Kad nas nečije riječi uspijevaju olako povrijediti, onda to obično znači da moguće i previše držimo do riječi te osobe, a ako već previše držimo do tuđih riječi, onda to može lako značiti da previše držimo i do svojih vlastitih.
Razmotrimo malo podrobnije ovu uvodnu tezu. Karakteristika manje-više svih apsolutističkih društava je da u njima uvijek postoji ovaj ili onaj oblik verbalnog delikta. Jednostavno, u njima se ne smije svašta pričati, pa makar se radilo i o bezazlenim političkim šalama. I kod nas se u bivšem sustavu zbog toga moglo nastradati, i to dobro, odnosno, na duže vrijeme. Osobno znam za slučaj kad je čovjek bio odležao pet godina robije zbog političkog vica, a da stvar bude apsurdnija, uopće ga on nije ispričao. Ispričao ga komšija, kasnije se doznalo – tajni doušnik UDBA-e; ovaj se jadnik nasmijao i komšija ga prijavio. Kao, otkud mu pravo da se smije … savjesno i samosvjesno komunističko biće bi se kao trebalo grstiti nad političkim vicevima, naravno, osim u slučaju ukoliko isti ne ismijavaju Zapad i njegove trule vrijednosti. Tad su itekako poželjni…
Dakle, vidimo, apsolutist uopće nije u stanju shvatiti politički vic kao vic. Za njega to, osim što nije smiješno, ujedno je veće od same riječi. On tu vidi realnu egzistencijalnu ugrozu za sebe, svoje istomišljenike, kao i cijeli sistem. Jednostavno, čini se da je apsolutist sklon apsolutizirati tuđe riječi, jer je prvenstveno sklon apsolutizirati svoje vlastite riječi i stavove. On sve zna, on ima rješenja … na drugima je da ga slijede i slušaju. Dakle, on i sistem su jedno te isto, a ako se netko usudi da misli i priča drugačije, to onda samo znači da je tada cijeli sistem u opasnosti.
Naravno, onkraj svake politike, mi ovdje želimo razmišljati o naznačenom problemu u jednom životnom svakodnevnom kontekstu. Ponavljamo, tko se da olako uvrijediti tuđim riječima, taj obično kroz život pretjerano drži i do svojih vlastitih riječi i stavova. François de La Rochefoucauld, francuski pisac iz 17. st. primijeti u ovom smislu: “Kad i sami ne bismo bili nimalo oholi, ne bismo se žalili na oholost drugih.” A drugi slavni Francuz – Louis Gabriel Bonald bi dodao da je povrijeđena oholost puno opasnija od ugroženog interesa.
„Iz Mire sto đavola vire“
Apsolutiziranje kako svojih, tako i tuđih riječi nije samo problem onih bučnih, ponosnih oholica i drznika. Ovo je u suštini čest nesvjesni problem i onih sasvim drugačijih ljudi: mirnih, diskretnih, prepristojnih, šutljivih… Ne usuđuju se uzvratiti drzniku ili taštom nametljivcu upravo jer previše drže do riječi, kako njegovih, tako i svojih vlastitih. U takvim konfliktnim situacijama oni ne mogu razlučiti da se tu radi samo o malo žučnijem razgovoru. Naprotiv, oni u ovakvim situacijama osjećaju strašnu nelagodu; moglo bi se skoro reći da se osjećaju kao na bojnom polju. Riječi su ovdje kao granate i meci. Boje se eskalacije; osjećaju kao da bi sve mogli izgubiti… Zato radije šute. Međutim, s tim stvar za njih nije gotova. Kasnije će to sve skupa u puno navrata prežvakavati u samima sebi. Ljutit će se, žalostiti, smišljati razne drčne scenarije, kao što bi sve rekli kad bi opet mogli i sl.
Izlaz iz naznačene situacije je zapravo vrlo jednostavan. Izgledno je da ne treba uvijek previše ozbiljno držati do tuđih riječi, ali ni do svojih vlastitih. Pod ovim ne mislimo na neku totalnu ignoranciju i relativizaciju, nego prvenstveno na pravu mjeru stvari. Gledano u negativnom kontekstu: riječi u većini slučajeva ne mogu toliko pokvariti stvar da se ista više ne bi mogla nekim drugim riječima popraviti. Ova situacija je vrlo usporediva sa situacijom početnika na kompjuteru: u početku slabo napreduje jer se strašno boji da će nešto pokvariti. Tek kad ga neki znalac uputi: „Slobodno čačkaj i istražuj, a ako što i zaglaviš samo ‘restartuj’“ – tek tada i počinje stvarni napredak. Jednostavno, bojiš se vlastitih poteza jer ih smatraš previše važnima i sudbonosnima. Ili, gledano u pozitivnom kontekstu: čovjek svojim riječima može ostaviti dobrog i velikog traga u povijesti, ali doduše s puno truda, rada i strpljenja. Neke stvari se jednostavno moraju puno puta ponoviti i samome sebi, i drugima. Riječi su puno prije kao kamenčići, a ne kao gromade. Nisu beznačajne, ali treba ih puno složiti da bi ostalo nešto vidljivo i opipljivo.
Komunikacijska hipersenzibilnost i nesnosno školstvo
Općenito se kaže da svaki profesor živi u uvjerenju da je njegov predmet najvažniji. S jedne strane, sasvim je dobro da profesor voli i cijeni područje znanja kojim se bavi, no s druge strane, on nikako ne bi trebao pomisliti da s njim i njegovim predmetom znanje počinje i završava, a upravo je to vrlo čest problem svakog obrazovnog sustava. Zašto su neki profesori toliko prezahtjevni? Zašto tjeraju učenike i studente do krajnjih granica? Pa upravo zato – kako rekosmo – što vjeruju da s njima i njihovim predmetom znanje počinje i svršava. Oni su stvarno uvjereni da će učenici puno propustiti ukoliko tu nešto propuste, te da će to za njih biti nenadoknadiv životni ili barem profesionalni gubitak. Ovakvo ponašanje obično rezultira time da učenici zamrze naznačeni predmet, te da se svečano zakunu samima sebi da u životu neće više nikad ni učiti ni raditi ono što ima bilo kakve veze s tim predmetom. Dakle, profesorovoj tezi o prevažnosti njegovog predmeta oni odgovaraju negacijskom antitezom o potpunoj beznačajnosti istoga. Nadvladavajuća sinteza bi išla srednjim putem: Važno je, ali ne i apsolutno važno! Odgovoran, trezven i zreo profesor je svjestan važnosti svoga predmeta, ali i toga da je isti samo mali dio cjelokupne formacije koju moraju proći njegovi studenti. Zato se takav i neće zavaravati nasrtljivim egomanijakalnim fantazijama, nego će nastojati iskoristiti ponuđenu priliku i ugraditi par važnih kamenčića u rastuću konstrukciju znanja svojih učenika.
Umjesto zaključka:
Ispravno vrednovanje snage i utjecaja riječi i govora je od izuzetne važnosti za formaciju ispravnih i učinkovitih komunikacijskih vještina i odnosa. Ove opet stoje u temeljima svih životnih i poslovnih relacija, ali i u temeljima čovjekovog psihološkog i duhovnog zdravlja. Današnja psihologija je dokučila kako u korijenima – danas – nekih vrlo proširenih poremećaja stoje upravo nedovoljno razvijene ili nepravilno formirane komunikacijske relacije i vještine. Ovo se odnosi i na granični poremećaj ličnosti, anksiozno-depresivni sindrom, kao i na još štošta. A veliki problemi na kraju često zahtijevaju od čovjeka neke sasvim jednostavne, ali uporne mjere. Sjetimo se stoga za sami kraj one Einsteinove premise: „Ako želite riješiti neki problem, morat će te prvo promijeniti način razmišljanja koji vas je i doveo do tog problema“. Razmišljajući uporno na isti način, uvijek ćemo se vraćati novim – starim problemima, bez obzira na to što ih se opetovano pokušavamo riješiti.
U Sarajevu, 15. 12. 2017.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com