Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“ (Gaudium et spes).
Prosječni ljudski životni vijek u Rimskom carstvu iznosio je 20 godina. Naravno, i onda je bilo mudrih sijedih glava, no rijetki su uspijevali to doživjeti. Zapravo, kušnja smrti najviše je salijetala djecu i novorođenčad. S obzirom na nerazvijene medicinske metode i zahvate, već je preživljavanje samog porođaja predstavljalo prvorazrednu avanturu. Zatim, tko bi uspio preživjeti naredne dvije do tri godine, imao je solidne šanse da doživi i pubertet. Međutim, tu iskušenjima nije bio kraj. Bolesti su i dalje vrebale, a često se i ratovalo. A kako to primijeti Heraklit za ono vrijeme: „Rat je otac svega, jer neke je postavio za kraljeve, a neke za robove“. Da, u ono vrijeme je svatko imao nemalu šansu tijekom života nenadano završiti u okovima ropstva. Među robovima je pri tome svakako bilo onih povlaštenih, kojima su se povjeravali neki vrlo ozbiljni poslovi, poput upravljanja imanjem, ili odgoja djece (uznosita riječ pedagogija dolazi od grčkog paidagogos – onaj koji vodi djecu. „Voditelj djece“ je obično bio rob zadužen za odgoj djece, a između ostalog, njegova dužnost je bila voditi i dovoditi djecu iz škole. Ovi robovi su bili poslovično cijenjeni od strane svojih gospodara … čak su imali pravo fizički kažnjavati djecu svojih uznositih gospodara). Ipak, rijetki su robovi imali ovako „dobru” sudbinu. Većina njih je bila osuđena da bude potrošna roba, a vjerojatno su ponajgore prolazili tzv. galijoti, odnosno, veslači na galijama. Od dolaska na galiju pa do njihove smrti obično nije prolazilo više od četiri mjeseca.
Kako smo rekli na početku, i u ono vrijeme je bilo staraca, ali i oni su izgledno bili dosta mlađi od današnjih staraca. Npr. zakonska regula za ondašnje kršćanske biskupe je zahtijevala da oni imaju napunjenih barem 50 godina života prije stupanja na biskupsku službu, a biskupe se u to vrijeme upravo nazivali starješinama, tj. starcima. U ono vrijeme to je bio vrlo častan naslov, a to ni ne čudi, jer da bi u takvim životnim okolnostima doživjeli 50 godina, zbilja ste morali biti posebna sorta!
Dužina životnog vijeka se nije značajnije mijenjala kroz narednih tisuću godina, zapravo skoro dvije tisuće … Naime, početkom 19. stoljeća na Zapadu prosječni čovjekov životni vijek iznosi još uvijek „mršavih” 37 godina. Zatim će kroz narednih 160 godina, odnosno, do naših dana, on naglo porasti za četrdeset godina. To se dogodilo prvenstveno zbog naglog razvoja medicinske znanosti, ali i zbog sveopćeg poboljšanja kvalitete života. Tako se u ovom periodu počelo jesti sve bolje i kvalitetnije, dok su strojevi za čovjeka sve češće počeli obavljati one teške, prljave i opasne poslove.
Po futurologu i inovatoru Rayu Kurzweilu, prosječni životni vijek bi na Zapadu u narednih dvadesetak godina mogao porasti na 120 godina, a u narednih četrdesetak godina čovjek bi praktično mogao postati besmrtan. Gospodin Kurzweil velike nade polaže u tzv. nanobote, odnosno, nano-tehnološke minijaturne robote, koji doduše u nekoj jednostavnijoj i eksperimentalnoj formi postoje već i danas, a za četrdesetak godina njihove bi mogućnosti trebale postati tisuću puta bolje. I tako će – navodno – u bliskoj budućnosti cijelo jato sićušnih inteligentnih strojeva militi našim krvotokom te popravljati i sanirati nastala oštećenja na staničnoj, pa čak i molekularnoj razini. Nema što, smiješi nam se vrlo svijetla budućnost, pod uvjetom da se do tada međusobno ne istrijebimo nuklearnim oružjem; ili da se u međuvremenu ne aktivira neki od super vulkana; ili da ne dođe do daljnjih lančanih erupcija metana na Arktiku … i još ponešto.
Osmišljavanje srednjovječnosti
Pametne glave primijetiše da kultura i civilizacija napreduju puno brže od evolucije, a to po sebi predstavlja nemali problem. Kako? Npr. prije četrdesetak godina mobilne telefone smo viđali samo u „Star trek-u“, a sad ih nosaju svi, od Aboridžina u australskoj unutrašnjosti pa sve do Neneka po ledenim pustarama sjevernog Sibira. S druge strane, ljudski genotip se nije značajnije mijenjao u zadnjih 200.000 godina. Dakle, kad spojiš surovu ćud pećinskog čovjeka s visokom tehnologijom 21. stoljeća … hm, sve miriši na katastrofu. No, ovdje nećemo govoriti o problemu nasilja nego o nečemu sasvim drugom. Međutim, i to drugo nerijetko rezultira i eskalira različitim oblicima nasilja. Naime, kad je životni vijek – ono nedavno – postao duži, vrlo brzo se uočio problem njegovog osmišljavanja. Problem se može jednostavno naznačiti i nekim tragikomičnim primjerima. Vjerojatno su svi zapazili onaj grafit: „Najbolje godine su od 0-25“! Ili možda, još bolji primjer predstavlja onaj vic o Stvaranju:
U ono vrijeme Bog reče magarcu: Ti ćeš se zvati magarac. Ti ćeš rintati po cijeli dan i zvat će te glupim. Živjet ćeš 20 godina. Magarac odgovori: Uh, pa to ne zvuci kao dobar Život. Mogu li ja živjeti 5 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio psa. Bog reče psu: Ti ćeš se zvati pas, živjet ćeš kao podčinjena životinja. Živjet ćeš od ostataka sa stola i čuvat ćeš kuću. Živjet ćeš 35 godina. Pas odgovori: Mogu li onda ja živjeti 15 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio papagaja. Bog reče papagaju: Ti ćeš se zvati papagaj. Sjedit ćeš u uglu dnevnog boravka, ponavljat ćeš sve sto ljudi kažu, i iritirat ćeš svakoga. Živjet ćeš 75 godina. Papagaj odgovori: A kako bi bilo da ja Živim samo 50 godina? I Bog pristane …
I onda je Bog stvorio muškarca. Bog reče muškarcu: Ti ćeš biti ljudsko biće, muškarac, i živjet ćeš odličnim životom. Ti ćeš biti mudar i pametan, i vladat ćeš i odlučivati na ovom svijetu. Bog doda na kraju: živjet ćeš 20 godina. Muškarac odgovori: To zvuči kao jako dobar život, al’ zar ne bih onda mogao živjeti malo duže? (naime, ovdje je muškarac po prvi put iskoristio svoju inteligenciju) Mogu li dobiti onih 15 godina što magarac nije htio, onih 20 što ih je pas odbio i onih 25 što papagaj nije želio? I Bog pristane. Zato muškarac živi odličan život dok ne napuni 20 godina. Onda se oženi. Sljedećih 15 godina rinta po cijeli dan i zovu ga glupim. Onda dobije djecu, živi od ostataka sa stola i čuva kuću slijedećih 20 godina. Zadnjih 25 godina sjedi u uglu dnevnog boravka, ponavlja sve sto drugi kažu i iritira svakoga!
Smiješno ili ne, ljudi su opčinjeni mladošću. U tom smislu se danas često govori i o svojevrsnom kultu mladosti. Ako se sada malo podrobnije zagledamo u navedeni vic, on pokušava predstaviti zadatke i obveze odraslog čovjeka kao tešku muku i nevolju. Međutim, pri tome se moramo osvrnuti na onih prvih dvadeset godina. Zašto su one toliko bolje nego onih ostalih šezdeset? U tom smislu je možda najbolje da se prisjetimo svoje vlastite mladosti: nije baš uvijek lako i ugodno biti pod roditeljskom paskom. To osobito neće biti lako ukoliko se roditelji međusobno ne slažu dobro. Zatim, ni školske obveze nisu baš lagane. Onda još, tu su svađe i tučnjave s vršnjacima, nesretne ljubavi, bolna želja za većom autonomijom, vječita borba za veći džeparac, emotivna pubertetska nestabilnost i što sve ne … Zapravo, ako se u cijelu stvar uključi mrvica razuma, čovjek će lako shvatiti da sada u svojim zrelijim, pa i starijim godinama uživa znatno više nego onda kad je bio mlad, ali svejedno, mnogi starac poželi da je opet mlad, a nijedan mladac ne poželi da je starac! Zbog čega je to tako, odnosno zašto se mlađi ljudi osjećaju bolje u svojoj koži, pa čak i onda kad se zapravo ne osjećaju dobro? Da li je to zbog generalno boljeg zdravlja? Ili zbog veće količine libida, ili opet zbog više serotonina i antioksidansa u organizmu? Da li je to možda ipak tako tek zbog posvemašnje nezrelosti te zbog nepoznavanja onoga što ti život za kasnije sprema? Da li je to zbog nedostatka odgovornosti koja će se tek kasnije morati preuzeti? Vidimo, faktora je puno, pa je i konačna računica izgledno vrlo složena …
Možda je cijela ova situacija zapravo prvenstveno evolucijski uvjetovana. Premda u evolucijskom nauku nisam odmakao puno dalje od udžbenika biologije za osmi razred osnovne škole, ovdje ipak primjećujem jedno frapantno poklapanje. Naime, današnji ljudi najviše cijene prvih dvadeset i pet godina života. S druge strane, znamo da je to otprilike bio prosječni čovjekov životni vijek kroz 99,9% tijeka njegove povijesti (pod ovim se podrazumijeva 200.000 godina postojanja modernog čovjeka – Homosapins sapiensa … ukoliko bi se uračunale i prethodne faze razvoja čovjeka, procent bi bio još viši). Ovo svakako nije znanstvena tvrdnja, nego tek paušalna polu-znanstvena hipoteza, pri čemu se meni čini da je evolucija uspjela osmisliti prvih dvadeset i pet godina ljudskog života na takav način, da bez obzira koliko mučne i izazovne bile, ipak po sebi budu zabavne i uzbudljive. A za evoluciju to nisu tek prvih dvadeset i pet godina života, nego zapravo jedan cijeli prosječni ljudski život. U međuvremenu su kultura i civilizacija pretekle evoluciju i donijele znatno duži životni vijek, a evoluciji se izgleda nigdje ne žuri, kao što joj se nikada nije ni žurilo. Tako da očekivanje sada spada na kulturu i civilizaciju: one moraju osmisliti ljudski život u njegovom cjelokupnom totalitetu, jer u protivnom neće biti smisla beskonačno ga produživati!
Potraga za smislom
Mladi ljudi se rijetko pitaju o smislu života. Doduše, danas se počesto dogodi da se i mladi o tome počinju rano pitati. Ali to se dešava moguće zbog toga što oni sve ranije ulaze u svijet odraslih, tako da danas na svijetu nažalost ne fali onih mladih deprimiranih staraca …
Ipak povijest ljudske misli, kao i povijest duhovnosti ukazuju na to da ova pitanja po sebi obično preokupiraju zrelog čovjeka. Npr. različite duhovne tradicije ukazuju na određene sličnosti u životu utemeljitelja velikih religija: Prvo su živjeli uobičajen život, zatim dolazi do povlačenja u osamu, tamo negdje u tridesetim, ili najkasnije, četrdesetim godinama života. U osami dolazi do prosvjetljenja ili primitka objave. Zatim počinju javno naučavati ono što su spoznali u osami. Bez obzira na različite pojedinosti, takav nacrt se da uočiti i kod Mojsija, i kod Isusa, tako i Bude te Muhameda. Pitanje smisla se nesumnjivo javlja onda kada on po prirodi stvari počne izmicati. Od njegovog pronalaska ili ne pronalaska ovisi i budući tijek čovjekova života.
Zanimljivo je da je krajem 19. i početkom 20. stoljeća došlo do cijele poplave velikih filozofskih i psiholoških strujanja i učenja koja su se u sebi izravno bavila pitanjem osmišljavanja života. Možda i najeklatantniji primjer predstavlja analitička psihologija C. G. Junga. On je za svoju psihologiju (i psihijatriju) nedvojbeno govorio da ona nije za svakoga, nego za specifičnu klijentelu. Bila je namijenjena srednjovječnim ljudima koji su se prethodno u životu već ostvarili profesionalno i seksualno, a sad se uznemireno i nervozno pitaju: „Što i kako dalje“? Jedan od najpoznatijih Jungovih pacijenata je bio briljantni njemački pisac H. Hesse. Sva svoja djela na kraju je opisao kao autobiografiju vlastite duše, koja se cijeli život napinjala da pobijedi nutarnje suprotnosti te da pronađe tako žuđeno zadovoljstvo i mir. Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger, Sartre, Frankl, kao i brojni drugi … svi su se oni na svoj način pokušali – manje ili više uspješno – suočiti s pitanjem osmišljavanja života. Zanimljivo je da se s kraja 19. te s početka 20. stoljeća praktično nitko više nije pokušavao baviti s nekom filozofijom radi filozofije, odnosno, sa onom totalnom filozofijom, kakvu su prije stvarali Platon, Aristotel, te puno kasnije Descartes, Kant, Hegel i sl. Tomu naprotiv, u vremenu moderne, te još više u egzistencijalizmu, filozofsko razmišljanje počinje poprimati jedan izraziti egzistencijalno-osobni vidik. Bitak se više ne promišlja kao takav. Mislioce ne zanima više neko neutralno ili apsolutno postojanje. Sada se sve promatra od čovjeka i njegovog često sumornog iskustva života. Doduše, Heidegger je pretendirao na titulu najvećeg ontologa svih vremena, ali ipak na koncu vjerojatno nitko nije bio toliko pedantan i dosljedan egzistencijalist poput njega. A kako ranije primijetismo, sve se to događalo u vremenu kada životni vijek postaje sve duži, te dok kvaliteta života neprestano raste …
Samoostvarenje ili zajedničko ostvarivanje?
Danas se čovjek susreće s bogatom ponudom raznih učenja, pokreta i štiva o pronalaženju smisla i zadovoljstva u životu. Unutar ponude možemo uočiti postojanje dvije elementarne grupe. Jedni više govore o samoostvarenju, dok drugi radije govore o zajedničkom ostvarenju unutar odnosa s Bogom i drugim ljudima. Ono prvo računa prvenstveno s radikalnom individualizacijom koja se opet često ostvaruje pod sloganom „dokidanja svih naših toksičnih odnosa“, što će reći: tko god te smeta, usporava, žalosti, distanciraj se od njega. Ovakva učenja dolaze često iz „New age“ radionice, ali također iz područja nekih psiholoških škola i pravaca. S druge strane, oni drugi su obično na ovaj ili onaj način povezani s tradicionalnim vjerskim učenjima. Prvi pristup je svakako jednostavniji, ali i površniji. Individualizam funkcionira odlično sve dok su sveukupne društvene okolnosti povoljne. Međutim, kada dođe do katastrofe ili prevrata u društvu, tada svoj individualizam možete jedino još svezati „mačku o rep“! Kako rekosmo, drugi pristup je puno kompleksniji i teži. Nije se jednostavno ostvarivati u zajedništvu s drugima, osobito onda kada to zajedništvo uključuje neke neugodne defetiste, nihiliste, „avijatičare“ i sl. Međutim, ovaj pristup je solidniji i dugotrajniji, te je puno otporniji na izvanjske potrese.
Bilo kako bilo, konstitucija II. Vatikanskog sabora o Crkvi u modernom svijetu kaže između ostalog slijedeće: „Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“. Crkva ovdje – zanimljivo – ne tvrdi da će ona sigurno biti ta, ali svakako, kako proizlazi iz šireg konteksta, ona nesumnjivo pokušava da bude ta pozitivna snaga i sila u ljudskom životu i svijetu.
U Sarajevu, 25. 4. 2015.
dr. Mario Bernadić
