Oprez je jedna od onih kontroverznih, polariziranih stvari gdje se može i podbaciti, ali i pretjerati. Konfucije u tome smislu afirmativno reče: „Oprez rijetko kad griješi”. S druge strane, američki književnik i humorist Prentice Mulford primijeti sljedeće: „Oprezni ljudi koji na sve misle, koji sve predviđaju, stalno upadaju u klopke jer, računati na poteškoće, znači stvarati ih“. A to bi jednostavno značilo da i sa samim oprezom počesto treba oprezno.
Čovjek – ne baš sasvim oprezna vrsta
Jedan drugi američki komedijaš, slavni Mark Twain glede opreza reče kako su ljudi kukavička vrsta, a on sam ne samo da korača u toj povorci nego i na njenom čelu ponosno nosi stijeg. Međutim, iole pomnija analiza pokazuje da ljudi i nisu posve oprezna vrsta. Štoviše, sa stanovišta evolucijske psihologije reklo bi se kako ljudi uz primate predstavljaju dvije vrste koje su se od drugih sisavaca definitivno distancirale datošću da je kod njih smiona radoznalost nadvladala oprez. Stoga ne čudi da se u slučajevima pretjeranog opreza kod nekih ljudi uglavnom povlače one „životinjske” usporedbe. Recimo, „plašljiv kao miš”, „oprezna k’o srna” ili ovome slično „plah kao zec”. U svakom slučaju, sa stanovišta evolucijske psihologije radoznala smionost se može uzeti kao pretežito pozitivna datost, jer ova i je omogućila ljudima da bolje upoznaju sebe i svoj svijet, te da ovladaju njim. No, s druge strane, ipak ne smijemo zaboraviti niti da su ljudi po sebi također izrazito destruktivna kao i autodestruktivna vrsta. Dakle, opreza nikad dosta, s tim, kako rekosmo, da i sa samim oprezom počesto treba vrlo oprezno.
Racionalan pristup
Procjena rizika i upravljanje istim danas predstavlja važnu i cijenjenu disciplinu, bilo da govorimo o različitim sigurnosnim studijama, bilo o ekonomskom poslovanju ili o nečem trećem. Međutim, ovo se itekako tiče i osobnih životnih izbora. U svemu ovome obično prevladava pristup koji bi se mogao jednostavno definirati sljedećim riječima: Tamo gdje prevladavaju mogući dobici, pametnije je riskirati, dok tamo gdje prevladavaju mogući rizici, pametnije je ustuknuti i biti oprezan. No, sve ovo uopće nije lako za proračunati. Potrebno je znanje, ali potrebno je i iskustvo. Dakle, ovdje izričito važi ono: „Pitaj pametnije”. Ali također i ono drugo: „Pitaj starije”!
Poteškoće
Općenito bi se moglo reći kako postoje tri različita razloga zbog kojih je teško biti oprezan na jedan racionalan i umjeren način. Prvi se tiče osobnog čovjekovog razvoja i iskustva, drugi bliskih međuljudskih relacija i odnosa, a treći više samog današnjeg vremena i njegovih navada.
Glede prvog, španjolski egzistencijalist Miguel de Unamuno reče: „Nitko nije spreman vjerovati tako malo kao onaj koji je na početku vjerovao previše“. A taj netko smo često svi mi navlastito. U početku smo premalo oprezni da bi kasnije kroz život postali uglavnom i suviše oprezni. A ovdje je vidimo potrebna neka zdrava sinteza. Dakle, ne pristupati životu a priori ni oprezno ni neoprezno, nego svakoj situaciji i izazovu po mogućnosti pristupati otvorenog uma i zasebno.
S druge strane, ono drugo je danas vrlo često povezano i sa onim trećim. Čovjek prirodno strahuje za svoje najbliže i najdraže, s tim da današnja kultura to dodatno i posve nezdravo raspiruje. Komercijalizacija informacija i kulturnih sadržaja dovela je do toga da se najviše plasiraju negativne stvari jer se one poslovično najbolje i prodaju. U filmovima i serijama gledamo o ubojstvima, otmicama, pljačkama, prijevarama i brakolomstvima, a u vijestima opet dominiraju skandali, bolesti, ratovi i terorizam. Dakle, ona prirodna briga za bližnjima i voljenima tako prerasta u nezdravu brigu, a prizori djece koja se samostalno i slobodno igraju vani – u velikim gradovima na taj način danas postaju prava rijetkost.
U naznačenom kontekstu također bismo mogli govoriti o još jednoj specifičnoj današnjoj osobnoj brizi, o brizi da u društvu ne ispadnemo budalama. I ovo je donekle prirodna i zdrava briga, ali odnekle to definitivno više nije. A i za ovo krivca opet možemo slobodno tražiti u suvremenoj kulturi koja je od drskog bunta učinila vrlinu. Praviti ljude budalama i nazivati ih istima, po sebi je čest sadržaj komedija. A da to i nije toliko smiješno, shvatimo tek kada se i sami nađemo u žrvnju tuđeg neukusnog humora. Ovakvih stvari je doduše bilo i mnogo ranije, međutim tu jednu specifičnu kulturnu razliku danas možemo raspoznati baš po nerijetko i tragičnim posljedicama kod današnje djece i omladine koja se nađu u žrvnju tuđeg bolesnog iživljavanja i ismijavanja. Mnogi od njih upadaju u anksioznost i depresiju, a neki čak i podižu na sebe ruku. Ovakva žestoka samoosuda može doći samo tamo gdje ne postoji izgrađena svijest o pogrešci nasilnika i drznika. Dakle, dokle god postoji zdrava svijest i uvjerenje da zapravo ovi čine nešto pogrešno i zabranjeno, a ne onaj koji ih mora trpjeti, tu neće biti razloga ni za stid, a tako ni za tjeskobu, bespomoćnost a ni depresiju. No, kako rekosmo, ovakva svijest se danas uvelike gubi, jer je u međuvremenu drskost učinjena društvenom vrlinom i uzorom, a žrtvama pakosnih ismijavanja onda ne preostaje ništa drugo nego da zaključe da su oni sami krivci, a ne ovi koji su ih uzeli na zub. No problem i nije tako nerješiv kao što se ponekad čini. S malo ulijevanja starih dobrih moralnih sudova i vrijednosti mogu se učiniti doslovno čuda. A iz iskustva, pomaže već i učestalo ponavljanje one jedne jedine rečenice: „Oni se trebaju stidjeti, a ne ti“!
U nekim drugim slučajevima, osobito kod odraslih, jedna ovakva briga može biti i posljedica pretjerane narcisoidne zauzetosti samim sobom. Nešto otprilike: Užasno mi je važno da ne ispadnem budala jer to jednostavno ne dolikuje mojem projiciranom visočanstvu. Za ovakve je najbolji savjet onda da se počnu malo više brinuti za druge ljude. Jer čovjeku tada obično više i nije toliko važno hoće li on osobno ispasti budala, jer pomažući drugima – neminovno će ispadati, i to poprilično često. Ali tada to, kako rekosmo, i ne bi više trebalo biti toliko važno zbog osjećaja višeg dobra kojeg neupitno stječemo jednim ovakvim provjerenim altruističkim načinom ponašanja.
U Sarajevu 1. XII. 2020.
M. B.
Izvori:
– James STEIN, The Calculus of Caution (29. V. 2010), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/you-are-what-you-decide/201005/the-calculus-caution (Stanje: 1. XII. 2020.).
– Gina GALLAGHER, Caution! (8. IV. 2011.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/shut-about-your-perfect-kid/201104/caution (Stanje: 1. XII. 2020.).
Izvor citata: hr.wikiquote.org
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen
Komentari su zatvoreni.