prošlost – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

O čežnji

Čežnjom tražimo sebe. Ako čeznemo za prošlim, želimo se prisjetiti kakvi smo bili. Ako čeznemo za budućim, maštamo kakvi bismo mogli biti. Čeznemo za nekim ili nečim. Svejedno. Svaka čežnja je čežnja za samim sobom. Želimo pronaći, vidjeti, predvidjeti sebe. Čežnja govori o dvostrukom putovanju. Kao vlak koji bi istovremeno išao u dva suprotna smjera. Mi smo negdje u srednjem vagonu jednako udaljeni od oba kraja. Htjeli bismo nazad jer kao da je nešto ostalo nejasno, mutno. Htjeli bismo to razjasniti. Ali htjeli bismo i naprijed. Kao da je tamo sve već objašnjeno i otkriveno.

Čežnja je kao obmana. Vraćanjem u prošlost mislimo da ćemo tamo moći nešto popraviti i uraditi drugačije. Mislimo kao da se ništa nije dogodilo. Kao kada čovjek čezne za ispravljanjem nepravde, za bivšom ljubavlju, za propalim poslom. Čežnja obmanjuje mogućnošću da prošlosti nema. Nikada. Kao što čežnja obmanjuje da će budućnost biti novost. I da ćemo biti savršeniji, puno savršeniji. I da nećemo napraviti iste greške. Čežnja ponekad potpomaže našu oholost. Ona poznata rečenica eh… sve bih uradio/uradila drugačije. Ta rečenica nabijena je našim iluzijama o nama samima. Ne bih bio/bila kukavica, loš, izbjegao bih loše odluke, loše društvo… Čini nam se da smo sad puno plemenitiji, hrabriji, mudriji. Čežnja nas hrani. Kaže nam ah… kad bih samo mogla vratiti vrijeme za tebe jer si sada savršeno dobar, hrabar, plemenit, spreman na žrtvu, na ljubav, za sebedarje. Stvarno? Jesmo li postali drugačiji? Ili čežnja potpaljuje iluzorne vatre u nama i o nama?

Bez čežnje ne možemo. Bez te egzistencijalne varke o savršenoj prošlosti i savršenom čovjeku. Ne bismo mogli mirno živjeti. Bez te obmane koju zovemo čežnja. Autobiografije su napisane čežnje, zapisane samoobmane koje smo napisali sami ili su ih drugi napisali o nama. I u autobiografiji postoji potajna vjera u vremenski stroj koji nas sa ovim znanjem i mudrošću vraća u vrijeme kada nismo znali razmišljati. Vjera kako mudar starac može postati mladić tvrdih kostiju i jakih mišića.

Čežnja je individualna, ali nije sebična. Svatko čezne na sebi svojstven način. Ja sam u središtu čežnje. Kad mene ne bi bilo, ni ona ne bi postojala. Ona se događa zbog mene. Stvaram je zbog sebe. Konstruiram svijet čežnje poput predstave ili filma. Ja sam redatelj i glavni glumac. Drugi također imaju uloge. Veće ili manje. Ali one su sve sporedne. Svijet kojega se sjećam iz prošlosti može biti pozornica ili filmski set kojim se kreće mnogo ljudi različitih profila i zanimanja. I kada kažem vrijeme je da počnemo, svi oni kao da već znaju svoje uloge. Igraju ih bez greške. Čežnja je filmska vrpca koju naš život odmotava pred našim očima. Nekada je odmotava kao stvarnost (prošlost). Nekada je odmotava kao fantaziju (budućnost). Kao da smo sami u kino dvorani. Gledamo, smijemo se, tužni smo, veseli smo. Gledamo tolike odigrane uloge. Očevi, majke, braća, sestre, prijatelji, prve ljubavi, sve se to lagano odmotava pred našim očima. Mi gledamo predstavu. Gledamo film.

Razmišljamo kako bismo sve uradili drugačije. Sve snimili drugačije. Sve režirali drugačije. Trenutak obmane. Kada nas čežnja zanese i ponese. Čežnja. Vlak koji nas istovremeno vuče u oba smjera. Predstava za koju mislimo da je stvarna. Film za koji mislimo da je snimljen prema istinitim događajima. Sve same obmane. Opet, gdje bismo bilo bez nje? Nigdje.

I naravno čak i kad zna, čovjek voli biti obmanut. Ponekad. Dopušta da bude zaveden. Ponekad. Dopušta da bude prevaren. Ponekad. Obmana, zavođenje, prevara ili jednom riječju čežnja. A u središtu ja, odnosno ti.

Gdje bismo bili bez naše čežnje? Kad je ne bismo imali, ne bismo imali ni sami sebe. Bez čežnje, bili bismo izgubljeni. Ne bi znali tko smo. Gdje pripadamo. Od čega smo sastavljeni. Čežnja, ta neobična obmana u kojoj se ponekad laže i o sebi i o drugima, ali u kojoj ima i istine o nama. Istine o meni. Čežnja, taj neobični vlak koji nas vuče na suprotne strane da spoznamo sami sebe, čudesna predstava koju osjećamo kao da se događa na sceni života, neobičan film koji kao da se snima dok mislimo na prošlo i maštamo o budućem.

Čežnja, ta neprekinuta potraga za samim sobom koja nas zbunjuje kada si postavimo pitanje: Tko sam ja?

U Sarajevu 1. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mark Adams

O uspomeni

Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.

Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.

Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.

Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.

Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.

Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?

U Sarajevu 3. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O bivšem

Kako nazvati stanje u kojem nas više ništa ne dodiruje i ništa ne zanima? Stanje u kojem nas drugi živciraju i ne želimo ih vidjeti? Kako nazvati trenutke kada želimo izmiriti račune između mene i mog života, trenutke kada smo shvatili da je vrijeme da konačno odustanemo i postanemo bivši u mnogim stvarima do kojih smo držali i koje su nam bile važne? Je li to ravnodušnost? Nezainteresiranost? Zlovolja? Umor? Razočaranost? Netočno je tvrditi kako izmirujemo račune sa sobom tek na kraju života kada nam je jasno da više ni u čemu ne možemo biti novost i iznenađenje. Znamo to učiniti i u najvažnijim trenutcima života. Dogodi nam se i u najkreativnijim i najsretnijim razdobljima života da sve ostavimo i nastavimo dalje ne gledajući natrag na sve što smo ostavili. Zašto imamo potrebu i po nekoliko puta u životu praviti završne račune i jedni druge pretvarati u bivše tražeći negdje novi početak za sebe? Umorimo li se? Dosadi li nam? Zašto čovjek kada pronađe sreću i zadovoljstvo ima potrebu sve to uništiti, razoriti, pokvariti i krenuti iz početka? Nadamo se da ćemo pronaći više sreće i zadovoljstva u nečemu novom? Što nas tjera da se upustimo u nesigurnost?

Ponekad čovjek želi preduhitriti samog sebe, pa prije nego se dogodi trenutak u kojem će postati u nečemu bivši odluči sve prekrižiti, zatvoriti sva vrata za sobom i pobjeći negdje kako bi mogao početi iznova. Čovjek ne voli biti bivši u nečemu jer to ga podsjeća na vrijeme kad je bio – recimo – najsnažniji, najkreativniji, najproduktivniji, najhrabriji. Biti bivši čovjeku skreće pozornost da više neće biti u svojoj najboljoj kreativnoj i produktivnoj fazi života. S titulom bivšeg u bilo čemu počinje lagano suton života ili odlazak prema onom razdoblju života gdje se više ne može biti u punoj snazi svog ljudskog potencijala. Kada je čovjek bivši u nečemu, povremeno se može vratiti, ali se nikad ne može vratiti u svojoj punoj snazi. Bivši nogometaš se može vratiti na teren, ali njegova igra više nije ona kao kada je bio u najboljim godinama svoga igranja. Bivši vojnik se može vratiti na ratište s puno mudrosti i znanja, ali njegova snaga i hrabrost više nisu kao kada je bio spreman dati život bez razmišljanja, jer i kod njega je nastupilo razdoblje života gdje se ideali preispituju, smisao ratovanja i gubitka mladih života. Bivša žena, bivši muž, bivša djevojka upućuju uvijek na to da i ako se sve vrati na početak braka i ljubavne veze, to više neće biti isto jer su se u međuvremenu promijenili oni koji su na početku bili opijeni strašću i ljubavlju. I ako se vraćaju, sada su drugačiji, racionalniji, oprezniji, zreliji, mudriji. Riječju bivši hoćemo označiti nešto što je nepovratno prošlo i što je nepovratno izgubljeno i da povratak na početak, koliko god za njim žudjeli, neće biti isti kao što je bilo onda kada nismo bili bivši.

Pred životnom situacijom u kojem postaje bivši u bilo čemu, čovjek ima različite mogućnosti i svatko za sebe bira mogućnost koju hoće. Netko bira presjeći cijeli svoj život u jednom trenutku, odsjeći od sebe svoju prošlost i ono što je bio i time preduhitriti da ga se označi kao bivšeg jer ne može prihvatiti da više nije na vrhuncu svoga života. Netko se s tim miri tiho i mirno kao da je riječ o nečemu najprirodnijem jer je svjestan da je čovjek uvijek u nečemu bivši i da nema čovjeka koji bar u nečemu nije bivši od ljubavi, karijere, obitelji do posla i uspjeha. Pa i u samom svom životu čovjek postane sam sebi bivši – jer je starac, bivši mladić; jer je baka, bivša majka i djevojka; jer je umirovljenik, bivši radnik; jer je onaj na groblju, bivši čovjek, prijatelj, poznanik. Ljudi koji biraju preduhitriti život da ih ne učini bivšima, i po nekoliko puta žele i traže način da život počnu iz početka. Traže mogućnosti kako da u životu opet budu na početku i na vrhuncu u punoj snazi svog života, čak i onda kada godine, tijelo i duh upućuju da je teško ostvariti jedan takav mladalački početak. Ponekad se čovjek ne može pomiriti s tim da je bivši i teži novim životnim početcima kojima bi preduhitrio neugodno iskustvo da više nije među najboljima, najjačima i najhrabrijima. Ima i onih koji ne idu za tim da bilo što počnu iz početka, onih koji svoj život smatraju takvim da on ima svoj početak i svoje jutro, svoj savršen dan i sunce koje ga grije i svoj suton i zalazak kada se dan polako gasi i pojavljuju se prve zvijezde koje najavljuju noć i kraj dana. Prihvaćaju i čak se ponekad raduju što će uskoro biti bivši u nečemu jer im je dovoljno bilo biti među prvima i među najjačima.

Kako će čovjek procijeniti kada je bivši i kako će se postaviti prema tome? Hoće li čovjek znati mirno prihvatiti svoje stanje ili će pokušati nekoliko puta presjeći vlastiti život ne bi li ga ponovno započeo, po mogućnosti daleko od tog iskustva i pogleda drugih koji mu nedvosmisleno govori da je bivši i da je vrijeme da se povuče? I ono najvažnije: što je za čovjeka bolje; prihvatiti da je bivši i povući se ili sve porušiti za sobom i probati negdje drugo krenuti iz početka gdje će barem neko vrijeme biti siguran od te neugode da je u nečemu bivši? Iskustvo uči da ima onih koji nekoliko puta svode životni račun i hoće krenuti iz početka jer ne mogu prihvatiti ili ne žele prihvatiti da su bivši ili ih je strah da to ne postanu, pa prije nego se dogodi, svoj život radikalno odvajaju od svoje prošlosti i ljudi s kojima su povezani kako ne bi morali otkriti, doznati i spoznati da ih se smatra bivšima. Ima onih koji jednom na kraju života svode račun jer od samog početka znaju i prihvaćaju da je kroz cijeli život čovjek u nečemu bivši ili je nekomu bivši i da pokušati početi život iz početka i po nekoliko puta neće promijeniti čovjekovu sudbinu da će uskoro u nečemu biti bivši. Trebamo li se učiti da smo u nečemu bivši i da smo nekomu bivši i da to bude bez radikalnog odnosa prema vlastitom životu uklanjanjem i zaboravom prošlosti i ljudi koji su je stvorili zajedno s nama ili uvijek unaprijed prije nego se dogodi isključujemo važne dijelove naših života jer ne podnosimo biti bivši?

Teško je prihvatiti da smo bivši u nečemu ili nekomu i rijetki su sretnici koji mirno i tiho to prihvaćaju i koji na kraju života tek jednom saberu životni račun tvrdeći da nije bilo potrebe za novim životnim početcima jer je i svom vlastitom životu u jednom trenutku i sam čovjek netko bivši. Većina nas još uvijek nastoji i po nekoliko puta započeti život jer ne možemo prihvatiti da smo bivši ili nas je strah da će nas takvima proglasiti, pa hoćemo preduhitriti to iskustvo i stanje, trudimo se i borimo da ne budemo bivši i ponekad se pitamo tko je stvarno u pravu: onaj koji ne mijenja život nikada jer smatra da je čovjek čim se rodi pa do smrti uvijek bivši u nečemu ili nekomu ili onaj koji stalno pokušava početi život smatrajući da još nije kucnuo čas niti došlo vrijeme da ga se smatra i naziva bivšim u nečemu ili nekomu. Tko je od njih dvojice u pravu?

U Sarajevu 4. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: welcomia

O utopiji

Nije novost da smo ponekad frustrirani stvarnošću. Nezadovoljni ili nesretni što je ne možemo promijeniti. Ljuti što na nas utječe i onda kada je se barem na trenutak želimo osloboditi. Ponekad jer smo frustrirani stvarnošću i njezinim zahtjevima, stvaramo privatne utopije, naše male skrivene konstrukcije alternativne stvarnosti kreirajući stvarnost kakvom bismo je željeli. Naše male privatne utopije bijega nisu tako negativne kako drugi misle ili nas tako opisuju. Nismo bjegunci jer se ponekad sklonimo od stvarnosti u naše tajne privatne svjetove. Kroz naše male i svakodnevne utopije, kroz naša svakodnevna bježanja od stvarnosti svjesno ili nesvjesno utječemo i na našu životnu stvarnost i gole činjenice života. Naše privatne utopije dolaze iz stvarnosti koju živimo i kao što nam je stvarnost ponekad draga i privlačna, jednako su nam tako privlačne i drage naše utopije kojima sudjelujemo ne samo u stvaranju naših privatnih nepostojećih svjetova. Privatnim utopijama utječemo i na samu stvarnost u kojoj živimo.

Uvijek se nađe netko tko će reći da su utopije tlapnje i snovi koje nas odvlače od naših obveza prema stvarnosti, ali iza naših utopija ostaju stvarni tragovi. Često se govori kako je ljubav jedna od najvećih utopija, ali kada iza ljubavi između dvoje ostane dugotrajan brak, djeca, unučad, praunučad, nije li njihova ljubavna utopija izgradila stvarni svijet i donijela na svijet stvarne ljude? Naša privatna utopija može biti i konstruktivan bijeg od stvarnosti. Povući se iz stvarnosti na neko vrijeme u svoju utopiju i pomoću utopije stvoriti nešto što će ostaviti opipljiv trag u stvarnosti. Ako se pjesnik povlači u svoju privatnu utopiju mašte i slika, neće li u jednom trenutku njegova utopija roditi pjesničkim stihovima koji će biti vidljivi, čitljivi i mijenjati nas i naše osjećaje dok recitiramo? Svi mi tu i tamo povlačimo se od stvarnosti u svoju privatnu utopiju kako bismo stvorili nešto novo i drugačije što će utjecati na druge i na stvarnost.

Uslijed razmišljanja kako se prema svijetu i stvarnosti treba ponašati produktivno i iskoristiti njihove resurse, oslabila je i naša sposobnost bijega u privatnu utopiju koju smo za sebe stvorili ne samo da bismo pobjegli od stvarnosti, jer većina naših privatnih utopija nije bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da negdje u svojoj nutrini pronađemo nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. Tako se koristimo dvostrukom utopijom. Utopijom bijega i utopijom rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja. Utopijom bijega ne bježimo od stvarnosti, nego se nakratko povlačimo od svijeta kako bismo u sebi, u svom privatnom svijetu fantazija pronašli nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. U svoju privatnu utopiju se povlačimo onda kada je stvarnost okrnjena, oštećena, ranjena i u svojoj privatnoj utopiji tražimo ono čime ćemo izliječiti stvarnost. Kada smo povrijeđeni, odlazak u privatnu utopiju ne mora biti negativan bijeg od suočavanja s povredom. Odlazak u privatnu utopiju može biti i potraga za lijekom kojim želimo izliječiti otvorenu ranu kao kada se vraćamo u djetinjstvo kako bismo u nečijoj ljubavi i blizini pronašli lijek za hladnoću i ravnodušnost koju sada trpimo.

Za utopije se uvijek govorilo da su one fantazije neostvarene i nedosanjane budućnosti koju se uvijek sanja i traži. Ali utopije nisu samo pitanje budućnosti. Našim privatnim utopijama možemo rekonstruirati cijelu prošlost tako da iz nje uzmemo ono što će nam pomoći da se stabilno i čvrsto susretnemo s neugodnom ili opterećujućom stvarnošću. Povratkom u prošlost mi ne niječemo što se tamo zaista dogodilo, nego čak i u prošlosti unutar nje same kreiramo jedan utopijski svijet koji je bolji, plemenitiji i pravedniji kako bismo ono što ne možemo prihvatiti da nam se dogodilo prihvatimo i nadjačamo.

Kao kad se vraćamo u srednjoškolske dane. Susrećemo lica poznatih profesora i među njima i one koji nam nisu ostali u ugodnom sjećanju. Ali sada na fakultetu dok s teškim naporima polažemo ispite čak i oni profesori na koje ne mislimo s osjećajem zadovoljstva, odjednom postaju manje neugodni i njihova pojava postaje prihvatljivija. Na taj način naša privatna utopija rekonstruira našu prošlost i stvara jedan prošli utopijski svijet gdje su neugodni profesori sada ugodniji i prihvatljiviji. Cijela ta privatna utopija izgrađena je da bismo se mogli nositi sa stvarnošću polaganja zahtjevnih i teških ispita i možda još neugodnijih profesora i predavača na fakultetu. I kada fakultet prođe i nađemo se ponovo u stvarnosti koja nas opterećuje, od našeg fakultetskog života izgradit ćemo jedan prošli i novi utopijski svijet da pomoću njega utječemo na stvarnost koju sada živimo. Kao kada mladi liječnik prvi put izvodi zahtjevnu operaciju i prisjeća se zahtjevnog i strogog profesora anatomije. Ali sada tu pred puno zahtjevnijom stvarnošću gdje je u pitanju život ljudskog bića, privatna utopija djeluje umirujuće. Ona rekonstruira prošli svijet i neugodnog profesora kao nešto što i nije bilo tako zahtjevno i teško u odnosu na ono što se sada treba učiniti.

Naše privatne utopije kojima rekonstruiramo prošlost i unutar nje stvaramo svijet koji će nam pomoći da pobijedimo stvarnost ponekad opisujemo jednostavnom, ali znakovitom rečenicom: Kad samo mogao ono, ovo ću također moći učiniti… Ovdje posebno valja naglasiti ovaj dio Kad sam mogao ono… jer time se pokazuje kako nam je naša privatna utopija pomogla da rekonstruiramo prošlost i upotrijebimo je kao sredstvo svladavanja stvarnosti. Naše privatne utopije nisu toliko bježanje od stvarnosti koliko su rekonstrukcije prošlosti unutar koje gradimo i dodajemo elemente iz mašte kako bismo prošlost ne samo učinili podnošljivijom nego kako bismo je učinili mehanizmom i sredstvom da se možemo nositi i boriti sa stvarnošću.

Ono što je za političku utopiju budućnost, za naše privatne utopije to je sadašnjost. Svojim privatnim utopijama izgrađenima od konstrukcija i rekonstrukcija prošlosti želimo se nositi sa sadašnjošću koja je možebitno teška i nepodnošljiva tako što ćemo uvlačeći privatnu utopiju prošlosti u sadašnji trenutak pomoći sebi, ali i drugom. Kao kada se oprašta prijevara pa se prevareni vraća u prošlost i u prošlosti pomoću privatne utopije pronalazi razloge i motive da prijevaru oprosti tako što će se podsjećati samo na dobre i ugodne trenutke proživljene s drugim. Ne treba zanemarivati snagu naših privatnih utopija. Potrebne su nam i bez njih se stvarnost teško živi. Svi se mi prije ili kasnije poslužimo rekonstrukcijom prošlosti kako bismo podnijeli sadašnjost. Svi se mi – prije ili kasnije – poslužimo našom privatnom utopijom ne samo kako bismo pobjegli od stvarnosti nego još više kako bismo rekonstruirali prošlost i dodali joj neke nove motive nastale u našoj mašti koji će nam pomoći da ne ustuknemo pred teškoćama i problemima stvarnosti koju sada i ovdje živimo.

U Sarajevu, 22. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ankarb

Jean Amery o podsjećanju

Ponekad osjećati nešto je podsjećanje na ono što smo imali i više to nemamo ili smo izgubili. Osjećati se mladim pretpostavlja da je mladost djelimično prošla. Mladost se ponekad osjeća zato što je više nema jer ono što jesmo sada i što sada imamo na to se ne možemo podsjećati nego je to jednostavno ili s nama ili u nama. Podsjećanje pretpostavlja nekakav gubitak onoga što više nije s nama kao što osjećati glad podsjeća da duže vremena nismo ništa jeli.

Austrijski esejist Jean Amery (pravim imenom Hanns Chaim Mayer) koji je preživio Auschwitz podsjećanje opisuje kao osjećaj gubitka u svom eseju O starosti: Protest i rezignacija. Sadašnjost se ne osjeća, zapisat će Amery, kao što se ni mladost ne osjeća jer ako je čovjek mlad, mladost je jednostavno tu pred nama i u nama. Sadašnjost se ne može osjetiti jer je sadašnjost tu. Ono što se osjeća je uvijek ono što je prošlo ili izgubljeno. Pišući u svom eseju prije svega o fenomenu starosti Amery posvećuje nekoliko stranica fenomenu podsjećanja ponukan možda svojim iskustvom u koncentracijskom logoru kojega je opisao u eseju Na granicama uma: Konteplacije preživjelog o Auschwitzu i njegovim stvarnostima gdje podsjećanje predstavlja teret i patnju. Amery razmišlja o podsjećanju pesimistično kao o teretu. Podsjećanje nema nikakvog smisla jer podsjećati se na nešto ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje kao što ni podsjećanje na strahote Auschwitza Ameryu ne pomažu da sam sebi dadne zadovoljavajuće objašnjenje horora koji je preživio. Čitajući Amerya i njegove eseje o koncetracijskom logoru, starosti i samoubojstvu (O samoubojstvu: Diskurs o voljnoj smrti) Amery slika podsjećanje kao nešto izrazito negativno, opterećujuće i besmisleno jer podsjećanje ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje prošlih događaja.

Fenomen podsjećanja Amery tretira drugačije od fenomena prisjećanja i sjećanja. Podsjećanje je ono što stoji u temelju sjećanja kao pokušaj da si čovjek objasni ono što je prošlo, što je izgubio i čega više nema. Podsjećanje je pokušaj da čovjek sam sebi objasni vlastiti život i vlastitu prošlost, da pokuša racionalno objasniti samom sebi što su njegova sjećanja i zašto se uopće mora ili treba prisjećati. Pišući o starosti kao fenomenu ljudskog života Amery nastoji istaknuti vlastitu ideju kako podsjećanje ne igra nikakvu posebnu ulogu u tumačenju i razumijevanju vlastite prošlosti jer čovjek ne može objasniti svoju prošlost samom sebi. Govoreći o starosti koja se podsjeća na vlastitu mladost Amery zapisuje kako podsjećanje na mladost ne objašnjava ni starost ni razlog zašto čovjek mora umrijeti. Podsjećanje na mladost služi kao oblik zaštite i samozavaravanja protiv trenutka starosti u kojem se čovjek trenutno nalazi. Stječe se dojam da Amery podsjećanje razumije kao samozavaravanje, kao da bi podsjećanje na mladost spriječilo dolazak starosti i propadanja fizičkih i duhovnih čovjekovih snaga.

Razlog zašto Amery kritizira podsjećanje kao samozavaravanje treba tražiti i u tome što njemu samom podsjećanje na koncentracijski logor nije moglo pomoći da dadne smisao strahotama koje je tamo vidio i doživio o čemu piše u svom eseju o Auschwitzu. Slično iskustvo pronalazimo i kod talijanskog kemičara i pisca Prima Levia u njegovom eseju Zar je to čovjek? Podsjećanje na takav horor kao što je Auschwitz ne može tom hororu dati bilo kakav smisao čak i u negativnom smislu. Za Amerya taj horor je neopisiv i podsjećanje na njega samo produbljuje krivnju zašto je preživio za razliku od mnogih koji to nisu, slično razmišlja i Primo Levi i ne treba čuditi da su obojica izvršili samoubojstvo jer nisu mogli nositi se s krivnjom da su oni preživjeli kao što podsjećanjem nisu mogli dati smisao svemu što su svjedočili. Možda iz tog motiva Amery radikalno realnim pristupom podsjećanje smatra zabludom i odgađanjem životnih neminovnosti koje se ne mogu izbjeći.

Ipak Amery uspjeva analizom podsjećanja doći do jednog ljudskog iskustva povezanog s fenomenom podsjećanja. Podsjećanjem čovjek pokušava dati smisao svojoj sadašnjosti i sadašnjim događajima. Za čovjeka poput Amerya podsjećanje je proklestvo i patnja jer ništa ne objašnjava ni o njegovoj sadašnjosti, ali ne može objasniti ni njegovu prošlost. Ipak Amery dopušta, iako nevoljko i ne tako direktno, da podsjećanje može biti znak nade za onoga koji podsjećanjem želi razumijeti sadašnji trenutak vlastite patnje, neuspjeha iako on sam odbija za sebe takvu mogućnost. Podsjećanje kao znak nade može imati smisla samo ako je podsjećanje dovoljno snažno da objasni cjelinu čovjekovog života od njegovih prvih sjećanja pa sve do njegovog kraja i ako je sposobno ponuditi objašnjenje što se događa nakon kraja života.

Kada čovjek kao starac promišlja svoju mladost i svoj život podsjećanjem, on želi tom životu dati smisao, pronaći neku čvrstu nit kojom će povezati svoju mladost, snagu i želju za življenjem sa starošću, rezignacijom i propadanjem i odustajanjem od svake borbe. Podsjećanje je nit kojom čovjek želi satkati smisao oko vlastitog života kao jedne cjeline koja je imala i još uvijek ima svrhu. Tako recimo starac gledajući svoje unuke i praunuke podsjećanjem na svoje početke na svoj djecu, na svoju suprugu plete mrežu smisla u koju će poput pauka uhvatiti svoj život kao plijen kojega neće pustiti da umakne, nego će samo mrežu širiti i tkati služeći se podsjećanjem. I svoj posao, svoj trud i brigu oko djece i njihovog odrastanja podsjećanjem će utkati u mrežu svog života kako bi svojoj starosti dao određeni smisao. Podsjećanje je mreža sretnih i radosnih sjećanja i prisjećanja koju stvaramo kako bismo sadašnjem trenutku našeg života podarili nekakav smisao.

Amery je iz opravdanog razloga zbog svog osobnog iskustva protiv ovako optimistične slike podsjećanja. Protiv je podsjećanja kao mreže koja plete nadu oko čovjeka da njegov život nije bio besmislen i nepodnošljiv. Amery podsjećanje promatra kroz ogledalo pesimizma, kao zabludu koja ništa konkretno i bitno ne mijenja u sadašnjem trenutku našeg života. Amery bi možda ustvrdio da to što se neki starac ili općenito čovjek podsjeća na svoju prošlost prebirući po njoj za tragovima nade kako bi podnio starost ništa ne mijenja u sadašnjosti kada je čovjek star, bolestan i nemoćan. I zato je podsjećanje zabluda jer podsjećanjem ne mijenjamo sadašnji trenutak i podsjećanjem ne objašnjavamo ništa. Stvarnost ostaje kruta i surova i nijedno podsjećanje na mladost, nijedan pogled na djecu i unuke ni trenutak neće umanjiti stvarnost starosti kao tegobne sadašnjosti u kojoj čovjek upravo živi. Teško je se složiti se Ameryem kako je podsjećanje tek zabluda, bajkoviti pokušaj da čovjek prevari samog sebe i pobjegne od sadašnjosti iako su njegovi osobni razlozi za takav stav i više nego utemeljujući.

Mi volimo podsjećanje na mladost, na život, na radost, pa čak i na rat, na stradanje i na gubitak jer ne možemo barem ne pokušati pronaći nekakav smisao u našoj osobnoj prošlosti podsjećanjem na nju. Čak i ako je podsjećanje bajka koju pričamo sami sebi, nema li i u bajkama nekih trajnih i čvrstih istina oko kojih su bajke isplele sve one čudnovate priče i likove o kojima ljudi pripovjedaju svojoj djeci i unucima? Nisu li i bajke pokušaj podsjećanja na istinu, na nadu, na pravednost i vjeru u neku bolju budućnost. Kada tako ne bismo vjerovali, Pepeljuga nikada ne bi imala sretan kraj niti bi bajka o njoj ikada nastala. Ako podsjećanjem na svoju mladost, životne radosti i ljepote života pričamo bajke samima sebi, nema li u tim bajkama ipak istine kako nam je mladost zaista bila sretna i život ispunjen? Kad ne bi bilo tako, zar bismo sami sebi pričali laži o svom životu i svojoj prošlosti?

Imajući razumijevanja za njegov osobni stav, ipak ne možemo se do kraja složiti s Ameryem kako je podsjećanje ogromna zabluda i prevara jer u podsjećanju ima nešto od našeg stvarnog života i onoga što zaista jesmo kao ljudi bez obzira što podsjećanje ne može vratiti proživljenu stvarnost. Podsjećanje može biti i znak nade i nije apsolutna iluzija i zabluda o samom sebi i vlastitoj prošlosti. Čak i ako je podsjećanje bajka, volimo je pričati sebi kao malom djetetu jer ima nešto u tome da oživimo sami sebe i svoju prošlost i svoju mladost i sretne trenutke svoga života. Ima čudesnosti u podsjećanju i našim neprekinutim nastojanjima da se njime služimo kako bismo sebi osmislili sadašnji trenutak. Amery nije baš u pravu kada tvrdi kako podsjećanje ne olakšava starost, patnju, tugu, bol, osamljenost. Podsjećanje olakšava sve te trenutke jer u svoj sadašnji život, u svoju starost, nemoć, samoću uvlačimo podsjećanje kao bajku koju pričamo svojoj starosti i nemoći. Pričamo sebi o svojoj mladosti, snazi, ispunjenom životu, sreći.

Možda je bajka to što sebi pričamo o našoj prošlosti, ali ne vole samo djeca bajke. I mi ih volimo i podsjećanje je bajka koju treba njegovati, voljeti i uvijek pričati sebi jer i u starosti i nemoći bajka barem na trenutak može učiniti život čudesnim i čudnovatim. Treba nam podsjećanje jer ćemo uvijek voljeti bajke i podsjećanje sigurno spada u jednu od najljepših bajki koju sebi možemo pripovijedati dok živimo u sadašnjem trenutku. U svakoj pa i najfantastičnijoj bajci ima nekih vječnih istina. I u podsjećanju kao bajci ima istine o nama, o našoj prošlosti i našem životu, našoj mladosti, našim ljubavima, i bajka podsjećanja ipak nam daruje trenutke u kojima znamo i svjesni smo da nije sve bajka o nama i da smo zaista doživjeli i imali mladost, život, sreću.

Podsjećanje nije iluzija ni samozavaravanje kako opisuje Amery jer nijedna bajka nikada nije toliko čudnovata i fantastična, toliko iluzorna i samozavaravajuća da u njoj ne bi bilo barem malo prave i sigurne istine o svijetu i o nama. Tako ni podsjećanje koliko god bilo iluzorno i samozavaravajuće ne može biti u tolikoj mjeri takvo da u podsjećanju nećemo pronaći istinu o sebi o svojoj prošlosti, mladosti i sretnom životu kojim sada hranimo svoju starost pričajući sebi bajku kako smo nekad bili mladi, puni života i sretni svjesni da u našem vlastitom pripovjedanju ipak ima istine o nama samima.

Čudnovatost i neobičnost fenomena podsjećanja ne može sakriti od nas istinu da je podsjećanje ponekad sjećanje i prisjećanje na stvarnost koju smo jednom u prošlosti živjeli i odživjeli i sada je više nemamo. Podsjećanje ne bi moglo biti toliko zlobno i pokvareno prema nama da cijelu našu prošlost pretvori u nešto što nikada nije postojalo i što smo potpuno izmislili.

U Sarajevu, 12. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O STVARIMA I PREDMETIMA

Kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje.

Vjerojatno ste doživjeli barem jednom kako vam u maminoj ili bakinoj kući smeta stari pokvareni radio ili također stari televizor koji više nije u funkciji. Ponekad vas dodatno smeta i neobično pleteno pokrivalo bijele boje s neobičnim, ali pravilnim geometrijskim oblicima koje čuva pokvareni radio ili televizor kao da je nešto sveto i nedodirljivo. Za vašu mamu ili za vašu baku taj radio ili televizor je postala sveta stvar izuzeta od svih ostalih stvari u kući ili stanu koje slobodno možete baciti ili raditi s njima što želite. Naši stari pravili su posebnu razliku između stvari izvan kuće i stvari u kući.

Stvari u kući poput velikih ormara, bračnih kreveta, raznih komoda, televizora, radija, vješalica s ogledalom dolazili su u kuću kao kupljene stvari bez povijesti, prošlosti i značenja. U trgovini su bile samo namještaj i aparati bez ikakvog posebnog značenja i odnosa prema našoj baki, djedu, stricu, majci. Jednom kad su ušle u stan ili kuću, te stvari prestale su biti stvari poput običnog namještaja, običnog televizora i običnog radija. One su postale predmeti. Na taj način naši stari razlikovali su stvari i predmete. Sve što je bilo izvan kuće i stana makar bilo skuplje, kvalitetnije i ljepše, za njih je uvijek bila samo stvar bez značenja i prošlosti. Ali ono što je bilo u stanu bili su dragocjeni predmeti. Televizor tako prestaje biti tehnička stvar i postaje predmet koji ima svoju prošlost i značenje. Starijima redovito prigovaramo kao da su poput nekih glodavaca koji samo skupljaju stvari i pune svoje stanove i kuće bezvrijednim i nepotrebnim smećem. Nismo ni svjesni da ono što je ostalo s njima u kući i u stanu za njih je odavno prestala biti stvar i postalo je (sveti) predmet.

Pokvareni radio prekriven čudnim pletenim pokrivalom je sveti predmet na kojem se u jednom trenutku slušalo nešto prevažno, nešto epohalno za našu baku ili našu majku. Možda njihova prva pjesma, njihove prve vijesti, njihova prva obavijest o postojanju gradskog prijevoza i postojanju telefona. Isto vrijedi i za televizor smješten u staru komodu koji već godinama ne radi i za njega više nema ni majstora ni dijelova. Ali taj televizor čuva uspomenu na prvi prijenos nečega važnog, nogometne utakmice, koncerta, prvog domaćeg filma, domaće serije, prvih vijesti i nekadašnje uredno i decentno našminkane voditeljice s izvrsnom i besprijekornom dikcijom i kulturom izražavanja. Isto vrijedi i za staru komodu, stari ormar, stari krevet i sve ono što mi smatramo starim i jedino prikladnim za bacanje u smeće.

Kada su naši stari doživljavali stvari kao svoje, te stvari su iz stvari prelazile u predmete i čuvajući stare predmete oni su čuvali kulturu, ali su je i stvarali. Jer kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje. Jedan broj nas mladih danas ne poznaje tu razliku između stvari i predmeta, jer je za nas dobrim djelom sve svedeno na stvari. A narav stvari je takva da nemaju prošlost , značenje i trajanje nego im je svrha samo da se prodaju, propadaju i nestaju. Rijetki su među nama – oni mlađi – koji čuvaju svoj prvi kupljeni strip, recimo Zagora ili nekog drugog junaka, prvi walkman, ako smo imali sreću da ga posjedujemo, prvu videokazetu akcijskog filma obično s borilačkim vještinama, prvi bicikl, nešto što nam je prvo bila stvar a onda je za nas postala predmet sa značenjem i prošlošću.

Tehnologija nas je pretvorila u korisnike stvari, ali nas nije pretvorila u čuvare predmeta kao što su to bili naši stariji. Tehnologija nas pomalo može pretvoriti i u ne čuvare kulture. Jer nitko od nas niti popravlja niti čuva stari televizor, radio, namještaj, komode. Nitko od nas više ne šije one male pletene predmete s čudnim geometrijskim oblicima da bi nešto sačuvao kao predmet, a ne kao stvar. Nego pogubnim sloganom staro za novo ispuštamo iz ruku mogućnost da neke stvari pretvorimo u predmete i ostavimo ih kao oblik kulture onima koji dolaze poslije nas i koji su od nas mlađi. Tek tu i tamo nastojimo oživjeti ono što je našim starijima bilo prirodno i to nazivamo nečim klasičnim ili retro stilom, modom, ponašanjem, odijevanjem, pisanjem. Po tome se uvelike razlikujemo od naših starijih, oni su bili čuvari predmeta, mi smo korisnici stvari. Oni su bili čuvari kulture, mi smo korisnici nečega što smatramo kulturom. Ali što kada nestane naših starijih i njihovih svetih predmeta po njihovim kućama i stanovima, hoćemo li imati kulturu koju ćemo moći koristiti i kojoj ćemo moći tepati kako je retro?

U razlici između naših starijih i nas mladih zrcali se razlika između stvari i predmeta i odnosa prema njima. Stvar je profana, svakodnevna, potrošna, iskoristiva i za bacanje. Stvar nema prošlost, uspomene, pamćenje i značenje. Predmet je svet, izuzet od svega ostalog, nije potrošan i nije za bacanje, ima prošlost, uspomene i značenje i sve to u sebi čuva iako se više nikada neće koristiti i upaliti poput starog radija i starog televizora. Nama mladima koji živimo u svijetu stvari nije do kraja jasno zašto baka ili mama strogo zabranjuje bacanje i diranje starog radija iz stana ili kuće, a njima nije jasno kako ne shvaćamo razliku koja je njima od samog početka prirodna i očita, kako se svijet dijeli i uvijek se dijelio na stvari i predmete, kao što su one uvijek znale što je kultura i što je nekultura, iako nikada nisu studirale antropologiju, sociologiju, etnologiju, povijest, filozofiju ili bilo što drugo povezano s ljudskom kulturom.

Neki taj rascjep između nas mladih i naših stvari i njih starih i njihovih predmeta znaju opisati povremenim teško opisivim osjećajem kada gledaju umjereno našminkanu mladu damu iz starih crno-bijelih vijesti kako perfektno i jasno s izvrsnom dikcijom čita vijesti i kada gledaju u ultra visokoj rezoluciji suvremenu vremensku prognozu gdje polugola meteorologinja govori kako će sutra biti kod nas toplo i lijepo vrijeme dok na karti pokazuje drugi kontinent umjesto onoga na kojemu mi trenutno živimo.

U Sarajevu, 15. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

SJEĆANJE

Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me…

Jednog dana netko će promatrati moju fotografiju ili moj nadgrobni spomenik pitajući se tko je bila ta osoba. Gledat će moju požutjelu fotografiju i misliti o meni. Gledat će moje oči, kosu, lice. Ili će gledati moj grob, ime i prezime i datum rođenja. Razmišljat će gledajući možda broj godina uklesane u spomenik da sam živjela prilično dugo u tako nesretnom i nemirnom vremenu. Kada vidi raspon godina. ponadat će se da i on ili ona živi barem upola dugo kao ja. Ako budem dovoljno zanimljiva zbog svoje slike ili svoga imena, možda će o meni razmišljati duže. Mislit će kakva sam bila kao dijete. Jesam li bila plačljiva, nemirna ili tiha? Kakvi su bili moji roditelji? Je li mi otac bio strog? Jesam li voljela svoje roditelje? Tražila da mi kupe igračke? Razmišljat će kakva sam bila kao djevojčica? Jesam li se igrala lutkama? Jesam li maštala o svome princu? Jesam li tražila da spavam s upaljenom lampom i da mi otac čita priče prije spavanja? Možda će misliti koja mi je priča kao djevojčici bila najdraža? Gledat će godinu moga rođenja i pitati se jesam li plakala kad sam se rodila? Je li majka bila sretna, je li otac jurio s posla da vidi svoje prvo dijete?

Gledat će godine moga života i pitati se kakvo je bilo vrijeme u kojem sam živjela? Je li se tih godina nešto važno dogodilo, je li se živjelo isto kao što se danas živi u njegovo vrijeme? Možda će stajati pored moga groba, gledati moj spomenik i pitati se o mojim snovima, nadama, očekivanjima? Pitat će se što sam u životu željela, što sam od života htjela i što mi je život dao? Čudit će se kako i on i mnogi živi prolaze pored mene svaki dan i nikada se ne pitaju tko je osoba u tom grobu, čije je to lice i čije je to ime i prezime? Pitam se hoću li mu biti samo broj i spomenik na gradskom groblju ili će ponekad zastati pored mene i upitati se o mom životu i mom vremenu? Hoće li me pitati kako je s one strane? Hoće li shvatiti da tu kuda svaki dan prolazi ne leže kosti i kamen s imenom i prezimenom, nego cijela povijest jednog života, bezbroj uspona, padova, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnji, nadanja i očaja? Hoće li razumjeti da sam još uvijek tu i da još uvijek živim i da još uvijek ljubim, nadam se, očekujem, tražim, osluškujem?

Što ako nađe u nekoj staroj prašnjavoj ladici moju staru fotografiju? Hoće li je baciti? Hoće li je pogledati? Hoće li kupiti staru kuću u kojoj sam živjela, učila svoje prve korake, riječi i prve roditeljske ljubavi i ukore? Hoće li je srušiti ne pitajući se tko je u njoj živio i tako uništiti uspomene skrivene u starim zidovima, sobama i vratima? Voljela bih da sjedne ako pronađe moju staru fotografiju. Voljela bih da sjedne na stari krevet gdje me majka prvi put spustila kad me rodila. Voljela bih da barem pogleda moju fotografiju ili je barem okrene na drugu stranu i vidi ponovo datum rođenja i moje ime i godinu kad sam rođena. Hoće li razmišljati o godini mog rođenja kao onoj godini kada ni on ni njegovi roditelji nisu bili rođeni? Hoće li se zapitati kakva je bila ta godina? Je li bila dobra ili loša? Jesu li je ljudi slavili i dočekali veselo na trgovima ili nisu? Jesu li tada ljudi bili bolji ili lošiji, više se voljeli ili manje? Bilo bi mi drago da razmišlja o mom imenu i što ono znači? Da razmišlja zašto su mi roditelji dali to ime, a ne neko drugo? Htjela bi da razmišlja jesu li se otac i majka svađali oko mog imena?

Bila bih sretna ako bi razmišljao jesam li imala stariju sestru koja je bila sretna ili ljuta što je dobila takmaca u borbi za roditeljsku ljubav? Ne bi željela da moju fotografiju samo baci kao stari pohabani papir. Voljela bih da zna da je moja stara fotografija puna života. Voljela bih da mogu utjecati nekako s druge strane na njega da ostane sjediti na starom krevetu i gleda moju fotografiju. Da gleda moje oči. Da se pita što su te oči vidjele, kad su plakale i kad su bile sretne? Da razmišlja je li bilo straha u tim očima kad se kraj približio nadomak da se već u hladnom dahu mogao osjetiti? Voljela bih da se ne stidi kada bude gledao moje oči i pitao se jesu li te oči nekada nekoga voljele? Jesu li gorjele strašću i radošću u ljubavnom zagrljaju? Jesu li bile izgubljene kad su se rastajale od ljubavi? Jesu li gledale u prazno? Ne bih voljela da gleda samo moje oči. Htjela bih da pogleda moju kosu. Je li plava ili je crna ili smeđa? Je li bila duga, njegovana? Jesam li bila sretna kad bih je raspustila na vjetru, jesam li bila zaljubljena do ludila kad ju je netko dodirivao?

Jesam li bila uplašena kad sam prvi put vidjela nekoliko snježnih uvojaka? Jesu li me unuci čupali za bijelu kosu i govorili umiljatim glasom tražeći skriveno blago od svoje bake? Jesu li me djeca milovala po sijedoj glavi i govorila mi da vole svoju majku? Je li netko plakao za mnom kada je pokrov prekrio moje sjede? Ali ne želim da gleda samo moje oči i moju kosu. Jarko bih željela da gleda moje lice, moje obrve, čelo, usne, obraze. Željela bih da ostane dugo sjediti s mojom fotografijom u ruci. Željela bih da zna da nisam komad starog crnobijelog papira.

I tako nekada, negdje, jednom netko će naići. Gledat će spomenik ili fotografiju. Ne bih željela da prođe. Ne bih željela da samo zastane i produži dalje. Ne bih željela da mu ime i prezime, godine života i lice s fotografije ne znače ništa. Htjela bih razgovarati s njim. S ove strane ne mogu ništa reći. Ni da, ni ne. Ali on može razgovarati sa mnom. Može se pitati i razmišljati o meni. Tko je žena koja ovdje počiva ili tko je žena na fotografiji. Tako počinje svaki razgovor. S pitanjem. Nastavlja se s odgovorom. Ja neću odgovarati. Ali moje godine, moje ime prezime, moje oči, kosa i lice će razgovarati s njim umjesto mene. Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me. Tko je žena koja počiva ovdje i tko je žena na fotografiji? To će biti dovoljno. I sve ću ti ispričati. Bez glasa. I meni je potreban razgovor a i tebi. Oboje smo znatiželjni. Tebe zanima kako je s ove strane, a mene zanima kako je s te strane gdje si ti sada. I oboje se pitamo, ti o ženi čiji spomenik ili fotografiju gledaš, a ja o čovjeku koji na moj spomenik stavlja svijeću ili drži moju fotografiju u svojoj ruci?

U Sarajevu, 14. 12. 2017.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com

O doživljaju: virtualno i prirodno iskustvo stvarnosti

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo…

U vrijeme kada nije postojala fotografija čovjek je pisanjem ili pamćenjem čuvao vlastitu prošlost. Rijetko je imao privilegiju da njegova prošlost bude zapisana, osim ako nije ulazio u važne i presudne osobe svoga vremena. Kako je čovjek recimo srednjeg vijeka, neki kmet nekog feudalca pamtio svoju prošlost? Ili neki drevni nepoznati čovjek puno prije? Zapisivati je nije mogao jer nije ni znao pisati, o njemu se nije pisalo niti ga se spominjalo jer je njegovo postojanje bilo beznačajno. Bio je anonimni čovjek svoga vremena o čijim se zemnim ostatcima ne zna ni gdje su.

Danas nema anonimnih ljudi kao što je bio slučaj sa srednjovjekovnim nepoznatim kmetom. Danas je stvarnost postala dostupna svakom čovjeku koji posjeduje smartphone i pristup internetu. Iako uvijek ima pokoji čovjek koji u ovakvom svijetu želi ostati anoniman, većina ljudi postala je dostupna i to svatko svakomu.

Drevni nepoznati čovjek nemajući mogućnost da zapisuje i pamti vlastitu prošlost, oviseći o apsolutnoj samovolji svoga gospodara nije ni planirao niti je mogao planirati svoju budućnost. Njemu je jedino preostala sadašnjost i to ono vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Radeći mukotrpno u sadašnjosti pronalazio je motive za vlastito pamćenje. Možda se nije toliko prisjećao svoga tegobnog djetinjstva, nego se prisjećao mirisa polja, trave, njive, sunčevih zraka, rose, boje cvijeća i tako gradio svoje pamćenje.

Možda nije započinjao svoja sjećanja onim „kad sam bio dijete“, nego je radije govorio „onda kada je miris cvijeća pored rijeke bio ugodan … kada je pokrivač od trave bio mekan, kada je jutarnja rosa polako iščezavala pod zrakama jutarnjeg sunca“. Govorio je kao netko tko živi sadašnji trenutak, kao netko tko živi sadašnjost i živeći u njoj te kroz nju stvarao neko svoje pamćenje povezano za zemljom i prirodom.

Svjetlosnim godinama smo daleko od toga čovjeka, ne toliko zbog naše tehnološke superiornosti, nego radije zbog našeg shvaćanja stvarnosti. Danas se stvarnost fotografira, nije da ju se toliko živi. Jutarnja rosa i izlazak sunca ne mora biti doživljen nego fotografiran, odlazak na koncert ne mora biti doživljen nego fotografiran i tako jedan određeni broj životnih događaja koji se žive u stvarnosti više se ne doživljavaju nego se fotografiraju.

Ako je drevni nepoznati čovjek u mirisu cvijeća ili oranju njive tražio načine za izgradnju vlastite prošlosti, činio je to jer je njegov doživljaj sadašnjosti bio prirodan, autentičan. Naravno da čovjek i danas teži prirodnom i autentičnom doživljaju stvarnosti, ali je njegov doživljaj stvarnosti osiromašen digitalizacijom stvarnosti.

A to osiromašenje se javlja u nastojanju da se svaki sadašnji događaj na neki način prvo informatizira ili digitalizira, pa tek onda da se proživi, doživi u svojoj prirodnosti i autentičnosti. Čini se važnijim danas digitalno zabilježiti izlazak sunca nego ga pokušati doživjeti kao osoban i autentičan doživljaj samog sebe, čak i onda kada smo svjesni da ako ga digitalno ne zabilježimo, nećemo možda više nikada biti u situaciji i prilici fotografirati nešto slično.

Stalno nastojanje da se stvarnost doživljava i živi digitalno i informatički, a ne autentično i prirodno nevjerojatno povećava broj uspomena koje se digitalno čuvaju na USB stickovima, hard diskovima, memorijskim karticama, ali paradoksalno smanjuje čovjekove mogućnosti da se uistinu prisjeti svoga osobnog iskustva, svojih osobnih osjećaja dok gleda svu silu digitalnih uspomena.

Naravno, tu i tamo poneka digitalna uspomena na kompjutoru u čovjeku probudi određene osjećaje, ali velika količina osobne prošlosti koju čovjek digitalno čuva u jednom trenutku čovjeka učini neosjetljivim te se gledanje slika pretvori u jedno iskustvo melankolije, tuge, bez obzira o kojim je doživljajima riječ, tako da čovjek gledajući slike vjenčanja, sprovoda, izlaska iz bolnice ima isti osjećaj, a to je da je sve to prošlo i da su svi ti događaji u sebi jednaki.

Ono što digitalizacija stvarnosti stvara od čovjeka jest da prestaje biti sposoban u sebi razlučiti različite osjećaje o događajima iz svoje osobne povijesti, nego se svi ti događaji ponekad spajaju u jednu jednoličnu struju sličica koje prolaze ispred njegovih očiju dok dodiruje tipku na tipkovnici.

Možda uslijed prejake digitalizacije stvarnosti čovjek nastoji povremeno pobjeći u prirodu, potražiti neki prirodni i autentični doživljaj stvarnosti i vlastite sadašnjosti kako bi kroz taj doživljaj mogao graditi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se recimo planinarenja po nekom šumskom putu, nekog izvora vode, vjetra što struji kroz grane drveća.

Uslijed digitalizacije stvarnosti gdje se sve događa u slikama i bilježi u slikama čovjek gubi nekako osjećaj da je on konkretna osoba koja doživljava konkretnu sadašnjost, pa nastoji poput drevnog nepoznatog čovjeka kojemu je sadašnjost bila jedina mogućnost izgradnje vlastite prošlosti, pobjeći ako ništa barem u prirodu daleko od digitalnih slika.

I suvremeni čovjek u jutarnjoj rosi, u dodiru hladne vode, u mirisu cvijeća želi na trenutak pobjeći od digitalne stvarnosti ne bi li autentično doživio svoju sadašnjost, bez slikanja i digitaliziranja, nego direktno i konkretno, jer postaje svjestan da digitalizacija stvarnosti krije opasnost osiromašenja autentičnog doživljavanja vlastite stvarnosti i sadašnjosti u čemu je opet drevni nepoznati čovjek bio nadmoćan postmodernom digitalnom čovjeku.

U Sarajevu, 19. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O intelektualnom proleteru prošlosti

Glavna karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

Kao što modni dizajner diktira trendove odijevanja, tako intelektualni proleter diktira trendove razmišljanja. I jednom i drugom se ne smije oduzeti titula stručnjaka i kritičara, bilo odijevanja, bilo intelektualne klime. Kao što modni dizajner navodno nepogrješivo određuje što i kako trebate obući ovog ljeta tako i intelektualni proleter – navodno – nepogrješivo određuje što je u modi ovoga ljeta što se tiče ideja i misli. Intelektualni proleter je intelektualni modni mačak. Kao što postoje različite vrste modnih dizajnera koji imaju svoje specifične stilove, tako postoje i različite vrste intelektualnih proletera koji diktiraju modne trendove u razmišljanju.

Intelektualni proleter prošlosti ako ga usporedimo s modnim dizajnerom, razmišlja na matrici starih i prevladanih ideja, kao što i modni dizajner dizajnira odjeću na temelju starih modnih izričaja. Karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

U društvenom smislu intelektualni proleter prošlosti uživa određeni ugled kako u društvu tako i u krugu svojih intelektualnih istomišljenika. Ono gdje je osjetljiv jest pojava novih i svježih lica na intelektualnom nebu. Mlada lica koja dolaze i žele se dokazati unaprijed se promatraju kao intelektualni žutokljunci željni slave preko njegovih leđa. Zato ih intelektualni proleter često odbija, kritizira i ne dopušta im da razviju svoj puni intelektualni potencijal. Svojim istomišljenicima koji jednake starosne dobi kao i on sijede u prvim klupama u intelektualnim kružocima objašnjava kako današnji mladi intelektualci nemaju nikakav osjećaj za njegove velebne zasluge za intelektualnu prosvjećenost naroda. Ideje svojih mladih oponenata gleda kao prijetnju i njihove intelektualne ideje kao floskule i gluposti. Intelektualni proleter prošlosti, kao i njegovi istomišljenici, živi u svom zatvorenom svijetu ideja. Nikakvi intelektualni trendovi do njega ne dopiru i ako kojim slučajem dopru do njega, unaprijed ih odbacuje i osuđuje kao nedorasle, nezrele i neozbiljne.

Pod pritiskom novih intelektualnih lica prije ili kasnije intelektualni proleter prošlosti mora promijeniti svoj nastup. Vječno zarobljen u prošlosti, a izazvan od strane mladih nastoji se prilagoditi koliko je to moguće novim trendovima i idejama, ali uvijek zadržava omalovažavajući stav prema mladima, jer su za njega mladi uvijek prijetnja njegovom vječnom vladanju intelektualnim svijetom. I uvijek zadržava većinu svojih ideja i ne mijenja ih nikada. Međutim, svjestan kako će se prije ili kasnije shvatiti da živi na staroj slavi i kako godinama ništa novoga nije unio u svijet intelekta, ljubazno pristupa mladim intelektualnim snagama ne toliko da od njih nešto nauči, nego da povremeno pokrade pokoju njihovu ideju i onda je slavodobitno objavi kao plod vlastitog razmišljanja.

Ali da bi se do toga došlo mora se proći faza indoktrinacije u njegov intelektualni svijet. Jer ako se ne prođe faza indoktrinacije, mogao bi netko od mladih intelektualca shvatiti da njegov stariji kolega ljubazno od njega krade zamisli i ideje predstavljajući ih kao svoje. Ako kojim slučajem neki mladi intelektualac na samom početku shvati o čemu se radi, njega se odmah uklanja s tvrdnjom kako njegov ograničeni intelektualni domet ni blizu nije dorastao jednom narodnom i intelektualnom bardu starog kova. Međutim, ako mladi intelektualac pristane na indoktrinaciju, uskoro će ga se odbaciti i obrisati pod s njim, a intelektualni proleter prošlosti postaje proleter sadašnjosti. Naravno, na pitanje kako je došao na te ideje, intelektualni proleter prošlosti odgovara kako je godinama kritički promišljao stvarnost i kako je došlo vrijeme da nešto o tome napiše. Inače do tad gotovo da ništa nije ni napisao. O njegovom mlađem kolegi ni riječi.

Na taj način stari intelektualni bard navodno izvlači posljednjeg asa iz rukava pun nove intelektualne svježine. Zato se mladi intelektualac ne treba dati indoktrinirati. Ako dopusti, intelektualni proleter prošlosti, koji je odavno trebao završiti svoju karijeru, postaje intelektualni proleter sadašnjosti, koji i nakon nekoliko desetljeća navodno slovi kao intelektualna vertikala i onaj koji diktira što se u intelektualnom smislu mora i treba misliti. I što se više mladi intelektualac dopušta indoktrinirati time sve više i više produžuje vijek trajanja intelektualnom proleteru prošlosti čiji je vijek odavno trebao završiti. I sebi oduzima priliku da barem pokuša postati ozbiljan intelektualac, a ne biti i sam intelektualni proleter prošlosti ili njegova produžena ruka i tako nastavljati vječni krug indoktrinacije, krađe i odbacivanja mladih ljudi. Mlad čovjek ne treba biti intelektualni modni mačak, ta je pozicija već rezervirana za kradljivca njegovih ideja, rada i istraživanja – intelektualnog proletera prošlosti. Treba ga raskrinkati, a ne slijediti.

U Sarajevu, 30. 7. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com