„Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.“ Ovim riječima Klaudija je završila još jednu stranicu svog dnevnika. Piše ga od svoje petnaeste godine. Ima unutra svega pomalo. No, kad krene listati stranice unatrag, riječi koje pročita, emocije koje izviru iz njih, događaji koji su opisani čine joj se tako stranima. Kao da se radi o nekom potpunom strancu. Ponekad, nakon te spoznaje ga samo lagano zatvori. Mučno joj je čitati nešto tako nepoznato. Kao da ne želi tom strancu oduzimati privatnost otkrivajući pojedinosti iz njegova života. Ali, ponekad se upita zašto? Zašto joj se te ispisane stranice dnevnika čine nepoznatima? Tko ili što ju je otuđio od nje same? Od njene prošlosti koja je, ruku na srce, bila sve, samo ne dosadna i loša. Tko ili što ju je odvojio od njenih snova, želja, mašte, djetinje radosti i nadanja? Onda ponovo pregledava datume obilježene na vrhu stranica. Ponovo iščitava ispisane retke pokušavajući pronaći krivca za sve ono što joj se trenutno događalo, za sve one emocije koje su trenutno vladale njome. Pogled joj privuče rečenica ispisana crvenim slovima: „Za sve što ti se u životu događa, krivca nemoj tražiti okolo. Pravi krivac stanuje unutar tebe“.
– Zašto sam, pobogu, ovo napisala? Pa ne čini li se logičnim da nismo mi oni koji jedini imaju utjecaja na naš život, sudbinu i sve ono što nam se događa? Što je s drugima koji nas okružuju? Nisam ja birala ovaj život, ovu obitelj, ovu zemlju.
Nakon bujice tih misli koje su navirale u njenoj glavi sve jedna preko druge, shvati da se dogodilo nešto što joj je već dugo vremena izmicalo. Pa ona je napokon pročitane riječi doživjela kao svoje! Prisjetila se trenutka kad je to napisala. Još prije tri godine kad je njen život bio u njenim rukama. Kada se sve činilo tako jednostavnim, mogućim. Kada je sve imalo svoj smisao. Kada su slagalice života zauzimale svoje mjesto prema točno određenom redu. Tko ih je izmiješao, kada i zašto? Na ta pitanja nije imala odgovore. Dok se tako prepuštala strujanju vlastitih misli, njene oči su zapele za već pročitanu rečenicu: „Pravi krivac stanuje unutar tebe“. Ovoga puta te riječi odjeknuše ne samo u njenoj glavi, nego i u srcu, a odatle se poput svježe udahnutog zraka raspršiše po cijelom krvotoku dopirući tako do dubine njenog bića. Tada se niotkuda – barem joj je tako izgledalo – pojavi u isti mah čudna, ali i važna misao. Shvatila je da život nije samo ono što joj se događa. Život je daleko više ono kako se ti događaji doživljavaju. A tko će drugi biti odgovoran za te doživljaje nego ona sama. Sad joj se to učini kao neko novo otkriće.
– Pa to se isto događalo s ovim dnevnikom! To je razlog zašto se činio stranim. Ne, on je objektivno bio moj. Riječi koje se tu nalaze, život koji je na njegovim stranicama opisan je otpočetka bio moj. Ali ja ga nisam doživljavala svojim.
Nije mogla jasno razaznati i razlučiti emocije koje su je obuzimale, ali duboko u sebi znala je da je to početak nečeg novog. Možda ne novog života, ali barem novog pogleda na život. A to u konačnici i jest možda jedino što smo kadri promijeniti. Opet se vrati na zadnju stranicu. Ove nove spoznaje ne smiju pasti u zaborav. Jer, osim što su je sada duboko prodrmale, tko zna kad će to ponovo učiniti jednom kad zapadne u besmisao s kojim se do maloprije borila. Ili, bolje rečeno, pred kojim je bila pokleknula. Prije nego se upustila u ispisivanje novih stranica, svrati pogled na posljednju rečenicu. Pročita ju glasno:
Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.
Da, to je oduvijek bio njen jedini i najveći strah. A sad je konačno smogla snage da mu se suprotstavi. Štoviše, da ga pobijedi.
U Mostaru 14. 7. 2020.
K. L.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alta Oosthuizen