Blog – Stranica 66 – Poptheo Web Portal

O diskriminaciji

Mi smo svi uvijek diskriminirani na neki način u odnosu na nekoga i na nešto. Ne možemo živjeti život bez nekakvog oblika diskriminacije. Svi govore o diskriminaciji. Pas je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može govoriti ili pisati, ali i čovjek je diskriminiran u odnosu na psa, jer pas ima bolji njuh, brži je, cvijet je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može razmišljati, opet čovjek je diskriminiran u odnosu na cvijet, jer ponekad cvijet ljepše i miriše i ljepši je od čovjeka. Žena je diskriminirana u odnosu na muškarca, jer je fizički slabija, muškarac je diskriminiran u odnosu na ženu, jer ponekad nije dovoljno osjećajan. I tako bi se moglo nabrajati u nedogled. Gdje god se okrenete i pogledate netko ili nešto je diskriminiran u odnosu na nešto drugo. Kako izgleda jedan običan dan u životu običnog čovjeka koji je recimo diskriminiran, ali to ne zna?

Jutarnja diskriminacija

Već samim buđenjem čovjek je diskriminiran, jer ga leđa diskriminiraju bolovima, koljena ga diskriminiraju klecanjem, oči ga diskriminiraju slabim vidom, zubi ga diskriminiraju lošim zadahom. Zapravo, buđenje ga već diskriminira prekidanjem sna i tjeranjem da ustane. To je još dobro. Pidžama ga diskriminira lošom kvalitetom, krevet ga diskriminira lošim madracem. Već ujutro čovjek je toliko diskriminiran od strane vlastite osobe, pidžame i kreveta da se ne vidi postoji li išta ujutro da čovjeka ne diskriminira na neki način.

Čarapi ga diskriminiraju stezanjem, cipele neudobnošću, odijelo gužvanjem, doručak lošom kvalitetom. Odlazeći na posao supruga ili suprug ga diskriminira pretjeranom ljubaznošću ili gubitkom interesa. Djeca ga diskriminiraju galamom, pitanjima i vikom po kući. Nakon što sjedne u auto, lampica od goriva ga diskriminira pokazujući da je na rezervi, radio ga diskriminira, jer pušta glazbu koju ne voli, drugi ga vozači diskriminiraju u prometu, jer ga zaobilaze žureći na posao, čak ga i semafor diskriminira kad mu određuje da na crveno mora stati, a tek na zeleno može nastaviti. Diskriminaciju na poslu možemo preskočiti o tome ima toliko toga napisanog.

Popodnevna diskriminacija

Nakon svih oblika diskriminacije na poslu, slijedi povratak kući. Čovjeka diskriminiraju vlastite misli koje nosi s posla i ne dopuštaju mu da bude opušten. Glad ga diskriminira i zahtjeva od njega da jede, isto tako i žeđ. Auto ga diskriminira potrošnjom goriva, radio opet lošom glazbom, diskriminiraju ga sposobniji vozači koji bolje poznaju gradi ulice sa manje gužve zbog čega stižu kući prije njega. Umor ga diskriminira, jer mu ne da bude svjež i odmoran, semafor ga ponovno diskriminira, a isto tako i ograničenja brzine. Diskriminiraju ga pješaci kao vozača, jer nekada imaju prednost u odnosu na njega. Čak ga i policija diskriminira povremeno, jer ga zaustavlja i kontrolira. Konačno, nakon nekoliko sati različitih oblika diskriminacije, parkira auto pred kućom.

Večernja diskriminacija

Već na ulazu u kuću djeca ga ponovno diskriminiraju, jer zahtijevaju da im pomogne uraditi zadaću i objasniti nešto iz matematike. Suprug ili supruga opet ga diskriminira ignoriranjem ili pretjeranom ljubaznošću i toplom večerom. Konačno nakon večere hvata malo vremena za sebe i gleda vijesti koje ga diskriminiraju samo lošim i negativnim vijestima bez ijedne dobre i pozitivne vijesti. Film nakon vijesti ga diskriminira lošom pričom i glumcima, a sportski program ga diskriminira dobrom nogometnom utakmicom nakon filma. Konačno, na kraju sat ga diskriminira, jer mu pokazuje ponoć. Kada legne opet ga san diskriminira, jer mu ne dopušta da ostane budan.

Diskriminacija ili ideologija?

Terry Eagleton u svom djelu O ideologiji navodi čak 16 različitih definicija ideologije koje su kao što već pretpostavljamo međusobno suprotstavljene pa čak i kontradiktorne. Eagleton ideologiju naziva tekstom koji je umotan u bezbroj značenja i jedinstvenu definiciju ideologije smatra uzaludnim i iluzornim pokušajem.

Smije li se tako nešto reći ili napisati o terminu diskriminacija? Je li diskriminacija tekst umotan u bezbroj značenja? Prethodno karikiranje diskriminacije samo skriva jedan daleko ozbiljniji i dublji problem koji se može i najčešće treba izreći u obliku pitanja: što je diskriminacija uopće? Tko koga može, treba i smije diskriminirati? Zloupotreba termina diskriminacija ide ponekad do te mjere da se sama ideja diskriminacije teži kao nešto što je za samu diskriminaciju pogubno, a to je u ideologiju.

Bilo kojem obliku diskriminacije prethodi temeljna diskriminacija, a to je prirodna diskriminacija. Prirodna diskriminacija nije ništa drugo nego prihvatiti činjenicu da su određene stvari i bića u prirodi jednostavno različiti, a time i diskriminirani u odnosu jedni na druge. Životinja i čovjek, jer su različiti i međusobno se diskriminiraju bilo da čovjek ne može biti brz kao gepard, jak kao lav, dugovječan kao kornjača, bilo da životinja ne može misliti, pisati i nema samosvijest.

Čak su i ljudi, koliko god to zvučalo nepopularno i šovinistički, prirodno diskriminirani u odnosu na bezbroj stvari koje ih čine ljudima. Zdravi su diskriminirani u odnosu na bolesne i obrnuto, mladi u odnosu na stare, muškarci u odnosu na žene i obrnuto. Ovdje nije riječ o diskriminaciji koja bi vrijeđala i ponižavala, ovdje je riječ o diskriminaciji koja je prirodno gledano prisutna. Samu prirodu ne zanimaju naše pritužbe i žalbe da nije fer, da smo mi i životinje različiti ili muškarci i žene da su različiti, prirodu ne zanima naš stav i ona je jednostavno tako stvari postavila i nju naše tužbe, pritužbe i žalbe ne zanimaju.

Drugi oblik diskriminacije je negativna diskriminacija, ili diskriminacija većine nad manjinom. Ona ima svoje različite aspekte. Tako recimo u političkom životu u parlamentu većina kontrolira parlament i ima moć upravljati državom i negativno diskriminira opoziciju koja je manjina, navijači domaćeg tima diskriminiraju navijače gostiju koji su u manjem broju došli na utakmicu, jedna religijska zajednica koja je većina diskriminira drugu religijsku zajednicu koja je manjina.

Međutim, zbog negativnog značenja samog termina diskriminacija kada je u pitanju odnos većine i manjine, veliki broj ljudi misli da je negativna diskriminacija sama po sebi uvijek zlo koje se treba iskorijeniti što je pogrješno, jer negativna diskriminacija iako se može ponekad i zloupotrijebiti je i neutralna i ona pokazuje stanje stvari.

Čudno bi bilo govoriti kako recimo Kina diskriminira Njemačku, jer ima daleko više stanovnika, ili roditelji diskriminiraju žensku djecu, jer imaju više sinova nego kćerki. Gdje je nastao problem s negativnom diskriminacijom? Ili zašto gotovo svatko kada čuje riječi negativna diskriminacija odmah pomisli da je riječ o nečemu zaista zlom protiv čega se treba svim silama boriti?

Problem je nastao u odbijanju prihvaćanja prirodne diskriminacije, drugim riječima rečeno, problem je nastao kada se počelo govoriti kako niti postoje niti smiju postojati bilo kakve razlike u bilo čemu, nego sve apsolutno ima i mora biti isto bez obzira o čemu ili o komu se radi. Da bi se to pokušalo nekako objasniti uveo se jedan novi pojam, a to je pojam pozitivne diskriminacije. Pojam pozitivne diskriminacije funkcionira na principu toga da je sve identično, isto i uniformirano, odnosno, ako postoji većina, ona nekako mora postati identična ili ista kao manjina ili obrnuto, ako postoji manjina, ona mora postati identična ili ista kao većina. Odnosno, razlike između manjine i većine i obratno bi trebale biti toliko neznatne da se između većine i manjine i ne primijeti razlika.

To bi bilo otprilike kao da većina navijača domaćeg tima mora proizvoditi manji broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela manjine gostujućih navijača, ili ako hoćete obratno, manjina navijača gostiju mora proizvoditi veći broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela domaćih navijača.

Primjer ne služi tome da pokaže kako je praktično moguće postići pozitivnu diskriminaciju, odnosno identičnost decibela navijanja na stadionu. Primjer želi pokazati da pozitivna diskriminacija teži identičnosti. Međutim, kako postići identičnost između manjine i većine? Kako ćete postići identičnost između cijelog i dijela? Jednostavno, tako što ćete ukinuti razliku i reći nema ni cijelog ni dijela, nema ni većine ni manjine. Ono što ćete napraviti jednostavno ćete ukinuti razlike.

Ako želite diskriminirati i imati diskriminaciju, mora postojati neka razlika, nešto što nije isto, jer diskriminacija je samo tako moguća ako postoje stvari koje su različite. Međutim, ako pozitivna diskriminacija teži tome da ukine razlike, ukine većinu i manjinu, i sve proglasi identičnim onda će time ukinuti i samu diskriminaciju, odnosno ukinut će samu sebe, dakle nema diskriminacije uopće. U onom trenutku kada se ukinu sve razlike i kada sve mora biti isto bez iznimke, nastupa ono što Eagleton među 16 različitih opisa naziva jednostavno ideologijom, a pozitivna diskriminacija u nijekanju bilo kakvih razlika povremeno teži postati ništa drugo do puka ideologija.

Pozitivna diskriminacija teoretski teži prema ideologiji, jer ne dopušta ni prirodnu ni negativnu diskriminaciju, nego teži ukidanju ne samo ovih dvaju vrsta diskriminacije, nego i same sebe kroz nijekanje jedinog mogućeg temelja bilo kakve diskriminacije, a to je ne samo kvantitativna razlika (većina i manjina), nego i još više kvalitativna razlika (kao što je recimo razlika između životinje i čovjeka). Ponekad ideologija nije ništa drugo nego ukidanje svih postojećih razlika. Time što bi ukinula sve moguće oblike diskriminacije, pozitivna diskriminacija bi morala ukinuti i samu sebe.

Da bi uopće pokušala opstati kao pozitivna diskriminacija i izbjegla da postane ideologija, ona mora kao uvjet vlastitog postojanja pretpostaviti postojanje razlika, a time i prirodne i negativne diskriminacije, a paradoksalno je da su prirodna i negativna diskriminacija nužni uvjet pozitivne diskriminacije koja ih opet ponekad želi apsolutno ukinuti i zanijekati.

Umjesto zaključka

Kad bi čovjek samo bio svjestan jedan jedini dan od ustajanja na posao, pa do povratka s posla tko, što i kako i na koji ga način diskriminira, bilo bi mu jasno da je diskriminacija jednostavno prisutna kao svakodnevna i prirodna datost – htio on to prihvatiti il’ ne – koja ga upozorava na razlike koje postoje u svijetu i da se treba brinuti da se diskriminacija s jedne strane ne zloupotrebljava i s druge strane da se ne pretvori u ideologiju.

Međutim, kad bi čovjek živio isključivo u stvarnom svijetu pozitivne diskriminacije, živio bi u stvarnoj identičnosti svega, živio bi u stvarnoj ideologiji. No, čovjek čim se probudi, već je diskriminiran buđenjem, ali to i nije tako loše inače se nikad ne bi probudio i otišao na posao koji ga opet diskriminira time što mu ne dopušta odmor, što čak i na ovako banalnom primjeru pokazuje da ukidanje razlika možda se može „propovijedati“ teoretski, ali da u stvarnom životu stvarnost diskriminacije postoji i ne može se ukinuti.

Tek njezina upotreba ili zloupotreba je čini dobrom ili lošom, sama po sebi diskriminacija je neutralna, ona samo opisuje poredak stvari koje je priroda postavila. Jedino možemo pokušati možda diskriminirati samu prirodu i ukinuti je i time potonuti u ideologiju. Onda bi i različito mišljenje također bilo nemoguće i svi bismo, naravno, morali misliti i razmišljati identično i o samoj diskriminaciji. A onda pak u položaju u kojem bismo svi mislili identično, govoriti o diskriminaciji bilo bi nemoguće, jer je ne bi bilo.

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

O prolaznosti i navici

Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.

Dugotrajni kontakt s nekom osobom ili nekom stvari pretvara nas u ovisnike. Naša ovisnost o drugome zna biti slijepa. Ne vidimo kako je prekid kontakta mogućnost da se progleda i oslobodi. Začahureni u sebe ne želimo promjenu. Zatvoreni u sebe, ne želimo vidjeti slobodu koja nas čeka. Ispunjeni monotonijom, predvidivošću i navikom, gubimo volju za bilo kakav korak. U našem životu se povremeno susreću prolaznost i navika. Naviknuti na osobu, naviknuti na stvar, naviknuti na predmete prolaznost smatramo prijetnjom. Što će biti ako konkretna osoba ode, konkretan predmet izgubimo? Toliko smo navikli na osobu ili predmet da nas njihova prolaznost plaši. Prolaznost postaje prijetnja. Ne želimo da osoba ili predmet prođu. Prolaznost prijeti, a ne postaje mogućnost za slobodu, novi život. Prolaznost postaje lakoća, novi život, sloboda onda kada se oslobodimo naviknutosti, kada prestanemo biti ovisnici o drugom, o predmetu. Prolaznost postaje lakoća onda kada prestaje navika, začahurenost u sebe. Prolaznost postaje lakoća onda kada drugi ili predmet nisu stvar navike, navezanosti, nego stvar moje slobode da ih pustim od sebe kada oni to žele i trebaju. Lakoća prolaznosti nastaje u puštanju drugog da bude slobodan i poštivanju njegove želje da ode kada on to želi, jer ne želi više biti samo dio moje navike. Navika je neprijatelj prolaznosti. Navika je neprijatelj lakoće kojom čovjek povremeno treba prihvatiti prolaznost osobe, predmeta i samog sebe. Živjeti naviknutim životom, monotonim slijedom događaja bez želje, motiva i volje da se nešto promijeni je navika. I tu prolaznost nastupa kao prijetnja, jer prijeti urušiti uhodanu životnu naviku, naviknutost na osobu, na predmet. Gubitak navike nije uvijek gubitak. Prestanak navike na osobu, na predmet podsjeća na prolaznost svih osoba i svih predmeta u životu. Nekad urušavanje navike na osobu, na predmet, ne donosi katastrofu, kraj, nego lakoću prolaznosti, osjećaj novog početka i slobode. Navika zatomljuje u čovjeku mogućnosti novih početaka tako što čovjeka plaši prolaznošću. Predbacuje čovjeku da ako se pokuša osloboditi navike na osobu, na predmet, izgubit će se i pasti u ponor beznađa, jer je sve prolazno i osobe i stvari. Ali nije uvijek tako. Povremeno gubitak i odbacivanje navike na osobu, na predmet, otvara prostor prolaznosti ne kao ponora, nego kao lakoće. Prolaznost kao lakoća dolazi onda kada se čovjek nakon godina navike na osobu ili predmet oslobodi i udahne zrak punim plućima. Slobodan, smiren i lagan. I bude zahvalan što sve prolazi. I ljudi i predmeti. Jer da nema prolaznosti osoba i predmeta, navika bi bila jedina mogućnost. A ima navika bilo da je riječ o osobi ili predmetu koje čovjeku ne daju živjeti, disati, kretati se. I ne moći osloboditi ih se, bilo bi gore za čovjeka, nego spoznaja da sve ima svoj vijek trajanja kroz prolaznost. U prolaznosti čovjek povremeno otkriva dašak slobode, mira i lakoće.

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

Porazi koji život znače: ne može se imati sve…

Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…

Pokušajmo zamisliti jednog nevjerojatno sposobnog poslovnog čovjeka koji bi uspio pokupovati sve što se na svijetu uopće može kupiti. Međutim, i on teško da bi mogao za sebe reći da ima sve. Jer – kako već provukosmo – neke stvari jednostavno nisu na prodaju, a i ono što bi posjedovao, teško da bi uspio sve iskoristiti, premda bi to stvarno posjedovao. Računica je jednostavna: ako bi takav netko posjedovao milijun posjeda, kuća, vila, hotela, kao i svega ostalog, za života ne bi uspio ni obići sve, a kamoli uživati u tome. A Aristotel je još prije 2500 godina dokučio da bit bogatstva nije u posjedovanju nego u korištenju. Uglavnom, takav jedan teoretski mega-bogataš bi itekako imao razloga osjetiti se prevarenim i izigranim od strane života, jer na kraju uvijek važi ono da nitko ne može imati sve, premda mnogi u to ne žele povjerovati.

Ili, pokušajmo zamisliti nekog mega-zavodnika čijim čarima niti jedna žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. E sad… opet, žene su čudesna bića koja često obožavaju naučiti pameti baš one koji su im neodoljivi, a i vremensko-prostorna ograničenja su također tu. Taj mitski mega-zavodnik bi ipak na kraju kako-tako morao prihvatiti da za života neće uspjeti stići ni upoznati sve lijepe žene na svijetu, a kamoli biti s njima…

Danas su mnogi prosječni ljudi „otrovani“, a i drže se u životu poprilično pasivno, jednostavno jer smatraju da im život ne pruža dovoljno prilika za uspjeh. Ove kao da su rezervirane isključivo za bogate i moćne. Međutim, ovo je prvorazredna iluzija. Tko ne vjeruje, nek’ pita ove bogate i moćne…

Raskrinkavanje vlastite megalomanije

Svatko od nas ima neko specifično područje gdje je sklon megalomaniji; gdje traži i očekuje puno više nego što ga realno sljeduje. Zanimljivo, to ne mora biti samo nešto materijalne prirode. Ovo se itekako može odnositi i na područje intelekta i općenito duha. Poput one anegdote iz života Aurelija Augustina. Veliki kršćanski svetac i teolog je u jednom periodu svoga života intenzivno razmišljao o tajnovitosti božanskoga bića. Pri tome kao da je na racionalan način nastojao potpuno proniknuti u dubinu božanske tajne. I tako, priča govori kako je Augustin jednom zgodom šetao po morskome žalu zaokupljen svojim uzvišenim mislima. I tu negdje uz samo more vidio je malog dječaka koji je školjkom presipao morsku vodu u maleno pješčano udubljenje na žalu. Svetac ga je upitao što to radi? Dječak je prostodušno odgovorio da želi preliti cijelo more u ovu rupu. Ovaj se slatko nasmijao i rekao dječaku da je to nemoguće. Dječak mu je na to odgovorio kako i on pokušava neizmjerni ocean božanskog bića presuti u malene okvire ljudskoga razuma i zatim je misteriozno iščeznuo pred svečevim očima. I tako, svetac uz veliko iznenađenje zaključi kako mu je Svevišnji poslao anđela svoga da ga opomene, da se mane ćorava posla!

Naravno, naznačena čovjekova megalomanija ne mora ići samo u kvantitativnom smjeru, ona može biti i kvalitativna. Sa ovim želimo reći, kako čovjek ne mora uvijek uzaludno željeti puno nečega. To može biti i samo jedna jedina osoba ili stvar. No, ukoliko se i ovo jedno jedino kroz duži vremenski period pokaže nedostupnim i neosvojivim, čovjeku bi pametnije bilo odustati i ne rasipati svoje ograničene životne snage na nešto – za njega – neosvojivo.

Ovdje se zapravo nalazimo na tragu tzv. naučenog odustajanja, o čemu smo nedavno već pisali.

Više o temi: http://poptheo.org/naucena-bespomoc…gija-odustajanja/ ‎

Kraj gluposti = početak pameti

Jednom sam prilikom pohvalio jednog kolegu i prijatelja zbog izuzetno dobrog održanog govora, a on je na to odgovorio kako se on u životu prvenstveno trudi ne izreći ništa glupo, a ako pri tomu uspije reći i ponešto pametno, još bolje. Onda shvatih kako se tu zapravo krije jedna zbilja duboka istina: Istinska pamet i počinje tamo gdje glupost prestaje, jer inače nerijetko se dogodi u životu da se ovo dvoje nekako pomiješa, pa tako na kraju dobijemo cijelo mnoštvo „pametnih budala“ i njihovih „uzvišenih gluposti“.

Slična logika – čini mi se – vrijedi i za naš današnji problem. Da bi došli do istinskih životnih prilika, moramo se prvo okaniti svih onih neprilika na koje uzaludno trošimo svoje snage i energije. A na kraju se pitamo zašto se uopće toliko teško čovjeku okaniti takvih nekih uzaludnih stvari? Dalo bi se raspravljati, no ipak mislim da se ovdje nalazimo na tragu tzv. iluzije superiornosti. Ne uvijek, ne u svemu, ali ponekad i ponegdje – kako već rekosmo – želimo više nego što možemo i znamo, i zato onda i ne odustajemo lako. Uvjereni smo da možemo; uvjereni smo da to i to baš nama pripada; uvjereni smo da je to za nas kao stvoreno, te da je samo pitanje vremena kad ćemo do toga stvarno i doći. A vrijeme prolazi, baš kao što i nervi jedan po jedan popuštaju… Istina da svatko za sebe na kraju sam odlučuje, ali osobno bi na koncu o ovim stvarima puno prije dao pravo Alanu Wattsu nego ovim brojnim današnjim New Age mudrokanima – tipa „ti to možeš, ti to hoćeš…“. Jednostavno, prilike započinju tamo gdje prestaju neprilike, a eto izgleda da ima osobnih poraza koji doslovno život znače… Ponovno, kao da okončavamo u onoj pavlovskoj logici: „Kad sam slab, onda sam jak“.

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

M. B.

O mučnom osjećaju nepravde

Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Što se tu ima dokazivati? Ne bi li bilo logično da se nema što dokazivati kad je stvar očita i svima jasna i vidljiva? Što treba dokazati u slučaju pijanog mladića koji se slobodno i svjesno otišao „urokati“, pa onda pri brzini trostruko većoj od dopuštene odnese dva mlada života? Što treba dokazivati u slučaju „očajnog“ kockara i kladioničara koji je prokockao sve što je imao slobodno i svjesno odlučio da mu treba novaca za klađenje, pa rano ujutro još na početku radnog vremena odlučio „posjetiti“ banku „naoružan do zuba“? Što dokazivati u slučaju poznatog nasilnika višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela koji svjesno, ciljano i planirano čovjeka na smrt prebije palicom za vrijeme popodnevne kave?

Koju poruku društvo šalje očajnim roditeljima dvaju mladih osoba čiji je život nasilno prekinut puštajući na slobodu, a i za volan „mladog pijanca“, jer nije prethodno osuđivan, jer je iz „ugledne“ obitelji i jer mu je ovo prvi put??? Treba li sačekati da to napravi nekoliko puta i oduzme još nekoliko mladih života i djecu njihovim roditeljima??? Koju poruku društvo šalje očajnoj supruzi ubijenog zaštitara i majci dvoje ili troje djece kada ubojicu pušta da se brani sa slobode, jer je uplatio jamčevinu, smanjena mu je bila psihološka ubrojivost, a i sam je to učinio, jer je bio očajan, jer mu je nedostajalo novca za ponovo klađenje?

Treba li čekati da opljačka još nekoliko banaka ubije još nekoliko zaštitara i ostavi još nekoliko obitelji bez zaštite, bez sigurnosti i djecu bez oca??? Koju poruku društvo šalje starici čijega starog i bolesnog muža mladi i nasilni „kabadahija“ prebije palicom na smrt kada mu napiše prekršajnu prijavu i pusti ga da se brani sa slobode jer je već „odležao“ svoje, ali je nepopravljiv, pa mu se mora dopustiti da tako radi??? Koliko staraca treba prebiti da bi ispunio „bonus“ kaznenih prijava???

Čovjek ispada lud, glup i budala kada promatra kako se ubojica njegovog sina ili kćeri studenta ili studentice na sudu brani kako se ne sjeća koliko je popio tu večer, ali eto žao mu je kao da je naletio na komad papira ili plastičnu bocu, a ne ubio dvije mlade osobe!!! Kakav je to sud, pravda, obrana, dokazivanje, pita se supruga ubijenog zaštitara dok nervozno stišće ručice svoje djece s nevjericom slušajući kako se ubojica njezinog supruga šalje na psihološko vještačenje ili liječenje zbog psiholoških smetnji uzrokovanih ovisnošću o kocki!!! Hoće li društvo pomoći ocu ili majci ubijenih studenata i studentica, hoće li pomoći supruzi i djeci ubijenog zaštitara, hoće li pomoći starici koja je ostala bez muža, jedinog oslonca u životu???

Umjesto zaključka

Ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje ili nevinosti mora provesti zbog pravednosti. I to ne treba zanemariti i odbacivati zbog onih koji kao nevini mogu stradati i biti osuđeni.

Ali ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje i nevinosti svede i pretvori u nepravdu, hladnu birokratsku nepravdu pred kojom čovjek postaje nemoćan, koja izaziva osjećaje mučnine i koja čovjeka unatoč želji da to ne čini tjera da uzima i uzme „pravdu u svoje ruke“ i sam postane žrtva te iste nepravde i sam se pretvori u onoga koji je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

I tako se vrtimo u začaranom i mučnom krugu „vječnog“ progonjenja i „ganjanja“ pravde samo zato što društvo smatra da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, čak i onda kada je po svim zakonima logike i zdravog razuma osoba apsolutno kriva. Nije uvijek čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ima slučajeva gdje je čovjek kriv i tu se teško može i treba govoriti o nevinosti bez obzira na sve „olakotne“ okolnosti.

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

O. J.

O političkoj korektnosti

Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.

Korektnost

Imamo običaj reći za neku osobu kako je korektna. Nekada to znači kako osobu smatramo poštenom, jasnom, riječ je o osobi koja neće preko „tuđih leđa“ pokušavati ostvariti svoje interese. Korektna osoba označava nekoga s kim znamo „na čemu smo“ i kako „stvari stoje“. Povremeno izjednačavamo poštenje s korektnošću, govorimo o čovjeku kako je pošten tj., korektan. Ponekad korektnost izjednačavamo s jasnoćom, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ima jasne i shvatljive stavove i ne mijenja ih prema potrebi. Ponekad korektnost izjednačavamo s plemenitošću, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ne iskorištava druge za svoje ciljeve ili nije sebičan. Galimberti opet kada govori o „korektnosti“ cilja prije svega na ono što ovdje možemo opisati kao nezainteresiranost koja je na neki način „uokvirena“ u korektnost.

Politička korektnost kao nezainteresiranost

Paradigmatski primjer korektnosti, onoga što Galimberti naziva „nepovjerenjem što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga“ je ono što kolokvijalno zovemo politička korektnost. Ako ostavimo po strani korektnost ponašanja koju nosimo od kuće prema kojoj smo naučeni da ne vrijeđamo, ne psujemo druge ljude, politička korektnost nije ništa drugo nego nezainteresiranost za stvarne i ozbiljne probleme običnih ljudi.

Politička korektnost dopušta da u isto vrijeme budete u žestokom sukobu sa svojim političkim protivnikom o svim mogućim pitanjima, i da u isto vrijeme s njim glasate za povećanje svoje plaće i naknade za odvojeni život. Politička korektnost u isto vrijeme dopušta da raspravljate sa svojim političkim protivnikom do te mjere da ste spremni izazvati rat ako treba na svim razinama, i da u isto vrijeme u dogovoru s njim dijelite mjesta u državnim tvrtkama vašim provjerenim suradnicima, poznanicima i prijateljima.

Politička korektnost liči zapravo na neku vrstu predstave za publiku gdje se svi glumci trude pridobiti simpatije publike, dok u isto vrijeme ti isti glumci u stvarnom životu nemaju nikakvog interesa za vas i vaš stvarni život. Politička korektnost je daleko od pukog načina izlaganja i govora u parlamentu, ona je također – kako to Galimberti primjećuje o korektnosti – nezainteresiranost za stvarnost i stvarnog čovjeka.

Politički korektan čovjek se lako prepoznaje jer se buni kad se treba buniti, slaže se kad se treba slagati, govori ono što je naučio bez bilo kakvih novih izraza. Politički korektan čovjek se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravi trenutak. Prepoznat ćete ga po uhodanim izrazima poput recimo „dijalog nema alternativu“ ili „europski put nema alternativu“ ili „usmjerenost i provođenje strukturalnih reformi“ ili „potreban nam je politički dijalog“ ili „europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti“. Stvarni problem nije u ovim apstraktnim i nejasnim izričajima. Možda u njima i ima nekakvog sadržaja.

Stvarni je problem što pojedinac koji stoji iza ovih izraza se uglavnom pokazuje kao čovjek potpuno nezainteresiran za stvarne probleme ljudi i njihove sudbine što se zna bolno pokazati u stvarnosti običnog čovjeka odmah nakon dobivenih izbora i mandata. Zapravo politička korektnost izgleda poput nekakvog „staklenog zvona“ odakle oni koji su „siti, rumeni i zadovoljni“ promatraju nezainteresirano stvarni svijet i njegove probleme i ljude. Zato je politička korektnost i više od nezainteresiranosti, ona je za neke postala način života, razmišljanja i djelovanja. Pod političku korektnost se može puno toga skriti i ukloniti bez mogućnosti kritike, promjene, aktivnog sudjelovanja.

Politička korektnost kao „sterilizirani“ govor

Iz političke korektnosti kao nezainteresiranosti za stvarnost, stvarni svijet i stvarne ljude nastao je i razvija se „sterilizirani“ govor korektnosti. Ne misli se na ulični rječnik psovke i vrijeđanja koji nije dostojan nijednog zdravorazumskog čovjeka, nego na govor koji je do te mjere nerazumljiv i nejasan da povremeno vrijeđanje i psovanje recimo u parlamentu dolazi kao pravo osvježenje jer se konačno zna i čuje što i tko i o kome stvarno misli.

Primjera takvog „steriliziranog“ govora susrećemo svakodnevno kao recimo sljedeća formulacija: „S obzirom na visoko razvijene demokracije drugih partnerskih zemalja, naša zemlja stoji pred izazovom uspostave demokratskih institucija i vladavine prava gdje ćemo kroz strukturne reforme i prihvaćajući europske vrijednosti u budućnosti biti ravnopravni s našim demokratskim partnerima u provođenju demokratskih načela kako bi svugdje vladavina prava bila neizostavan faktor političkog života i javnog diskursa“.

Ovakva formulacija je politički korektna ne zato što u njoj nema psovke, vrijeđanja ili slično, nego prije svega jer je nejasna, apstraktna i gotovo nema veze sa stvarnošću i stvarnim životom prosječnog čovjeka. „Sterilizirani“ govor i jezik političke korektnosti inzistira na ovakvim formulacijama i izričajima jer se na taj način pod političku korektnost mogu skriti kao prvo nezainteresiranost za stvarnost i konkretnog čovjeka, i drugo što je daleko i važnije mogu se skriti i skrivaju se vrlo niski i prizemni interesi pojedinaca koji su itekako zainteresirani za svoje privatno dobro i interes.

„Sterilizirani“ govor političke korektnosti kada se oči javnosti sklone ili nakratko okrenu prema nečemu drugom, vrlo brzo se pretvara u vrlo „jasan, konkretan i prizeman“ govor o privatnim potrebama gdje su psovke, svađe, pritisci i vrijeđanja sastavni i obvezni dio i način uvjeravanja drugih i drugačijih.

Prijevod: Charlton Heston: “Politička korektnost je tiranija s nasmiješenim licem.”

Izvor: freedom-articles.toolsforfreedom.com

Politička korektnost kao trajno nepovjerenje

Galimberti također korektnost smješta u područje nepovjerenja. Biti korektan znači ne vjerovati drugom. Politička korektnost na neki način demonstrira upravo tu osobinu korektnosti. S obzirom da politička korektnost znači prije svega nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor nejasnoće i apstrakcije, politička obećanja povremeno jesu ništa drugo nego laži umotane u političku korektnost. I površnom promatraču političkog života to je i više nego jasno.

Varanja kod sklapanja koalicija, raspodjele ministarstava, imenovanja veleposlanika samo su vrh ledenog brijega političke korektnosti u čijim dubinama leži nevidljiva i ogromna santa nepovjerenja koju Galimberti smatra bitnim elementom korektnosti.

Jer je politička korektnost i maska iza koje se krije nepovjerenje najčešće u obliku manipulacija javnošću kroz politička obećanja, razumljivo je onda da mnogima politička korektnost smeta a opet drugima služi kao obrambeni mehanizam. Korupciju, kriminal se često ne može i ne smije imenovati tobože zbog političke korektnosti. S druge strane, bilo kakva kritika upućena pojedincu, strancu nailazi na osudu jer politička korektnost ne dopušta kritiku i iznošenje suprotnih stavova bilo javno bilo privatno o trenutnoj politici i načinu vođenja države bilo da je vodi stranka ili pojedinac.

Međutim, politička korektnost kao nepovjerenje je najočitija unutar samog političkog života, gdje se često puta koncept političke korektnosti koristi kao prikriveni mehanizam i oruđe zaštite niskih, pokvarenih i nemoralnih interesa bilo pojedinca bilo grupe, koji na sreću ili nesreću isplivaju u javnosti kroz bezbroj afera, koruptivnih skandala, i političke trgovine.

Tu se stvarno vidi da dok se politička korektnost u javnom prostoru i nastupu zahtjeva kao nužni uvjet da uopće nešto kažemo, dotle se u „tami političkih“ hodnika vodi grčevita borba do političkog uništenja svih i svakoga. Kada je Thomas Hobbes rekao kako je homo homini lupus politička korektnost – koja je u svojoj skrivenoj formi ništa drugo doli duboko nepovjerenje – se pretvara u Hobbesov izričaj kada dođe do sukoba oko pitanja koja su itekako ljudska, konkretna, ali od nas uglavnom skrivena. Biti politički korektan često nije ništa drugo nego homo homini lupus zbog nepovjerenja koje prema Galimbertiju egzistira u temelju „korektnosti“.

Umjesto zaključka

Koncept političke korektnosti i suviše je prisutan da bi ga se moglo i trebalo jednostavno odbaciti. Trenutno možda ne postoji bolji način ili model političke komunikacije. S druge strane, prema Galimbertiju „korektnost“ je često maska za nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor i nepovjerenje u što se politička korektnost povremeno savršeno uklapa i što politička korektnost povremeno savršeno predstavlja.

Biti politički korektan povremeno znači doslovce: stvarni ljudi i njihove sudbine me ne zanimaju, ni sam ne razumijem što govorim, ne vjerujem nikome. U „steriliziranom“ govoru političke korektnosti to bi zvučalo: „Potrebne su strukturne reforme da bi se porezna situacija prilagodila poreznim subjektima i jer strukturne reforme nemaju alternativu, potreban je iskreni dijalog s našim političkim partnerima radi usuglašavanja stavova oko ovog vrlo važnog pitanja.“

Sami ne znamo koliko puta smo čuli ove formulacije zbog čega smo gotovo izgubili i osjećaj i volju za bilo kakvo sudjelovanje u bilo kakvim promjenama, jedino što nas povremeno raduje jesu verbalni i fizički sukobi u parlamentima, jer se tu nešto konkretno događa iako će nakon „žestokih, jasnih i otvorenih“ sukoba politički protivnici brzo sjesti zajedno i dogovoriti sebi visoke plaće i ostale beneficije.

Naravno, jer visoke plaće i beneficije su također nekakve „strukturne reforme“ koje „nemaju alternativu“ i one su dio „univerzalnih vrijednosti“. Jedino što nije potrebno za povećanje plaća i beneficija jest ono kako „dijalog nema alternativu“ jer tu nema dijaloga, dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno.

Novac i interes govore sve jezike, i već dugo vremena govore jezikom političke korektnosti, to im je primarni i glavni jezik kojim se koriste i kad se „reflektori“ javnosti ugase nema dijaloga ni alternative, nego monolog u kojem se svi razumiju i slažu kao da su jedna osoba i govore sami sa sobom ovaj put bez političke korektnosti, bez „alternativa, reformi i dijaloga“, nego direktno, jasno, razgovijetno i na štetu običnih ljudi: ma briga me za bolesne, umirovljenike, nezaposlene i mlade, daj pare ovamo odmah ako hoćeš da ti onaj zakon sutra bude izglasan!!!

U Sarajevu, 6. 7. 2017.

O. J.

O sudbini

Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.

Sudbina je romantična, ona običnu ljudsku ljubav pretvara u kozmički događaj, u neopisiv događaj u kojem sudjeluju i zvijezde i planeti, cijeli svemir. Sudbina je umirujuća, ona čovjeka potiče da prihvati stanje stvari onakvim kakvo jest, da se ne suprotstavlja, da ne protestira, da ne mijenja i ne pokušava mijenjati. Sudbina je religiozna, čovjeka postavlja u odnos prema Bogu gdje je Bog već sve dogovorio sam sa sobom o čovjeku bez da je čovjeka išta pitao o tome i čovjek može slobodno i bez opterećenja nastaviti kroz život.

Je li Bog dogovorio sam sa sobom da je sudbina nekog čovjeka da cijeli život bude invalid i bolestan i da se treba s tim pomiriti, jer je to naprosto volja Božja? Je li to znači da takav čovjek mora prihvatiti sudbinu i ne pokušavati nikad poboljšati svoje zdravlje i život? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da neki roditelji trebaju dobiti bolesno dijete i cijeli život voditi brigu o njemu? Je li se oni trebaju pomiriti sa sudbinom ili se barem pokušati boriti za bolji život svoga djeteta? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da netko cijeli život mora biti nesretan, zlostavljan, progonjen i vrijeđan? Ako se Bog dogovorio sam sa sobom bez da je ikoga išta pitao o tome, onda je on vrlo sebičan Bog i ni najmanje nije fer ako to naziva sudbinom i ne dopušta čovjeku da promijeni svoje stanje, svoj život.

Sudbina je dvolična, jer dok čovjeka oslobađa odgovornosti za nešto zašto treba biti odgovoran, u isto vrijeme ga potiče da nastavi jer je to njegova sudbina. Sudbina je surova, jer dok u isto vrijeme govori o čovjeku da mu je takva i takva ljubav bila suđena i odvlači ga od stvarnosti, u isto ga vrijeme potiče da u stvarnom životu bude lijen i neodgovoran jer sudbina će sve voditi, njegovo je samo da se pusti vodstvu sudbine.

Sudbina je nereligiozna, čovjeka pretvara u roba koji pred Bogom ne smije podignuti pogled i postaviti pitanje o vlastitom životu.

Zlo i sudbina

Zašto čovjek vjeruje u sudbinu?

Jer mu vjera u sudbinu pomaže da pokuša životne događaje staviti u određeni red i nositi se s njima.

Jer mu vjera u sudbinu daje mogućnost da bude neodgovoran prema sebi i prema drugima.

Jer mu vjera u sudbinu omogućuje da odgovornost za sve – pogotovo za zlo koje čini – prebaci na Stvoritelja i ljude oko njega.

Ponajviše, sudbina je isprika pred samim sobom za vlastitu neodgovornost, obveze i djela. Alkoholičar, kockar, nasilnik, općenito čovjek kada čini zlo često kaže kako je njegova sudbina da to bude i kako bilo kakav pokušaj da se promijeni ne samo da nije potreban, nego je i protiv njegove sudbine. Raspadnuti brakovi zbog nebrige, neodgovornosti, nasilja i zlostavljanja su valjda također sudbina. Bilo je suđeno ljudima da se razvedu, bez obzira na sav njihov trud i napor da spase svoj brak i ljubav. To je onaj trenutak kad je sudbina tako privlačna, jer skida odgovornost s čovjeka i čovjek će reći kako je bio nemoćan pred sudbinom iako ništa nije pokušao učiniti da sebe promijeni.

Prometna nesreće, iznenadne i nesretne smrti su također momenti sudbine, onog religioznog u sudbini kada se kaže kako je to sigurno bila Božja volja. Zašto bi bila Božja volja da se dvoje ljudi u braku zlostavljaju, mrze i napadaju jedno drugo, zašto bi bila Božja volja da si stvaraju nezacjeljive emocionalne i duhovne rane, kako sebi tako i svojoj djeci? Zašto bi bila Božja volja da u prometnoj nesreći izgubimo mlade živote, zašto bi bila Božja volja da u iznenadnim umiranjima mladih roditelja djeca ostaju siročad, zašto bi ratovi i naša međusobna ubijanja bili Božja volja, odnosno sudbina? Kakav je to Bog onda i kakva je to sudbina?

To je religiozni trenutak sudbine, Bog je sve već odredio i zacrtao bez nas, mi nismo krivi On je. I još više, On je opravdanje čak i za zlo koje činimo jedni drugima, jer i to je dio sudbine koju nam je Bog namijenio i odredio i protiv koje ne možemo učiniti ništa. Njegova je odredba preko sudbine da budemo zli i da činimo zlo, jer On je stvoritelj čovjekove sudbine.

Sudbina je dvolična jer želi čovjeka osloboditi njegove odgovornosti za zlo i prebaciti svu krivnju na Boga. Sudbina je surova jer preko Boga zlo opravdava i dopušta ga da se čini pod izlikom čovjekove nemoći pred božanskom strahotom koju zove sudbina. Sudbina je nereligiozna jer je Bog sudbine strašan bez ikakvog osjećaja za stvorenje koje je stvorio.

Umjesto zaključka

Sudbina se može činiti privlačnom, romantičnom i religioznom, pravim objašnjenjem onoga što čovjek nekada nije sposoban razumijeti i prihvatiti. Ali sudbina ne dopušta čovjeku da bude slobodan, ona ne želi da čovjek pokuša promijeniti nešto, popraviti i učiniti boljim, pred zlom sudbina čovjeka učini rezigniranim i očajnim jer ne može promijeniti sudbinu, ili ga učini hladnim i neosjetljivim jer je činiti zlo njegova sudbina. A u svemu tome ako se ne može drugačije, uvijek se može reći kako je Bog stvorio sudbinu i kako čovjek ima biti poslušan i ne postavljati nikakva pitanja i ne pokušavati biti niti bolji niti odgovorniji prema drugima i nastojati promijeniti barem jedan mali djelić svijeta i učiniti ga manje zlim, a više boljim.

Nitko nije „krojač svoje sudbine“ jer je nema, ali svatko je „krojač svoje slobode“ jer je ima. Odatle proizlazi odgovornost svakoga od nas za ono što činimo ili propuštamo učiniti, a ne iz sudbine koja je iluzija i pokušaj prebacivanja vlastite odgovornosti na Božja „ramena“.

U Sarajevu, 3. 7. 2017.

O. J.

Surogat i njegova kultura

“U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrjednija lekcija je ta da je najteži put – dugoročno gledano – onaj najlakši” – Henry Miller.

Mlađe generacije to vjerojatno ni ne znaju, a pitanje je koliko se i stariji sjećaju, da je prvi Oskar sa ovih prostora osvojio netko još – sada već davne – 1961. godine. Radilo se o „Surogatu“ – desetominutnom crtanom filmu za odrasle, od redatelja i glavnog animatora Dušana Vukotića, te scenarista Rudolfa Sremeca, uz izvrsnu „neurotičnu“ Jazz zvučnu podlogu Tomislava Simovića. Svi spomenuti su bili involvirani u nekoć slavnu Zagrebačku školu crtanog filma, a ono što smo rekli „za odrasle“ ne znači da je crtić opscen nego da je dubokomislen – premda zapravo vrlo simpatičan i jednostavan – ali ipak definitivno prikladniji za zreliju publiku.

Dakle, glavni junak „Surogata“ je pomalo bizarni – obrnuto trokutasti – debeljko koji dolazi na plažu. Sve što mu pri tome usput zatreba, on jednostavno i hitro napuše, uključujući čak i svoju djevojku. No, sve što je olako došlo, na kraju olako i nestaje, računajući tu i glavnog zlosretnog junaka.

Surgat – link: https://www.youtube.com/watch?v=plE3fUvqJTM

Danas se „Surogat“ u punom smislu smatra proročkim crtićem. Njim se nagovijestilo jedno novo doba u kojem su sve stvari čovjeku lako dostupne, ali isto tako, upravo jer su lako dostupne, one su istovremeno nekvalitetne i u suštini posve beznačajne. Naravno, ovo se ne odnosi samo na stvari nego i na ljude, njihove omiljene teme, rasprave, zaključke i međusobne relacije. Svi sve znaju, premda statistike jasno pokazuju da na ovim prostorima polovica stanovništva godišnje ne pročita čak niti jednu jedinu knjigu, i još dodatno, besramno se diče s tim, jer što će njima knjiga kad sve znaju!? Društvo se naprosto počinje rastakati pod opsjenom Danning-Krugerovog efekta (manjak znanja = višak samopouzdanja), gdje različiti bučni diletanti, polu-intelektualci, opsjenari, neurotici, političke i ekonomske sponzoruše počinju preuzimati sve poluge vlasti, znanja, (ne)kulture i moći.

Vukotićev “Surogat” u punom “stvaralačkom” zanosu… Izvor fotografije BSA (film) SIT blog

Znam kako si, pa te neću ni pitati…

Naznačena surogat kultura bi se mogla nazvati i kulturom drugotnih izvora ili kulturom bijega od autentičnosti. Već rekosmo, zašto čitati knjigu kad ima negdje kratki članak o tome bez i jednog jedinog istaknutog relevantnog izvora. Nepouzdano je, ali eto, zvuči zanimljivo, a ni mozak se ne zamara… Web koji je trebao unaprijediti znanje, na kraju ga je unazadio. Oko 90% korisnika interneta slijepo vjeruje svemu što pročita, a čita uglavnom ono što već odgovara njihovim uhodanim stavovima i uvjerenjima, premda je naznačeni materijal većinom neutemeljen i neznanstven. Reklo bi se, vrlo plodno tlo za raznorazne fanatike i teoretičare zavjere. Njihova istina je izričito crno-bijela. Zna se jasno tko su dobri momci, a tko loši. Čemu se mučiti s mukotrpnim autentičnim učenjem i istinskim etičkim samo-propitivanjem, a narod to voli…

Slično tome, i na međuljudskom planu, vjerojatno ste primijetili da vas ljudi danas vrlo rijetko pitaju o tome kako ste i kao se osjećate? Zašto bi pitali kad su oni to već dokučili u društvu zajedničkih prijatelja, naravno, dok ste vi bili negdje daleko. Jest da to što znaju barem 50% odstupa od vašeg stvarnog stanja, ali njima je to posve dovoljno, štoviše, vjerojatno i točnije od onoga što biste vi mogli reći sami o sebi. Surogat (nadomjestak, imitacija) postaje temeljnom odrednicom čovjekove stvarnosti. Sve je nešto „kao“: nešto „kao“ znamo, nešto „kao“ radimo, nešto se „kao“ družimo i volimo… To „kao“ uvijek liči na istinsku realnost, ali je to u konačnici ipak samo beznačajni nadomjestak iste.

Srećom, prirodu se ne može prevariti

Sjećam se tamo iz studentskih dana, jednom je prilikom jedan lokalni (bez pretjerivanja) bezveznjaković počeo ismijavati jednog mog kolegu zašto toliko mora studirati kad ovaj i s jedva završenom srednjom školom ima solidan posao i primanja. Kolega, inače dijete sa sela, koje se dobro kuži u prirodu i drveće mu hitro odgovori kako je potrebno barem stotinu godina da bi izrastao jedan pravi solidni hrast. S druge strane, nekvalitetnom dudu (murvi) je dovoljno i jedva par godina. To je to, reklo bi se. Stvari se bez ikakve sumnje uvijek mogu jeftinije i brže odraditi, ali to će na kraju biti neke nekvalitetne i beznačajne stvari. Kvaliteta će uvijek biti kvaliteta, i za nju će se uvijek morati dobro platiti.

Stoga završavamo sa uvodnim citatom „starog grešnika“ Millera: „U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrjednija lekcija je ta da je najteži put – dugoročno gledano – onaj najlakši.”

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

M. B.

O (ne)brizi

Briga o stvarima

Ima stvari koje su vrijedne i njihova vrijednost s vremenom raste i one postaju dio određene baštine, kulture, turističke ponude. Mostovi, kipovi, zgrade, katedrale, su stvari koje se čuvaju, održavaju, pokazuju i po njima se prepoznaje cijela jedna kultura, nacija, grad, mjesto. Takve stvari se ne procjenjuju u smislu vrijednosti bilo da se hoće prodati ili kupiti, u tom smislu za njih kažemo da im vrijednost neprocjenjiva, jer su od opće važnosti za sve nas.

Ima stvari koje su nam privatno vrijedne i osobno su za nas neprocjenjive. Dok recimo nekome neka crno-bijela fotografija ne znači ništa, nama ona znači sve, jer je ona ostala kao jedini podsjetnik na nama drage ljude i kako su oni izgledali. Čuvamo takve sitnice kao velike vrijednosti naših osobnih povijesti, radosti, sjećanja i zajedničkih trenutaka.

Ima stvari koje su vrijedne prema njihovoj materijalnoj cijeni, i te stvari najčešće mijenjamo, bacamo stare, uzimamo nove, mijenjamo novo za staro. Nije stvar u mijenjaju stvari, neke od njih se moraju mijenjati zbog sigurnosti, potrebe, isteka roka trajanja i drugih razloga. Stvar je prije svega u načinu našeg razumijevanja i brige s jedne strane upravo o stvarima koje često mijenjamo i brige o samima sebi.

Pucanje ekrana na mobitelu izaziva kod čovjeka napade panike ne samo zato što je riječ o skupom uređaju koji smo skupo platili, nego također jer briga o takvoj stvari postaje glavna životna briga. Prolijevanje kave, soka, vode bilo kakve tekućine po laptopu nije samo stvar skupoće i cijene uređaja, nego grozničave brige o laptopu. Nenamjerno grebanje automobila ključem izaziva fizičke sukobe, nabrajanje cijelog rodoslovnog stabla, prljanje blatom i kišom stvara nervozu i proklinjanje kako neba tako i službi za održavanje cesta.

I tako, bezbroj stvari čija vrijednost slabi sa svakim danom njihova trajanja do te mjere da nešto što smo platili s dvije mjesečne plaće nakon pola godine ili čak manje vrijedi manje od jedne prosječne mirovine, uglavnom određuju našu brigu i našu zabrinutost do te mjere da je briga i čuvanje stvari u nekim trenutcima zamijenila sve druge brige i zabrinutosti.

Briga o sebi

Ako pokušamo ostaviti po strani objektivne nemogućnosti brige o samima sebi u zemlji kao što je naša gdje je sustav brige o čovjeku kroz medicinsku pomoć prilično loš i ostavljen pojedincu da se sam snalazi ili umre na ulici od prehlade ako nema novaca za lijekove, treba postaviti pitanje zašto neki simptomi i promjene koje osjetimo u svom i na svom tijelu nisu više toliko važni i ne želimo se njima pozabaviti.

Zašto oštećenje mobitela izaziva ponekad veću brigu i zabrinutost nego recimo bolovi u leđima, glavi, nogama, trbuhu? Je li tome razlog samo strah da ako odemo liječniku, sigurno će pronaći u nama neku bolest i propisati lijekove za koje nemamo novaca unatoč napisanom receptu, jer ih svejedno moramo platiti?

Ili je tome razlog i to što je briga o stvarima čija vrijednost pada svaki dan važnija recimo od brige o vlastitom tjelesnom i psihičkom zdravlju? Zašto je odjednom postalo važno imati masku za mobitel, zaštitnu naljepnicu preko ekrana, zaštitu na automobilu, torbu za laptop, a nije važno toplo se obući zimi zbog zdravlja, brinuti se o higijeni ruku i tijela zbog zdravlja, redovito posjećivati liječnika i provjeravati krvnu sliku zbog zdravlja?

Naša je moralna obveza brinuti se o sebi o vlastitom zdravlju, općenito brinuti se o sebi kao i o drugima. Zašto ne shvaćamo ozbiljno simptome koje nam tijelo i duša povremeno daju i upozoravaju nas da nešto nije u redu, a pravimo dramu kad nam mobitel slučajno ispadne na asfalt iako je zaštićen sa svih strana poput „ličkog medvjeda“? Zašto naš više plaši gubitak kontakata i slika na mobitelu, a ne plaše nas redoviti i česti bolovi u našem tijelu i duši? Što se to dogodilo s nama općenito kao ljudskim bićima, pa nam je briga o stvarima postala važnija od brige o sebi?

Možda je tome razlog što smo i sebi počeli određivati vrijednost i cijenu prema stvarima koje posjedujemo. Posjedovati stari model bilo čega, od gadgeta do odjeće, znači biti out kako se to voli reći, a posjedovati sve najnovije znači biti in.

Zašto ljude koje susrećemo gledamo kroz njihove cipele, satove i druge stvari, a ne obraćamo pažnju na njih kad govore da su umorni, imaju problema sa spavanjem, imaju problema s probavom, već nekoliko dana ih glava žestoko boli, noga im je nateknuta, imaju neobičnu boju kože oko očiju. Ionako će svi ti satovi, mobiteli, cipele i odjela već za par mjeseci biti out, a neki od simptoma će možda dugo vremena ostati in, možda neki od simptoma upozoravaju da uskoro više neće biti važno ni što je in ni što je out, nego će se raditi o samom životu.

Ali svoje simptome ponekad ne shvaćamo ozbiljno i ne zabrinjava nas nateknuta noga, bol u glavi, bol u prsima, nemogućnost normalnog spavanja, gubitak apetita koji traju danima, tjednima možda i mjesecima, više nas brine što nam je ekran pukao ili što nam je automobil slučajno zagreban malo sa strane.

Sigurno da ova slika nije crno-bijela niti se može reći kako se ne brinemo o sebi, a brinemo samo o stvarima koje posjedujemo, no brinemo li se zaista o sebi onoliko koliko o stvarima koje gube vrijednost sa svakim novim danom?

Gubitak zdravlja je sličan gubitku vrijednosti mobitela uz jednu malu, ali prevažnu razliku. Kao i mobitel tako se i zdravlje sa svakim novim danom i upotrebom pomalo troši. Dok mobitel gubi vrijednost i od in postaje out, zdravlje ga ne gubi, ono je uvijek vrijedno, uvijek je in, a gubitak zdravlja ne možemo nadoknaditi novim modelom samih sebe, kao što razbijeni ekran možemo zamijeniti novim uređajem ako to želimo.

O vrijednosti i važnosti brige o samima sebi znaju najbolje oni koji su se samo brinuli o ekranima mobitela i sitnim oštećenjima automobila, a gotovo nikad nisu obraćali pažnju na simptome bolesti koja ih je pokosila, ali su se kroz dugotrajnu borbu s njom izborili. Oni razumiju još ponajbolje što znači brinuti se o sebi, i više se o stvarima gotovo i ne brinu, možda o nekim osnovnim stvarima koje im trebaju za život. Nije im do novog modela bilo čega, nego do brige o sebi koju su toliko dugo zanemarivali.

Sljedeći put kad vam pukne ekran mobitela ili primijetite malu ogrebotinu na suvozačevim vratima, bez puno brige i zabrinutosti makar bio najnoviji model i makar bio skup. Međutim, ako osjetite neke simptome koji dugo traju i ako možete otiđite posjetite liječnika, a ako putem sretnete nekoga tko vam se naruga i kaže vam da ste hipohondar i samo se brinete o sebi i svome zdravlju, recite mu neka skine pogled s ekrana mobitela kojega non-stop drži u rukama, i/li odmakne malo pogled od svog limenog ljubimca. Možda shvati da se odavno prestao brinuti o sebi i da je od ekrana i automobila daleko važnije njegovo duševno i tjelesno zdravlje koje već godinama zanemaruje i čije simptome već mjesecima ne želi otići provjeriti.

Umjesto zaključka

Nije dobro ako brigu o sebi potpuno zamijenimo i nadomjestimo brigom o stvarima, jer stvari su varljive, sad su in već sutra su out, zdravlje nije varljivo i uvijek je in, a gubitak zdravlja je teški i nepopravljivi out, koji može prerasti u daleko ozbiljniji, pa i vječni out ako čovjek ne obraća pažnju i ne brine se o sebi, a trebao bi, jer briga o zdravlju nije kao fakultativni predmet u školi hoćeš ili nećeš, nego čovjekova moralna obveza i prema sebi i prema drugima i Onome koji ga je stvorio i taj život i zdravlje mu darovao.

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

O. J.

O pitanju zašto kao mogućem simptomu depresije

Među različitim nagradama postoje i one koje se dodjeljuju određenim ljudima, piscima, redateljima kao što je recimo Alfred Hitchcock proglašen redateljem stoljeća. Među bolestima čovječanstva uz srčani udar i karcinom nagradu za najpoznatiju duhovno-psihološko-somatsku bolest zaslužuje depresija. Nevjerojatno veliki raspon simptoma ove bolesti od psiholoških smetnji poput nesanice pa do tjelesnih simptoma različite vrste čini da svatko od nas bez obzira bolujemo li od te bolesti ili ne posjeduje barem jedan ili više simptoma depresije.

Na kraju krajeva, tko od nas ne dolazi u stanje nervoze, napetosti, bezvoljnosti, ravnodušnosti, stanje napada panike, lupanja srca, osjećaja da će iznenada umrijeti, tjelesne slabosti i iscrpljenosti, kroničnog umora i onoga što se već uvriježilo kao medicinski poremećaj tzv. burnout sindrom, stanje potpune psihofizičke iscrpljenosti zbog posla. Prema ovoj listi, a ovo su na različite načine neki od simptoma depresije i anksioznosti (dva pojma koja ne idu jedno bez drugoga jer su visoko povezani) svi smo žrtve barem jednog, ako ne i više depresivnih i anksioznih simptoma bilo na kratke, bilo na duge staze. Uzroci depresije su toliko raznoliki da njihovo nabrajanje ili barem pokušaj nabrajanja iako ne mora biti osuđeno na propast nikada ne može biti konačno. Sa svakim novim danom i novim čovjekom rađaju se novi simptomi i novi uzroci depresije.

Iako je filozofija za veliki broj ljudi nepotrebna disciplina, nesposobna za bilo kakvu efektivnu zaradu novaca kao što to recimo mogu ekonomija, informatika, managment, itd., postoji jedan specifičan mogući simptom depresije koji je zanimljiv i o kojemu se ne može razmišljati ekonomski, informatički, nego filozofski. Taj simptom je simptom igre pitanja i odgovora, a tiče se jedne riječi koja se izriče kao zašto?

Ozbiljne životne situacije i drame pitaju zašto

Bilo koji čovjek bilo kada se mora naći jednom ili više puta u životnim okolnostima gdje će morati postaviti pitanje zašto. Postoje okolnosti gdje čovjeka neće zadovoljiti odgovor na pitanja kako, kada i gdje, nego isključivo čovjek pita zašto. Zašto je opasno pitanje i nije bezazleno. Ono izgleda kao i sva druga pitanja, ali određene životne situacije će nam relativno dobro pokazati da zašto nije bezazleno pitanje.

Njemački filozof Karl Jaspers govori o nečemu što naziva graničnim situacijama. Granična situacija je trenutak kada se morate pitati zašto htjeli to vi ili ne. Jaspers navodi nekoliko takvih situacija, a mi ćemo ovdje spomenuti tri: strah, krivnja i sram. Kada vas liječnik obavijesti da bolujete od neke bolesti, recimo vaš strah postaje granična situacija, i vi se pitate i postavljate to pitanje zašto? Ali to ne znači da ste zbog straha u depresiji, jer granična situacija u kojoj se nalazite, situacija bolesti traži od vas da se pitate zašto i to je situacija gdje se normalan čovjek i pita.

Kada smo krivi za nešto, neki veliki i težak prekršaj, zločin, neuspjeh, pitanje zašto nam se opet nametne. Kada se muž i žena razvedu, nastaje granična situacija krivnje, pitanja jesam li kriv ili kriva za neuspjeh? Ali to ne znači da ste u depresiji, nego granična situacija u kojoj se nalazite stavlja pred vas pitanje zašto. Ni u slučaju straha ili krivnje ne znači da ste depresivni ili bolesni i da nećete moći nastaviti sa svojim životom za koju godinu.

Kad se o nekome otkrije da je recimo donacije za nečiju operaciju potrošio za vlastiti užitak, javlja se ili bi se bar trebala javiti granična situacija, osjećaj sramote pred zajednicom i društvom gdje se postavlja pitanje prvo samom sebi zašto sam to učinio, ali i društvo također postavlja pitanje zašto si to učinio čime osjećaj sramote postaje jači i teži za izdržati. Ali to ne znači da ste depresivni i da niste sposobni ispraviti učinjenu nepravdu, i da vam društvo nikada neće oprostiti.

Međutim, u sva tri slučaja graničnih situacija pitanje zašto koje se samo nametne bez da ga se traži i poziva postaje neugodno i opasno pitanje. Iz razloga što kada se čovjek u bolesti pita o zašto, to ga pitanje razgoliti pred njim samim, pitajući se zašto čovjek shvaća koliko je slab, nemoćan, i koliki je pritisak na njemu da da smisao svojoj bolesti, a samo zato jer je postavio pitanje zašto.

Kada se čovjek razvede bez obzira na uzroke, pitanje zašto ga također razgoliti pred njim samim otkrivajući mu kako nije bio ni tako dobar, revan, vjeran, kako je mislio o sebi i naravno pitanje zašto ga ovdje podsjeća upravo na njegovu stranu koju želi prije svega od sebe sakriti. I u situaciji srama pitanje zašto opterećuje čovjeka, zašto sam to učinio.

Ono što je važno jest kako pitanje zašto kao simptom depresije ne nastaje u ovim graničnim situacijama ukoliko čovjek ima snage i volje za promjenu, ukoliko se ne boji samog sebe, i ukoliko ima podršku onih koji su mu najbliži. Obično ako uspješno izađe iz graničnih situacija, čovjek drugačije gleda na život, svijet i ljude oko sebe.

Svakodnevna životna rutina ne bi trebala non-stop pitati zašto

Normalan čovjek koji svaki dan ustaje i ide na posao ne postavlja si toliko pitanje zašto ustaje svako jutro, zašto svako jutro ide na posao, trpi gužvu. Uglavnom će čak i ako mu postavite pitanje zašto dati drugačiji odgovor poput recimo imam obitelj radim, jer im trebam. U svakom slučaju, čovjek koji nije depresivan nema potrebe pitati zašto za svaku situaciju u kojoj se nađe tijekom dana počevši od ustajanja, pa do lijeganja u krevet.

Ne želi se reći kako je čovjek nesposoban to pitanje postaviti, nego čovjek koji je zadovoljan rutinom i svakodnevnicom uz sve gužve, probleme, trke i frke na kraju dana zadovoljno odahne i ide na spavanje ne pitajući se zašto je morao danas sve to proći i zašto to mora ponovo ujutro.

Rutina i svakodnevnica ne postavljaju pitanje zašto, jer ni rutina ni svakodnevnica nisu granične situacije, nego normalne i svakodnevne situacije ljudskog života. S druge strane, pitanje zašto postaje zapravo simptom depresije onda kada čovjek od svakodnevnih životnih situacija stvara granične situacije.

Kada se ujutro probudi, postavlja si pitanje zašto moram ustati; kada treba na posao, postavlja si pitanje zašto moram ići na posao; kada zapne u gužvi, postavlja si pitanje zašto moram biti u gužvi i tako kroz cijeli dan, kroz tjedne i mjesece cijeli svoj normalni svakodnevni život i rutinu čovjek polako pretvara u graničnu situaciju bilo straha, krivnje ili srama iako za tim nema stvarno nikakve potrebe.

Kada se čovjek nađe u pravoj i ozbiljnoj životnoj situaciji kao što je bolest i strah, neuspjeh i krivnja, pitanje zašto obično čovjeka natjera da potraži dublji smisao i svojoj bolesti i svom neuspjehu, da potraži utjehu i spas u nečemu što će mu pomoći nositi se s graničnom situacijom.

Međutim, kada se pitate zašto ste upali u gužvu, zašto ujutro morate na posao, zašto se morate uopće probuditi, zašto danas moram uopće bilo što raditi, dovodimo se u situaciju da svakodnevni normalni život postaje za nas nekako i suviše ozbiljan, teret i granična situacija, a to ne može i ne treba biti barem ne uvijek.

U toj nemogućnosti da živimo rutinu na jedan normalan i svakodnevan način ne pitajući se uvijek zašto baš apsolutno moram danas sve od pranja zubi do oblačenja za posao nastaje veza između pitanja zašto i depresije gdje je zašto upravo simptom.

Umjesto zaključka

Razlika između depresivne osobe i ona koja to nije, bar kad je u pitanju riječ zašto, je u tome što osoba koja nije depresivna ne postavlja pitanje zašto svome svakodnevnom i rutinskom životu, nego tek u graničnim situacijama joj se nameće pitanje zašto i tek tu osoba počinje ozbiljno i razmišljati i promišljati.

S druge strane, depresivna osoba svoj svakodnevni rutinski život doživljava i živi kao granične situacije straha, krivnje i srama i neprestano se pita zašto u svakoj situaciji i za svaku sitnicu što je dovodi na jedan određeni način u stanje bezvoljnosti, ravnodušnosti, napetosti i straha, jer je za depresivnu osobu cijeli njezin život granična situacija i više nema u životu nikakve svakodnevne rutine zbog čega više ne može ni uživati u svakodnevnim sitnim radostima, kao što osoba koja nije depresivna bude oduševljena činjenicom da semafor na kojem obično čeka i do pola sata jutros nije čekala više od minute. Za depresivnu osobu i pola sata i pet minuta na semaforu su granične situacije napetosti, anksioznosti i nervoze.

Iako depresija ima različite simptome, i ovo svakako ne treba tretirati kao medicinski prilog njezinom istraživanju, liječenju i otkrivanju, ali na trenutak budimo na neki način svi filozofi i upitajmo se koliko često se pitamo pitanjem zašto, činimo li to zato što je normalno u graničnim situacijama naših života, ili – što je znak depresivnosti – se već ujutro pitamo zašto uopće moramo danas učiniti bilo što čak i ono najjednostavnije – ustati iz kreveta i tako kroz cijeli dan od doručka, semafora, posla, ručka, odlaska s posla, večere – non-stop pitati zašto?

Zašto nije bezazleno i bezopasno pitanje kako izgleda, ono može biti znak hrabrosti, nade i ustrajnosti ili simptom depresije ovisno o tome koliko se često i zbog čega pitamo. A za ovo pitanje smo svi – bez obzira na struku, titulu, dob, poziv, zanimanje i zvanje, dakle bez iznimke – zainteresirani.

U Sarajevu, 27. 6. 2017.

O. J.

Nauk o sreći (II. dio):

“Jedan trenutak sreće vrijedi kao 1000 godina slave” – Voltaire.

Nastavljamo ovdje s promišljanjem od prije par mjeseci…

Prethodni dio: http://poptheo.org/nauk-o-sreci/ ‎

Kroz bližu i dalju prošlost o sreći je puno toga različitog i raznovrsnog rečeno. Proučavajući desetke, a možda i stotine citata, poslovica i definicija o sreći – s „Wikicitata“, ali i iz nekih drugih izvora – dođoh do zaključka da bi se sve to moglo svrstati u nekoliko različitih kategorija:

Izreke koje izričito niječu postojanje sreće;
Izreke koje istu izričito ne niječu, ali ipak put do sreće smatraju iznimno teškim i vjerojatno na kraju neuspješnim;
Izreke koje govore o enantiodromijskoj prirodi sreće (velika sreća kao pretpostavka nesreće koja zatim slijedi);
Izreke koje sreću promatraju kao slučajno, usputno i prolazno dešavanje u životu;
Izreke koje sugeriraju na izvjesnu mitoizaciju sreće u životu (cijela stvar je neopravdano prenapuhana);
Izreke koje govore o velikoj blizini sreće, no koju svejedno nije lako osvojiti;
Brojne izreke koje sugeriraju da sreća ne postoji kao samostojna i posebna stvarnost, nego je uvijek povezana s nekim drugim stvarima i uvjetima;
Izreke o velikoj važnosti sreće.

Izreke koje izričito niječu postojanje sreće

J.-B. P. Molière reče: „Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se, ali ja ne znam tko je tu sreću doživio” – što će reći da sreća ni ne postoji, barem ne u nekoj značajnijoj mjeri i formi. Filmski mudrac -ratnik Obi-Wan Kenobi iz „Zvjezdanih ratova“ bi dodao kako mu iskustvo govori da sreća ne postoji. Na kraju, rekli bismo nasreću, pa su ovakvi citati iznimno rijetki. Većina je ipak je suglasna da sreća postoji. Pitanje je kad, gdje, koliko i pod kojim uvjetima?

Izreke koje izričito ne niječu sreću, ali koje ipak, put do iste smatraju iznimno teškim i na kraju vjerojatno neuspješnim

„Lako je biti bogat, teško je biti sretan“ – kaže stara rumunjska poslovica. Dakle, do sreće se može doći, ali to uopće nije lako. Naravno, ova poslovica bi se mogla shvatiti i na nešto drugačiji način, u smislu nespojivosti sreće i bogatstva. Vidjet ćemo kasnije, brojne izreke upravo sugeriraju kako je sreća veliki prijatelj umjerenosti.

Jovan Dučić reče: „Nije tačno rečeno da je svaki čovjek kovač svoje sreće, tačno je, naprotiv, da je svaki čovjek uvijek sam kovač svoje nesreće.” Dakle, čovjeku je puno lakše iskovati sebi nesreću nego sreću, međutim, i ova izreka bi se mogla shvatiti i na nešto pozitivniji način: Naime, sreća očito zahtjeva relaciju; traži onog drugoga, dok nesretni izgleda možemo biti i sami.

„U nama samima naći sreću je – teško, a negdje drugdje – nemoguće” – primijeti američka književnica Agnes Repplier.

Albert Camus u svojem optimističnom egzistencijalizmu reče: „Naučio sam, tako da kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka.” Egzistencijalizam je po sebi bio pesimistično učenje, nastalo raspadom velikih racionalističkih ideala moderne u vremenu nakon I. svj. rata, gdje se smatralo da je čovjekova egzistencija po sebi osuđena na neuspjeh i totalni brodolom. No, njegova optimistična inačica je držala da se usprkos čovjekovom konačnom brodolomu njemu ipak isplati do kraja truditi i boriti.

Izreke o enantiodromijskoj prirodi sreće

O samoj enantiodromiji smo već pisali ranije…

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

S obzirom na postavljeni link, ovdje ćemo samo kratko naglasiti da se iza pojma enantiodromije krije prirodna tendencija prometanja svih stvari u svoju vlastitu suprotnost, pri čemu se naznačena transformacija događa tijekom dosezanja vrhunca prethodnog stanja.

Mnogi autori u sličnom kontekstu promišljaju i ljudsku sreću. Naime, ovdje se susrećemo s tezom da istinska sreća u konačnici leži u onom malom, prosječnom i umjerenom. S druge strane, jedna velika sreća se uvijek pokazuje okidačem nasuprot ležećih – nesretnih i nesređenih stanja.

U tom kontekstu prelijepa, ali i tužna misao stiže od velikog slovenskog književnika Ivana Cankara: „Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.” Latinska poslovica kaže: „Kolo sreće se okreće“, a Lao Tse bi dodao “Sreća se rađa iz nesreće, nesreća je skrivena u grudima sreće.” Ovdje bi se moglo spomenuti i onu našu „sablasnu“ narodnu izreku: „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Postoji i cijeli niz srodnih izreka koje ne stavljaju toliko negativan naglasak na samu sreću koliko na veliku žudnju za istom:

„Najsigurniji način da ne postaneš vrlo nesretan je taj da ne zahtijevaš da budeš vrlo sretan” – Arthur Schopenhauer.

„Sreća nije u stjecanju i uživanju, već u tome da se ne poželi, jer u neželjenju je prava sreća i sloboda” – Epiktet. Slično je razmišljao i Buda; najlakši put do sreće je upravo u susprezanju vlastite velike žudnje za istom. Što više stvari želi, čovjek je time i nesretniji.

Eleonor Roosevelt bi sa svoje strane rekla: „Rijetko postoji sreća koja se ne pretvori u pjenu, čim se temeljito ispita.”

Izreke koje sreću promatraju kao slučajno, usputno i prolazno dešavanje u životu

Posljednja izreka bi se mogla slobodno svrstati i u ovu grupu. Tome govori u prilog i jedna druga izreka spomenute autorice: „Sreća nije zgoditak nego nusprodukt“. Očito je Eleonor mislila da nama ljudima uopće nije moguće na svjestan i planiran način uhvatiti ili proizvesti sreću. Sreća se u životu pojavljuje spontano i slučajno – neovisno o našim htijenjima, i kad se to dogodi, trebali bi je ugrabiti dok se to može učiniti, jer sreća je prolazna. „Osjećaš se dobro, ne brini, proći će“ – kaže jedan od brojnih članaka Murphyjevog zakona.

Sreća kao svojevrsni čovjekov mit

“Ljudi jednako preuveličavaju i sreću i nesreću: nikad nismo ni tako sretni ni tako nesretni kako se to govori” – primijeti Honoré de Balzac. Ili: “Nema smrtnika koji bi bio potpuno sretan“ – Aristofan. Dakle, ovdje se sreća promišlja prvenstveno kao ideal koji zatim počinje poprimati i obrise istinskog mita. No, iza svega ovoga se moguće krije čovjekova uobičajena kriva pretpostavka da je uvijek bolje „u tuđoj koži“. Pored ovoga, moglo bi se svakako govoriti i o čovjekovoj učestaloj sklonosti lukavštini i manipulaciji. Netko izigrava veliku sreću jer želi napakostiti drugima; drugi opet hine veliku nesreću nadajući se pri tome „džabaluku“ i nezasluženoj pomoći od strane drugih.

Istovremeno bliska i jako daleka sreća

“Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao i ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća sve vrijeme bila na nosu” – Bernard Shaw.

O ovome smo već nešto malo spominjali i u prethodnom nastavku: „Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: ‘Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje’.“

Dakle, iz svega ovoga bi proizlazilo da se sreća temelji na nekim vrlo jednostavnim sastojcima. Međutim, iscrpnu i točnu recepturu pri tome uopće nije lako potrefiti.

Sreća kao relacijski pojam

Nakon svega do sada izrečenoga, ipak, primjećujemo da se većina izreka o sreći kreće u smjeru da ona zapravo i nije neki neovisan i samostojeći pojam, nego da se uvijek javlja u kontekstu povezanosti s nekim drugim stvarnostima, okolnostima i ljudima. Međutim, s obzirom da je ovo najbrojnija skupina, ona bi se dalje mogla granati u brojne podskupine. Temeljno pitanje glasi koje bi i kakve relacije u životu najlakše i najsigurnije donosile sreću?

Tako bi John Locke – utemeljitelj filozofskoga empirizma naglasio da zdrav duh u zdravom tijelu predstavljaju najkraći opis sreće. Sličnog mišljenja je bio i svestrani njemački liječnik i teolog Albert Schweitzer. Po njemu bi sreća bila „dobro zdravlje i kratko pamćenje“. Koliko je osobno zdravlje povezano sa srećom, najbolje znaju oni koji su ga netom izgubili. A tko ne zna oprostiti i zaboraviti, teško da će moći biti posebno sretan u stvarnosti koja ti svakih malo spremi neko neugodno iznenađenje.

Zatim, postoji cijeli niz izreka koji sreću povezuju prvenstveno s plemenitim i kreposnim djelovanjem. Arthur Schopenhauer reče: “Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu.” Ili, od istog autora, a u sličnom tonu: “Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.”

U svojem svetačkom idealizmu, Majka Tereza postavi ljudima slijedeće kao zadaću: “Nikada ne dozvoli da sretneš nekoga, tko nakon susreta s tobom neće biti sretniji.” Dakle, vidimo, nešto vrlo važno: Čovjekovi potencijali su znatno veći od toga da tek bude puki lovac ili prosjak za srećom. Čovjek sam po sebi itekako može druge učiniti sretnima, a onda će i njega drugi također usrećiti.

Sudeći prema brojnim poslovicama i izrekama, sreća počesto više ovisi od rada i nesebičnog zalaganja nego od same sreće. Japanci bi tako rekli: „Sreća pomaže ponekad, a rad uvijek“.

Također, cijeli niz izreka dovodi sreću u tijesnu vezu s ljubavlju. Po Nietzscheu, muškarčeva sreća je u onom „ja želim“, a ženina u „on me želi“. Victor Hugo nešto opširnije i dublje kaže: “Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.” Tako nas koncept nezaslužene ljubavi vodi onkraj svake ljudske logike i računice u područje duha. Tako kineska poslovica kaže: „Velika sreća dolazi s neba; mala sreća dolazi od čovjeka“.

Teško bi bilo sad predstaviti sve podvrste relacijskih poslovica o sreći. Ukratko, mnoge od njih upućuju na slobodu kao na bitan preduvjet čovjekove sreće; e sad, što je sve sloboda? Neki više naglašavaju onu političku, a neki drugi opet onu osobnu slobodu od svih suvišnih navezanosti, kao i od onih loših navika.

Na kraju, teško je ne primijetiti da različiti koncepti sreće izravno ne ovise o samom čovjeku, njegovom znanju, predznanju, stanju duha, dosadašnjim životnim iskustvima i sl. Jer da nije tako, ne bismo ni govorili o toliko različitim viđenjima sreće. U tom smislu ovdje završavamo s jednom mišlju od velikog arapskog pjesnika iz 10. st. – Abdul Tajib Ahmed Al-Mutanabbija: “Sreća se svakome ukazuje prema njegovim shvaćanjima.” A sličnog je mišljenja bila i engleska spisateljica Alice Meynell: “Sreća nije u događajima. Ona ovisi o plimama i osekama uma.” Dakle, sreća je nešto što se prvenstveno događa unutar čovjekova bića. Tu se skrivaju svi preduvjeti sreće, baš kao i njezine smetnje. Zato potreba za snažnijim iskustvom sreće u životu neminovno podrazumijeva puno više rada na samom sebi nego izvan sebe.

Umjesto zaključka: važnost sreće

Već smo u prethodnom nastavku naglasili kako želja za srećom predstavlja temelj sveukupne čovjekove motivacije. Sve što radimo, radimo jer smatramo da će nas to i to učiniti sretnima. Jest da često pogriješimo, ali zatim opet tražimo nove izvore sreće, sve dok ih u konačnici i ne nađemo.

Voltaire reče da jedan trenutak sreće vrijedi kao 1000 godina slave, a velika hrvatska spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić svojim maštovitim rječnikom dječjeg pisca napisa: “Kad si sretan, i sunce za tobom žuri.” To bi jednostavno značilo da sretni ljudi predstavljaju istinski centar i smisao univerzuma. Pred njima sve pada i naklanja se… oni su nekakav konačni dokaz da se sva ova stvaralačka muka na kraju ipak isplatila.

U Sarajevu, 27. 6. 2017.

M. B.