O našima i njihovima

Naši su nevini. Rađaju se nevini i bezgrešni. Naši su mučenici. Naši su sveci. Ako su ikada ubili i počinili zločin, imaju savršeno opravdanje. Opravdani su i ljudski i božanski. I nadnaravno je na strani naših. Dapače, nadnaravno je naše, apsolutno je naše, bog je naš. Njihovi su grešnici i krivci. Rađaju se kao grešnici i kao krivci, a takvi i umiru. Njihovi nemaju nikakvog opravdanja, čak ni za samoobranu. I njihovi imaju svoje nadnaravno, svoje apsolutno, svoga boga, ali to je nekakav zli bog, nekakvo zlo nadnaravno, nekakav zli apsolutni. Njihovi su iskonski i od pamtivijeka pokvareni i zli. Dobar među njihovima je nešto u što naši ne mogu vjerovati i ne vjeruju. I kad čuju svojim ušima i vide svojim očima i dodirnu svojim rukama dobrog i poštenog među njihovima, odmah ga ubiju jer ne mogu vjerovati da je među njihovima bio jedan dobar, da je među njihovima bio jedan koji je bio čovjek. Dok su naši arijevci i uzvišena rasa, njihovi su gamad, stoka i vaši koje treba istrijebiti. Za jednog našeg osvetit ćemo se tisućama i milijunima njihovih. Jer naš je svetac, bezgrešnik, sveti monah koji kada hoda, mete ispred sebe da ne bi zgazio kakvu nevidljivu bubu ili bakteriju. Naš kada hoda, skoro da ne diše da ne bi svojim udahom udahnuo nekog nevidljivog stvora koji bi se nepovratno utopio i poginuo u mreži njegovih dišnih putova. Njihov je već izdaleka krvolok. Gazi na sve strane sve što mu dođe pod tabane. Udiše sve što može i ubija svojim udahom i izdisajem. Njihovog treba odmah ukloniti, uništiti i spaliti. Njihov ne zaslužuje čak niti grob dostojan ljudskog bića jer njihov i kad je mrtav, nije odriješen od svoje krivnje i grešnosti. Njihovog treba spaliti da mu se ne zna ni za grob. Našem treba dignuti monumentalan spomenik. Naš treba ući u sve knjige i udžbenike i romane i narodne pjesme i epove. Naš ne smije biti nikad zakopan, uvijek mora biti živ i ne smije nikada umrijeti. Naš mora živjeti vječno. Njihovom se ne smije znati za grob, o njihovom se ne smije pisati, čitati i govoriti. O njihovom se ne smije čak ni šaputati da nas ne bi progutao mrak. O njihovom se čak ne smije niti šutjeti jer kad šutimo o njihovom, sumnjivi smo zašto šutimo i izloženi smo javnim optužbama kako nismo dovoljno naši. O njihovom smijemo samo što prije ga zaboraviti i ne spominjati ga čak ni nijemo u svojim privatnim mislima. Njihovog ne smijemo ni sanjati jer će nas optužiti da nismo dovoljno naši i da radimo protiv naših i da pravi naš isključivo i uvijek sanja samo naše i nikada njihove. Da ne bude zabune i njihovi njihovih tako misle o nama i našima. I obrnuto, naši naših tako misle o njihovim njihovima. I tako stojimo na dvije strane ponora koji nas beskrajno dijeli. Na našoj strani smo mi. Naši. Na njihovoj strani su njihovi. Oni. Svatko na svojoj strani se kune u svoju ljudskost, čovječnost, plemenitost i dobrotu. I naši i njihovi se kunu u sebe i pozivaju nadnaravno i apsolutno kao svjedoke svoje istine i svoje pravednosti. U ponoru između naših i njihovih puno je kostiju, pepela i neoznačenih grobova. Mrtvi i bez mogućnosti da nešto kažu. I naši i njihovi počivaju zajedno. I jedni i drugi uklonjeni jer su bili njihovi ili su bili naši. Ili su bili naši ili su bili njihovi. Naši i njihovi se kunu u mrtve da neće ostati na našim mrtvima i njihovim mrtvima. Doći će vrijeme kada će svi naši, milom ili silom, postati ili njihovi ili mrtvi, ili će svi njihovi, milom ili silom, postati naši ili mrtvi. I tako se oduvijek naši i njihovi međusobno sukobljavaju dok se ponor između njih puni mrtvima i njihovim tijelima i kostima. Ali naši i njihovi ne daju čak ni njima mira. I njih prebrojavaju na naše i njihove i time računaju kada će doći novi trenutak da se broj naših ili njihovih poveća u masovnim grobnicama i stratištima. Mrtvi su umorni od naših i njihovih. Na početku su glasno progovarali da smo ljudi. Da smo čovjek. Radije bismo bili živi ljudi, nego mrtvi naši ili njihovi mrtvi. I mi smo voljeli život. Kasnije su malo tiše govorili da su oni ljudi. Da su čovjek. Da su željeli živjeti. Sve dok njihov glas nije prešao prvo u šapat i konačno u tišinu. Mrtvi su prestali govoriti da smo ljudi. Da smo čovjek. Htjeli smo živjeti kao ljudi. Kao čovjek. Naši i njihovi preuzeli su od njih glas i govor i umjesto njih prijete jedni drugima: njihovi prijete: Istrebijet ćemo vaše jer su vaši, a naši prijete: Istrijebit ćemo njihove jer su njihovi. Ni mrtvi više ne mogu uvjeriti naše i njihove da smo svi ljudi. Čovjek. Čovječanstvo. Naši i njihovi su božanska kategorija jer i naši i njihovi imaju svoje nadnaravno i svoje apsolutno. Naši i njihovi i mrtve ušutkavaju i ne daju im da progovore kako oni nisu niti naši niti njihovi, nego ljudi, čovjek, čovječanstvo ubijeni jer ih nisu htjeli i mogli prepoznati i vidjeti kao ljude, nego su ih kao krdo i zvijeri označili našima ili njihovima. Lakše je savjesti kada se podsjeća da su bili u pitanju naši ili njihovi i da je učinjeno bilo opravdano, potrebno i korisno. Pokoja savjest se probudi i shvati da tu nisu bili niti naši niti njihovi, nego ljudsko biće, ljudska osoba, čovjek. Ali i takvu savjest i naši i njihovi odmah ušutkaju, marginaliziraju, čak je i osude i prokunu pozivajući naše ili njihovo nadnaravno i apsolutno za svjedoka i suca. I tako se oduvijek naši i njihovi, stojeći na suprotnim stranama beskrajnog ponora mrtvih i njihovih kostiju i tijela koji ih dijeli, opravdavaju i pravdaju kako je ponor opravdan, potreban i koristan, ako ništa drugo, onda da jedni od drugih sakriju mrtve i ubijene koji su žrtvovani na oltaru naših ili njihovih.

U Sarajevu 13. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: milkos

Elementarna metodologija molitve: prispodoba o farizeju i cariniku

O optimalnom molitvenom stavu pred Bogom Isus jednom prilikom reče sljedeće:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče (Isus) zatim ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.` Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.` A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!` Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen(Lk 18,9-14).

U naznačenoj prispodobi ima nešto duboko zbunjujuće. Zar je pobožni farizej ovdje bio nešto pogrešno rekao!? Pa i nije baš. Dobro, mogli bismo mu pokušati nategnuti kakvu krivicu znajući već unaprijed da se njegov stav ne sviđa Gospodinu, ali idući ‘nako detaljno od riječi do riječi, on jednostavno ovdje niti govori niti čini išta loše. Štoviše, on i ne traži prosjački ništa posebno od Boga nego samo zahvaljuje, a zahvalna molitva se u kršćanskoj duhovnosti poslovično uzima kao uzorna. Jednostavno, čovjek se zahvaljuje Bogu na iskazanoj milosti što nije ispao naopako kako mnogi nažalost kroz život ispadnu … i to je sve, ali vidimo nešto ne štima …

S druge strane, kaže li onaj carinik iz posljednje “magareće klupe” nešto posebno dobro? On to čak ni ne pokušava reći. Svjestan je da je zabrljao i jedino mu ostaje da se pouzda u Božje smilovanje. Koja je onda njegova “strateška” prednost pred dičnim farizejom? Realno, to je zbilja teško uvidjeti. Eventualno, možda je farizej ipak zaboravio da nije uvijek i u svemu na visini zadatka. Sigurno se i njemu tu i tamo zna potkrasti kakva bijeda i nepodopština, ali sad opet … zar bi svemogući milosrdni Bog mogao biti takva cjepidlaka!? Sitničavost svakako nije božanska osobina nego u pravilu ljudska. I tako smo opet na samome početku …

Nezaslužena prednost

Ukoliko je grešni carinik već bio u kakvoj prednosti nad pravednim farizejem, to svakako nije bila neka forma zaslužene nego nezaslužene prednosti. Ovdje bi se radi boljeg shvaćanja cijele situacije bilo dobro osvrnuti ponovno na Pannenbergovu tezu o “Isusovom samorazlikovanju od Oca”: “Što se čovjek više razlikuje od Boga, tim zapravo postaje bliži Bogu, kao i istinskoj čovjekovoj biti”! S druge strane, emancipacijski procesi uvijek nekako manje ili više udaljuju čovjeka od vjere, Boga, ali i samog sebe. Baš kao u onoj biblijskoj priči o kuli babilonskoj (Post 11): epohalni građevinski pothvat s ciljem zadivljenja i samog Boga, završava tako što se Bog rasrdio na graditelje, a oni sami usput izgubili i međusobno razumijevanje. Čudna je sudbina snašla emancipiranog čovjeka: s jedne strane, ovladao je brojnim vještinama i znanjima; no, s druge strane, počinje ga nagrizati radikalna samoća. Ne uspijeva prodrijeti više do Boga, pa nerijetko zna povjerovati da Ovaj ni ne postoji. Isto tako, ne uspijeva prodrijeti ni do drugog čovjeka, te počinje sumnjati u ljubav i općenito ljudskost. Ovo se ne tiče samo neke po sebi grešne i prevratničke emancipiranosti, već možda čak i više one sofisticirane i prefinjene. Tako, onaj jedan Amerikanac nedavno na nekoj od društvenih mreža objavi slijedeći status: “Ljudi me pitaju često imam li nekoga, a ja im odgovorim da nemam i da sam sam. Zatim me oni pitaju kako može biti sam jedan tako lijep, pametan, uspješan i simpatičan mladić, a ja im odgovorim da sam prekvalificiran!” Ili također, čitam nedavno rezultate jednog ispitivanja na temu predavača i predavanja. I tako se došlo do saznanja da ljudi najradije slušaju one predavače koji su s jedne strane stručni, pametni i kompetentni, no koji s druge strane znaju pokazati i pokoju nesavršenost: Npr. slučajno im poispadaju papiri, zapnu za stol, izvale neki lapsus i sl. Izgleda da na ljudsku prirodu nužno spada i ta jedna doza nesavršenosti, i nje se očito ne treba bojati, jer ona je zapravo naša prednost i svojevrsni ključ uspjeha. Gospodin i gospođica “Savršeni/a” obično i ne prođu u životu dobro.

Opet ona dvojica…

Ako bi se pokušali smjestiti u onu Isusovu priču s početka, koji bi nam lik više bio sličan? Možda je najbolje da se povežemo sa obojicom, jer mislim da to ponajviše odgovara našoj ljudskoj istini. U svakome od nas egzistira taj nekakav sofisticirani pravednik koji sve zna, sve može, koji se ne ustručava podići glavu ni pred Bogom, ni pred čovjekom. No, ovaj kako reče Isus ne odlazi kući opravdan, vjerojatno stoga što se već sam po sebi dobro pravda i drži. Na kraju krajeva, i sam Isus reče da nije došao zbog pravednih nego zbog grešnika (Mt 9,13). Zato, ukoliko želimo izreći uspješnu i na kraju uslišanu molitvu trebamo pokušati pronaći onog grešnog carinika u sebi. Treba krenuti odonud gdje smo slabi i nemoćni, a ne iz pravca gdje smo snažni i uspješni. Trebamo se sjetiti područja gdje nam najslabije ide; nečeg što smo pokušavali mnogo puta, a nikad nam nije uspjelo; nečeg što nikako ne razumijemo; nečega gdje nam se drugi smiju i govore nam da se pustimo toga; onog područja gdje nas ne slušaju ili ne uzimaju ozbiljno ili opet onog područja kojeg se toliko plašimo da ni ne pokušavamo nešto poduzeti. Farizej može reći: “Bože, ponizno te molim…”, ali Bog će svejedno znati da je to “ponizno” samo pro forme radi, jer farizej u nama može pokušavati biti ponizan, ali ipak nikad neće biti stvarno ponizan. Zato moramo pronaći onog “carinika” u sebi … on je naš vodič do Boga … njegova slabost jest u konačnici naša snaga.

U Sarajevu, 15. 5. 2017.

M. B.

Exit mobile version