B.