Mjesec: listopad 2019.

O osvajanju

Osvajanje zahtjeva prepreku koju se svladava. Muškarac osvaja ženu i žena osvaja muškarca. Oboje pretpostavljaju postojanje prepreke koju treba srušiti. Dolazi do nesporazuma kada se govori o osvajanju žene jer osvajanje pretpostavlja svladavanje nečega što može ženu činiti osobom kakva ona jest. Osvojiti njezinu slobodu znači da je njezina sloboda prepreka. Osvojiti muškarca znači da je nešto u njegovom karakteru i osobnosti prepreka koju treba ukloniti. Kad god osvajamo želimo ukloniti prepreke koje nam smetaju. Kako osvojiti nekoga, a da osvojeno ne bude prepreka međusobnom razumijevanju i uvažavanju? Kako osvojiti tuđu slobodu, slobodu žene ili muškarca i da svoju slobodu zadrže? Ili svoj karakter? Ili svoje ideje? Osvojiti upućuje na pobjedu. Nešto osvojiti uključuje pobijediti prepreku koja je pred nama. Nije svako osvajanje takvo da moramo nadvladati i uništiti sve što nam stoji na putu. Takva osvajanja su najlakša i najgora jer iza osvajanja ništa ne ostaje. Osvojiti nekoga i zadržati sve što je prepreka osvajanju i to ne uništiti je najteže, ali i istinsko osvajanje. Osvojiti i ne uništiti i dopustiti da se razvije i raste unatoč što smo to osvojili izgleda nemoguće. U pitanju čime nas je netko osvojio ne osjećamo da smo drugom prepreka i da je naša sloboda i naš karakter prepreka, a opet se osjećamo osvojenima. Netko nas je osvojio i nije morao ukloniti ni uništiti ni najmanji dio nas samih. Dopustio nam je da se razvijamo i rastemo uz njega ili nju. Svako osvajanje koje se događa između dvoje ako pred sobom vidi samo prepreke nije istinsko osvajanje, nego napad na nešto od onoga što drugoga čini osobom. Njezina sloboda, njegove navike, njezine ideje, njegove želje. Ako su sve to prepreke koje se mora ukloniti nakon osvajanja, ništa neće ostati od čovjeka i iza sebe ćemo ostaviti pustoš u tuđem životu ili ćemo ostaviti čovjeka koji više ne liči na sebe i koji nam je nepoznat. Osvojiti nešto što nije slobodno nije teško. Ono što nije slobodno stoji na mjestu, ne pomjera se, ne zahtjeva, ne protestira. Ono čeka da bude osvojeno. Osvojiti nekoga tko je slobodan tko zahtjeva, protestira, traži, razmišlja, promišlja i očekuje najteži je zadatak pred kojim se nalazimo. Najlakše je poništiti i ukloniti tuđu slobodu. Osvojiti drugoga i njegovu slobodu tako da nam se sam daruje je nešto najteže što smo odlučili pokušati. I nije predviđeno da ćemo u tome uspjeti. Ne možemo slobodom drugoga sebi jamčiti uspjeh našeg osvajanja. I drugi je u istom položaju kao i mi. Želi nas osvojiti. Ako želi, treba računati da će njegovo osvajanje možda biti neuspješno jer ni on ne može jamčiti sebi da ćemo prihvatiti i pristati na osvajanje. Osvajanje je neobična igra. Skoro pa kontradiktorna. Želimo osvojiti drugoga jer nam je on sam prepreka i istovremeno želimo i tražimo da kao prepreka ostane s nama. Želimo ga osvojiti i ukloniti ono što nam ne odgovara i istovremeno tražimo da sve ono što ne želimo za nas sačuva i bude takav kakvim ga ne želimo. Kako pomiriti nepomirljivo koje se javlja u odnosu između dvoje? Kako pomiriti želju i strast za osvajanjem i žudjeti da osvojimo drugoga i svladamo ga kao prepreku koja nam stoji na putu i onda od njega zahtijevati da bude prepreka našoj slobodi, zahtjevima, prohtjevima i željama i to onim što osvajamo i razmišljamo da uklonimo jer nam stoji na putu? Nepomične stvari možemo lako osvojiti i znamo kad smo to postigli. Osvojiti medalju na natjecanju znači ukloniti sve prepreke da bismo do nje došli. Jednom osvojena, postaje naše vlasništvo i podsjetnik na našu osvajačku snagu i moć. Muškarac ili žena nije medalja. Osvojiti jedno ili drugo ne znači da smo ih osvojili tako da postanu simbol naše osvajačke snage i moći i ne mogu biti podsjetnici da smo nešto osvojili i više nema prepreka koje nam stoje na putu. Paradoksalno, ostaju prepreka koju se uvijek iznova mora osvajati, prožeti nesigurnošću je li konačno osvajanje završilo i je li sve dosad učinjeno konačno bilo dovoljno? Mora li se još nešto učiniti kako bi se moglo mirno reći osvojio sam je ili osvojila sam ga i sada je stvar konačno završena? Osvajanje uključuje prepreku. Neke prepreke su jasne, očite i vidljive. Neke prepreke su tajna i misteriozne su. Ne znamo jesmo li prepreku svladali ili nismo, ne znamo čak želimo li da prepreka bude uklonjena ili bismo je zadržali. Osvajanje žene ili muškarca je misteriozna prepreka. Tajna koju nikako ne možemo do kraja proniknuti. I nakon dugotrajnih osvajanja i svladavanja prepreka nema jasnog znanja i spoznaje što se osvojilo i koliko se osvojilo i nema odgovora na pitanje zašto prepreku koju osvajamo želimo zadržati kao da je nismo svladali i zašto se ne osjećamo zadovoljno kad prepreke više nema. Netko je nekoga osvojio pogledom, gestom, umom, ponašanjem, odgojem, ili nečim što drugi nisu ni primijetili, ipak ako osvajanje uvijek znači da pred nama stoji prepreka koja nam smeta, onda se nalazimo u neobičnoj situaciji koju ne možemo do kraja racionalno objasniti. Osvojiti muškarca ili ženu pretpostavlja prepreku osvajanju, ipak mi dopuštamo da budemo osvojeni i dopušta nam se da zadržimo ono što drugi vidi kao prepreku kad nas osvaja. Čime vas je osvojio ili čime vas je osvojila? Nekad ste našli pred tim pitanjem. Nije nam palo na pamet da nas je netko osvojio jer je mislio da smo prepreka njegovoj slobodi, a opet nam je dopustio da kao prepreka uz njega ili nju slobodno rastemo, zrijemo i sazrijevamo. Kao da ste pred zidom kojega trebate preskočiti i vi odlučite da zid bude još viši kako biste imali što manje mogućnosti da ga preskočite, a ipak ste sigurni da ćete to moći iako ste sami zahtijevali da vam preskakanje zida bude što je više moguće teško i neizvedivo. Osvojiti muškarca ili ženu kao prepreku koju svladamo tako da joj dopuštamo da raste i da se slobodno razvija najteži je oblik osvajanja koji može postojati. Nijedan drugi s njim nije usporediv jer samo ovaj oblik osvajanja rađa najveće junake i heroine koje kroz život možemo susresti, koji i pod cijenu života i smrti žele osvojiti drugoga i biti osvojeni iz čijih se osvajanja rađa mnoštvo dobrih stvari koje daju smisao i ljepotu ljudima i svijetu.

U Sarajevu, 14. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

DESNA STRANA MOZGA I POSLOVI BUDUĆNOSTI

U ovom tekstu se na sažet način bavimo djelom popularnog američkog autora Daniela H. Pinka iz 2006. – „A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future” (Novi potpuni um: Zašto će budućnost pripasti „desno-mozgašima”).

U proteklih, recimo, pola stoljeća neurologija je dokučila kako svaka od dvije moždane hemisfere ima neke svoje specifične funkcije i zadaće. Pri tome je lijeva strana više funkcionalna, sekvencijalna, tekstualna i analitična, a desna prvenstveno metaforična, estetična, kontekstualna i sintetična. Jednostavnijim rječnikom: desna strana kao da je više prožeta umjetnošću, duhovnošću i filozofijom, a lijeva fokusom, računom i analizom. E sad, s obzirom na specifične povijesne, socijalne i ekonomske okolnosti od industrijske revolucije po na ovamo, definitivnu prednost kao da je bila zadobila ona lijeva strana ljudskog mozga. Trebalo je puno računati, proračunavati, analizirati i precizno planirati kako bi se unaprjeđivalo rastuću industrijsku proizvodnju, a samim tim i poboljšavalo sve traženiju kvalitetu životu. S druge strane, sve ono što je spadalo na desnu polutku, nije baš da ono nije imalo nikakvog značenja, ali je definitivno bilo lišeno ozbiljnosti u ljudskim očima. Mali primjer: Sigurno 95% roditelja će i dan danas biti puno sretnije ukoliko im se dijete opredijeli za elektrotehniku, a ne recimo za likovnu ili da ne spominjemo glumačku akademiju.

Međutim, vrijeme u kojem živimo je obilježeno opsežnim društvenim, kulturnim pa i ekonomskim promjenama, tako da smo se našli na pragu velikih promjena također i glede novog izgleda tržišta rada. Automatizacija i robotizacija proizvodnje prvo su desetkovali mnogobrojna radnička i zanatlijska zanimanja, a sada na red dolaze i oni koji su se donedavno smatrali nedodirljivima. Pod engleskim terminom „White collar jobs” (poslovi s bijelom kragnom) podrazumijeva se veći broj cijenjenih zanimanja iz sfere administracije, inženjerstva i financija, i na modernom tržištu rada se već sada osjeća kako im uskoro prijeti ozbiljna kriza. Dva su razloga tome: Stalni razvoj kompjuterskog hardvera i softvera je već danas neke administrativce i analitičare učinio bespotrebnima. Drugi razlog bi se mogao opisati na način da su „outsourcing” (oslanjanje na vanjske izvore radne snage) u kombinaciji s naprednom internetskom komunikacijom omogućili zapadnjačkim poslodavcima da za mnoge od navedenih poslova za manje novaca angažiraju azijske stručnjake, a da ovi pri tome uopće ne moraju napuštati svoje domove u Indiji, Kini, Indoneziji ili na Tajvanu. I što na kraju preostaje za radit? Pa ovo što kažu na početku, da ćemo nekako pored lijeve morati uključiti i desnu stranu mozga.

Dizajn

Odavno već postoje neka zanimanja koji zahtijevaju simultani angažman obje moždane polutke, a jedan od takvih je dizajn u svojim različitim oblicima i područjima. No, o kakvom god dizajnu bila riječ, dobar dizajner će nekako morati znati povezati funkcionalnost i korisnost s jedne, te posebnost i estetičnost proizvoda s druge strane. A ovo uopće nije lako. Uzmimo na primjer automobilski dizajn. Da bi se dobro prodavao, automobil mora izgledati posebno i atraktivno. Međutim, dizajnera u toj zadaći puno toga ograničava i on nije ni približno slobodan poput nekog slikara ili kipara koji mogu slikati ili praviti doslovno što god im padne na pamet. Auto dizajnera ograničavaju okvirne predefinirane dimenzije auta koji mora biti baš toliki i toliki, s tolikim i tolikim prostorom za putnike, onolikim i onolikim za motor, prtljagu i ostalo. Zatim, još ga više ograničava aerodinamika vozila koja po sebi trpi samo određene obline i krivine a ne bilo kakve druge. Također ga ograničava i sama tehnologija izrade, kao i ukupni budžet projekta, jer bude tu sigurno puno krasnih ideja, ali džabe – preskupo ili prekomplicirano za proizvodnju. Ovdje se valjda već da naslutiti zašto su veliki dizajneri današnjice toliko puno cijenjeni i bogato plaćeni. Vrstan dizajner u svojem radu objedinjuje tehnička, tehnološka, ekonomska i umjetnička znanja u jedinstvenu cjelinu. Osim toga, mora znati dobro komunicirati i s drugim stručnjacima oko sebe. Stoga se u Pinkovom djelu dizajn ne stavlja slučajno na sami vrh poslova budućnosti na Zapadu, a tu je već otprilike istaknuto i sve ono što će se tražiti i za druge poželjne poslove…

Znati ispričati dobru priču

Ovo umijeće je donedavno bilo rezervirano za pisce, glumce, profesore, političare, propovjednike, pa i trgovce, ali gledano u kontekstu poslova budućnosti, svak’ će morati imati dobru priču. Tržišna ponuda je danas ogromna, a klijenti samim tim neodlučni; pored toga, u informacijskom vremenu svi su prezasićeni informacijama pa i ne mogu više slušati velike, komplicirane ili još gore, one razvodnjene, dosadne priče. Ako budeš želio biti u igri, morat ćeš znati kratko, jasno i na zanimljiv način predstaviti sebe i svoj projekt. Uglavnom, same činjenice više nisu dovoljne, potrebna je i adekvatna zanimljiva interpretacija istih.

Simfonija

U umjetnosti, znamo, simfonija je složeno glazbeno djelo koje uključuje veći broj različitih stavaka kao i veliki broj izvođača, pri čemu na kraju sve ipak izgleda, tj. zvuči kao jedinstvena cjelina. E ovo se isto danas potrebuje i na različitim poslovnim područjima. Konkurencija ne miruje, a i samo tržište se stalno mijenja. Morate stalno unaprjeđivat svoj proizvod, jer u protivnom već sutra isti može biti zastario ili još gore, možda bude potpuno beskoristan. Potrebna je jedna šira slika kao i šira akcija. Morate učiti, morate osluškivati tržište, morate stalno sticati i primjenjivati neka nova saznanja, a opet u svemu tome nekako ostajati prepoznatljivo svoji. Za sve ovo se neminovno mora uključiti mozak, i to cijeli.

Empatija

Pitate se kakve veze ima empatija s vremenom kompjutera? Itekakve! U vremenu u kojem elektronika sve više preuzima ljudska zanimanja i poslove, pa čak i one sofisticirane, ljubaznost i razumijevanje prema suradnicima i klijentima će biti itekako veliki PLUS koji vam na kraju može sačuvati i samo radno mjesto. Pink u ovom smislu daje fiktivni primjer iz bliske budućnosti u kojoj će vas kompjuteri moći zastupati čak i na sudu. Napredni softveri će na temelju vašeg konkretnog slučaja i propisanih zakona moći savršeno izračunati što točno trebate reći i za sebe tražiti pred sudijom. Međutim, kompjuter vas usprkos tome nikad neće moći ono baš pravo ljudski razumjeti, a ni pružiti vam potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga se jedan dobar i čovječan odvjetnik nikad neće morati bojati za svoj posao…

Raspoloženje i humor

Slično kao i u prethodnom slučaju. Ukoliko stvarate vedro i pozitivno ozračje na radnom mjestu, vašim suradnicima će posao biti kao igra. Humor potvrđeno suzbija štetne posljedice stresa. Jasno, razlog više da vas se zadrži i unaprijedi na radnom mjestu budućnosti.

Smisao, svrha i osjećaj ispunjenosti

Već smo nedavno pisali pod „Historijom Boga” kako danas neki ishitreno misle da je s religijom gotovo. Istina je doduše da se današnji čovjek teško pronalazi u nekakvoj arhaično-nespretnoj srednjovjekovnoj religioznosti, ali i pored toga potraga za smislom, svrhom i osjećajem ispunjenosti se nastavlja, jer praznina, besmisao i osjećaj praznine su nešto što po sebi duboko plaši i uznemiruje čovjeka. Slično razmišlja i Pink. Onaj tko bude ovo znao pružiti ljudima, bilo kao profesionalac ili usputni amater, svakako će imati pune ruke posla.

U Sarajevu, 10.X.2019.

M. B.

Srodne teme:

Izvor: Daniel H. Pink, A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future, Riverhead Books; Reprint, Updated edition (March 7, 2006).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Galina Peshkova 

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni  prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

O sentimentalnosti

Među nama ima ljudi koje opisujemo kao one koji su sentimentalni. Reći ćemo kako su u pitanju osjećajni ljudi i kako treba paziti kako se prema njima ophodimo i što im govorimo i na koji način to činimo. Je li isto reći kako je sentimentalan čovjek isto što i osjećajan čovjek? Što pokušavamo kada smo sentimentalni? Pokušavamo zahvatiti cjelokupno životno iskustvo koje smo imali. Htjeli bismo pogledati na svoj ili tuđi život pomoću osjećaja. Sentimentalnost je pogled na život pomoću osjećaja koje smo proživjeli, ali ne i pogled na život i ono što osjećamo sada. Kada gledamo na život sada u ovom trenutku, činimo to pomoću osjećaja. Kada se osvrćemo na svoju prošlost koristeći osjećaje kao znanje, onda smo sentimentalni. Sentimentalnost je naš ljudski način kako pokušati razumjeti sebe ili drugoga koristeći osjećaje kao podsjetnik na proživljeno iskustvo. Kada se čovjek prisjeća svoje mladenačke ljubavi, u sebi nastoji probuditi osjećaj koji je u sebi tada nosio. Izvlačeći na površinu života zakopani ili zaboravljeni osjećaj ljubavi, ljudsko biće postaje sentimentalno. I sami kada kažemo o nekom kako je sentimentalan ne mislimo uvijek kako je isključivo jako osjećajan. Ponekad smatramo da je onaj koji je sentimentalan netko tko oživljava svoje proživljene emocije i koristi ih kao izvor znanja o samom sebi.

Bez sentimentalnosti kao gledanja na život pomoću već proživljenih emocija ne bismo bili mudri i pronalazili ona vječna znanja koja često znamo izreći jednostavnim i ohrabrujućim riječima. Kada nekoga savjetujemo i želimo ga utješiti, rado kažemo: vrijeme liječi sve rane. Znati kako vrijeme liječi sve rane nije baš egzaktno i precizno znanje kao da zbrajamo dva jednostavna broja. Znanje o vremenu koje liječi sve rane proizlazi iz sentimentalnosti kao pogleda na život pomoću proživljenih osjećaja. Kada nekoga ohrabrujemo vlastitim znanjem o vremenu koje liječi sve rane, što činimo? Postajemo sentimentalni. Sjećamo se prošlih osjećaja koje smo i sami prošli i pomoću tih prošlih osjećaja spoznajemo da vrijeme liječi sve rane ili barem liječi našu ranu jer nas više ne boli. Tako razvijamo sentimentalnost kao oblik znanja o nama samima i našim životnim iskustvima i naša sentimentalnost postaje oblik životnog znanja i životne mudrosti kojom možemo drugima pomoći.

Sentimentalnost doživljavamo kao slabost. Sentimentalan je onaj ili ona tko je slabić. Sentimentalan je onaj koji se predaje, koji odustaje, koji se ne bori. Sentimentalnost je apatija, nevoljkost, gubitak želje za nečim ili nekim, odustajanje od strasti, od sebe, od planova, od života. Odbacivanje sentimentalnosti kao nečega nedostojnog naše ljudskosti skriva od nas moć sentimentalnosti kao spoznaje i znanja o sebi i svojim životnim iskustvima. Sentimentalan čovjek je osjećajan čovjek, ali osjećajan čovjek ne mora biti nužno i sentimentalan. Osjećajan čovjek i osjećajnost odnose se na iskustvo onoga što se događa sada, bilo da je riječ o ljubavi, mržnji, strasti, nezadovoljstvu, zaljubljenosti i ne mora biti uvijek kako je osjećajan čovjek sentimentalan jer ima osjećajnih ljudi koji ne razvijaju sentimentalnost kao oblik spoznaje o sebi pomoću osjećaja koje su proživjeli, nego uvijek žive i hoće živjeti ono što je isključivo sada i ovdje. Ne zadržavaju u sebi osjećaje koje su proživjeli kako bi iz njih kasnije razvili sentimentalnost kao znanje o sebi. I ne mogu znati istinitost rečenice: vrijeme liječi sve rane jer nemaju u sebi prošle osjećaje koji bi se mogli razviti u znanje o tome što se i kako s čovjekom događa kada nešto osjeća i proživljava.

Osjećajan čovjek može biti izuzetno pametan, sposoban i odvažan. Ali ako je samo osjećajan, nedostajat će mu ono što sentimentalan čovjek ima. Sentimentalan čovjek je mudar i iz njegove sentimentalnosti proizlazi rečenica: vrijeme liječi sve rane. Osjećajan čovjek ne mora uvijek znati i neće uvijek znati kako vrijeme liječi sve rane. Sentimentalan čovjek ne može ne znati istinitost te rečenice. Sentimentalan je mudar jer je sentimentalnost oblik mudrosti koju stječemo služeći se prošlim osjećajima kako bismo razumjeli naša sadašnja iskustva i osjećaje. Sentimentalna žena ili muškarac nije osjećajan tako da proživljava osjećaje koji se javljaju danas i sada. Proživljava ih tako da ih tumači sebi pomoću prošlih osjećaja koje je proživio ili proživjela. Netko za sebe ponekad zna reći kako je sentimentalan. Time ne govori isključivo o svojoj osjećajnosti, nego mudrosti koju je stekao spoznavajući samog sebe, prisjećajući se osjećaja koje je nekad imao i proživio.

Kada netko gleda fotografiju osobe koju je volio ili voljela i kaže kako je uvijek obuzme mješavina osjećaja kada gleda u fotografiju i kako postaje sentimentalna, ako bismo nastavili razgovarati s tom osobom, otkrili bismo ponekad na vlastito iznenađenje kako nije riječ o osjećajima, nego o shvaćanju i razumijevanju života kojega se proživjelo i živjelo s drugim iz čega se razvila posebna životna mudrost, posebno životno znanje čiji je izvor sentimentalnost. Sentimentalnost je poseban oblik znanja i poseban način spoznaje samog sebe. Nije riječ o pukom podsjećanju na prošlost i na ono što se doživjelo i proživjelo. Riječ je o procesu kojim ispitujući svoje prošle osjećaje nastojimo upoznati sebe i steći znanje ne samo o tome kakvi smo bili nego i znanje o tome kakvi smo sada i kakvi bismo mogli i trebali biti. Sentimentalnost je dubok izvor spoznaje o sebi i o drugom jer kroz nju ne samo da znamo kako smo se promijenili nego kroz nju spoznajemo i drugom i tom kako se promijenio i kako je sada i ovdje drugačiji.

Šteta što sentimentalnost razumijevamo kao nedostatak slabih i nazivamo je bijegom od života koja je predviđena za slabiće i kukavice. Šteta što ponekad ne želimo učiti iz vlastite sentimentalnosti i sentimentalnosti drugih. Šteta što je vidimo kao nadu izlapjelih staraca i promašenih života i ljubavi. Od sentimentalnog čovjeka nekad bismo mogli ponešto i naučiti o onome o čemu može učiti samo život i iskustvo života o mudrosti koja je čovjeka naučila kako vrijeme liječi sve rane i koja ga je naučila da nije uvijek promašeno učiti na vlastitim greškama i krivim izborima. Mogli bismo se ponekad podsjetiti da je sentimentalnost mudrost koja nas podučava životu i životnim odlukama koristeći naše prošle osjećaje kao izvor znanja i spoznaje. Treba biti i sentimentalan i ne obezvrjeđivati onoga koji je takav. Ako je i slabić, on je mudar slabić, povremeno mudriji od osjećajnog junaka koji osjeća samo ovdje i sada. Istinitost vremena koje liječi sve rane spoznaje onaj koji stalno ponire u svoju nutrinu i promatra sebe i svoj privatni svijet prošlosti svojih osjećaja. Onaj kojega smatramo sentimentalnim ne samo da mu treba oprostiti što je sentimentalan treba mu i zahvaliti jer je nas junake i heroje sadašnjih osjećaja koji nisu sentimentalni voljan poučiti istini o vremenu koje liječi sve rane i pomoći nam da i mi postanemo mudri. Da postanemo sentimentalni.

U Sarajevu, 3. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

Odraslima logično, djeci neshvatljivo – o problemu dječjeg neshvaćanja koncepta uzroka i posljedice

Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.

Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice

Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično.  Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.

Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.

Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.

U Mostaru 1. 10. 2019.

K. L.

 

Izvori:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.

David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Exit mobile version