Oznaka: Sveto

O ritualu

U krivu smo pri pomisli kako je ritual nešto što isključivo pripada religiji i božanstvu. Religiozni rituali kao da nas se ne tiču. Oni nam pripadaju i ne podnosimo ih. Ipak, mi smo ritualna bića. Imamo određene rituale koje svakodnevno ponavljamo. Ili barem od vremena do vremena nešto ritualno činimo i radimo. Ponekad kažemo kako svako jutro radimo nešto ritualno. Uobičajeno. Nešto bez čega ne možemo zamisliti svoj dan. Ili vrijeme. Ne pravimo nikakve magijske obrede. Radije kao da se kroz taj svakodnevni ritual držimo čvrsto povezani s nečim ili nekim. Kao kada muž i žena nakon određenog razdoblja imaju neke zajedničke rituale. Kao što je zajednička kava ujutro. Ili zajedničko gledanje neke omiljene serije. Ili zajednički rad u vrt jer oboje vole neku određenu biljku. Volimo se isticati svojim izrazitim individualizmima i autonomijama. Biti slobodan. Biti sam. Ne dopustiti da budem svezan nikakvim ogradama. Obzirima. Pravilima. Uvjetima. Međutim, ritual nije ništa od toga. Nije pravilo. Ograda. Uvjet. Ritual je način kako se čovjek povezuje sa svijetom i ljudima i ostaje s njima povezan. Ima ih koji su izričito uvjereni kako ne pripadaju nikakvim ritualima i obredima misleći da ovo dvoje pripadaju isključivo svijetu religije i svetom. Međutim, ritual je nešto što ne pripada isključivo i samo religiji. Ritual je način kako se čovjek povezuje i s drugima i sa samim sobom. Ima ljudi koji vole ujutro sami piti kavu i zapaliti cigaretu. Imaju omiljeno mjesto u nekom baru gdje ih se može skoro svako jutro ili svaki dan vidjeti kako sjede u tišini. Prekinuti njihov ritual može samo nešto izvanredno i iznenadno. Sve drugo mora čekati završetak rituala. Ima ljudi koji ujutro ili uvečer imaju određene rituale kojih se drže i od kojih nikada neće odstupiti. Njihova vezanost na ritual kojega svakodnevno i pobožno održavaju nije ništa intenzivniji od nekog snažnog religioznog iskustva. S religioznom predanošću i religioznim žarom ljubomorno čuvaju svoje dnevne rituale od odmaranja u kadi s toplom vodom do čitanja novina poslije tuširanja u kućnom ogrtaču. Može se reći kako je u pitanju laž ili barem zabluda kada čovjek uvjereno tvrdi da nije ritualno biće i da se užasava bilo kakvih rituala. Možda ne podnosi religiozne rituale i obrede, ali to ne umanjuje činjenicu da je on i dalje ritualno biće. U čovjekove dnevne i svakodnevne rituale ne spada samo raditi i činiti nešto što je naviknut i od čega se ne želi odvojiti, nego neke i geste i radnje postanu ritualne. Od sportaša do svakodnevno zaposlenih ljudi, svi imamo neke ritualne geste od kojih nikada ne odustajemo. Ne propuštamo ih učiniti i napraviti. Nije važno kakav će dan biti. Dobar ili loš. Ritualna gesta na početku novog dana osigurava da se osjećamo bolje i opuštenije. Sve će biti u redu. Sve će biti dobro. Ponavljamo u sebi dok ujutro ritualno nešto činimo i radimo.

Ritual nije navika. Navika je nešto što ne smatramo svetim. I svojim navikama ne mislimo kao o svetima ili ne. O svojim navikama mislimo da su dobre ili loše. Međutim, rituale koji su povezani s našim navikama doživljavamo drugačije. Nikada za neki svoj ritual nećemo reći kako je dobar ili loš. Koristan ili beskoristan. Ima nedostatke i prednosti. O svojim dnevnim ritualima mislimo u religioznoj kategoriji. Kada druge upozorimo da je to naš ritual, nitko nas ne smije prekidati i smetati nam. Naš jutarnji, dnevni ili večernji ritual je svet. Izuzeli smo ga iz svakodnevnice. Odvojili od običnog dana. Izdvojili od posla. Od druženja. Taj naš osobni ritual pripada nečemu što je za nas sveto. Kao kad čovjek ujutro nakon doručka odvaja vrijeme da nešto vježba ili sluša glazbu. Ne dopušta nikomu da ga prekida i da mu dosađuje. Drugi reći da je to glupa navika. On će se naći duboko uvrijeđen. Jer to nije navika, to je sveti ritual kojega čovjek pobožno sa začuđujućom religioznom marljivošću i strašću svakodnevno čini. Jedino bi ga apokalipsa mogla spriječiti u obdržavanju njegovog dnevnog rituala. Zanimljivo je kako je čovjek svjestan razlike između navike i rituala makar bili identični. Čovjek zna da drugi neke njegove dnevne rutine smatraju navikama, ali ih on ne vidi uvijek kao navike. On ih doživljava i proživljava kao rituale. Kao religiozne dnevne događaje. Možda je to motiv i objašnjenje čovjekove srdžbe, gnjeva i nezadovoljstva kada mu netko prekine ritual. Osobito ako je razlog ili uzrok nevažan i nebitan. Ritual pokazuje koliko je čovjek, htio ili ne htio, duboko u sebi religiozno biće. Ritual ga povezuje sa svijetom. S ljudima. S obitelji. S prijateljima. Koliko je samo obiteljskih rituala (nažalost danas sve više zapostavljenih i zanemarenih) do kojih se drži koje se ljubomorno čuva kao da su u pitanju religiozne objave i svete religiozne stvari i radnje. Koliko je samo rituala među prijateljima od kojih ne odustaju i inzistiraju na njima i njihovom obdržavanju do mjere religioznog fanatizma i onoga koji odustane od rituala nekoliko puta, spremni su trajno isključiti iz prijateljstva i prijateljskog odnosa. Čovjek se ne može čuditi, pa čak i dobrodušno nasmiješiti, kada ga netko svim silama i svojim ponašanjem želi uvjeriti kako su svi rituali zapravo robovski lanci koje su izmislile religije kako bi čovjeka držale u pokornosti i strahu. Više izgleda da je ritual kao fenomen postojao prije religije i da je zajedno s čovjekom ušao u svijet i da je neraskidivo povezan s čovjekovim bićem. I naši svakodnevni rituali od kojih ne odustajemo, koje ljubomorno s religioznim žarom čuvamo, koje ne dopuštamo da ih drugi ukidaju i da nas ometaju dok ih činimo nam pokazuju da je čovjek ritualno biće, da je sam čovjek nekakav ritual. I da čovjek bez fenomena rituala ne može i ne zna živjeti jer ga ritual povezuje sa svijetom i ljudima. Ritual ga povezuje sa stvarnošću i ne dopušta mu da jednostavno odluta i nestane i pretvori se u bezličnu individuu. Čovjek je čovjek jer je svjestan rituala i ritual ga čini čovjekom. Bez rituala čovjek ne bi mogao i znao biti ljudsko biće.

U Sarajevu 14. 2. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O nepoštivanju Svetog

I kad osoba nije rodbina pokojniku, osjeća da se događa nešto gdje se od čovjeka zahtjeva ozbiljnost i zrelost. Nema dobacivanja, galame i vike. Osjeća se svetost događaja u kojem se dostojanstveno i posljednji put dragoj osobi želi nešto reći. Poštivanje njezine smrti, njezinog tijela, zahtjeva od čovjeka dostojanstveno ponašanje, zrelost i ozbiljnost.

Događaji poput ovoga traže od čovjeka zrelost u ponašanju, odijevanju i ophođenju. Kod nekih događaja čovjek se ne može, ne smije i ne treba ponašati nezrelo i neozbiljno kao da je riječ o svakodnevnom događaju. Neki događaji nisu svakodnevni, nego su takvi da se u njima i preko njih čovjek treba uozbiljiti i sebi osvijestiti da ono što se događa nije svakodnevno, obično nego je jedinstveno, tajanstveno i sveto.

I pred svetim treba biti ozbiljan. Postoje prostori koji su jedinstveni, tajanstveni i sveti i u tim prostorima pred svetim stvarima treba biti ozbiljan i zreo. Zašto čovjek danas nema ponekad osjećaja da je ono što se događa pred njim nešto sveto i da mjesto na kojem stoji je sveto mjesto, ako ne njemu onda nekomu drugom tko vjeruje u svetost i događaja i prostora??? Gubitak osjećaja za svetost događaja i prostora u kojem se taj događaj odvija ima i svoj uzrok u čovjekovom raspolaganju svetim stvarima, prostorima i događajima. Bog mu je povjerio u ruke nešto sveto, neprocjenjivo. Snagom navike i svakodnevnim raspolaganjem svetim bilo stvarima, mjestima ili događajima dolazi se do gubitka osjećaja da je ono što se čini svet događaj.

Mnogima je ulazak u prostor koji je posvećen i u kojem Sveto prebiva ulazak u prostor kao i svaki drugi. Polugoli ljudi koji viču, galame i nadvikuju se ne pokazuju ni najmanje osjećaja da uopće znaju da Sveto prebiva u tom prostoru. Na upozorenje kako njihovo ponašanje, odijevanje, vika i dernjava narušava svetost prostora i kako Sveto koje prebiva ovdje od njih zahtjeva ozbiljnost i tišinu, gledaju vas u čudu i zbunjeno. Oni više i ne shvaćaju da još uvijek postoje prostori, napose crkve, koje su sveti prostori i čuvaju Presveto u svetohraništu. Ono što je najsvetije u bilo kojoj crkvi u kojoj se otajstvo Euharistije slavi. Njima to ne znači gotovo ništa. Možda bi i željeli da im znači kao i vama, ali oni više i ne znaju što znači svet prostor, svet događaj. Kada ih upozorite da je stvar kulture, kućnog odgoja u određenim okolnostima ponašati se pristojno i u skladu s prostorom u kojem se nalazite, gledaju vas s prezirom i podsmjehom.

Kao da nemate pravo čuvati Sveto. Kao da Sveto više ne postoji. Kao da, jer oni ne znaju što je Sveto, ne trebate ni vi znati. I ne trebate se oko Svetog brinuti. Ako kojim slučajem napravite paralelu s nekim drugim prostorima koji zahtijevaju kulturno ophođenje kao što je kazalište, općina ili škola, dobit ćete odgovor otprilike da je općinski šalter ili kazališni balkon nekima od njih svetiji nego Presveto u svetohraništu. Podrazumijeva se da određeni prostori koji nisu sveti niti u njima sveto prebiva kao što je šalter, klupa, bina, zaslužuju strahopoštovanje dok džamija, hram, crkva, svetohranište, oltar i Presveto ne zaslužuju ni kulturno ophođenje niti ponašanje, a kamoli poštovanje i strahopoštovanje.

Nepoštivanju Svetog doprinose i oni kojima je Sveto povjereno i koji s njim raspolažu. I kod njih su ponekad šalter, prvo mjesto, bina svetiji nego prostor koji im je povjeren na čuvanje i upravljanje. I oni se povremeno pred šalterom ili na mediju pojavljuju u stavu, ponašanju i ophođenju koji pokazuju da su im važniji takvi prostori nego prostori i događaji gdje raspolažu i predstavljaju Sveto drugima. I oni imaju odgovore na prigovore. Najčešći je odgovor kako Svetim raspolažu s punim znanjem i pravom. Ili kako Svetom nije bitno kako se odijevate, ponašate i Svetom pristupate, nego je najvažnije vaše srce, vaša nutrina za koju ionako nitko ne zna osim vas kakva je. Ili kako vrijeme u kojem jesmo zahtijeva da Sveto spustimo s trona Njegove svetosti i približimo ga do te mjere drugima da Sveto postane samo jedan od predmeta, stvari, događaja kao i sve druge stvari, predmeti i događaji. I jedni i drugi imamo i odgovore i prigovore jedni drugima oko toga što i kako treba raspolagati sa Svetim.

Ali smo svi pomalo i oni kojima je Sveto povjereno na čuvanje i davanje drugima i oni koji to Sveto primaju i promatraju izgubili osjećaj što je Sveto i kako se prema Njemu treba ponašati, pred Njim odijevati i pred Njim stajati. Šalter, bina, prvo mjesto na nastupu ili sceni su postali sveti prostori pred kojima stojimo u strahopoštovanju, a crkva, džamija, sinagoga, hram, prostori molitve, tišine i susreta sa Svetim postali su prostori gdje je i biti samo kulturan kao u vlastitoj kući za neke prevelik napor. A vaše upozorenje kako se nalaze u svetom prostoru i da je u tijeku svet događaj smatraju napadom na svoj modni izričaj i gledaju vas s podsmjehom i u čudu. Valjda ne znaju da ima ljudi koji znaju i smatraju da postoje prostori i događaji koji su još uvijek privilegirano mjesto susreta sa Svetim, koji nisu ni obični ni svakodnevni nego od čovjeka zahtijevaju ozbiljnost, zrelost i strahopoštovanje, jer u tim događajima i prostorima Sveto prebiva i živi.

 

U Sarajevu, 27. 7. 2017.

O. J.

Exit mobile version