sjećanje

O trajanju

Jedina loša i negativna mjerna jedinica neuspješnosti ljudskog života zove se trajanje. Svaki ljudski život u odnosu na trajanje osuđen je na neuspjeh. Ne trajemo koliko bismo voljeli i željeli, nego koliko je određeno. Neuspješnost da trajemo onoliko koliko bismo željeli životne uspjehe i trajanje života na kraju svede na nulu. Svede na onu vrstu neuspjeha kojim se označava nešto što kao da nikada nije ni postojalo. Neuspjeh kao da nikada nismo postojali nije obični neuspjeh kao kad nešto u životu propustite. Ostati sam u životu bez igdje ikoga još uvijek nije takav neuspjeh kao što je neuspjeh kao da nikada niste postojali jer vas se nitko više ne sjeća i za vaše se postojanje ne zna. Ne moći u životu pronaći trajno mjesto stanovanja, biti putujući nomad nije neuspjeh u odnosu na neuspjeh u kojem se na spominjanje vašeg imena zbunjeno odmahuje glavom jer nitko nikada nije čuo za vas.

Najteži neuspjeh je završiti tako da vas nema više ni u čijem sjećanju i pamćenju. Jer mi ponaviše želimo trajati onoliko koliko bismo voljeli, a ne onoliko koliko nam je vrijeme predvidjelo da trajemo. Iza sebe ostavljamo djecu, unučad i praunačad jer želimo trajati. Svoditi našu čežnju za trajanjem na puko biološko razmnožavanje i prenošenje gena promašuje razumijevanje naše duboke želje da trajemo i onkraj fizičkog jer kad nas više nema, oni koje smo ostavili u svijetu kao svoje oni su za nas mi i u njima mi trajemo. Iza sebe ostavljamo sve ono čime druge želimo podsjetiti kako želimo trajati i kad nas ne bude u fizičkom svijetu. Spomenici, statue, književnost, poezija, arhitektura sve se to slijeva u jednu veliku rijeku naših čežnji za trajanjem. Želimo trajati, ali ne na način da zaboravljamo tko smo, da zaboravljamo odakle smo, da zaboravljamo iskustva ljubavi, dobrote, radosti, boli. Želimo trajati tako da u sebi nosimo sva ona iskustva koja su izgradila jedinstveno ljudsko biće koje zovemo ti, odnosno ja. Želimo trajati s punom svijesti o našim snovima, našim uspjesima, našim željama, našim nadama. Želimo trajati s punom svijesti o svim mirisima jeseni koje smo doživjeli, o svim dodirima koje smo razmijenili, o svim okusima koje smo probali. Želimo trajati onako kako sebe sada i danas vidimo i doživljavamo. Želimo trajati svjesni ljudi koje smo susreli, svjesni putovanja koja smo prošli, puteva kojima smo hodili i gradova koje smo posjetili. Želimo trajati ne izgubivši nijedan dijelić bilo kojeg dragocjenog iskustva koje nas je izgradilo u osobu koja sam sada i koja sam danas.

Naš život je uvijek neuspjeh jer ne traje, nego završava jednog konkretnog dana u nekom konkretnom mjestu i kao konkretni ja i ti prestajemo postojati. I tu ne možemo učiniti previše. Produžujemo trajanje žvotu i svojski se trudimo da trajanje bude što duže. Trajanje je ipak neumoljivo i na beskonačnoj traci vremena naše trajanje već je izmjereno mjesecima, danima, godinama. Možda bismo voljeli kad bismo mogli trajati poput beskonačne trake vremena bez početka i bez kraja prikupljajući beskonačan broj dobrih, radosnih i smislenih životnih trenutaka i susreta. Najdalje što dolazimo u produženju vlastitog trajanja jesu naši potomci koji na beskonačnoj traci vremena počinju trajati zajedno s nama i onda nastave trajati malčice duže od nas. Ali i naši potomci imaju nažalost izmjereno trajanje, svoj početak i svoj kraj. Trajanje nije isto kao i živjeti život sa sviješću da se rađamo i umiremo i da se tu ne može ništa ni učiniti ni promijeniti. Trajanje je čežnja da možemo biti i postojati onkraj vremena i smrti, izvan svakog početka i svršetka. Čežnja za trajanjem odbljesak je vječnosti u nama samima jer mi ne želimo trajati ponovo i ponovo uvijek imajući početak i kraj. Mi ne želimo trajati na mjeru i svaki put prolaziti radost zbog početka i strah zbog kraja čak i onda ako bi to trajanje bio vječni krug rođenja i radosti i umiranja i žalosti. Mi ne želimo trajati na beskonačnoj traci vremena pa čak i onda kad bi bilo moguće beskonačno ponavljati nove godine života, rađanja i umiranja. Želimo trajati izvan vremena i njegovih beskonačnih ciklusa i želimo trajati s punom sviješću o sebi i svemu što nas je pretvorilo u konkretnu osobu koja smo sada, odnosno danas.

Trajati bez radosti koju osjećamo danas nije trajanje, trajati bez osjećaja da nas je netko nasmijao nije trajanje, trajati bez sjećanja na nečiji osmijeh, ljubav, dobrotu, plemenitost nije trajanje. Želimo trajati, ali tako da sve ono što jesmo danas ide zajedno s nama i s nama trajno ostaje. Trajanje u kojem vječno osjećamo radost jer nas je netko nasmijao ili smo mi nekoga usrećili, trajanje u kojem vječno prebiremo svoja sjećanja na drage ljude, trajanje u kojem vječno vodimo zanimljive razgovore, trajanje u kojem smo vječno zaljubljeni, trajanje u kojem vječno osjećamo poznate i ugodne mirise i okuse svjesni da postojimo i oni zajedno s nama je trajanje koje želimo. Vječnost bez sjećanja, pamćenja i samosvijesti o samom sebi i svemu onome što me opisuje kao konkretnog ja odnosno konkretnog ti nije ništa manje strašna od pomisli da poslije fizičkog trajanja nema ništa. Vječnost bez moje svijesti o meni samom, vječnost bez mogućnosti da imam pamćenja i sjećanja na sve i svakoga, vječnost koja bi me učinila vječnom biljkom koja vegetira bila bi strašnija i od fizičkog nestanka konkretnog mene.

Kada ogrebemo s površine naše duše sve one slojeve koji nam smetaju da iskusimo čežnju za trajanjem tada shvaćamo da čeznuti za trajanjem nije ništa drugo nego čežnja za vječnošću u kojoj konkretan ja i ti postojimo oslobođeni trake vremena koja je zabilježila dan našeg rođenja i već je zabilježila dan našeg fizičkog kraja. Čežnja za trajanjem je želja da se oslobodimo straha dok gledamo kako se traka vremena koja prolazi polako približava i nama i prijeti nam prvo desetljećima, pa godinama, pa mjesecima dok nam ne pođe prijetiti tjednima, danima, satima, minutama i na kraju sekundama. Čežnja za trajanjem je i želja da izbjegnemo prijetnju vremena i strah od vremena, želja da nas se konačno prestane mjeriti na bilo koji način. Trajanjem želimo doći u položaj da promatramo vrijeme sa sigurne udaljenosti svjesni da nas vrijeme više ne može izmjeriti i sustići i da traka vremena više ne izgleda tako prijeteće, nego liči na ugodnu vožnju vlakom od prve do zadnje stanice i da odbrojavanje koje čujemo više ne može utjecati na nas jer smo u fizičkom smislu prestali trajati kao ograničeno biće s početkom i završetkom.

Čežnja za trajanjem duboko je zapretana u našu nutrinu i nije uvijek lako doći do nje. Ali je možemo naslutiti kao čežnju i kao trajanje koje ne prestaje u onim trenutcima našeg fizičkog trajanja za koje želimo ili barem zamišljamo da traju vječno. Naše fizičko trajanje često je protkano opasnostima, strahovima, stradanjima, gubitcima, ratovima, patnjama i umiranjima i ponekad uslijed pritiska fizičkog trajanja, ne možemo ili ne želimo povjerovati da u nama postoji čežnja za trajanjem koja nadilazi naše fizičko tijelo i unaprijed određeni broj godina. Međutim, zna se dogoditi da u nestalnostima i teškoćama našeg fizičkog trajanja primjetimo odbljeske vječnosti u onim događajima za koje pomislimo kako bi bilo lijepo da traju vječno i da taj trenutak vječno traje i mi zajedno s njim. Ti rijetki i dragocjeni trenutci u kojima pomišljamo kako bi ovaj zagrljaj trebao trajati vječno, ova radost bi trebala trajati vječno, ovaj osmijeh bi trebao trajati vječno, ova ljubav bi trebala trajati vječno su trenutci čežnje za trajanjem kada čežnja duboko usađena u nas izroni na površinu našeg lica i očiju i kada na jedan gotovo neprimjetan trenutak osjetimo da bismo željeti takvo trajanje, da bismo željeli takvu vječnost ako je ima i ako postoji.

Mi želimo trajati i naša čežnja za trajanjem sasvim je drugačije naravi od želje da budemo zdravi, uspješni i lijepi. I čežnja za trajanjem kao da maglovito i neznatno otkriva da ju je u nas usadio netko tko već oduvijek vječno traje, netko tko je ispunio čežnju za trajanjem i želi je podijeliti s nama tako što nam želi darovati ispunjenje svih naših čežnji u kojima ćemo vječno trajati svjesni da sam to konkretan ja i konkretan ti i da se savršeno sjećam i pamtim svih ljubavi, radosti, osmijeha, smijeha koje sam prikupio kroz svoje kratkotrajno fizičko trajanje na traci vremena koja je zabilježila moje trajanje s dvije gotovo nevidljive točke na početku mog života i na kraju mog života.

Jer za traku vremena ja sam samo dvije sitne točke. Jedna na početku i jedna na kraju koje su obilježene sekundama, minutama, mjesecima i godinama. Ali za nekoga tko mi želi ispuniti čežnju za trajanjem i tko mi želi darovati trajanje izvan vremena, moje postojanje zabilježeno je kao najvažniji događaj u postojanju i povijesti fizičkog svemira i zabilježeno je kao čežnja jednog svijesnog bića da traje i onda kada prestane postojati kao dvije sićušne točkice na nepreglednoj traci vremena.

U Sarajevu, 23. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

O događajima

U životu nailazimo na velike događaje. Neki od tih događaja su osobni i nisu povezani s velikim svjetskim događajima i svjetska povijest za njih nikada neće doznati. O velikim događajima našeg života neće pisati povijest niti će arheolozi pronalaziti ostatke našeg života i naših događaja. Mladi bračni par koji čeka svoje prvo dijete nije zanimljiv svjetskoj povijesti, student koji upravo diplomira također, brucoš koji upravo upisuje fakultet, radnik koji upravo odlazi u mirovinu. Nevjerojatan je broj događaja u našem životu koji nikada neće biti predmet povijesnog interesa i arheoloških iskapanja, nikada neće biti zabilježeni u velikim događajima ljudske povijesti, niti će nas itko spominjati u nekom budućem udžbeniku povijesti.

Ipak ti događaji, naši osobni i intimni događaji su središte našega svijeta i naše osobne povijesti tako da ponekad svjetske događaje ne mjerimo prema datumu kad su se dogodili, nego prema onomu što se nama dogodilo u životu. Niste li ponekad čuli rečenicu koja počinje riječima: „Bilo je to one godine kad smo se vjenčali…“. Te godine počeo je nekakav svjetski događaj možda rat, možda svjetsko prvenstvo u nekom sportu, možda se dogodila nekakva kataklizma, možda su te godine ljudi hodali površinom Mjeseca. Svim tim događajima prethodio je jedan događaj kojega svjetska povijest nije niti zabilježila, to je bio naš osobni događaj, naš osobni i nutarnji svijet se promijenio i zauvijek preobrazio ili kako to volimo reći: „Bilo je to one godine kad smo…“, čime se potvrđuje da čovjek ne mjeri povijest samo prema velikim svjetskim događajima o kojima svi ponešto znamo i o kojima svi u školi učimo. Mjerimo povijest i svjetske događaje i prema našim osobnim događajima, našim nutarnjim i intimnim promjenama koje su se dogodile, koje svjetska povijest neće nikada zabilježiti.

Rado volimo početi rečenicu i riječima poput ovih ili sličnih: „Sjećam se dobro, bilo je to one godine kad mi je otac umro, a ja čudesno preživio bolest i ozdravio od koje sam trebao umrijeti prema prognozama liječnika“. Nema veze što se te godine recimo urušio Berlinski zid ili se dogodilo nešto veliko na pozornici svjetske povijesti. Svjetsku povijest i njezine događaje promatramo kroz sliku naših osobnih i privatnih događaja koji su za nas epohalni i neizbrisivi i svjetsku povijest počinjemo mjeriti našim osobnim događajima. Naši privatni, nepoznati, intimni i osobni događaji su nam potrebni kada svjetski događaji krenu nizbrdo ili kada nam zaprijete brisanjem naše osobne povijesti i naših osobnih događaja. Rat kao svjetski događaj preživljavamo ponekad pukom srećom i slučajnošću. Ali rat ponekad preživljavamo i vraćajući se na naše osobne događaje, na naše osobne i privatne povijesti gdje pronalazimo razloge i smislove za preživljavanje i življenje. Nije li tako često rečenica: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“ pokazatelj da naši osobni i privatni događaji mogu poslužiti kao sredstvo smisla u vrijeme potpunog besmisla. I kada govorimo jedni drugima: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“, pred očima i u sjećanju uvijek imamo najčešće neke osobne događaje nepoznate svjetskoj povijesti poput sjećaš li se kako smo prije rata posjećivali muzej, odlazili na koncerte, glumili u školskoj predstavi, igrali se u dvorištu, bili zaljubljeni u nepoznatu curu ili dečka u razredu.

Osobni i privatni događaji su temelj naše svakodnevnice. Kada svakodnevnica postaje monotona i dosadna sjećanjem rado pobjegnemo do nekog od naših osobnih događaja iz prošlosti kako bi smo svakodnevnicu učinili malčice zabavnijom i uzbudljivijom. Kao što svakodnevnicu osvježavamo osobnim događajima iz života koji već prošao, tako i neki veliki svjetski događaj kojega ne možemo kontrolirati, a koji na nas neminovno utječe osmišljavamo našim osobnim događajima. Pozivanjem na osobne događaje u vrijeme rata kojega ne možemo kontrolirati i koji je izvor besmisla nastojimo dati smisao svakom zlu i razaranju. Prolazimo pored srušenih kuća, zgrada, mostova, grobova i govorimo nekome: „Sjećaš li se kad smo ispred ove zgrade gledali onu djevoku s drugog sprata…“, ili dok gledamo nečiji grob: „ Sjećaš li se kako je uvijek u razredu htio biti najbolji…“. Svjetska povijest i svjetski događaji ponekad niti imaju smisla niti ih možemo razumjeti. Kad su u pitanju svjetski događaji koji u sebi nose zlo, patnju i umiranje, naši osobni događaji iz našeg privatnog života često ostanu i ostaju zadnja obrana pred potpunim besmislom i gubitkom svrhe. Tko bi rekao da jedan događaj kao vjenčanje dvoje zaljubljenih kojega svjetska povijest nikada neće zabilježiti ima takvu snagu da i u najzločestijim i najbrutalnijim događajima svijeta i njegove povijesti može biti događaj koji daje i smisao i svrhu životu dvoje ljudi?

Kad smo zahvaćeni strahotama svjetskih događaja kojima nismo uzrok i koji nas nastoje samljeti i pretvoriti u nevidljive mrvice povijesti, naši osobni događaji, naši privatni događaji ljubavi, plemenitosti i žrtve pretvaraju se u jedinu stvar koja imao smisao u cijelom kaosu kojim smo zahvaćeni. Iako osobni događaji iz našeg života, naše svadbe, rođenja, proslave, radosti, žalosti i umiranja ponekad pomalo izblijede iz našeg privatnog pamćenja kada se sudarimo sa tragedijom nekog velikog događaja povijesti koji prijeti da nas uništi, ti privatni događaji ožive poput živih slika ili filma u kojem smo mi i glavni glumci i redatelji. Odjednom izblijedjeli događaj iz našeg osobnog života uskrsne u obliku žive i pokretne slike i ne samo da se maglovito prisjećamo tog sretnog osobnog događaj kao što je recimo proslava nekog rođendana, nego ožive i svi ljudi, svi ukusi, svi mirisi i buka tog dana i te proslave i čini se kao da se taj radosni događaj događa upravo pred našim očima. Osobni događaji talože se u prostorima našeg pamćenja i tamo mogu ostati godinama, desetljećima i s vremenom izblijede i izgube se u magli novih događaja koji stalno pristižu. Usprkos njihovoj nejasnoj prisutnosti i zaboravu naši privatni osobni događaji mogu se vratiti u našu sadašnju svijest ili kao poticaj dosadnoj svakodnevnici ili kao obrana od nekog zlog svjetskog događaja.

Svakodnevnica može umrtviti čovjeka, paralizirati njegove nutarnje živce i sposobnost da osjeća ponekad do razmišljanja kako je svakodnevnica besmislena, monotona, dosadna i ubitačna i nema nijednog razloga da se nešto čini, radi i živi. Onda ugledamo staru fotografiju neke proslave i film se pokrene, ugledamo odraslog čovjeka sina ili kćer i prisjetimo se njegovih i njezinih prvih koraka, ugledamo brata ili sestru sjetimo se prve dječije prepirke oko igračke, ugledamo prijatelja i sjetimo se prvog zajedničkog dana u školi, ugledamo starca ili staricu i sjetimo se i sebe i njega ili nje kako smo nekad bili mladi na početku zajedničkog života i s velikim planovima za budućnost. Ponekad svjetski događaji čine ono što ne želimo i vode nas tamo gdje nećemo i nemoćni pred takvim događajima, hvatamo se grčevito za naše osobne i privatne događaje koje svjetska povijest ne bilježi, ne pamti i ponekad prezire i odbacuje. Prestrašeni, uplašeni, zbunjeni i s osjećajem razarajuće samoće moramo ponekad vidjeti nastradlog, umirućeg, tragediju, smrt, umiranje i opet kao i uvijek zastanemo i film se pokrene… Gledamo uništeno i razoreno kino i sjećamo se kako smo tu prvi put gledali film, sjećamo se kako je u toj uništenoj zgradi bio plesni studio u kojem je plesala djevojka u koju smo potajno bili zaljubljeni, sjećamo se kako smo u toj uništenoj dvorani započeli svoje prve sportske korake, sjećamo se kako smo u tom parku prvi put čuli dvoje zaljubljenih koji jedno drugom obećavaju bezuvjetnu ljubav bez obzira na sve opasne svjetske događaje i sve dosadne i monotone svakodnevnice.

Naši privatni i intimni događaji se neće naći u udžbenicima povijesti, svjetska povijest ih neće zabilježiti niti će nas arheologija jednog dana pronaći i izložiti u muzeju kao neki poseban primjerak zaboravljenog vremena i proživljene prošlosti. Ipak sve dok živimo, dišemo i mislimo svjesni smo važnosti tih osobnih događaja za naš život i njegov smisao i njegovu svrhu. U ponekad dosadnoj svakodnevnici i nekom besmislenom ili zlom svjetskom događaju naši osobni događaji su jedino što stoji kao izvor entuzijazma za svakodnevnicu ili izvor smisla tijekom nekog rata ili kataklizme. Ponekad se premalo prisjećamo tih dobrih i radosnih osobnih događaja koji su obilježili naš život, pokušavamo se bez njih probiti se kroz život. Međutim, nekad je ipak bolje malo zastati i pogledati svoju staru suprugu preko puta dok drhtavim rukama pokušava popraviti svoje sijede vlasi i prisjetiti se i reči naglas: „Sjećaš se kad smo bili mladi kako nam ništa nije moglo stati na put“. Možda se neće dogoditi ništa, a možda se ipak dogodi da i ona zastane i prisjeti se tog osobnog događaja kad je zajedno s njim bila mlada, na početku i puna života.

Svjetska povijest nikada neće zabilježiti dvoje staraca koji sjede jedno nasuprot drugom razmjenjujući međusobno osobne i intimne događaje, nećemo ih nikada vidjeti u muzeju kao svjedoke prošlog vremena jer ih arheologija neće ni tražiti niti se njima baviti. Ali njih dvoje razmišljajući o svojim osobnim i privatnim događajima i djeleći ih međusobno ostat će upisani u vječnoj knjizi onih osobnih, privatnih i nepoznatih povijesti najvećeg broja ljudi koji svojim pamćenjem i prisjećanjem na osobne događaje svog ljudskog života daju podstrek monotonoj svakodnevnici i daju svrhu životu kada neki svjetski događaj poput rata prijeti da uništi svaki smisao i svaku svrhu.

U Sarajevu, 20. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O iščekivanjima

Čovjek ponekad bježi i njegovo bježanje je opravdano. Volimo pobjeći od gradske gužve negdje gdje je mirno, negdje pored jezera, negdje u predgrađe gdje imamo svoje dvorište i svoje zelenilo gdje se ne može parkirati svaki vozač koji slobodno mjesto samo jer je slobodno smatra parkingom. Instinktivno bježimo od opasnosti i sklanjamo se u zaštitu visokih zidova, haustora. Ponekad uz laž i ispriku o nemanju vremena ili imanju previše posla volimo pobjeći i od ljudi kako bismo imali vrijeme za sebe. Mogućnost bijega ponekad je spasonosna, potrebna i opravdana i tu nema ili ne bi trebalo biti posebnog srama jer tu i tamo želimo pobjeći. Mogućnost bijega je i važna kada je riječ o prošlosti i budućnosti. Nekad pobjegnemo u prošlost koristeći sjećanje i pamćenje. Nekad pobjegnemo u budućnost maštom i fantazijama.

Našem spasonosnom i opravdanom bježanju ponekad se ispriječi iščekivanje. Iščekivanje je nemogućnost i nesposobnost da bježimo u prošlost ili u budućnost, iščekivanje je nemogućnost bježanja, naš neprijatelj koji nam ne dopušta slobodu i osjećaj opuštenosti bježanja. Kada kao djeca učinimo neopodopštinu koja po svim pravilima roditeljske pedagogije zaslužuje određeno kažnjavanje (ponekad i batine) i kada su svi dokazi nesumnjivo upereni protiv nas, najteže je iščekivati da se sve završi. Onaj ponekad čudno dobar osjećaj nakon jezikove juhe ili čak i batina kada se u nama nutrina opusti je trenutak kada je iščekivanje dopustilo da konačno pobjegnemo. Pobjegnemo u prošlost kao kada sebi govorimo da jezikova juha nije bila tako strašna ili da batine koje smo dobili nisu bile ni približno bolne kako smo to sebi predstavili. Pobjegnemo u budućnost kao kada sebi govorimo da ćemo biti bolji i da to više nećemo učiniti.

U cijelom našem doživljaju najgore je iščekivanje da se to što se treba dogoditi već jednom dogodi i završi. Osjećaj grča koji prolazi kroz cijelo tijelo, osjećaj napetosti, nelagode kao da negdje u sebi nosimo kamen (ne možemo ni jesti ni piti čak ni koncentrirati se dok sve ne završi) je trenutak kada nas iščekivanje paralizira. Zato je iščekivanje nesposobnost i nemogućnost da pobjegnemo naprijed ili nazad, u budućnost ili prošlost jer paralizira našu sposobnost pamćenja i našu maštu i naše fantazije. Negativna iščekivanja poput onih bezazlenih i dječjih dok čekamo kaznu ili onih puno ozbiljnijih i sudbonosnijih dok čekamo da nam liječnik saopći vijest dok zabrinuto gleda nalaz pred našim očima koliko god u sebi nose negativno, na kraju uz svu nevolju koja idu uz njih su dobra. Dobra su zato jer imaju završetak i jer nas nakon svega iščekivanje pusti da bježimo kud želimo.

Bilo bi nepodnošljivo čekati beskonačno dugo da mama ili tata konačno izreknu kaznu bilo jezikom bilo nekim drugim pedagoškim sredstvom ili mjerom jer iščekivanje paralizira i zadržava nas u sadašnjem trenutku i ne da nam kretati se niti naprijed niti nazad. Iščekivanje zarobljuje bježanje i zato nam teško pada i teško se s njim nosimo. Jednako ako ne i teže jer smo već odrasli bilo bi nepodnošljivo beskonačno dugo čekati liječnika da nam saopći vijest o nalazu koji drži u rukama, radije tražimo da nam kaže da su vijesti jako loše samo da ne iščekujemo.

Ljudi griješe kada kažu da ih ubija čekanje. Ne ubija ih čekanje nego iščekivanje. Čekanje je kada znate o čemu se radi, samo čekate saopćenje već poznate vijesti. Kada nam otac ili majka saopće da ćemo dobiti batine, mi ne iščekujemo, nego čekamo. Čekati znači ništa drugo nego već znati što se ima i treba dogoditi, iščekivati znači ne znati što se ima dogoditi jer nam još nitko nije ništa saopćio. Kada nam liječnik javi da je nalaz negativan, sutra u bolnicu dolazimo i čekamo nalaz. Mi ne iščekujemo nalaz jer već znamo da je negativan, nego samo čekamo da ga preuzmemo. Kada nam liječnik saopći da je nalaz stigao i da sutra trebamo doći na razgovor, onda je riječ o iščekivanju jer ne znamo kakav je nalaz, pozitivan ili negativan. Čekanje uvijek pretpostavlja znanje o onomu što čekamo. Iščekivanje uvijek pretpostavlja neznanje i skrivenost onoga što iščekujemo i uvijek je lakše čekati nego iščekivati jer čekanje dopušta da idemo naprijed ili nazad, iščekivanje ne dopušta ni jedno ni drugo.

Pacijent kome liječnik saopći negativan nalaz ima mogućnost bježanja u budućnost (nove terapije, novi lijekovi) i bježanja u prošlost (ohrabrujući postotci onih koji su se izborili sa sličnim ili istim simptomima), ali dok iščekuje zamrznut je u sadašnjosti i ne može se kretati, barem ne misaono, ni tamo ni ovamo. Zato iščekivanje paralizira ne u fizičkom smislu, iako se nekad i to zna dogoditi, nego prije svega u nutarnjem i umskom smislu. Iščekivanje je poput duhovne paralize nutarnjeg života, paraliza pamćenja, sjećanja i mašte. Dok ne prođe iščekivanje ne može se nigdje nego samo ostati u sadašnjem trenutku.

Kod negativnih iščekivanja želimo skratiti čekanje na najmanju moguću mjeru. Onaj osjećaj kada vam roditelj drži jezikovu juhu i kažete da biste radije da ste dobili malo batina i da vas pusti na miru. Ne želite i ne volite dugo čekati kada je riječ o negativnom iščekivanju, želite da se sve što prije obavi i završi kao što i pacijent želi da mu liječnik što prije saopći vijest o nalazu makar bio i negativan. Zato nas plaši kada bismo morali dugo iščekivati. Plaši nas ono negativno, onaj osjećaj stezanja u grlu dok čekamo i svjesni da ne možemo tako dugo živjeti nikako cijeli život u negativnom iščekivanju. Zato žurimo i trudimo se da se negativna iščekivanja dogode i odigraju što prije i prijeđu u čekanje.

Što je s pozitivnim ili dobrim iščekivanjem? Ako se prisjetite recimo kada ste prvi put čekali svoga momka ili curu nakon što je za vikend bio/bila kući i sad se vraća, kakav je bio osjećaj? Ako dublje zakopate u sebe sjetit ćete se da je to bilo iščekivanje koje vas nije paraliziralo, štoviše bježali ste u prošlost (prvi susret, upoznavanje, prva razmjena riječi, prvi dodir ruke), bježali ste u budućnost (završiti fakultet, možda brak, djeca), ali niste bili paralizirani. Mogli biste iščekivati i duže nego što treba. Ako autobus ili vlak ili avion kasni nekoliko minuta ili čak sati, nije vam teško. Uživate u tom dobrom iščekivanju pomalo i s osjećajem žalosti jer će prije ili kasnije autobus ući na peron, voz ući na stanicu, avion sletjeti na aerodrom. Kada je dobro iščekivanje u pitanju volimo produžiti čekanje kao da ne želimo da čekanje završi kao kad recimo upecate dobra i lagana pitanja na ispitu i znate da ste sve uradili kako treba. Ne želite da se odmah rezultati objave, radije uživate u valovima dobrog iščekivanja i tad je čekanje poput opijenosti nekakvim blaženim stanjem jer ne samo da znate što čekate, nego još više to što čekate je nešto dobro.

Na ovaj način naš se život njiše poput klatna između iščekivanja koja su negativna i loša i čija čekanja želimo skratiti i iščekivanja koja su dobra i čija čekanja želimo produžiti. Ljuljamo se na ljuljački života sretni kada nas dobro iščekivanje susretne i onda produžujemo čekanje koliko možemo tužni što moramo ipak jednom završiti s čekanjem. Ljuljamo se na ljuljački života zabrinuti i napeti kada nas negativno iščekivanje pogodi i onda žurimo što prije završiti s iščekivanjem i prijeći u negativno i loše čekanje. Ako je netko kao dijete bio na ljuljački, uvijek je najbolji dio onaj kada vas zaljuljaju i onda se nađete veoma visoko u zraku gurnuti naprijed visoko iznad svih i želite ostati gore u tom položaju još dugo. To je slika dobrih očekivanja i čekanja kojim to iščekivanje produžujemo i hranimo. Kada ste već skroz dole u silaznoj putanji skoro dodirujuću zemlju zabrinuti što ne vidite nazad a želite što prije naprijed u visinu, to je slika negativnih iščekivanja čije čekanje želimo što prije skratiti i sasjeći da ne traje predugo. Obolijevamo psihički i fizički od negativnih i loših iščekivanja dok nas dobra iščekivanja liječe i produžuju nam život. Negativna i loša iščekivanja su bolest, dobra iščekivanja su terapija i lijek.

Ponavljamo kako je najgore čekati. To nije istina. Čekanje je gotova stvar jer već znamo o čemu se radi. Istinito je kako je najgore iščekivati. Najgore je iščekivati jer ne znamo što iščekujemo. I naravno kad iščekujemo bilo negativno bilo dobro, oba iščekivanja moraju završiti. Za jedno želimo da ga sami okončamo što prije pa je iščekivanje negativno, mučno i nelagodno, a za drugo ne želimo da iščekivanje završi jer je dobro, ugodno, pruža užitak, ali svjesni da će iščekivanje prije ili kasnije morati prestati. I pacijent koji čeka da mu doktor saopći nalaz i mladić koji na stanici čeka na djevojku da dođe nalaze se u istom položaju samo na različitim stranama ljuljačke života. Prvi želi što prije prekinuti negativno iščekivanje, a drugi želi što više produžiti dobro iščekivanje. I svjesni su da ljuljačka života neće ostati cijelu vječnost u istom položaju jer ona se ljulja i uskoro će se zaljuljati na drugu stranu koliko se god njih dvojica trudili jedan da ubrza, a drugi da uspori iščekivanje.

Iščekivati je teško jer se njih dvojica nikada neće razumjeti jer jedan žuri da iščekivanje okonča, drugi hoće iščekivanje produžiti i teško je kad iščekujemo netko zlo, a netko dobro jer se tada ne možemo nikako razumjeti, a ne tako rijetko stojimo jedno pored drugog iščekujući upravo netko dobro, a netko zlo. I kao što pacijentu nije jasno zašto mladić ne žuri i produžuje iščekivanje i u tome uživa, tako mladiću nije jasno zašto pacijent žuri da iščekivanje okonča i mršti se na svako i najmanje produženje iščekivanja. Kao što ponekad ni nama samima nije jasno zašto se neki žurimo okončati iščekivanje što prije, a neki se svojski trudimo da iščekivanje produžimo kako bi barem još malčice trajalo. Nije uvijek pitanje naravi onoga koji iščekuje niti njegovog karaktera, njegove lijenosti, nestrpljivosti, žurbe, odugovlačenja. Ponekad nisu u pitanju ni ti ni ja ni to što smo ljudi bilo sličnih ili različitih karaktera i osobina.

U pitanju je samo iščekivanje i njegova narav i smisao jer nije isto iščekivati liječnički nalaz i djevojku u koju ste zaljubljeni i osjećamo da to nisu ista iščekivanja. I znamo da nije uvijek u nama problem. Problem je u iščekivanju i može se dogoditi da nalaz bude drugačiji od našeg negativnog iščekivanja kao što se može dogoditi da djevojka više nikad ne dođe na stanicu što je drugačije od našeg dobrog iščekivanja.

Zato je iščekivanje teško i zahtjevno jer ne znamo što iščekujemo koliko god bili sigurni i uvjereni da znamo i lakše je uvijek čekati nego iščekivati jer iščekivanje bez svršetka je mučenje koje zarobljava u sadašnjem trenutku i ne da nam da bježimo ni u prošlost ni u budućnost, a dobro je bez stida i srama priznati da je nekad bijeg jedino i sretno rješenje u datom trenutku od robovanja iščekivanju koje nas sputava i ne da nam da se sjećamo i da maštamo. Dok čekamo barem se možemo sjećati prošlosti ili maštati o budućnosti jer dok iščekujemo ponekad ne možemo ništa ni sjećati se niti maštati.

U Sarajevu, 28. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Hayati Kayhan

O gorčini

Gorčina je tihi ubojica duše, dugoročni, neumorni i uporni krvnik čovjekovog radosnog i vedrog duha. Gorčina se neprimjetno, dugotrajno i strpljivo taloži na nutarnjim žilama i venama čovjekove duše. Krvotok duše ispunjen radošću, zadovoljstvom, vedrinom gorčina mijenja neprimjetno novim krvotokom, krvotokom nezadovoljstva, bezvoljnosti, zavisti, mržnje, želje za osvetom. Zdrave stanice duše one koje kroz naše misli, ideje i sanjarenja prenose radost, entuzijazam, nadu, kreativnost zamjenjuju bolesne stanice gorčine one koje kroz našu nutrinu prenose ogorčenost, nezadovoljstvo, frustraciju. Gorčina je nepredvidiva bolest duha, teško je predvidjeti kad će se određeni simptomi gorčine pojaviti, na koji način, koliko snažno i prema kome. I kakve će posljedice ostaviti. Kakve god posljedice ostavi one neće biti dobre.

Kada odjednom poput šoka netko na nas istrese divlju bujicu uvredljivih i ponižavajućih riječi nakon godina mirnog života i šutnje, nismo li oduzeti do te mjere da se ne možemo pomaknuti s mjesta, a kamoli odgovoriti na ono što smo čuli? Kako su prošle prethodne godine i što se dogodilo i tko je osoba koja stoji preda mnom? Takva pitanja motaju se po našem umu jer se još uvijek ne možemo oporaviti od šoka. Pitamo se što smo učinili, gdje smo pogriješili, jesmo li krivi ili nismo? Onda kad se bijes i bujica smiri, pred nama se poput velikog i skrivenog mozaika, poput džinovske slagalice počne pojavljivati ono što stoji u pozadini svega. Gorčina. Jer nismo bili na raspolaganju, jer nismo bili dobri, jer nismo bili susretljivi, jer nismo bilo pažljivi. Bezbroj malih sitnih dijelova slagalice koju je drugi pred nas iznio u obliku gorčine. Počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto dijabolično, počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto ubojito jer je gorčina umalo ubila i nas i onoga tko je ogorčen na nas. Zato je gorčina tihi ubojica duše i naših međusobnih odnosa jer se godinama skuplja neprimjetno kao uspavani vulkan koji bez najave i predviđanja eruptira i uništi sve oko nas. Nažalost, ponekad i nas uništi i onda kada možda i nismo toliko krivi za tuđu gorčinu. Kada nam netko nakon godina šutnje i tišine saspe u lice tako razornu bujicu uvreda od koje se vjerojatno naš odnos nikada više neće oporaviti i biti kao prije, otkrivamo i jednu novu osobinu gorčine.

Otkrivamo da ono što prvo gorčina zahvati i ono što prvo obolijeva od gorčine jesu naša sjećanja, pamćenja, memorije i prošlost. Naše sjećanje i pamćenje je na prvom mjestu u kojega stanice gorčine poput ljutnje, mržnje, želje za osvetom navale i prodru. I ne samo da stanice gorčine zaraze pamćenje i sjećanje, one su tako bolesno razorne da i ona dobra sjećanja i pamćenja također budu zaražena, bolesna i na kraju potpuno istrunu. Znamo da se dogodilo u onom trenutku kada nam netko blizak izgovori uvrede, poniženja i psihička zlostavljanja zaboravljajući sva radosna i vedra sjećanja i memorije. To nas i čudi. Kako je on ili ona mogao zaboraviti vedra sjećanja, dobra pamćenja, zadovoljstva prošlosti koja smo međusobno dijelili, kako se dogodilo da u njegovoj ili njezinoj nutrini nije ostalo nikakvog sjećanja na zajedničku dobrotu, radost, zadovoljstvo, nježnost, blizinu, podršku? Kad dopremo do ovih pitanja tada ponekad možemo razumjeti razornu moć i snagu gorčine možda jedine duhovne bolesti koja se ne može medicinski dijagnosticirati, a opet ostavlja iza sebe vidljive posljedice i tragove svoga razaranja najintimnijih međuljudskih odnosa.

Osim što gorčina kao bolest duše prvo zahvaća čovjekovo sjećanje i pamćenje, gorčina tjera na šutnju i odgađanje. Gorčina čovjeka sili da šuti, da nakuplja u sebi, da taloži sve simptome u dubini svoje duše nastojeći ga tako ispuniti da gorčina postane oblik uživanja i željnog iščekivanja trenutka kada će provaliti iz nas. Tko se to nije našao u situaciji da u sebi taloži gorčinu, da je skuplja kao dragocjene kapi vode u pustinji u svojoj duši samo da bi je jednog dana poput žestoke poplave mogao ispljunuti iz sebe na drugoga? Onaj bolesni, ali opet ispunjavajući osjećaj kako ću joj ili kako ću mu sve reći kada dođe vrijeme i kako zasad treba šutjeti i trpjeti jer se vrelo gorčine još nije dovoljno zagrijalo i napunilo otrovom. Jer kad ispljunem svoju gorčinu na njega ili nju, mora biti dovoljno snažna bujica da ga spali do temelja njegove duše i da spali sve moguće mostove između nas. Gorčina uživa u čekanju, gorčina pronalazi duboku strast u odgađanju izbacivanja otrova iz mene prema nekom drugom i mi smo ponekad obuzeti tom bolesnom strašću da odgađamo i skupljamo otrov gorčine u sebi, ponekad smo poput zmije otrovnice koja može dugo u stanju hibernacije čekati da naiđe pravi plijen da u njega zarijemo duboko svoje zube i izbacimo sav otrov gorčine koji se u nama nakupio. Da jednim dubokim ugrizom gorčine paraliziramo i ubijemo svoj plijen i naš međusobni odnos.

Duhovno bolesno sjećanje, pamćenje, uživanje u čekanju i strast odgađanja čine tajni i skriveni sastojak gorčine, magični napitak kojim se opijamo svako malo trujući svoju nutrinu kako bismo je puni otrova mogli upotrijebiti kada dođe dugo željeni trenutak. Sjećanje i pamćenje na sve loše, na sve ono o čemu smo šutjeli, o čemu nismo govorili, uživanje u čekanju i odgađanju da vidimo izbezumljeno i zbunjeno lice drugoga kada ga ugrizemo gorčinom čine glavni sastojak otrova koji kako se u nama stvara i nas same pomalo truje i lagano ubija. Ali postoji u nama bolesna izdržljivost koja nas tjera da ne odustanemo od gorčine, bolesna izdržljivost koju otrov gorčine hrani kada malakšemo i poželimo odustati od osvete, mržnje, uvreda koje tiho, neprimjetno i strpljivo spremamo za drugoga. Bolesna izdržljivost da sami sebe iznutra razaramo i trujemo je također vrlo važan sastojak gorčine. I dok je vrijeme u mnogim događajima života naš neprijatelj jer ponekad prolazi prebrzo, uzima nam drage ljude, jedino je gorčini vrijeme prijatelj i gorčina i vrijeme su najbolji i najvjerniji saveznici. Gorčina vrijeme pretvara u vječnost. Za gorčinu da je izbacimo kao otrov na drugog vrijeme je od velike važnosti i igra jednu od najvažnijih uloga jer odlagati gorčinu, čekati da se čaša otrova gorčine do kraja napuni u nama stvara onaj bolesni osjećaj uživanja u vremenu kada ćemo za mjesec, godinu, desetljeće doći na svoje i drugoga otrovati gorčinom i pokušati ga uništiti. Zato su vrijeme i gorčina zavjerenici koji nas bez našeg znanja i dogovora uvlače u svoj pakleni plan kako bi nas zarazili bolešću i zarazili našu nutrinu, duh i dušu.

Obično znamo koji su sastojci određenih lijekova i koji su lijekovi potrebni za određene bolesti, rijetko ili gotovo nikad ne razmišljamo o tome koji su sastojci određene bolesti i kako se od nje obolijeva. Gorčina je nutarnja bolest u čijoj definiciji bi trebali biti sljedeći sastojci: zaražen krvotok duše nezadovoljstvom, mržnjom, željom za osvetom i zaražene stanice koje kolaju i kreću se čovjekovom nutrinom, zaraženo pamćenje, bolesno sjećanje na isključivo i samo zlo i loše, dugotrajna šutnja, odgađanje, čekanje, bolesna izdržljivost, vrijeme. Kada se ovi sastojci međusobno pomiješaju u odgovarajućim omjerima, dobije se bolest gorčine, trajno, dugotrajno ponekad neizlječivo oboljenje koje prvo i posebno razara i truje samog nositelja bolesti, a posljedično uništava ili teško ranjava i one koje bolesnik ugrize i ispusti otrov u njih.

U Sarajevu, 18. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat

Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me…

Jednog dana netko će promatrati moju fotografiju ili moj nadgrobni spomenik pitajući se tko je bila ta osoba. Gledat će moju požutjelu fotografiju i misliti o meni. Gledat će moje oči, kosu, lice. Ili će gledati moj grob, ime i prezime i datum rođenja. Razmišljat će gledajući možda broj godina uklesane u spomenik da sam živjela prilično dugo u tako nesretnom i nemirnom vremenu. Kada vidi raspon godina. ponadat će se da i on ili ona živi barem upola dugo kao ja. Ako budem dovoljno zanimljiva zbog svoje slike ili svoga imena, možda će o meni razmišljati duže. Mislit će kakva sam bila kao dijete. Jesam li bila plačljiva, nemirna ili tiha? Kakvi su bili moji roditelji? Je li mi otac bio strog? Jesam li voljela svoje roditelje? Tražila da mi kupe igračke? Razmišljat će kakva sam bila kao djevojčica? Jesam li se igrala lutkama? Jesam li maštala o svome princu? Jesam li tražila da spavam s upaljenom lampom i da mi otac čita priče prije spavanja? Možda će misliti koja mi je priča kao djevojčici bila najdraža? Gledat će godinu moga rođenja i pitati se jesam li plakala kad sam se rodila? Je li majka bila sretna, je li otac jurio s posla da vidi svoje prvo dijete?

Gledat će godine moga života i pitati se kakvo je bilo vrijeme u kojem sam živjela? Je li se tih godina nešto važno dogodilo, je li se živjelo isto kao što se danas živi u njegovo vrijeme? Možda će stajati pored moga groba, gledati moj spomenik i pitati se o mojim snovima, nadama, očekivanjima? Pitat će se što sam u životu željela, što sam od života htjela i što mi je život dao? Čudit će se kako i on i mnogi živi prolaze pored mene svaki dan i nikada se ne pitaju tko je osoba u tom grobu, čije je to lice i čije je to ime i prezime? Pitam se hoću li mu biti samo broj i spomenik na gradskom groblju ili će ponekad zastati pored mene i upitati se o mom životu i mom vremenu? Hoće li me pitati kako je s one strane? Hoće li shvatiti da tu kuda svaki dan prolazi ne leže kosti i kamen s imenom i prezimenom, nego cijela povijest jednog života, bezbroj uspona, padova, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnji, nadanja i očaja? Hoće li razumjeti da sam još uvijek tu i da još uvijek živim i da još uvijek ljubim, nadam se, očekujem, tražim, osluškujem?

Što ako nađe u nekoj staroj prašnjavoj ladici moju staru fotografiju? Hoće li je baciti? Hoće li je pogledati? Hoće li kupiti staru kuću u kojoj sam živjela, učila svoje prve korake, riječi i prve roditeljske ljubavi i ukore? Hoće li je srušiti ne pitajući se tko je u njoj živio i tako uništiti uspomene skrivene u starim zidovima, sobama i vratima? Voljela bih da sjedne ako pronađe moju staru fotografiju. Voljela bih da sjedne na stari krevet gdje me majka prvi put spustila kad me rodila. Voljela bih da barem pogleda moju fotografiju ili je barem okrene na drugu stranu i vidi ponovo datum rođenja i moje ime i godinu kad sam rođena. Hoće li razmišljati o godini mog rođenja kao onoj godini kada ni on ni njegovi roditelji nisu bili rođeni? Hoće li se zapitati kakva je bila ta godina? Je li bila dobra ili loša? Jesu li je ljudi slavili i dočekali veselo na trgovima ili nisu? Jesu li tada ljudi bili bolji ili lošiji, više se voljeli ili manje? Bilo bi mi drago da razmišlja o mom imenu i što ono znači? Da razmišlja zašto su mi roditelji dali to ime, a ne neko drugo? Htjela bi da razmišlja jesu li se otac i majka svađali oko mog imena?

Bila bih sretna ako bi razmišljao jesam li imala stariju sestru koja je bila sretna ili ljuta što je dobila takmaca u borbi za roditeljsku ljubav? Ne bi željela da moju fotografiju samo baci kao stari pohabani papir. Voljela bih da zna da je moja stara fotografija puna života. Voljela bih da mogu utjecati nekako s druge strane na njega da ostane sjediti na starom krevetu i gleda moju fotografiju. Da gleda moje oči. Da se pita što su te oči vidjele, kad su plakale i kad su bile sretne? Da razmišlja je li bilo straha u tim očima kad se kraj približio nadomak da se već u hladnom dahu mogao osjetiti? Voljela bih da se ne stidi kada bude gledao moje oči i pitao se jesu li te oči nekada nekoga voljele? Jesu li gorjele strašću i radošću u ljubavnom zagrljaju? Jesu li bile izgubljene kad su se rastajale od ljubavi? Jesu li gledale u prazno? Ne bih voljela da gleda samo moje oči. Htjela bih da pogleda moju kosu. Je li plava ili je crna ili smeđa? Je li bila duga, njegovana? Jesam li bila sretna kad bih je raspustila na vjetru, jesam li bila zaljubljena do ludila kad ju je netko dodirivao?

Jesam li bila uplašena kad sam prvi put vidjela nekoliko snježnih uvojaka? Jesu li me unuci čupali za bijelu kosu i govorili umiljatim glasom tražeći skriveno blago od svoje bake? Jesu li me djeca milovala po sijedoj glavi i govorila mi da vole svoju majku? Je li netko plakao za mnom kada je pokrov prekrio moje sjede? Ali ne želim da gleda samo moje oči i moju kosu. Jarko bih željela da gleda moje lice, moje obrve, čelo, usne, obraze. Željela bih da ostane dugo sjediti s mojom fotografijom u ruci. Željela bih da zna da nisam komad starog crnobijelog papira.

I tako nekada, negdje, jednom netko će naići. Gledat će spomenik ili fotografiju. Ne bih željela da prođe. Ne bih željela da samo zastane i produži dalje. Ne bih željela da mu ime i prezime, godine života i lice s fotografije ne znače ništa. Htjela bih razgovarati s njim. S ove strane ne mogu ništa reći. Ni da, ni ne. Ali on može razgovarati sa mnom. Može se pitati i razmišljati o meni. Tko je žena koja ovdje počiva ili tko je žena na fotografiji. Tako počinje svaki razgovor. S pitanjem. Nastavlja se s odgovorom. Ja neću odgovarati. Ali moje godine, moje ime prezime, moje oči, kosa i lice će razgovarati s njim umjesto mene. Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me. Tko je žena koja počiva ovdje i tko je žena na fotografiji? To će biti dovoljno. I sve ću ti ispričati. Bez glasa. I meni je potreban razgovor a i tebi. Oboje smo znatiželjni. Tebe zanima kako je s ove strane, a mene zanima kako je s te strane gdje si ti sada. I oboje se pitamo, ti o ženi čiji spomenik ili fotografiju gledaš, a ja o čovjeku koji na moj spomenik stavlja svijeću ili drži moju fotografiju u svojoj ruci?

U Sarajevu, 14. 12. 2017.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com

Snijeg

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama…

Razmišlja. Pahulja dodiruje lice. Kao nježan dodir. Još jedna pahulja. Pa još jedna. Misli. Nedostaje joj. Ali što? Sve. Toplina vatre. Majčin smijeh. Očev strogi pogled. Sestrin zagrljaj. Razmišlja. Otvara oči. Noć. Mjesec. Prigušeno svjetlo ulične svjetiljke. Smijeh djece u blizini. Krošnja velikog bora prekrivena snijegom. Klupa na kojoj sjedi. Gleda u nebo. Gdje su? Osluškuje. Pahulja. Velika. Prelijepa. Lagan dodir. Hladan, ali ugodan. Pahulja nestaje. Prebire pamćenje. Majčin osmijeh? Davno. Slabo se sjeća. Otac? Bila je mala. Ne pamti. Samo pogled. Sestra? Donekle pamti. Njezin zagrljaj. Miris kose. Miris odjeće. Tupa bol u prsima. Nedostaju. Pahulja. Spušta pogled. Prekrasna, velika. Misao. Sjećanje. Majčino lice. Prekrasno. Prelijepo. Blago. Nasmijano. Spušta glavu. Dodir vjetra. Hladan. Otac. Hladan, dalek, nepoznat? Možda. Nova pahulja. Neobična. Oblik čudan. Ipak savršen. Sestra? Čudna? Ipak savršena? Možda. Nečiji glasan smijeh u blizini. Ustane. Ljudi. Troje. Čeznutljiv pogled. Nisu oni. Sjeda. Nervoza polako. Gdje su? Koliko je prošlo? Puno. Godine. Svijetlo ulične lampe. Prigušeno. Zlatno. Sjećanje. Miris kruha zlatne boje? Majčine tople ruke? Toplo. Iznutra. Gleda oko sebe. Borovi. Snijeg u krošnjama. Ulične svjetiljke. Klupe prekrivene snijegom. Park. Čarobno. Nešto. Večeras. Sat. Spušta pogled. Još malo. Misao. Sjećanje. Otac? Pokušava. Strogi pogled. Zagrljaj? Možda. Ne sjeća se. Ponovo sjećanje. Sestra? Zvonak smijeh. Trčanje po kući. Vriska. Veselo. Razdragano. Majčin glas. Prijekoran. Ormar. Pažnja. Skupo. Vrijedno.

Prolaznik. Zastaje. Zamišljena. Pogled prema nebu. Pahulje. Bezbroj. Sve u redu? Da. Odlazi. Spušta pogled. Ulična svjetiljka. Zlatna boja. Opet sjećanje. Pomiješano. Majka koja je drži u naručju. Otac sjedi. Sestra spava. Toplina. Njezin dlan. Gleda. Pahulja. Savršen oblik. Ne topi se. Gleda. Opet sjećanje. Kuća. Veliki prozor. Pogled na ulicu. Djeca trče. Viču. Želi ići s njima. Očev glas. Ne. Plakanje. Očev zagrljaj. Obećanje. Sigurnost. Hrabrost. Snaga. Pogled na sat. Skoro. Koliko je prošlo? Previše. Predugo. Nedostaju. Glasovi. Ustaje. Nisu oni. Ljudi. Petero. Veseli. Pjevaju. Galame. Glasan smijeh. Raspoloženi. Razmišlja. Snijeg? Nešto ima. U snijegu. Čarobno. Magično. Privlačno. Što? Možda sjećanja? Kakva? Prošla. Roditelji. Braća. Sestre. Prijatelji. Topao stan. Bor koji svijetli. Obitelj. Ljubav? Mir? Sreća? Voli snijeg. Snijeg čuva. Što? Njezina sjećanja. Diže pogled. Pahulje. Lagane. Baršunaste. Tople. Snijeg kao more sjećanja. Pahulje kao događaji. Prati veliku pahulju pogledom. Pahulja kao događaj. Koji? Bilo koji. Koji želi. Kojeg se sjeća. Velika pahulja važan događaj. Koji? Kad je diplomirala. Druga pahulja. Pored njenog lica. Događaj. Koji? Kad je bila sretna. Zašto je bila sretna? Nije važno. Bila je. Treća pahulja. Treći događaj. Koji? Kad je pobijedila bolest. Pogled prema nebu. Bezbroj pahulja. Bezbroj događaja.

Glasovi. Osluškivanje. Možda su oni. Ustaje. Troje ljudi. Sjene. Glas progovara. Sjećanje. Glas poznat. Sestra! Uzdah. Radost, euforija, mir? Sve!!! Zagrljaj. Miris sestrine kose. Miris njezine odjeće. Isti. Pahulje pomiješane sa suzama. Ne govori. Šuti. Sjećanje. Sestra? Vesela. Vragolasta. Zaigrana. Odmiče se. Pogled. Isti! Veseo, zaigran, vragolast. Kao da su još uvijek djeca. Nisu odrasle. Drugi glas. Hladan. Dubok. Malo napuknut. Otac? Zagrljaj. Konačno!!! Sigurnost, hrabrost, šutnja. Očev glas ponovo. Topao. Ljubav. Sjećanje. Na oca. Više ne treba. Otac je tu. Grli. Dugo. Čvrsto. Muški. Pravi otac. Ponovo pahulje. Suze. Otac plače. Velike oči. Nisu hladne. Blage su. Preplašene. Sretne. Treći glas. Poznat glas. Pazi! Past ćeš! Slomit ćeš! Brinem se! Kuda ćeš? Što se ne javljaš? Majka. Miris toplog kruha. Toplina vatre. Njezine nježne ruke. Njezine tople ruke. Ljubi. Lice. Obraz. Oči. Čelo. Jak zagrljaj. Gotovo nestaje zraka. Jecaj. Pahulje pomiješane sa suzama. Opet. Zbrka. Pitanja. Puno pitanja. Odgovori. Toliko ih je. Odakle početi? Od početka? Trajat će. I treba. Prošle su godine. Konačno. Gleda. Sestru. Oca. Majku. Konačno! Svi zajedno! Još ne vjeruje. Gleda sestru. Smijeh. Gleda majku. Smijeh. Gleda oca. Smijeh. Sanja? Možda. Otac progovara. Snijeg. Da. Majka gleda pahulje. Gleda nebo. Spušta pogled. Gleda nju. Velika pahulja između njezinog i majčinog pogleda. Obje gledaju. Pahulja nestaje u snijegu. Nije važno. Konačno! Tu su! Godine čekanja i iščekivanja!!! Stoje. Gledaju se. Četvoro. Obitelj.

Ima nešto magično u snijegu? Možda. Ima nešto neobično u pahuljama? Sigurno. Ima nešto čudnovato u krošnji bora prekrivenoj snijegom? Ima. Ima nešto privlačno u zlatnom svijetlu ulične lampe? Hm? Ima? Ali što? Ne zna. Ne može objasniti. Gleda. Osjeća. Dodiruje. Sestrine ruke. Očevo lice. Majčin topao dah. Negdje duboko u sebi govori. Snijeg? Ima nešto magično u njemu. Pahulje? Ima nešto neobično u njima. Ali što? Ne može dati odgovor. Nije važno. Konačno svi su tu! Zajedno! Obitelj! Šute. Odlaze.

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama??? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama. Tri velike savršene pahulje. Otac, majka, sestra. Četvrta pahulja. Ona. Krhka, nemoćna pahulja. Pada. Ne topi se. Traje. Dugo. Vječno. Razmišlja. Snijeg krije. Skriva. Bezbroj pahulja. Bezbroj priča. Bezbroj sudbina. Snijeg šuti. Ali pahulje pričaju. Svaka za sebe. Savršena. Prekrasna. Priča. Svoju priču. Traži? Sreću? Mir? Tišinu? Smisao? Svrhu? Obitelj? Tko zna? Ni ona ne zna. Ali osluškuje. Pahulje pričaju…

U Sarajevu, 12. 12. 2017.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com