Rekvijem za mudrog lopova: Predstavlja li kraj društvene hipokrizije neminovni početak društvene apokalipse?

Izvorno sam planirao ovaj tekst nazvati „Kako je počeo sudnji dan na mom planetu“. Čak sam bio i započeo taj tekst zlokobnom primjedbom: “Sudnji dan na mom planetu je počeo jednog lijepog dana kad je sve bilo u redu, a zapravo ništa nije bilo u redu”… No, znajući kako se neki ljudi lako uspaniče u susretu s takvim maštovitim pjesničko-proročkim konstruktima, odlučih se ipak za jedan više intelektualno-analitički pristup.

U čemu je ovdje problem? Zlo i bezakonje po sebi nikad nisu samodostatni. Oni mogu opstati isključivo u parazitskom oslanjanju na zakon i dobro. Tu i dolazimo do onog klasičnog „mudrog“ lopova iz naslova. On je znao kako se u društvu ne smije dogoditi to da svi postanu lopovi, jer u tom slučaju ne samo da bi propalo društvo nego bi i sam lopovluk bio ugrožen. Kad bi svi krali, prvo što bi se dogodilo bilo bi to da se više nema što ukrasti, jer proizvođača više ne bi bilo nego samo lopova. Kao drugo, ako bi u takvom kaotičnom scenariju netko nešto i uspio ukrasti, uskoro bi neminovno ostao bez toga, jer strašno bi teško bilo zadržati vrijednu stvar u društvu sačinjenom od lopova. Stoga je mudri lopov itekako brinuo za održanje postojećeg proizvodnog poretka. Neprestano je oko sebe govorio o zlu lopovluka i počesto vikao ono: „Držite lopova“. Nesumnjivo je znao da je pravedni društveni poredak ugrožen, jer on ga je osobno ugrožavao.

No, put bezakonja je riskantan. Ne samo zato što vas mogu uhvatiti, nego i stoga što će te na tom putu s vremenom vjerojatno zaboraviti što je to uistinu dobro, a što je zlo. Postupno se šireći i nagrizajući moralnu svijest društva doći će do onog lamekovskog (po biblijskom Lameku) obrata gdje zlo postaje dobro, a dobro zlo. Upravo do onoga što se događa s današnjim lopovima. Hrabro pozivaju da im se pridružite. Čak dijele i svojevrsne antimoralne savjete i opomene: „Tko ti je kriv kad se ne znaš snaći“! Jer da, lopovluk se danas kod nas više i ne zove lopovlukom nego snalaženjem. „Snaš’o se čovjek fino … zbrin’o i sebe i svoje … baš uzoran prijatelj, otac i suprug…“.

I ne samo lopov…

Slična dinamika danas snalazi i sve druge oblike društvenog bezakonja ili barem nemorala. Klasični bludnik je usprkos svojoj neutaživoj pohoti znao da se monogamni poredak mora očuvati pod svaku cijenu, jer samo je on garantirao optimalno rađanje i odgajanje djece. Osim toga, vjernost jednom partneru po sebi predstavlja i najbolju moguću prevenciju protiv spolno prenosivih zaraza i bolesti – priznat će to i najsvjetovnije orijentiran liječnik. Zato je klasični bludnik neprestanice moralizirao o čistoći i nevinosti… reklo bi se neusporedivo više od neke istinski moralne osobe. Neko će reći: hipokrizija! Da, to jeste hipokrizija, ali moguće i društveno nužna hipokrizija. Ovako – u protivnom – smo došli do točke istine koja po sebi jeste oslobađajuća, ali koja također ima moć stresti temelje društvenog poretka te cijelo društvo uvući u strahovite apokaliptičke tokove.

I tako dalje… još od biblijskog Šaula vladari i kraljevi su voljeli petljati s tamnom stranom misticizma. No, i pored toga, svi su oni znali barem povremeno podati hvalu Gospodinu, a i brinuli su se da narod ne krene – njihovim – lošim putem, jer to bi bio put u kaos. Današnji zapadni vladari to sve više zaboravljaju… istini za volju, vjernicima još nije zabranjeno vjerovati, no isti su poklopljeni društvenom stigmom nazadnjaštvahomofobije reakcionarnosti. Prednost i nesebična društvena podrška su sada u rukama nekih poprilično opskurnih tipova.

A tako je nekako i u svim ostalim područjima: nasilnici pozivaju na nasilje, rigidni kritičari na sveopću kritiku… sve manje ljudi brine o osjetljivoj strukturi društva. Naprotiv, navalili su ga potkopavati kao krtice.

Tiha točka apokaliptičke diferencijacije

Što će dalje biti s društvom, teško je točno reći, no sigurno je da se nešto bremenito osjeća u zraku. Hoće li društvo biti suočeno s naglim i iznenadnim padom? Nešto poput onoga pauka iz priče, koji je jednog dana zaboravio čemu služi ona vertikalna nit koja je naoko bespotrebno stršala iz gotovo savršene mreže. Znao je da ju je on nekad razvukao, ali zašto, više nije imao pojma. U jednom trenutku odlučio ju je presjeći, i tad se sve survalo. Naime, bijaše to nit koja je cijelu mrežu držala okačenu za plafon.

No, možda apokaliptički scenarij i ne mora nužno uključivati jedan takav fatalan slijed događaja. Možda će sve završiti i nekom mirnom diferencijacijom, u smislu teorije dogovora Romana Guardinija. Nakon cjelopovijesne isprepletenosti i međusobne nerazlučivosti, možda će dobro i zlo jednog dana jednostavno shvatiti da definitivno nisu jedno za drugo. „O kako je strašno ovo Zlo, primijeti Dobro… o kako je neizdrživo ovo Dobro, zaključi Zlo“.

U Sarajevu, 29. 4. 2017.

M. B.

Srodne teme:

http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

http://poptheo.org/sud-nad-gradom-nekoc-i-danas/ ‎

Exit mobile version