Oznaka: oružje

O barbarinu

Zamišljamo barbarina kao bradatog krupnog čovjeka koji ručno rađenim kopljem probada neku egzotičnu životinju. Zamišljamo ga kako se ženi udvara pomoću toljage, udara je u glavu, tovari kao vreću na sebe i nosi u svoju spilju. Zamišljamo ga kao primitivca koji živi u spilji ili jazbini gdje oko vatre mumlja i krklja nerazgovjetne zvukove. Zamišljamo ga kao izvornu životinju sposobnu samo za lov, ubijanje i razmnožavanje.

Osjećamo ponekad nostalgiju što ne možemo biti kao taj izvorni barbarin oslobođeni socijalnih, političkih i tolikih drugih okova, krivo nam je ponekad što nismo Rousseauov plemeniti divljak. Osjećamo ponekad prijezir prema tom plemenitom divljaku, jer smo za razliku od njega životinju naučili kupiti u hladnjaku trgovine. Naš stav prema plemenitom divljaku je mješavina nostalgije i prezira želje da se u isto vrijeme bude i divlji, ali i civiliziran. Tako smo se recimo dosjetili nečega što se zove safari. Ne probadamo kopljem životinju, ali je rado ustrijelimo, fotografiramo se pored nje i dijelimo. Time želimo u sebi probuditi tog plemenitog divljaka, želimo osjetiti nostalgiju, ali jer preziremo plemenitog divljaka, životinju ustrijelimo puškom, a ne ganjamo je kopljem.

Preziremo plemenitog divljaka i njegov način života pogotovo njegovu spilju ili brlog. Ali zbog nostalgije za njim izgradimo vikendicu negdje u planini ili u šumi. Vikendica je podsjetnik da smo nostalgični za plemenitim divljakom. Preziremo njegovo mumljanje i neartikulirane zvukove, ali smo suviše nostalgični za njim, pa smo izmislili jezik. I dok preziremo njegove zvukove, mi jezikom pokazujemo kako nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegovi neartikulirani glasovi, vrištanje i kreveljenje.

Preziremo njegovo udvaranje ženi toljagom, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili stotine načina kako loviti žene i umanjivati njihovo dostojanstvo. Tu i tamo ima onih koji još uvijek koriste toljagu kao sredstvo osvajanja. Preziremo njegovo primitivno korištenje vatre, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili struju da nam svijetli umjesto vatre. Preziremo njegov mir negdje u nekoj šumi punoj zelenila gdje mirno živi u svojoj spilji, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili terapeute na čijim krevetima i u čijim ordinacijama potiho ispovijedamo da nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegova jednostavnost.

Preziremo njegov način ratovanja, njegova primitivna oružja za borbu, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili puno više oružja kojim ratujemo i ubijamo jedni druge. Preziremo njegovu divlju i nesputanu prirodu, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili rat kao oblik vlastitog divljaštva, gdje možemo biti divlji i u skladu s prirodom i našom iskonskom potrebom da u sebi osjetimo da smo mi taj plemeniti divljak, pa ubijamo, palimo, silujemo, uništavamo i to na milijune i milijune i u velikim razmjerima. Preziremo ga i nazivamo barbarinom, a njegovo vrijeme barbarskim.

Ali je on bio istinski plemeniti divljak. Ako je i lovio kopljem životinju, lovio ju je da se prehrani, a ne da je muči i da se nad njom iživljava. Ako se udvarao ženi toljagom, nije ju uvijek koristio kao sredstvo uvjeravanja dok danas šaka, šamar, udarac, zlostavljanje služe kao sredstvo uvjeravanja i to ne samo jednom nego mjesecima, pa i godinama. Ako je izgovarao neartikulirane glasove, to su bili glasovi sreće, ushita, čuđenja, dok danas jezik služi za potvaranje, ogovaranje, psovanje, vrijeđanje. Ako je i imao skromnu spilju, to je bilo da se sakrije od zime, kiše, divljih životinja i da zaštiti svoju obitelj, dok danas gradimo da drugi vide kako imamo i da nam zavide.

Ako je i ratovao, to je bilo skromno i u malim razmjerima i to samo ako mora da sebe zaštiti ili da si osigura hranu, dok danas ratujemo ciljano da prodamo oružje i da zaradimo novac i da ubijamo jedni druge, jer se mrzimo iz dna duše. Preziremo plemenitog divljaka i nazivamo ga barbarinom. Svojim ratovima, oružjima, zlostavljanjima, ubijanjima, uništavanjem, obezvrjeđivanjem, vrijeđanjem, psovanjem mi smo samo divljaci i barbari, on je bio plemeniti barbarin i plemeniti divljak za razliku od nas i mi njemu ne nedostajemo uopće, jer smo dokazali smo samo divljaci i barbari za razliku od njega.

 

U Sarajevu, 26. 2. 2018.

O. J.

O cigaretama

Među pušačima cigareta obitavaju neki od najvećih altruista na svijetu. To su oni koji kad zatražimo cigaretu uvijek imaju jednu viška. I takvi su većina među pušačima, ako ne i svi. Cigarete su loše za zdravlje. Dokazano, potvrđeno, dokumentirano. Povremeno se susrećemo s drugim pušačima cigareta najčešće uz kavu. Obično tvrdimo kako želimo što prije prestati pušiti, ali do kraja razgovora kutija je već napola prazna. Uz objektivne zdravstvene poteškoće koje pušenje cigareta sigurno uzrokuje, oluja reklama protiv pušenja cigareta nekad ide u krajnost i glupost. Sve vaše bolesti i boljetice, stresovi odjednom svoj jedini uzrok ima u pušenju cigareta. Bilo kakav simptom bilo čega prvo pitanje je jeste li pušač cigareta. Čini vam se ako prestanete pušiti cigarete, prestat će i sve drugo.

Nepušači su povremeno kao militanti prema pušačima cigareta. Javne zabrane u javnim prostorima. Briga za zdravlje dok u isto vrijeme par kilometara dalje tvornica izbacuje u minuti više prljavštine nego svi pušači cigareta u tom gradu za godinu dana. Susretnete nepušača koji vas javno izgrdi kako je nekulturno i nezdravo pušiti cigarete. On živi zdravo, bavi se sportom, trči maratone, pliva, jede organsku hranu. Onda za koji dan naiđete na njegovu osmrtnicu u gradu. Kažu susjedi nikada nije pio ni pušio uvijek je zdravo živio. Gledate osmrtnicu i pitate se što kao pušač cigareta trebam učiniti? Pojačati s pola kutije na kutiju dnevno da živim duže??? Ili možda dvije kutije da doživim stoti rođendan???

Sigurno da postoji objektivna veza i medicinski dokazana o pušenju cigareta i njegovom lošem utjecaju na zdravlje. Ali ta objektivna veza postala je univerzalno pravilo. Tako svaki pušač koji umre od bilo koje bolesti vjerojatno je to bilo zbog cigareta iako bolest objektivno nema veze s cigaretama. Ali ta mantra kako jedino pušenje cigareta uništava zdravlje dok industrijska hrana i kaotičan život u velikom gradu nema s tim ništa ide do te mjere da čak i stradanje pušača cigareta u nekoj prirodnoj katastrofi treba pripisati njegovoj ovisnosti o cigaretama.

Strah od pušača cigareta i štetnosti za zdravlje je postala nova vrsta opijuma i magije za zdravlje. Nitko ne kaže da zdravlje ne treba čuvati, ali pripisivati pušačima tolike uzroke smrti onih koji su blizu njih, a ne puše cigarete ide do magijskih značenja kao da nema ratova i bolesti koje cigarete ne uzrokuju. Za sve je kriva cigareta. Ona je kriva jer čovjek prirodno i biološki slabi, stari i na kraju umire.

Cigareta nije društveni porok kao alkohol ili droga. Nekima je cigareta mitski neprijatelj kojega se može poraziti samo u epskoj borbi biblijskih razmjera u otvorenom ratu i istrjebljenju do zadnje cigarete i zadnjeg čovjeka koji puši cigarete. Pušač cigareta je opet neka vrsta jahača apokalipse, širitelj kuge, zaraze, bolesti. Čak i u nekim manje mitskim situacijama kao što je restoran, stan, kuća, kafić može se ponekad osjetiti nelagoda u zraku kada uđe jahač apokalipse s neotvorenom kutijom i upaljačem u rukama.

Donese se zakon da se u par kvadrata kafića mora napraviti prostor za pušače i nepušače. Onda se možete naći u smiješnoj situaciji da vam bivši pušač cigareta pokazuje kroz staklo do vas kako su cigarete loše za vaše zdravlje. On zna, jer je prestao, ali vam zavidi. Iako je izabrao zdravlje nasuprot bolesti, zavidi vam. Nigdje veze. Prestao si. Nisi više dio klana, grupe, ne spadaš više među altruiste koji zadnju cigaretu daju jedni drugima.

S druge strane, na sve se moguće načine nastoji pušača cigareta odvratiti od njegova poroka. Jedina negativna reklama jest na kutiju cigareta. Slika bolesne osobe i upozorenje crnim boldiranim slovima. To što su kozmetika, hrana, kojekakvi proizvodi za njegu i lica tijela puni opasnijih supstancija po čovjekovo zdravlje se ne spominje. Dok neku kremu, losion, industrijsku paštetu reklamiraju mladi, zdravi i lijepi, dotle cigarete reklamira umirući pacijent koji u komi možda nije ni pristao da se njegovo samrtničko lice nađe u rukama tolikih ljudi koji ga moraju gledati svaki put kad posegne za kutijom.

Dok se javne prostore secira do u detalje koliko i kako moraju biti postavljena stakla, vrata, ventilatori da kojim slučajem mali djelić dima cigarete ne bi kojim slučajem izazvao rak kod nekog osjetljivog nepušača, dotle bez problema prolaze zakoni preko kojih se prodaje i izvozi oružje kojim se ljudi ubijaju, donose se zakoni gdje se ozakonjuje kriminal, krađa i nepravda i ljudima se otima i ono malo što su stekli svojim poštenim radom.

Trebalo bi na svaki komad oružja staviti naljepnicu kako ubija i to daleko brže i efikasnije nego kutija cigareta, ali na oružju nema naljepnica. Na pištolju, puški, raketi, atomskoj bombi ne piše opasno po zdravlje ili ubija. Na nepravednom zakonu koji otima od siromašnih nema naljepnice zakon ubija, jer otima.

Naš najveći civilizacijski doseg je naljepnica polumrtvog čovjeka na kutiji cigareta i upozorenje kako pušenje cigareta ubija. Naš najveći civilizacijski doseg je tvrdo hermetički zatvoreno staklo gdje se bivši pušač cigareta i onaj koji ne želi prestati međusobno gledaju. Ovaj prvi u strahu za svoje zdravlje i u napasti da i on zapali jednu, onaj drugi ravnodušan svjestan da cigareta ubija daleko manje ljudi i daleko sporije nego neka druga sredstva koja je čovjek izmislio.

No pušač cigareta se ipak treba zabrinuti. Dim cigarete je toliko moćan i snažan da se zbog njega donose zakoni, preuređuju prostori, reklamiraju polumrtvi ljudi. Treba se zabrinuti jer sljedeći dim koji povuče može izazvati prirodnu katastrofu u kojoj bi mnogi mogli stradati. Treba se zabrinuti, jer nije svjestan da jednim dimom ubija više ljudi, nego oružje iako na oružju nema upozorenja da ubija niti dolazi kad ga kupujete sa slikama mrtvih ljudi koje je ubilo, ranilo i osakatilo.

 

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

O. J.

Exit mobile version