Kategorija: Granična pitanja

PRIJATELJSTVO, SVIĐANJE, ZALJUBLJENOST I LJUBAV

Prijateljstvo se odnosi na vrstu odnosa između različitih pojedinaca koji brinu jedni za druge te koji slobodno dijele pozitivne i loše vijesti. Prijateljstvo se obično temelji i održava na iskrenosti, pouzdanosti, odanosti, kompromisu i bezuvjetnoj naklonosti. Bezuvjetno prihvaćanje bez značajnije osobne pogođenosti zbog tuđih mana je također jedna od bitnih karakteristika prijateljstva. Upravo stoga prijateljstvo je i nešto posve univerzalno, te po sebi nadilazi granice uobičajenih ljudskih određenosti i predrasuda. Tako, prijatelji možemo biti bilo s kim, pa čak i sa životinjama, što u ljubavi ipak nije moguće.

S obzirom da postoje različita prijateljstva, kao i različiti aspekti prijateljstva općenito, isto uopće nije lako definirati. Za Aristotela je prijateljstvo (philia) vrlina koja je “najpotrebnija da bi se živjelo … jer bez prijatelja nitko ne bi odlučio živjeti pa čak ako bi imao i sva druga dobra”. Slično ovome, veliki srednjovjekovni aristotelovac Sv. Toma Akvinski smatrao je iskreno prijateljstvo za najvredniju stvar pod suncem uopće.

Za Sokrata kao i za Platona, prijateljstvo i filozofija aspekti su jednog te istog impulsa, jedne te iste ljubavi: ljubavi koja želi spoznati.

Prema Sokratu, prijatelja treba voljeti više od svega „Darijeva zlata”, što po sebi uključuje i spremnost na žrtvu. Nešto kasnije slično govori i Isus koji smatra da nema veće ljubavi od onoga dati život svoj za prijatelje svoje (Iv 15,13).

Naspram ovih uzvišenih vizija prijateljstva treba predstaviti i ono svojevrsno „kavansko prijateljstvo” koje bi se moglo definirati kao zajedništvo dokolice i oblokavanja. Premda su kavanski ljudi često puni hvale i pouzdanja prema ovakvim prijateljstvima, stvarnost je neosporno sasvim drugačija. Prema Christi Meves potrebna je tek jedna prava kušnja ili nevolja da bi se ovakva prijateljstva promptno urušila uz nesmiljeno međusobno optuživanje i izdaju. Stoga se ovo ni ne može smatrati prijateljstvom u pravom smislu riječi, jer istinsko prijateljstvo uvijek funkcionira pod vidom trajnosti i posvemašnje odanosti.

No ima nešto i dalje, tj. niže od kavanskog prijateljstva. Srednjovjekovni arapski pisac Ibn Zafar reče kako dobri i veseli ljudi traže sebi prijatelje, dok rđavi traže jatake i ortake. Dakle, i ovakvo jedno inkriminirano ortaštvo u konačnici često prati sudbina prije spomenutog kavanskog prijateljstva. Zavjernici su poprilično uvjereni u tobožnju dubinu svoga odnosa, međutim, već prva prava kušnja ili nevolja ih može suočiti s posve drugačijom slikom. A za ovakvo nešto vjerojatno i neće trebati dugo čekati, jer ovakvi ljudi poslovično zajednički mogu savršeno izorganizirati pljačku banke, ali zatim nikako ne znaju „pošteno” razdijeliti plijen.

Slike i opsjene ljubavi

Ako je prijateljstvo teško definirati, ljubav je čak i teže, i ne samo zato što postoji više vrsta ljubavi. Najprisutniji u modernim umovima je eros, što je seksualna ili strastvena ljubav. U grčkom mitu eros je oblik ludila kojeg donosi jedna od Kupidovih strijela. Strijela nas pogađa i mi se „zaljubljujemo”, kao svojevremeno Paris s fatalnom Helenom, što će dovesti do trojanskog rata i propasti Troje. U moderno doba eros se spojio sa širom životnom snagom, nešto slično Schopenhauerovoj volji, temeljno slijepom procesu težnje za preživljavanjem i razmnožavanjem. Erosu je također suprotstavljen Logos ili Razum, a Kupid je prikazan kao dječak (pokatkada i kao nestašni anđelak) s povezom preko očiju (Neel Burton).

Međutim, ni svaki eros nije isti. Tako da bismo mogli govoriti o dva različita erosa. Prvi bi se temeljio prvenstveno na sviđanju, a drugi na zaljubljenosti.

Sviđanje bi se moglo definirati kao partikularna oduševljenost i opčinjenost, jer obično nam se sviđa neki dio, ali ne i cjelina. Na primjer, njemu se prvenstveno svidio njezin osmijeh, a njoj njegove oči. Naravno, čovjek pokatkad bude uvjeren i u to da mu se sviđa sve, ali to jednostavno nije istina. Vidjet ćemo uskoro i zašto… Također valja spomenuti da sviđanje po sebi može biti naglašeno erotizirano, kao što u drugim slučajevima može biti više ležerno i simpatično … baš kao što bi se i reklo  onako “simpatija”.

Zaljubljenost bi se mogla definirati upravo kao sviđanje koje je preraslo u ono prije spomenuto „sve mi se sviđa”. Nju stoga karakterizira jedna posvemašnja idealizacija koja će, međutim, prije ili kasnije morati biti prizemljena. Svijest o tuđim manama ovdje ne postoji, ili ipak postoji ali se paušalno vjeruje kako će se sve to nekako uskoro promijeniti po vlastitoj zamisli i samim tim u svoju osobnu korist. Kad spominjemo mane, to svakako ne moraju uvijek biti doslovne negativne karakterne osobine. Naprotiv, kao manu ovdje možemo doživljavati i nešto po sebi sasvim dobro, ali što se ipak ne uklapa u naše vlastite prioritete i interese. I zatim, kad čovjek jednog dana konačno shvati da mane postoje te da se iste uglavnom neće mijenjati, zaljubljena opijenost prestaje, a u nekim slučajevima se tada čak može roditi i ljubav.

Ljubav koja proizlazi iz erosa bi se mogla definirati upravo kao zaljubljenost koja se prizemljila i postala realna ili opet kao sviđanje koje je shvatilo da u svemu tome postoje i neke druge stvari koje nam se možda i ne sviđaju, ali ih svejedno prihvaćamo, i to zato jer ono što nam se sviđa, stvarno nam se sviđa te smo spremni za to platiti i odgovarajuću cijenu. Stoga ljubav nikad nije toliko očaravajuća kao sama zaljubljenost, ali je zato naspram ove realna i dugoročna. Stoga, dok danas mnogi govore da im fali ljubavi, možda pod tim više misle da im zapravo nedostaje zaljubljenosti. Upravo jer po sebi kratkoročna i prolazna, zaljubljenost je osuđena na to da bude vječito ona priželjkivana i nedostajuća. A oni koji se nasuprot varljivih čari zaljubljenosti ipak konačno opredijele za trajnost i konzistentnost ljubavi, nalik su ljudima koji mnogo više cijene trpkost istine naspram neodoljivih čari laži. Stoga je i ono „biti u ljubavi” po sebi nevjerojatno blisko onome „biti u istini”, te predstavlja čin zrelog čovještva koje spremno prihvaća život u njegovoj cjelokupnosti, sa svim usponima i padovima, ljepotama i nedaćama.

Agape, storge i pragma…

Sve do u novija vremena, ljudi su o ljubavi razmišljali više kao o agapeu nego kao erosu. Agape je univerzalna ljubav i mogla bi se precizirati kao nesebična briga za dobrobit drugih. Agape je po sebi vrlo sličan suvremenom konceptu altruizma te podrazumijeva brigu za sve ljude, ne samo one bližnje, pa čak i brigu za prirodu kao i cijeli svijet.

Postoje i neke druge vrste ljubavi, ponajprije storge i pragma. Storge, ili obiteljska ljubav, ljubav je između roditelja i njihove djece. Šire gledano, to je naklonost rođena iz bliskosti ili ovisnosti i, za razliku od philie ili erosa, ne ovisi o našim osobnim kvalitetama. S druge strane, pragma je vrsta praktične ljubavi koja se temelji na razumu ili dužnosti kao i na dugoročnim interesima. Ovdje eros zaostaje u korist osobnih kvaliteta i kompatibilnosti, zajedničkih ciljeva ili postizanja uspjeha. U doba dogovorenih brakova pragma je morala biti vrlo česta. No o pragmi možemo govoriti i dan danas, kao o aspektu zrele bračne ljubavi koja se lišila međusobne fascinacije supružnika, te je interese erosa podredila odgoju djece kao i dugoročnom zajedničkom preživljavanju.

Spomenut ćemo ovdje kratko i famoznu platonsku ljubav. U osnovi, to bi bio ljubavni odnos lišen svih ili barem većine tjelesnih intimnih sadržaja. Kao svojevoljno-obostrana u praksi je vrlo rijetka, premda ipak stvarno postoji. Ovome nasuprot, platonska ljubav se puno češće javlja u onim scenarijima gdje je jedna strana smrtno zaljubljena, dok je druga gleda posve prijateljski. I ovo svakako ne može dugo potrajati te najčešće završava jako jako tužno, osobito za onu zaljubljenu stranu. Jer u zaljubljenosti uvijek puno više boli ovo “samo nam je još mrvicu trebalo”, nego ono rezolutno “nemaš nikakve šanse!” već u samom startu. Zato, da bi se izbjegli ovakvi emotivni ćorsokaci, nema druge nego na vrijeme početi iskreno i otvoreno pričati.

Kao mali zaključak, vjerujem da bismo se svi složili oko toga da je život bez prijateljstva i ljubavi i dan danas podjednako nemoguć kao što je to bio i prije. No, onda bi se s tim u skladu ovim stvarima trebalo pristupati kudikamo zauzetije i ozbiljnije. Potrošački mentalitet današnjice nas potiče da prijateljstvu i ljubavi počesto pristupamo posve eksploatatorski, te da potrošene stvari zatim više ne popravljamo nego jednostavno bacamo i s novima zamjenjujemo. No gdje su onda u svemu tome prijateljstvo i ljubav, i zašto se uopće čudimo što ih više nemamo?

U Sarajevu, 10.IX.2020.

M. B.

Izvori:

– Jecinta MORGAN, Difference Between Friendship and Relationship, DifferenceBetween.Net, http://www.differencebetween.net/language/words-language/difference-between-friendship-and-relationship/ (Stanje: 10.IX.2020.);

– Neel BURTON, What’s the Difference Between Friendship and Love? (12.III.2017.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/hide-and-seek/201703/whats-the-difference-between-friendship-and-love (Stanje: 10.IX.2020.);

– https://www.quora.com/What-is-the-difference-between-liking-and-loving- (Stanje: 10.IX.2020.).

– Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: udra;

PSIHOLOGIJA FILMOVA KATASTROFE

Filmovi katastrofe su se u zadnjih dva desetljeća prometnuli u svojevrsnu „zlatnu koku” velikih holivudskih filmskih studija. Bez obzira radilo se tu o posve prirodnoj katastrofi, ratnom scenariju ili invaziji napredne vanzemaljske vrste, izgledno je da će se na kraju rijeke gledatelja sliti u filmske dvorane diljem svijeta. Pitanje je zašto? Zbog čega po sebi užasavajući i krajnje uznemirujući prikazi uništenja i propasti tako dobro prolaze kod globalne filmske publike, i to bez obzira na sve postojeće kulturološke i svjetonazorske razlike?

O svemu ovome postoji veliki broj teorija i mišljenja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke: Možda bi za početak trebalo povući određenu paralelu između suvremenog filma katastrofe i negdašnje antičke tragedije. Kako je ova u svoje vrijeme također bila obožavana od strane publike, tako su i veliki umovi toga doba rado raspravljali o svemu tome. Platon je imao općenito loše mišljenje, kako o samoj antičkoj tragediji tako i o pjesništvu toga doba uopće. Smatrao je kako ove razbuktavaju ljudske strasti umjesto da ih smiruju. Njemu je ipak proturječio njegov učenik Aristotel koji je tragediju dovodio u vezu s pojmom katarze. Tragedija je prema Aristotelu kod publike trebala prvo pobuditi strah, a zatim i sažaljenje, pročišćavajući na taj način čovjekove osjećaje. U sadašnje vrijeme Ronald Emmerich, poznati majstor filmske katastrofe, dovodi potonje također rado u vezu s pojmom katarze. Premda ne dosljedno na Aristotelov način, i Emmerich ovdje ipak primjećuje to svojevrsno dvoslojno iskustvo gledanja tragedije. Gledatelj se isprva užasava prizorima uništenja i katastrofe, da bi se zatim ohrabrio i obradovao spoznajom kako par pravih ljudi na kraju ipak može „spasiti dan”. Donekle slično ovome razmišlja i američki filmaš te  filmski znanstvenik Wheeler Winston Dixon. U svojoj knjizi „Katastrofa i sjećanje” on navodi da ljudi idu gledati filmove katastrofe kako bi sebi dokazali da mogu proći i kroz najgore moguće iskustvo, te da su na neki način, samim tim, zapravo i besmrtni.

Filmovi katastrofe i promjena političkih naglasaka

Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, filmovi katastrofe su se učestalo bavili uništenjem New Yorka. Sjećam se kako sam i sam u to vrijeme, u jednom te istom tjednu, u dva različita filma gledao kako u prahu i pepelu nestaju jedne te iste znamenitosti New Yorka. Ovome nasuprot, zadnjih godina smo na filmskom platnu često imali priliku gledati uništavanje američkih vladinih zgrada i nacionalnih znamenitosti u Washington DC-u („Pad Olimpa”, „Pad Bijele kuće”). Wheeler Winston Dixon smatra kako se ovo javlja kao posljedica sve veće političke polarizacije u američkom društvu, pri čemu svaka strana želi uništiti onu drugu te se zatim obje slažu s naznačenim filmskim uništenjima, liječeći tako nagomilane frustracije iz svakodnevnice. No, više autora u svemu tome vidi i naznake jedne takve stvarne tragedije koja bi se mogla dogoditi u bliskoj budućnosti.

Zombi film i strah od „ljudskoga roja”

Nedavno smo cijeli jedan tekst bili posvetili psihologiji zombi filmova. Ovdje prilažemo još jednu malu naznaku od pisca John Wildmana za Filmcomment.com. Prema njemu, suvremena fascinacija zombi filmom utjelovljuje čovjekov strah od neosviještenog ljudskoga mnoštva, dakle, od svojevrsnog ljudskoga roja … od ljudi koji su se u međuvremenu počeli ponašati kao mravi i insekti.

Filmovi katastrofe kao izraz ideje nužnosti pojednostavljenja kompliciranog svijeta

Pored brojnih neizravnih i simboličnih konotacija, u ljudskoj fascinaciji filmovima katastrofe zasigurno ima i nečeg izravnog. Mnogi gledatelji jednom ovakvom svijetu žele kraj, ali ne zato što općenito mrze ljudsko društvo i život, nego zato što mrze jedno ovakvo komplicirano i stresno ljudsko društvo i život. U tome smislu filmovi katastrofe se pokazuju kao nositelji ideje nužnosti dolaska jednog „pojednostavljenog svijeta”. Slično ovome, prema američkom sociologu Johnu Hoopesu, užasi filmova katastrofe su po sebi kadri relaksirati i neke druge brige i strahove suvremenog čovjeka. On je napet zbog iščekivanja vlastite smrti ili zbog smrti svojih bližnjih. A sve to je opet tijesno povezano sa strahovima proizišlim iz problematike ljudske brige i odgovornosti. Nešto u stilu: „Što će oni jadni ako ja prvi odem, ili šta ću jadan ja ako oni prvi odu?” Stoga se jedan kataklizimički scenarij „Svi istovremeno letimo u zrak”, koliko god čudno zvučalo, suvremenom čovjeku kudikamo može činiti kao sretno rješenje. Jer u tom slučaju nema više brige, nema više odgovornosti, nema više tuge, ali ni loših financijskih posljedica i neisplaćenih kredita zbog vlastite smrti ili smrti svojih bližnjih …

Dakle, sve nam ovo govori da je u današnje vrijeme strah od života postao kudikamo i veći od straha od smrti, pri čemu u igri preostaje i onaj, zapravo, najgori mogući scenarij: Da se istovremeno pribojavamo i života i smrti. No, možda je to ujedno i najkorisnije za čovjeka – da teži nečemu što nije smrt, ali ni onaj prezahtjevni kao i nerjetko tragični život kakvog inače poznajemo.

Za sami kraj, spomenut ćemo i onaj jedan ponešto drugačiji pogled na filmove katastrofe, koji onkraj različitih napetih teorija i dramatiziranja zastupa mišljenje kako suvremeni filmovi katastrofe  prvenstveno predstavljaju odraz današnje napredne filmske tehnologije koja vam omogućuje da snimite ama baš što poželite. Prema prije spomenutom autoru Johnu Wildmanu, publika tako ne trči u kina isključivo radi svojih nagomilanih strahova, nego i zbog jednostavne želje da vidi atraktivan i uzbudljiv vizualni spektakl, koji upravo zato što je vizualan, i jest toliko globalno razumljiv i popularan. No, svejedno bismo i ovo mišljenje mogli sasvim lijepo zakomplicirati dodatnim pitanjem: Ako se danas već može snimiti što god čovjeku palo napamet, zašto mu onda baš katastrofe toliko često padaju? Zašto radije ne recimo neki idilični prizori rajskoga života? Dakle, filmovi katastrofe zasigurno predstavljaju vrlo složen psiho-sociološki fenomen kojeg je po sebi nemoguće lišiti i svih onih dramatičnih tumačenja, viđenja i konotacija.

U Sarajevu, 23.VIII.2020.

M.B.

Izvori:

– Wheeler Winston Dixon,  Disaster and Memory: Celebrity Culture and the Crisis of Hollywood Cinema (Columbia University Press, 1999);

– Kelly KONDA, Box Office: The Psychology of Disaster Movies, or Why San Andreas Sold So Many Tickets in Los Angeles & San Francisco (3.VI.2015.), We Minored In Film, https://weminoredinfilm.com/2015/06/03/box-office-the-psychology-of-disaster-movies-or-why-san-andreas-sold-so-many-tickets-in-los-angeles-san-francisco/ (Stanje: 23.VIII.2020.);

– Tom BROOK, The lure of the disaster movie (1.VIII.2013.), BBC.com, https://www.bbc.com/culture/article/20130731-the-lure-of-the-disaster-movie (Stanje: 23.VIII.2020.).

– Katarza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 23. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30849>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sangoiri;

ZAGONETKA ZVANA ŽIVOT

Ništa u životu ne treba požurivati. Ni rođenje ni smrt. Sve dođe u svoje vrijeme. Onda kada je spremno. Jer što se dogodi s ptićem kada ga prerano izvadimo iz njegove ljuske? Teško da će preživjeti. Nije spremno. Ne tada. Još nije došao njegov trenutak. Priroda najbolje zna kad je vrijeme za izlazak iz ljuske, iz udobnosti i topline u ovaj često pohladan i neudoban svijet. Ali zašto smo onda tako često nestrpljivi? Zašto požurujemo sebe, druge, svoj život, razne događaje? Zar zaista mislimo da smo se spremni i pripremljeni rodili? Žalimo se kako je život kratak, a cijelo vrijeme trudimo se požuriti ga. Dok smo djeca, jedva čekao da odrastemo. Dok idemo u školu, jedva čekamo da iz nižih razreda prijeđemo u više pa onda da iz škole prijeđemo na fakultet. Dok smo u vezi, jedva čekamo kad ćemo ući u brak. Onda dođu djeca, pa jedva čekamo da odrastu i počnu skrbiti o sebi. Neprestano smo nestrpljivi, neprestano nešto iščekujemo. Tek kada zađemo u duboku starost, želimo se vratiti na početak. A zašto? Možda kako bismo opet požurivali život, ali ovoga puta u drugom smjeru. Da, teško je biti strpljiv i čekati da se dogodi ono što želimo. No vrlo lako se, a često tako i biva, događa ono što ne želimo. Bismo li požurivali da smo znali kako će se stvari odvijati? Sumnjam. Uvjereni smo u vlastite planove koje što prije treba realizirati i maštamo kako ćemo onda konačno uživati. No to se ne događa. Iskustvo nas tome pokušava poučiti. Pokušava, ali izgleda da su ti pokušaji uzaludni. Loši smo učenici. Svim silama se trudimo biti sprinteri, a život od nas traži da budemo maratonci. No mi nismo spremni za maratonske utrke. Nismo. Kako ćemo biti kad od malih nogu trčimo samo na kratke staze, želimo što prije doći do tog cilja. Tako smo naučili od starijih, a isto to prenosimo na mlađe. Možda je to sve zato što svatko od nas umišlja da je napredniji od drugih. Jer eto, meni ne treba toliko vremena kao drugima, ja to mogu brže. Umišljamo si da smo brži i od samog vremena, samog života.

Ali onda nas vrijeme i život pregaze. Ni ne primijetimo. Prijeđu preko nas kao preko suhog otpalog lišća. Uopće ih nije briga što nismo proživjeli život kako smo htjeli. Uopće ih nije briga što nismo spremni okončati neodživljeni život. Prema njihovom izračunu došao je kraj. Kraj jednog neodživljenog života, kraj neispunjenim željama, kraj neostvarenim očekivanjima. Nismo stigli uživati. Nismo stigli živjeti. A kako ćemo kad smo se žurili dovesti život njegovom kraju. Zašto se onda bunimo? Zašto se onda ne osjećamo ispunjeno i zadovoljno? Što smo tražili, to smo i dobili. Sjetimo se kasno. Sjetimo se tek kad počnemo žutjeti i kad nas nemilosrdni vjetar pokušava otrgnuti od izvora života. Zanimljivo. Žurimo cijeli život, a onda zakasnimo primijetiti da je došao kraj. Apsurd, rekli bismo. Možda. A možda je to upravo smisao života. Života koji nam ne da vladati sobom, koji se stalno natječe s nama i na koncu uvijek pobjeđuje. Može li drugačije? Ne znamo. Možda može. Treba samo pokušati. Nije kasno. Nadamo se da nije. Ne znamo ni to. Živimo život o kojem ne znamo ništa. Ni kad će započeti ni kad će završiti. Zato što mi nismo tvorci života niti njegovi vlasnici. Darovan nam je. Još kad bi uz njega dolazila i uputstva za upotrebu, bilo bi dobro. Ipak ne dolaze. S razlogom. Darovan nam je kao enigma. Na nama je da tu enigmu riješimo. Dešifriramo. Rješenje dolazi na kraju. I onda na ovom svijetu nema dalje. Zato ne smijemo požurivati, nego polako i strpljivo, dan po dan, odgonetavati zagonetku zvanu život.

U Mostaru 20. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

ZLONAMJERNA RADOST (SCHADENFREUDE)

Schadenfreude je njemačka složenica nastala sredinom 18. stoljeća a koju će u izvornom obliku posuditi i Englezi stoljeće kasnije. Na naš jezik bi se najlakše mogla prevesti kao „zlonamjerna radost” a koja se javlja kod ljudi kao osjećaj zadovoljstva i sreće naspram tuđeg neuspjeha ili nesreće.
Filozofska i duhovna literatura davno su još uočile ovaj problem a u osudi zlonamjerne radosti izgledno je najoštriji bio njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860). Za njega nije bilo nikakve dileme; dok je zavist smatrao još uvijek ljudskom, zlonamjernu radost (Schadenfreude) je vidio đavolskom. Jednostavno, po njemu jedna od najradikalnijih i najgnusnijih moralnih devijacija uopće. Njemu nasuprot, rabin Harold Kushner u zlonamjernoj radosti vidi univerzalnu, pa čak i zdravu ljudsku reakciju, u čemu si jednostavno ne možemo pomoći. U svojem djelu „Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”, on navodi slijedeći primjer: „(Ljudi) ne žele da njihovi prijatelji budu bolesni, ali ne mogu si pomoći da ne osjete neugodan grč zahvalnosti što se (loše) ipak dogodilo nekome drugom, a ne njima.” Dakle, na tragu „dvostrukog moralnog učinka”, za Kushnera je zlonamjerna radost sasvim pozitivna datost sve dok naglasak ne leži na nesreći drugoga, nego prvenstveno na vlastitoj sreći zbog izbjegnutosti nesreće.
Potonji primjer nam pomaže shvatiti da nije svaka zlonamjerna radost jednaka, ni po uzroku nastanka ni po naknadnim moralnim implikacijama. U tom smislu, današnja psihologija govori o, u osnovi, tri različite zlonamjerne radosti:
– Agresijom utemeljena zlonamjerna radost prvenstveno se tiče identiteta grupe. Dakle ovdje govorimo o specifičnim rivalstvima iz domene „naši-njihovi”, pri čemu se tuđi neuspjeh doživljava kao potvrda superiornosti i valjanosti vlastite grupe.
– Rivalstvom utemeljena zlonamjerna radost – sve je slično kao i u prethodnom slučaju, s razlikom da se sučeljavanje događa na osobnoj razini.
– Pravdom utemeljena zlonamjerna radost nastupa tamo gdje se tuđi neuspjeh ili nesreća doživljava kao pravedna kazna zbog neke prethodno učinjene pogreške ili zbog općenito pogrešnog ponašanja. Zanimljivo je da već mala osamnaestomjesečna djeca pokazuju jednu ovakvu tendenciju radovanja, no i pored ovoga primjera, psihologija zlonamjernu radost općenito smatra više djetinjastim oblikom ponašanja. Jednostavno, zrele ljudske osobnosti ne mogu osjećati radost zbog tuđe nesreće, dok one, tako da kažemo, poluzrele mogu, ali će se barem potruditi da to otvoreno ne pokazuju.
Stoga bi možda ovdje trebalo malo zastati i zapitati se zbog čega zrele osobnosti ne mogu osjećati jednu ovakvu zlonamjernu radost? U prvom redu, moglo bi se reći da osobne zrelosti nema bez izgrađenosti, a izgrađenosti nema bez borbe, izgaranja, te brojnih poduzetih pokušaja i pogreški. To je sve jednostavno dio procesa sazrijevanja i stoga se zrela osoba kudikamo neće radovati kad vidi da netko drugi nešto neuspješno pokušava i posrće. Doduše, neće zbog toga posebno ni tugovati, jer kako rekosmo, to je put kojim svatko navlastito mora proći. Bolje onda takvima iskazati toplu ljudsku podršku i uputiti im pokoji koristan savjet. Drugi razlog zbog kojeg se zrela osoba nikad neće radovati tuđoj nesreći leži i u boljem razumijevanju međuljudskih rivalskih procesa. Kako smo o tome već ranije pisali, rivalstvo nije samo animozitet, ono naprotiv iznenađujuće podrazumijeva i izvjesnu sličnost i bliskost među rivalima. „Jednoj bijesnoj mački ništa toliko nije slično kao druga bijesna mačka” (Girard). Ili drugim riječima, identičnost cilja oko kojeg se bore, nepobitno svjedoči i o suštinskoj međusobnoj sličnosti rivala. Ne volimo se jer se svađamo ili se svađamo jer se volimo – pravi odgovor će znati oni koji uistinu vole…
Kao kratki zaključak, mogli bismo reći da zlonamjerna radost kudikamo predstavlja neotuđivi dio čovjekovog razvojnog procesa, te samim tim i svojevrsni indikator, i to u smislu – sve dok ovo budemo osjećali, bit će neosporan znak da još puno toga u životu imamo za proći, naučiti i sebi priznati.
U Sarajevu 18. VIII. 2020.
M. B.
Izvori:
– Shanon PAULUS, Schadenfreude is a Childish Emotion, Smithsonian Magazine (25. VII. 2014.), https://www.smithsonianmag.com/smart-news/schadenfreude-childish-emotion-180952163/ (Stanje: 18. VIII. 2020.);
– https://en.wikipedia.org/wiki/Schadenfreude (Stanje: 18. VIII. 2020.).
– Rudolf LUETHE, Heitere Aufklärung: Philosophische Untersuchungen zum Verhältnis von Komik, Skepsis und Humor,
https://books.google.ba/books?id=7RdLDwAAQBAJ&pg=PA39&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false;

  • René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novog Sada, 1990.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oxana Lebedeva;

KAKO IZAĆI NA KRAJ SA STRAHOM?

Strah je jedna od najmoćnijih sila u našem životu. On utječe na odluke koje donosimo, akcije koje poduzimamo, kao i na rezultate koje postižemo. Riječ je o iznimno moćnom primitivnom osjećaju koji uključuje više djelova mozga, te kao takav je sposoban potaknuti različite, mahom neugodne, psihološke i fiziološke manifestacije.
No prije nego što se pozabavimo s njegovom neugodnom stranom, važno je istači da je strah, barem u svojim osnovama, pozitivna evolucijska datost. On nas pokušava upozoriti na različite opasnosti i pogibli koje nas vrebaju, a koje po sebi i ne moraju biti uvijek nužno umišljene. Stoga bi se odmah na početku moglo reći da pravo pitanje o problemu straha u našem životu nije kako ga se u potpunosti osloboditi, nego kako ga što bolje razumjeti, te kako ga od vlastitog neprijatelja okrenuti u prijatelja i saveznika?
Sistematizacija straha
Već smo pisali o tome kako se danas procjenjuje da se čovjek rađa samo s dva prirođena straha: strah od gubitka tla pod nogama, te strah od bučnih i neugodnih zvukova. Sve ostale strahove učimo i razvijamo naknadno kroz život. Stoga se u teoriji često govori i o najrazličitijim razvojnim strahovima, specifičnima za određenu životnu dob i okolnosti. Tako se recimo govori o strahovima kod male djece, strahovima specifičnim za adolescente, zatim kasnije o strahovima kod muževa, ili o onim kod mladih majki itd. No, zbog opširnosti i složenosti građe, neki autori su pokušali provesti i kakvu-takvu sistematizaciju tih najrazličitijih strahova, kako bi se svi oni mogli sagledati i istražiti na jednostavniji način.
U tom smislu Karl Albrecht govori o slijedećih pet temeljnih strahova:
1. Strah od izumiranja: Strah od uništenja i prestanka postojanja koji je po sebi znatno veći od onog općenitog straha od smrti. Albrecht ga naziva i egzistencijalnom anksioznošću. To je onaj neugodni paralizirajući osjećaj dok stojimo nad zjapećom provalijom, ili strah od letenja, prevelike brzine, ali i strah pred kobnom bolešću…
2. Strah od osakaćivanja i tjelesne invazije: Strah od gubitka dijelova tijela, ali i strah od svake tuđe aktivnosti koja prijeti narušavanjem granica našeg tijela. Ovdje spadaju najrazličitiji strahovi od životinja i insekta ali i strah od invazivnih medicinskih zahvata i pretraga. Osim toga, po Albrechtu ovdje pripadaju i svi oni općeniti strahovi dok se fizički osjećamo nesigurno i ranjivo.
3. Strah od gubitka autonomije: Strah da ne budemo ograničeni, stisnuti, paralizirani, zarobljeni, ugušeni… Dakle, to po sebi može biti i onaj više fizički strah od zatvorenog prostora ili zemljotresa koji bi nas mogao zatrpati, ali može biti i onaj duševni strah od gubitka vlastite kontrole, ili strah od potpune predanosti i posvećenosti nekomu ili nečemu.
4. Strah od razdvajanja, napuštanja i odbacivanja: Strah od prestanka veze, prijateljstva ili braka, ali i strah zbog izgledne smrti roditelja ili bliske osobe. Ovaj strah je, zanimljivo, vrlo često odgovoran i za onaj strah od intimnosti. Slično kao što se neki iste boje zbog mogućeg gubitka kontrole i autonomije, drugi je se više boje zbog bojazni da će na kraju svejedno biti izigrani i napušteni.
5. Strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja: Prirodno je da se čovjek osjeća dopadljivim i vrijednim. Po Albrechtu, to je nužni uvjet našeg zdravog i plodnog ophođenja s drugim ljudima i svijetom. Odatle valjda onda i strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja. Osjećamo kao da nas neki nesmotreni i nepopularni potezi mogu dovesti do isključenosti, ili barem do toga da nas više ne drže zaozbiljno. Tipični okidači za ovu vrstu straha su neki lapsusi počinjeni u javnosti, ili opet javna kritika, viktimizacija ili kakva neugodna prozivka. Ili za neke još gore, ako im se kaže da su dosadni, naporni ili jednostavno glupi. Za nekoga drugog također može biti jako stresno ako mu se kaže da je „demode” ili izvan prevladavajućih trendova i mišljenja. Zanimljivo, i strah od zlostavljanja je zapravo puno češće povezan sa ovim strahom nego sa strahom od izravno pretrpljene fizičke i duševne boli, jer biti žrtvom za mnoge je nešto katastrofalno jadno, te se u tom smislu ni ne mogu nositi s naknadnim javnim oplakivanjem i sažaljenjem.
Pogled na Albrechtov popis može biti od pomoći već na način ako opazimo da i onaj naš najveći strah nije ništa drugo nego tek jedan od temeljnih strahova koji muči i nebrojene druge ljude.
Trendy- i stvarni strahovi
Jedno istraživanje Chapman sveučilišta pokazuje da su u samom vrhu američkih strahova za 2019. bili i oni strahovi od kompjuterskog kriminala, korumpiranih političara, praćenja osobnih podataka od strane vlade i privatnih korporacija, strah od bio-terorizma i sl. No neki se već pitaju jesu li to zbilja stvarni strahovi Amerikanaca ili više nako, da kažemo, „trendy strahovi” nametnuti različitim propagandama i aktivizmima? Ili drugim riječima, jesu li ovo stvarno razlozi zbog kojih netko neće mirno spavati i zbog kojih će na kraju upasti čak i u depresiju, ili pod ovo spada ipak nešto sasvim drugo? Slijedeći ovu logiku, čini se kako su naši najveći strahovi ipak ono nešto puno bliže samima nama i našem užem životnom okruženju. Osim toga, ljudi vrlo često ni ne mogu pričati otvoreno o svojim najvećim strahovima, a kad konačno propričaju, samim tim ni taj strah više neće biti toliko velik. Differentia specifica je što jednim ovakvim otvorenim priznanjem i razgovorom strah prestaje biti ono što nas posjeduje, te postaje ono nešto što mi posjedujemo. Dakle, terapije protiv velikih paralizirajućih strahova su različite, ali koliko je poznato, sve uključuju baš ovaj moment – da se o problemu konačno počne otvoreno razgovarati.
Odnos najvećeg straha i najveće snage
Zanimljivo ili ne, naš najveći strah i naša najveća životna snaga su obično tijesno povezani. Zapravo, moglo bi se čak reći da naš najveći strah nije ništa drugo nego tek naličje naše najveće snage. Slijedeći Albrechtov popis, čini se da se za vlastiti život brinu najviše oni koji do njega najviše i drže. Slično kao što se gubitka autonomije i zaglavljenosti bilo kakve vrste najviše boje oni koji su autonomni i aktivni, ili kao što se u onom posljednjem slučaju bezvrijednosti i poniženja najviše plaše obično oni koji su po sebi ponosni i ambiciozni.
Ovakav jedan pogled na najveći strah kao na tek mračnu stranu naše najveće snage itekako može biti od pomoći. Time se strah demistificira, ali i integrira u vidu prisutne problematike cjeline. Kako već rekosmo to na početku, ovdje zapravo nije pitanje koga treba definitivno izbaciti iz igre, nego kako ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu? Jer preopterećenost našom najvećom snagom nas neminovno vodi prema onoj mukotrpnoj „opsesivnoj petlji”, koja se otprilike ponaša pod Jungovom maksimom: „Što jače svjetlo, to i veća sjena koju svjetlo baca!”
Tu se otprilike počinje razmišljati na način: kako da se konačno prestanem bojati da će mi se dogoditi to i to? A zapravo, toga se i bojim jer mi je do toga i do toga najviše u životu stalo, jer da nije, ne bi se toliko ni bojao. Iz ovoga slijedi da nam do tih nekih specifičnih stvari i ne smije toliko stajati, ili ako već i dalje hoće, onda o eventualnim problemima trebamo razmišljati kao o nečemu što je jednostavnu tu i što je neotuđivi dio naše prirode. Jer tek pod tim prirodnim vidom i strah ponovno može postati onaj prirodni, onaj koji nas dobrohotno želi upozoriti na neke moguće opasnosti, a ne onaj koji nam deklamira smrtnu presudu ili barem posvemašnju društvenu ekskomunikaciju. Na primjer: Nije dobro ispasti budala, s tim da ovaj strah postoji upravo zbog toga što smo pokatkad svi skloni ispasti budalama, a ne zato što ovo nikad ne bismo, ni pod koju cijenu smjeli ispasti. Dakle, što više vjerujemo u svoju nepogrešivost, to će i ovaj strah biti veći i strašniji, a zapravo nije ni trebalo da vjerujemo u vlastitu nepogrešivost, nego sasvim obratno – u pogrešivost. I tu zatim dolazimo do iznenađujućeg obrata, ili barem do iznenađujućeg spoznanja: Ovaj konkretni strah je opravdano bio velik koliko jest, jer smo mi cijelo vrijeme i bili posve nesmotreni i nepametni, vjerujući da ama baš nikad to i to ne smijemo biti. Dakle, slično onome kako smo već ranije govorili za anksioznost: veliki strah od gubitka kontrole nad samim sobom nije ništa drugo nego alarmantno upozorenje da smo istu već odavno izgubili u nekim aspektima svojeg života.
Na koncu, slično vrijedi i za sve druge velike strahove. Oni su skoro redovito povezani s tim nekakvim ne prihvaćanjem vlastite prirode. Da ne smijemo umrijeti, da ne smijemo biti ujedeni i povrijeđeni, da ne smijemo biti napušteni ili zarobljeni… Itekako sve to smijemo, ali naravno, pametnije pokušati sve to izbjeći, koliko se može izbjeći, jer ponekad se ipak ne može izbjeći…
U Sarajevu, 31.VII.2020.
M. B.
Izvori:
• Dr Albrecht’s 5 Types of Fears: What We’re Really Afraid Of…, The Coaching Tools Company.Com (2.X.2014.), https://www.thecoachingtoolscompany.com/5-types-of-fears-dr-karl-albrecht/ (Stanje: 30.VII.2020.);
• America’s Top Fears 2019, by Shreya Sheth, Henley Research Fellow, Chapman University,chrome-extension://ohfgljdgelakfkefopgklcohadegdpjf/https://www.chapman.edu/wilkinson/research-centers/babbie-center/_files/americas-top-fears-2019.pdf;
• Theo Tsaousides, Is It Time to Face Your Biggest Fears?, Psychology Today (5.XI.2015.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/smashing-the-brainblocks/201511/is-it-time-face-your-biggest-fears (Stanje: 30.VII.2020.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vchalup;

OGLEDALO I NJEGOVA ZNAČENJA

Ogledalo (zrcalo) u umjetnosti predstavlja jedan od najkontraverznijih simbola. U kombinaciji sa zmijom i njezinim samospoznanjem, ogledalo je atribut razboritosti. Ono je također simbol čula vida, ali i gole istine („Ogledalo ne laže”). Kao zrcalo koje odražava Sotonin lik, simbolizira grijeh oholosti. U kombinaciji s Venerom kojoj nestašni Kupidon pridržava ogledalo, govorimo o simbolu taštine i bludnosti. S druge strane, onaj Mudrac koji u odrazu vidi dijete jest Sokrat. U religioznoj umjetnosti „zrcalo čisto” (speculum sine macula), pripada Djevici Mariji. Ista se molitveno u katoličanstvu pokatkada zaziva i kao „Ogledalo pravde”. Dakle, vidimo: razboritost, istina, grijeh, porok, mudrost, svetost, duh … Što je onda zapravo ogledalo? Možda je ono samo to što jest, najobičnije ogledalo, ali u tom slučaju smo onda sami mi kontraverzno poprište najrazličitijih nutarnjih stvarnosti i mogućnosti.
Zrcalni neuroni
Ukoliko negdje usput nabasamo na skupinu isprepadanih ljudi koji od nečega pokušavaju pobjeći, vrlo vjerojatno da ćemo se u djeliću sekunde i sami prepasti, pa čak i ako ne znamo o čemu se točno radi. Slično tome, ali obratno, ukoliko pristignemo u veselo nasmijano društvo, neće nam trebati puno da se i sami počnemo radovati i smijati, pa čak i slučaju da još pouzdano ne znamo čemu se oni zapravo smiju. Ili moguće jednostavnije, iz svakodnevnice znamo ono da je zijevanje „zarazno”, baš kao i dobar apetit. Suvremeni neuroznanstveni koncept „zrcalnih neurona” predstavlja hipotezu s popriličnim brojem konsekvenci iz domene socijalnog, a zatim i osobnog ponašanja. Jednostavno rečeno, naše osobno ponašanje je uvelike određeno ponašanjem ljudi koji nas okružuju. Ali stoga se može govoriti i o obratnoj vezi. Razmišljamo li ikad o tome kako sami utičemo na svoju okolinu? Također, razmišljamo li o tome da na okolinu uopće utičemo? Naime, danas se mnogi ljudi osjećaju potpuno nemoćno u odnosu na društvo koje ih okružuje, no to jednostavno ne ide tako. Američki psiholog Joseph Shrand u ovom smislu kaže da mi nikoga ne možemo osvojiti, ali da na svakoga itekako možemo utjecati. Sa ovim na kraju ponovno stižemo do one kontraverzne psihološke datosti koja nalaže kako iza niskog samopouzdanja zapravo često stoje nerealno visoka očekivanja, kao i grandiozno mišljenje o samom sebi. Tko hoće sve, često je deprimiran zbog toga što ne može imati sve, te uopće po sebi i nije u stanju opaziti široko polje utjecaja koje svakodnevno može ostvarivati na svoju okolinu. Njemu to jednostavno nije ni važno, nego radije i dalje vjeruje u ono, za vlastito psihološko zdravlje posve riskantno, „sve ili ništa”, umjesto da svakodnevno i strpljivo radi na širenju i ostvarivanju vlastitog utjecaja na druge ljude.
Ogledalo ne laže
Već smo pisali o onome kako se djeca obično ponašaju po onome što vide da njihovi roditelji i sami rade, a ne baš po onome što im ovi dobronamjerno govore što bi trebali raditi. To je to, kako već u uvodu rekosmo: „Ogledalo ne laže”. Ono reflektira istinu, i to poprilično dosljedno. Djelo reflektira djelo, riječ reflektira riječ. Tamo gdje se lijepo priča, a loše radi, na potomke će se reflektirati upravo jedan takav, hipokrizijski obrazac ponašanja.
Ogledalo ipak pokatkad zna i slagati?
U bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka, bezobzirna kraljica s početka priče s nestrpljivim pogledom gleda u svoje zrcalo i intonira: “Ogledalo, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je?” Ogledalo poslušno govori kraljici da je to ona … I godinama i godinama to govori, sve dok jednog dana ne odgovori da je to kraljičina prekrasna pastorka Snjeguljica. Kraljica trenutačno biva ophrvana ubilačkim bijesom… Čini se kako su danas ogledala svi oni roditelji i učitelji koji misle da pomažu svojoj djeci, podižući im samopouzdanje do nerealnih i neslućenih dimenzija: „Ti si zvijezda. I sve je moguće!” Američka psihologinja Jean Twenge u svojoj knjizi „Generacija Ja” (Generation Me) naziva spomenuto „sve je moguće” novom mantrom naše ere. I sama je odrasla to slušajući: „Mogu li djevojčice odrasti u matematičare koji su također supermodeli, koji su uz to i astronauti?” Twenge nastavlja pišući: „Naravno! Sve je moguće!” Prepuni hvale, mladi su zaslijepljeni, hipnotizirani i paralizirani. Naznačena knjiga uključuje i anegdotu o jednom svježe svršenom diplomcu koji je, gotovo odmah nakon što je bio zaposlen na radno mjesto u velikoj tvrtki, rekao preplašenom menadžeru da očekuje da će za tri godine biti potpredsjednik tvrtke. Kada mu je upravitelj rekao da to nije realno, jer većina potpredsjednika su bili u šezdesetim, mladić se naljutio na njega i rekao: „Trebali biste me ohrabriti i pomoći mi da ispunim svoja očekivanja.” Twenge se dalje zabrinuto pita: Kakvo ogledalo i na kojem zidu mu je ulilo takva i tolika očekivanja?
Kako općenito vrijedi ono da se „klin klinom izbija” tako se netko sjetio i da sve te iluzorne odraze današnjice nadomjesti onim stvarnim odrazima. Ovdje govorimo o „terapiji izlaganja zrcalu” (Mirror Exposure Therapy) koja ima za cilj suočavati one ljude s poteškoćama samoprihvaćanja da se konačno i prihvate takvima kakvi jesu. Može zvučati čudno, ali sa ovim je povezan jako veliki broj psiholoških poteškoća. Tu govorimo o različitim poremećajima prehrane, ali i o anksioznosti, depresiji i sl. Cilj je suočiti ljude s njihovim izgledom te preispitati njihove kriterije lijepoga i prihvatljivoga. Ovdje je nutarnji konflikt često vrlo velik jer se osoba nalazi u škripcu kognitivne disonance. Recimo, premda joj brojni bližnji govore da je lijepa i simpatična, ona to ne želi vjerovati jer se pronalazi inferiornom u odnosu na one slavne ljepotane i ljepotice. Međutim, svi znamo da se i ti slavni ljepotani i ljepotice obilato koriste uslugama vrhunskih „make up” artista, stilista, kreatora itd., što će reći da oni u stvarnosti možda i nisu toliko lijepi u onom prirodnom ljudskom smislu. Naprotiv, oni predstavljaju svojevrsni „produkt”. A jedna od karakteristika vremena u kojem živimo i jest to da se ono stvarno i virtualno, prirodno i vještačko više i ne mogu posve jasno razlučivati. U tom smislu ogledalo predstavlja pouzdan povratak sebi i svojoj vlastitoj prirodi. Ta zašto bi uopće itko trebao očekivati da u zrcalu vidi antičku statuu božanstva ili netko drugi opet onu naprlitanu lutku iz tržnog centra? Stvarno zašto?
U Sarajevu, 25.VII.2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu;

Izvori: 

  1. Zrcalo, u: James HALL, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 368.
  2. Joseph A. SHRAND, Mirror, Mirror On the Wall. Mirror, Mirror, Neurons All, Psychology Today (4.II.2017.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-i-m-approach/201702/mirror-mirror-the-wall-mirror-mirror-neurons-all (Stanje: 25.VII.2020.).
  3. S. RUFUS, Mirror, Mirror Syndrome. We welcome truth-telling, American Idol-style, Psychology Today (23.XII.2008.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/stuck/200812/mirror-mirror-syndrome (Stanje: 25.VII.2020).

  4. Arash EMAMZADEH, What Is Mirror Exposure Therapy? And Does It Work?, Psychology Today (14.XII.2018.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/finding-new-home/201812/what-is-mirror-exposure-therapy-and-does-it-work (Stanje: 25.VII.2020.).

KAKO PREPOZNATI TUĐU BRIGU I LJUBAV?

Mnogi su vjerojatno već pročitali onu čuvenu „Šalicu kave” slovenskog pisca Ivana Cankara. Radi se o jednoj epizodi iz „Crtica njegove mladosti”, kad je ono ljut i nervozan došao u posjetu svojoj majci. Bijaše tada u nekakvom tjeskobnom razdoblju, ophrvan grozničavom potragom za spisateljskom inspiracijom, nemirno se premještajući svukud po kući. Spavao je i na tavanu, i u štali … svuda osim gdje treba. Strašno mu se pila crna kava, ali kako kaže, znao je da u kući nema ni kruha kako treba, a kamoli kave. Ali majka se znajući za tu njegovu strast prema crnom napitku već nekako snašla, pa mu sa osmijehom na licu donijela istu. No, on ju je u svojem nutarnjem nemiru grubo bio odbio, a majčin se sjaj u očima, kako priča dalje kaže, istog trena ugasi. Odmah je znao da je pogriješio, i mislio se ispričati, ali nije. „Tri ili četiri godine poslije, u tuđem svijetu, tuđa žena donese mi u sobu šalicu kave. Tada me ošinu, zapeče u srcu tako snažno, tek što nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice…”. U svakom slučaju, tada je jasno razaznao da ona suvišna šalica kave bijaše šalica čiste nepomućene majčinske ljubavi.

I tako se čini kako se cijela problematika ljubavnog života odvija kroz bjesomučnu potragu za onim teško dostupnim „viškom ljubavi”, kao i kroz istovremeno negiranje onog tako lako dostupnog egzistencijalnog fundamenta iste. Rado dajemo ono što imamo, i nerado dijelimo ono što nemamo, očekujući ipak da ono dano bude priznato i nagrađeno. Ona: „Šta hoće, ima skuhano, ispeglano i oprano?” On: „Šta hoće, donosim joj plaću u kuću?” Realno bi se reklo, ni približno dovoljno, ali ipak jest nešto na čemu itekako treba biti zahvalan, jer i to je sve ljubav. Bude tu naravno još tih raznoraznih „Šta hoće?”. Recimo, čestite žene su sklone ophoditi se prema vlastitoj čestitosti kao prema nenadmašnom depozitu, pa su sklone pravdati poslovičnu hladnoću i neurozu sa onim: „Šta hoće, udala sam se nevina, dok je on prošao što je već prošao?” S druge strane, neobuzdani muški veseljak bi odgovorio: „Šta hoće, uvijek sam prema njoj pozitivan i ljubazan premda ona to skoro nikad nije?” Vidimo, opet isto: I jedno i drugo, ni približno dovoljno, ali jest nešto, i jest LJUBAV! U to se negdje javlja i dijete: „Što hoćete, nisam ja molio da me rodite (stvarno nije) … sad se izvolite lijepo brinuti za mene!” Eto, baš kao što bi ono rekao kontraverzni Henry Miller: “Jedino ljubavi nikad ne dobijemo koliko želimo… ali i jedino što ne dajemo dovoljno je ljubav.”

No, iz svega ovoga moguće proizlazi i jedan jednostavan lijek za čovjekove poslovične ljubavne jade. Ako želiš biti priznat u onome što nudiš, priznaj i ti ono što druga strana nudi. A ako želiš nešto više od svega toga, a vjerojatno želiš, potrudi se pa i ti ponudi nešto više. U svakom slučaju, problemi su kao i ljudi, rijetko kad hramaju, već uglavnom imaju po dvije ruke i noge…

…I naravno, sve se ovo nikako ne odnosi na one koji ne nude ništa. Takvima neka bude po vjeri njihovoj…

U Sarajevu, 19.VII.2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 5second;

HYPE – RELATIVNO NOVI IZRAZ, STARA PROBLEMATIKA

Hype /haɪp/ je engleski izraz koji se sve češće koristi i u našem jeziku. Bilo bi ga teško prevesti jednom jedinom našom riječju, pa stoga ne čudi što se i kod nas radije koristi u engleskom originalu. Sam pojam bi se odnosio na intenzivnu promociju nekoga ili nečega te na stvaranje snažnog publiciteta. Stoga se u današnje vrijeme nerijetko kaže da je oko nekoga ili nečega stvoren ili izgrađen snažan hype. „Google Translate” prevodi hype kao intenzivno promoviranje nekog proizvoda ili ideje, uz učestalo preuveličavanje njegove prednosti. U tom kontekstu, pomislite samo na neku od danas brojnih reklama za revolucionarni lijek. Sve se to odigrava uz podastiranje naizgled istinitih svjedočanstava. Iznemogli starci se naprosto kunu da ih je taj bućkuriš preporodio. Uz ime, godine i državu stanovanja naravno da nećete dobiti neki drugi podrobniji podatak. „John (81) iz Kalifornije…”, pa u Kaliforniji ima barem stotinu takvih! „Ono što bi moglo biti istina, uvijek će biti privlačnije od onoga što jest istina.” Američki psiholog Matthew J. Edlund upravo tim riječima objašnjava psihološku pozadinu uspješnosti hypea, uz nezaobilaznu primjedbu kako se ovim stvarima danas osobito intenzivno služe političari i zdravstvena industrija. Glede prvih, naprosto je nevjerojatno što ti ljudi sve obećavaju u predizbornim kampanjama, i moguće još nevjerojatnije – kako to njihovi glasači sve fino progutaju. „Smanjit ćemo poreze i tako ćemo povećati državne prihode.” Ili, „U kratko vrijeme možemo iseliti 11 milijuna ilegalnih doseljenika uz minimalne troškove.”

Pored naznačene ljepote „onog što bi moglo biti istina”, Edlund za „Psychology Today” spominje još dvije datosti naše psihe koje pogoduju širenju Hypea. Prva bi bila povećan fokus prema onome neuobičajenom i nesvakidašnjem. A druga bi bila konformizam. Jednostavno, vrlo smo neoprezni i nekritični kad nam netko obeća manje boli i patnje, a više udobnosti i užitka.

Hype i negativna popularnost

„Cambridge Dictionary” tumači Hype kao opetovano oglašavanje i raspravljanje o nečemu u novinama, na televiziji itd. kako bi se privukao svačiji interes. Dakle, zanimljivo ili ne, Hype po sebi ne traži uvijek superlative. Nekad mu je sasvim dovoljno da bude ona zločesta cura ili dečko. I ovdje opet možebitno govorimo o stanovitom propustu naše psihe koja se po sebi lakše fokusira na proživljene traume nego na sva ona pozitivna životna iskustva. U tom smislu, majstori tzv. „gerilskog markentinga” nepogrešivo znaju kako je ponekad korisnije da vas ljudi mrze od onoga da vas svi vole. Ono, kao mrze vas, ali su se svejedno „navukli” jer ne mogu više prestati razmišljati i raspravljati o vama. Najvještiji manipulatori javnosti obično istovremeno nastoje spretno iskombinirati neke pozitivne i negativne datosti svoje osobnosti. Primjer tomu bi bio danas sveprisutni Elon Musk. Štreber, radoholik, inovator, ali i svojevrsni huligan koji rado psuje u javnosti, naziva ljude idiotima, često pušta neprovjerene ili barem prenapuhane informacije i glasine, a navodno voli zapaliti i džoint na za to nepredviđenim mjestima. Neki ga zbog svega toga obožavaju, neki preziru, neki ga vide kao veliku opasnost, ali kao suštinsko se ipak pokazuje ono da je on svakog dana sve bogatiji i sve popularniji.

Riskantna pobjedonosnost osobnog hypea

Nacistički propagandni stručnjaci su početkom II. svj. rata vrlo vješto izgradili mit o „nepobjedivosti njemačke vojske”, i to tako uspješno da su u to podjednako čvrsto vjerovali i sami njemački vojnici, ali i njihovi protivnici. Tijekom napada na Sovjetski Savez, cijele sovjetske armije su im se predavale skoro pa bez borbe. I to je tako funkcioniralo sve do prvog velikog poraza njemačke vojske, onoga na Staljingradu. I otada situacija se dijametralno mijenja: Rusi sad nemilosrdno napadaju i napreduju, a Nijemci su oni koji se grčevito brane, predaju i sve češće povlače.

Pumpanje pobjedničkog hypea se primjenjuje i dan danas, i to osobito u svijetu borilačkih sportova. I cijela stvar i dalje funkcionira otprilike kao što je i do sada. Nepobjediv si sve dok te neko konačno ne porazi, a zatim nastupa duboka kriza iz koje se malo tko uspije izvući. Slično važi i za onaj svijet jeftine „ti to možeš, ti to hoćeš” motivacije i psihologije. A kao što smo to već ranije govorili, za istinsku pobjedonosnost nije odlučujuće umijeće same pobjede, nego umijeće stoičkog poraza, nakon kojeg čovjek zna kako se brzo podići i ponovno krenuti naprijed.

U svakom slučaju, cjelokupna aktualna problematika hypea nas itekako poziva na stanovito preispitivanje i oprez. Mislim da na kraju nikome ne bi trebalo biti u interesu da zadnja istina o svijetu i čovjeku bude ono poražavajuće: „Dok je ovaca, bit će i vune”.

U Sarajevu 15. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: seventyfour74

POSLUŠNOST: VRLINA ILI PREDUVJET ZA TRAGEDIJU, PA ČAK I ZLOČIN?

Nakon što je izraelski Mossad u proljeće 1960. u Argentini majstorski uhitio te neprimjetno u Izrael prebacio notornog nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt se ponudila redakciji „New Yorkera” da kao dopisnica iz Jeruzalema radi za njih na ovom slučaju. S obzirom na to da se u svojem filozofskom radu već bavila odnosom politike, terora i nasilja, jednostavno je iz prve ruke željela upoznati toga groznog čovjeka. Tako će na kraju nastati njezino vjerojatno najznačajnije djelo: „Eichmann u Jeruzalemu: Jedno izvješće o banalnosti zla.” Možemo primijetiti da je drugi dio naslova naznačenog djela itekako simptomatičan, te da ponešto delikatno poručuje svojim čitateljima već na samom početku. Naime, prije nego što će prvi put uživo vidjeti Eichmanna, Arednt je bila vrlo nervozna, pa čak i anksiozna. Osjećala je groznu nelagodu jer je očekivala da će se susresti sa utjelovljenjem metafizičkog zla u svojem najrafiniranijem mogućem obliku. Međutim, na kraju će je u svemu tome zadesiti jedna potpuno drugačija vrsta šoka. Naime, Eichmann je prema njezinim vlastitim riječima bio „užasno i zastrašujuće normalan”. Omanji, proćelavi birokrat, blagog nastupa i izraza lica … činio se posve suprotnim u odnosu na grozna zlodjela koja je bio počinio. Da ne bude kakve zabune, dotičnog su pregledali i najbolji izraelski psihijatri i psiholozi te jednoglasno zaključili da je u potpunosti normalan. Eichmann se tijekom cijelog procesa pokušao opravdati time da je on samo izvršavao svoju dužnost. Pri tome se nešto pozivao i na Kantov Kategorički imperativ premda ovaj po sebi nije imao nikakve veze s bilo kakvom zločinačkom politikom kao ni poticanjem na istu. Štoviše, Kantov kategorički imperativ predstavlja tek jednu od inačica tzv. zlatnog pravila koje po sebi predstavlja temelj svekolikog morala (Ne čini drugom što ne želiš da drugi čini tebi!). U svakom slučaju, kod Eichmana se nazirao taj nekakav toksični koktel osrednje inteligencije i slijepe poslušnosti prema nadređenima. Arendt je bila uočila još jednu specifičnu crtu njegova karaktera: Eichman je bio rođeni kolaboracionist, svojevrsni ovisnik o pridruživanju (engl. joiner). Već od najranije dobi trudio se biti članom različitih dječjih, kasnije i omladinskih organizacija. Volio je biti dijelom neke veće, moćnije skupine. Tako će 1927. upasti i u Savez njemačko-austrijske desnice (Frontkämpferbund), 1932. u NSDAP, a zatim i u notorni SS. I tako, malo pomalo, od lokalnog nacističkog potrčkala, postaje jedan od ključnih izvršitelja pogroma nad Židovima tijekom II. svj. rata, a sve to, vidimo, u ime slijepe poslušnosti prema svojim nadređenima. Kako to Arendt dalje primjećuje, za razliku od nekih drugih nacističkih zločinaca koji su čudovišno mrzili Židove, Eicmann je učestalo isticao da osobno nikad ništa nije imao protiv njih. Za njega je sve to, kako rekosmo, jednostavno bila stvar osobne dužnosti, odanosti i posvećenosti.

Poražavajući rezultati Milgramovog pokusa

Eichmannov primjer će potaći neke zapadne istraživače da se ozbiljnije pozabave sa ulogom poslušnosti u kreiranju i izvršavanju ratnih zločina. Naime, sad je glavno pitanje bilo radili se tu o nekakvoj specifičnoj njemačkoj slijepoj poslušnosti prema nadređenima ili pak o općenito ljudskoj prirodi kao takvoj. Negdje istovremeno, dok se u Jeruzalemu sudilo Eichmannu, američki psiholog Stanley Milgram će u New Havenu izvesti jedan od najkontraverznijih pokusa iz domene socijalne psihologije ikad. Dobrovoljni sudionici pokusa bili su upućeni od strane profesora da ispituju druge sudionike (koji su ustvari bili unaprijed pripremljeni profesionalni glumci), te da im puštaju elektrošokove za svaki krivi odgovor. Pri tome su sa svakim krivim odgovorom šokovi postajali sve snažniji, dok su se glumci, koji zapravo nisu trpjeli nikakvu bol, svojski trudili da dramatično dočaraju istu. I tako, nakon serije šokova, isti na kraju postaju tobože smrtonosno jaki. Glumci vrište i mole za milost, a njihovi „mučitelji” se nećkaju. Međutim, profesor potiče sudionike da nastave sa šokovima jer je to za „dobro znanosti”. Na kraju, kad se sve zbroji, tek je 35% sudionika odlučilo prestati s mučenjem kad su bili jasno upućeni da ispitanici sada doslovno mogu umrijeti. Ostalih 65% je nastavilo s mučenjem, pri tome se slijepo uzdajući da profesor zna što radi. Zanimljivo, eksperiment je ponovljen 2009. na TV France 2, i to sada u kontekstu povjerenja običnog čovjeka u autoritet televizije. Ovaj put su rezultati bili još više zastrašujući. Čak 80% sudionika je ustrajavalo u tobožnjem mučenju, uzdajući se u to da njihovi omiljeni urednici znaju što rade.

Razumna poslušnost da, slijepa poslušnost ne!

Manje-više nitko ne voli slušati kritike, a osobito ne autoriteti koje po sebi vrlo često karakterizira onaj crveni, ekstrovertirano-impulzivni spektar osobnosti. Štoviše, takvi su često u prilici da se na temelju svojeg poslovično visokog samopouzdanja manje-više osjećaju potpuno nezabludivima. I stoga im se mnogi ne usude suprotstaviti, a vidimo da bi oko nekih pitanja definitivno morali. Ovdje naravno ne govorimo samo o ekstremnim slučajevima kakav je bio onaj Eichmannov nego i općenito. Autoriteti svih vrsta počesto očekuju da u ime poslušnosti prema njima radimo stvari koje po sebi mogu biti i pogrešne. To može biti bilo tko: šef, roditelj, stariji brat, prijatelj… A tko se u takvim situacijama boji suprotstavljanja i sukoba, može računati jedino s tim da će baš na taj način s vremenom upasti u istinski bezizlazan sukob i nevolju.

U Sarajevu 12. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : denisfilm

PRAZNINA I USAMLJENOST

Uronjen u nepomućenom koktelu bujajućih životnih sokova, rascvjetalih strasti i ideala, čovjek se kroz djetinjstvo i ranu mladost susreće s divnim osjećajem punine, kojeg obično postane potpuno svjestan tek kad ovaj s godinama već polagano počne blijediti. Nakon toga, prije ili kasnije, počinje nastupati neugodni osjećaj praznine, koji obično traje toliko dugo sve dok ne počnemo opažati da i u toj praznini ima nečega dobrog i pozitivnog.

Pored što je vrlo učestao, osjećaj praznine je i izrazito intenzivan, i to do te mjere da bi ga slobodno mogli označiti kiparom naše egzistencije. Oko njega se isprepliću i krepost i grijeh. Francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, slično u ostalom kao i veliki Viktor Frankl, smatrala je da svaki grijeh predstavlja tek čovjekov pokušaj bijega od praznine. S druge strane, američka spisateljica Anne Lamott pokušala je definirati vjeru kao stvarnost koja uključuje opažanje nereda, praznine i nelagode, kao i stoičko podnošenje svega toga, i to sve dok se konačno nešto svjetlosti ne vrati u naš život.

„Prazna ostala mi duša”, ali i cijeli svemir…

Kako rekosmo, mi prazninu prvenstveno doživljavamo kao emocionalni, moralni i psihološki problem. Međutim, iole ozbiljnija analiza upućuje nas na to da je praznina zapravo prirodno stanje svekolike stvarnosti. Recimo, u kubičnom centimetru zraka koji nas okružuje te koji doživljavamo kao prazan prostor, u prosjeku se nalazi tek 1019 atoma. No, to je još uvijek masivna brojka u poređenju s golemim međuzvjezdanim prostorom gdje u identičnoj mjeri etera (1cm3) pronalazimo tek jedan jedini atom. Dalje od toga, intergalaktički prostor je toliko rijedak da bi za jedan atom morali pretražiti cijeli kubični metar praznog prostora. Svemir je po sebi zapravo neusporedivo praznije mjesto nego što bismo to rekli promatrajući živopisno vedro zvjezdano nebo iznad naših glava. Do najbliže susjedne zvijezde (Alpha Centauri C) raspoloživom svemirskom tehnologijom morali bismo putovati 80.000 godina. Ako bi nekad, u skorijoj budućnosti, dostigli za sad preoptimističnu brzinu od 1% brzine svjetlosti, do naznačene destinacije bi nam još uvijek trebalo 422 godine kontinuiranog leta. Dakle, svemir je po sebi jedna neshvatljivo golema zjapeća praznina unutar koje čvrsta tijela predstavljaju tek iznimno rijetku pojavu. No, izazovima tu nije kraj, jer i ta čvrsta tijela u konačnici ni izbliza nisu toliko solidna koliko nam se to čini na temelju naše osjetilne spoznaje. Zapravo, stvari se čine poprilično zgusnutima sve dok se ne spustimo do razine atoma, a tu zatim opet nailazimo na golemu prazninu. Ukoliko bismo, recimo, uvećali prosječni atom za tri bilijuna puta, dobili bismo strukturu promjera jedan kilometar. U središtu te strukture našli bismo majušni nukleus promjera tek jedan centimetar, a na periferiji strukture jurili bi još sićušniji elektroni, dok između svega toga ne bi bilo apsolutno ništa. Toliko o solidnosti materijalnog reda i stvarnosti. Egzaktno rečeno, 99,9999999% našeg tijela predstavlja posve prazan prostor, pa i ne osjećali se onda tako često posve ispraznima…

Gdje je praznina, tu je i usamljenost

U strogo fizikalnom smislu riječi, mi nikad nikoga u životu nismo ni vidjeli ni dotakli. Naš vid funkcionira tako da opaža svjetlost koja se odbija od ljude i predmete, ali ne i njih same kao takve. Upravo zbog toga u potpuno zamračenoj sredini ne možemo vidjeti apsolutno ništa, jer kako rekosmo, naše oči su organ za hvatanje svjetlosti, a ne onoga suštinskoga što stoji iza nje. Donekle slično ide i sa čulom dodira. Ono što u takvim prilikama osjetimo nisu druga bića ili stvari, nego tek istisnuti elektroni iz naših vlastitih atoma u zoni dodira. No, i pored samog osjeta kao takvog, važno je spomenuti da se doslovni tjelesni kontakt u takvim situacijama zapravo ni ne događa. Recimo, dok sjedimo na stolici, u strogo tehničkom smislu riječi mi istu zapravo ni ne dodirujemo, nego čak jednu sićušnu mrvicu levitiramo iznad nje. Razlog tomu su različite atomske i subatomske sile koje čuvaju suprotstavljene atome na točno određenom odstojanju. Ako sve ovo uvažimo, čini se da Orson Welles i nije puno pretjerao sa onim svojim: „Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti sebi privremenu iluziju da nismo sami.”

U svakom slučaju, čini se da je naša egzistencija primarno determinirana djelovanjem fundamentalnih prirodnih sila, a to su: gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila. Isključivo preko ovih se događaju i sve one naše ostale interakcije, ali, kako primjećujemo, uvijek indirektno i posredno, jer preko one prve se držimo zajedno na zemlji; preko druge osjećamo sve što osjećamo, vidimo i znamo; dok nam treća i četvrta drže atome zajedno na okupu.

Dakle, na kraju bismo, uzevši u obzir neminovni životni osjećaj praznine, mogli s pravom reći da on ne predstavlja ništa alarmantno i neuobičajeno, nego tek čin vlastitog životnog sazrijevanja i spoznaje stvarnosti kao takve. Ova nas praznina ne bi trebala plašiti i uznemiravati, jer kako vidimo, ona i nije posve prazna. To je gotovo beskonačni prostor u kojem sasvim male sićušne stvari čine istinska čudesa. Na kraju krajeva, filozofska i religiozna tradicija nam već tisućama godina govore o posvemašnjoj ispraznosti materijalne stvarnosti i čovjekove egzistencije. Zato je možda u svemu tome ipak najvažnije ostati otvoren za nove spoznaje i istine te izbjeći onu zamku koju je Visarion Belinski definirao sljedećim riječima: „Slabost je ljudi što svoju ličnost miješaju sa istinom; posumnjavši u vlastite istine, oni često prestaju vjerovati u postojanje istine.”

Osim toga, nikako ne treba smetnuti da su praznina i punina zapravo srodni i komplementarni pojmovi. Stara kineska maksima primjećuje da se korisnost šalice za čaj ogleda u njezinoj praznini. Dakle, bilo kakva punina može se zagrabiti samo praznom posudom.

U Sarajevu 4. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

Exit mobile version