Priča o nemilosrdnom trijumfu puke slučajnosti nad ljudskom iluzijom…
Kockanje je vrsta klađenja gdje se ulaganjem novca na neki neizvjestan ishod pokušava osvojiti određena nagrada. Stoga su uvijek tri bitna elementa kockanja: ulog, rizik i nagrada.
Premda ga u današnje vrijeme ljudi počesto doživljavaju kao nešto moderno i novijeg datuma, korijeni kockanja sežu unatrag sve do paleolitika, a do sad najstarija pronađena šestostrana igrača kockica datira na otprilike tri milenija pr. Kr. Stoga ne čudi da se već stari religijski tekstovi bave ovom problematikom, te da isti većinom izriču strogu zabranu bavljenja kockom.
U današnje vrijeme kockanje se na Zapadu doživljava mahom kao rekreacija i zabava, a državni zakoni su uglavnom blagonakloni prema ovom, za njih, pouzdanom izvoru oporezovanih prihoda. Pri tome su neke kulture više, a neke manje kockarski zainteresirane. Podaci u tom smislu pokazuju kako čak 70% Britanaca barem jednom godišnje posjeti neki od tamošnjih brojnih kasina. S druge strane, u Švedskoj postoje tek tri veća kasina, a ove većinom posjećuju stranci. Glede Švedske, ovakva situacija je uvelike posljedica i tamošnjeg, od strane države, strogo zadanog koncepta „odgovornog kockanja” (Responsible Gambling), a koji po sebi i nije isplativ mutnom privatnom kasino sektoru.
Iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom
Kao što već rekosmo, danas brojni ljudi pristupaju kockanju kao prema povremenoj razbibrizi i zabavi. Međutim, pokatkad neki od njih ipak posve izgube kontrolu, tako da naznačena zabava za njih preraste u neobuzdanu i posve destruktivnu ovisnost i strast.
Prema Dr. Lukeu Clarku, sa Odjela za eksperimentalnu psihologiju sveučilišta Cambridge, ovisnost o kockanju po sebi je poprilično paradoksalna ovisnost. Naime, ovdje se postavlja pitanje zašto bi se itko trebao kockati kad se dobro zna da je kockarnica jedina ta koja uvijek dobiva? Što će reći da su sve igre u njoj tako proračunate i postavljene da tek mali dio kolača na kraju pripadne igračima.
Clark smatra kako u samom središtu kockanja stoji iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom koji je ustvari definiran slučajnošću. Dakle, prema ovome bi sama daleka mogućnost kontrole nad onim što se po sebi ne može kontrolirati bilo to što snažno privlači igrače da igraju.
Drugi važan okidač kockarske ovisnosti prema Clarku zrcali se u tendenciji pokušaja sustizanja gubitka. Naime, nakon što što je stvoren početni gubitak, igrač isti sada do iznemoglosti pokušava anulirati nekakvim dobitkom, no kako su mu šanse za to po samoj prirodi igre iznimno male, gubitak će najvjerojatnije i dalje rasti, a igrač će ga zatim još i više pokušavati sustići.
Treći važan okidač pronalazi se u situacijama kad je dobitak „zamalo” ostvaren. Na primjer, netko na ruletu ganja „21-crveno”, a loptica mu završava na susjednom „2-crno” polju. Igrač je zbog toga uvjeren da je na dobrom putu, te da mu nedostaje još samo mrvica, ali to je zapravo opet teška iluzija jer na ruletu svaki broj ima podjednake šanse, što znači da pravila linearnog približavanja ovdje ne znače apsolutno ništa. Ovaj okidač se ponekad naziva i „kockareva zabluda” (Gambler’s fallacy), te uključuje i neke druge slične scenarije. Recimo, nakon što je loptica sedam puta u nizu padala konstantno na crna polja, kockar postaje potpuno siguran da će se ista idući put zaustaviti na crvenom polju. No to svakako ne mora biti točno, jer i sva preostala crna polja ponovno imaju jednaku šansu kao i ona crvena.
Glede kockarskih okidača, različita istraživanja spominju i neke druge izazove. Recimo, dokazano je da dobro raspoloženje općenito povećava želju za kockanjem. Osim toga, tu je i tzv. promjena očekivanja u vezi s pobjedom. Na primjer, nakon što su uplatili novac na svog omiljenog konja na hipodromu, igrači počinju vjerovati da isti sada ima puno veće šanse za pobjedu nego prije li su oni uplatili. Također, tu je i tzv. „bandwagon efekt”. On se javlja u lutrijama u situacijama nakon što jackpot nije izvučen kroz nekoliko kola, te je ovaj sada postao rekordno visok. Ljudi tada obično počinju masovno uplaćivati listiće, pa čak i oni ljudi koji redovito uopće ne igraju. Svi se žele priključiti, nitko ne želi propustiti rekordni dobitak.
Za kraj ovdje spominjemo i tijesnu povezanost kockanja i praznovjerja. Kao što je na početku rečeno, kockanje predstavlja iluziju kontrole nad posve slijepim statističkim procesom, no kockari to vide na posve drugi način. Smišljaju nekakve dobitne sheme. Pričaju okolo da su provalili igru. Ili naprosto tvrde da mogu nanjušiti one sretne – „vruće” kao i one nesretne – „hladne” automate. No sve je to opet najobičnija iluzija. U svakom slučaju, tko god uspije shvatiti da se kod kocke radi isključivo o slijepoj slučajnosti, taj ili se neće više nikako kockati ili će činiti to posve umjereno, i baš isključivo zbog one povremene razonode i zabave.
Psihologija, ali i ne samo psihologija
Kockarska ovisnost općenito važi kao najgora moguća. Ukoliko ovisnik ima čvrstu odluku i snažnu volju da se izliječi, liječenje će svejedno potrajati moguće i godinama. Međutim, neka novija saznanja sa ovog područja ovisnicima, kao i njihovim bližnjima, moguće ulijevaju i nešto više nade. U tome smislu, različita istraživanja pokazuju kako kockanje često i nije samo čisto psihološki, nego i neurološki problem također. Slično kao i kod ovisnosti o teškim drogama, i ovdje u pozadini često stoji dopaminska neravnoteža, kao pokatkada i izvjesne moždane traume. Tako je zabilježeno da su neki ljudi osjetili snažnu kockarsku strast nakon neurokirurških zahvata, kao što se nekima drugim to javilo nakon uspostavljene dijagnoze Parkinsonove bolesti. Neki treći su opet osjetili jednu ovakvu neugodnu promjenu ponašanja nakon uzimanja terapije za depresiju i sl. U svakom slučaju, kod većine ovakvih pacijenata, novootkrivenu kockarsku strast obično prati i jedno izraženo riskantno ponašanje i na drugim područjima života i rada. Premda ovo sve skupa ne zvuči nimalo naivno, izvjesnu nadu ipak budi datost da kockanje nije uvijek isključivo moralna i psihološka devijacija nego i konkretna patologija sa svojom neurološkom pozadinom, a koju se u konačnici uz pomoć različitih medikamenata može uspješno liječiti. Iz potonjeg slijedi i sekundarna korist vezana za javnu percepciju ovog problema. Premda okorjeli kockari samima sebi i svojim bližnjima redovito uspijevaju prirediti neviđenu količinu problema i kaosa, to ne znači da su oni nužno zločinci … puno češće, to su tek ljudi u teškoj nevolji.
U Sarajevu 19. XII. 2020.
M. B.
Izvori:
– Luke CLARK, The Psychology of Gambling, University of Cambridge, https://www.cam.ac.uk/research/news/the-psychology-of-gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).
– Ronald E RIGGIO, The Psychology of Gambling (16. III. 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/cutting-edge-leadership/201603/the-psychology-gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).
– https://en.wikipedia.org/wiki/Gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gstockstudio;