Blog

O AMERIKANIZACIJI DOBRA I ZLA

Lako je biti super-junak, teško je biti čovjek… 

Gledati film u kinu o super-junaku ili grupi super-junaka je slično gledanju sapunica. Pogledate prvu epizodu i onda sačekate nekoliko mjeseci i odgledate posljednju epizodu i manje je više svo vrijeme jasno tko su dobri, a tko zli. U sapunici na kraju sve završava uglavnom vjenčanjem para kojega su cijelu seriju pokušavali razdvojiti uz sliku djeteta koje je plod zabranjene ljubavi.

Gledati film o super-junacima je slično. Odgledate prvih par minuta, a onda mirno prespavate do zadnjih pet minuta filma kada super-junak baca pogled na porušene zgrade i trgove, i obvezno s američkom zastavom na napola srušenoj Bijeloj kući, dok u punom kadru izgovara legendarnu rečenicu „kako ćemo uskoro iz pepela i kaosa izgraditi novi bolji i naravno – pod moranje – slobodni svijet“. „Privlačnost“ sapunica i filmova o super-junacima je u vrlo jasnom i određenom razdvajanju dobrih od zlih.

U sapunici glavnom junaku i junakinji sve je dopušteno učiniti, varati, bježati, otimati, jer su oni jednostavno kao takvi dobri. Sve što čine ne može biti zlo. Isto tako, i super-junaci su strogo odvojeni od zlikovaca. Super-junak je dobar po naravi od samog početka i to što iza njega ostaju stradali nevini i srušeni gradovi ne može biti nazvano zlim. Sve to rušenje i razaranje je takoreći dobro. Superman, Captain America, Batman, Justice League, Optimus Prime… svi su oni jednostavno dobri. Propitivati njihove moralne odluke kao i  njihove likove je besmisleno. Nikada i nigdje ne mogu učiniti ništa loše.

Ako je Hana Arendt nekad promišljala banalnost zla u smislu njegove – recimo to tako – normalnosti, treba promišljati i ovu svojevrsnu „amerikanizaciju zla“ bilo da je riječ o filmovima ili ako je riječ o sapunicama. Super-junaci i likovi iz sapunica možda mogu tu i tamo imati povremenu dilemu oko toga što kane učiniti, bilo da je riječ o par minuta filma ili par epizoda u seriji, tek toliko da se naglasi kako i oni nekad znaju pokazati svoju ljudsku stranu, pa se zapitati o dobroti ili zloći onoga što čine. Međutim, sve se to vrlo brzo potroši u svoj sili specijalnih efekata u filmu  ili suza i ljubavnih scena u sapunici.

Oni utječu i na ljude u stvarnom svijetu.  Amerikanizacija dobra i zla kroz filmove i kroz serije bez ikakvih pitanja uklanja nijanse, pitanja, moralne dvojbe, teškoće i posljedice odluka koje čovjek donosi u stvarnom svijetu u odnosu prema stvarnim ljudima, kada se nađe pred stvarnim zlom koje se može učiniti ili ga treba spriječiti ili izbjeći. Super-junaci i likovi sapunica uvijek pred sobom imaju svijet oslikan crno-bijelim tonovima, dobrom koje oni predstavljaju te zlom koje predstavljaju svi drugi.

Pitati zašto bi Captain America u svom plemenitom pohodu razorio nekoliko gradova i greškom pobio nekoliko nevinih se ne postavlja. Ili zašto glavni lik sapunice u svom plemenitom pohodu u ime ljubavi pri tom greškom ili smišljeno ubije nekog bližeg ili daljeg člana svoje obitelji od brata, sestre, oca pa do punice, svekrve se također ne postavlja. Njihovi postupci se opravdavaju zadnjim minutama filma ili posljednjom epizodom serije. Američka zastava u koju gleda ponosni super-junak ili mlada u vjenčanici u koju zaljubljeno gleda markantni mladoženja s njegovanom bradom i plamenim crnim očima, dovoljno su opravdanje i dovoljno su privlačni da im oprostite sve što su u prethodnim epizodama serije ili minutama filma učinili.

“Avengers” –  Izvor (Photo): http://popspoken.com/arts/2015/04/avengers-age-of-ultron

Valjda se u svemu tome i skriva ta neodoljivost američke kulture za prosječnog gledatelja. Tu mu se omogućuje da se lako i ekspresno identificira s likovima koji su „super“, a osim toga što su obdareni posebnim moćima i sposobnostima, možda još važnije, oni su slobodni od bilo kakvih nasrtljivih i neugodnih moralnih dvojbi, jer oni su jednostavno sami po sebi dobri, kao što su drugi slično tako sami po sebi zli. Kako, zašto, ne zna se i ne pita se… Ta oni se i ne kreću u obzoru neke zahtjevne artističke drame koja ima beskonačno mnogo vremena za takva moralna i filozofska pitanja. Naprotiv, oni ne mogu čekati, jer ni njihovi neprijatelji ne čekaju. Oni moraju razarati, jer eto, ispada da pored lošeg razaranja postoji i to neko dobro razaranje te ono još bolje i moralnije ubijanje…

Što na kraju reći nego da je nepodnošljivo lako biti super-junak, no pri tome ostaje ono andrićevsko da je teško biti čovjek… onaj istinski čovječni čovjek.

 

U Sarajevu, 25. 11. 2017.

O. J.

ISTRESTI SEBE NA PAPIR

Usprkos vremenu mikročipova, za čisti bijeli papir se još uvijek općenito može reći da je najvažniji čovjekov izum poslije vatre… 

Čudna su stvar te ideje. Zapravo, tamo još nekad od Platona i nije ih se držalo za stvar, nego za dvodimenzionalna živa bića s vlastitim realmom. A da ne bi sve ostalo na eteričnoj klasičnoj filozofiji, možda je važno pripomenuti da je i jedan suvremeni znanstveno-pozitivistički tvrdolinijaš kalibra Richarda Dawkinsa vrlo sklon naznačenoj platonističkoj tezi.

Elem, da ne duljimo s filozofijom, neke ideje tako dobro funkcioniraju u našoj glavi, da na kraju skroz zaboravimo na njihovu realizaciju. Sanjarimo, promišljamo, maštamo … ispunja nas slatkoća … nije da ne priželjkujemo to i na javi, ali nekako, valjda baš zato što se stvar čini toliko realnom, uopće ne osjećamo da bi tu sad nešto trebalo posebno upirati. Radije smatramo da će se dogoditi nekako samo od sebe, a eto, onda nikako da se dogodi.

S tim smo valjda već iznijeli prvi razlog zašto je sebe barem ponekad dobro istresti na papir. Zapisivanje ideje je poput njezinog porođaja. S tim činom ona je napustila svoj svijet i tamošnja pravila, te je ušla u naš svijet i postala podložna našim pravilima. Njezino zapisivanje je često prvi i najispravniji korak do njezine konačne realizacije.

Kako izgleda na papiru?

Već rekosmo da neke ideje fantastično funkcioniraju u našoj glavi, ali često se ispostavi da je naša glava ujedno jedino mjesto gdje te ideje uopće mogu funkcionirati. Događa se, barem meni, kad tako nešto zapišem da se zastidim. Ne mora to biti ništa besramno, štoviše, često se radi o vrlo plemenitoj zamisli, ali tek kad je zapišeš i smjestiš u okvire realnog svijeta, osjetiš koliko je nadobudna, ohola i preambiciozna. Tada shvatiš da ta ideja nema budućnosti, ali sada barem znaš da nema, i stvoriš si prostor za neke nove ideje koje tamo negdje strpljivo čekaju na svoju šansu.

Planiranje

Ako je ideja uspješno prošla spomenuti prvi test, te izgleda sasvim obećavajuće na papiru, trebalo bi onda pristupiti i izradi nekog osnovnog plana. Želim nešto, ali do kad, kako, s kojim sredstvima, pod koju cijenu…? Sve su ovo vrlo jednostavna, ali prevažna pitanja. S jedne strane, ono što bi rekao Benjamin Franklin: „Ne planirati znači planirati neuspjeh“! Već rekosmo, ideja se može u glavi činiti koliko god hoće realnom, ali do njezine aktualizacije u realnom svijetu je još jako dug put. S druge strane, ova stavka predstavlja svojevrsni drugotni prevažni filter za samu ideju. Jer upravo tek kad počnemo planirati, lako se dogodi da shvatimo koliko je nešto teško ostvarivo. Međutim, isto tako, za neke druge ideje ćemo tek kroz planiranje i shvatiti da je to itekako ostvarivo, samo se trebamo malo potruditi i povući neke promišljene i smislene poteze.

Ideje kao ljudi

Ideje su zapravo jako slične nama ljudima. Često se one koje puno obećavaju vrlo brzo pokažu sasvim jalovima, slično kao što one skromne i nenametljive znaju iznenaditi svojim prikrivenim neiscrpnim bogatstvom. Ali to ćeš tek saznati kad ih sručiš na papir…

Ideje i loša sjećanja

I ovo isto treba zapisivati, jer su loša sjećanja općenito poput eha. Odzvanjaju u glavi uvijek iznova … nanovo i nanovo ih duboko proživljavamo, osjećajući ponovno sva ona loša i teška osjećanja. Ljutimo se na sebe, ili se ljutimo na one koji su nas povrijedili … ma na nekog se svakako tada ljutimo … Zapisivanje toga sjećanja će prekinuti eho. „Sjećanje moje drago, eto te sad na papiru, pa da vidimo dalje što ćemo s tobom. Da, dogodilo se to i to, i što sad s tim? Trebam li na temelju toga nešto naučiti ili shvatiti; trebam li nekom nešto zbog svega toga reći; trebam li se promijeniti … sve može, ali nećeš mi više odzvanjati po glavi stotinu i prvi put.“

Međutim, tendencija besmislenog odzvanjanja, tj. ponavljanja često prati i one dobre ideje, a i to se kad-tad mora prekinuti … stisnuti je na papir i upitati se konačno „što dalje sa ovim“?

Nešto kao zaključak

Živimo u vrijeme mikročipova, ali nitko ne treba podcjenjivati stari dobri papir. Čak bi se moglo reći da je on vjerojatno najvažnije čovjekovo otkriće poslije vatre. Ta čista bijela dvodimenzionalna površina zanemarive debljine se već poodavno etablirala kao najbolji posrednik između čudesnog svijeta ideja i našega svijeta. On je doslovno poput kakvog egzotičnog portala iz SF filmova: preko njega izvanjske ideje ulaze u naš nutarnji svijet, preko njega naše nutarnje ideje izlaze u stvarnost, osuđene na to da prođu kušnju objektivnih prigovora života i svijeta.

 

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O LIJEPOM I RUŽNOM

Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne možete nekom pokloniti prsten, a ljepotu prstena ostaviti tamo gdje ste prsten kupili. Ne možete nekom pokloniti ogrlicu, a ljepotu ogrlice ostaviti u skupoj kutiji. Ne možete nekom pokloniti dar za rođendan, a svoju radost i sreću ostaviti tamo gdje ste poklon uzeli. Ne možete poklanjati, a ono što osjećate prema osobi ostaviti u trgovini ili na kasi. Ljepota prstena ide zajedno s njim, privlačnost ogrlice dolazi zajedno s njom, radost i sreća dara kojega darujete ide zajedno s vama.

Razdvajati ljepotu i prsten, privlačnost i ogrlicu, radost i dar je kao pokušati sebe predstaviti drugome, a u isto vrijeme svoju dušu ostaviti kod kuće. Ali ne možete ni darovati ljepotu prstena bez prstena, ne možete dočarati privlačnost ogrlice bez ogrlice, ne možete dočarati radost bez dara, to bi bilo kao da sebe pokušate predstaviti drugome kroz svoju dušu, a da svoje tijelo, boju svojih očiju, miris svoje kose, privlačnost svoga osmijeha ostavite kod kuće. Kada poklanjate ili kada se predstavljate potrebno je oboje i da tu bude prisutna i vaša duša i vaše tijelo, i prsten i njegova ljepota, i ogrlica i njezina privlačnost i vaša radost i vaš dar.

Puno se govori o ljepoti. Što je ljepota, zašto nešto i nekoga nazvati lijepim? Odakle ljepota dolazi, tko je ovlašten definirati ljepotu i reći ti si lijepa, a ti nisi. Ti imaš lijepe oči, a ti nemaš. Ti imaš lijep osmijeh, a ti nemaš. Ljepota je ideja kako prsten i njegova ljepota uvijek idu zajedno i kako se ne mogu nikada razdvojiti jedno od drugog. Isto tako, ljepota je čovjekova svijest kako ne može ostaviti svoje tijelo kući, a okolo nosati samo svoju dušu ili ostaviti dušu kod kuće, a hodati okolo samo s tijelom.

Ako čovjek ostavi svoje tijelo kući, a okolo hoda samo s dušom, nitko ga neće primijetiti, jer je duh onaj kojega se ne primjećuje. Ako čovjek ostavi svoju dušu kući, a okolo hoda samo s tijelom, bit će prazna ljuštura. Lijep čovjek hoda okolo i s dušom i s tijelom, kad daruje i poklanja on unosi oboje, i svoju dušu i svoje tijelo. Kad poklanja prsten, poklanja svoj osmijeh i radost duše, kada poklanja ogrlicu, poklanja svoj šarm i svoje nutarnje zadovoljstvo. Kad poklanja dar za rođendan, poklanja topao stisak ruke i nutarnju sreću.  Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne smatramo lijepima osmijehe nekih ljudi; ne smatramo lijepima njihove oči, njihov stas i boju glasa. Štoviše, izmislili smo i riječ za to: ružan, ružnoća. Bolesnik nam je ružan, osoba s viškom kilograma nam je ružna, netko s velikim nosom nam je ružan, netko s klempavim ušima nam je ružan. Netko nizak nam je ružan, netko ćelav nam je ružan. I ne samo da smo izmislili riječ, izmislili smo jedan cijeli svijet ljepote gdje ponekad starac, ćelavac, klempav, nema svoje mjesto i postao je predmet ismijavanja. Do ružnog smo došli jer smo ljepotu strogo podijelili na dvoje. Prsten smo odvojili od njegove ljepote, ogrlicu od njezine privlačnosti, dar od radosti darivanja, čovjekovo tijelo od njegove duše i dušu od njegova tijela.

Danas smo fokusirani na tijelo. Koncentrirani smo na prsten, ogrlicu i dar i na njihovu cijenu, ali ne više na njihovu ljepotu. Tako smo i čovjeku odredili cijenu i odredili smo cijenu i njegovoj ljepoti. Njegovu smo dušu negdje putem zaboravili. Zato i prezrivo govorimo o nekom muškarcu ili ženi da je ružan ili ružna jer smo odlučili da on ili ona svoju dušu mora ostaviti kod kuće. Okolo mora samo hodati tijelom, u praznoj ljušturi bez duše. Zato i prezrivo govorimo jedni o drugima jer tražimo jedni od drugih da duše ostavimo kod kuće i da ih ne nosimo. A toliko je lijepih duša skrivenih u uglovima stanova i kuća, tolikih plemenitosti, tolikih dobrota, tolikih radosti…

Zabranjujemo prstenu da nosi sa sobom svoju ljepotu i ogrlici da nosi sa sobom svoju privlačnost, daru da nosi sa sobom svoju radost. Zabranili smo čovjeku da bude lijep, da bude i tijelo i duša, nego mu određujemo da bude samo tijelo, da bude ružan, da ne nosi svoju dušu sa sobom. Ne možemo odvojiti prsten od njegove ljepote i ogrlicu od njezine privlačnosti, i ne možemo odvojiti čovjeka od njegove duše. Možemo li zabraniti prstenu da bude lijep i ogrlici da bude privlačna?

Pokušali smo i pokušavamo čovjeka razdvojiti na dvoje, to razdvajanje čovjeka od njegove duše, od njegove nutrine zove se ružnoća i nazvali smo to ružnim. Ali nema ružnih ljudi i ružni ljudi ne postoje, postoji tek poneki čovjek koji se bezuspješno trudi razdvojiti prsten i ljepotu, ogrlicu i privlačnost, dar i radost, jer je odavno svoju dušu ostavio kod kuće i zabranio joj da hoda zajedno s njim. Zato i ne vidi ljepotu u drugom jer je više nema čime vidjeti, i druge kao i sebe smatra praznim ljušturama koje okolo hodaju i prezrivo govori drugima kako su ružni ne shvaćajući da je on najružniji čovjek na svijetu jer je odvojio svoje tijelo od svoje duše, i samog sebe pretvorio je u prsten bez ljepote, ogrlicu bez privlačnosti, dar bez radosti.

 

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Sarajevo

Jutro. Hladno i maglovito. Sitna kiša pomiješana sa snijegom ne prestaje. Tramvajska stanica je puna ljudi. Zabrinuti pogled starice dok steže torbicu i gleda račun za struju. Nervozni pogled srednjoškolca dok klizi prstom po mobitelu. Ljutit pogled oca na sat. Dijete ga stalno pita, a kad će tramvaj.

Djevojka se nezainteresirano okreće oko sebe. Tramvaj kasni. Po običaju. Gledam promjene na licima. Starica spušta pogled i gleda u lokvu ispred sebe. Nema za taksi. Srednjoškolac s nekim glasno priča na mobitel. Psuje državu, politiku, grad, tramvaje, revizore. Ljutito odlazi i sudara se usput sa mnom. Nema isprike. Otac nezadovoljno vadi mobitel iz džepa. Zove. Supruga s druge strane. Viče i galami. Dijete počinje plakati. Djevojka sjeda u taksi. Naprijed. Taksist je odmjerava i smiješi se. Djevojka ne registrira nezainteresirano gleda naprijed. Ljudi se polako razilaze. Ljuti, nervozni.

Pođem pješice do sljedeće stanice. Trotoar je mokar, neravan i loš. Mnoštvo auta guši se u gužvi. Dva policajca na raskršću. Zaustavljaju djevojku. Traže nešto. Dok ona pretura po torbi, drugi prelaze cestu iako je crveno za pješake. Vozač dobacuje iz auta u prolazu da ih treba biti sram što pljačkaju obične ljude i studente. Policajac mu sočno psuje i prijeti kaznom. Srednji prst i zeleno za prolaz. Vozač odlazi psujući policajcu. Sudaram se s čovjekom koji žuri. Baloner, kravata i odijelo. Skupe cipele i kožna torba. Pogleda me prezrivo. Uzvratim istom mjeru. Nešto govori o kulturi i ponašanju. Uzvraćam o lopovluku i korumpiranim političarima kojima pripada. Odlazi gestikulirajući prstom. Prijetnja. On je negdje glavni naći će me i dovesti mi policiju na vrata. Zakon se mora poštivati u ovoj zemlji. Opsujem i njega i zakon. Zastane se i okrene. Bujica prostačkih riječi iz njegovih usta. Ljudi zastaju i gledaju u čudu. Odijelo i kravata koji bljuju. Ne osvrćem se. Umirovljenik mi odobrava. Neka si mu rekao svi su oni lopovi i pokvareni. Slažem se kimanjem glavom.

Druga stanica. Gužva. Ako tramvaj dođe, ni pola nas neće moći ući. Dvije starije gospođe stoje. Komentiraju stalne redukcije vode. Ne mogu kuhati. Slažu se da je i ratu bilo više vode. Žale se na račune. Računi visoki, mirovine premale. Pomažu djeca izvana. Sin u Kanadi, kćer u Americi. Snašli se. Na vrijeme pobjegli. Pomognu kad mogu. I njima je teško samo rade, a ne zarađuju puno. Mladić i djevojka raspravljaju. Ona prigovara što je lajkao status drugoj. On hladno odgovara da je samo prijatelj s njom i ništa više. Ona ne vjeruje. Predugo traje njegovo dopisivanje s njom preko facebooka. Ako je voli, blokirat će je i neće još više lajkati statuse. On obećava. Zagrle se. Mladić vadi slušalice iz ušiju. Pruža ruku. Čvrst i srdačan stisak iz zagrljaj. Školski kolega kojega nije dugo vidio. Upravo stigao izvana. Majka umrla. Prodaje stan. Ne misli se vratiti u grad. Nema života u ovom gradu, ne može se živjeti od stare slave niti ona može plaćati račune i kupiti kruh. Dobro mu je vani. Zadovoljan. Ima dobar posao. Informatika i menagment. Kod njih u Švedskoj je sve puno bolje i uređenije. Već ima svoj stan. Puno se radi, ali se isplati. Planira otvoriti firmu uskoro. Pozdravlja se. Žuri u pokopno. Mamlazi ne znaju ništa i boji se da bi se dženaza mogla odgoditi za dva dana. Psuje administraciju, općinu i ženu na šalteru u općini. Bila je osorna i bezobrazna. Otpilila ga kao ublehu. U Švedskoj kod njim toga nema, a općinska šalteruša bi tamo odmah dobila otkaz. Tramvaj ne dolazi. Ljudi se razilaze. Netko pita zna li se što je. Netko odgovara da je nestalo struje u centrali i da popravljaju kvar. Netko odgovara uz sočnu psovku centrali i direktoru i načelniku općine. Zna načelnika iz srednje, zajedno se igrali u haustoru i ganjali trebe po gradu. Sad se pravi da ga ne zna. A zna da je jedva završio srednju i kupio fakultet poslije rata. Ne bi mu dao ni da mu životinje čuva, a kamoli da vodi općinu. Nepravda, netko progovara rezignirano u masi. Svi su oni isti, netko ljutito dodaje. Lopovi samo sebi uzimaju, a narod nema što jesti.

Odlazim dalje. Treća stanica. Puno srednjoškolaca. Čekaju. Drago im što kasne na prvi sat. Netko glasno odobrava nečiji uzvik dabogda škola propala. Neki pljeskaju. Imaju kontrolni iz matematike prvi sat. Taman ga neće pisati. Nisu učili. Bili vani sinoć do kasno. Neki dečko među njima prima prijateljski udarac po leđima. Zbario neku curu sinoć, starija, nije loša, radi, imao posao. Kad maturira, plaćat će mu fakultet. Dvije djevojke razgovaraju. Jedna ljuta. Kupio je krivi poklon. Htjela je cipele iz Zare, on kupio cipele u Borovu. Još mu doslovce nacrtala koje hoće. Konstatacija kako su muškarci idioti koji ne slušaju žene kad im govore nailazi na potvrđivanje kod druge. I njezin je takav. Za rođendan joj kupio mobitel samsung, a rekla mu da hoće iphone. On rekao da je isto. Kako može biti isto ako se ovo zove samsung, a ono iphone, pokazuje drugoj. Logično, druga potvrđuje. Nikad me ne sluša. A kad mu trebam, onda se pretvori u uho druga nastavlja. Ma svi su oni isti. Obje kimaju glavom i krenu prema cesti. Ljube se usiljeno. Obećavaju se vidjeti večeras. Svirka uživo i degustacija vina. Ići će same. Da se odmore od svojih momaka. Jedna ulazi u taksi, druga se vraća na stanicu. Čeprka po torbi. Vadi mobitel. Halo ljubavi, gdje si, nedostaješ mi. Namješten osmijeh i boja glasa. Baš lijepo. Večeras sam planirala malo do svojih, pa da dogovor za večeras prebacimo za sutra navečer. Kima glavom. Može. Srce si. Volim te. Ćao. Okreće se prema meni. Gledam nezainteresirano u stranu. Nije sigurna jesam li je čuo. Odlazi koji metar od mene. Ne pomičem se. Nije me briga. Netko iz mase govori kako u ovom gradu ništa ne funkcionira. Sinoć mu žena upalila mašinu da opere veš. Izgorjeli grijači. Nestalo vode. Sto pedeset maraka popravak. Psuje kantonalnog premijera i direktora vodovoda. Nekoliko ljudi mu odobrava. I kod njih nema vode. Netko postavlja pitanje kako u zemlji gdje ima poplava nema vode za piti. Stare cijevi, odgovara netko iz mase. Još iz austrougarskog vremena. Netko hvali titino vrijeme. Živjelo se bogovski, imalo se para i svega. Netko provocira da ide u Beograd i tamo umre na njegovom grobu. Netko dobacuje da je tito bio manga i maher, pravi haver. Netko odbacuje da je bio obični kriminalac i bravar, zločinac i ubojica. U glasnoj svađi mišljenja se razilaze. Netko glasno psuje i titu, i bakira, i čovića i dodika i bosnu i hercegovinu, jer ljudi nemaju šta jesti i odakle platiti račune. Koga briga kako se živjelo, sad se ne može živjeti. Ljudi odoše vani, jer nemaju posla. Sin mu otišao prije tri mjeseca u Njemačku. Dobio posao u struci. Ovdje završio fakultet i dvije godine čekao da dobije neki posao. Ništa. Nije član političke stranke na vlasti. Nije se htio učlaniti. Mogao je dobiti posao u općini. Netko priča na mobitel. Objašnjava da je cijena fiksna i da auto nije za zamjenu. Neće na rate. Samo keš. Auto registriran i uredno servisiran. Prvi vlasnik i prva ruka. Kilometraža originalna. Nove univerzalne gume. Dizel. Sto pedeset konja. Troši ko upaljač. Garažiran. Nema packe. Dogovor pada. Dvaest iljada. Tramvaj ne dolazi. Većina ljudi odlazi, poneko još čeka. Nastavim dalje.

Četvrta stanica.  Dijete hoda i prosi marku. Netko ga odguruje od sebe. Netko vadi marku. Pruža. Dijete nastavlja dalje. Student razgovara na mobitel. Težak ispit jučer. Sve ih oborio. Dao pitanja o kojima ništa nije govorio na predavanjima. Dvaput došao na predavanja na početku da im kaže da moraju kupiti njegovu knjigu i na kraju da moraju kopirati skriptu koju je napravio. Laže. Asistentica sve odradila umjesto njega. Pričala nam. On hoda po svijetu i predaje na privatnim fakultetima, ne zna koliko mjesečno para ubije. Bio ministar. I sad se bavi više politikom. Ma znam, nastavlja student. Čim završim odoh odavde. Jaran mi ima malu firmu u Irskoj nešto oko kompjutera i dizajna, treba im web dizajner. Ako je pametan, i on će otići odavde čim završi. Starija gospođa nezadovoljno govori. Grad je loš. Zapušten. Prljav. Stalno nešto opljačkaju ili autom nekoga udare. Kultura ispod svakog nivoa, potvrđuje starac. Odijelo staro i malo pohabano, ali uredno ispeglano. Nema više one fine gospode i kulture od prije. Nekultura na svakom koraku, starica govori. Mladić se okreće prema njima. Generacija tranzistora. Ne znaju ništa, zapeli u nekom vremenu. Ispada da smo svi nekulturni i bezobrazni. Hajd’ sjašite više s tom pričom o kulturi. Ima i sad kulturnih i finih ljudi. Tko vam je kriv što ne izlazite malo češće nego od prvog do prvog po penziju. Gledaju ga. Odmiču se. Tapšanje po ramenu. Neka si im rekao. I treba im. Samo trkeljaju o nekoj kulturi i kulturnom ponašanju ko da smo svi mi stoka neka. Mladić se okreće. Jaranski zagrljaj. Trenerka, patike i zimska jakna s ženskom kapuljačom s vunom iznutra. Lanac oko vrata. Frizura i brada dotjerane do u detalje. Crta na jednom djelu glave uz kosu. Drugi dio kose prebačen na drugu stranu. Teška narukvica na ruci. Srebro. Iphone sa okvirom. Imitacija poznate marke. Razmjena iskustava od prošlog vikenda. Dobra koka, samo pametuje previše i hoće fol nešto sad ona ko fol da sad mi to nešto tamo. Drugi se slaže. Pada dogovor za vikend. Planina. Ima vikendica od jarana. Dovest će onu koku što mu se svidjela prošli put. Opet jaranski zagrljaj. Odlazi. Okreće se. Gleda me. Ne obraćam pažnju. Prilazi. Jarane da nemaš cigaru. Stavljam ruku u džep. Vadim kutiju. Uzima. Pripalim. Hvala jarane. Metalna ogrlica se njiše oko vrata. Odlazi. Tramvaj ne dolazi. Odlazim.

Peta stanica. Kupujem cigarete na kiosku. Djevojka prilazi. Pita za tramvaj. Ova iz kioska hladno i bezbojno odgovara da ne zna. Djevojka se osvrće. Odlazi na rub trotoara. Diže ruku. Taxi. Dva starija čovjeka. Povjerljivo govore. Bio na prijemu. Bili i političari i ovi religiozni predstavnici. Dobra meza i piće. Uspio uhvatiti ministra na stranu. Obećao pare. Treba samo službeno poslati, ali je sto posto riješeno. Ministar rekao da ga pritišću oni drugi i da oni ne daju pare, hoće pare sebi. On ne da. Pare su naše. Neka sebi traže. Neka podignu porez i poskupe cigare i gorivo. Ministar već dao privatno par hiljada da to glatko prođe. Traži da mu se vrati. Nema problema, dobit će čim zakon prođe. Pozdravljaju se. Još će se čuti. Neka ne zaboravi danas na ručak u restoranu na planini. Bit će i ministar i još neki. Obećava obvezno doći. Treba se vidjeti i sa načelnikom. Zapelo oko izgradnje parkinga. Neki se bune za park. Treba to progurati u općini. On zna neke novinare. Dogovorit će razgovor s načelnikom i s nekim iz općine. Ove što se bune za park njima neće dati da dođu i da nešto kažu. Bagra, treba ih sve pohapsit i u zatvor. Da je tito živ, ne bi smjeli ni zucnut. Jedan odlazi. Drugi prilazi kiosku. Cigare. Dvije kutije i upaljač. Pali cigaru. Mobitel. Halo. Sad pričali. Sve smo dogovorili. Nema problema. Dobit će pare, reci mu. Spušta mobitel. Teški kaput. Kožne čizme. Kravata. Naočale bez okvira. Šešir. Sive i zlobne oči. Ciničan osmijeh dok dijete što prosi traži marku. Novi zubi. Skupi. Kragna tamnoplave košulje viri. Okreće se prema meni. Bezobrazno i neuljudno. Šta gledaš jarane. Ništa. U meni naglo bijes. Lopova. Prilazi mi. Prijeti. Lako izbjegnem njegovo hvatanje za vrat. Ljudi prilaze. Razdvajaju. Zna me. Zna čiji sam. Zna tko su mi roditelji. Zna mi sestru i brata. Balavac. Ubleha. Reda sočne psovke i uvrede. Odmičem se dalje. Netko pored mene govori. Predstavlja našu zemlju negdje. Sramota, bruka i jad. Ljudi odobravaju. Odlazi. Još jednom se osvrće. Ponavlja koga mi sve zna. Ljudi psuju. Netko baca neki predmet prema njemu. Razmišljam. Ići pješice. Još nekoliko stanica. Odustajem. Dižem ruku. Taxi. Kuda? Na posao? Kamo sreće. U bolnicu. Bolest? Nešto ozbiljno? Mater. Moždani udar. Taksist šuti. Jarane, svi smo mi danas bolesni. Znam. I ovaj grad je bolestan. Ne znam, možda. Nebo sivo, magla. Kiša i snijeg stalno padaju. Hladno.

 

U Sarajevu, 16. 11. 2017.

O. J.

O pesimistu kao slikaru

Pesimizam je odbijanje prihvaćanja mogućnosti da će barem jedna stvar u cijelom čovjekovu životu imati pozitivan ishod. Pesimizam je trajni stav kako svi osobni događaji vode u određenu katastrofu bez obzira na njezine razmjere i kako sve u životu te katastrofe pospješuje, produžuje, ali ih neće spriječiti i ne može ih zaustaviti.

Pesimizam nije pasivno promatranje, nego aktivno bojanje slike života crnim i sivim bojama. Pesimist nije pasivni promatrač slike, nego stvarni slikar života koji bira boje koje želi i stavlja ih na platno. Kao i svaka umjetnička slika i slika života onako kako ju pesimist crta ima svoje neobičnosti.

Platno koje pesimist bira za slikanje života je veliko, veće nego sva druga platna u njegovu ateljeu. Već izborom platna i njegove veličine pesimist naglašava važnost te slike. Ona mora biti najveća u njegovu ateljeu, kad bude završena stajat će na najvidnijem mjestu i bit će najvažnija slika njegove životne izložbe. Nije li to onaj pesimist-slikar koji kaže kako je sve turobno, nesigurno i miriše na katastrofu? Nije li nam poznat takav čovjek? Nije li to čovjek koji je već svoju sliku naslikao i postavio je na najvažnije mjesto u svojoj galeriji?

Nije li to učinjeno smišljeno da kada kao gost galerije uđete na izložbu prvo što primijetite ogromnu, groteskno ogromnu sliku u crnim i sivim tonovima s velikom pločicom u podnožju na kojoj piše: PESIMIZAM. Iako ima i drugih, pa i puno zanimljivijih slika sve su one suviše male da biste ih primijetili. I sam pesimist-slikar ističe samo tu jednu sliku kao svoje životno remek-djelo. Sve ostale proglašava neuspjelim kopijama iako vidite da tu ima prekrasnih originala u jarkim i veselim bojama.

I kod izbora boja i kistova pesimist teži jednostavnosti i minimalizmu. Nema umjetničke zaigranosti, igre svjetla i sjene, igre bojama ili tehnikama. Sve je vrlo jednostavno, crte slike života su vrlo oštre, grube, precizno ocrtane. Dominira crna boja, s malim detaljima sive. Poteze kista je radio umjetnik koji je već unaprijed stvorio u glavi samu sliku što i kako treba izgledati. Slika ne nudi neka iznenađenja, neke novine, zapravo je prilično jednostavna. Nije li nam opet poznat takav čovjek? Nije li nam poznat čovjek koji slika život crno-bijelom tehnikom, koji je zaboravio tehniku slikanja bijelom bojom i u glavnom koristi crnu? Nije li nam poznat čovjek koji jednostavnim potezima kista crta jedne kao loše, a druge kao dobre uvijek ističući samo loše i samo zlo?

I kod izbora ateljea za slikanje pesimist bira ciljano. Atelje mora biti zatamnjen, ne smije dopirati puno svjetla. Tijekom crtanja slike posjete su strogo zabranjene. Ukoliko neki poznanik i ljubitelj umjetnosti slučajno naiđe i prokomentira kako je i samoj slici, ali i ateljeu potrebno malo svjetla, pesimist će odbiti takvu mogućnost, jer umjetničko djelo koje stvara zahtjeva baš takav atelje i takav polumrak jer pravi efekt umjetničkog djela će se osjetiti tek kad se ono suprotstavi svjetlu kao svojoj suprotnosti.

I kod izbora galerije pesimist bira ciljano. Galerija ne mora biti takva da on prvi put u njoj izlaže, ali galerija mora biti takva da njom mora dominirati njegovo glavno djelo na taj način da svi posjetitelji galerije isključivo vide i komentiraju samo tu sliku. Stoga je vrlo važno uređenje svijetla u galeriji. Na veliki prednji glavni zid mora biti uperen jak snop reflektora koji će osvijetliti glavnu sliku. Zidovi sa strane na kojima se nalaze male i nevažne slike mogu imati samo prigušeno svjetlo i ne smiju odvlačiti pažnju s glavnog djela.

I dan izložbe mora biti izabran prikladno. Morao bi to biti hladan, prohladan dan, po mogućnosti s kišom, ali ne previše i bez snijega. Vrijeme bi trebalo biti ne samo oblačno, nego i s dosta magle po mogućnosti sa sitnom kišom koja dosadno, ali uporno pada. Tek kad se svi ovi elementi zajedno poklope kako treba, izložba se može otvoriti, ali nikako prije. Sve mora biti usklađeno, umjetnikovo raspoloženje, tehnika slikanja, platno, kistovi, boje, galerija i izložba. Samo onda se izložba može smatrati uspješnom.

Ostaje se pitati tko bi želio ići na izložbu po kiši, hladnoći i magli, znajući da glavno djelo renomiranog umjetnika koje predstavlja sav njegov umjetnički opus predstavljaju crne i sive boje grubo i jednostavno ocrtane na najvećem platnu u galeriji gdje su sva svjetla pogašena osim snopova reflektora koji osvjetljuju sliku na kojoj se ne vidi ništa osim crne boje? Pesimist je umjetnik kojega bi bilo mudro nekad zaobići i preskočiti njegovu izložbu kada dobiješ pozivnicu.

 

U Sarajevu, 15. 11. 2017.

O. J.

BUĐENJE

Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.

Prišla je, veselo se nasmijala pokazujući red bijelih bisera ispod tankih usana i poljubila me u obraz. Miris njezine kose na trenutak me podsjetio na miris kokosa. Znala je da ne podnosim kad sveže kosu u rep i uvijek sam protestirao, jer sam smatrao da je opuštena kosa čini neobično lijepom. Teško je povjerovati da kosa može učiniti tako veliku razliku, ali činila je, i ona je to znala. Svukla je šal, stavila mi ga oko vrata i zagrlila me. Poljubio sam je nježno u vrat, koža joj je mirisala privlačno. Privinula se uz mene, njen topli dah mi je nešto šaputao na uho, ali već sam bio izgubljen i osvojen. Zaboravio sam uopće zbog čega smo se našli. Onda sam se sjetio – da, šetnja i topla čokolada. Nekako sam se sabrao.

Pogledala me svojim neobičnim očima koje uvijek svijetle boje kad je sretna, vragolasto se nasmije i reče, Pročitala sam priču zaslužio si šetnju i toplu čokoladu, ali prije toga mi moraš ispričati detalje. U redu, rekoh, ali moraš mi obećati da nikome nećeš to ispričati inače više nikad ti neću ispričati priču. Dobro, složila se. Da čujem. Ali, priča je kratka, beznačajna, rekoh. Svejedno – inzistirala je. Ispričaj mi.

Jednog zimskog popodneva šetao sam parkom. Nebo iznad grada bilo je sivo, lišće je već odavno opalo, već je bila zima. Bio sam neraspoložen, turoban, cijeli taj dan bio mi je nikakav. U parku gotovo da nije bilo nikoga, poneki prosjak koji traži milostinju. Bio sam zabavljen svojim mislima, gotovo da nisam primjećivao što se oko mene događa. Sudarih se s nekim. Oprostite nisam vidio, rekoh. Ah žao mi je i ja nekad ne gledam kuda hodam, odgovori mi ženski glas. Glas je u meni nešto probudio, nešto nepoznato, čudnovato, nešto neobično. Podignem pogled. Preda mnom je stajala mlada žena, otprilike mojih godina, na glavi je nosila ljubičastu kapu i ljubičasti šal, osjećao se miris kokosa u zraku. Bila je obučena u kratku crnu jaknu i čizme s ravnom petom. Na rukama je nosila pletene ljubičaste rukavice. Žao mi je, promrmljah. Stvarno ne gledam kuda hodam. Samo je na trenutak gledala u mene. Primijetih da joj oči neobično sjaje. Tajanstvena, reče mi, skide rukavicu i pruži mu ruku. Uzvratih i prihvatim ruku. Ruka joj je bila topla i mekana poput baršuna, bijela i tako divno građena kao ruka koju ni najbolji ni najslavniji kipari ne bi mogli napraviti.

Neobično ime, rekoh joj. Tajanstvena? Je li to šala? Pogleda me svojim nasmijanim očima i nasmiješi se. Ispod tankih usana pokaza se red zubi poput prelijepih bisera. A kako bi me ti nazvao, upita. Ne znam, rekoh. Nekim normalnim imenom, M možda? Hm, M, pogleda me sumnjičavo. U redu, vragolasto nasmiješi i pogleda me. Bit ću M. Moje neraspoloženje se polako topilo i počela me obuzimati radoznalost. Nisam je prije viđao, poznajem puno ljudi u gradu, svaki dan hodam kroz park i nikad je nisam vidio. Odakle si, rekoh. Jesi li iz grada? Nisam, reče kratko. Nego, pogledah je upitno. Nisam odavde uglavnom, reče ona. Tada mi u oči upade nešto neobično kod nje. Stajala je i lagano se njihala kao da će zaplesati. Svaki joj je pokret bio nekako graciozan, neobičan. Neobična si, izvalih k‘o iz topa. Kretnje su ti neobične. Jesam li, upita me tiho i priđe mi bliže. A šta je to na meni neobično, nastavi gotovo dodirujući moje lice svojim. Sve, rekoh sumnjičavo ne uzmičući. Sve je na tebi neobično, tvoji pokreti, tvoj izgled, tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoje ruke, gledao sam je netremice. Hm, promrmlja i pogleda me. A zašto? Zašto, upitah. Pa zato što se ne krećeš, ne govoriš i ne smiješ se kao druge žene koje poznajem. One sve rade na isti način, a ti si čudna i neobična, ima nešto tajanstveno kod tebe. Je li, reče. A šta je tajanstveno kod mene, upita me. Tvoj osmijeh zvoni kad se smiješ, tvoje oči sjaje, tvoj osmijeh je vragolast, a kretnje tvoga tijela su tako privlačne, rekoh, crveneći se. Bilo me stid što nepoznatoj ženi u pol bijela dana u parku dajem komplimente. Koji idiot, pomislio sam. Možda, reče ona, jer je konačno vrijeme da se probudiš. Htjedoh nešto reći, ali nisam uspio izustiti ništa nestade je. Osvrnuh se oko sebe zbunjeno.

Neki stariji čovjek u kratkom kaputu i šeširom priđe mi. Prijatelju je li vam dobrom, upita, gledajući me sumnjičavo. Da, da, sve je u redu, rekoh, ne gledajući ga. Gledao sam oko sebe, ali je nisam vidio. Gdje je nestala, mislio sam. Jeste li sigurni da ste dobro?, bio je stari dosadan. Jesam, dobro sam, otresem se na njega. Ne čini se da ste dobro, maloprije ste pričali sami sa sobom, reče starac i pogleda me. Molim, zbunjeno ga pogledah. Kako mislite sam sa sobom. Pričao sam sa ženom. Ne, niste, bio je starac uporan, bili ste sami, stajali ste i nešto gledali i mrmljali, reče mi. Nije bilo nikoga osim vas.

Ona zastade i pogleda me. Stvarno, reče, to je ta priča.  Pa i nije ti neka priča, i poče me napadati da sam je prevario, da sam je napravio budalom. Ali sam bio uporan, pričao sam neki dan s tajanstvenom ženom u parku. Bila je neobična, čudnovata i lijepa i nestala je. Priča ti je bezveze, reče ona dok smo ulazili u kino. Tko to još normalan susreće neobične žene koje nestaje i to u parku. Ti si lud, reče mi. A onda zastane i okrenu se. Pogleda me. A kako ti je rekla da se zove? Tajanstvena, rekoh. Ali je mogu zvati M.  Ona me pogleda i nasmiješi se. Pa dobro, i nije ti loša ta priča s tom tajanstvenom ženom. I uđe u kino. Nemaš pojma o čemu pričam, rekoh u sebi dok smo ulazili u kino.

Izašli smo iz kina. Bila je već kasna noć. Snijeg je lagano padao, pahulje su se gubile u toplini tla. Uhvati me pod ruku. Hladno mi je, reče i priljubi se uz mene. I meni je, uzvratih i priljubih se uz nju. Idemo na toplu čokoladu, rekoh. Ona zastade. Ne mogu, moram se vratiti kući. Kako ne možeš, odvratih. Pa dogovorili smo se. Obećala si mi, optuživao sam ju. Jesam, reče skrušeno. Obećala sam, ali sad ne mogu. U redu, pustih njezinu ruku. Ispratit ću te kući. Jesi li ljut, približi se i uhvati me ponovo za ruku. Nisam, rekoh hladno i ponovno izvučem ruku. Radostan sam, uzvratih sarkastično. U redu, reče ona bezbojno. Zapravo, ne moraš me pratiti. Sama ću kući. Stani, odvratih, idem s tobom. Ima pasa lutalica po gradu. Ne treba, reče ona hladno. Odoh sama, a ti možeš na čokoladu. Možda se probudiš. Pogleda me ironično, razvuče usta u nekakav poluosmijeh i ode. Gledao sam za njom dok je odlazila. Nije se osvrtala. O kakvom buđenju ona govori?

Oboje smo teški ljudi – tješio sam se dok sam napuštao prostor ispred kina. Ali to zapravo nije bilo točno. Bili smo različiti. Bio sam čudnog karaktera. Ponekad mijenjao raspoloženja, čas bio sretan, čas bio turoban. Nekad bih se ponašao isuviše zrelo, gotovo prezrelo, rekao bih. Nisam mogao osjetiti radost, smijeh, sve mi je nekad izgledalo tako sivo i mračno. Nekad sam isuviše sretan, isuviše presretan, pa mi je sve izgledalo previše radosno. Bio sam, što bi rekao jedan moj prijatelj, prilično samoživ čovjek. Zatvoren u sebe, u svoj oklop od misli i riječi, smatrao sam se junakom koji stoji nasuprot cijelom svijetu, umjetnikom čiju veličinu svijet ne razumije, a trebao bi. Bio sam mučenik čiju muku nitko ne vidi, a svi bi trebali vidjeti i osjećati. Zapravo, bio sam loš čovjek, um mi je bio pun fantazija koje su ne samo bile nestvarne, nego su mi i često puta štetile. Moj prejaki osjećaj za ponos, za patnju, za neshvaćanje nije uopće opisivao stvarnost, jer me je većina ljudi dobro i s poštovanjem prihvaćala. Izmislio sam vlastite borbe, vlastite duhove, vlastite patnje i probleme samo da bih mogao osjećati vlastitu veličinu naspram beznačajnog svijeta koji ne razumije veličinu umjetnika koji živi u njihovom gradu.

Ona je bila drugačija od mene. Činilo se kao da je nezainteresirana, kao da je ništa ne dotiče. Bila je tvrdoglava, ali ne tvrdoglava kao netko tko je tvrdoglav, a ne zna zbog čega. Ona je bila pametno tvrdoglava, tvrdoglava, ne zato jer je uvijek u pravu, nego jer nijedan zid pred kojim se nađe ne može savladati njezinu snagu i volju da se taj zid mora prijeći. Ona je zapravo bila borac. Ali ispod površine borca, krila se žena, nježna i krhka, ponekad plaha. Žena koju je smetala nepravda, kukavičluk, ali žena koja je duboko osjećala što se oko nje događa i kako ljudi oko nje dišu. I mene je znala pročitati iako sam nastojao vješto skriti se. Znala je kad sam turoban, kad joj lažem, kad glumim. Znala je sve o meni. Ispočetka ne samo da mi je to smetalo, nego sam se plašio nje, njezinog pogleda, njezinog dodira, jer je kroz sve mogla prozreti što se događa sa mnom. Zato smo bili tako različiti, ona je bila borac, bila je nešto poput onih starih vitezova iz velikih ljubavnih priča koji su sve prepreke svladavali radi ljubavi. Nažalost, ja nisam poput nje bio vitez, bio sam plašljiv i kukavica. Ona je to znala, ali nije se time koristila, jednostavno je znala i prihvaćala me takvog.

Dok sam tako mozgao o našim karakterima, nisam primijetio da sam već odavno prešao cestu ispred kina, popeo se kroz veliku široku ulicu i našao se ponovno u parku. Svjetlo je nejasno orisavalo drveće, granje i klupe. Činilo mi se kao da sam u nekoj čarobnoj šumi gdje je drveće živo i tiho govori velike tajne jedno drugom. Na jednoj klupi spazih siluetu kako sjedi. Priđoh bliže i raspoznah bijelu pletenu kapu na glavi i ljubičasti šal. Znaš, začuh poznati glas, ako se ovako nastavi, pomislit ću da me uhodiš. Ne uhodim te, rekoh hladno. Zapravo, trenutno me ne zanima ništa, rekoh osorno i požurim ispred nje. A tako, ustade s klupe i stade preda me zaklanjajući mi put. Što se dogodilo, glas joj je slatko zvonio. Nije ništa, nastojao sam ne misliti o čaroliji njenog glasa. Ništa, promrmljah i spustih pogled u nadi da će me pustiti da prođem. No ona je stajala i netremice me gledala. Reci mi, približi mi se i šapnu mi na uho, možda ti mogu pomoći. U tom trenutku nešto se u meni pokrenu, uspravim pogled i pogledam je tužno. Ne znam, rekoh joj. Ti si ionako Tajanstvena, i ako ti kažem, tvoj odgovor bi mogao biti tajanstven kao i ti i ne bi imao od njega nikakve pomoći. Ona se nasmiješi, skine ljubičastu rukavicu, uhvati me za ruku pogleda me očima koje su sjajile. Reci mi, prošapta tiho.

Sjedoh s njom na klupu, ona se privinu uz mene, nasloni na glavu na moja prsa i reče, reci mi što se dogodilo. Ispričah joj sve, kako smo bili u kinu, kako poslije nije htjela na čokoladu iako je obećala. Ispričah joj o našim različitim karakterima, o svojim vlastitim demonima koji me proganjaju. Ona je samo slušala i slušala. Kad sam završio, uspravi se, pogleda me očima koje su sada bile tužne. Nisu bile nasmijane, nisu svijetlile, bile su sive, ali nisu bile hladne, samo tužne. Moraš se probuditi, reče ona tiho. Onda se uspravi. Opet je stajala kao da će zaplesati, njihala se neobično, čudnovato. Obuče rukavice, ogrnu se šalom i približi se. Mogao sam osjetiti topal dah iz njezinih usta. Nagnu se do mene, zagrli me. Probudi se, prošapta.

Zaustih da nešto kažem, ali je opet nestala. Mladi par koji je prolazio pored mene zastane. Je li vam dobro, upita me mladić. Dobro sam, odvratih tiho. Ne činite se dobro, reče djevojka gledajući me sumnjičavo. Pričate sami sa sobom, a i plačete, reče ona. Znate, noć je, hladno je, sami ste u parku, je li vas možda netko napao, hoćete li da zovemo policiju. Ne treba, rekoh, sve je u redu. Moram se probuditi – rekoh i ustadoh. Nije mu dobro, čuo sam mladića kako govori dok sam zamicao stazom iza velikog bora prekrivena snijegom.

Javi se s jednim zvonkim halo. Ja sam, nastojao sam zvučati muški. O, da, reče ona nezainteresirano, šta je bilo? Ništa, žao mi je, odvratih. Zašto, upita ona. Zbog svađe, rekoh ponovno. Kakve svađe, upita ona. Pred kinom, rekoh, bio sam bezobrazan. Oprosti. Šutnja s druge strane, činilo se da traje dugo, predugo. A, to, čujem otegnut glas. Ništa, bit će sve u redu, nastavi ona. Kako će biti u redu?, upitah je. Kad se probudiš, odvrati ona. Šutnja s moje strane. Halo, halo, jesi tamo? Tu sam, rekoh, nakašljavao sam se. Nešto me je stezalo u grlu. O kakvom buđenju je riječ, upitah je. Samo se probudi, reče odlučnim glasom i spusti slušalicu. Gledao sam kroz prozor snijeg kako tromo u pahuljama pada na ulicu. U daljini sam gledao park i borove prekrivene snijegom. Učinilo mi se da sam na trenutak vidio žensku siluetu kako stoji pod svjetiljkom s bijelom kapom i ljubičastim šalom i gleda me. Smiješila se i netremice zurila u mene. Sagnu se i poče nešto raditi po snijegu. Nagnuh se bliže prema prozoru. PROBUDI SE – pisalo je nejasno pod svjetlom ulične lampe.

Bili smo oboje isuviše zauzeti poslom prethodnih dana. Teško je bilo naći vrijeme za susret, čak i jedan sat mogao je biti dragocjen, ali ga nismo nalazili. Vraćao sam se posla, prolazio pored kina i taman htjedoh preći ulicu kada sam je vidio gdje dolazi odozgor. Ruka joj je lagano, lijeno, šetala kroz prohladni zrak pokazujući da me je primijetila. Pričekao sam je. Brzo je dotrčala, nasmijala se, poljubila me u obraz. Stvarno, mi se nikako vidjeti, reče ona namještajući osmijeh od uha do uha. Da, kao da su sve sile urotile protiv nas da se ne susretnemo, odvratih uzvraćajući joj osmijeh. Ali mi smo jači od svih sila, reče ona tiho i uhvati me za ruku. Ja stisnem njezinu ruku u svoju. Neću te više nikada pustiti, pogledah je. Morat ćeš, reče ona gledajući me svojim nasmijanim očima. Ako me ne pustiš nikada nećemo preći semafor. Na brzinu se istrgnu i lagano preskoči na drugu stranu ceste. Pođoh za njom, ne skidajući pogled s nje. Imala je na sebi dugački uski smeđi kaput koji je isticao njezin vitki struk. Ispod kaputa nazirala se kragna bijele ženske košulje iako je se dobro sakrila ispod crnog šala. Na glavi je opet imala kapu, sivu, šivenu krupno. Na trenutak sam se nasmijao gledajući je. Šta se smiješ, upita me kad sam prešao. Izgledaš kao reklama za stolnjak s tom kapom na glavi, nasmijah se. Idemo na toplu čokoladu, zvonio je njezin glas u mojim ušima.

Sjeli smo za prvi slobodan stol, odmah pored ulaza na lijevoj strani. Tu je bio veliki prozor od stropa do poda kroz kojega su se vidjeli prolaznici i park. Skinula ja kaput i kapu. Tamnosmeđa kosa rasula joj se preko ramena. Bijelu, žensku košulju skrivao je džemper boje kaputa. Dakle, sjede i pogleda me ljubopitljivo svojim sjajnim očima. Da čujem, reče ona. Gledala me netremice. Gledala me sa zanimanjem. Hm, promrmlja gledajući me. Oči su ti zelene. Mislila sam da su plave. Jesu, rekoh, kad mi svjetlo sunca ide u oči. Zagledah se u nju, u njezine nasmijane oči. Prožimala me neka neobična topline, struja, nešto vruće prolazilo je kroz mene dok sam je gledao. Promatrala je moje oči sa zanimanjem, kao kad životinja promatra neki neobičan predmet. Vidi, stvarno su plave na svijetlu sunca, reče ona tiho. Bolnica, reče ona iznenada i na trenutak sklopi oči. Učinilo mi se da je na trenutak suza zasijala u njezinim očima. Bojiš li se da ćeš me izgubiti, naglo otvori oči i prodorno me pogleda. Skoro sam skrenuo pogled. Da, bojim se, rekoh tiho gledajući njezine oči. Zašto, nastavila je. Ne znam, rekoh. Možda jer sam kukavica, samotnjak, izmišljam događaje koji se neće dogoditi. Ne znam, nastavio sam, negdje u dubini svoga bića uvijek se bojim da ću te na kraju izgubiti. Zašto bi me izgubio, upita me. Ima li neki razlog? Nema, rekoh iskreno. Nema nikakvog razloga, valjda samo moj strah. Možda se trebaš probuditi, reče ona tiho i skrenu pogled u daljinu. Nisam shvaćao što bi to trebalo značiti.

Pruži ruku i dodirne moju. Bila je topla, glatka i meka, ugodna. Stisnem njezinu ruku. Ne brini, reče mi. Tek tada primijetih da joj se pogled promijenio. Oči su joj bile ozbiljne. Izgledala je kao da gleda negdje natrag u prošlost čeznutljivo za nečim što joj je dragocjeno. Zašto, rekoh joj. Ima li nešto što ti znaš, a je ne znam, nešto što tebe čuva, hrabri, a meni možda fali. Nema, reče ona. Nema. Ono što ja imam, reče dok me je i dalje gledala, imaš i ti. A što to, odvratih. Imam tebe, reče ona, a ti imaš mene, zar nam to nije dovoljno da nas hrabri i da nas čuva!? Nadam se, rekoh iskreno. Zaista se nadam. Ne brini, nagnu se i poljubi me u obraz. Imamo jedno drugo, i dok imamo jedno drugo imat ćemo i hrabrosti i zaštitu. Ustade se. Gdje ćeš?, rekoh, pa tek smo sjeli. Moram ići opet, okrenu se prema meni. Oči su joj bile zatvorene. Opet mi se učinilo da sam vidio suzu. Ali, naglo otvori oči. Večeras se vidimo kod mene. Sama sam. Nadam se da ćeš doći večeras. Svakako, odvratih, dolazim sigurno. Na brzinu prebaci kaput preko ramena, smota ovlaš šal i iziđe. Mahnu mi kroz prozor. Smijala se, ali znao sam da je osmijeh namješten, jer mi se učinilo da plače. Nešto se događalo, nije mi htjela reći. Zastala je kratko i pogledala. Ustima je nešto govorila. Učinilo mi se da je rekla probudi se.

Vraćao sam se zamišljeno kroz park pitajući se što se događa, jer nešto se događa, ali mi ona ne govori o tome. Sjedoh na klupu da se odmorim. Dakle, začuh poznati glas koji u meni uvijek izaziva mješavinu čudnih osjećaja. Tajanstvena je stajala ispred mene netremice zureći. Kako je prošao razgovor, reče ona i svali se na klupu pored mene. Okrenem se. Ljubičasta kapa na glavi, ljubičasti šal, nasmijane oči i pokreti kao da će zaplesati. Jeste li se vidjeli?, upita me ona sa zanimanjem. Mislim da jesmo, odvratih zamišljeno. I, ona će, što se dalje dogodilo? Nije ništa, rekoh, razgovarali smo i otišla je, ima posla. Ne izgledaš sretno, reče Tajanstvena i nasloni se na moje rame. Nije to, rekoh, nešto se događa, ali mi ne govori. Par puta je spomenula bolnicu i skoro zaplakala. Ali ne znam što je, nastavio sam. Ne usudim se pitati je. Ne znam nešto se događa. Kako znaš, upita me. Zato što mi nikad nije govorila da su mi oči plave na suncu, a ne zelene kako je mislila. Možda je to samo onako primijetila, reče Tajanstvena. Ne, odvratih, kada ona primijeti neki detalj to je da skrene vlastite misli s nečega puno važnijeg. Hm, promrmlja Tajanstvena, to jest neobično. Jeste li sjedili dugo zajedno, nastavi ona. Nismo, samo kratko, par minuta.

Morala je ići. U zadnje vrijeme sve češće mora ići, ili nema vremena ili ne može stići. Doduše, rekla mi je da ćemo se vidjeti večeras, sama je. Moram obvezno doći, rekoh. Možda mi rekne što se događa. Da, svakako moraš otići, promrmlja Tajanstvena. I mene zanima što se to događa. Zašto bi tebe zanimalo, naglo uspravim pogled prema njoj začuđeno. Aaaaaa, otegnuto će ona. Kad se probudiš, nasmija se i nestade. Ostadoh na klupi zamišljen. Sreća nitko nije naišao ponovno, jer sad sam već sigurno lud kad me vide, jer svaki put u parku pričam sam sa sobom. Hm, pomislih, što li se to događa? Možda mi večeras kaže, mrmljao sam ustajući s klupe. Doduše, do susreta večeras ostalo je još nekoliko sati.Iidem još nešto obaviti posla po gradu, pa ću k njoj. Dok sam zamicao kroz park, učinilo mi se na trenutak kako mi Tajanstvena maše i nešto pokazuje prema bolnici, ali s druge strane ulice nije bilo ništa, samo prolaznici. Okrenem se gdje mi se učinilo da je Tajanstvena pokazala. Na brdu je stajala velika zgrada. Bila je to bolnica. Odlučih pobijediti znatiželju i ne otići gore, nego pređem na drugu stranu ulice, pa pored kina sporednom ulicom. Večeras. Čekat ću dok se vidim s njom večeras.

Osjećao sam umor nakon posla. Različite misli, pa i one najcrnje su mi prolazile kroz glavu. Bio sam zabrinut za nju, za njezino zdravlje. Njezina prečesta izbivanja, isprike, učinile su me sumnjičavim. Na trenutak se u meni rodila najcrnja misao. Teško je bolesna i umire, ali mi ne želi reći. Ne želi me povrijediti. Odmahnuo sam rukom nastojeći otjerati zloslutnu misao, ali se ona nije dala. Usidrila se u moj um kao ogromno sidro broda kojemu ne želi dopustiti da zaplovi. Izašao sam na hladan zrak zabrinuta pogleda. Noć je već odmicala, a bolnica se zloslutna izdizala na brdu kao upozoravajuća prijetnja.

Stanovala je u jednoj od onih uskih ulica na vrhu grada kuda se jedva moglo autom proći. Ulica u kojoj je stanovala bila je načičkana kućama koje su se naslanjale gotovo jedna na drugu. Uvijek te je netko mogao opaziti i vidjeti. Parkirao sam auto par metara ispod kuće. Otvorio sam vrata i izašao. Hladan zrak ulazio je u moja pluća, ali me više plašila hladnoća koju sam osjećao negdje u dubini. Bojao sam se jer nisam bio siguran što se s njom događa. Neću moći podnijeti činjenicu da je bolesna ili da umire.

Pozvonio sam na vrata. Tišina. Pozvonim opet. Ništa. Strah je u meni rastao, srce mi je počelo jače lupati. Uhvatih za kvaku. Vrata se otvoriše uz lagano škripanje. Halo, rekoh glasno. Ima li koga. M., jesi li tu?, rekoh glasnije. Glas mi je podrhtavao. Uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. U kući je bilo mračno, tiho. Na hodniku je stajao ormar za obuću, ogledalo s vješalicom i par slika na zidu. M. jesi li u kući?, zazovem sada gotovo očajan. Ništa. Na vješalici su visjeli ljubičasti kapa i šal od danas. Kaput je bio na podu. Ustanem i stavim ga na vješalicu. Iako u polutami razaznavao sam poznate stvari. Uđoh u dnevnu sobu. Nikoga nema. Uz desnu stranu stajale su velike police pune raznih knjiga. Na uglu je ležao neki predmet. Priđoh bliže. Bila je to neka knjiga, tankih i mekih korica. Na naslovnoj stranici smiješila se žena jako slična M. Imala je na glavi ljubičastu kapu i šal. Pisalo je velikim sjajnim gotovo zlatnim slovima, PROBUDI SE!!! Svakako, neobičan naslov, rekoh tiho dok sam vraćao knjigu natrag.

Uđem u kuhinju. Ništa. Kuhinja čista i uredna, isto tako i kupaonica. Na trenutak dok sam stajao u kupaonici, učini mi se da sam vidio prigušeno svijetlo iz spavaće sobe. M., zovnem, jesi li tamo? Ništa. Pođoh prema spavaćoj sobi. Svjetlo je bivalo jače. Odškrinem vrata. Sjedila je na krevetu. Pored nje na noćnom ormariću stajala je mala noćna lampa koja je bacala prigušeno plavičasto svijetlo po sobi. Činilo se da sve u sobi pleše. Poludio sam od straha, progovorih glasno i ljutito. Koji ti je vrag?, pogledah je, što se ne javljaš kad te zovem. Skoro sam umro od straha zbog tebe. Zašto?, progovori ona tiho i ustane s kreveta.

Dobro, a šta je sve ovo, rekoh sad. Ništa, reče ona. Htjela sam te iznenaditi. Pa iznenadila si me, rekoh joj. Zašto, reče ona prilazeći mi. Što je to s bolnicom i suzama svaki put kad je spomeneš. Jesi bolesna, je li umireš?, izvalih k’o iz topa drhtećim glasom. Ma ne umirem, šta ti je, odakle ti to, odlučno će ona. Pa ne znam cijelo vrijeme me izbjegavaš, nemaš vremena, a spominješ bolnicu. Što bih drugo pomislio. Ne mogu pomisliti na to da ću te izgubiti, ne želim na to uopće pomisliti, rekoh joj, ljutito je gledajući. Ne umirem, ona će mirno. Zašto ideš onda gore stalno, upitno je pogledah. Idem svaki dan u posjet jednom bolesniku koji mi je drag, kojega obilazim i do kojega mi je stalo, reče ona i duboko uzdahnu. Želim da ozdravi, ali teško, jako teško ide, reče ona tužno. Pa što mi nisi rekla, rekoh skrušeno. Mislio sam da si bolesna, da nešto nije u redu s tobom. Sve je u redu sa mnom, reče ona. Ne brini. Aha, rekoh s velikim olakšanjem. A čemu sve ovo, rekoh i pokazah oko sebe. Mrak, polutama, ne odzivaš se. A to!, reče ona s neobičnim tonom u glasu, kao da se za nešto priprema. To je uvod, reče ona i priđe bliže. Uvod u što?, rekoh ne uzmičući. U buđenje, reče ona glasno.

Došla je na samo par koraka od mene. Počeo sam osjećati toplinu. Nakašljah se. Je li ti vruće?, reče ona tiho ispod glasa i priđe mi. Pa, počeh ja nesigurno, nije baš da mi je hladno, rekoh. Možda trebaš skinuti nešto sa sebe. Brzo i nespretno skinem jaknu. Ona se nasmiješi. Zagrli me rukama oko vrata. Probudi se, reče ona. Probudi se. Probudi se, molim te, reče ona tiho. A onda me je proparao strahovit i neopisiv bol.

Sve me je boljelo, nisam se mogao pomjeriti vikao sam od bolova. Volim te, probudi se, čuo sam poznati glas u daljini. Netko me je držao za ruku. Probudi se, netko je šaputao. Otvorio sam oči. Svjetlo me je boljelo, pa opet zažmirim. Probudio se, čuo sam opet poznati glas. Probudio se, čuo sam nekoga kako govori. Teškim naporom i mukom otvorio sam oči. Svjetlo dana dopiralo je kroz prozor. Nastojao sam se okrenuti, ali nisam mogao. Boljelo me cijelo tijelo. Jauknuo sam od bolova. Netko me uhvati za ruku. Ne brini, bit će sve u redu. Ponovno otvorih oči. Bolnička soba bila je mala, ruke su mi bile nemoćno spuštene niz tijelo. Igle od infuzije su virile iz mojih ruku. Što je ovo?, počeo sam zbunjeno, što je ovo, gdje sam, što se dogodilo?, počeo sam panično vikati. Smiri se, sad je sve uredu, ponovno poznati glas. Osvrnem se na stranu. U sobi su stajale dvije žene. Tajanstvena je sjedila na stolici i gledala prema meni, M. me držala za ruku i milovala po licu. Šta je ovo?, promrmljah. Obje su bile isto obučene, ljubičasta kapa i šal, bile su identične.

Što je ovo?, mrmljao sam. Ništa!, reče M. Bio si u komi nekoliko mjeseci. Mislila sam da se nikada nećeš probuditi. Svaki sam dan dolazila u bolnicu i pričala s tobom. Doktori su rekli da nema nade, da se nikada nećeš probuditi, ali sam vjerovala da hoćeš. A tko je ona druga žena što sjedi?, rekoh gledajući u Tajanstvenu.

M. se osvrne, nema nikoga osim mene u sobi. Tajanstvena ustane, priđe krevetu i nagne se prema meni. Opet me je prožeo onaj čudan osjećaj. To sam samo ja, reče ona. Sagne se i poljubi me u čelo, nasmiješi se i pogleda me svojim sjajnim očima. To sam samo ja, M.,reče, skidajući ljubičastu kapu i šal.

 

U Sarajevu, 14. 11. 2017.

O. J.

SUSRET

Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.

Na trenutak sam zapazila odsjaj svoga lica u fotografiji mojih roditelja na stolu. Moje lice, je li to moje lice? Moje lice je bilo mlado, privlačno, odsijevalo je moju nutrinu, moju ženstvenost, moju unutarnju sreću. A tek moja kosa, Bože moj a tek moja kosa! Nekada tako životna, boje zrelog kestena, spuštala se u bijelim pramenovima niz moje lice i moja ramena.

Moj nos, moje oči, moje usne … sve se promijenilo, na jedan trenutak sam se upitala jesam li to još uvijek ja, čija je to ruka na stolu, čije je to lice, ta kosa … čije su te velike crne oči koje me sada promatraju ljubopitljivo – povremeno pokazujući znakove sjaja kojega su nekad bile pune.

Osvrnula sam se po sobi. Bila je to velika prostrana soba, obložena tankim slojem drveta, s velikim redovima polica punih knjiga, a u sredini tik do prozora sjedila sam za velikim hrastovim stolom okružena hrpom knjiga, papira, poruka, olovki, fotografija…

U jednom trenutku sam spazila da mi je na stolu velika, neotvorena žuta koverta. Bila je već prašnjava i stajala je sigurno dugo a da ja nisam primijetila. Zakašljala sam se otresajući prašinu s nje, potegla sam ljepljivu traku kojom je bila zatvorena na vrhu i po stolu se prosu nekoliko papira i jedna fotografija. Pogledala sam papire, bili su službeni papiri, nekakvi pozivi da dođem jer sam pozvana na nekakvu promociju ili tako nešto. Uzela sam fotografiju u ruku i podigla je bliže lampi. Ugledala sam poznato lice, sada već lice starca ali poznato lice, lice sa velikim nosom… mislila sam dok sam ga gledala, sijedom bradom, tankim prozirnim naočalama, iza kojih su me gledale poznate oči.

Pogledala sam ponovo papir i shvatila da je riječ o pozivu na promociju neke njegove knjige. Nisam ni znala da piše, dugo ga nisam vidjela, ništa čula o njemu, i pitala sam se kako me je nakon svih ovih godina pronašao, kako me je uspio naći.

Zapravo, bilo mi je drago što me je pronašao, ne zbog ženskog ponosa i sujete, što i nakon tolikih godina misli na mene, nego zbog prijateljstva koje nas je gradilo, izgrađivalo i pretvorilo u nerazdvojne prijatelje.

Sa zluradim smiješkom jednom sam primijetila dok smo nešto razgovarali da ćemo kad ostarimo ja i on biti kao dvije sestre, na što mi je uzvratio smijući se da to nije ništa novo, svi muževi i žene su prvo muž i žena, pa prijatelji, pa brat i sestra i na kraju dvije sestre, s tim da muž postane mlađa sestra. Dok sam tako razmišljala, sjetila sam se jednog davnog gotovo zaboravljenog događaja iz mladosti koji nas je sad vjerujem Providnošću spojio i povezao, kojega sam skoro i zaboravila.

Kakva sam bila kao mlada, ne želim početi s glupavom tvrdnjom kako sam bila mlada, atraktivna i privlačna; sve mlade žene su takve, nego sa osjećajem i mišlju prema ljubavi koju sam primila od svoga djetinjstva i koja je postala i ostala temelj sve moje mladenačke ljepote i žara.

Sigurno da sam i kao žena bila privlačna i to sam znala: vitki stas, velike tamne oči i kosa, te moja zaigranost i lepršavost sigurno su ostavljale jak dojam. Međutim, ono što me izdvajalo od ostalih žena bio je taj jaki osjećaj ljubavi koji sam željela podijeliti i dati svima onima koje sam susretala i koji su bili bliski meni. Osjećala sam se kao veliko dijete u svijetu namrgođenih i tužnih lica što je kod mene izazivalo osjećaj tuge, i željela sam usrećiti sve kada vide moje velike oči i moj osmijeh. Mislim da je u tome bila i moja privlačnost prije svega. Zvanje koje sam odabrala bio je zaista neobičan i šokantan izbor, čak i za moje najbliže.

Odreći se svega radi nečega što ne vidiš, što ne možeš dodirnuti, što ne možeš zagrliti ili upotrijebiti, ili prodati, ili kupiti njima je bilo potpuno nepoznato. Naravno, i sada nakon tolikih godina teško mogu izreći riječima onu Ljubav zbog koje sam sve ostavila, i svega se odrekla, ali čak i sada kao starica tu Ljubav u sebi osjećam i znam da moj izbor nije bio pogreška. Zato pišem poeziju, pjesme, pokušavam reći, opisati ono što osjećam gledajući svijet oko sebe, svoju nutrinu…

Već dugo, dugo godina poezija, knjiga moj je svijet, naravno su tu uvijek još neki dragi prijatelji, ali kako to biva, sve ih je manje. Nekih više nema, čekaju u vječnosti da se susretnemo, neki su otišli i nikada se više nismo čuli, za neke ne znam ni gdje su niti oni znaju za mene. Mislim da to tako ide u životu, da samo vječna Ljubav može na kraju okupiti sve prijatelje i ljude koje sam voljela na jednom mjestu, kada izađemo iz ovog svijeta samoće u taj vječni svijet Ljubavi gdje smo ponovo svi zajedno okupljeni pitajući jedni druge gdje si ti bio ili bila, što si radio dole dok si živio, kakav ti je bio život, mislim da je Vječnost jedan neprekinuti razgovor Ljubavi prijatelja koji se vole i koji si nedostaju, i koji se konačno susreću. Zabavljena tim mislima ustala sam od stola i prišla telefonu koji je stajao pored prozora i okrenula broj koji je stajao na pozivnici da potvrdim da ću doći.

O događaju koji nas je spojio teško je govoriti prisjećajući se svega, puno detalja pamćenje više ne čuva i oni su nestali negdje duboko u kutku moga bića. Neke od njih voljela bih iskopati, ali ne znam kako. Osjećam da su tu, ali ih ne mogu pronaći. Moje pamćenje postalo je labirint u kojem se često ni sama ne snalazim, ali ima to i svoju dobru stranu jer se ponekad ugodno iznenadim kad u njemu nešto novo otkrijem. Događaj o kojem je riječ ima svoju povijest, ta povijest spojila je mene i drugoga, ali moj prijatelj nije dio te priče, on je ušao u nju kasnije pred sam njezin kraj. Je li on tu priču sam znao ne znam, ali je u nju ušao kad sam ja kao jedan od pisaca te priče pisala posljednju rečenicu.

Ne želim se prisjećati svih detalja, to je i sada nemoguće, ali bit je uvijek ostala tu, ako ne u pamćenju onda u mom osjećaju. Svatko je od nas u tom trenutku išao svojim osobnim putem i tražio odgovore na vlastita pitanja. Negdje na tom putu traženja smo se susreli, je li tako Providnost htjela ne znam, ali od toga susreta ispočetka nisam očekivala puno. Zapravo nisam to ni planirala. Imala sam svojih kriza, pitanja … pogađala me nepravda, sujeta, ogovaranja i tražila sam izlaz. Nekakav mali izlaz, malo svijetla u tom tunelu tame u kojem sam se našla često ne vlastitom krivnjom. On se zaista pokazao kao to svijetlo; naravno da sam uživala ispočetka u tome, u blizini. S vremenom sam počela osjećati nedostatak sigurnosti i zaštite.

Meni nije trebala površna ljubav, brzinsko zaljubljivanje iako sam i tu često ne svojom krivnjom znala nastradati i ostati ranjena. Zapravo nisam bila sigurna je li mi što trebalo osim osjećaja razumijevanja, zaštite i sigurnosti. Nije mi smetalo ponekad biti nevoljena, biti odbačena iako je to u meni ostavljalo duboke rane koje sam vješto prikrivala, ali te rane nisu tako jako boljele jer sam odrasla s puno ljubavi i uvijek sam ih znala liječiti tom sačuvanom i skrivenom ljubavlju koja je bila moj tajni lijek, magični napitak koji je ostao skriven u meni.

Kako je ta priča išla dalje, bivala sam sve nesretnija, nezadovoljnija, iako nisam mislila ili osjećala da bi moglo tako biti. Zapravo, u jednom trenutku priča je postala nerazumljiva za čitati, jer je svaki pisac pisao svoje retke, stavljao svoje točke, upitnike i uskličnike ne osluškujući ima li nešto što bi drugi pisac htio reći, dodati, dopisati… Ljepota priče nije samo u stilu, izrazu, sposobnosti da ju se izrekne. Priča ima svoju ljepotu i kada se njezin stil, izraz i izričaj poklapaju u jednoj harmoniji, a ova priča koju sam pisala imala je i stil, i izraz i mogla se izreći, ali je njezina harmonija nestala i u jednom trenutku sam prvo shvatila da ja više ne znam što pišem i koju priču pišem i za koga. Za sebe, za nekoga, a meni je uvijek bilo važno osjećati harmoniju između stila, izričaja i onoga kome pišem, a ovdje je to polako bljedilo… i priču je trebalo završiti i vratiti se onoj koju sam već dugo, dugo pisala i koja je imala harmoniju…

U gradu je bila gužva, pa sam pošla na stanicu da uhvatim bus. Nije više bilo tako lako ni hodati, ni kretati se, pa sam pošla putem birajući najbližu stanicu odakle ću moći stići. Dok sam hodala, nisam osjećala uzbuđenje što ću ga vidjeti; nisam se osjećala kao mladi i neukroćeni curetak koji ide ponovno sresti svoju ljubav koju dugo nije vidjela, ne. Mi nikada to nismo ni bili. Mješavina osjećaja u meni bila je prožeta nekakvim osjećajem ozbiljnosti, zrelosti i povjerenja koji sam davno još kao mlada imala prema njemu ali i on prema meni. Osjećala sam da idem u susret starom prijatelju.

Ušla sam u prvi slobodni bus. Proljeće je polako pristizalo nakon zaista duge i odvratne zime; konačno se vidjelo sunce i grad je oživio. Ulice su bile pune, ljudi su bili glasniji, lica ljudi u busu su bar izgledala sretnije; nije bez razloga reći kako se život zaista budi u proljeće. Izišla sam na adresi naznačenoj na pozivnici pred malom ali lijepom zgradom stare gradnje. Pred zgradom je stajalo nekoliko ljudi, neki su ulazili. Ušla sam unutra. U dvorani je bilo pedesetak ljudi koji su došli. Pomislila sam tužno, šteta što ljudi danas sve manje čitaju. Tek nas nekoliko starih došli smo slušati jednog starog. Zamolili su nas da sjednemo jer će uskoro početi predstavljanje knjige.

Nisam bila sigurna o čemu je knjiga. Bio je to neki roman – kako je pisalo u pozivnici – o smislu i svrsi … čak mu je i naslov bio dosadan i bezvezan: „O čovjeku koji je pronašao smisao i svrhu svoga poslanja“. Svijetla u dvorani malo su se zamračila. Predstavljač je najavio njegovo ime. Nakon nekoliko trenutaka na pozornicu je izašao stariji, krupniji čovjek. Kretao se teško, malo pogrbljen i sjeo je za stol. Podigao je pogled i ugledala sam meni poznato lice, lice prošarano borama. U jednom trenutku je progovorio, predstavio se i zahvalio publici na dolasku i počeo govoriti o knjizi. Nije govorio dugo, bio je zanimljiv, ubacivao je humor, pa ozbiljne stvari. Ljudi su se smijali i odobravali mu.

Pred kraj promocije mogla su se postavljati pitanja. Ljudi su tu i tamo nešto pitali. Onda je jedan čovjek upitao kako je došao na ideju za knjigu? On se malo nakašljao i zatim rekao: „Jedna moja prijateljica koja živi u vašem gradu, nadao sam se da će doći na promociju jer bih je želio vidjeti. Poslao sam joj pozivnicu, ali možda više i nije među živima… Jednom mi je rekla: ‘Ispunjena sam ljubavlju koju sam primila i tu ljubav želim dati i darovati, i tu ljubav želim primati. Mislim da je to sav i potpun smisao života’ i da, to je bila ideja za moju knjigu, rekao je kratko i ušutio.“

Ljudi su počeli polako napuštati dvoranu, pomalo su sumnjičavo gledali u jednu staricu, koja je sjedila zamišljeno u sredini dok su izlazili. Pisac se polako spremao ići. U jednom trenutku je spazio osobu koja je ostala sama u dvorani. Starica je ustala, krenula prema njemu i onda zastala. Gledali su jedno u drugo, nakon toliko godina, dvoje staraca bez puno prijatelja … gledali su netremice i zurili jedno u drugo.

Skinuo je naočale i spustio se prema njoj. U njegovim očima su bile suze, a na njezinom licu osmijeh – smiješak. Prišli su jedno drugom i zagrlili se. „Prijatelju moj“ – promrmljao je, „veliko dijete moje“!!! „Da, tvoje veliko dijete, tvoja velika beba kako si mi nekad znao reći“ – reče ona dok se smijala gledajući u njega … i dok se Vječnost radovala znajući da će oboje uskoro poći Vječnoj Ljubavi i nastaviti svoj davno prekinuti razgovor i prijateljstvo.

 

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

O. J.

SVE NAŠE ISTINE: DIJALEKTIKA, RAZUMIJEVANJE I PRIHVAĆANJE…

Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga joj se čovjek kad-tad mora vratiti, ali na način koji će biti ljudskiji i manje bolan…

Započinjemo ovdje s jednim pitanjem: Je li istina nešto što se spoznaje ili nešto što se prihvaća? Odnosno, usvaja li čovjek istinu u životu prvenstveno razumom ili srcem, tj. osjećanjima? Izgledno je da ima i jednog i drugog … Tako, neke istine u životu dominantno zahtijevaju razumski pristup, i tu se obično radi o onim prirodnim stvarima i pojavama; reklo bi se – o znanstvenim istinama. Za dosezanje ovakvih istina treba veoma puno rada, ali i intuicije. Kažu da je Thomas Edison u svojem laboratoriju držao nekakvu fotelju, te kad i nakon mnogo razmišljanja ne bi uspijevao riješiti određeni problem, sjeo bi u fotelju i namjestio bi se u polu-ležeći položaj. Cilj mu je bio malo „potonuti“, ali ne i skroz zaspati, jer upravo su mu u stanju polu sna najčešće dolazile ključne ideje i rješenja. O sličnim iskustvima su svjedočili i neki drugi veliki znanstvenici, poput Tesle i Pascala – za primjer… Čini se da za ovakve intuitivne manifestacije danas postoji i sasvim jednostavno, razumsko objašnjenje. Tako, neki pokušavaju dokazati da u stanju polu-sna obje moždane polutke počinju raditi sinkronizirano, a to je valjda onda i uvjet neke naprednije intuitivne aktivnosti…

Kako god, do nekih istina se mora puno kopati. Kako ono reče Goethe: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Upravo tako nekako, većina ljudi se u životu zadovoljava razotkrivanjem zabluda; važnije im je znati kako nešto ne treba činiti, govoriti ili misliti, nego kako treba…

Istina i područje afekata

Nepisana pravila službe nalažu da liječnik nikad ne bi trebao liječiti svoju rodbinu i prijatelje, te da slično tome, sudac uopće ne bi smio suditi svojim bližnjima kao ni onima koji su mu bližnje eventualno nečim oštetili ili povrijedili. Jednostavno, gdje god postoji nekakav emotivni kontekst veze i odnosa, čovjeku više neće biti lako da ponovno bude racionalan i objektivan. Tu spada sve ono što se čovjeka dotiče osobno i subjektivno. Nisu tu samo u pitanju ljubav i prijateljstvo prema ljudima, nego i sve ono što se tiče čovjekovog osobnog određenja; njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; njegove vjere i nacije, kao i njegovog općenitog svjetonazora. Uglavnom, gdje su emocije uključene, tu se kao veći izazov pokazuje ono „prihvatiti istinu“ nego spoznati istu.

Dijalektika – istina kao afirmacija, ali i istina kao negacija

Nietzsche je rekao da ljudi ponekad jednostavno ne žele prihvatiti istinu, jer ne mogu dopustiti da se rasprše njihove iluzije. Međutim, o kakvim je ovdje iluzijama riječ i je li to uopće onda iluzija ukoliko je ista jača od realnosti … ili zar smo u konačnici svi manje-više ludi?

Hegel je ovdje zasigurno bio mudriji i dalekosežniji identificirajući dijalektiku kao srž svih prirodnih procesa. Ona je puno više od metode; ona je „duša i pojam sadržaja“ – sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. Dakle, tu postoji teza kao jednostavna i spontana postavljenost; zatim nastupa antiteza kao negacija, razlikovanje i suprotstavljenost; da bi na kraju nastupila sinteza kao „negacija negacije“, odnosno kao stupanj afirmacije, gdje se teza i antiteza istovremeno potvrđuju, ali i dokidaju u smislu jednog novog i višeg jedinstva.

Shematski prikaz Hegelove dialektike – Izvor (foto): rooshv.com

Može zvučat komplicirano, ali u suštini je vrlo jednostavno … primjer: Muž kaže ženi: „Izašao bi večeras sa svojim muškim društvom“ (teza). Žena, već ljutito, uzvraća: „Ne’š ti nikud“ (antiteza)! E sad, razina sukoba je otvorena, i to može potrajati; također i eskalirati. Na kraju bi trebali doći do neke afirmirajuće i umirujuće sinteze. Npr.: „Mogli bismo onda skupa vani“ ili „mogli bismo pozvati prijatelje kod nas“… Naravno, sinteza predstavlja umijeće i neki parovi nikad ne dođu do ovoga, tj. na kraju shvate da im je pametnije, ali i zdravije da se raziđu…

Zadržat ćemo se još malo na samom antitetičkom zapletu u naznačenom primjeru. Rekli smo već ranije da je teza po sebi uvijek jednostavna postavljenost. „Naš“ fiktivni muškarac je svojoj životnoj suputnici priopćio jednu najnormalniju potrebu da se ponekad „solo“ druži sa svojim muškim društvom (i to stvarno može biti po sebi sasvim bezazleno druženje). Odakle onda njoj da je to nešto sasvim neprihvatljivo i čak, kako je moguće da je zbog toga trenutačno postala povrijeđena!? Muškarci pokatkad olako kažu da su žene lude, ali ako jesu, zašto su onda ovi pametnjakovići uopće s njima? Bilo bi paušalno reći samo zbog seksa, jer do toga se može doći i bez braka, pa čak i bez veze… Dakle, ovdje se ipak radi o nekoj dubokoj prirodnoj upućenosti jednih na druge, ali kako rekosmo i o jednoj međusobnoj prirodnoj sklonosti polemici i komplikacijama.

Pitanje bi se moglo postaviti i drugačijim redom: Ako ona očekuje da joj muž stalno sjedi kod kuće, zašto se onda nije udala za nekog takvog pitomog tipa kojeg izlasci i ne zanimaju previše? Odgovor bi bio – barem prema Hegelu – da ovdje i nema određenog odgovora osim onoga da je dijalektika u prirodi stvari. Teze su tu da se već zaniječu nekom antitezom, da bi se zatim u konačnici stiglo do nekog višeg i novog smisla i jedinstva. Na kraju krajeva, a u svezi našeg primjera, ne žale li se često također i one žene kojima su muževi uvijek kući…?

Primjera je puno; recimo jedan iz domene etnonacionalizma: „Ovo je naša zemlja“ … „Ne, to nije vaša zemlja“ – i najozbiljnije misle da nije… Ili iz profesionalnog područja: „Dobro sam ovo obavio“ … „Ma šta si dobro obavio!?“.

Dijalektika se u konačnici ne tiče samo međuljudskih relacija, nego i onih imanentnih – unutar samih nas: Npr., netko je bio fino poslušno dijete, dobro učio, pa u pubertetu „poludio“, postao nogometni huligan ili death-metalac, pa se na kraju ipak nekako pribrao i postao normalan, samostalan i odgovoran čovjek. Djetetova duboka egzistencijalna navezanost za roditelje po sebi se može razbiti samo nekim negacijskim dijalektičkim obratom, što se upravo događa u adolescenciji. Ako sve prođe kako treba, s nastupom neke zrelije dobi dijete (sada već čovjek) bi trebalo pronaći jednu zdravu sintezu u kontekstu svojih odnosa s roditeljima. Ono, treba ih i dalje voljeti i poštovati, no čovjek sada mora krenuti svojim putem, osamostaliti se, živjeti svoj život itd.

Slična je i dinamika vjerskoga života. Obraćenje k Bogu je nešto kao antiteza onom posve svjetovnom životu. No, svi znamo kako takvi nerijetko znaju i pretjerivati u svojim zahtjevima i vidicima. To je u suštini normalno, jer oni još uvijek nisu na kraju svoga razvojnog puta, tek trebaju pronaći onu zdravu sintezu u svojem duhovnom životu – inače izvrsno opisano u Hesseovom „Sidarthi“.

Danas se kaže da su dijalektički procesi odgovorni i za najelementarnije životne procese. Već smo ranije pisali o tematici „morfogeneze“ i samoorganizacije života te o njihovoj pripadajućoj tendenciji kako su npr. nekoć bivši konkurenti (npr. jednostanična bića) s vremenom postajali prvo partneri, da bi se zatim ujedinjavali u sasvim novi, viši i kompleksniji oblik života…

Negacija dijalektike – ili trostruka negacija…

Dijalektički zapleti nas uvijek nemalo odmiču od onoga što realno jest prema onom što bi realno moglo biti. Ovdje zato i nije toliko riječ o spoznavanju istine, nego o izboru i prihvaćanju iste. One su već tu … ne skrivaju se pred nama … štoviše, moglo bi se reći da ovdje nismo mi ti koji tražimo istinu, nego je ona ta koja traži nas; zato je na nama samo da proberemo i izgovorimo svoje sudbonosno „Da“.

Dijalektičkom udesu se nije lako othrvati. Dijalektika na svojoj strani ima snagu i neodoljivost strasti. S većom negacijom obično u paketu dolazi i veća strast. No, zato je ujedno – barem na duže staze – dijalektika i vrlo zamorna za čovjeka.

Tako se obično jednog dana stigne i do one buntovničke negacije cjelokupne dijalektike života. Zamor od svega, prijezir prema svemu: „Ostavite me svi na miru“! Ovo je obično i točka najdublje životne krize koju uopće možemo doživjeti. Zašto? Pa ovdje se čovjek nalazi na samom rubu depresije; postaje anksiozan, uznemiren i paranoičan. Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga je i ovdje negacija – premda nužna – ipak samo prolazna faza, a odgovor je u novoj sintezi: Dijalektika mora i dalje biti i opstajati, ali moramo biti i mi. Sinteza je moguće u našoj većoj kontroli i razumnijem pristupu. Sinteza je također i u obziru na naša prethodna loša iskustva. Kako smo ono i nedavno pisali: Treba slijediti svoje srce, ali ne zaboraviti pri tome ponijeti i pamet…

 

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ISTRAŽIVANJA KOJA ZBUNJUJU

Mediji nas svakodnevno zapljuskuju rezultatima nekakvih najnovijih istraživanja koja nas sve zajedno pozivaju na usvajanje opet nekakvih najnovijih prehrambenih i zdravstvenih navika…

Na tu informaciju obično naletite u formi rečenice koja počinje „ako ste dosad“, pa onda znanje pa onda zaključak i savjet „sigurno ćete“… Ako ste recimo dosad znali pojesti jabuku prije spavanja, sad ćete sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da jabuka prije spavanja uzrokuje bolest jednog dijela noktiju na nožnim prstima. Ako ste dosad znali za ručak pojesti malo teletine, sigurno ćete sada prestati jer je istraživanje pokazalo da konzumiranje teletine u malim količinama jednom mjesečno uzrokuje oboljenje vlasišta kose na području potiljka. Ako ste dosad recimo redovito zimi koristili pidžamu od pamuka, sad će te sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da ljudi koji koriste pamučne pidžame u starosti obolijevaju od demencije, za razliku od ljudi koji – recimo – spavaju goli. Ako ste dosad recimo trčali pet kilometara svako jutro od šest do sedam, sigurno ćete promijeniti dužinu rute ili barem vrijeme u koje trčite jer je istraživanje pokazalo da ljudi koji svaki dan trče pet kilometara od šest do sedam sati ujutro u starosti obolijevaju od artritisa. Ako ste dosad – recimo – redovito koristili smartphone isključivo u desnoj ruci, sigurno će te to sada promijeniti jer je istraživanje pokazalo da su ljudi koji drže smartphone u desnoj ruci skloni debljanju, depresiji i nezadovoljstvu…

“Ludi znanstvenik” … Izvor (foto): https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/73/Mad_scientist_artlibre_jn.png

Postalo je nemoguće imati bilo kakve navike, čak i one navike koje su zdrave za život. Iako se čovjek osjeća zdravo i zadovoljno čuvajući i razvijajući takve navike, odjednom se ispostavi da su sve te navike prema „najnovijem istraživanju“ pogrešne, loše i opasne po zdravlje. Takav pristup zbunjuje prosječnog čovjeka i dovodi ga u situaciju posvemašnje konfuzije oko toga što i kako sada živjeti i koje navike usvojiti. Odustati od već uhodanih navika ili poslušati do u detalje sugestije „istraživanja i istraživača“ pa umjesto jabuke navečer pojesti platu miješanog mesa za dvoje, umjesto pamučne pidžame spavati u kućnom ogrtaču, umjesto teletine jesti samo svježu salatu, umjesto trčanja pet kilometara hodati petsto metara i umjesto držanja smartphonea u desnoj ruci držati ga s obje ruke ili samo u lijevoj ruci.

Fascinira povremeno lakoća kojom pojedini ljudi (ne svi!!!) uvažavaju takva istraživanja u obliku reklamnih savjeta i prodaje specifičnih proizvoda koje se odnose na čovjekovo zdravlje, zanemarujući pri tom vlastito pozitivno iskustvo s navikama koje su već razvili i koje godinama prakticiraju, a koje i po njihovom osobnom iskustvu i po određenim pravilima zdravog razuma njihovom zdravlju koriste, a ne štete. Česta promjena zdravih navika uslijed raznoraznih „istraživanja“ koje od čovjeka zahtijevaju da barem jedno dnevno, ako ne i češće, dovede u sumnju svoje uhodane navike više stvara problema zdravlju nego što ih rješava. Ako čovjek već ima razvijene dobre navike za koje zna i osjeća da su njegovom zdravlju korisne, takva „istraživanja“ treba zanemariti ili u najmanju ruku ne shvaćati ozbiljno, jer ako njegovom zdravlju koristi jabuka prije spavanja, pamučna pidžama, jutarnje trčanje od nekoliko kilometara, zašto bi trebao eksperimentirati sa svojim zdravljem i sa svojim navikama? Takva „istraživanja“ uzimaju za svoju metodu da što šteti jednom čovjeku šteti svima i što koristi jednom čovjeku koristi svima kao da „istražuju“ univerzalnog čovjeka, zanemarujući činjenicu da nema univerzalnog čovjeka sa univerzalno dobrim ili lošim navikama, nego je svaki čovjek za sebe razvio i prakticira svoje osobne navike koje su zdravlju korisne i te navike se često i ne mogu uklopiti u „univerzalni istraživački program“ kojega svi trebaju slijediti i prakticirati, a koji se često reklamira kao „eliksir mladosti“.

Dokaz tome su ljudi koji unatoč ne samo dobrim genima, nego i svojim zdravim navikama koje su u suprotnosti s „najnovijim istraživanjima“ dožive solidnu starost jer su jeli jabuku prije spavanja, spavali u pamučnoj pidžami, držali telefon u desnoj ruci, konzumirali meso i povremeno trčali svako jutro točno pet kilometara i to točno od šest do sedam sati ujutro ili su radili potpuno obrnuto, a opet doživjeli duboku starost.

 

U Sarajevu, 8. 11. 2017.

O. J.

ČEMU NAS POUČAVA ČEŽNJA?

Čovjeku je obično sasvim jasno što želi, ali tek će morati doći do odgovora zašto baš to želi…

Kaže se ono da bi svi dječaci voljeli postati piloti. Moglo bi se reći da se radi o vrlo dobroj želji i ambiciji, jer ako želiš biti pilot, neće biti dovoljno samo da budeš hrabar i zeru lud. Ima tu još puno toga… Treba marljivo učiti i raditi na sebi, i to u jednom vrlo opsežnom spektru, jer pilot mora biti potpuno zdrav, i fizički i psihički; pilot također mora biti odgovoran, ali i uredan, kulturan i lijepo odgojen… Svakako ne dolikuje da za upravljač nekog Airbusa od 200 milijuna dolara sjeda neka neotesana i neočešana spodoba.

Kažu da bi sve djevojčice htjele biti princeze. Reklo bi se jako dobra želja i ambicija, ali opet samo u slučaju ako se shvati u svojoj punoj širini. Od plemkinje se očekuje da bude – kako sama riječ kaže  –  plemenita, a to je puno više od one haljine svilene i zlaćane krune. Plemenitost znači poštenje, dobrotu, mudrost, otmjenost, staloženost, osjećaj za ugrožene i potrebite, i još svašta nešto pozitivnog i dobrog…

Vidimo, priroda nas u startu naoružava dobrim ambicijama kako bi rasli i razvijali se u kompletne i pozitivne ljude. Zato treba slijediti svoje srce, ali ono – kako kažu, bilo bi dobro pri tome sa sobom ponijeti i pamet.

Elf i zlatna riba (bajka). Izvor (foto): 123rf.com

„Posuđene“ želje

Kako čovjek raste i postaje zreliji polako se oslobađa tih arhetipskih čežnji. Sada sve postaje konkretnije i bliže, pa tako i naše puste želje. Puno toga što želimo, želimo samo zato što to žele i drugi. Za takve želje se lako ispostavlja da zapravo ni nisu bile naše. Npr., želiš novi, skuplji pametni telefon, i kad ga kupiš moglo bi se reći da si dan-dva stvarno sretan. Međutim, već idući tjedan, sasvim ti je normalno što ga imaš, a za mjesec-dva, već ćeš se zagledati u neki drugi… E tako ide sa svim našim željama koje u stvari i nisu naše. Zanimljivo, one se ne tiču samo stvari materijalnog reda. To npr. može biti i neka posebna škola/fakultet ili čak neka osoba. Ljudi ulete i vrlo brzo primijete: „Al’ se uvalih!“ Jednostavno, to nikad nisi ni želio … samo si se zaletio za nečijom tuđom željom.

Iz ovoga slijedi jedan sasvim jednostavan i jasan zaključak: naše istinske želje proizlaze iz samih nas, te stoga i imaju neko esencijalno značenje za naš život i sreću. Takve nas želje ne prolaze lako, kao ni sreća i zadovoljstvo kad ih konačno ostvarimo.

Opsesija

Međutim, postoji i onaj nezgodan scenarij kad nekog ili nešto uporno pa čak i opsesivno želimo, a taj netko ili nešto iz godine u godinu NIŠTA, bez vidljivih znakova promjene stava ili mišljenja prema nama. Neuroznanstvenici bi za ovakve situacije jednostavno primijetili da naš mozak nije savršen te da ponekad jednostavno okrutno pogriješi prema samima nama. Međutim, možda ipak zgodnije rješenje dolazi iz područja psihologije. Psihologija za ovakve situacije zna reći da se ovdje i ne radi o smislenoj čežnji za cijelom osobom, nego prije o nepotpuno artikuliranoj čežnji za nekom njezinom osobinom. U ovakvim situacijama čovjek bi se trebao doslovno pitati što ima ta osoba, a da mi sami nemamo? Ovdje se često radi o vlastitom nedostatku neke egzistencijalne osobine bez koje dugoročno biva ugroženo sve ono što imamo i što jesmo. Stoga nas i praiskonski snažna čežnja upućuje prema toj osobi kao prema svjetioniku, ali to na koncu – kako rekosmo – i ne mora biti čežnja prema posjedovanju, nego nesvjesna čežnja prema orijentiru i uzoru…

Vidimo, ne postoji greška, nego nešto kao greška: našem mozgu nije lako prevesti sve nesvjesne sadržaje koji naviru iz dubine. Ipak, istinska i duboka čežnja nikad ne laže. Ona nas uvijek upućuje prema onome što nam je stvarno i egzistencijalno potrebno, ali na koji će nam način to točno trebati i zbog čega … e o tome će trebati razmisliti, ali još bolje – s drugima iskreno o tome razgovarati. Jer već je Jung ustvrdio da se nesvjesni sadržaji ljudske psihe isključivo mogu dijaloški protumačiti, a iskren i provjeren prijatelj za našu psihu dokazano ima podjednak učinak kao i neki vrstan terapeut.

 

U Sarajevu, 2. 11. 2017.

M. B.

Exit mobile version