Blog – Stranica 65 – Poptheo Web Portal

Prvo lice množine

Je li čovjek individualno ili kolektivno biće? Premda ovo pitanje ne izgleda toliko bremenito na prvi pogled, valja se prisjetiti da je ono bilo jedno od centralnih spornih točki krvavih ideoloških sukoba 20. st.

Kapitalistička ideologija, osobito u svojoj liberalnoj inačici se bazira na uvjerenju da je čovjek individualno biće. Sam svoj gospodar i gazda, puno mu je toga dopušteno. Međutim, ovaj treba računati s tim da su i drugi isto tako slobodni, te da se i njima puno toga može i hoće. Na osnovu toga, na kraju se nekako došlo do onoga kako moraš od sviju naplatiti sve da bi mogao svima platiti sve. Da, to je sustav u kome je važno imati puno novca, jer bez toga te nema nigdje. Svejedno, želiš li biti lijep ili samo zdrav, i jedno i drugo ozbiljno košta, jer ljudi cijene sebe i svoj rad, pa izvoli… I osobne relacije se odvijaju također pod monetarnom sjenom. Kako reče jedan prijatelj iz Amerike: „Ovdje sve ima svoju cijenu i rok trajanja!“

Dakle, kapitalizam je potpuno drugačije uređenje od recimo komunizma, odnosno, real-socijalizma i njihovih marksističkih osnova. Ovdje se čovjek u osnovi ne promišlja kao pojedinac, nego kao dio šireg društvenog kolektiva. Danas je većina suglasna kako je bilo nešto jako pozitivno u toj okvirnoj socijalnoj jednakosti, gdje je svatko imao nekakav posao i stan i skoro svatko nekakav auto, te gdje si mogao slobodno računati da ćeš steći mirovinu na prvom radnom mjestu koje si u životu dobio. Međutim, mnogi kao da zaboravljaju kako se u tom sustavu moglo dobiti 5 godina zatvora zbog najobičnijeg vica. Čak, nisi ga morao ni ispričati… bilo je dovoljno da se nasmiješ dok netko drugi priča… Upravo, jer čovjek ovdje nije pojedinac, nego dio kolektiva, od njega se najozbiljnije očekivalo da se odrekne svojih mišljenja i stavova ukoliko ovi osjetnije odstupaju od doktrine kolektiva.

I je li čovjek na kraju individualno ili kolektivno biće? Pa puno je dokaza da je on to i jedno, i drugo. Kad smo već kod ideoloških razmirica, nije nimalo slučajno da danas kao najbolja mjesta za život (službeno) važe zemlje poput Norveške, Finske, Austrije… a to su upravo zemlje svojevrsnog „socijalnog kapitalizma“. S jedne strane, tržištem ravnaju liberalno-kapitalistički zakoni, no s druge strane, u ovim zemljama postoji i izuzetno nježna i čovjeku posvećena socijalna politika.

**Slika 1: Koncept timskog rada kao puta do uspjeha. Izvor: 123rf.com**

Bez čovjeka nema čovjeka

Sami dolazimo na ovaj svijet, sami s njega odlazimo. Također, individualna odgovornost je uvijek teža od one kolektivne. Međutim, nikad se ne smije zaboraviti, a kao da se zaboravlja, da ljudi postajemo isključivo po drugim ljudima, uključujući tu već onu biološku dimenziju, ali i svaku drugu. Čovjek ne može sam sebe roditi, a kad se i rodi potpuno je bespomoćan. I ne samo da je bespomoćan nego i smeta… Potrebno je puno brige, truda, ljubavi, ali također i vještine i znanja da bi se dobio jedan jedini dobar, pametan i zreo čovjek.

Da, ovo se lako zaboravlja, osobito onda kad se pokušavamo promijeniti sami od sebe. Kako postajemo ljudi po drugima, isto tako, nešto drugačiji ljudi opet možemo postati isključivo po drugima. Niti je moguće neko ozbiljnije bavljenje sportom bez osobe trenera, niti je moguća neka validna psihoterapija bez osobe psihoterapeuta, niti je moguća normalna duhovnost bez duhovnog vodstva.

Često nam se učini da možemo tako nešto važno i epohalno ostvariti i bez tuđe pomoći. To nam se događa jer nas zarazi neka ideja. No, ideje i jesu neka vrlo čudna „zarazna“ bića. One inficiraju čovjeka na način da ih on može širiti dalje, ali ne na način da bi mu u nečemu puno pomogle, jer ideje nisu tu u konačnici radi nas, nego radi samih sebe. Naravno, ovo izričemo isključivo pod pretpostavkom eventualne točnosti teorije o memovima – informacijskim genima (eng. meme). No, bilo kako bilo, moglo bi se reći da u konačnici ničega ljudskog mimo čovjeka nema, tj. mimo ljudi, a sve ostalo je manje ili više ideologija.

Šupljikavi čovjek i „mi“ perspektiva

Nije lako čovjeku biti svjestan svojim mana, jer samim manama to očito nije niti najmanje važno. One su tu, bili mi toga svjesni ili ne. Tko ih negira, svejedno će ga sustići s nesvjesne razine. Štoviše, tad su najmoćnije. One našu negaciju doživljavaju kao vlastitu afirmaciju. Čovjek se boji takvih priznanja već stoga što su takva priznanja za njega obično stresna i emotivno teška, a samo priznanje pokatkada može učiniti to da se mana čini i znatno većom nego što jest. Zapravo, potrebno je jako puno vremena u životu da dođemo na tu razinu da smo ih svjesni na objektivan, razuman i smiren način. Naravno, to važi i za ono drugo, za sve naše vrline i dobre potencijale. Ovdje ciljamo na objektivnu sliku o samome sebi. Svakako, upitno je koliko čovjek u konačnici može biti objektivan na ovaj način, ali svejedno, čak i u neznanju postoje sasvim različite razine. Ima ono plemenito učeno neznanje (docta ignorantia – iliti „znam da ne znam“), a ima i ono potpuno, pejorativno da se izrazimo „idiotsko“ neznanje koje je uvjereno da sve zna premda i dalje ništa ne zna.

Na što ovdje ustvari ciljamo? Pa objektivna slika o samome sebi je uobičajeno jedna šupljikava slika o samome sebi. Na kraju, a baš nekako na tragu analogije entis dolazimo do te veze velike sličnosti, uz istovremenu različitost među svim ljudima. Usudio bih se reći da smo svi mi u nekim aspektima života vrlo pametni i mudri, baš kao što smo u nekim drugim glupi i ludi. Također, svi smo u nekim područjima smioni i hrabri, kao što s druge strane možemo razaznati vlastitu kukavnost i bojazan. Isto tako, može se prepoznati kako smo svi u nekim aspektima vrlo konzervativni i tradicionalni, a u nekim drugim opet moderni i liberalni itd. E sad, jedino pitanje ostaje: tko, što, kako i u čemu? Odnosno, i na primjer, na mjesto jedne moje mane često dolazi nečija tuđa vrlina, ali i obratno…

Životno iskustvo nas neminovno utvrđuje u onoj svijesti kako „nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Također, to će nas dovoditi do jedne nove „mi“ perspektive, ne one stihijske i kolektivističke, nego humane i nadopunjujuće.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 28. 7. 2017.

M. B.

O nepoštivanju Svetog

I kad osoba nije rodbina pokojniku, osjeća da se događa nešto gdje se od čovjeka zahtjeva ozbiljnost i zrelost. Nema dobacivanja, galame i vike. Osjeća se svetost događaja u kojem se dostojanstveno i posljednji put dragoj osobi želi nešto reći. Poštivanje njezine smrti, njezinog tijela, zahtjeva od čovjeka dostojanstveno ponašanje, zrelost i ozbiljnost.

Događaji poput ovoga traže od čovjeka zrelost u ponašanju, odijevanju i ophođenju. Kod nekih događaja čovjek se ne može, ne smije i ne treba ponašati nezrelo i neozbiljno kao da je riječ o svakodnevnom događaju. Neki događaji nisu svakodnevni, nego su takvi da se u njima i preko njih čovjek treba uozbiljiti i sebi osvijestiti da ono što se događa nije svakodnevno, obično nego je jedinstveno, tajanstveno i sveto.

I pred svetim treba biti ozbiljan. Postoje prostori koji su jedinstveni, tajanstveni i sveti i u tim prostorima pred svetim stvarima treba biti ozbiljan i zreo. Zašto čovjek danas nema ponekad osjećaja da je ono što se događa pred njim nešto sveto i da mjesto na kojem stoji je sveto mjesto, ako ne njemu onda nekomu drugom tko vjeruje u svetost i događaja i prostora??? Gubitak osjećaja za svetost događaja i prostora u kojem se taj događaj odvija ima i svoj uzrok u čovjekovom raspolaganju svetim stvarima, prostorima i događajima. Bog mu je povjerio u ruke nešto sveto, neprocjenjivo. Snagom navike i svakodnevnim raspolaganjem svetim bilo stvarima, mjestima ili događajima dolazi se do gubitka osjećaja da je ono što se čini svet događaj.

Mnogima je ulazak u prostor koji je posvećen i u kojem Sveto prebiva ulazak u prostor kao i svaki drugi. Polugoli ljudi koji viču, galame i nadvikuju se ne pokazuju ni najmanje osjećaja da uopće znaju da Sveto prebiva u tom prostoru. Na upozorenje kako njihovo ponašanje, odijevanje, vika i dernjava narušava svetost prostora i kako Sveto koje prebiva ovdje od njih zahtjeva ozbiljnost i tišinu, gledaju vas u čudu i zbunjeno. Oni više i ne shvaćaju da još uvijek postoje prostori, napose crkve, koje su sveti prostori i čuvaju Presveto u svetohraništu. Ono što je najsvetije u bilo kojoj crkvi u kojoj se otajstvo Euharistije slavi. Njima to ne znači gotovo ništa. Možda bi i željeli da im znači kao i vama, ali oni više i ne znaju što znači svet prostor, svet događaj. Kada ih upozorite da je stvar kulture, kućnog odgoja u određenim okolnostima ponašati se pristojno i u skladu s prostorom u kojem se nalazite, gledaju vas s prezirom i podsmjehom.

Kao da nemate pravo čuvati Sveto. Kao da Sveto više ne postoji. Kao da, jer oni ne znaju što je Sveto, ne trebate ni vi znati. I ne trebate se oko Svetog brinuti. Ako kojim slučajem napravite paralelu s nekim drugim prostorima koji zahtijevaju kulturno ophođenje kao što je kazalište, općina ili škola, dobit ćete odgovor otprilike da je općinski šalter ili kazališni balkon nekima od njih svetiji nego Presveto u svetohraništu. Podrazumijeva se da određeni prostori koji nisu sveti niti u njima sveto prebiva kao što je šalter, klupa, bina, zaslužuju strahopoštovanje dok džamija, hram, crkva, svetohranište, oltar i Presveto ne zaslužuju ni kulturno ophođenje niti ponašanje, a kamoli poštovanje i strahopoštovanje.

Nepoštivanju Svetog doprinose i oni kojima je Sveto povjereno i koji s njim raspolažu. I kod njih su ponekad šalter, prvo mjesto, bina svetiji nego prostor koji im je povjeren na čuvanje i upravljanje. I oni se povremeno pred šalterom ili na mediju pojavljuju u stavu, ponašanju i ophođenju koji pokazuju da su im važniji takvi prostori nego prostori i događaji gdje raspolažu i predstavljaju Sveto drugima. I oni imaju odgovore na prigovore. Najčešći je odgovor kako Svetim raspolažu s punim znanjem i pravom. Ili kako Svetom nije bitno kako se odijevate, ponašate i Svetom pristupate, nego je najvažnije vaše srce, vaša nutrina za koju ionako nitko ne zna osim vas kakva je. Ili kako vrijeme u kojem jesmo zahtijeva da Sveto spustimo s trona Njegove svetosti i približimo ga do te mjere drugima da Sveto postane samo jedan od predmeta, stvari, događaja kao i sve druge stvari, predmeti i događaji. I jedni i drugi imamo i odgovore i prigovore jedni drugima oko toga što i kako treba raspolagati sa Svetim.

Ali smo svi pomalo i oni kojima je Sveto povjereno na čuvanje i davanje drugima i oni koji to Sveto primaju i promatraju izgubili osjećaj što je Sveto i kako se prema Njemu treba ponašati, pred Njim odijevati i pred Njim stajati. Šalter, bina, prvo mjesto na nastupu ili sceni su postali sveti prostori pred kojima stojimo u strahopoštovanju, a crkva, džamija, sinagoga, hram, prostori molitve, tišine i susreta sa Svetim postali su prostori gdje je i biti samo kulturan kao u vlastitoj kući za neke prevelik napor. A vaše upozorenje kako se nalaze u svetom prostoru i da je u tijeku svet događaj smatraju napadom na svoj modni izričaj i gledaju vas s podsmjehom i u čudu. Valjda ne znaju da ima ljudi koji znaju i smatraju da postoje prostori i događaji koji su još uvijek privilegirano mjesto susreta sa Svetim, koji nisu ni obični ni svakodnevni nego od čovjeka zahtijevaju ozbiljnost, zrelost i strahopoštovanje, jer u tim događajima i prostorima Sveto prebiva i živi.

U Sarajevu, 27. 7. 2017.

O. J.

Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!

Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…

Krenut ćemo od jednostavne i svakodnevne slike koju ama baš svatko može razumjeti. Nešto spremate za jelo… Niste posolili, ispadne bljutavo. Slučajno presolili? Ispadne neugodno, pa čak i nezdravo za jesti! Premda zvuči jednostavno, u stvari sa začinima i nije lako potrefiti. Treba dosta vježbe i kulinarskog iskustva, s tim da neki nikad tom vještinom ne ovladaju. Za takve se kaže jednostavno: „Nemaju osjećaja“.

Doći do idealnog okusa uopće nije lako, a slično vrijedi i u nekim drugim industrijama. Brojni proizvođači sasvim ljubomorno čuvaju recepturu nekih svojih popularnih proizvoda i ukoliko netko ipak „provali“ tajnu, ovi će osvetoljubljivo nahuškati na njega cijelu hordu neumoljivih odvjetnika i tužitelja. Nema šale, do dobrog se recepta dolazi vrlo teško i zato za „izdajnike“ nema milosti…

Kuhinja života

Dok su na našim prostorima, u ostalom kao i u većini svijeta, profesionalni kuhari tradicionalno bili potplaćeni i podcijenjeni, u Francuskoj su ovi već odavno istinske zvijezde. Da, s njima se rado fotografira, moljaka ih se za autogram i sl. Također, tamo je sasvim prirodno i normalno da vrhunski kuhari masno naplaćuju svoje usluge te da zbog toga jesu bogataši. Valjda su se Francuzi prvi sjetili da čovjek za prosječnog ljudskog vijeka objeduje čak 82.000 puta i zato je itekako važno da se jede ukusno, uravnoteženo i zdravo. Tko zna, možda je začetnik moderne francuske kuhinje Auguste Escoffier ipak malo pretjerao sa onim da je dobra hrana temelj istinske sreće, no, ako i jeste pretjerao, svakako nije previše pretjerao.

Slika 1: Auguste Escoffier i njegova čuvena pečena breskva sa sladoledom. Izvor: https://www.finedininglovers.com/stories/escoffier-famous-chef/

Zapravo, novija istraživanja pokazuju kako postoji duboka analoška veza između kuhinje i same tajne života. Objašnjavajući zadaću i način djelovanja gena prosječnom neznanstvenom čitatelju, Richard Dawkins u svojem „Sebičnom genu“ kaže da je djelovanje gena puno sličnije kulinarskom receptu nego recimo arhitektonskom nacrtu, što će reći, tu se ne diktira točno gdje će koji životni sastojak doći i što će činiti, nego baš poput recepta: sastojci se zakuhavaju na određeni način i određenim redom, a što će na kraju ispasti, to ni sami geni ne znaju.

Treba biti ovakav, ali istovremeno i onakav…

U svakodnevnici se susrećemo s puno dobronamjernih savjeta koje bi najbolje bilo zaboraviti. I sami ih nekada drugima dijelimo, dobronamjerno – svakako, ali opet od toga i nema puno koristi. „Budi takav i takav“, dok netko drugi tome proturječi: „Ma ne, budi onakav i onakav“! Na kraju, istini je najbliže ono da treba biti istovremeno i takav i onakav, važno je samo naći pravilan omjer i zdravu granicu. O tome smo već pisali kako se svaka krijepost kao optimum moralnog djelovanja, mišljenja i odlučivanja sastoji od barem dvije suprotstavljene vrline. Npr. ono, previše hrabrosti vodi u agresivnost i pogibao, ukoliko s druge strane nema ponešto i od blagosti i nježnosti. Ili, previše pričljivosti je jednako loše kao i previše šutljivosti. Sasvim jednostavno, za ispravan život i djelovanje treba puno toga, i još važnije, onda to „puno“ treba znati posložiti na adekvatan i uravnotežen način.

Ne znam, možda me je već dobrano zahvatio i svladao onaj neugodni racionalizam srednjih godina, ali stvarno mi se čini da živimo u nekakvo doba pretjerivanja. Samo ih zaprepašteno gledam naokolo: sole i papre „lopatom“ i što je najčudnije, u očima im se da zapaziti onaj pobjednički sjaj, potpuna samouvjerenost da su na dobrom putu, a ustvari srljaju u propast k’o one „Radićeve guske“ u maglu. A čini mi se da ima i onda druga sorta „pretjerivača“: oni što strpljivo zure nad praznim loncem i ništa im jasno kako se još ništa ne događa.

Ponavljamo: uvijek i za sve je potrebno više sastojaka, i to različitih sastojaka, kao i pravilan omjer među njima…

U Sarajevu, 26. 7. 2017.

M. B.

Potpuno odrasli, previše odrasli: Pokidani idealizmi u raspravi između sadašnjeg i budućeg trenutka

“Kuga je svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“ – Albert Camus (“Kuga”).

Prije par godina u posjetu mi dođe najbolji prijatelj iz djetinjstva. Nismo se bili vidjeli 20 godina. Rat nas rastavio… Ja se tu bio ukopao, ostao i opstao. On je otišao, i nakon dosta potucanja naokolo, ustrajnosti i borbe danas je ugledni odvjetnik sa unosnom privatnom praksom u SAD-u.

Postalo je vrlo brzo jasno da smo bili poprilično različito formirani i „nasađeni“ nakon svih tih godina i događanja, ali opet ono, još uvijek smo mogli razgovarati tečno i satima, bez ikakvih tabua i zadrške. U jednom trenutku prijatelj me je upitao kako sebe vidim u narednih 10 godina, i moram priznati da sam bio u potpunosti zatečen njegovim pitanjem. Pa nikad me nitko ovdje to nije upitao! Je li vas? „Kako misliš 10 godina“ – uzvratih mu zbunjeno? „Pa ono, poslovno, ali i osobno“- opet će on? Onda mi se malo razbistrilo: „Aha, bit će da je to tamo nekakvo vaše američko pitanje… To se nas ovdje ne može pitati. Mi ti živimo od danas do sutra, i najdalje od prvog do prvog“ – zaključih ja. Sad je i on bio skroz zbunjen sa svoje strane… Konačno smo malo bili zastali i ustuknuli u komunikaciji…

Spomenuto pitanje mi je dugo vremena bilo čudno i jednostavno neprikladno i trebalo mi je poprilično puno da shvatim da je ono u konačnici duboko plemenito i ljudsko. Najsličnije tome, ovdje se jedino pita malu djecu što će biti kad odrastu? Odrasle se to nikada ne pita, i tako sam možda i nabasao do suštine problema. Mi ovdje kad odrastemo valjda previše i u potpunosti odrastemo, gubeći pri tomu onu malu, ali zdravu dozu sanjivog i idealističnog dječjeg duha; lišavajući se tako istinske čovječnosti, kao da se pretvaramo u lukave i prepredene životinje, ali ipak uz opstanak jedne suptilne moralne distinkcije, pri čemu „niži“ tipovi nastoje hitro i ishitreno prevariti i iskoristiti, dok oni „viši“ tipovi čine sve kako ne bi bili iskorišteni i prevareni.

Rasprava o sadašnjem trenutku

Ljudski duh već dugo raspravlja o moći i vrijednosti sadašnjeg trenutka. Već je stara istočnjačka mudrost dosegnula ono kako su ljudi koji žive u prošlosti skloni depresiji. Opet, oni koji žive u budućnosti skloni su anksioznosti. U konačnici, samo je sadašnjost rezervirana za zdrave i sretne! U današnje vrijeme ova je rasprava opet aktualizirana, osobito kroz djela Eckharta Tollea i drugih sličnih psiho-duhovnih učitelja današnjice. Ima tu nešto svakako… Jučer smo bili, sutra ćemo tek biti, a samo danas uistinu jesmo! Međutim, čovjek je takvo biće da mu je ona mala suptilna doza ludosti itekako potrebna. Kako ono primijeti veliki slikar Vincent van Gogh: „Normalnost je utaban put, ali na tom putu nećete vidjeti da raste cvijeće.“ I eto, ukoliko normalnost pripada sadašnjem trenutku, nada i ideali svakako pripadaju onom budućem. Možda je to uistinu ludost, ali potrebna ludost.

Dehumanizacija na domaći način

Zapravo, sve mi je ovo skupa palo napamet ponovno prelistavajući Camusovu „Kugu“. Tamo negdje na 90. stranici, narator – nad kugom devastiranim gradom – Oranom sažimlje: „Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“. Ili nešto prije, na 45. stranici (izdanja koje posjedujem): „…kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom ‘objektivnost’.“

To je otprilike to: živimo u društvu u kojem je teško promišljati budućnost, a bez ove nema ni ljubavi, ni napretka, ni prijateljstva. Svi su odrasli, oprezni, prefrigani i nadasve objektivni. I tko nije, pravi se da jest, jer sanjivost i idealizam će ti zaračunati kao slabost i ludost prve kategorije.

Ne mislim na kraju izvoditi nikakve velike zaključke. Ovo je sve skupa više jedno veliko otvoreno pitanje. Hoćemo li se ipak na kraju malo spustiti i opustiti ili sa ovom ružnom objektivnošću treba započeti nešto novo? Možda više i ne treba računati na kontinuitet; možda treba početi uživati u lijepim trenucima koji su nam ostali. Možda je upravo to put i način da se ponovno izgradi jedan nužno potrebni osjećaj zajedničke budućnosti…

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

M. B.

O cigaretama

Među pušačima cigareta obitavaju neki od najvećih altruista na svijetu. To su oni koji kad zatražimo cigaretu uvijek imaju jednu viška. I takvi su većina među pušačima, ako ne i svi. Cigarete su loše za zdravlje. Dokazano, potvrđeno, dokumentirano. Povremeno se susrećemo s drugim pušačima cigareta najčešće uz kavu. Obično tvrdimo kako želimo što prije prestati pušiti, ali do kraja razgovora kutija je već napola prazna. Uz objektivne zdravstvene poteškoće koje pušenje cigareta sigurno uzrokuje, oluja reklama protiv pušenja cigareta nekad ide u krajnost i glupost. Sve vaše bolesti i boljetice, stresovi odjednom svoj jedini uzrok ima u pušenju cigareta. Bilo kakav simptom bilo čega prvo pitanje je jeste li pušač cigareta. Čini vam se ako prestanete pušiti cigarete, prestat će i sve drugo.

Nepušači su povremeno kao militanti prema pušačima cigareta. Javne zabrane u javnim prostorima. Briga za zdravlje dok u isto vrijeme par kilometara dalje tvornica izbacuje u minuti više prljavštine nego svi pušači cigareta u tom gradu za godinu dana. Susretnete nepušača koji vas javno izgrdi kako je nekulturno i nezdravo pušiti cigarete. On živi zdravo, bavi se sportom, trči maratone, pliva, jede organsku hranu. Onda za koji dan naiđete na njegovu osmrtnicu u gradu. Kažu susjedi nikada nije pio ni pušio uvijek je zdravo živio. Gledate osmrtnicu i pitate se što kao pušač cigareta trebam učiniti? Pojačati s pola kutije na kutiju dnevno da živim duže??? Ili možda dvije kutije da doživim stoti rođendan???

Sigurno da postoji objektivna veza i medicinski dokazana o pušenju cigareta i njegovom lošem utjecaju na zdravlje. Ali ta objektivna veza postala je univerzalno pravilo. Tako svaki pušač koji umre od bilo koje bolesti vjerojatno je to bilo zbog cigareta iako bolest objektivno nema veze s cigaretama. Ali ta mantra kako jedino pušenje cigareta uništava zdravlje dok industrijska hrana i kaotičan život u velikom gradu nema s tim ništa ide do te mjere da čak i stradanje pušača cigareta u nekoj prirodnoj katastrofi treba pripisati njegovoj ovisnosti o cigaretama.

Strah od pušača cigareta i štetnosti za zdravlje je postala nova vrsta opijuma i magije za zdravlje. Nitko ne kaže da zdravlje ne treba čuvati, ali pripisivati pušačima tolike uzroke smrti onih koji su blizu njih, a ne puše cigarete ide do magijskih značenja kao da nema ratova i bolesti koje cigarete ne uzrokuju. Za sve je kriva cigareta. Ona je kriva jer čovjek prirodno i biološki slabi, stari i na kraju umire.

Cigareta nije društveni porok kao alkohol ili droga. Nekima je cigareta mitski neprijatelj kojega se može poraziti samo u epskoj borbi biblijskih razmjera u otvorenom ratu i istrjebljenju do zadnje cigarete i zadnjeg čovjeka koji puši cigarete. Pušač cigareta je opet neka vrsta jahača apokalipse, širitelj kuge, zaraze, bolesti. Čak i u nekim manje mitskim situacijama kao što je restoran, stan, kuća, kafić može se ponekad osjetiti nelagoda u zraku kada uđe jahač apokalipse s neotvorenom kutijom i upaljačem u rukama.

Donese se zakon da se u par kvadrata kafića mora napraviti prostor za pušače i nepušače. Onda se možete naći u smiješnoj situaciji da vam bivši pušač cigareta pokazuje kroz staklo do vas kako su cigarete loše za vaše zdravlje. On zna, jer je prestao, ali vam zavidi. Iako je izabrao zdravlje nasuprot bolesti, zavidi vam. Nigdje veze. Prestao si. Nisi više dio klana, grupe, ne spadaš više među altruiste koji zadnju cigaretu daju jedni drugima.

S druge strane, na sve se moguće načine nastoji pušača cigareta odvratiti od njegova poroka. Jedina negativna reklama jest na kutiju cigareta. Slika bolesne osobe i upozorenje crnim boldiranim slovima. To što su kozmetika, hrana, kojekakvi proizvodi za njegu i lica tijela puni opasnijih supstancija po čovjekovo zdravlje se ne spominje. Dok neku kremu, losion, industrijsku paštetu reklamiraju mladi, zdravi i lijepi, dotle cigarete reklamira umirući pacijent koji u komi možda nije ni pristao da se njegovo samrtničko lice nađe u rukama tolikih ljudi koji ga moraju gledati svaki put kad posegne za kutijom.

Dok se javne prostore secira do u detalje koliko i kako moraju biti postavljena stakla, vrata, ventilatori da kojim slučajem mali djelić dima cigarete ne bi kojim slučajem izazvao rak kod nekog osjetljivog nepušača, dotle bez problema prolaze zakoni preko kojih se prodaje i izvozi oružje kojim se ljudi ubijaju, donose se zakoni gdje se ozakonjuje kriminal, krađa i nepravda i ljudima se otima i ono malo što su stekli svojim poštenim radom.

Trebalo bi na svaki komad oružja staviti naljepnicu kako ubija i to daleko brže i efikasnije nego kutija cigareta, ali na oružju nema naljepnica. Na pištolju, puški, raketi, atomskoj bombi ne piše opasno po zdravlje ili ubija. Na nepravednom zakonu koji otima od siromašnih nema naljepnice zakon ubija, jer otima.

Naš najveći civilizacijski doseg je naljepnica polumrtvog čovjeka na kutiji cigareta i upozorenje kako pušenje cigareta ubija. Naš najveći civilizacijski doseg je tvrdo hermetički zatvoreno staklo gdje se bivši pušač cigareta i onaj koji ne želi prestati međusobno gledaju. Ovaj prvi u strahu za svoje zdravlje i u napasti da i on zapali jednu, onaj drugi ravnodušan svjestan da cigareta ubija daleko manje ljudi i daleko sporije nego neka druga sredstva koja je čovjek izmislio.

No pušač cigareta se ipak treba zabrinuti. Dim cigarete je toliko moćan i snažan da se zbog njega donose zakoni, preuređuju prostori, reklamiraju polumrtvi ljudi. Treba se zabrinuti jer sljedeći dim koji povuče može izazvati prirodnu katastrofu u kojoj bi mnogi mogli stradati. Treba se zabrinuti, jer nije svjestan da jednim dimom ubija više ljudi, nego oružje iako na oružju nema upozorenja da ubija niti dolazi kad ga kupujete sa slikama mrtvih ljudi koje je ubilo, ranilo i osakatilo.

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

O. J.

Budućnost, hedonizam, skromnost i ekstremofilija: Što preostaje?

Da li je došlo vrijeme da se učimo kolektivnoj skromnosti i jednostavnosti?

Ako bi vas sad netko upitao koji je bolji auto: neki moderni zapadni koji naspram svojih 97kW (130KS) troši 5 litara goriva na 100km ili neki sovjetski „dragulj“ koji je naspram svojih 59,7kW (80KS) trošio 10-15, a zimi pod „saugom“ i preko 20 litara goriva (znam iz iskustva), sigurno biste se bez svake sumnje odlučili za onaj prvi – moderno/zapadnjački. A zašto je bolji? Znatno manja potrošnja goriva uz osjetno veću snagu upućuje na tehnološki napredniji motor, višu energetsku učinkovitost i iskoristivost, niže troškove korištenja vozila, uz – dodatno – neusporedivo manju emisiju štetnih plinova. No, svejedno ostaje pitanje, zašto je to sve skupa bolje od onoga prvog? Na osnovu čega smo sigurni da nije dobro drndati se naokolo u tehnološko traljavom autu te uzalud prolijevati gorivo i zagađivati okolinu? Pitanje je zapravo mnogo kompleksnije nego što izgleda. Mi poznajemo trendove kakvi jesu; usvajamo ih na temelju zahtjeva javnosti i pomodarstva, ali se rijetko pitamo na filozofski način o njihovom smislu i suštini. Ako bi smo tražili zadnji razlog zašto je manje ponekad veće i bolje, vjerojatno bismo nabasali na sam način funkcioniranja prirode. Kako smo i nedavno o tome pisali, priroda je vrlo racionalna glede potrošnje resursa. U prirodi se ništa ne baca. Što ne pojedu lavovi, pojest će hijene. Što ne pojedu hijene, pojest će lešinari. Što od ovih preostane, dovršit će mravi i bakterije. Premda nam neke prehrambene navike životinja mogu izgledati vrlo uznemirujuće, one su po sebi puno skromnijih potreba nego ljudi.

Mi smo ti koji puno trošimo i usput stvaramo nevjerojatne količine smeća. Na primjer, u BiH jedan stanovnik u prosjeku stvara 352kg komunalnog otpada godišnje. Ako bi se pri tome računala i sveukupna količina otpada (industrijski, posebni…), u EU na godišnjoj razini on iznosi gotovo 5 tona po stanovniku. Dakle, ako uzmemo u obzir jednu prosječnu četveročlanu obitelj, na kraju godine ne bi bio dostatan standardni šleper nosivosti 15t da odnese sve što su ovi uspjeli tijekom godine nabacati.

Slika 1: Deponije smeća – nusprodukt civilizacije. Izvor: youtube.com

Kralj i lopov

Tako dolazimo do činjenice da se ljudi u prosjeku i ne uklapaju u onu prirodnu racionalnu računicu „da se ništa ne baca te da se troši isključivo po potrebi“. Odnosno, kako rekosmo na početku, dobro slijedimo tu logiku u procjeni pojedinih stvarnosti, ali generalno gledajući, među ljudima su oduvijek bili veći i važniji oni koji imaju više i više troše. Nekako se dogodilo u našem razvoju da su ljudi nerijetko čak puni udivljenja prema onima koji žive preraskošno i to na njihov (društveni) račun.

Ovaj problem je prisutan već i u bibliji Staroga zavjeta. Nakon što su ušli u „Zemlju obećanja“ (Palestinu/Izrael), Izraelci su oko 200 godina bili organizirani kao svojevrsni „labavi“ plemenski savez. To je značilo da je 12 izraelskih plemena bilo međusobno neovisno, a ujedinjavali bi se samo u slučaju izvanjske opasnosti, tj. rata. Međutim, živeći u blizini drugih naroda i Izraelci su poželjeli biti poput njih. Poželjeli su imati svoga kralja. Prorok Samuel koji se vodio teokratskom idejom da je JAHVE jedini kralj nad Izraelom pokušao je razuvjeriti narod slijedećim argumentima:

„Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!“ (1 Sam 8,11-18).

Dakle, dok je narod bio naprosto opčinjen osobom kralja, prorok Božji u njemu vidi samo svojevrsnu parazitsku tvorevinu. Dok normalnom čovjeku za život treba jedna žena, jedna njiva, jedan voćnjak i krava, kralju treba sve to skupa puta stotinu ili čak i više od toga! Argumenti su bili više nego jasni, ali narod će na kraju ipak sebi ustoličiti kralja… Tko će znati, osnova naše ljudske psihe je formirana nekoć davno, a u korijenu svake civilizacije stoji nasilje. Drznici i silnici su se u jednom trenutku uspjeli nametnuti kao neprikosnoveni društveni uzori. To je moguće osobito dobro vidljivo u našim slavenskim jezicima. Riječi „bogatstvo“ i „bogataš“ u svojem korijenu nose riječ „Bog“, što će reći da je za naše pretke bogataš bio netko (skoro) poput Boga.

Promjena logike

Tamo nekad prije desetak godina, dobri prijatelji su se suočili s nemalim problemom. Njihov sin, premda još dječačić, postao je jako agresivan i nasilan. Strah i trepet u svojoj školi! Prijateljica, njegova majka, odlučila je dati otkaz na poslu kako bi se više posvetila njegovom odgoju. Premda je „pater familias“ solidno zarađivao, naravno, plašili su se kako će izgurati bez njezine plaće. Međutim, nakon nekog vremena su konstatirali da im apsolutno ništa ne fali. Kako je sad kao kućanica imala više vremena, tako je pažljivije birala što kupuje, kad kupuje, gdje i koliko kupuje. Premda zvuči skoro nevjerojatno, u tom periodu su uspjeli čak kupiti i jedan lijep plac izvan grada te izgraditi malu vikendicu. Ne kaže uzalud ona narodna poslovica da dobra domaćica od jednog dinara zna napraviti dva.

Problem sustava u kojem živi cijeli današnji svijet jest taj što se on bazira na osmišljavanju, održavanju i podržavanju hiperprodukcije. Puno se toga proizvodi i da bi se moglo dalje proizvoditi, sve proizvedeno se mora prodati. Ukoliko ljudi nešto ne žele kupovati ili barem procjenjuju kako to treba pričekati, marketing domišlja načine kako da ih „stimulira“ prema hitroj i nepromišljenoj kupovini. Već smo nedavno pisali o tome kako čovjek danas živi u stanju – bolje rečeno – logici kronične oskudice (Brené Brown). Ne samo da smo uvjereni kako ne zarađujemo i ne posjedujemo dovoljno, nego smo čak uvjereni u to da nemamo dovoljno vremena, odmora, prijateljstva itd. Budimo se s mišlju kako se nismo dovoljno naspavali, liježemo s mišlju kako taj dan nismo dovoljno uradili… Uvijek i sve nam nešto fali. No, kako već rekosmo, to je samo mišljenje ili ustvari već mentalitet. Kako god, to se može promijeniti. Itekako se može živjeti skromnije, jednostavnije i samim tim ležernije.

Yucatan poučak

Dinosaurusi su dugo harali površinom zemlje. Sisavci tada bijahu vrlo mali i kržljavi, te su se uglavnom po grmlju i šikarama skrivali pred spomenutim grdosijama. Međutim, prije 65 milijuna godina veliki asteroid je udario u zemlju na području meksičkog Yucatana te stvorio globalnu klimatsku krizu koja će dugo potrajati. Uglavnom, sve teže od 35kg moralo je izumrijeti. Iz toga se može nešto sasvim jasno zaključiti. Megalomanija je donekle isplativa samo na kraće staze. Dugoročno, prije ili kasnije dolazi do izbijanja ekstremnih kriza koje mogu preživjeti samo oni kojima za preživljavanje ne treba mnogo.

Ljudi su danas apsolutni gospodari zemlje, ali u slučaju neke opće kataklizme znanost kaže kako se ne bi proveli dobro. S druge strane, najbolji kandidati za preživljavanje bi bili insekti iz reda žohara (Blattodea). Jednostavno, mogu jesti i svariti bilo što, ne trebaju puno prostora, dobro podnose kako ekstremne hladnoće tako i vatrene vreline, a također i najrazličitije otrove. Skoro ih je nemoguće iskorijeniti. No, ni oni nisu najizdržljiviji koji postoje. Tako na zemlji postoji cijeli razred tzv. ekstremofila. Tu se radi obično o sićušnim biljnim i životinjskim organizmima koji preživljavaju u najekstremnijim uvjetima: u kiselim ključalim vulkanskim barama, u stijenama duboko ispod površine zemlje, u antarktičkom ledu, pa čak – poput dugoživaca (Tardigrada) – i u kozmičkom vakumu. Ekstremofili uvelike zbunjuju znanstvenike te ih doslovno tjeraju da ponovno promisle neke detalje o nastanku života na zemlji. Život se po sebi pokazao znatno životnijim nego što se prije mislilo i po sebi može opstajati i razvijati se u posve neuvjetnim okolnostima.

Slika 2: Mali čudesni neuništivi stvor zvani dugoživac (Tardigrada). Izvor: http://znano.st/znanost-biljke-i-zivotinje/7/prve-zivotinje-koje-mogu-podnijeti-uvjete-zivota-u-svemiru-bez-zastite/1241

Perspektive za skoru budućnost

Broj svjetskog stanovništva će i dalje rasti, a životnih resursa će biti sve manje. Današnji globalni gospodarski sustav se pokazuje sve manje održivim. Čak i neki okorjeli američki liberalni ekonomisti sve češće „procijede“ da je Marx ipak u nekim stvarima bio u pravu, te da će se kapitalizam – barem u postojećem obliku – uskoro neminovno urušiti.

Moćne marketinške kampanje su nam kronično uvrtjele u glavu kako „pod mus“ moramo početi više zarađivati da bismo mogli još više trošiti. No, kad-tad će se morati stati na loptu. Koncept „da se od puno učini da vrijedi malo“ jednostavno ne može imati budućnost. Što prije morat će se početi razmišljati u obrnutom smjeru – kako od nečega malo dobiti puno.

Ova tendencija vjerojatno neće pratiti samo ekonomske relacije nego i sve druge. Čak i u pogledu osobnih međuljudskih odnosa moramo računati s pozitivnim posljedicama emancipacije. Čovječanstvo se već predugo i previše oslanja na fenomene heroizma i žrtve. „Ajd umri za nas da nama bude fino, a ako nećeš, mi ćemo ti pomoći u tome!“ Papa Franjo to lijepo reče kako ne može biti progresivna ona ideja koja pretpostavlja uništavanje ljudskih života. Naprotiv, to bi bilo posve arhaično i primitivno, jer uništavanje ili barem iskorištavanje drugih za svoje dobro je prastari koncept. Izgledno je kako se i tu trebamo učiti na ono malo i skromno. Treba biti zadovoljan i sa onim malim prijateljstvom i malom dobrohotnošću. Na kraju krajeva, životno iskustvo nepogrešivo pokazuje kako oni koji ne znaju cijeniti ono malo obično ne znaju cijeniti ni ono puno. Zahvalnost nije ekonomski entitet nego stanje duha!

U Sarajevu, 22. 7. 2017.

M. B.

O osvetniku

Najopasniji i najpogubniji oblik strpljivosti je osveta. Osveta je strpljivost koja ima poguban kraj, jer kad se osvetnik osveti, strpljivost gubi smisao i prestaje. Kratki trenutak ispunjena osvetom koja je strpljivo dočekala da se ispuni blijedi, prestaje i nestaje. Međutim, ni tad osveta ne prestaje živjeti u mislima osvetnika. On razmišlja o osveti, o onome kome se osvetio, o onome kome bi se još trebao osvetiti. Osveta je smrt svakog iskrenog ljudskog strpljenja s drugim i njegovim slabostima, propustima i grijesima. Osveta je otrovna strpljivost. Izjeda osvetnika iznutra. Hrani se njegovom dušom, hrani se njegovim srcem, njegovom savješću i njegovim karakterom.

Osvetnik samo razmišlja o osveti. Ona je njegova jutarnja molitva i večernja zahvala Bogu. Osveta je otrovna strpljivost do te mjere da zamagljuje čovjeku pogled na molitvu i pogled na Boga i pogled na čovjeka. Osveta je glumljena strpljivost, prividna dobrota ispod koje se kuje zavjernički plan protiv drugoga. Nije dovoljno jednostavno osvetiti se. Odjednom. Udariti. Ubiti. Oklevetati. To je premalo. Osveta mora živjeti u osvetniku. Mora živjeti mjesecima, godinama. Mora dozrjeti u pakleni plan protiv drugoga. Mjeseci i godine su vrijeme kovanja plana. Ne može i ne smije biti jednostavan plan niti na brzinu, niti iznenada.

Plan mora biti prožet nutarnjim stanjem osvetnika. Ljubomorom, zavišću, mržnjom koje sazrijevaju kroz mjesece i godine. I onda napad. Iznenada. Bez najave. Bez pružanja mogućnosti da se drugi brani. Užitak osvete penje se do neslućenih vrhunaca. Mjeseci i godine zavisti, ljubomore i mržnje eksplodirali su u jednom udarcu, jednoj kleveti, jednom odbacivanju, jednom ostavljanju, jednom vrijeđanju, jednom omalovažavanju. Žrtva se ne brani, ne shvaća, ne razumije. Iznenađena je. Osvetnik nije. Mjesecima i godinama gledao je to lice u svojim mislima. Gledao je to tijelo. Te oči. Usta. Glavu. I sada je drugi pred njim. Bespomoćan i iznenađen.

Osvetnik ne udara odmah. On mora objasniti što se ima dogoditi. Objašnjava svojoj žrtvi kao da piše epsku pjesmu ili narodni ep. Osvetnik se osjeća kao pjesnik. Poezijom svoje osvete otvorio je neslućene dubine ponora, tame. I u tome uživa. Prožet osjećajima neopisivog užitka osvetnik odgađa završni čin. Želi uživati. Hoće da čin osvete traje vječno. Ali ne može. Žrtva u jednom trenutku se prestaje boriti, ne uzvraća i prihvaća svoju sudbinu. Osvetnik to ne želi. Prije nego žrtva uspije izgovoriti riječi isprike, žaljenja, osvetnik zadaje udarac i time dostiže svoj otrovni vrhunac. Osveta je izvršena svečano, poetično, a u osvetnikovim mislima još uvijek odzvanja obećanje dano prije nekoliko godina ili mjeseci uobličeno u frazu gdje se čak i Bog spominje: Vidjet ćeš ti svoga Boga!!! Ispada da je i Bog na njegovoj strani. Osveta je izvršena. Užitak osvete polako jenjava. Što sad? Osvetnik razmišlja. Nisam se dovoljno osvetio. Trebao sam više. Ali žrtve više nema. Nestala je. Ali imaju drugi. I oni zaslužuju osvetu. I tako u ludilu vječnog kruga osvetnik traži ponovo žrtvu.

Osveta je otrovna i proždiruća strpljivost. To je gladna strpljivost koju je nemoguće nahraniti i napojiti. To je proždiruća strpljivost koja jede i dušu i srce, ali i kosti i meso. To je otrovna strpljivost koja se ujutro moli, a navečer zahvaljuje Bogu što joj je darovao još jednu žrtvu. To je strpljivost bez Boga, bez milosrđa, bez ljubavi. Osveta je strpljivost mržnje same sa sobom. Strpljivost koja proždire i jede osvetnika u njegovom vječnom traženju žrtve prije nego sam sebe pojede do kosti i pretvori se u kostur. Kostur koji otrovan, proždrt osvetom ne shvaća da uopće više nije čovjek niti liči na čovjeka.

U Sarajevu, 18. 7. 2017.

O. J.

O ljubavi, Bogu i smrti (II. Dio) – Uvijek nam se prisjetiti da je ljubav zapravo dobra stvar

Nasuprot kršćanske maksime „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8), Nietzsche izgovara ono svoje vrlo slično, ali ipak prevratničko i potpuno drugačije „Ljubav je Bog“. No, izgleda da su ova dva pojma konačno ipak međusobno nerazdvojiva, čak i na način da se danas počesto i za jedno i za drugo tvrdi da uopće ne postoji…

Prethodni dio: http://poptheo.org/o-ljubavi-bogu-i-smrti/ ‎

Solaris: kad blagoslov postane prokletstvo

Dječja je već velika želja imati kakav čarobni štapić ili onog „Aladinovog“ duha iz čarobne svjetiljke, pa da ti stvore i prirede sve što ti srce želi. Dobro, kako čovjek raste, shvaća polako da takve stvari ne postoje – barem ne za sad, te da se oko svojih potreba treba dobrano potruditi, pa i napatiti. Međutim, i kod najzrelijeg čovjeka kroz život opstane ponešto od one dječje čežnje: Što bi bilo dobro kad bi mi se sve moglo!

No, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bi čarobni štapić, a i Aladinova lampa za čovjeka bili zapravo vrlo opasni predmeti. Jednom takvom analizom se bavi i znameniti sovjetski znanstveno-fantastični film „Solaris“ od redatelja Andreja Tarkovskog iz 1972. godine. Da nekog ne zbuni ovo „sovjetski“, radi se o službeno najboljem SF filmu svih vremena – barem što se službene filmske kritike tiče… Prosječni današnji gledatelj bi svakako ostao razočaran kompleksnom i usporenom radnjom, te kroničnim nedostatkom svemirske pucnjave u filmu. Ako bi netko želio pogledati nešto slično, ali ipak na „zanimljiviji“ način, mogla bi mu se preporučiti „Sfera“ Barry-ja Levinsona iz 1998. g. Da ne dužimo, Tarkovski priča o tri kozmonauta koji rotiraju u svemirskoj postaji oko fiktivnog vodenog planeta Solarisa. Ovi uskoro počinju panično tražiti pomoć sa zemlje, a vodstvo misije shvaća da su se oni našli u nekakvim neobičnim i vrlo teškim emocionalnim poteškoćama. Zato im šalju u pomoć jednog vrhunskog psihologa. Međutim, i on će sam vrlo brzo zapasti u krizu nakon dolaska. Kompleksni i asinkroni razvoj radnje pokazuje kako sam planet Solaris (ili napredna vrsta koja ga možda nastanjuje) ima sposobnost da materijalizira misli i želje kod ljudi u njegovoj blizini. Zvuči dobro, ali nije nikako dobro, jer ljudske misli su tako često loše, opterećene brigama, strahovima, zlopamćenjima, kompleksima, pa možete mislit kad se onda sve to odjednom počne konkretizirati te zalaziti u čovjekovu realnost…

Ako ljubavi budete imali…

U jednom intervjuu radio voditelj je upitao velikog filozofa Martina Heideggera što bi moglo pomoći svijetu i svim njegovim aktualnim problemima? Filozof je otprilike odgovorio kako nam samo Bog može pomoći, međutim, da ljudi uopće ne bi primijetili da On dođe. Mnogi su tumačili ovaj odgovor kroz zaokupljenost (post)modernog čovjeka svim i svačim osim Bogom, no, ovdje se ipak vjerojatno mislilo na nešto drugo: Na koji bi način mali i ograničeni čovjek uopće mogao vidjeti neizmjernu Božju veličinu, odnosno, što bi od SVEGA toga na kraju uspio vidjeti? Ono u stilu, kad stojiš na planinskom vrhuncu po dobrim vremenskim uvjetima, može se vidjeti i 30-40km u daljinu, ali ne 300-400 ili još dalje, koliko inače i ima… Ovaj problem je već prisutan i u biblijskoj misli. Pobožni Židovi Starog zavjeta su prvotno iščekivali Dan Jahvin, tj. Dan potpunog očitovanja Božjeg, kao i njegove definitivne pobjede nad svim neprijateljima. Ali s vremenom, ovaj dan će se sve više vezivati uz mesijansku nadu, tj. uz osobu mesije, dakle uz čovjekoliku stvarnost koja je kadra istinski zastupati Boga pred ljudima, te istovremeno ljude pred Bogom. Ovakav jedan lik je bio prijeko potreban jer se očito nadošlo da se božanska veličina jednostavno nikad ne može „strpati“ u ograničenu čovjekovu stvarnost. Zbog toga se Boga čovjeku nikad ne može adekvatno predočiti niti egzaktno dokazati; On je naspram ljudi bio i ostao predmetom vjere ili nevjere.

Vraćamo se opet povezanosti Boga i ljubavi. “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,35). Naime, sam Isus Krist jasno ističe ljubav kao definitivni i istinski kršćanski identitet. Kao identitet oko kojeg nema varanja i prevare. Ne dakle „ako budete dobro glumili ljubav“, nego samo i isključivo ukoliko „budete živjeli“ ljubav… „to vas dovodi u izravnu vezu sa mnom“, a sve ostale veze i sadržaji, naravno, ne moraju biti nevažeće, ali su u svakom slučaju drugotne u odnosu na ono prvo.

Ovo nam svakako može dati stanoviti odgovor i na pitanje o Božjoj zagonetnoj prisutnosti u ovom svijetu. Naime, kao bitak i kao Stvoritelj, Bog mora imati neminovnu vezu sa svakom stvarnošću na svijetu. Svidjelo se to kome ili ne… i sa onim što je ružno, i sa onim što je beznačajno, pa čak i sa onim što mu se izričito protivi. No, Božja punina se da osjetiti i doživjeti tamo gdje se očituju istina, praštanje, pomirenje, dobrota, a napose ljubav. Tu ga treba tražiti i radovati mu se, a ne u višoj ionosferi ili nekom drugom kutku nebeskog svoda.

Tamo gdje si Ga izgubio…

Jedna stara izreka kaže da se Boga može naći samo tamo gdje smo ga i izgubili. I u tom smislu bismo onda mogli reći da ćemo ga sigurno naći u ljubavi, jer u ljubavi ga najčešće i izgubimo. Kako to? Pa baš slično kao maloprije kod „Solarisa“, upravo jer je božanska, ljubav je životvorni i kreativni princip. Ona je u stanju pobuditi u nama sve ono što je dobro, ali također i ono što nije toliko dobro. Tada se obično dogodi da ožive i naše sumnje, naši strahovi, kompleksi, strepnje, ljubomora, zavist i što sve ne. I tako se onda zlosretni čovjek nađe u situaciji da od stanja raja upadne u ono šekspirijansko uvjerenje: „Pakao je prazan, svi vragovi su ovdje“. Pitaš se gdje više taj Bog, a njega si se zapravo i uplašio.

I na kraju… dug je to put, na kojem se često ustaje i pada. Ali ipak, prevažno je prisjetit se da ljubav od Boga dolazi, te da je ona nekakav generalni odgovor i rješenje za sva naša ljudska pitanja i brige. Što više budemo rasli u svijesti kako je ona od Boga, za Boga i prema Bogu, to će sve manje biti i onih negativnih i uznemirujućih senzacija.

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

M. B.

O religioznom neznalici

Nemoguće je u jednom danu pročitati vijesti, a da barem jedna nije kritički usmjerena prema religiji. Uvijek postoji povod za kritiku. Opravdan ili neopravdan… Važnost, popularnost pa i neka intelektualna ozbiljnost, danas se stječe ako ste kritičar religije. Ako imate pozitivan stav prema svojoj religiji i religiji drugoga, onda kažu da sigurno niste intelektualac; sigurno niste važni i definitivno nećete biti popularni.

Ako imate pozitivan stav prema religiji, vaš opis odgovara zaostalom čovjeku srednjeg vijeka koji stoljećima ne prati suvremeni svijet i njegova dostignuća. Bez obzira kojoj religiji pripadate. Vi ste zaostali ako ste religiozni, bilo da ste kršćanin, musliman, Židov… Neznalica koji kritizira religiju ne mora često biti onaj koji javno piše. Njega susrećete uglavnom u svakodnevnici i verbalnom kontaktu. Prepoznajete ga po izjavi kako on sve zna i kako sve religije govore isto samo što nitko to još ne zna. Ali on zna. On zna kako su Crkva, islam, židovstvo krivi za sve što se događalo, događa i ima dogoditi u svijetu. Njegovo poznavanje religija je univerzalno, apsolutno i neprikosnoveno. On ne želi pisati. Smatra da se tu nema što reći. Neznalica samo govori i kada govori smatra da je ono što on kaže božanski nadahnuto. Ne poznaje povijest, ne poznaje teologiju, ne poznaje filozofiju, ne poznaje nauk drugih religija. Smatra da to ne treba znati. Međutim, poznaje kršćanstvo, islam do u detalje, a isto tako i budizam i hinduizam… Kako ih poznaje? Jednostavno. Sve je isto, ali nama drugima je to skriveno i mi to ne znamo. Naravno, on zna. Za neznalicu nema tajni. Ne smatra da je zlo problem svih religioznih ljudi bez obzira kojoj religiji pripadali jer to je naš zajednički problem i pitanje. On ga objašnjava jednostavno, apsolutno i autoritativno. Kršćanstvo, islam, religija… uzrok je svega zla i onoga koje je bilo, i onoga koje se događa i onoga koje se ima dogoditi. Ne smatra da postoje tajne i otajstva. Za njega je sve jasno kao dan. Ako kažete da ni vi sami iako vjerujete ipak ne razumijete sve jer spada u područje misterija, neznalica će vam ukratko sve objasniti. Objasnit će vam i život, i smrt, i patnju i uskrsnuće i Boga, Allaha, Kuran. Sve će vam objasniti samo recite kojoj religiji pripadate. Ako ste kršćanin nema problema, ako ste musliman nema problema, ako ste Židov nema problema, ako ste budist nema problema. Svečano će vas postaviti pred sebe. Vas koji se možda cijeli život trudite i mučite da naučite, dokučite smisao vlastitog život i življenja. Vas koji pokušavate shvatiti pitanja o patnji, o zlu, o terorizmu, o ratu. Vas koji pokušavate razumjeti postoji li Bog, Allah, Jahve i zašto je takav prema vama u vašoj samoći, bolesti, patnji, u umiranju vašeg sina, kćeri, oca ili majke? Svečano će vas uzeti za ruku i reći vam: sve je isto ja sam pročitao knjige svih religija. Nema tajni, nema pitanja na koja se ne može odgovoriti. Jeste li zadovoljnim takvim objašnjenjem svega? Ako jeste, niste daleko da i sami postanete neznalica u vlastitoj religiji. Ako niste, na dobrom ste putu da se na vrijeme odmaknete od čovjeka koji sve zna o Bogu, patnji, smrti, ratu i zlu. Na dobrom ste putu da ne postanete religiozni neznalica. Na dobrom ste putu da postanete ono što trebate biti, čovjek koji se ozbiljno i cijeli život pita o sebi, životu i njegovu smislu nastojeći upoznati prvo svoju religiju a onda i religiju drugoga. Samo tako ćete izbjeći da jednom kažete nema tajni sve je jasno kao dan i sve je isto. Samo tako ćete postati religiozna osoba, ali nećete postati religiozni neznalica.

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

O. J.

Myth is not dead – o mitu, mitomaniji i mitološkom načinu razmišljanja

Prema Klaićevom „Velikom rječniku stranih riječi“ (1968.), Mit (grč. mŷthos) predstavlja priču, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. U prenesenom značenju, mit naznačuje bajku, priču, izmišljotinu, odnosno, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Uz potonje bi se dobro nadovezao i pojam mitomanije. Radi se o sklonosti lažnomu pretjerivanju u opisivanju nekih događaja. U djece do neke dobi to je normalna fiziološka pojava, a kod odraslih može biti prisutna kao posljedica nekih poremećaja i bolesti.

Mit predstavlja dosta kompleksnu pojavu i o njemu je napisan veliki broj studija, hipoteza i teorija. Ovdje nam nije cilj pokušavati sve to predstaviti na jedan sustavan i iscrpan način. Pristupamo više esejistički, posvećujući pozornost nekim specifičnostima i natuknicama.

Kad čujemo riječ mit, vjerojatno ćemo prvo pomisliti na antičke mitove i to osobito one helenističke. Međutim, svi narodi i kulture kroz povijest su iznjedrili neke svoje mitove. Tako bismo odmah mogli istaći prvu značajku mita, a to je da on nije toliko uvjetovan prostorno nego više vremenski. Danas bi se reklo da mit predstavlja svojevrsni predznanstveni način razmišljanja, pokušaj interpretacije svijeta i različitih značajki čovjekovog života na temelju arhaičnog kozmološkog načina razmišljanja. U naznačenom kozmološkom obzoru pojedinac se nalazio poprilično daleko od emancipacijskih procesa Novog vijeka. Tako, on sebe ne pokušava shvatiti kao individuu već prvenstveno kao dio šire društvene zajednice, ali i cijelog kozmosa. S jedne strane, činilo se da čovjek-pojedinac sam po sebi i ne znači mnogo. On tek počinje nešto vrijediti ukoliko je dio veće društvene strukture: porodice, plemena i naroda. Iznimku predstavlja lik vladara, junaka i još poneko… S druge strane, ni zajednica nije značila mnogo bez naklonosti bogova. Naime, cijeli svijet se sagledavao kao pozornica djelovanja ovih superiornih svemoćnih, ali i samovoljnih, te hirovitih bića. Kroz religiozne rituale i osobito praksu žrtvovanja, zajednica je nastojala osigurati njihovu naklonost, pomoć i zaštitu. Tako dolazimo do projekcijske dimenzije svakog mita, kao i mitološkog načina razmišljanja. Bilo uspjeh ili neuspjeh, zasluga ili krivica, oni su uvijek negdje izvan pojedinca. Kako već rekosmo, pojedinac je nevažan. Stoga će on poslovično vjerovati da je za svako dobro u njegovom životu zaslužan netko drugi, ali isto tako i za zlo… U tom smislu se kalkulira s dobrim i lošim bogovima, zlom i dobrom srećom, napose sudbinom itd. Npr. u Sofoklovom mitu (tragediji) o Edipu želi se istaći kako pojedinac ne može pobjeći od svoje sudbine. Proklet kod rođenja, za Edipa je predskazano da će ubiti oca i oženiti majku. Želeći izbjeći zloj sudbini, Edipov otac Laj pokušava ubiti sina koji ipak uspijeva preživjeti te pronalazi sigurno utočište kod korintskog kralja Poliba koji ga posinjuje. Kad je već bio odrastao, Edipu se jednom prilikom narugao neki pijanac tvrdeći da nije pravi sin Polibov. Želeći saznati istinu, Edip odlazi u Delfijsko proročište i tamo saznaje jedino to da će na kraju ubiti oca i oženiti svoju majku. Ne želeći nauditi Polibu odlučuje da se više nikad ne vrati u Korint. Na putu za Tebu slučajno ubija Laja ne znajući da mu je to otac, a zatim se ženi Lajevom ženom Jukastom, ne znajući da mu je to zapravo majka. Uglavnom, nimalo ne čudi što je Platon još prije 2500 godina govorio o pogubnosti mitskih kazivanja, i to u smislu kako čovjek iz svega toga i nema što dobro za naučit.

Na kraju ovog dijela mogli bismo reći kako mitološki način razmišljanja stoji upravo nasuprot svih individuacijskih stremljenja i procesa. Tu nema mjesta za osobnu inicijativu i odgovornost. Mitološki nastrojenom čovjeku je najvažnije „što će selo reći“, a za sve ostalo kriva je slijepa sudbina.

Zla sudbina, tj. osuda bogova je bila pogodila još jednog slavnog antičkog junaka. Kralj Sizif je tako poradi svojih zločina bio osuđen da cijelu vječnost kotrlja veliku kamenu gromadu do vrha jednog nesavladivog uzvišenja. Uvijek bi donekle uspio doći, pa sve iz početka… Sizif se oduvijek uzimao kao primjer čovjekovog mukotrpnog posla i života. Kod Camusa on postaje i simbolom apsurda, no ovdje bi ga možda bilo bolje shvatiti kao simbol čovjekove nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice. Već smo ranije govorili o onoj fascinantnoj Einsteinovoj definiciji ludila: „Raditi uvijek jedno te isto te očekivati pri tome da će se dogoditi nešto novo“. Mitološki nastrojen čovjek radi upravo to, uvijek jedno te isto, te duboko vjeruje da mora i dalje tako raditi. Međutim, pri tome je ipak sklon vjerovati da će se jednog dana dogoditi nešto novo, nekakva sreća, nekakav čudesan obrat, a vidimo, samo je trebalo promijeniti način rada i djelovanja. „Ukoliko želimo riješiti neki problem, bit će potrebno prvo promijeniti način razmišljanja koji nas je doveo do njega“ – nadodao bi Einstein.

Slika 1: Sizif “u elementu” – Izvor: thefifthestate.com.au

Progoniteljska perspektiva

Moguće najkraća, a ipak najopsežnija definicija mita dolazi od francuskog kultur-antropologa – Renéa Girarda. Po njemu mitovi jednostavno predstavljaju progoniteljske tekstove pisane iz perspektive progonitelja. Girard je bio mišljenja kako u korijenu svakog mita stoji jedno realno povijesno ubojstvo, koje se zatim u progoniteljskoj perspektivi nastojalo dalje divinizirati i mistificirati (Wenn all das beginnt… Dialog mit Michel Treguer, 1997.). Tako nailazimo na bitnu, generalnu – i samim tim – na – još uvijek – nesavladivu značajku mita – vjeru u plodnost, kreativnost i opravdanost nasilja. U tom smislu, kozmogonijski mitovi (koji govore o podrijetlu i nastanku svijeta) skoro redovito započinju sa izvještajem o nekom ubojstvu. Obično neki bog ili više njih masakriraju nekog drugog boga, te od njegovog tijela zatim nastaje zemlja, od krvi mora i rijeke, od kose šume, raslinje, itd. Reklo bi se strašan zločin, ali istovremeno vrlo kreativan i potreban zločin, a to opet nije ništa drugo nego pogled na ubojstvo iz perspektive ubojice. Psihologija kaže da samo psihopate ubijaju iz užitka, svi ostali zbog neke koristi ili interesa. „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane“ – dodao bi (nasilan) narod.

Naznačena progoniteljska perspektiva se ne zadržava samo na konkretnom ubojstvu; ona ide i puno šire, te dalje i to u svim smjerovima. U najrafiniranijem, ali i najčešćem obliku mitološki nastrojen pojedinac nije u stanju sebe sagledati na jedan – tako da kažemo – pacifistički i neutralan način. Nešto u smislu: „Evo, ovdje sam ja. Želio bih to i to; pokušat ću to na taj i taj način“! Ne, u progoniteljskoj perspektivi progonstvo je prirodno i uobičajeno stanje. „Mrze me, progone me, rade mi o glavi, proklelo me …“. To je otprilike polazište, a s obzirom da je to polazište, to i ne može biti neko dobro polazište. Ovdje se uvijek upada iz jednog vida progonstva u drugo. Iz pasivnog u aktivno, iz neopravdanog u tobože opravdano. „Oni su mene, pa ću sad ja njih…“. Za prije spomenutog Girarda zlo zato i nije osobni nego prvenstveno relacijski pojam. Srdžba i zlo su u konačnici jedno te isto…

Politički mitovi i manipuliranje elementarnom psihologijom

Čovjek je sklon u strahu mrziti ono što mu pobuđuje strah, ali to obično na kraju bude neka pasivna mržnja, jer sam strah ga paralizira i ne dopušta mu da agresivno djeluje. S druge strane, hrabar i samouvjeren čovjek je spreman pred opasnošću braniti sebe i druge, no pri tome upravo jer je hrabar i jer nema straha, on ne može mrziti sam izvor opasnosti, te će se na kraju boriti samo dok postoji izravna ugroza. To će reći da je defanzivno ponašanje po sebi posve normalno i prirodno, ali ne i ono ofanzivno. Tu dolazimo do pojma političkog mita, kao i do njegove perfidne psihološke manipulacije.

U središtu svakog političkog mita stoji posve kontradiktorna agitacija: s jedne strane će se opetovano govoriti kako je „naš“ narod manje-više najugroženiji od svih naroda; kako „nas“ je progonilo i klalo cijelu povijest premda „mi“ (kao) nismo nikad nikoga; kako su protiv „nas“ počinjeni nebrojeni svirepi zločini itd. S druge strane, istovremeno će se odjednom početi govoriti o „našim“ slavnim pobjedama; o našim neustrašivim vojnicima; o nesposobnosti bilo koje ljudske sile da nam se suprotstavi itd. I sad ostaje pitanje kako to netko može biti istovremeno beskrajno slab i ugrožen, a opet beskonačno hrabar i snažan? Naravno, ovo je posve nemoguće u realnoj stvarnosti, ali je itekako moguće u realu političkog mita. Dio priče o ugroženosti je prijeko potreban konstruktorima rata kako bi se izazvala mržnja, jer kako već rekosmo, bez straha nema ni mržnje. S druge strane, dio priče o nepobjedivosti je potreban za samopouzdanje i borbenost, jer gdje je previše straha, ne može biti borbe. Na ovaj način se u konačnici stvara vrlo otrovan koktel straha, mržnje, hrabrosti i borbenosti… reklo bi se istinska receptura svake agresije i teritorijalne ekspanzije.

Zaključak:

Ovim tekstom smo nastojali upozoriti na neke elemente mitološkog razmišljanja. Premda teoretski pripada nekim minulim vremenima i epohama, mitološki način razmišljanja je itekako prisutan u našim životima. Premda racionalno nadvladan, mit je sposoban uvijek iznova, kao iz pepela, izdići se te ponovno osvojiti naša srca, misli i živote. To je moguće i njegova najveća snaga: mitovi su doslovno zarazni i posjeduju strašnu negativnu motivacijsku snagu. Kako bi to sarkastično primijetio Anatole France: „Šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?”

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

M. B.