Francuski filozof Jean Francois Lyotard „postmoderno“ opisuje kao kraj metanaracija ili nepovjerenje u metanaracije. Ernest Geller postmoderno opisuje kao histeriju subjektivnosti ili kao histeričnu subjektivnost. Ihab Hasan, književni teoretičar postmoderno opisuje kao vrijeme neodređenog ili neognozu. Što ova tri izraza: kraj metanaracija, histerična subjektivnost i neodređenost imaju ili mogu imati s vjernikom?
Počnimo od shvaćanja termina metanaracije. Ako čitate bilo koji književni klasik, uzmimo za primjer „Zločin i kaznu“ od Dostojevskog, tu postoje minimalno dvije priče. Jedna koja se odvija u romanu kroz naraciju, likove i njihove dijaloge, a druga koja stoji u njezinom temelju – pomoću koje je moguće razumjeti Zločin i kaznu. Ta druga priča koju Dostojevski ne piše u romanu, ali je prisutna jest priča o savjesti i krivnji, i ona se može nazvati metanaracija. Ili uzmimo drugi, više tehnološki primjer, koji je po sebi izgledno bliži današnjem čovjeku. Zamislite da urođeniku iz dubine amazonske prašume pokušavate objasniti prednosti najnovijeg Samsungovog „Galaxy“ pametnog telefona. Sve ste dobro ispričali, iscrpno naveli specifikacije i recenzije, ali on i dalje gleda u nevjerici. On vas neće moći razumjeti, jer zbog vlastite izoliranosti on uopće ne razumije koncept „pametnog“ telefona, pa ni onog običnog mobilnog, kao što uopće ne razumije ni koncept GSM mobilne telefonije, pa ni one obične „žičane“ telefonije. A nedostaju mu i neki najelementarniji informatički koncepti i pojmovi, kao što je hardver, softver, aplikacija, zaslon, radna površina, startna tipka itd. Zbog svega toga on će najvjerojatnije u velikom strahu ili barem čudu pomisliti da je tu u pitanju neka napredna magija, jer magijska metanaracija je još uvijek za njega ona temeljna metanaracija na osnovu koje razumije svoj svijet, društvo i okoliš.
Metanaracija je stoga temelj na kojem određena priča stoji i pomoću koje se priča razumije. U vjerskom kontekstu recimo, kršćanska metanaracija naziva se povijest spasenja. Ona je sadržana u Svetom Pismu kroz različite „priče“ o odnosu Boga i Izraela, u Kristovom djelovanju, djelovanju apostola, itd.
Prema Lyotardu vrijeme u kojem živimo, a koje on opisuje kao postmoderno, je vrijeme kraja metanaracija ili barem nepovjerenja u metanaracije. Stoga, postmoderno više ili ne vjeruje u povijest spasenja ili prema povijesti spasenja gaji duboko nepovjerenje. Ovo postmoderno nepovjerenje u metanaraciju svoje mjesto pronalazi i u životu kršćanina u povremenom iskustvu s ljudima gdje pojedinac – kršćanin više ne razumije, ne shvaća i ne obraća pažnju na kršćansku metanaraciju, odnosno povijesti spasenja i mogućnosti njezinog racionalnog utemeljenja, više ju ne razumije, zbog čega onda ne razumije ni koja bi to bila potreba za Crkvom, sakramentima i hijerarhijom, jer se ovi elementi kao na svoj temelj oslanjaju na povijest spasenja.
Kao dodatni fenomen nastaje nerazumijevanje povijesti spasenja, pa se stoga, jer se kršćanska metanaracija više ne razumije i ne shvaća, dolazi do različitih interpretacija (čitaj dekonstrukcija metanaracije) u kojima se više ne raspoznaje priča, poruka i tko je zapravo Autor povijesti spasenja.
Histerija subjektivnosti, kako postmoderno opisuje Ernest Geller, ne označava psihološko ili psihičko stanje histerije kao bolesti, nego označava program postmodernog vremena koji se od Descartesovog „Cogito, ergo sum“ pretvara u „osjećam-vjerujem, dakle jesam“. Ovaj fenomen histerije subjektivnosti primjetan je na području odnosa pojedinca prema njegovoj religiji i pitanju njegove osobne vjere. Taj odnos se već vidi u zahtjevima histerije subjektivnosti, odnosno zahtjevima da se religija kao javna manifestacija osobne vjere odvoji strogo od društva po svim mogućim parametrima i svim mogućim zakonima, pa ako je potrebno da se i samog čovjeka podijeli na dvoje. Pojedinca koji će osobno biti autentičan vjernik, ali javno apsolutno ne-religiozan, nevjernik.
Zahtjevi histerije subjektivnosti nisu samo formalno donošenje zakona i uklanjanje religioznih simbola s javnih mjesta, zahtjevi histerije subjektivnosti su takvi da se pojedinac i njegove osobna vjera smatraju upravo autentičnom ako se živi i prakticira ne unutar svoja četiri zida, nego unutar zidova unutar ta četiri zida, odnosno autentičnost vjere izjednačena je s histerijom subjektivnosti. Histerija subjektivnosti ističe „vjerujem-osjećam, dakle jesam“ kao svoj program gdje je metanaracija poput kršćanske povijesti spasenja, dakle religija u suprotnosti, da ne kažemo u kontradikciji s nečijom osobnom vjerom.
Za histeriju subjektivnosti religija nije manifestacija osobne vjere, nego poništenje vjere. Na taj način je histerija subjektivnosti raspolovila čovjeka na dva inače integralna djela koji se sada međusobno isključuju, a to je čovjek kao religiozno biće – kao dio organizirane zajednice na izvana, i čovjek kao osobno biće u intimnoj relaciji prema nadnaravnom iznutra.
Prevedeno u svakodnevni jezik prisutan i među kršćanima to zvuči otprilike kako ne razumijem povijest spasenja, (metanaraciju), ne razumijem Sveto Pismo, ne razumijem hijerarhiju, ne razumijem sakramente, ne razumijem Crkvu, zajednicu, religiju, moja vjera i moj odnos s Bogom je moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega – Boga. To bi bio kršćanin koji kaže za sebe: osjećam-vjerujem, dakle jesam. Tko tako razmišlja, možda nekad i ne shvaća koliko je već postao postmoderan.
Ihab Hasan postmoderno opisuje kao neodređeno, kao neognozu. Neodređenost kao oznaka postmodernog u sebi nosi element iracionalnog shvaćanja povijesti spasenja, a ta se neodređenost zna manifestirati i u osobnoj vjeri pojedinca koji recimo svoju kršćansku vjeru pomiješa s mnoštvom iracionalnih praksi, od kojih su i za naše podneblje neke specifične poput horoskopa, gatanja, vračanja, i nekih radikalnih oblika alternativne medicine gdje pojedinac ne vidi ništa iracionalno u tome da u isto vrijeme recimo ide na misu, pristupa sakramentima, a privatno se bavi proricanjem sudbine gledanjem u dlanove ili u talog kave, kao i u raspored zrna graha na stolu.
Nije tome razlog samo nepoučenost u vlastitoj vjeri, nego je razlog i neodređenost ili neognoza, kako će reći Ihab Hassan, koja je za vjernika pojedinca postala način razmišljanja i shvaćanja njegove kršćanske religije i osobne vjere. Dok ide na pričest i gata u kavu, vjernik i ne shvaća koliko je duboko zapravo postmoderan. Postmoderno kao da zahtjeva da vjera ne bude koliko je moguće precizno i jasno razumski utemeljena, nego treba biti neodređena u smislu njezina sadržaja, kao da osobna vjera sadržajno treba biti neodređena, odnosno iracionalna.
Kada spojimo ova tri elementa, dobijemo otprilike sljedeći i ne tako rijedak način razmišljanja i kod kršćanina: „Ne treba mi više povijest spasenja jer je u današnjim okolnostima nerazumljiva i nemoguće ju je racionalno utemeljiti; dakle, ne treba mi religija jer je religija racionalna prepreka mojoj iracionalnoj osobnoj vjeri; jer je moja osobna vjera i moj odnos s Bogom moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega; i nije važno je li Bog ovakav ili onakav jer mi i ne znamo ništa o Bogu i nije važno ništa znati o Bogu, dovoljno je osjećati vezu s Njim; pa ako je moguće i na neke drugačije, alternativne načine i spojiti ih s mojom osobnom povezanošću s Bogom u jedan meni osobno shvatljiv racionalno-moralni sustav koji je isključivo moj vlastiti, moja mikronaracija, moj vlastiti put spasenja gdje nije prisutno samo Sveto Pismo, nego i malo više ili manje elemenata iz drugih religija, a ako treba i recimo znanstvene fantastike, paranormalnog, izvanzemaljskog…“
I ako u ovom kontekstu kažemo za nekog kršćanina kako je beznarativan, histeričan, odnosno, radikalno subjektivan, iracionalan, odnosno, radikalno neodređen i nejasan, ne mislimo da je riječ o izmišljanju niti su ovo moralne kvalifikacije, samo želimo istaknuti kako je riječ o postmodernom kršćaninu i povezano je s programom koji se naziva postmoderno i njegovim odnosom prema vjeri kojega mnogi kršćani već aktivno i žive, jer kombinacija odbacivanja javne religioznosti i njezinog racionalnog utemeljenja i racionalnog izlaganja, inzistiranja na apsolutnoj subjektivnosti odnosa prema Bogu i miješanje različitih pa i oprečnih praksi unutar vlastite osobne vjere je slika nekih postmodernih kršćana, ali i drugih vjernika današnjice.
U Sarajevu, 26. 12. 2017.
O. J.
Izvor (foto): hubpages.com
