Istinske vrijednosti nikad ne progone čovjeka; one čekaju da budu prepoznate!
Istražujući danas nešto, te prikupljajući materijal za novi članak na temu ljudske slobode, slučajno naiđoh na jedan izuzetno dobar članak o životu i djelu Ericha Fromma. Erich Fromm (1900-1980.), američko-njemački psihoanalitičar je po sebi svakako vrlo zvučno ime u svijetu humanističkih znanosti, ali eto, nekako mi je u dosadašnjem radu bilo promaklo da se ozbiljnije pozabavim s njegovim opsežnim djelom… tu i tamo poneki fragment i citat, i ništa više od toga…
Zatim se sjetih da sam na sličan „slučajan“ način pronalazio i druge izuzetne mislioce: Berdjajev, Foucault, Girard, Watts, Pasternaki brojni drugi…Različita imena, različite priče i sudbine, različiti stvaralački opusi… No, o nakraj svega toga ciljam na onaj specifični ljudski i misaoni profil, koji doduše nikada nije bio posebno progonjen, ali isto tako, koji nikada nije bio posebno ni nametan od strane velikih moćnih ideološko-doktrinarnih društvenih mehanizama i poluga vlasti i moći. Suviše fluidna misao da bi ju se nametnulo, opet i suviše eterična da bi ju se zbog nečega posebno progonilo. U tom smislu, spominjemo i onu čuvenu zgodu s Pasternakom i Staljinom: Tamo nekad, u sovjetskoj Rusiji, u jeku staljinističkih čistki, slijepo poslušni režimski pripuzi preporučiše nemilosrdnom vođi da bi trebalo smaknuti i toga buntovnog pisca Borisa Pasternaka. Staljin je tada kažu svojim brundavim lijenim glasom samo procijedio: „Ostavite tog sanjara na miru“ (po drugoj verziji „ludu“)! To svakako ne znači da su sankcije bile u potpunosti mimoišle velikog pisca, ali usprkos svemu tome uspio je na koliko-toliko miran i dostojanstven način proživjeti svoj plodni život do samoga kraja. Uglavnom, veliki diktator u uzvišenom misliocu nije uspio prepoznati za sebe prijetnju, jer ovaj to nije ni bio, premda je u pravilu bio kritičan. No, nije ni svaka kritika ista, jer postoji kritika iz uzvišene ljubavi, a postoji i ona kritika iz prizemne mržnje, zavisti i koristoljublja.
I bez ovog prethodnog, odlika istinskih vrijednosti je da one nikada ne progone čovjeka, nego strpljivo čekaju da budu prepoznate i prihvaćene. To je zapravo stav i plod istinske ljubavi. U Pavlovom „Himnu ljubavi“ između ostaloga se kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva…“ (1 Kor 13,4-5). Dakle, istinske vrijednosti svakako egzistiraju u ritmu prave ljubavi … S jedne strane, one se ne nameću niti bahato hvastaju, ali s druge strane, one su uvijek tu i čekaju, baš kao što ni prava ljubav nikada ne prestaje (r. 8).
Nasuprot ovome, mogli bismo se pitati pa kako onda prolaze sve te nametnute stvari u našemu svijetu i životu, počevši od bjesomučnih reklama što nas svakodnevno šikaniraju potjerom – kako to već jednom Srećko Puntarić saže na tragikomičan način – „kupuj, telefoniraj, zabavljaj se; kupuj, telefoniraj, zabavljaj se…“!? Ajd dobro, reklame su još i općeprihvaćeno iritantne, ali puno je toga što sugerira kako ljudi ponekad uistinu vole biti progonjeni, baš kao što ponekad – u najboljoj maniri pećinskog lovca – vole druge progoniti.
Bilo da voli progoniti ili biti progonjen, i o čemu god se pri tome radilo, čovjek pokazuje da generalno ima velikih problema s poimanjem i prihvaćanjem kako svoje osobne slobode, tako i slobode drugih ljudi. Sigmund Freud reče da većina ljudi ne želi slobodu, jer sloboda znači odgovornost, a većina ljudi se upravo užasava odgovornosti. Zar ne žele slobodu? Pa svakako da žele, ali onu slobodu u kojoj će i za koju će netko drugi preuzeti odgovornost, a to će onda na kraju biti samo nečija tuđa sloboda, a sviju ostalih ropstvo! Svakako da taj sitni, ali bitni detalj nije mogao promaći cjeloživotnom istraživaču ljudske psihe: slobodan je samo onaj tko preuzima odgovornost za svoje djelovanje. Bez toga jednostavno ne ide.
Nadovezujući se na prethodno ujedno zaključujemo za sada: istinske vrijednosti imaju nešto zajedničko sa istinskom ljubavlju, baš kao što ova potonja računa sa istinskom slobodom. Na kraju, čovjeku se čuvati svega onoga što ga progoni, baš kao što mu se čuvati i svega onoga što se pred njim aktivno skriva. Skrivanje je tek izokrenuta potjera, upravo kao što raznorazni čupavi zubati stvorovi u svojim jamama i humkama strpljivo čekaju da ih plijen sam pronađe! I prvom, i drugom nasuprot: za istinu se od davnina govori da je „svugdje oko nas“. Ne očekujte da će vas progoniti i nametat se jer ona poštuje i svoju i vašu slobodu. Ali kad budete uistinu spremni za nju, lako će te je naći i prepoznati!
Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti.
Hermann Hesse je u „Igri staklenih perli“ ( iz 1943.), između ostaloga, izražavao veliku bojazan nad bujajućom „kulturom feljtona“. Pod tim je mislio na društvenu tendenciju gdje su ljudi sve manje čitali ozbiljna knjiška djela, a sve više površne novinske feljtone, te na njima stjecali svoju informiranost, ali i paušalno uvjerenje o stečenom sveznanju i kompetencijama. „Ma nije to tako, fino ti kažem, čit’o ja nekidan u novinama“! Dakle, stjecalo se uvjerenje da su novine relevantni izvor sveznanja te da nema dalje od toga.
Sa internetom su stvari postale još kompleksnije ili bolje rečeno bedastije. Premda je zamišljen kao ultimativni izvor znanja i informacija, neke stvari su u međuvremenu očito otišle u neželjenom, odnosno, bolje rečeno, neočekivanom smjeru. Zapravo, najveća blagodat interneta se pokazala kao njegova „Ahilova peta“. Za razliku od klasičnih novinskih, radijskih i televizijskih medija ovdje ti nitko ne diktira što ćeš i kada gledati, slušati, čitati ili pratiti. Da, Internet je ponudio tu divnu mogućnost da sami biramo ono što nas i kad nas zanima! Stoga bismo mogli reći da problem ustvari i nije u internetu nego u čovjeku koji se na koncu gotovo isključivo odlučio pratiti ono što odgovara njegovim postojećim uvjerenjima, i pri tomu u širokom luku izbjegavati sve ono što ovima proturječi. Dodatno, kod susreta sa informacijama – u skladu s vlastitim uvjerenjima – čovjek olako izgubi bilo kakvu kritičku distancu, i sklon je vjerovati svemu onome što pročita. Uzalud što nema nikakvih relevantnih izvora, a trebalo bi ih biti minimalno tri! Uzalud što se počesto takvi tekstovi, blogovi i „vlogovi“ uglavnom baziraju na „još nepotvrđenim informacijama“ te na „neimenovanim izvorima ili insider-ima“ s neke više instance … Pa, autor kao da nam vrišteći veli: „Ne vjerujte mi ništa, pa zar nije očito da bulaznim, izmišljam i lažem“!? Uzalud, neka istraživanja pokazuju da se čak 90% korisnika interneta ponaša na upravo predočeni način: traže isključivo ono što odgovara njihovim postojećim uvjerenjima i progutat će svaki sadržaj iz te domene, bez obzira kako je i koliko naopako utemeljen, tj. neutemeljen.
„We agree that we desagree“ – Slažemo se da se ne slažemo!
Obično se kaže ono da nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora, međutim, navedena maksima vrijedi samo ukoliko pitalac poznaje barem dio izglednog odgovara. Npr. kako da postavim smisleno pitanje na simpoziju astrofizičara o krajnje egzotičnom Higgsovom bozonu ako pri tome o cijeloj stvari nemam barem neko elementarno znanje? I tu dolazimo onda do eskalacije problema: U susretu s nepoznatim terenom, te u nedostatku pravih pitanja, ljudi će započeti ili cijelu stvar izrugivati i nijekati, ili postavljati besmislena pitanja, ili će početi cijelom sustavu suprotstavljati onu istinu koju jedino poznaju i priznaju. Tako će u naznačenom primjeru stručnjak iz neke druge domene možda biti sklon proglasiti cijelu priču o Higgsovom bozonu besmislenom i neutemeljenom. Neupućen novinar – a koji radi posla mora nešto pitati – možda će izvaliti pred najvećim umovima današnjice: „A znači li to da je gosp. Higgs živio u Americi kad je tako volio bizone“? Dok će teoretičar zavjere biti najsamouvjereniji: „Koga vi ovdje lažete!? Kao da mi ne znamo da vas je ovdje poslala vlada iz sjene, sačinjena od vanzemaljaca reptila, kako bi nas krivo uvjerili da Higgsov bozon daje materiji masu, a mi svi dobro znamo da masa ne postoji jer živimo u Matrixu“!
I što bi onda ugledni stručnjak s dva doktorata i tri magisterija trebao na sve ovo reći? Najvjerojatnije će jednostavno ostati bez teksta!
Otprilike, u prethodnom primjeru se očituje i moja temeljna nakana oko ovoga teksta. I sam sam nerijetko zatečen kako je s nekim ljudima danas gotovo nemoguće raspravljati. Kad te zaspu s još nepotvrđenim informacijama, neimenovanim izvorima, s pitanjima samo nešto da se pita, napose s raznim bizarnim i fantastičnim teorijama ili te jednostavno popljuju sa svim onim što znaš i što jesi … nekako jednostavno se i ne sekiraš previše … kažeš samo sa osmjehom na licu: „Slažemo se da se ne slažemo“!
Istini za volju, sasvim je jasno da se čovjek snalazi puno bolje unutar svoje komunikacijske zajednice nego u nekoj drugoj. No, čini se da danas dolazi do svojevrsnog potpunog raspada. Ne može se voljeti ono što se ne poznaje, a kako već rekosmo, ovaj afinitet danas izostaje. Slijepo slijedeći svoja partikularna uvjerenja i krajnje reducirane istine, čovjek zapada sve dublje u jedan mali svijet iz kojeg više nema izlaska. Provalija je već otvorena … širi se … i sve ju je teže preskočiti …
Neutemeljenost i numinozno
Ljudi su manje-više oduvijek više naginjali ispraznim i neutemeljenim idejama i ideologijama nego što su žudili za strpljivim studioznim stjecanjem znanja i istine, a čak kad ovakvo plemenito htijenje i postoji, vidimo da počesto opstaje i ona nemogućnost priznanja o vlastitom neznanju unutar nekog područja, premda smo na nekim drugim područjima možda uistinu i kompetentni.
No, ovdje nas zanima što neutemeljenost čini tako privlačnom i izazovnom u očima čovjeka? Zašto joj čovjek tako lako daje svoje povjerenje, pa čak nerijetko povjerava i sam život? Može zvučati iznenađujuće, ali neutemeljenost je božanska osobina! Ta Bog je zadnji neutemeljeni temelj cjelokupne stvarnosti, jer da treba neki temelj, onda bi toga morali prekrižiti kao pretendenta na božansko mjesto, te opet tražiti Onoga koji je bez temelja.
Još od prvih stranica biblije se jasno ističe kako područje božanskog za čovjeka predstavlja područje tragičnog. Ono, biti kao Bog se za čovjeka pokazuje praiskonskim izazovom, ali izazovom koji vodi u propast. I tako u skladu s naznačenom problematikom, neutemeljeni čovjek nema druge sličnosti s Bogom osim što je neutemeljen. Međutim, čovjek je po svojoj prirodi određen za utemeljenost. Ako nemamo tla pod nogama, jednostavno propadamo! Zanimljivo je da je upravo gubitak tla pod sobom jedan od dva primordijalna urođena ljudska straha. Drugi je strah od bučnih i neugodnih zvukova. Dakle, sa ova dva straha se rađamo, a svi drugi su naučeni kroz život i odrastanje!
Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti. S tim, ovdje obično treba
proći nešto vremena da bi se počelo propadati, no i sama propast zato duže traje …
Rekao bih da kod svakog od nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.
Nedavno sam na netu, a možda i vi već, upratio zgodnu, zapravo tragikomičnu definiciju budale: “Vidiš istinu, znaš istinu, osjećaš istinu, ali opet vjeruješ u laž”. Iz reakcija sam primijetio da se ljudi obično slatko nasmiju kad ovo čuju, i ono nekako, kao da se osjećaju poprilično familijarno s navedenom istinom. Zar smo svi budale? Rekao bih, svakako nismo, ali dodao bih i to da kod sviju nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.
Počevši od 19. st. na ovamo, istraživanja čovjekove psihe i svijesti dovodili su uvijek do sve više informacija, kao i do sve dublje spoznaje o složenosti ljudskog bića i osobnosti. Tako se govorilo uvijek o sve više razina svijesti, o sve većem broju obrambenih mehanizama itd. Slično tome, u 20. stoljeću se počelo govoriti i višestrukiminteligencijama kod čovjeka. Nemamo samo onu uobičajenu racionalnu, nego i emocionalnu, duhovnu, prostornu, glazbenu, sportsku itd. Iz potonjeg istraživanja proizlazi da je sasvim normalno ukoliko smo na nekim područjima veoma pametni, a na drugima to baš i nismo. Štoviše, uz jednu genijalnost obično pouzdano ide i barem jedna ludorija težeg kalibra.
Kako već rekosmo, svi mi imamo to barem jedno područje gdje se oglušujemo o validne argumente i djelujemo poprilično slijepo. Takav sam na primjer ja s pušenjem. Znam da mi škodi, vidim da mi škodi, osjećam da mi škodi, štoviše, potpuno jasno znam da mi pod određenim okolnostima pušenje čak može doći glave, ali ja opet pušim.
Dakle, u pozadini naših ponašanja neka htijenja su toliko snažna da nikakva razumska argumentacija ne može da ih destabilizira… ili ipak može? Poslije tko zna koliko liječničkih, prijateljskih i obiteljskih savjeta o prestanku pušenja, mislim da sam barem malo smekšao po ovom pitanju. Prije bih odmah ljutito navalio s kontra argumentina: “Pušenje ima i pozitivnih zdravstvenih učinaka … Hitler je bio prvi veliki pokretač antipušačkih kampanja na državnoj razini… Zašto ne zabrane alkohol, kad on provjereno više ubija od cigareta, a o njegovim sociopatskim učincima na čovjekovo ponašanje da i ne govorimo… itd., itd.”! Kako rekoh, još uvijek sam strastveni pušač, ali barem savjete o prestanku ne smatram više neprijateljskima. Tko zna, možda još jedno godinu dvije i stotinjak prijateljskih – jedno te istih – savjeta, i prestat ću skroz.
Pri tome se ne rugam samom sebi, nego izgleda da to jednostavno tako ide s glupošću. Volja je poput čvrste hridi, a razumski argumenti su poput mekanih morskih valova. Isprva se čini kako valovi nemaju šanse protiv te velike kliske kamene gromade, ali malo pomalo… hrid će doduše tu i dalje ostati, ali valovi će je s vremenom preoblikovati.
Strpljenje prije svega
Kako rekosmo, svi mi imao u sebi i pameti i gluposti, no problem je što je to od čovjeka do čovjeka različito posloženo i raspoređeno i onda se stalno događa da pamet jednog udara na glupost drugog, ali naravno i obratno: jer i onaj drugi je ponegdje pametan, kao što ovaj prvi nije. I što nam onda u tom smislu ostaje? Pa izgledno upornost i strpljenje, reklo bi se upravo one vrline koje se na Zapadu danas i ne njeguju puno, tj. barem ne na duže staze. Odnosno, na Zapadu se danas može govoriti o sveprisutnoj kulturikvartala: Ukoliko u periodu od tri mjeseca profit ne poraste ili se ne riješi neki problem u relaciji ili vezi, bit će otpuštenih, i tamo i vamo!
Istini za volju, u nekim životnim područjima se i mora tako hitro djelovati, međutim, puno je toga pod nebom što zahtjeva godine za kvalitetne promjene. A u socijalnom kontekstu i znatno više od toga, jer npr. osnovna vremenska jedinica promjene mentaliteta jednog naroda je 50 godina! I to opet, ovdje se ne govori o potpunoj ili opsežnoj promjeni mentaliteta nego tek o izvjesnoj korekciji. Reklo bi se puno… netko jednostavno ne želi toliko čekati (ako govorimo o našim kolektivnim političkim ludorijama danas…) i ima potpuno pravo da ne čeka, premda je ipak plemenitije ulagati sebe za bolje sutra (tko smije i želi).
Ne ulazeći u detalje ičijeg života, kao ni u slobodu osobnih odluka, ovo je bio samo mali poticaj da se ne libimo biti uporni u dobrim savjetima i svjedočenjima. Tuđe odbijanje i poricanje nas ne smije razočarati i razoružati, jer kako već rekosmo, to jednostavno tako ide. Neće puno pomoći ako budeš jedan jedini usamljeni val promjene, zato budi more promjene!
Nekako smo se razboljeli i postali imuni na čuđenje. Kao u medicinskom kontekstu kada neka bolest razvije otpornost na neki lijek, tako smo i mi nekako razvili otpornost na čuđenje misleći da je to bolest od koje se trebamo liječiti.
Postoji puno razloga zbog čega je čovjek nezadovoljan sobom, u današnjem svijetu „savršenih lica i tijela“ čovjek ne može biti ništa drugo nego povremeno frustriran što ne spada u onu „izabranu“ kategoriju „savršenih lica i tijela“ – koliko god se trudio dostići ih. Uzimamo sebe zdravo za gotovo. Smatramo da sve što jesmo kao ljudi da nam pripada. Nesretni smo ako nismo u vrhu „najljepših, najsavršenijih, najboljih“. Ovaj dodatak bilo kojoj riječi kojom sebe želimo opisati, ova tri na oko beznačajna slova, ovaj „naj“ ako ne stoji uz naš opis, uzrok je našeg nezadovoljstva samima sobom. Naviknuti smo misliti da moramo biti „naj“ jer ako nismo onda nešto nam fali; nešto nije u redu s nama. Odbijamo biti nesavršeni, odbijamo izbaciti „naj“ iz našeg shvaćanja samih sebe, odbijamo biti „samo“ lijepi, dobri i bolji.
Teško je navesti sve razloge zbog čega želimo i moramo biti „naj“. Svatko može navesti puno razloga. Društvo, očekivanja, javnost, prijatelji, obitelj. I mi sami na kraju sebi postavljamo „naj“ kao apsolutni zahtjev koji moramo ispuniti. Među tolikim razlozima zbog kojih ne želimo biti „samo“ lijepi nego „naj“-ljepši postoji i odsutnost i gubitak čuđenja nad onim što pojedinačno jesmo kao osobe. Više se ne čudimo svojim prstima koji su kadri napraviti nevjerojatna umjetnička djela, izgraditi mostove, podići gradove. Gledamo ih kao nedostatke ukoliko nisu savršenog izgleda, ukoliko nisu „naj“-savršeniji prsti. Više se ne čudimo svojim očima koje vide nevjerojatne stvari, gledamo ih kao nedostatak ukoliko nisu „naj“- plavlje oči na svijetu. Više se ne čudimo svojim ušima koje slušaju nevjerojatne zvukove i melodije i slušajući stvaraju nove još ljepše i uzvišenije. Gledamo ih kao nedostatak ako ih smatramo prevelikima, premalima, klempavima, previše blizu glavi, nesimetrične u odnosu na lice ili nos. Više se ne čudimo svojim nogama kojima ostvarujemo nevjerojatne uspjehe u sportu, gledamo ih kao nedostatak ako nisu „naj“-duže, ako su kratke, krive, nejednake… Više se ne čudimo svojim dlanovima koji su nevjerojatno snažni kada dodirnu ili pružaju ljubav, pomoć i zaštitu. Gledamo ih kao nedostatak ako su grubi, hrapavi, znojni, ispucani.
A što tek s našim srcem, našim umom, našom nutrinom? I njima smo se malo pomalo prestali čuditi. Ne čudimo se više srcu koje je kadro toliko trpjeti, ljubiti, podnositi i voljeti. Gledamo ga kao nedostatak ako je prošireno, potrošeno, suženo, pretrpjelo nekoliko udara, puno fizičkih rana. Ne čudimo se više svome umu, toj jedinstvenoj pojavi u cijeloj povijesti svijeta, koji misli, promišlja, od kojega dolaze tolike velike ideje, zamisli, umjetnička i književna djela. Gledamo ga kao nedostatak, kao mozak koji je mogao biti bolji, snažniji, s puno više živaca i s manje bolesti i pretrpljenih moždanih udara. Izgubili smo sposobnost čuđenja nad vlastitim tijelom i dušom, zato i želimo, i moramo biti isključivo „naj“ u svemu, jer smo zaboravili da već samim time što postojimo mi već jesmo „naj“ od svega onoga što je Bog odlučio stvoriti.
Čuditi se samom sebi ne znači biti čudak, uvrnuti luđak koji živi u svom svijetu bez osjećaja za stvarnost izvan sebe, nego znači ne shvaćati sebe zdravo za gotovo kao da sve što jesam meni pripada prema nekom pravu kojega mi nitko ne može oduzeti. Čuditi se samom sebi znači shvatiti koliko sam krhak, prolazan i nemoćan, koliko sam zapravo „čudesno“ nesavršen, ali iako nesavršen opet sam „naj“ od svega. Čuditi se samom sebi ne znači biti narcisoidan i diviti se ljepoti svojih noktiju, prstiju, očiju i tijela, nego uvijek sebe iznova vidjeti kao jedinstveni i neponovljivi projekt Božje ljubavi i dobrote. Čuditi se samom sebi želi reći kako u ljudskoj povijesti nikada nije i nikada neće postojati osobe kao što sam ja i ti, jer smo izvorna i unikatna dijela našega Stvoritelja.
Često puta sebe ne promatramo čuđenjem nad onim što jesmo, nego monotonijom jer mislimo da smo svi isti i nezadovoljstvom jer nismo kako o sebi mislimo „naj“ nešto. Potrebno nam je to čuđenje o samima sebi, o nevjerojatnosti našega izgleda, našega tijela, naših organa, naše nutrine, naše jedinstvenosti i neponovljivosti. Je li moguće za neke od nas u svijetu gdje se svi borimo biti „naj“ čuditi se našim nesavršenim rukama, nogama, očima, ušima i tijelima, ili smo odavno odustali i prestali se čuditi nad našom vlastitom neobičnošću?
Nekako smo se razboljeli i postali imuni na čuđenje. Kao u medicinskom kontekstu kada neka bolest razvije otpornost na neki lijek, tako smo i mi nekako razvili otpornost na čuđenje misleći da je to bolest od koje se trebamo liječiti. A nije tako. Čuđenje je lijek, lijek našim nezadovoljstvima samima sobom, lijek koji više skoro da ne koristimo vjerujući da mu je istekao rok trajanja i da postoje daleko noviji i napredniji lijekovi koji nam trebaju pomoći da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo. Sljedeći pogled na vlastite ruke, oči i lice može biti pogled čuđenja i početak jednog novog shvaćanja samog sebe vlastite jedinstvenosti i neponovljivosti i shvaćanja kako ne moram biti „naj“ da bih bio čudesno Božje stvorenje.
Izvorno sam planirao ovaj tekst nazvati „Kako je počeo sudnji dan na mom planetu“. Čak sam bio i započeo taj tekst zlokobnom primjedbom: “Sudnji dan na mom planetu je počeo jednog lijepog dana kad je sve bilo u redu, a zapravo ništa nije bilo u redu”… No, znajući kako se neki ljudi lako uspaniče u susretu s takvim maštovitim pjesničko-proročkim konstruktima, odlučih se ipak za jedan više intelektualno-analitički pristup.
U čemu je ovdje problem? Zlo i bezakonje po sebi nikad nisu samodostatni. Oni mogu opstati isključivo u parazitskom oslanjanju na zakon i dobro. Tu i dolazimo do onog klasičnog „mudrog“ lopova iz naslova. On je znao kako se u društvu ne smije dogoditi to da svi postanu lopovi, jer u tom slučaju ne samo da bi propalo društvo nego bi i sam lopovluk bio ugrožen. Kad bi svi krali, prvo što bi se dogodilo bilo bi to da se više nema što ukrasti, jer proizvođača više ne bi bilo nego samo lopova. Kao drugo, ako bi u takvom kaotičnom scenariju netko nešto i uspio ukrasti, uskoro bi neminovno ostao bez toga, jer strašno bi teško bilo zadržati vrijednu stvar u društvu sačinjenom od lopova. Stoga je mudri lopov itekako brinuo za održanje postojećeg proizvodnog poretka. Neprestano je oko sebe govorio o zlu lopovluka i počesto vikao ono: „Držite lopova“. Nesumnjivo je znao da je pravedni društveni poredak ugrožen, jer on ga je osobno ugrožavao.
No, put bezakonja je riskantan. Ne samo zato što vas mogu uhvatiti, nego i stoga što će te na tom putu s vremenom vjerojatno zaboraviti što je to uistinu dobro, a što je zlo. Postupno se šireći i nagrizajući moralnu svijest društva doći će do onog lamekovskog (po biblijskom Lameku) obrata gdje zlo postaje dobro, a dobro zlo. Upravo do onoga što se događa s današnjim lopovima. Hrabro pozivaju da im se pridružite. Čak dijele i svojevrsne antimoralne savjete i opomene: „Tko ti je kriv kad se ne znaš snaći“! Jer da, lopovluk se danas kod nas više i ne zove lopovlukom nego snalaženjem. „Snaš’o se čovjek fino … zbrin’o i sebe i svoje … baš uzoran prijatelj, otac i suprug…“.
I ne samo lopov…
Slična dinamika danas snalazi i sve druge oblike društvenog bezakonja ili barem nemorala. Klasični bludnik je usprkos svojoj neutaživoj pohoti znao da se monogamni poredak mora očuvati pod svaku cijenu, jer samo je on garantirao optimalno rađanje i odgajanje djece. Osim toga, vjernost jednom partneru po sebi predstavlja i najbolju moguću prevenciju protiv spolno prenosivih zaraza i bolesti – priznat će to i najsvjetovnije orijentiran liječnik. Zato je klasični bludnik neprestanice moralizirao o čistoći i nevinosti… reklo bi se neusporedivo više od neke istinski moralne osobe. Neko će reći: hipokrizija! Da, to jeste hipokrizija, ali moguće i društveno nužna hipokrizija. Ovako – u protivnom – smo došli do točke istine koja po sebi jeste oslobađajuća, ali koja također ima moć stresti temelje društvenog poretka te cijelo društvo uvući u strahovite apokaliptičke tokove.
I tako dalje… još od biblijskog Šaula vladari i kraljevi su voljeli petljati s tamnom stranom misticizma. No, i pored toga, svi su oni znali barem povremeno podati hvalu Gospodinu, a i brinuli su se da narod ne krene – njihovim – lošim putem, jer to bi bio put u kaos. Današnji zapadni vladari to sve više zaboravljaju… istini za volju, vjernicima još nije zabranjeno vjerovati, no isti su poklopljeni društvenom stigmom nazadnjaštva, homofobije i reakcionarnosti. Prednost i nesebična društvena podrška su sada u rukama nekih poprilično opskurnih tipova.
A tako je nekako i u svim ostalim područjima: nasilnici pozivaju na nasilje, rigidni kritičari na sveopću kritiku… sve manje ljudi brine o osjetljivoj strukturi društva. Naprotiv, navalili su ga potkopavati kao krtice.
Tiha točka apokaliptičke diferencijacije
Što će dalje biti s društvom, teško je točno reći, no sigurno je da se nešto bremenito osjeća u zraku. Hoće li društvo biti suočeno s naglim i iznenadnim padom? Nešto poput onoga pauka iz priče, koji je jednog dana zaboravio čemu služi ona vertikalna nit koja je naoko bespotrebno stršala iz gotovo savršene mreže. Znao je da ju je on nekad razvukao, ali zašto, više nije imao pojma. U jednom trenutku odlučio ju je presjeći, i tad se sve survalo. Naime, bijaše to nit koja je cijelu mrežu držala okačenu za plafon.
No, možda apokaliptički scenarij i ne mora nužno uključivati jedan takav fatalan slijed događaja. Možda će sve završiti i nekom mirnom diferencijacijom, u smislu teorije dogovoraRomana Guardinija. Nakon cjelopovijesne isprepletenosti i međusobne nerazlučivosti, možda će dobro i zlo jednog dana jednostavno shvatiti da definitivno nisu jedno za drugo. „O kako je strašno ovo Zlo, primijeti Dobro… o kako je neizdrživo ovo Dobro, zaključi Zlo“.
Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?
Čovjek danas ne živi u svijetu kao cjelini. Svijet više nije smislena cjelina, prostor koji ima određene dimenzije. Svijet je danas raspadnuta cjelina ili fragmentirani prostor. Živimo parafrazirajući filozofa Alasdaira MacInterya u „dobu fragmentacije“ cjelokupnog života, svijeta i mišljenja. Kako veli MacIntyre, sa nostalgijom bacamo pogled u prošlost i one njezine trenutke kada je sve bilo neka cjelina, imalo neku svrhu i neki smisao baš zato što nije bilo „polomljeno“ na bezbroj fragmenata. Danas prema MacIntyreu svaki fragment života, mišljenja postaje cjelina za sebe, a čovjek nenaviknut na takvo stanje se sve teže snalazi u aktualnom svijetu i pripadajućem načinu života.
Iako će se o tome uvijek raspravljati, čovjek je u bitnom određen i kao biće trajanja, kako to opisuje zgodan izraz filozofa Henria Bergsona. Trajati znači biti cjelina, osjećati se kao čovjek koji ima trajan identitet utemeljen oko jedne temeljne točke, iz koje se onda živi i na koju se čovjek vraća onda kada je njegovo trajanje, odnosno, kada je on kao cjelina u krizi. Trajanje također ostavlja čovjeku prostor da razmišlja o svojoj budućnosti. Trajanje nije ništa drugo doli osjećaj kako čovjekova prošlost, sadašnjost, budućnost čine jednu neprekinutu cjelinu koju možemo nazvati čovjekovim identitetom.
Čovjekov identitet danas živi između želje za trajanjem, osjećajem da je on ili ona jedna i cjelovita osoba u svim razdobljima svoga života te iskustva fragmentacije. Fragmentacija je neodređen osjećaj koji tu i tamo čovjeka zahvati i uplaši. To je trenutak kada čovjek osjeća kao da nema trajanja, kao da nije cjelina, nego je „razlomljen“ na nekoliko fragmenata, gdje svaki fragment za sebe vuče na svoju stranu želeći zadržati monopol nad čovjekom.
Fragmentacija čovjekova identiteta se može primijetiti na barem – zasad – dva iskustva koje svatko od nas – na ovaj ili onaj način – proživi tijekom života. To je iskustvo „velikih odluka“, a to su odluke koje će u velikoj mjeri odrediti čovjekov život, poput izbora zvanja, fakulteta, bračnog partnera, mjesta života… Pred „velikim odlukama“ čovjek se već unaprijed pita što će biti s njim, hoće li biti sretan i ispunjen onim što izabire. Hoće li mjesto koje je odabrao za život biti ono trajno mjesto života, hoće li moći biti i suprug/supruga, otac/majka, i poslovni čovjek/žena? Već ova pitanja ponekad čovjeku naznačuju fragmentaciju njegovog identiteta. Kada čovjek razmišlja o ovim stvarima ponekad ga zahvati i misao kako bi bilo idealno da bude cjelina: i dobar liječnik, i dobar suprug i dobar otac, da živi u zdravoj i sretnoj okolini, i ta misao pokazuje kako čovjek prije svega ne želi biti fragmentiran, nego želi trajati kao cjelina. Ovo je prvo iskustvo i to je iskustvo određenog egzistencijalnog straha od fragmentacije. Strah da će se čovjekov identitet „razlomiti“.
Drugo iskustvo „velikih odluka“ nastaje nakon što čovjek konačno odluči i izabere svoj životni usud, poziv, poslanje, mjesto života, bračnog partnera, a to se iskustvo uobličuje u pitanje: Jesam li izabrao/la ono što sam želio, je li to ono što sam htio zaista i želim li to nastaviti biti kroz cijeli svoj život? Ovo pitanje je pitanje trajanja, čovjekove želje da njegova prošlost, sadašnjost i budućnost budu spojene u onom osjećaju kako je sve što napravio dosad od samog početka i ono što se treba dogoditi bilo ispravan izbor.
Ovo je s jedne strane iskustvo nade kada čovjek ako ništa osjeća zadovoljstvo i ispunjenost jer shvaća da je sada u fazi života kada su „velike odluke“ donesene i one će trajati; time će i sam čovjek trajati zajedno s njima kao cjelina. S druge strane ovo je i iskustvo nesigurnosti ukoliko se čovjek stalno pita je li to ono što je htio?
Iskustvo nesigurnosti je iskustvo fragmentacije, čovjekove „razlomljenosti“ na različite identitete koji žele imati monopol nad njim. To iskustvo nesigurnosti se isto uobličuje u pitanja poput: trebam li se posvetiti karijeri, obitelji, znanosti, kome trebam dati prednost?
Čovjek živi u trajnoj napetosti između fragmentacije koja nije samo moguća nego se čovjeku i stvarno događa tijekom života i trajanja kao želje da bude jedna jedinstvena cjelina kroz cijeli svoj život i prije i nakon „velikih odluka“. Biti čovjekom donekle znači biti i živjeti istovremeno u nadi i nesigurnosti „velikih odluka“, svjestan vlastite unutarnje napetosti između trajanja i fragmentacije.
Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!
C. G. Jung je smatrao da je izuzetno lijepa žena izvor užasa, dok su sve lijepe žene uglavnom veliko razočarenje. Pri tomu je svakako važno naglasiti da Jung nije bio neki šmokljan koji ne bi mogao osvojiti lijepu ženu, pa eto, koji bi onda iz očaja morao siktati i svašta izmišljati. Naprotiv: imućan, slavan, stasit, naočit, briljantno pametan i karizmatičan, na glasu kao neobuzdan ljubavnik … vjerojatno je znao o čemu i zašto priča u naznačenom kontekstu.
Nadalje, poslovično se kaže da je breza od strane pjesnika najopjevanije drvo, premda po svojim kaloričnim i mehaničkim svojstvima nije niti blizu orahu, hrastu i javoru. No, ima – vidimo – nešto posebno u toj bijeloj kori koja od poslovično beskorisnog drveta čini predmet umjetničkog udivljenja.
Lijepo svakako ne znači nužno i beskorisno. Tako, dijamanti su prekrasni, a uz to imaju i izvrsna mehanička svojstva. Međutim, veoma su rijetki i nepristupačni što ih u konačnici čini vrlo opasnom robom zbog koje se u svijetu još uvijek prolijeva previše znoja, suza i krvi.
Već smo nekada pisali o tome kako neki procjenjivači umjetnina Da VincijevuMona Lisu ne procjenjuju samo kao najskuplju umjetninu, nego uopće i kao najskuplju stvar na svijetu. Pri tome su neki od njih rekli da je Mona Lisa jednostavno neprocjenjiva, dok drugi njezinu cijenu definiraju kao jedinicu sa osamdeset nula – dolara, što je znatno više od sveg postojećeg novca na svijetu. Recimo da su se ovi vjerojatno malo i suviše zanijeli, no, da se ova slika stavi na prodaju nema nikakve sumnje da neki arapski princ ili ruski oligarh ne bi bio spreman izbrojati i više milijardi američkih dolara kako bi se baš on i samo on domogao najslavnije umjetnine na svijetu. U svakom slučaju, reklo bi se i previše novca za komad starog platna koje je Da Vinci usput rečeno naslikao preko volje.
Breza: prelijepo i ne baš pretjerano korisno drvo.
Ovdje cijelo vrijeme zapravo govorimo o nekoj vrsti univerzalne pravde koja svemu živom i neživom na kraju daje podjednake šanse. Korisno je vrijedno već zato što je korisno, kao što je pristupačno vrijedno samim tim što je pristupačno, no zato ono manje korisno, daleko, nepristupačno ili opasno na svojoj strani ima privlačnu snagu. Također, moglo bi se reći da je ono korisno i pristupačno po sebi predmet zanimanja razuma, dok je ono drugo u domeni srca, to jest osjećaja. S obzirom da je čovjek – barem za sada – više biće osjećaja nego razuma, tako i ono drugo nabrojano izgledno uživa veću vrijednost i pozornost u ljudskim očima. Baš nešto otprilike kako pred kraj filma „Legenda o jeseni“ savjesni i čestiti Samuel Ludlow reče svome pustopašnom bratu Tristanu: „Prekršio si sve zakone: i Božje i ljudske, a ipak su svi tebe voljeli“!
Kad je pravedno neka onda stvarno bude pravedno
Na navedenoj datosti univerzalne pravde koja je uslijed dominacije logike srca izgledno postala neugodna datost, nekako se utemeljila i sva ljudska kultura, uključujući tu čak i znanost. Naime, kaže se kako danas izgledno znamo više o dalekom kozmosu nego o nama puno bližim oceanima i morima. Ili kako smo o tomu već nedavno pisali, dok se veliki matematičari isključivo zanimaju za visoku matematiku, Tesla je rekao da dosezanje svih tajni prirode stoji u uskoj vezi s potpunim razumijevanjem sasvim jednostavnih prirodnih brojeva 3, 6 i 9. Ili tomu slično, ljudi danas vjerojatno više znaju o egzotičnim mineralima iz dubine podzemlja nego o sasvim jednostavnoj i sveprisutnoj vodi od koje su i sami većinski satkani. Možda su u tom smislu čudesna istraživanja vode od strane Viktora Schaubergera i suviše legendarna ili barem dobrano izmanipulirana od strane alternativne zajednice. Međutim, nedavna njemačka istraživanja o memorijskim sposobnostima vode pokazuju da se o vodi još kudikamo ima što naučiti te da je ona u svakom slučaju jedinstven i zbilja čudesan medij.
Pravi odgovori su izgleda znatno bliže nego što se čini na prvi pogled …
Uglavnom, da ne dužimo, ovdje želimo podcrtati ono da je univerzalna pravda najvjerojatnije svima dala podjednake šanse, a na ovu šansu u konačnici spada i to da znamo za nju i njezine zakonitosti. Jednostavno, čini se da su nam neke stvari lijepe i privlačne upravo zbog toga što uglavnom i nisu ništa više od toga, baš kao što one korisne i pristupačne stvari ne trebaju posebne privlačnosti, upravo stoga jer su već po sebi vrijedne i korisne. Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!
Svijet u kojem se krećemo često nudi samo nasmiješena i sretna lica. Čovjek ima dojam da živi u jednoj vrsti sretne utopije koja nikada neće nestati i to mu ulijeva određenu sigurnost, optimizam. Živimo u svijetu uklonjene smrti i uklonjene starosti iz javnog života. Starost više nije prihvatljiva, a smrt više nije misteriozna. I starost i smrt postali su ekonomski pokazatelji. Prestali su biti bitni i sastavni dio ljudskog života. Govoriti o starosti danas znači govoriti o ekonomskoj nesposobnosti čovjeka da proizvodi. Govoriti o smrti znači govoriti o ekonomskom riziku za proizvodnju i potrošnju.
Starost i smrt gube svoju osobnu dimenziju i smještaju se na margine ne samo u figurativnom nego i doslovnom smislu. Iako su možda starački domovi ili bolnice u samom središtu grada, izvan njih se ne primjećuje nikoga. Unutar zidova se odvija sva drama, tragedija, i katastrofa ljudskog starenja, bolesti i umiranja. Jedna od sastavnica starenja i smrti je ljudska žalost. Ta žalost može biti zbog propuštenih životnih prilika u mladosti i u životu koje se u starosti ne mogu ponovo dobiti. Žalost može biti i zbog bolesti, trenutak kada čovjek spozna i bude mu rečeno da mu preostaje nekoliko mjeseci života. Tada počinje grozničava borba sa traženjem smisla i svrhe vlastitog života i postojanja. I na kraju, žalost može biti zbog smrti, gubitka drage i voljene osobe, oca, majke, djeteta, bliskog prijatelja.
Sprovod je specifično iskustvo svih triju sastavnica, i starosti, i bolesti i smrti. To znači da je sprovod i specifično iskustvo žalosti. Međutim, čak i ta prirodna žalost za voljenom osobom nekako je zatvorena unutar zidova groblja. Ona ne smije izaći izvan tih zidova. Zidovi groblja su granica unutar koje se smije žaliti. Izvan tih zidova žalost iako možda i postoji nije prihvatljiva, a nekad nije ni dopuštena i smatra ju se slabošću.
Nesvjestan zidova bolnica, staračkih domova i groblja, čovjek je danas unutar vlastite nutrine postavio zidove svojoj žalosti koji su djelomično proizašli zbog fizičkih zidova koji su od njega sakrili i skrivaju bitnu sastavnicu njegova života, njegovu buduću starost, bolest, samoću, patnju i umiranje. Postavivši zidove svojoj vlastitoj nutrini, čovjek je postavio i zidove svojoj vlastitoj žalosti. U svijetu u kojem živi u kojem se kreće nije mu dopušteno žaliti, napose nije mu dopušteno žaliti dugo vremena. U svijetu među ljudima s kojima živi njegova žalost ima određen rok trajanja.
Njegova žalost za ocem, majkom, suprugom, prijateljem ne smije biti trajna i vidljiva. Čovjek se mora stidljivo skrivati unutar svoja četiri zida, tamo gdje ga nitko ne vidi. Unutar svoja četiri zida konačno može pustiti da iz njegove nutrine poput bujice koja sve nosi provali sav bol, patnja, tjeskoba. Ali iz njegove nutrine zajedno s bolju i patnjom često provaljuje i bijes i nervoza zbog društva koje mu ne dopušta da bude žalostan i da žali za onim koga je izgubio.
Ako bi javno pokazivao žalost i plakao i pri tom govorio da je razlog njegove žalosti starost, bolest i smrt njemu drage i voljene osobe, vjerojatno bi bio nazvan diskriminatorom jer diskriminira radosni i sretni svijet, radosne i sretne ljude svojom žalošću i plačem. Jer ih podsjeća na ono što se skriva unutar zidova bolnica, staračkih domova i groblja.
Čovjeku je danas zabranjeno biti žalostan, nije mu dopušteno plakati kad nekoga izgubi, kada mu netko drag zauvijek ode. Čak i u najtežim trenutcima žalosti, u trenutku kada se lijes voljene osobe spušta da nepovratno bude zatrpan prljavom i mokrom zemljom, i tad njegova žalost ne dolazi do izražaja jer lijekovi pomažu da žalost, bolest, starost i smrt izgledaju nestvarni i kada se ujutro probudi da ima osjećaj da je sve to bio samo ružan san.
Živimo u neobičnom i pomalo čudnom svijetu. Vijesti nas svakodnevno podsjećaju da je žalost, bolest, smrt, starost sastavni dio našeg života kako to vidimo tamo gdje se bezumno ratuje i ubija. Međutim, u isto vrijeme nas to ne dotiče, ne osjećamo to kao nešto što bi nam trebalo pripadati ili što će nas, ako ništa na osobnoj razini, prije ili kasnije dostići.
Paradoks tolike tragičnosti i mučnosti ljudskog života s jedne strane kroz bolest, starost i smrt i prividne vječnosti i mladosti s druge strane, djelomično leži u tome što smo jednostavno odustali i prestali žaliti i što žalost odbijamo od sebe kao slabost, tragediju i katastrofu nesvjesni da biti čovjek, bez obzira željeli mi to prihvatiti ili ne, znači biti i žalosno biće – homo dolorosus.
Jer čovjeku nije dopušteno biti žalostan u onoj mjeri koliko je potrebno da bi čovjek žalost iskusio u svoj njezinoj tajnosti, tragičnosti. Zbog toga se čovjek boji žalosti, od nje bježi i od nje se sklanja nastojeći žaliti prema društveno „propisanoj i dopuštenoj mjeri“. A ta propisana mjera se sklanja iza zidova staračkih domova, bolnica i groblja postavljajući pri tome i samom čovjeku nepremostiv zid unutar njega samoga. Zato čovjek nosi ponekad masku smijeha, masku sreće, masku radosti, dok iznutra živi u strahu i anksioznosti hoće li negdje putem dok ide na posao, u trgovinu, u shopping sresti neko žalosno lice, ugledati starački dom, bolnicu ili ne daj bože mrtvačka kola.
Čovjek kao da živi ponekad u histeričnom strahu od žalosti koja bi ga mogla pogoditi. I zato mu gode zidovi staračkih domova, bolnica i groblja sve do onog trenutka dok se ne nađe unutar jednog od tih zidova. I tada počinje tragedija njegova života, njegov bijes počinje izlaziti na vidjelo jer se od njega skrivalo ono što je dio njegovog života. Jer nije mu bilo dopušteno da vidi barem jedno žalosno lice koje bi mu bez riječi i gesti samom svojom pojavom reklo da su i žalost, bolest, starost i smrt dio njegovog života, ako ne odmah, onda uskoro.
Žalost je sastavni dio čovjeka, sigurno da za mnoge žalost nije ugodna, nije prihvatljiva. Ali ona nam pripada esencijalno i egzistencijalno. Žalost ne mora biti kraj i zadnji osjećaj koji bi mogli i trebali osjećati u životu. Ali u svijetu nasmijanih i nasmiješenih lica koliko god tragično i neugodno bilo sresti lice žalosti u drugoj osobi, lijepo ga je sresti jer nas podsjeća na stvarnost skrivenu iza visokih zidova i takvo lice nas podsjeća da nam je dopušteno koliko je god potrebno osjećati žalost zbog nekoga koga smo izgubili unutar onih zidova koji od nas toliko toga skrivaju i ne pokušavaju nam i ne trude nam se reći. Sresti žalosno lice je jedna vrsta skrivenog i nevidljivog altruizma jer nas podsjeća da u svojoj žalosti nismo sami i nismo jedini, iako smo uglavnom skriveni i stidljivi kada smo žalosni jer diskriminiramo sretna i nasmijana lica.
Umjesto zaključka
U fiktivnom svijetu bez problema zapravo se non stop priča o nekim problemima, s tim da su oni uvijek u trećem licu, dal’ već jednine ili množine … Pričamo o „njihovim“ problemima ili „njegovim“ i „njezinim“, dok oni „moji“ i „tvoji“ problemi ostaju strogi tabu. Kao nadišli smo ih … dopuštajući im pri tomu da gnjiju u dubini bića, nezaustavljivo pretvarajući zdrave životne sokove u jezive gangrenozne plinove i trulež …
Protjerujući tugu i žalost iz svoje javnosti i privatnosti, Heideggerovim rječnikom rečeno, čovjek je dosegao formu nenavlastitog postojanja. Odrekavši se jedne bitne sastavnice svoga ljudskog postojanja čovjek je prestao živjeti, te je počeo bivati življen. S druge strane, a dodatno, skrivajući tugu i patnju, on nije uspio ove potonje rastočiti nego samo mistificirati i dodatno rasplamsati. U svijetu skrivenih osjećanja vlastite teške emocije postaju eksces, a čovjek se zbog njih počinje osjećati kao istinska crna ovca i čudak, sve dok u slučajnom iskrenom razgovoru ne sazna da je njegov „strašni“ problem zapravo problem svih normalnih smrtnika. Bez emocionalne iskrenosti nema ni emocionalnog susretanja, kao što bez ovog potonjeg nema ni emocionalnog iscjeljenja i smiraja.
Ovdje govorimo nešto o moralu i njegovoj krajnjoj svrsi … Da ne bi možda sve na kraju zvučalo previše i neutemeljeno idealistično i optimistično, krenuo bih ovdje od jedne jednostavne pretpostavke:
Neke stvari koje su u ranijim fazama povijesnog razvoja bile posve normalne, danas više nisu. Štoviše, postale su izričito zabranjene. Npr. antropologija svjedoči kako je nekoć – tijekom kamenog doba – bilo sasvim normalno oteti ženu koja vam se sviđala, ubijajući pri tomu ili barem teško ranjavajući njezinog muškarca, koji bi vam se -naravno – pokušavao suprotstaviti. Jednostavno, u ovom periodu nema suda, nema policije, nema nikakvog obvezujućeg – bilo ljudskog, bilo božanskog zakona.
Puno kasnije, a opet znatno prije nas, npr. u Rimskom carstvu bilo je normalno posjedovati robove. Isti su se kupovali, prodavali ili nekom robom trampili na posebnim, za to predviđenim pijacama. Trgovci bi izlagali robove na tezgama, a potencijalni kupci bi prilazili, pobliže gledali, pipali, gledali im u zube, cjenkali se oko cijene.
U Starom Rimu je također postojao zakon koji je omogućavao očevima da ubiju svoju djecu ukoliko nisu bili zadovoljni s njima. Istovremeno se na grčkim područjima radije govorilo o izlaganju djece. Ljudima bespotrebna, počesto defektna djeca, bi se izlagala, točnije ostavljala u prirodi na milost i nemilost divljim zvijerima. Poneko izloženo dijete bi imalo sreće da ga neka dobra duša nađe, te ga usvoji.
Kako rekosmo, ovakvi, kao i neki drugi običaji danas su posve tabuizirani te zakonski zabranjeni. Štoviše, kad to netko i učini danas, društvo će neminovno takvo ponašanje okarakterizirati kao neljudsko i čudovišno.
E tu se vraćamo naznačenoj početnoj pretpostavci. Ona bi u konačnici glasila: Slično kao što se nekadašnje društvene „normalnosti“ danas čine posve neprimjerenima, logično je za pretpostaviti da će i neke današnje normalnosti s vremenom postati također posve neprihvatljivima.
Slika 1. Svakodnevnica Starog Rima: Pijaca robova. (Izvor: romanslavery.weebly.com)
O podrijetlu moralnoga zakona
Sa stanovišta evolucijskih procesa neke moralne norme se čine posve zagonetnima. Npr. evolucionisti se poprilično pate u pokušaju objašnjenja ljudskoga stida. Odakle to nama i zašto? Zbog čega su se ljudi u jednom trenutku povijesnog razvoja počeli stidjeti ukoliko se zna da poslovično okrutna priroda pretežito stoji na strani jakih i bezočnih? Jednostavno, stid vam i neće biti od velike koristi ukoliko morate sebi u što kraćem vremenskom roku osigurati životni teritorij, sklonište, hranu i potomstvo. Zapravo, pitanje ne glasi zašto stid postoji, nego zašto je opstao toliko dugo? Naime, slijedeći darvinističku ortodoksiju moglo bi se ustvrditi da je stid mogao u jednom trenutku nastati sasvim slučajno, jer mutacije u prirodi i jesu stvar slučajnosti. Međutim, s vremenom opstaju samo one mutacije od koje ima neke konkretne egzistencijalne koristi. Na primjer, netko se zbog jedne loše genetske mutacije rodio sa ograničenim sposobnostima, i upravo zbog svojih ograničenih sposobnosti on/ona vjerojatno i neće biti u stanju da iza sebe ostavi potomstvo, a tako se onda ni loš gen neće moći dalje širiti. S druge strane, one mutacije koje osiguravaju neke prednosti nad drugim jedinkama, brže će se i uspješnije širiti, te će s vremenom i prevladati unutar jedne vrste. Dakle, ostaje pitanje zašto je stid opstao tako dugo ako ne donosi nikakvu korist u preživljavanju?
No s tim se neminovno suočavamo s pitanjem što je to za vrstu uistinu korisno? Naime, izgledno je da su modernisti 19. st. radi svojih specifičnih ideoloških interesa nametnuli jedan po sebi rigidni i reducirani darvinizam. Na primjer, ako je netko ikad ozbiljno iščitavao Darwina bit će mu sasvim jasno da je pitanje sa stidom u konačnici nesuvislo. U „Podrijetlu čovjeka“ Darwin vrlo često spominje pojam „društvenog nagona“. Naznačeni pojam sugerira da je evolucija čovjeka po sebi pozitivan i optimističan proces, jer društveni nagon je dugotrajni nagon koji s vremenom potiskuje niže nagone, a potiče kod čovjeka altruističke oblike ponašanja, kao i rad za opće dobro. U tom kontekstu bi se onda mogao sagledati i fenomen stida, kao i brojne druge moralne postavke i vrijednosti. Po Darwinu, ljudi ne evoluiraju prvenstveno kao pojedinci nego kao vrsta. Upravo stoga priroda podržava i one mutacije koje su dobre za čovjeka kao vrstu, pa čak i više od onih koje su dobre isključivo za čovjeka kao pojedinca.
U zadnjih pola stoljeća, došlo je do nekih daljnjih uvida koji upotpunjuju nedostatke izvorne teorije evolucije. Tako se između ostaloga došlo i do teorije o samoorganizaciji života koja sugerira da evolucije ne podržava samo selektivne nego i integracijske oblike ponašanja. U ovom smislu, u prirodi se događa da bivši konkurenti s vremenom postaju prvo partneri, a zatim se čak zajedno udružuju u sasvim novi oblik života. Pri tomu kao jedini problem ostaju paraziti koji ne doprinoseći ništa uvijek nastoje izvući korist iz svakog organizma, bilo biološkog, bilo društvenog.
Vidjeli smo da se neke moralne tendencije i običaji mogu dokučiti i na temelju pukih bioloških datosti. Međutim, biologija – barem za sada – ne može objasniti jedan radikalni moral. Na primjer, egzistencijalni interesi jedne državne zajednice nameću ideju kako je međusobno ubijanje pripadnika te zajednice po sebi nedopustivo, ali je zato ratno ubijanje u ime zajednice dopustivo, pa čak i poželjno. U biološkom smislu ovo je sasvim jasno, ali ne i u jednom izričitom moralnom smislu. U jednoj sceni sumanutog Monty Pythonovog „Meaning of life“, britanski vojnik konstatira da je rat super stvar, jer da je u miru ubio čovjeka bio bi obješen, a ovako je ubio sedmoricu i dobio orden. Naravno, tu se radilo o sarkastičnom preispitivanju morala države, no, ostaje pitanje odakle uopće ovakva i slična preispitivanja? Ratovi postoje koliko postoji i ljudsko društvo, počevši pri tomu još od prapovijesnih plemenskih društava. Osim toga, neki ratovi su po sebi i opravdani. Naravno da se treba braniti kad te napadnu. Dakle, otkud to da ubijanje nije dobro iako svi pokazatelji idu prema tome da je ubijanje ponekad izgledno nužno? Mogli bismo reći, ubijanje ponekada jeste nužnost, ali čak ni tada nije ideal. Ali, otkud onda taj ideal? Odakle je uopće Mojsiju prije 3200 godina palo napamet ono „Ne ubij“. Dakle, ne neko selektivno „Ne ubij u toj i toj situaciji“, nego jednostavno, generalno i univerzalno „Ne ubij“. Svakako, i vjernik i nevjernik će lako naslutiti da se ovdje cilja na vrhovno biće, tj. na Boga, međutim, s tim opet ne nailazimo na kompletan odgovor, jer nas ovdje ne zanima samo činjenica postojanja navedene moralne maksime nego i njezin smisao. Odakle to vjerniku, a vidjeli smo u slučaju Pythona – i poštenom sekularnom intelektualcu, da je ubijanje po sebi uvijek loše premda se ono kroz cijelu povijest pokazuje barem kao povremena neminovna nužnost? Opet nailazimo na ono „od Boga“, ali se i opet pitamo zašto bi nam Bog nametnuo neko pravilo kojeg se čovjeku nemoguće ili barem jako teško pridržavati?
Ispred svoga vremena
Vraćajući se početnoj pretpostavci o moralnom napretku svijeta, moglo bi se reći kako je kroz cijelu povijest postojalo nešto što je čovjeka guralo naprijed, prema većoj ljudskosti i humanosti. To najvjerojatnije i jeste zadaća moralnih ideala. Oni su po sebi u čovjekovom vlastitom vremenu za čovjeka uvijek nedostižni, jer ideali nikada ne pripadaju aktualnom vremenu, niti aktualnom svijetu. Zbog toga jedan vjerodostojan moralni sustav uvijek i mora biti idealističan. On mora izazivati čovjeka, uznemiravati ga, pa ako treba i nervirati ga. To je jedini put da se krene naprijed!
Ideali – opet – po sebi mogu biti bliži i dalji; lakše ostvarivi i teže ostvarivi. U konačnici, kao najviši, ali i kao najnedostižniji ideal javlja se ono što ne stiže samo iz budućnosti nego zapravo iz eshatona, tj. sa samog kraja povijesti.
Imannuel Kant je u eshatanu vidio upravo osmišljavanje etike. Po njemu etika nema veze s današnjicom nego s krajnjom svrhom, a to je ono trostruko „nadosjetilno“: nadosjetilno u meni (duša), iznad mene (Bog) i poslije mene (vječni život).[1] Stoga je za njega cijela Eshatologija (nauk o posljednjim stvarima čovjeka: smrt, sud, raj, pakao …) prvenstveno nauk o moralu. Usput rečeno, kao u ostalom i cijelu religiju, Kant je i eshatologiju odvojio od „čistog uma“ i gledao ju je prvenstveno kao postulat „praktičnog uma“. Naime, s obzirom da je cjelokupna čovjekova spoznaja ograničena okvirima njegovog osjetilnog iskustva, on u konačnici i nema pouzdanu spoznaju o onom „nadosjetilnom“. Tj. čovjekove predodžbe o onostranim stvarnostima, uključujući tu i dramatične eshatološke scenarije, prvenstveno predstavljaju konstrukte samog ljudskog uma. Stoga čovjeku glede religije kao pouzdano ostaje ono iz praktične domene: uvjerenje, i iz toga proizišlo etično djelovanje.[2]
Miljama ispred svoga vremena
Život po normama eshatona čini pojedince, pa i cijele grupe otuđenima unutar ovoga svijeta:
„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas.Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15,18-19).
Međutim, ova otuđenost je izgledno nužna, jer aktualni svjetovnjački svijet jednostavno ne može razumjeti ono što tek treba doći, kao što ono što će tek doći ne može nikako razumjeti ono što aktualno jeste.
Ipak, ovdje ostaje pitanje zašto moralne norme moraju biti toliko otuđene? Zar ne bi bilo moguće stvoriti neki blaži i realniji moral koji bi po sebi još uvijek bio ispred svoga vremena, ali opet na jedan umjeren način, tako da bi bio shvatljiv i prihvatljiv svima. Nažalost, izgleda da ovo jednostavno nije moguće, jer u svijetu u kojem postoji snažna tendencija povratka u prošlost, mora ekvivalentno postojati i snažna tendencija odlaska u budućnost.
Naime, ovdje dolazimo do najveće zamke raznih zemaljskih modernizama. Oni zapravo i nisu modernizmi, nego tek vješto upakirani arhaizmi i atavizmi. Na primjer, kažu za tetoviranje da je moderno. Pa i nije baš! Pripadnici primitivnih kultura tetovirali su se tamo negdje još prije deset tisuća godina. Također, kažu za promiskuitet da je moderan. Lažu, prostitucija je (ne)službeno najstariji zanat na svijetu! Kažu da je moderno slijepo pratiti modne trendove. Ne bih baš rekao: od divljaka se od davnina očekivalo da strogo slijede norme i načine oblačenja i šminkanja – nametnute od strane pripadajućeg plemena. Arhaična plemenska kultura diktira i brojne druge moderne trendove: navijačke skupine, stranačku pripadnost i politiku, organizirani kriminal itd.
Vjerojatno zbog svega ovoga, radikalni ideali i moraju postojati, premda ih je teško slijediti, te premda ponekad one koji ih slijede ovi znaju zavesti i na krivi put. U tom smislu bi mogli spomenuti problem sakrificijalne religioznosti. Ona nastaje kad ljudi slijede jedan napredni eshatonski moralni sustav isključivo na razini simbola, dok sve ostalo u njihovom životu ostaje na razini gole sadašnjosti, tj. u mnogo čemu i na razini nazadne prošlosti. Istovremeno, snaga simbola ih zavarava da se nalaze na dobrom putu, te čak stvaraju uvjerenje da su oni veliki vjernici.
Slika 2: Kažu da će ovako nekako sve to skupa izgledati na kraju…
Nasuprot ovomu, u konačnici postoji samo jedan jedini način pripadnosti eshatonu: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). To je uistinu moderno i progresivno! A na samom kraju stoji čak i ono: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu“ (Mt 22,30). Svakako moguće da ovo zvuči preradikalno, ali sjetite se onoga s početka: Kako je nama danas nenormalno ono što je nekoć bilo normalno, tako je nužno određeno i da brojne današnje relacije s vremenom nestanu, te da budu nadomještene nekim novim i savršenijim.
Na samom kraju umjesto zaključka, ukoliko je prosječni čovjek biće koje se sjeća prošlosti, iskren i vjerodostojan vjernik je čovjek koji se sjeća budućnosti! I ne samo da se sjeća, nego i živi po njezinim principima …
U Sarajevu, 21. 4. 2017.
M. B.
[1] Usp. Ante PAŽANIN,`Kamova metafizika ćudoreda i prakt. fil., GPF 2 (2) 117-133 (1984), poziva se na W. Weischedel: I. Kant, Werke in sechs Bänden, (III) Darmstadt 1959, 632.
[2] Usp. Jörg FREY, Die johanneische Eschatologie (I), J. C. B. Mohr (Paul Siebeck) Tübingen, 1997, 15-16.
„Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” – Lao Tse.[1]
To bi otprilike bilo sve, ostatak će biti prvenstveno pokušaj tumačenja ove znamenite rečenice velikog kineskog filozofa. „Slabo nadvladava snažno (…) tvrdoća popušta pred nježnim“… Tako će i najjači muškarac pokleknuti pred krhkom ljepotom žene, a suza djeteta će opet razoružati i najsnažniju među ženama. Prema Lao Tse-u slabost je očigledno ponekad profitabilna i ovdje se zapravo radi o ontološkom principu. U tom smislu i biblija svjedoči da se Bog objavljuje samo malenima i poniznima, dok prezire silnike, oholice i umišljene. „To svako zna, pa ipak ne djeluje u skladu s tim“.
Da bismo malo bolje shvatili taj naš problem sa slabošću i snagom potrebno je vratiti se u rano djetinjstvo. Freud je smatrao da su prve tri godine života odlučujuće za daljnji čovjekov razvoj, premda se čovjeku ne čini da je tako, jer mi se obično ni ne sjećamo ovog ranog dijela svog djetinjstva; možda tek poneke slike i događaja.
Koliko je poseban i povlašten status malog djeteta, ponajbolje se vidi kad se taj status jednog dana počne gubiti, bilo zbog dolaska mlađeg brata ili sestre, bilo zbog toga što roditelji u jednom trenutku jednostavno donesu zaključak da je dijete već dovoljno veliko te da ga više ne treba toliko paziti i maziti kao prije. Malo koje dijete u ovom trenutku neće početi pružati otpor, i to snažan otpor. Njegov dotadašnji status je bio toliko dobar da mu uopće ne pada napamet izgubiti ga. Iz dana u dan mijenja strategiju i smišlja stalno nove taktike. Jedan dan će se silom pokušati razračunati s mrskom bratskom pridošlicom u familiji, drugi dan će se namjerno unerediti, premda je već odavno naučilo kontrolirati svoje fiziološke potrebe, a treći će dan glumiti da je bolesno. Naime, premda je još miljama daleko od apstraktnog načina razmišljanja, dijete već sada uviđa da je nekadašnja slabost i nesposobnost bila itekako isplativa, te se u skladu s tim na silu pokušava vratiti u prethodno stanje. No, to mu neće poći za rukom, odnosno, poći će tek u slučaju ako su mu roditelji teški slabići i naivčine. Mudar roditelj će ovako ponašanje djeteta shvatiti upravo kao protudokaz: „Dragi sine, nešto si mi plaho lukav i manipulativan … dakle, odrastaš i spreman si za ozbiljne životne lekcije“! Međutim, dijete se neće tek tako predati. Ono će nastaviti živjeti čak i u odraslom čovjeku. Zato Freud i kaže da je „dijete otac čovjeku“. Ona početna povlaštena pozicija kod mnogih će ostati cjeloživotnom inspiracijom. Različiti ljudi će se već na različite načine kroz život pokušavati ponovno domoći naznačenog početnog stanja, onog stanja kad su bili centar svijeta svojih roditelja; kad su njihove potrebe drugima bile na prvom mjestu; kad su mogli zahtijevati što su htjeli, a od njih samih ništa nije bilo zahtijevano (…) kad su drugima bili slatki i kao zločesti (…) dok su za druge bili velika odgovornost, a oni sami mogli uživati u potpunoj neodgovornosti.
Slika 1: Prikaz tipičnog dječjeg otpora prema odrastanju i prihvaćanju sve ozbiljnijih obveza i odgovornosti.
Dakle, ljudi se služe različitim taktikama u naznačenom nastojanju. Neki više potpadaju kompleksima više vrijednosti: hineći veliku i jedinstvenu važnost pokušavaju uvjeriti druge da se za njih isplati boriti i žrtvovati. Drugi opet igraju na kartu slabosti: „Touch me, I’m sick“! Doduše, ovo su uglavnom muške taktike. Žene, ukoliko nisu muškobanjaste više igraju na kartu zagonetnosti i nedorečenosti. Izbjegavajući normalnu i redovitu komunikaciju žena pokušava natjerati svoju okolinu da se zainteresira za nju. I ovdje se naravno radi o jednoj lukavoj igri dijete – roditelj, naučenoj u najranijem djetinjstvu. Sasvim mala djeca nisu u stanju reći što im je u dotičnom trenutku. Ovaj nedostatak komunikacije roditelji moraju prevladati viškom fokusa. Tražit će koncentrirano bilo kakav znak u ponašanju ili izgledu djeteta kako bi mogli shvatiti što nije u redu s njim … Kad poraste, dijete – ovaj put žensko dijete, počinje shvaćati da je nedostatak komunikacije svojevrsni izvor moći za nju.
Nevolje u raju …
Uz period najranijeg djetinjstva je vezano i stjecanje nekih osnovnih, sirovih moralnih sudova. Moralni orijentiri kod djeteta su sasvim jednostavni: „Sve ugodno je dobro, sve neugodno je loše“. Ovakva moralna vertikala se svakako prije ili kasnije mora nadvladati, jer u konačnici sve ugodno nije dobro, kao što i sve neugodno nije loše. Upravo naznačeni uvid u kompliciranost stvarnosti predstavlja i prijelaz iz područja afektivne nezrelosti u područje zrelosti. Izlazak iz imanentnog idealiziranja svijeta djetinjstva i jest moguć tek onda kad shvatimo da je i nepovlašteni status odgovornosti odrasle dobi itekako smislen i potreban, te da bez njega istinsko čovjekovo samoostvarenje nije moguće.
Danas se katkad u svijetu kršćanske teologije može čuti za pojam „Wellness kršćanstvo“. Wellness kršćanstvo bi bilo kršćanstvo marginalnih vjernika koji uobičajeno nemaju puno veze sa svojom zajednicom, premda sebe smatraju vjernicima, i to velikim. Takvi u Crkvu dolaze obično kad se nađu u nekoj nevolji, i tada traže jednu brzu, učinkovitu, i ustvari čudesnu pomoć. Zbog takvog mentaliteta oni se jako teško uklapaju u standardne vjerske tokove, te radije onda trče za kojekakvim vidiocima i čudotvorcima. Ovakvi vjernici teško da mogu prihvatiti logiku Sv. Petra apostola, kad ono on govori o vjeri koja se kuša nevoljama kao što se zlato kuša vatrom (usp. 1 Pt 1, 6-7). Ovo im je poprilično neprihvatljivo, jer su u sebi zaostali u fazi primordijalnih moralnih sudova: Ugodno jeste dobro, neugodno jeste zlo, i samim tim nespojivo s Bogom.
Kako to proizlazi iz Jungove psihološke tradicije, nutarnji čovjekov neprijatelj zato najčešće nije crn i rogat. Sasvim suprotno, to je jedan nemogući trogodišnjak koji uporno tjera po svom, premda i sam vidi da mu to više ne prolazi: „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje (…) Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze. Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.“[2]
Posljednji reci sugeriraju kako problem fascinacije povlaštenim dječjim stanjem poput drugih velikih problema nikad nije u potpunosti rješiv i nadvladiv. I kod najzrelijeg i najsavjesnijeg čovjeka nešto od ovoga će uvijek ostati (…) neki žal, neka bol, neka teška pitanja koja proizlaze iz svega toga, te svakako poneka povremena laž i manipulacija. No, po Jungu, sve je ovo sasvim normalno i dio jedne standardne ljudske priče. Obračunavajući se sa ovakvim izazovima čovjek postaje veći, zreliji i mudriji.
Zanimljivo je da nas evanđelja pozivaju da postanemo kao djeca (Mt 18,3), no, Isus pod tim izgledno misli na dobru i pozitivnu djecu, koja premda su djeca, nastoje već vršiti djela svoga oca (Iv 5,17; 8,39 …). To je zapravo jedan srednji put koji računa podjednako i s vlastitom sposobnošću, kao i sa osobnom ne samodostatnošću. Sv. Ignacije Lojolski je ovo sažeo u maksimu: „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.
Slika 2: Riba list se svojim izgledom savršeno uklapa u krajolik morskog dna, s ciljem izbjegavanja grabežljivaca i privlačenja plijena.
Istinitost i jednostavnost su jedino dugoročno rješenje
Pokušaju manipuliranja sa snagom i slabosti nisu skloni samo ljudi. Spomenuti oblik ponašanja pronalazimo u cijeloj prirodi. Tako, mnogi grabežljivci pokušavaju izigravati bezazlene biljojede, biljke ili čak neživo kamenje kako bi se lakše dokopali plijena. S druge strane, i mnogi bezopasni biljojedi vješto glume opasne grabežljivce ne bi li ih se tako ostavili drugi opasni grabežljivci. I čovjeku se na kraju zna nekako dogoditi da većinu života proživi u neistini, hineći slabost dok je jak i fingirajući veliku snagu dok je slab. No, u nama ljudima ipak ima nešto što nas prije ili kasnije navodi na zaključak kako je život pod maskom jednostavno nesnosan. „Vrlo je jednostavno biti sretan, ali je vrlo teško biti jednostavan“ (Tagore). Ranjena ljudska duša se obično najviše boji baš onog najjednostavnijeg i najboljeg rješenja. U ovom slučaju to je ono: Kad si jak, jednostavno budi jak, kad si slab, slobodno i bez straha budi slab.
