Mjesec: listopad 2019.

O isključivosti

Isključivost je osobina onih koji se smatraju savršenima, nesposobnost da se prihvati samog sebe i svoje nesavršenosti i nedostatke. Isključivost je odlika onih koji svoje savršenstvo smatraju totalitarnim i apsolutnim. Isključivost je odlika onoga koji je postao ljudski nesposoban otkriti kod sebe bilo kakav nedostatak i manu. Isključivost je odlika onoga koji je uvjeren da su sve vrline u njegovoj apsolutnoj vlasti i da je sposoban vladati njima totalitarnim manirima. Isključivost je ekstremno stanje koje istovremeno uključuje oholost i ograničenost. Isključiv je dovoljno ohol da sebi pripiše isključivo vrline i nedovoljno svjestan ograničenosti da bi sebi pripisao mane i nedostatke. Isključivost je gubitak samosvijesti o čovjeku kao onomu koji u sebi nosi i oholost i ograničenost. Čovjek koji nije isključiv svjestan je blizine i povezanosti oholosti i ograničenosti i uvijek se kreće između njih, povučen sad na jednu sad na drugu stranu. Kad pokuša biti ohol i isključiv, ograničenost ga povuče natrag u njegovu ljudskost upozoravajući ga da je njegova isključivost neopravdana jer ni on sam nije puno bolji od ostalih. Isključivost je karakteristika oholih koje je vlastita oholost uvjerila da su savršeni. Ondje gdje je oholost uvjerila čovjeka da je savršen, ono što se prvo gubi je ljudskost i čovječnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i ohol čovjek kojemu oholost služi kao način zaborava vlastitih ograničenosti i osobne ljudskosti. Gubitak i zaborav ljudskosti nadomješta se isključivošću koja se napaja na oholosti kao energetskoj točki iz koje izvire čime se zatvara krug ljubavi prema samom sebi. Formira se krug isključive ljubavi koja voli i ljubi samo sebe, a isključiva ljubav nesposobna za sebedarje jest sebičnost. Isključivost se temelji na oholosti, a isključivost i oholost zajedno rađaju sebičnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i sebičan čovjek. Isključivost tretiramo kao i društvenu pojavu kada jedna grupa isključuje drugu grupu. Kolektivna isključivost uključuje i kolektivnu oholost i kolektivnu sebičnost. U isključivosti i onomu što je uzrokuje i što iz nje proizlazi kao da postoji identičnost pojedinca i grupe ukoliko su isključivi i kao da postoji identičnost između osobne oholosti i sebičnosti i kolektivne oholosti i sebičnosti. I osobna i kolektivna isključivost boluju od pretjeranog isticanja vrlina i nedostatka svijesti o ograničenosti. Kao što osobna isključivost koja se napaja na oholosti postaje bolest zaborava i gubitka osobne ljudskosti, tako i kolektivna isključivost koja se hrani kolektivnom ohološću postaje kolektivna bolest zaborava i gubitka ljudskosti i nesavršenosti cijele grupe. Isključivost odbacuje ljudskost i onemogućava spoznaju vlastitih pogreški i rađa savršenog pojedinca bez mane i nedostatka. Isključivost isto čini i grupi ili kolektivu i onemogućava ih da kao grupa prepoznaju i preuzmu odgovornost za učinjene pogreške i stvara čist i bezgrešan kolektiv bez mane i bez grijeha. Reći za isključivost da je tek površan nedostatak karaktera znači staviti samog sebe u opasnost da se izgubi i zaboravi vlastita ljudskost i sebe prepustiti oholosti i sebičnosti. I reći za kolektivnu isključivost da je u pitanju tek jedna simpatična i bezopasna pojava znači staviti u opasnost cijeli kolektiv koji će zaboraviti svoju ljudskost i koji neće biti sposoban prepoznati ljudskost u kolektivu drugog i drugačijeg, jer kolektivna oholost i kolektivna sebičnost vode u zaborav kolektivne ljudskosti i nesavršenosti i pri tom generiraju kolektivnu isključivost i prezir ljudskosti drugih.  Isključivost nije puka društvena pojava i sociološki fenomen. Isključivost je duboko nastanjena u čovjeku ne kao njegova karakterna osobina, nego kao dio njegovog bića i smatrati je nečim što je samo društveno značilo bi zaboraviti njezinu stvarnu moć i stvarnu snagu. Ljudskost je jedino što stoji nasuprot isključivosti i često je susrećemo u onoj svima nam poznatoj rečenici važno je biti čovjek. Treba odmah dodati da je zbog isključivosti koja je dio nas teško biti čovjek, možda je i najteže biti čovjek. Nemamo ništa drugo čime bi se suprotstavili isključivosti, osim naših osobnih i kolektivnih ljudskosti. Zaboraviti i izgubiti ih znači postati i biti isključiv. Zaboraviti na njih znači zaboraviti na odgovornost za naše pogreške i grijehe jer je ljudskost vrlo neugodan, ali prevažan podsjetnik da ne smijemo biti toliko oholi i sebični da bismo zaboravili da smo ljudi. Zaboraviti na to da sam čovjek znači biti isključiv jer dok su svi drugi ljudi, ja sam nešto više i važnije. I pod utjecajem oholosti i sebičnosti koje rađaju isključivost, svijest o ljudskosti je sve slabija i zaborav ljudskosti je galopirajući i brz.

Koliko god ljudskost bila nesavršena, podložna manipulacijama i prijevarama, sklona neuspjesima i padovima, ipak je ona posljednja linija obrane pred isključivošću. Kada linija ljudskosti padne, isključivosti je otvoren put da nas pretvori u oholice i sebičnjake, ljude koji su zaboravili da su ljudi, ljude koji su izgubili ljudskost i koji se boje ljudskosti drugih ili je ne žele vidjeti, iako je možemo prepoznati jer je ona upravo ono što nama nedostaje zbog naše isključivosti.

U Sarajevu 30. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: federicofoto

SAM SVOJ HEROJ – ILI SASVIM MALI ESEJ O ZAKONU PRIVLAČENJA

U nedavnom maratonskom trosatnom intervjuu, u Podcastu kod Joea Rogana, najpoznatiji „zviždač” na svijetu Edward Snowden je između ostalog rekao, da nakon što je razotkrio gigantske razmjere nezakonitog prisluškivanja vlastitih građana od strane američkih obavještajnih službi, isprva je bio očekivao da će se pojaviti neki heroj koji će to sve skupa objelodaniti javnosti. No, kako se iščekivani heroj nikako nije pojavljivao, na kraju je shvatio da on sam mora biti taj heroj.

Ovdje se svakako ne želimo baviti zamršenim političkim aspektima slučaja „Snowden” nego samo ovim drugim, jednostavnijim pitanjem – tko bi što trebao učiniti s obzirom na naša uobičajena iščekivanja i želje? Tako se počesto čini da naši uobičajeni razgovori i jadikovke o aktualnim nepoštenim, konfuznim i pohlepnim vremenima nisu ništa drugo do li upravo priželjkivanje nekog heroja koji će namjesto nas biti pošten, koncizan i umjeren. U ostalom, kao i mnogo toga drugog … Hoće li netko konačno podići glas protiv nepravde; hoće li netko konačno naći neko pametno rješenje; hoće li se netko konačno zauzeti za mene? A također i one osobne stvari: Hoću li konačno naći nekoga tko će mi biti u potpunosti vjeran, odan i kome ću biti na prvom mjestu u životu?

Kratkoročna i dugoročna ostvarenja

Općenito govoreći, postoje samo dva načina da se domognemo žuđene sposobnosti ili osobine. Prva je da je sami steknemo, druga je da se skačimo nekoga tko je već ima. Premda je i ovo drugo često moguće, ono prvo je ipak mudrije, premda teže rješenje. Pitanje je zašto?

O zakonu privlačenja se općenito izriču dvije posve različite istine. Jedna otprilike kaže da se suprotnosti privlače, a ona druga, njoj protivna, da se sličan sličnome raduje. U konačnici su obje istinite ali na različite načine. Ona prva važi kratkoročno, a ona druga dugoročno, i to doslovno, do u raj i pakao dugoročno!

S tim u vezi jedni kažu priželjkuj ono što želiš, vizualiziraj, mantraj, u sebi mu/joj zapovijedaj… Dok oni drugi kažu posve suprotno: Ne priželjkuj apsolutno ništa, jer velikim priželjkivanjem samo pokazuješ da si teški siromah, a nije li na kraju oduvijek važilo ono: „Bogatstvo privlači bogatstvo, a siromaštvo – siromaštvo” ili „Para na paru, uš na fukaru”, pa čak i ono svetopisamsko: „Tko ima, dat će mu se još pa će obilovati, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima” (Mt 25,29-31)?

Pet minuta slave i dvije godine bogatstva

Ponekad nekog anonimusa krene pa se nadaleko pročuje za njega, kao što krene i siromaha s lutrijom ili Pepeljugu s princem. Ništa ne čudi, jer suprotnosti se kako rekosmo privlače. Međutim, da bi ove suprotnosti dugoročno opstale, one će nekako morati biti umanjene, tj. morat će prestati biti suprotnosti. Suprotnost je snažna ali kratkoročna buktinja, dok je sličnost blagi ali trajni sjaj svjetiljke. Suprotnost je snažna čarolija, ali na duže staze, kako rekosmo, opstaje samo smislenost sličnosti. Stoga ako vam se ponekad i dogodi jedna ovakva sretna čarolija suprotnosti, nipošto se dugoročno ne pouzdajte u nju. Jer dugoročno gledano, svaka čarolija, pa i ova skončava u sramoti, razočarenju, pa čak i smrti (Kad smo već kod Pepeljuge: „Na kraju konji opet postadoše miševi, a kočije bundeva.”).

Navedene zakonitosti se izgledno u životu ne tiču samo materijalnih nego i onih duhovnih datosti. U nutarnju zakonitost duhovnog obraćenja pripada i ono da nakon početnog blaženog i euforičnog razdoblja neminovno pristiže i onaj dugi period suhoće, praznine, sumnje i nemira. U jednom trenutku Vječnost te je bila milostivo pogledala, i sad su vrata do tamo odškrinuta, ali dugoročno gledano, ako želiš imati udjela s njom, morat ćeš početi znatno više i češće igrati po njezinim pravilima. U protivnom preostaje onih, nekom utješnih a nekom sramotnih, pet minuta slave…

U Sarajevu 29. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Anton Yankovyi

O promjeni

Ništa ne ostaje nepromijenjeno. Ponekad smo žrtve promjene jer je ne želimo. Nekad smo u njezinoj milosti jer smo žudili za njom. Nitko od nas nije gospodar promjene. Svi smo njezine sluge. Promjena sebi ne dopušta da bude sluškinja. Izgubimo nekoga s kim smo godinama bili vezani. Izgubimo ga zbog promjene. Svejedno je tko se promijenio, mi ili on/ona. Promjena ne najavljuje kada će nekoga uzeti od nas. Ne upozorava kada ćemo se mi promijeniti i nekoga napustiti. Mi se trudimo obećati jedni drugima kako nećemo dopustiti promjeni da nas pobijedi. Obećamo vjernost do groba, a promjena sve upropasti još dok smo mladi. Obećamo ljubav do smrti, a promjena nas razdvoji prije nego uspijemo okusiti istinsku i stvarnu ljubav. Zaklinjemo se u buduće uspjehe i poslovne planove i prije nego uspijemo dobiti priliku za uspjeh, promjena izvrne naše životne okolnosti naopako i u neželjenim smjerovima. Danas smo zdravi i zahvalni za zdravlje, a već sutra promjena se grubo našali s nama otkrivajući nam bolest. Danas smo sretni jer hodamo i trčimo, a za koji dan promjena odluči biti bešćutna i u nezgodi ostanemo bez noge. Zašto promjena ne sluša naše molitve kada nešto što je dobro želimo što duže zadržati? Zar promjena može osjetiti ljubomoru prema ljudskim srećama i zadovoljstvima? Poteškoća s promjenom jest njezina neprimjetnost. Ne možemo je primijetiti u trenutku kada je najvažnije. Kada se nalazimo na nekom rubu života, nikako ne možemo dokučiti ulogu promjene u svemu. Ljudi koji se, nažalost, ponekad nađu pred rastavom braka, znaju retroaktivno prepoznati presudnu ulogu promjene u krahu braka. Sitnice, mali znakovi, sitne prepirke, kratke nervoze, nedovršeni razgovori, prekinute komunikacije. Ponekad se ne može odrediti razlog raspada braka, ali se može registrirati glavni krivac. Promjena. Nešto se promijenilo, netko se promijenio, on se promijenio, ona se promijenila, rodbina se promijenila, okolnosti se promijenile, financije se promijenile. Teret odgovornosti se ne svaljuje na promjenu iako je ona najodgovornija za dogođenu katastrofu. Uvijek optužujemo jedni druge. Zašto nikad ne optužujemo promjenu kao krivca za naše krahove? Jer je ne primjećujemo. Ne prepoznajemo je kao mehanizam koji mora biti odgovoran pred nama za ono što smo izgubili. Uvijek tvrdimo kako se netko promijenio i zbog toga je sve propalo. Zašto ne bismo rekli kako ga je promjena učinila nepoznatim čovjekom, kako nije kriv on/ona, nego promjena koja vlada i upravlja svima nama? Jedni druge stavljamo na optuženičke klupe dobacujući jedni drugima: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila. Zašto za promjenu samu promjenu ne stavimo na optuženičku klupu i oboje upremo prstom u nju i viknemo kako je promjena kriva jer nas je promijenila oboje? Možda to nismo htjeli i možda nismo dali suglasnost promjeni da nas mijenja i učini nepoznatima za onoga s kojim smo vezani? Zašto puštamo promjeni da prođe nekažnjeno nakon naših katastrofa i brodoloma? Prevarimo sebe i jedni druge mišlju kako smo slobodni mijenjati se kako god hoćemo. I zbog toga jedni druge optužujemo i pozivamo na odgovornost. Međutim, promjena, jer je neprimjetna, mijenja nas i onda kada ne želimo i nećemo jer je ne primjećujemo. Nitko se od nas svjesno ne želi probuditi sutra s osjećajem mržnje prema osobi koju jako volimo. Ipak, jedno jutro se probudimo i odmah sebe krivimo. Ja sam kriv/kriva, nisam dovoljno ovo ili ono i tako unedogled. Zanemarimo promjenu i njezinu neprimjetnost i zaboravimo da nju trebamo optužiti prije nego optužimo sebe i preuzmemo svu krivicu za krah i katastrofu. Zato što je neprimjetna, naivni smo i podcjenjujemo moć promjene koju ima nad našom slobodom i odlukama. Njezinu krivicu preuzimamo na sebe prije nego pokušamo proniknuti koliko sam kriv/kriva ja, a koliko je kriva promjena koja nas je neprimjetno i bez naše dozvole pretvorila u strance koji se više ne razumiju i ne komuniciraju. U svim našim krahovima, neuspjesima i međusobnim optužbama gotovo se nikad nije dogodilo da oboje zastanemo i zajedno upremo prstom u zajedničkog krivca koji nas je neprimjetno i doveo u sadašnji položaj. Dok se međusobno optužujemo, ponižavamo i vrijeđamo, galamimo i histeriziramo: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila, promjena skrivena u svojoj neprimjetnosti likuje nad našom propašću i tugom. Nas iznenadi krah, katastrofa, životni brodolom. Takav događaj promjenu ne može iznenaditi jer ga ona pomno planira. Detaljno i savršeno. Prekine razgovor danas. Potakne raspravu sutra. Ugasi komunikaciju prekosutra. Neprimjetno i tiho onako kako to samo promjena zna i voli. Kao da je nema i ne postoji. I kada izbije naš međusobni rat pun srdžbe, optužbi i gnjeva, promjena iz udobne neprimjetnosti promatra dva davljenika kako se međusobno bore ne da se spase, nego da utope jedno drugo. Kao da se ne možemo osloboditi tog osjećaja krivice da smo isključivo krivi mi jer smo se promijenili? I nećemo se osloboditi sve dok promjenu ne optužimo za ono što je njezina krivica. Što nas je neprimjetno mijenjala bez našeg uvida i znanja onda kada to nismo htjeli i nismo željeli. Ne možemo biti apsolutno odgovorni za sve krahove i brodolome koje smo prošli. Treba promjenu izvući iz sjenke neprimjetnosti i izložiti je pogledima ljutitih i gnjevnih ljudi koji će moći usmjeriti i na nju svoju srdžbu i optužiti je za svoje privatne neuspjehe i tragedije. Zašto bismo mi morali uvijek nositi teret neuspjeha i propasti koju nam stalno netko stavlja pred oči? Neka i promjena osjeti što znači biti kriv i odgovoran za životnu havariju. Međutim, da bi se promjenu moglo optužiti, mora se biti poput nje. Tih, miran i neprimjetan i loviti je onda kada nije budna i kada nije svjesna da je lovimo. Kada promjena želi prekinuti razgovor između nas dvoje, treba biti miran i tih i malo duže zastati. Primijetit ćemo je kako se prikrada poput sjene na zidu da prekine naš razgovor. Kada promjena želi potaknuti raspravu koja će prerasti u sukob, svađu i srdžbu, treba biti miran i neprimjetan i čekati da oluja prođe. Kada prođe oluja primijetit ćemo promjenu kako pokušava pobjeći zajedno s olujom. Kada promjena prijeti da ugasi svaku komunikaciju među nama, treba biti neprimjetan i dugo strpljiv. Kada komunikacija počne, primijetit ćemo promjenu kako razočarana napušta mjesto sukoba jer je izgubila. Promjena se uvijek tiho prikrada kao tamna sjenka i moguće je primijetiti ju samo u miru i tišini. Bila dobra ili loša, promjenu je teško zarobiti jer je neprimjetna i to je njezino najopasnije i najbolje oružje, jer nas dobra promjena neprimjetno učini sretnima, a zla promjena neprimjetno nas učini nesretnima. Promjenu treba pohvaliti za dobro i optužiti za zlo, ali će to teško ići ako ne budemo mogli i sami biti neprimjetni kako bismo znali nagraditi i pohvaliti promjenu koja nam donosi dobro i čini nas sretnima i kako bismo mogli optužiti promjenu koja nas čini nesretnima i donosi zlo. Niti smo mi uvijek zaslužni za svu sreću i dobro niti smo uvijek krivi za sve neuspjehe i brodolome. Promjena zna igrati presudnu ulogu i njezina je narav da ostane skrivena i neprimjetna i treba strpljenja i mira da se promjenu primijeti kao glavnog dobrotvora ili krivca u životu. Treba poput promjene pretvoriti se u sjenku i biti neprimjetan i promatrati je što čini i što planira s nama kako bismo sudjelovali u njezinim dobrim namjerama i kako bismo je spriječili da ostvari one loše i zle.

U Sarajevu 27. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

KOLIKO ODLUKA DONOSIMO U DANU?

Postoji li slobodna ljudska volja? Da bismo na ovo pitanje pokušali odgovoriti, morat ćemo istovremeno postaviti i ono jedno dodatno pitanje: Postoji li svjesna ljudska volja? Naime, neka novija istraživanja pokazuju kako mi svakodnevno donosimo nevjerojatno velik broj odluka, ali kao da toga i nismo u potpunosti svjesni.

Uzmimo za primjer: Sedam je sati ujutro, budilica vas budi i vrijeme je da se počnete spremati za posao. Možda se odmah dignete, a možda i pritisnete onaj „snooze” (engl. kratki san, drijemež), pa produžite još desetak minuta. Što god da ste izabrali, nešto ste ipak već izabrali, a tek je 7:00.

Konačno ste se digli, još niste skroz pri pameti, ali na redu je donošenje nekolicine sljedećih odluka: Što će te odjenuti, a što obući; kod žena je to dodatno i ono kako se namazati? Zatim što jesti? Zdravija ili slasnija varijanta? Brža ili duža?

Tko ima djecu, morat će dodatno ponešto odlučiti i oko njihovog spremanja za vrtić ili školu, a ako su druga smjena, onda im barem smisliti kakvu poruku sa zadacima za kasnije…

Izašli ste vani, vidite da ste knap s vremenom… Ići na tramvaj ili bolje hvatati taxi? Kome je posao bliže, vjerojatno razmišlja hoće li prošetati do tamo ili ipak hvatati kakav prijevoz? Kako god, tek je 8:00, a vi ste već donijeli cijeli niz odluka. Stručnjaci čak kažu, koliko god zvučalo nevjerojatno, da na ovaj način čovjek može donijeti i do 35.000 odluka u danu; praktično nešto svake dvije sekunde svoga budnog dnevnog stanja. Ove odluke su većinom slobodne, ali kako smo već rekli, često ih nismo najbolje svjesni.

S druge strane, sa onim velikim, fundamentalnim životnim odlukama ide otprilike obratno. Njih smo itekako svjesni, ali se čini da i nismo uvijek potpuno slobodni dok ih donosimo. Važno se prisjetiti, do ne tako davno ljudi ovakve odluke nisu praktično ni donosili samostalno. Za koga će se vjenčati, što raditi i gdje živjeti – to se više ticalo njihovih roditelja i starije braće nego njih samih. A tako je još uvijek i dan danas u mnogim krajevima svijeta.

Mi smo se u međuvremenu većinom emancipirali i napustili ovakvu rodno-plemensku praksu, no neki izazovi tu još uvijek postoje. Mnogi ljudi, premda su slobodni u ovakvim izborima, ipak žele imati barem nekakvo prešutno odobravanje svojih bližnjih, a što je po sebi poprilično mudar potez, naravno, ukoliko ne planirate otići na drugi kontinent, nego ostati tu negdje. Jer s ljudima valja i dalje živjeti, pa se ni ne treba zamjerati ako to već nije nužno.

Neki drugi opet kao da više imaju problem sa samima sobom kad su u pitanju ovakve velike životne odluke. Jednostavno, ustuknu; boje se da ne pogriješe u izboru ili se jednostavno samo boje, pa bi im skoro čak i odgovaralo da netko odluči namjesto njih.

Počesto se opet dogodi i ono da neslobodne strateške odluke nekako skliznu pod one slobodne, ali manje-više nesvjesne. Tu ćemo se prisjetiti one jedne pravne izreke koja kaže da su PRIVREMENA RJEŠENJA U SUŠTINI ČESTO NAJTRAJNIJA. Dok je tražio posao života i čekao da mu se smiluje ona žuđena ljubav života, čovjek je nekako počeo raditi to što i danas radi te živjeti sa osobom s kojom i danas živi. Pa tek mu sad ništa jasno…

Ipak, za kraj, vraćamo se opet malo onim brojnim „nesvjesnim” svakodnevnim odlukama. Njih bismo očito trebali sebi malo bolje posvijestiti, jer ono kako se kaže, budućnost svakog čovjeka je zapisana u njegovoj dnevnoj rutini! Gradeći pravilno svoju svakodnevnicu stvaramo perspektivniju podlogu i za one velike, izazovne fundamentalne odluke. A ako ništa drugo, neki će reći da je danas itekako potrebno što više pojednostavniti tu svoju dnevnu rutinu kako bi što bolje oslobodili um upravo za one veće i značajnije životne odluke. A odlučivati u svom životu, i svjesno i slobodno je svakako poželjan ideal kojem trebamo težiti.

U Sarajevu 25. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Chiosea

O škrtosti

Za čovjeka koji nam nešto neće dati znamo reći kako je škrt čovjek. Ponekad je to istina. Ponekad nije. Ne znamo uvijek razloge i motive tuđe škrtosti i je li u pitanju škrtost. O škrtosti mislimo kao o ljudskoj mani prema kojoj čovjek koji ima ne želi dati onomu koji nema. Škrtost doživljavamo kao pitanje koje se tiče materijalnih stvari. Novac, hrana, odjeća i drugo što se može dati u materijalnom i konkretnom obliku. Škrtost se ne može odvojiti od čovjekovog odnosa prema stvarima. Kada čovjek razlikuje svoju ljudskost od materijalnih stvari koje koristi, ne možemo reći kako je škrt čovjek. On može biti oprezan, racionalan, umjeren kada daje jer mora voditi računa recimo o tome što će ostati njemu i njegovoj obitelji. Netko ga može smatrati škrtim i reći kako ne želi dati. Ali čovjek koji ima te racionalno i umjereno koristi ono što ima je čovjek koji ne vodi računa isključivo o sebi i odnosu prema materijalnoj stvari koju posjeduje. Ako čovjek ima novac i troši ga umjereno i racionalno, uvijek će biti u pitanju čovjek koji odnos između sebe i novca ne vidi kao jedini odnos koji postoji između čovjeka i materijalne stvari. Njegovo shvaćanje osobnog odnosa prema novcu uključuje i ljude za koje se brine kao što su to njegova obitelj i djeca. Onomu koji nema obitelj i djecu, takav čovjek se može učiniti izrazito škrtim. Ali onaj koji nema druge ljude o kojima mora brinuti osim sebe, teško može razumjeti onoga koji ima obitelj i treba voditi računa o obitelji. Onaj koji ima obitelj ne vidi isključivo sebe i novac u međusobnom odnosu jer će postati ili isključivo sebičan ili isključivo rasipan. Obitelj je okolnost koja zaustavlja opasnost da postane sebičan ili rasipan. Onaj koji je sam i vidi samo sebe i novac u međusobnom odnosu u većoj je napasti da postane ili sebičan ili rasipan. Čovjek postaje škrt kada se poremeti odnos između određene stvari i čovjeka, kada se iz odnosa između čovjeka i stvari isključe drugi ljudi i druge stvari. S vremenom stvar postaje dio čovjekove ljudskosti jer čovjek nema drugog odnosa osim odnosa prema stvari i čovjek postaje stvar i stvar postaje čovjek. Ako uzmemo novac, čovjek postaje škrt kada novac postaje dio njegove ljudskosti i njegovog bića. Dok postoji svijest koja razdvaja ljudskost čovjeka od novca kao stvari, ne može se govoriti o pravoj i ozbiljnoj škrtosti. Kada ljudskost i novac postanu identični, rađa se škrtost jer davanje novca označava odustajanje od ljudskosti, a zarađivanje novca znači ostvarivanje vlastite ljudskosti. Škrtost ne poznaje darivanje iz razloga što darivanje novca za onoga koji je škrt znači odustajanje od vlastite ljudskosti. Škrtost voli gomilanje novca jer znači rast i ostvarivanje dometa vlastite ljudskosti. Škrtost je nesposobnost ili nemogućnost da ljudskost čovjeka ili čovjek kao takav bude stvarno odvojen od stvari koju posjeduje. Škrtost je identičnost ljudskosti i stvari. Škrtost se ne proteže samo na materijalne stvari. Ona može zahvatiti i ono što nije materijalno. Recimo ljubav. Biti škrt u ljubavi značilo bi svoju ljudskost izjednačiti s ljubavlju i ne biti sposoban razdvojiti ljubav i sebe kada je riječ o darivanju i primanju ljubavi. U tom slučaju darivanje ljubavi nije moguće i rađa se sebičnost. Jer darovati ljubav značilo bi za škrta čovjeka odricati se svoje ljudskosti.  Kao što ne bi bilo moguće ni pravo primanje ljubavi jer bi se ljubav od drugoga uzimala na silu, jer se ljubav od drugog otima da bi se razvijala ljudskost onoga koji je škrt. Škrtost je, kako rekosmo, identičnost ljudskosti stvari čime je ona u konačnici poremećaj čovjekove ljudskosti u odnosu prema ljudima i prema stvarima. Kao poremećaj ljudskosti, škrtost ne može dati od sebe ništa jer svako darivanje za škrta čovjeka znači odustajanje od ljudskosti. Škrtost ne može ništa primiti čak i onda kad joj se nešto slobodno daruje jer da bi ljudskost škrta čovjeka rasla, ona mora uzimati i onda kada drugi ne može i ne želi nešto dati. Kod škrtosti dolazi do određenog gubitka samosvijesti o tome da je čovjek svoju ljudskost vezao ne uz stvari, nego je svoju ljudskost pretvorio u stvar bilo da je riječ o novcu, moći, slavi, ljubavi ili čemu drugom. Tako su ljudskost i slava identični, ljudskost i novac identični, ljudskost i moć identični itd. Škrt čovjek koji se boji da će gubitkom stvari izgubiti veći ili manji dio svoje ljudskosti ne mora uvijek imati samosvijest o tome da je škrt. Netko mu drugi treba skrenuti pozornost na to da je identificirao svoju ljudskost i stvar koju posjeduje. Škrtost nije samo osobni poremećaj. Može se pretvoriti i u društveni poremećaj kada se pojavi veći broj ljudi koji su svoje ljudskosti identificirali sa stvarima koje posjeduju i svjesni su toga, ali tu samosvijest ne žele isticati ili smatraju da je stanje poremećaja normalno stanje društva. Škrtost postaje ozbiljna u trenutku kada pojedinac dođe do spoznaje da je identificirao sebe i stvar koju posjeduje i odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Isto vrijedi i za društvo. I društvena škrtost postaje ozbiljna kada većina ili cjelokupno društvo ljudskost svojih članova identificira sa stvari koju društvo posjeduje i društvo slobodno odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Nije uvijek jednostavno prepoznati škrta čovjeka. Mnogi ljudi su umjereni i racionalni u odnosu prema stvarima koje posjeduju i ne može ih se zbog toga zvati škrtima. Onaj koji je rasipan i ne pazi kako troši, svakog koji pazi i umjereno troši smatrat će škrticom, ali to nije točno. I onaj koji je umjeren nekoga može nazvati rastrošnim i nepažljivim u trošenju, ali ni to nije uvijek točno. Škrtost ne može tolerirati nekoga umjerenog u trošenju iz razloga što čovjek umjeren u trošenju ima svijest o razlikovanju ljudskosti i stvari koju posjeduje. Zna da njegova ljudskost ne može biti mjerena potrošnjom. Ima svijest o sebi i razdvaja ljudskost od stvari. On će znati kada treba biti darežljiv, kada umjeren, kada racionalan, kada i rastrošan, ali neće svoju ljudskost mjeriti u odnosu na stvar koju koristi da bude darežljiv, umjeren i rastrošan. Škrt je onaj čovjek kojemu su ljudskost i stvar identične, pa kad čovjek uzima novac i ne želi ga dati nego ga gomila nije riječ o rastu novca, nego je riječ o rastu ljudskosti. I kada ga ne želi dati i čuva ga samo za sebe, nije riječ o čuvanju novca, nego o čuvanju ljudskosti. Iako je u oba slučaja kod škrta čovjeka ljudskost pogrešno shvaćena i zato bi se škrtost mogla opisati kao poremećaj svijesti o vlastitoj ljudskosti i njenom odnosu prema stvarima koje posjedujemo i koristimo. Škrt čovjek identificira sebe i stvar, ljudskost i stvar i zbog toga škrtost nije problem odnosa prema materijalnim stvarima, nego je problem pogrešne percepcije čovjeka o njemu samom i njegovoj ljudskosti i što je njen sadržaj i u čemu se ona sastoji. Znati sigurno da je netko ozbiljno i duboko škrt nije tako jednostavno jer to znači poznavati nekoga tko ima poremećaj ljudskosti u odnosu prema stvarima koje posjeduje i koje želi imati, znači poznavati nekoga koga nije više moguće odvojiti kao čovjeka od stvari koje posjeduje jer su čovjek i stvar identični. Većina nas je povremeno i sklona škrtosti, ali ne znamo je li moguće susresti istinski škrta čovjeka onako kako smo ga ovdje zamislili i opisali jer uvijek susrećemo jedni druge kao ljudi i teško je procijeniti koje se od nas kao čovjek pretvorio u stvar koju posjeduje i je li i nas promatra kao da smo stvar?

U Sarajevu 25. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonie Oosterink

Izazovi odgoja – poklonjeno vrijeme je ipak najskupocjeniji dar

Nagrade i kazne su skoro uobičajeni alati koje roditelji i pedagozi koriste u odgoju djece. Time nastoje potaknuti prihvatljivo, a prekinuti ili barem smanjiti učestalost neprihvatljivog ponašanja. Naravno, navode se točno određeni načini na koje treba primjenjivati ovu metodu. Na primjer, kada je u pitanju kazna, djetetu treba objasniti zašto je kažnjeno, a ne tek tako mu zabraniti gledanje televizije, druženje s prijateljima i sl. Također, uz izricanje kazne potrebno mu je dati alternativno ponašanje koje je prihvatljivo. S druge strane, postoje oni koji izbjegavaju metodu nagrade i kazne smatrajući da ne polučuje dobre rezultate te kako nije uvijek lako pronaći pravu mjeru u njenoj primjeni i na taj način može prouzročiti veću štetu nego korist. Ovdje nećemo dublje ulaziti u ovu raspravu, nego ćemo radije postaviti pitanje ima li smisla zagovarati ili se protiviti metodi nagrade i kazne? Pitanje vjerojatno zvuči čudno, ali kada uzmemo u obzir česte nesvjesne reakcije roditelja, učitelja, pedagoga i ostalih s kojima djeca svakodnevno dolaze u kontakt, ono itekako ima smisla. O čemu se zapravo radi?

David Isaasc, jedan od najistaknutijih stručnjaka na području odgoja i obrazovanja, u svojem djelu ”Izgrađivanje karaktera” smatra da je u najmanju ruku smiješno zauzimati nekakav poseban stav glede nagrađivanja i kažnjavanja djece. Razlog takvog razmišljanja je taj što mi svakodnevno sankcioniramo druge ljude pa tako i djecu. Svaki puta kada nekome uputimo osmijeh, kada pažljivo slušamo druge i sl., mi zapravo izričemo pozitivnu sankciju. S druge strane, onda kada ne obraćamo pažnju na ono što nam drugi govore, kada se mrštimo na nečije riječi ili postupke, izričemo negativnu sankciju. Dijete koje je dobilo zabranu gledanja televizije ili zabranu druženja s prijateljima zato što je bilo neposlušno, sasvim sigurno neće biti sretno i zadovoljno zbog toga. No njemu će vrlo vjerojatno teže pasti spoznaja da njegov roditelj uopće ne obraća pažnju na ono što mu govori jer je zabavljen čitanjem novina ili gledanjem omiljene TV-emisije. Isto tako, nagrada u obliku nove igračke, većeg džeparca i sl. kao pokazatelj da je dijete uspješno izvršilo svoje obaveze, ponašalo se na primjeren način ili učinilo nešto dobro, zasigurno će u djetetu izazvati osjećaj zadovoljstva. No ponekad je tom djetetu potrebnije uputiti iskreni osmjeh, pridavati pažnju onome što govori ili mu posvetiti određeno vrijeme tijekom dana. Ono će tijekom vremena vjerojatno zaboraviti da mu je par dana bilo uskraćeno gledanje televizije, kao što će moguće zaboraviti i da je u nekom periodu svoga života posjedovalo određene igračke. Ali pitanje je hoće li zaboraviti da je roditelju redovito bilo važnije čitati novine, nego saslušati što mu ima za reći. Stoga, važno je voditi računa o onom svakodnevnom, uobičajenom ophođenu prema djeci. Iako može djelovati neznatno, često se u tome krije ključ ispravnog odgoja. Ili kako bi to rekla poznata američka kolumnistica Pauline Phillips: ”Ako želite da vam djeca porastu u dobre ljude, potrošite na njih dvostruko više vremena i upola manje novca”.

U Mostaru 23. 10. 2019.

K. L.

 

Izvor:

David Isaaca, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov

O utopiji

Nije novost da smo ponekad frustrirani stvarnošću. Nezadovoljni ili nesretni što je ne možemo promijeniti. Ljuti što na nas utječe i onda kada je se barem na trenutak želimo osloboditi. Ponekad jer smo frustrirani stvarnošću i njezinim zahtjevima, stvaramo privatne utopije, naše male skrivene konstrukcije alternativne stvarnosti kreirajući stvarnost kakvom bismo je željeli. Naše male privatne utopije bijega nisu tako negativne kako drugi misle ili nas tako opisuju. Nismo bjegunci jer se ponekad sklonimo od stvarnosti u naše tajne privatne svjetove. Kroz naše male i svakodnevne utopije, kroz naša svakodnevna bježanja od stvarnosti svjesno ili nesvjesno utječemo i na našu životnu stvarnost i gole činjenice života. Naše privatne utopije dolaze iz stvarnosti koju živimo i kao što nam je stvarnost ponekad draga i privlačna, jednako su nam tako privlačne i drage naše utopije kojima sudjelujemo ne samo u stvaranju naših privatnih nepostojećih svjetova. Privatnim utopijama utječemo i na samu stvarnost u kojoj živimo.

Uvijek se nađe netko tko će reći da su utopije tlapnje i snovi koje nas odvlače od naših obveza prema stvarnosti, ali iza naših utopija ostaju stvarni tragovi. Često se govori kako je ljubav jedna od najvećih utopija, ali kada iza ljubavi između dvoje ostane dugotrajan brak, djeca, unučad, praunučad, nije li njihova ljubavna utopija izgradila stvarni svijet i donijela na svijet stvarne ljude? Naša privatna utopija može biti i konstruktivan bijeg od stvarnosti. Povući se iz stvarnosti na neko vrijeme u svoju utopiju i pomoću utopije stvoriti nešto što će ostaviti opipljiv trag u stvarnosti. Ako se pjesnik povlači u svoju privatnu utopiju mašte i slika, neće li u jednom trenutku njegova utopija roditi pjesničkim stihovima koji će biti vidljivi, čitljivi i mijenjati nas i naše osjećaje dok recitiramo? Svi mi tu i tamo povlačimo se od stvarnosti u svoju privatnu utopiju kako bismo stvorili nešto novo i drugačije što će utjecati na druge i na stvarnost.

Uslijed razmišljanja kako se prema svijetu i stvarnosti treba ponašati produktivno i iskoristiti njihove resurse, oslabila je i naša sposobnost bijega u privatnu utopiju koju smo za sebe stvorili ne samo da bismo pobjegli od stvarnosti, jer većina naših privatnih utopija nije bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da negdje u svojoj nutrini pronađemo nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. Tako se koristimo dvostrukom utopijom. Utopijom bijega i utopijom rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja. Utopijom bijega ne bježimo od stvarnosti, nego se nakratko povlačimo od svijeta kako bismo u sebi, u svom privatnom svijetu fantazija pronašli nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. U svoju privatnu utopiju se povlačimo onda kada je stvarnost okrnjena, oštećena, ranjena i u svojoj privatnoj utopiji tražimo ono čime ćemo izliječiti stvarnost. Kada smo povrijeđeni, odlazak u privatnu utopiju ne mora biti negativan bijeg od suočavanja s povredom. Odlazak u privatnu utopiju može biti i potraga za lijekom kojim želimo izliječiti otvorenu ranu kao kada se vraćamo u djetinjstvo kako bismo u nečijoj ljubavi i blizini pronašli lijek za hladnoću i ravnodušnost koju sada trpimo.

Za utopije se uvijek govorilo da su one fantazije neostvarene i nedosanjane budućnosti koju se uvijek sanja i traži. Ali utopije nisu samo pitanje budućnosti. Našim privatnim utopijama možemo rekonstruirati cijelu prošlost tako da iz nje uzmemo ono što će nam pomoći da se stabilno i čvrsto susretnemo s neugodnom ili opterećujućom stvarnošću. Povratkom u prošlost mi ne niječemo što se tamo zaista dogodilo, nego čak i u prošlosti unutar nje same kreiramo jedan utopijski svijet koji je bolji, plemenitiji i pravedniji kako bismo ono što ne možemo prihvatiti da nam se dogodilo prihvatimo i nadjačamo.

Kao kad se vraćamo u srednjoškolske dane. Susrećemo lica poznatih profesora i među njima i one koji nam nisu ostali u ugodnom sjećanju. Ali sada na fakultetu dok s teškim naporima polažemo ispite čak i oni profesori na koje ne mislimo s osjećajem zadovoljstva, odjednom postaju manje neugodni i njihova pojava postaje prihvatljivija. Na taj način naša privatna utopija rekonstruira našu prošlost i stvara jedan prošli utopijski svijet gdje su neugodni profesori sada ugodniji i prihvatljiviji. Cijela ta privatna utopija izgrađena je da bismo se mogli nositi sa stvarnošću polaganja zahtjevnih i teških ispita i možda još neugodnijih profesora i predavača na fakultetu. I kada fakultet prođe i nađemo se ponovo u stvarnosti koja nas opterećuje, od našeg fakultetskog života izgradit ćemo jedan prošli i novi utopijski svijet da pomoću njega utječemo na stvarnost koju sada živimo. Kao kada mladi liječnik prvi put izvodi zahtjevnu operaciju i prisjeća se zahtjevnog i strogog profesora anatomije. Ali sada tu pred puno zahtjevnijom stvarnošću gdje je u pitanju život ljudskog bića, privatna utopija djeluje umirujuće. Ona rekonstruira prošli svijet i neugodnog profesora kao nešto što i nije bilo tako zahtjevno i teško u odnosu na ono što se sada treba učiniti.

Naše privatne utopije kojima rekonstruiramo prošlost i unutar nje stvaramo svijet koji će nam pomoći da pobijedimo stvarnost ponekad opisujemo jednostavnom, ali znakovitom rečenicom: Kad samo mogao ono, ovo ću također moći učiniti… Ovdje posebno valja naglasiti ovaj dio Kad sam mogao ono… jer time se pokazuje kako nam je naša privatna utopija pomogla da rekonstruiramo prošlost i upotrijebimo je kao sredstvo svladavanja stvarnosti. Naše privatne utopije nisu toliko bježanje od stvarnosti koliko su rekonstrukcije prošlosti unutar koje gradimo i dodajemo elemente iz mašte kako bismo prošlost ne samo učinili podnošljivijom nego kako bismo je učinili mehanizmom i sredstvom da se možemo nositi i boriti sa stvarnošću.

Ono što je za političku utopiju budućnost, za naše privatne utopije to je sadašnjost. Svojim privatnim utopijama izgrađenima od konstrukcija i rekonstrukcija prošlosti želimo se nositi sa sadašnjošću koja je možebitno teška i nepodnošljiva tako što ćemo uvlačeći privatnu utopiju prošlosti u sadašnji trenutak pomoći sebi, ali i drugom. Kao kada se oprašta prijevara pa se prevareni vraća u prošlost i u prošlosti pomoću privatne utopije pronalazi razloge i motive da prijevaru oprosti tako što će se podsjećati samo na dobre i ugodne trenutke proživljene s drugim. Ne treba zanemarivati snagu naših privatnih utopija. Potrebne su nam i bez njih se stvarnost teško živi. Svi se mi prije ili kasnije poslužimo rekonstrukcijom prošlosti kako bismo podnijeli sadašnjost. Svi se mi – prije ili kasnije – poslužimo našom privatnom utopijom ne samo kako bismo pobjegli od stvarnosti nego još više kako bismo rekonstruirali prošlost i dodali joj neke nove motive nastale u našoj mašti koji će nam pomoći da ne ustuknemo pred teškoćama i problemima stvarnosti koju sada i ovdje živimo.

U Sarajevu, 22. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ankarb

O zavisti

Ako želimo biti sretni, neće biti dovoljno. Drugi trebaju biti nesretni. Zavist je stanje duha koji nas čini sretnim, ali zahtijevamo da drugi budu nesretni. Zavist se ne može zadovoljiti našom srećom. Ona traži da drugoga učinimo nesretnim ili barem da sebe uvjerimo kako je drugi nesretan. Zavist ne počinje osjećajem da je drugi u nečemu bolji. Počinje kada smo sretni i kada je drugi jednako sretan. Ne želimo se odreći svoje sreće. Ali zašto želimo drugog učiniti nesretnim? I kad je drugi u mnogočemu od nas slabiji i u težem položaju, želimo da mu bude lošije i teže. Opasnost je zavist smatrati tek karakternom osobinom kao što je recimo tvrdoglavost, nezadovoljstvo. Zavist se rađa negdje dublje u nama dokle naš karakter ne doseže jer biti tvrdoglav i željeti da drugi budu nesretni kad smo mi sretni nisu isto. Teško nam je podnositi kad je drugi sretan. Možda ima smisla kad smo nesretni. Ali zašto podnositi tuđu sreću ako smo i sami sretni i zašto je tuđa sreća tako teško prihvatljiva i podnošljiva iako tu istu sreću i sami imamo u jednakoj mjeri? Smijemo li pomisliti da zavist počinje ondje gdje smo svi jednako sretni i da je za odsutnost zavisti dobro da ne budemo jednaki u našim privatnim srećama? Da jedni budu sretniji u odnosu na druge? Zavist je proždrljiva. Proždire našu sreću jer je ne živimo nego se trudimo da drugi budu nesretni uvjereni da je jedini način naše privatne sreće proždrijeti sreću drugog. Zavist se rađa jer sebe uvjerimo kako postoji mogućnost izračunati količinu sreće koja nam je potrebna i koja je potrebna drugima. Za sebe računamo da nam je potreban maksimum sreće. Ako tako izračunamo, drugima ne možemo dopustiti da uživaju i najmanji dio maksimuma sreće kojega želimo isključivo za sebe. Moramo im ga oduzeti. I kada uzmemo drugom dio sreće i pripojimo ga sebi, dogodi se da drugi opet bude sretniji od nas s onim što smo mu ostavili. Zavist ne može podnijeti da drugi bude sretan s manje sreće od nas i traži od nas da proždiremo tuđu sreću sve dok ne proždremo i samu osobu drugoga. Zavisti nije dovoljno da posjedujemo maksimum sreće. Ona traži da drugom oduzmemo sve što ima ukoliko ga to čini sretnim makar to malo bilo beznačajno u odnosu na ogromnu količinu sreće koju smo za sebe od drugog otuđili. Zavist ne podnosi ničiju sreću osim naše vlastite. I zato zavidnom čovjeku nije dovoljno da on sam bude sretan. Neće drugoga pustiti na miru. Mora ga učiniti nesretnim zarad vlastite sreće. Istinski pokvarena zavist nema previše povezanosti sa stvarima i posjedovanjem drugoga jer postoji mogućnost posjedovati iste stvari. Duboko zla zavist ne prihvaća sreću drugoga i teži tome da drugoga potpuno iskorijeni. Dok postoji drugi, postoji mogućnost da je sretan. Kada drugoga nema, onda nema njegove sreće jer nestaje s njim. Zavist teži tom cilju. Ukloniti drugoga. Jedina garancija koju zavist priznaje jest nepostojanje drugog. S njegovim nestankom zavist postiže svoj vlastiti mir jer više nema opasnosti da netko ima manje sreće i da bude od nas sretniji. Samoća prati zavist jer se zavist ne može osloboditi straha od tuđe sreće. Zlobno zavidan čovjek pronalazi mir tamo gdje nikako nema drugih i njegov svijet je svijet praznine i osamljenosti. Svijet uživanja samog sebe i usamljene sreće koja je nesposobna sebe ponuditi drugom kao dar. Biti sretan sam sa sobom i biti potpuno sam je san kojega zavist sanja i traži načine da ga ostvari. Zavist prestaje proždirati kada drugi nestane. I da bi zaštitio samog sebe i svoju sreću, od vlastite zavisti čovjek mora uništiti druge da ga zavist kojoj služi ne bi progutala do kraja i ispljunula njegove ostatke ako išta ostaje od njegove ljudskosti i plemenitosti nakon što ga zavist proždre. Spasiti sebe od vlastite zavisti moguće je samo ako drugoga uništimo zajedno s njegovom srećom. Ako to ne učinimo, naša zavist će nas same sažvakati i ispljunuti. Iz straha od proždrljivosti naše privatne zavisti proždiremo drugoga i jedni druge. A zavist je nezasitna i nije ju moguće ničim drugim nahraniti osim srećom i dušom i tijelom drugoga. Zla kakva jest, ima svoju vlastitu slobodu i vlastite mračne planove o kojima nam ne govori. Uvjereni kako njome gospodarimo prekasno shvaćamo kako smo joj najčešće sluge koje iskoristi, potroši i baci na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe. Smetlište zavisti je ogromno i puno onih koji su bili prevareni mišlju kako su oni njezini istinski gospodari. Zavist nema gospodara i kralja. Ona je kraljica i vlast koja ne podnosi nikakve prigovore i vlada surovo, mnogo surovije nego ljudski kraljevi i kraljice. Onoga koji joj se usprotivi baca na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe i ne dopušta nikakva kajanja i ne pravi nikome ustupke. Jer zavist ne oprašta. Samoj sebi zavist ne oprašta neuspjeh a još manje nama. S njom je nemoguće surađivati. Njezina narav je proždiranje i s njom je moguće biti isključivo u ratu jer zavist ne priznaje mir dok god postoji drugi koji je sretan. I onda kad je manje sretan od nas i kada smo mi više sretni od njega, zavist priprema vojsku i oružje za rat protiv drugoga. Zavist ne ostavlja zarobljenike niti dopušta razmjenu između sukobljenih strana. Zavist ne poznaje primirje niti potpisuje mirovni sporazum. Zavist je ratnička kraljica čija se vlast, strast i moć se širi samo međusobnim uništavanjem između mene i drugoga. Zavist je nevjerojatno mudra. Ona poznaje do u tančine sve naše ratne planove i strategije kojima joj se želimo suprotstaviti. Htjeli ili ne htjeli, tako mora biti jer ona proizlazi negdje duboko u nama gdje se ponekad ne usudimo pogledati iz straha što bismo mogli vidjeti. Uspavana kao nekakvo uspavano čudovište spava u nama i kad se probudi, počinje rigati vatru na sve strane razarajući i našu nutrinu, ali i živote i odnose drugih ljudi i svojim plamtećim pogledom traži od nas da ako želimo biti sretni, njoj to neće biti dovoljno jer drugi mora biti nesretan i onda kada smo mi prema zemaljskim mjerilima dostigli maksimum sreće kojega čovjek može dobiti od ovog zemaljskog života. Drugi mora nestati zajedno sa svojom srećom, ali i sa svojom nesrećom da bi smo utolili njezinu glad. I ponekad iz straha da i nas same ne proždere konačno svjesni da smo debelo prevareni jer je ona pravi gospodar, a ne mi, drugoga proždiremo u strahu od nas samih i onoga u što smo se pretvorili, jer zavist kao čudovište može i nas pretvoriti u čudovišta i oduzeti nam skoro sve crte onoga što smo zvali ljudskost, plemenitost i dobrota.

U Sarajevu, 19. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

NAJGORA OD SVIH PREDRASUDA

Predrasude su unaprijed stvorena uvjerenja ili sudovi o nekomu ili nečemu, najčešće o pripadnicima društvene skupine kojoj sami ne pripadamo. Premda postoje i pozitivne predrasude, obično se uzima da su puno češće one negativne.

Predrasude po sebi imaju veze s cijelim nizom logičkih pogreški. Ne ulazeći ovdje u tančine, općenito bi se s logičke strane moglo prigovoriti da predrasude predstavljaju izrazito površne i apstraktne sudove koji se vole nakačiti najčešće za negativne pojedinosti o nekomu ili nečemu, te ih do neslućenih i opasnih razina preuveličati. Na primjer: „Crnci su jako opasni, jer su to kriminalu skloni neradnici koji neprestance misle na seks.” Vidimo, ovdje nema velikih crnih sportaša, kao ni umjetnika; nema ni Mendele, nema Luthera Kinga … Spominju se samo nerad, promiskuitet i kriminal, i to u velikim količinama.

Potonji primjer nas podsjeća na to da se pojam predrasuda počesto odnosi na društvene negativnosti iz rasističkog, šovinističkog i bigotističkog spektra. Međutim, moguće da se u skladu s tim susrećemo ujedno i s najvećim problemom predrasuda danas. Tako, danas postoji cijela jedna velika globalna populacija koja će uznosito ustvrditi kako oni vrlo dobro toleriraju obojene, migrante i homoseksualce, te da su kao takvi slobodni od bilo kakvih predrasuda. Ovo bi bilo sasvim točno kad ne bi bilo i puno drugih predrasuda koje uvelike nadilaze prije spomenuti negativni spektar.

Predrasuda je zapravo toliko puno da bi se čovjek slobodno mogao nazvati bićem predrasuda:

  • Mladi su puni predrasuda prema starijima, ali i stariji prema mladima;
  • Muškarci su puni predrasuda prema ženama, kao i žene prema muškarcima. Ta ne važi li često među obje skupine da su oni drugi „svi isti”, a što po sebi nije ništa drugo do li teška predrasuda?
  • Malograđani su puni predrasuda prema seljacima, kao i građani prema malograđanima;
  • Tradicionalisti su puni predrasuda prema modernistima, a modernisti zatim možda još i više prema tradicionalistima;
  • Šefovi i direktori su puni predrasuda prema svojim uposlenicima, kao i ovi drugi prema njima;
  • Bogati su puni predrasuda prema siromašnima, kao i siromašni prema bogatima (a srednji sloj, zatim, i prema jednima i prema drugima – skoro podjednako);
  • Prirodo-znanstvenici su puni predrasuda prema humanistima, a ovi drugi im svakako ne ostaju ni najmanje dužni;
  • Da ne nabrajamo sve pojedinačno, na kraju ćemo samo nabacati još koji suprotstavljeni par: domaći-pridošlice; zabavnjaci-narodnjaci; ekstroverti-introverti; obrazovani-neobrazovani; vjernici-ateisti; a svijet politike i suprotstavljene navijačke skupine da i ne spominjemo.

Zato bi se za kraj moglo reći da je gotovo nemoguće biti čovjek, a ne biti sklon nekoj predrasudi. I stoga se čini da ukoliko u svemu tome ne želimo izgubiti kontrolu, onda je najbolje da budemo svjesni vlastitih predrasuda, te da ih priznajemo – i sebi, i drugima. U protivnom bi nam se moglo dogoditi kao sa onim Hebbelovim egoistom: “Egoisti su svi. Ali najgori je onaj koji ne vjeruje da to jest, jer mu za to nedostaje mjerilo.”

U Sarajevu, 18. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright:  Andrii Yalanskyi 

BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

Vrhunski sportaši današnjice pored svojih uobičajenih napornih treninga gotovo redovito prakticiraju i različite vježbe disanja. Pri tome se najčešće radi na dva područja: uvježbavanju tzv. dijafragmalnog te ritmičnog disanja. Prvo se tiče korištenja cjelovitog plućnog kapaciteta, a drugo – pravilnog ritma disanja. Blagodati ovih vježbi se ne tiču samo poboljšanja tjelesnih performansi nego i onih psiholoških. Na ovaj način se kod sportaša razvija bolja koncentracija, samokontrola, lakše se nadvladava trema pred nastupe i sl.

Općenito govoreći, u posljednjih nekoliko godina različita istraživanja su i na znanstven način potvrdila postojanje višestrukih blagodati koje proizlaze iz jednog, tako da kažemo, pravilnog i cjelovitog disanja. Tako je između ostalog dokazano da je jednim kontroliranim disanjem moguće umiriti mozak, regulirati krvni tlak, bolje kontrolirati vlastite emocije, poboljšati memoriju, ali također i ojačati imunitet te pospješiti metabolizam općenito. Pored toga, tu se preliminarno govori i o nekim stvarima koje istraživači još uvijek nisu uspjeli do kraja shvatiti i definirati, ali uglavnom kažu kako se čini da nas kontrolirano disanje vodi u nešto „dublje” – misleći pri tome očito na dublja stanja svijesti.

Dah života

S potonjim razmišljanjem smo neminovno dotaknuli i temu spiritualnosti disanja, kad gle čuda, etimološki gledano disanje po sebi i jeste nešto posve spiritualno. Na primjer, latinska riječ spiritus sa svojih petnaestak različitih značenja između ostalog može označavati dah, zrak, puhanje vjetra … ali i duh, kao i onu jednu, više filozofsku, dušu svijeta. Gotovo identično sve ovo ide i sa grčkim pojmom pneuma. Također, u semitskim jezicima, hebrejski ruah i arapski ruh izvorno znače dah, a tek kasnije zadobivaju i ono svoje spiritualno značenje, a usput smo već mogli primijetiti i da ovo naše dah i duh korijenski predstavljaju identične riječi. U tom smislu, u neka starija vremena kod nas se umjesto puhati govorilo duhati. Da ne bude zabune, i u biblijskoj knjizi Postanka se „dah života” spominje kao izričito Božja stvar s kojom Bog oživljuje čovjeka ali i druga živa bića (Post 1,30; 2,7; 6,17; 7,15; 7,22;). U konačnici, ovo svakako ne znači da su dah i duh – u jednom teološkom smislu riječi jedno te isto, ali ipak znači da je ovo dvoje međusobno duboko povezano i isprepleteno.

Disanje kao ritam života

Razmislit ćemo malo o jednoj slici bliskoj današnjem čovjeku. Gotovo svi danas nemilice i svakodnevno koristimo različite elektronske uređaje koje se napajaju uz pomoć baterija. Kad je baterija prazna znamo da je treba napuniti; sasvim jasno i tu se nema o čemu raspravljati. Međutim, čudno je koliko nam je ovo počesto nejasno ukoliko istu sliku primijenimo na nutarnji život naših emocija. Kad smo puni, prirodno težimo tome da se ispraznimo. Pri tome punina prirodno teži nekoj praznini, ali onda na kraju često dođe do toga da se posvađaju um i srce, jer dok puno srce teži za prazninom, um je pun skepse ali i zabrinutosti nad ovom opsežnom kenozom (pražnjenje u emotivnom, duhovnom i egzistencijalnom smislu riječi). I tu bolno zastanemo. Umjesto da jednostavno ponovno napunimo ispražnjenu bateriju našeg srca, mi jadikujemo što se ona ispraznila. Pitamo se kako se to dogodilo? U čemu smo pogriješili? Kako smo mogli ispasti takve budale? Kako smo se dali tako naivno iskoristiti? Adekvatan odgovor pri tome obično ne pronalazimo, jer on u suštini ni ne postoji, osim onog odgovora koji jednostavno kaže da su pune baterije tu da se isprazne, a prazne opet tu da se napune. I to je manje-više sva mudrost. To je nešto poput pravilnog disanja, a samo ono što pravilno diše, može biti zdravo i dobro živjeti. Naznačena zastajkivanja su zato i opasna. To je nešto poput duhovne ili barem emotivne bolesti i smrti. Kako rekosmo, jadikujemo što smo se ispraznili, a zatim počnemo ljubomorno i škrto čuvati ono što je još snage preostalo. Tako čovjek kroz život postaje sve sebičniji, oprezniji, zatvoreniji, pakosniji, sve više osvetoljubljiv i nadasve suh. Ovo se dogodi prije ili kasnije svakome i tu nam svakako može pomoći, tako da kažemo, mudrost pravilnog disanja. Tri sekunde – udisaj, tri sekunde – izdisaj, pa tri sekunde – pauza. Razdali smo se, nema veze, opet ćemo se napuniti, da bismo se ubuduće mogli još radosnije i smislenije davati. Baterije i jesu tu da se pune i prazne…

U ovom tekstu nećemo govoriti nešto više o različitim vježbama i tehnikama disanja, jer na internetu već postoji mnogo materijala na tu temu. Samo pitaj Google…

U Sarajevu, 15. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– David DISALVO, How Breathing Calms Your Brain (31. XII. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/neuronarrative/201712/how-breathing-calms-your-brain (Stanje: 15. X. 2019.);

– Rachel DRBOHLAV OLLERTON, Tehnike disanja – vježbe disanja za smirenje i opuštanje (3. V. 2019.), Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/tehnike-disanja-vjezbe-disanja-za-smirenje-i-opustanje (Stanje: 15. X. 2019.);

– Breathing Exercises, PSYCHOLOGY RESEARCH AND REFERENCE, Izvor: https://psychology.iresearchnet.com/sports-psychology/psychological-skills/breathing-exercises/ (Stanje: 15. X. 2019.);

-Giacomo CANOBBIO (ur.), Mali teološki leksikon, KS – Zagreb, 2002.

– Xavier LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergey Nivens

Exit mobile version