Blog – Stranica 15 – Poptheo Web Portal

O krhkosti

Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.

Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…

U Sarajevu 20. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

ZAGONETKA ZVANA ŽIVOT

Ništa u životu ne treba požurivati. Ni rođenje ni smrt. Sve dođe u svoje vrijeme. Onda kada je spremno. Jer što se dogodi s ptićem kada ga prerano izvadimo iz njegove ljuske? Teško da će preživjeti. Nije spremno. Ne tada. Još nije došao njegov trenutak. Priroda najbolje zna kad je vrijeme za izlazak iz ljuske, iz udobnosti i topline u ovaj često pohladan i neudoban svijet. Ali zašto smo onda tako često nestrpljivi? Zašto požurujemo sebe, druge, svoj život, razne događaje? Zar zaista mislimo da smo se spremni i pripremljeni rodili? Žalimo se kako je život kratak, a cijelo vrijeme trudimo se požuriti ga. Dok smo djeca, jedva čekao da odrastemo. Dok idemo u školu, jedva čekamo da iz nižih razreda prijeđemo u više pa onda da iz škole prijeđemo na fakultet. Dok smo u vezi, jedva čekamo kad ćemo ući u brak. Onda dođu djeca, pa jedva čekamo da odrastu i počnu skrbiti o sebi. Neprestano smo nestrpljivi, neprestano nešto iščekujemo. Tek kada zađemo u duboku starost, želimo se vratiti na početak. A zašto? Možda kako bismo opet požurivali život, ali ovoga puta u drugom smjeru. Da, teško je biti strpljiv i čekati da se dogodi ono što želimo. No vrlo lako se, a često tako i biva, događa ono što ne želimo. Bismo li požurivali da smo znali kako će se stvari odvijati? Sumnjam. Uvjereni smo u vlastite planove koje što prije treba realizirati i maštamo kako ćemo onda konačno uživati. No to se ne događa. Iskustvo nas tome pokušava poučiti. Pokušava, ali izgleda da su ti pokušaji uzaludni. Loši smo učenici. Svim silama se trudimo biti sprinteri, a život od nas traži da budemo maratonci. No mi nismo spremni za maratonske utrke. Nismo. Kako ćemo biti kad od malih nogu trčimo samo na kratke staze, želimo što prije doći do tog cilja. Tako smo naučili od starijih, a isto to prenosimo na mlađe. Možda je to sve zato što svatko od nas umišlja da je napredniji od drugih. Jer eto, meni ne treba toliko vremena kao drugima, ja to mogu brže. Umišljamo si da smo brži i od samog vremena, samog života.

Ali onda nas vrijeme i život pregaze. Ni ne primijetimo. Prijeđu preko nas kao preko suhog otpalog lišća. Uopće ih nije briga što nismo proživjeli život kako smo htjeli. Uopće ih nije briga što nismo spremni okončati neodživljeni život. Prema njihovom izračunu došao je kraj. Kraj jednog neodživljenog života, kraj neispunjenim željama, kraj neostvarenim očekivanjima. Nismo stigli uživati. Nismo stigli živjeti. A kako ćemo kad smo se žurili dovesti život njegovom kraju. Zašto se onda bunimo? Zašto se onda ne osjećamo ispunjeno i zadovoljno? Što smo tražili, to smo i dobili. Sjetimo se kasno. Sjetimo se tek kad počnemo žutjeti i kad nas nemilosrdni vjetar pokušava otrgnuti od izvora života. Zanimljivo. Žurimo cijeli život, a onda zakasnimo primijetiti da je došao kraj. Apsurd, rekli bismo. Možda. A možda je to upravo smisao života. Života koji nam ne da vladati sobom, koji se stalno natječe s nama i na koncu uvijek pobjeđuje. Može li drugačije? Ne znamo. Možda može. Treba samo pokušati. Nije kasno. Nadamo se da nije. Ne znamo ni to. Živimo život o kojem ne znamo ništa. Ni kad će započeti ni kad će završiti. Zato što mi nismo tvorci života niti njegovi vlasnici. Darovan nam je. Još kad bi uz njega dolazila i uputstva za upotrebu, bilo bi dobro. Ipak ne dolaze. S razlogom. Darovan nam je kao enigma. Na nama je da tu enigmu riješimo. Dešifriramo. Rješenje dolazi na kraju. I onda na ovom svijetu nema dalje. Zato ne smijemo požurivati, nego polako i strpljivo, dan po dan, odgonetavati zagonetku zvanu život.

U Mostaru 20. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O melankoliji

Melankolija je emotivna utučenost zbog onoga što se može izgubiti iako ga trenutno posjedujemo. Melankolija je žalovanje koje ne prestaje jer je onaj za kojim se žali još uvijek tu ili je živ. Kao zaljubljen čovjek koji je uplašen jer, iako uživa u ljubavi, predviđa da će se jednom u budućnosti ugasiti. Melankolik nastoji ugasiti ljubav svojim depresivnim predviđanjima o njezinom krahu dok još uživa u njoj. Melankolik nastoji izgubiti ono što još nije izgubljeno jer svemu predviđa rđav kraj. Tako je i melankolija potištenost duha koji predviđa da će sve izgubiti jednog dana iako još uvijek sve posjeduje. Moto melankolije i melankolika je kratak: svemu jednom dođe kraj/svemu jednom mora doći kraj. Prirodno je kako svemu dođe kraj, ali čovjek ne očajava nad tim, nego izvlači maksimum za sebe bilo da je riječ o ljubavi ili životu. Melankolik neumoljivo predviđa da svemu mora doći kraj i zašto se truditi oko nečega što će uskoro biti izgubljeno. Melankolik stalno živi s osjećajem da mu sve izmiče iz ruku iako zapravo sve čvrsto drži u svojim rukama. Odatle je melankolija nekakav fatalizam koji odlučuje unaprijed da je sve izgubljeno iako se izgubljeno još uvijek nalazi u posjedu melankoličnog. Ljubavnici koji uživaju vrhunac teško stečene ljubavi i razmišljaju kako njihovoj ljubavi jednom mora doći kraj iako je ona upravo na vrhuncu su melankolici. Posjeduju ljubav, ona im pripada dok istovremeno razmišljaju o njezinom kraju. Melankolija je žalovanje za onim što još nije izgubljeno. Neuspješno žalovanje koje prethodi gubitku. I prije nego se nešto izgubi, već se počinje za tim žaliti. Kako se u čovjeku melankolija rađa i kako postaje melankolik? Melankolija počinje željom. Jačina želje može donijeti rezignaciju. Rezignacija će generirati razočarenje. Razočarenje će donijeti nezadovoljstvo koje nijedna ispunjenja želja ne može izliječiti. Muškarac i žena mogu željeti jedno drugo željom koja nadilazi njezin uobičajeni intenzitet. Čine sve da je ispune. Kad to učine, postoji mogućnost razočarenja. Željeni muškarac ili željena žena nisu ispunili zahtjeve intenziteta želje. Možda su ispunili neke druge zahtjeve, ali ne i zahtjev želje. Intenzitet želje jači je od bilo kojeg ispunjenog zahtjeva. Želja je bila prejaka, muškarac ili žena nisu trebali biti toliko željeni jer ne odgovaraju intenzitetu želje. Osjećaj da se dalo previše, a dobilo se daleko manje. Intenzitet želje zbog kojega su muškarac i žena bili spremni proći sve i svašta slabi i prelazi u razočarenje. Razočarenje će s vremenom prijeći u rezignaciju. Rezignacija u nezadovoljstvo. Iz ovog procesa rodit će se melankolija. Melankolija će biti žalovanje za izgubljenim koje se posjeduje jer izgubljeno nije zadovoljilo intenzitet želje. Kao kada su muškarac i žena u najkvalitetnijem razdoblju ljubavnog života nezadovoljni i žale za izgubljenim koje posjeduju jer ni jedno ni drugo nisu ispunili očekivanja koja je intenzitet želje probudio u svakom od njih.

Melankolija će biti istovremeno i nezadovoljstvo i rezignacija iako se nalaze u najboljem razdoblju međusobnog odnosa. Tako će melankolija postati u isto vrijeme nekoliko različitih stvari. Melankolija će biti neizlječivo nezadovoljstvo. Melankolija će biti rezignacija. Melankolija će biti razočarenje. Melankolija će biti fatalizam koji unaprijed odustaje od željenog i gubi ga iako ga još uvijek posjeduje. Melankolija na kraju prelazi u stvarni čin odustajanja od drugog. Melankolija se kao emotivno iskustvo kreće između nekontrolirane i nerealne želje na početku do odustajanja od nekoga koga se još uvijek ima kao objekt ljubavi. Melankolik će reći: Volio sam ili sam ljubio previše, ali moram odustati iako smo sada u razdoblju najboljeg ljubavnog odnosa, jer jednom svemu mora doći kraj. Melankolija nije nikakav pogled na prošlost osim kao prigovor drugom da je bio toliko željen da ništa što čini ne može nadomjestiti intenzitet te želje. Melankolija koja gleda u prošlost, u sadašnjost se vraća kao prigovor, prijekor i optužba. Melankoličan ponavlja: Da samo znaš kako sam te volio/voljela, želio/željela. Ali i već u toj prvotnoj strastvenoj želji melankolija je postojala kao misao: ali svemu jednom mora doći kraj. Zato je melankolik fatalist. Svemu jednom mora doći kraj, čak i intenzivnoj želji koja na početku spaja dvoje ljubavnika. Melankolik trajno živi i osjeća u sjeni tog za njega poraznog fatalizma: svemu jednom mora doći kraj. I ako svemu treba doći kraj, što onda i treba li išta činiti ili se prepustiti? Melankolik se najradije prepušta struji izgubljenosti koja se još ne događa, ali je on neumoljivo predviđa. Unaprijed potajno odustaje od svega jer je njegov životni pokretač misao o kraju svega što sad ima. Sve će to jednom biti izgubljeno za njega. Melankolik ne živi u sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek uvod u kraj i završetak. Prošlost mu treba kao podsjetnik na intenzitet želje kojom je volio ili ljubio kako bi iz toga nastao prigovor ili optužba ili nezadovoljstvo. Budućnosti nema, ona je već završena i prije nego se dogodila. Melankolik svemu predviđa kraj iako taj kraj još ne dolazi. Na vrhuncu ljubavi, moći, zdravlja, uspjeha fatalistički gleda naprijed prema završetku onoga što još uvijek čvrsto drži u svojim rukama. Melankolik je uvijek pesimist. Ako svemu mora doći kraj, onda ništa ne može zadovoljiti melankolika, osim nečega što nikada ne bi imalo završetka. Melankolik ne zna uživati u sadašnjem. On je poput unaprijed ožalošćenog čovjeka koji je pošao na sahranu koja se još nije dogodila i nema se još za kim žaliti jer nitko još nije umro. Ali jer je smrt neizbježna, znači bit će žalosti, stoga treba početi žalovati iako je pokojnik još uvijek vedar, čio i zdrav. Žaliti unaprijed za onim što će biti izgubljeno dok se to posjeduje potpuno i stvarno melankolika odvaja od mogućnosti da istinski bude sretan, zadovoljan i ispunjen. Melankolik je uvijek pomalo nezadovoljan, prazan i zabrinut jer ne može umaći vlastitom fatalizmu: svemu jednom mora doći kraj. Možda je tako. Ali i ne mora. Ako već mora doći svemu kraj, neće ovdje odmah i sada sve završiti. Melankolik ne vjeruje jer ne vjeruje u trajanje bilo čega. I prije nego se nešto dogodilo ili dok se događa, za njega je već sve okončano iako zapravo još uvijek traje. On je već krenuo na sahranu dok drugi s živim pokojnikom još uvijek razgovaraju.

U Sarajevu 18. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ann-Christine Höglund

ZLONAMJERNA RADOST (SCHADENFREUDE)

Schadenfreude je njemačka složenica nastala sredinom 18. stoljeća a koju će u izvornom obliku posuditi i Englezi stoljeće kasnije. Na naš jezik bi se najlakše mogla prevesti kao „zlonamjerna radost” a koja se javlja kod ljudi kao osjećaj zadovoljstva i sreće naspram tuđeg neuspjeha ili nesreće.
Filozofska i duhovna literatura davno su još uočile ovaj problem a u osudi zlonamjerne radosti izgledno je najoštriji bio njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860). Za njega nije bilo nikakve dileme; dok je zavist smatrao još uvijek ljudskom, zlonamjernu radost (Schadenfreude) je vidio đavolskom. Jednostavno, po njemu jedna od najradikalnijih i najgnusnijih moralnih devijacija uopće. Njemu nasuprot, rabin Harold Kushner u zlonamjernoj radosti vidi univerzalnu, pa čak i zdravu ljudsku reakciju, u čemu si jednostavno ne možemo pomoći. U svojem djelu „Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”, on navodi slijedeći primjer: „(Ljudi) ne žele da njihovi prijatelji budu bolesni, ali ne mogu si pomoći da ne osjete neugodan grč zahvalnosti što se (loše) ipak dogodilo nekome drugom, a ne njima.” Dakle, na tragu „dvostrukog moralnog učinka”, za Kushnera je zlonamjerna radost sasvim pozitivna datost sve dok naglasak ne leži na nesreći drugoga, nego prvenstveno na vlastitoj sreći zbog izbjegnutosti nesreće.
Potonji primjer nam pomaže shvatiti da nije svaka zlonamjerna radost jednaka, ni po uzroku nastanka ni po naknadnim moralnim implikacijama. U tom smislu, današnja psihologija govori o, u osnovi, tri različite zlonamjerne radosti:
– Agresijom utemeljena zlonamjerna radost prvenstveno se tiče identiteta grupe. Dakle ovdje govorimo o specifičnim rivalstvima iz domene „naši-njihovi”, pri čemu se tuđi neuspjeh doživljava kao potvrda superiornosti i valjanosti vlastite grupe.
– Rivalstvom utemeljena zlonamjerna radost – sve je slično kao i u prethodnom slučaju, s razlikom da se sučeljavanje događa na osobnoj razini.
– Pravdom utemeljena zlonamjerna radost nastupa tamo gdje se tuđi neuspjeh ili nesreća doživljava kao pravedna kazna zbog neke prethodno učinjene pogreške ili zbog općenito pogrešnog ponašanja. Zanimljivo je da već mala osamnaestomjesečna djeca pokazuju jednu ovakvu tendenciju radovanja, no i pored ovoga primjera, psihologija zlonamjernu radost općenito smatra više djetinjastim oblikom ponašanja. Jednostavno, zrele ljudske osobnosti ne mogu osjećati radost zbog tuđe nesreće, dok one, tako da kažemo, poluzrele mogu, ali će se barem potruditi da to otvoreno ne pokazuju.
Stoga bi možda ovdje trebalo malo zastati i zapitati se zbog čega zrele osobnosti ne mogu osjećati jednu ovakvu zlonamjernu radost? U prvom redu, moglo bi se reći da osobne zrelosti nema bez izgrađenosti, a izgrađenosti nema bez borbe, izgaranja, te brojnih poduzetih pokušaja i pogreški. To je sve jednostavno dio procesa sazrijevanja i stoga se zrela osoba kudikamo neće radovati kad vidi da netko drugi nešto neuspješno pokušava i posrće. Doduše, neće zbog toga posebno ni tugovati, jer kako rekosmo, to je put kojim svatko navlastito mora proći. Bolje onda takvima iskazati toplu ljudsku podršku i uputiti im pokoji koristan savjet. Drugi razlog zbog kojeg se zrela osoba nikad neće radovati tuđoj nesreći leži i u boljem razumijevanju međuljudskih rivalskih procesa. Kako smo o tome već ranije pisali, rivalstvo nije samo animozitet, ono naprotiv iznenađujuće podrazumijeva i izvjesnu sličnost i bliskost među rivalima. „Jednoj bijesnoj mački ništa toliko nije slično kao druga bijesna mačka” (Girard). Ili drugim riječima, identičnost cilja oko kojeg se bore, nepobitno svjedoči i o suštinskoj međusobnoj sličnosti rivala. Ne volimo se jer se svađamo ili se svađamo jer se volimo – pravi odgovor će znati oni koji uistinu vole…
Kao kratki zaključak, mogli bismo reći da zlonamjerna radost kudikamo predstavlja neotuđivi dio čovjekovog razvojnog procesa, te samim tim i svojevrsni indikator, i to u smislu – sve dok ovo budemo osjećali, bit će neosporan znak da još puno toga u životu imamo za proći, naučiti i sebi priznati.
U Sarajevu 18. VIII. 2020.
M. B.
Izvori:
– Shanon PAULUS, Schadenfreude is a Childish Emotion, Smithsonian Magazine (25. VII. 2014.), https://www.smithsonianmag.com/smart-news/schadenfreude-childish-emotion-180952163/ (Stanje: 18. VIII. 2020.);
– https://en.wikipedia.org/wiki/Schadenfreude (Stanje: 18. VIII. 2020.).
– Rudolf LUETHE, Heitere Aufklärung: Philosophische Untersuchungen zum Verhältnis von Komik, Skepsis und Humor,
https://books.google.ba/books?id=7RdLDwAAQBAJ&pg=PA39&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false;

René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novog Sada, 1990.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oxana Lebedeva;

O traču

Grupa nepoznatih stranaca brzo će barem privremeno postati prijatelji ako netko od njih prekine šutnju rečenicom: Čuo sam da je taj/ta neki dan… Brzina bliskosti koja nastaje nakon te rečenice ocrtava privlačnost i moć trača. Uz sve negativnosti i loše posljedice ne možemo ne priznati da je trač privlačan barem iz dva razloga. Pomaže nam da uspostavimo komunikaciju i socijalnu povezanost na najlakši i najbezbolniji način jer se lako ujedinimo oko „opanjkavanja“ odsutnog. Ukoliko smo objekt trača, pretvaramo se u legendu ili nekakav mit što nam ponekad čak i godi. Proći ulicom i čuti tolike glasove koji nas pitaju: Je li točno da si… Ili slušati došaptavanja poput: Je li to onaj/ona o kojem… Trač nas stavlja u središte interesa, u žižu tuđih misli i razgovora. U traču koji o nama kruži narastemo do mitskih proporcija. Onaj muškarac nije samo razveden nego je, prema tračevima, pravi „Casanova“ u ljubavi. Ona žena nije se samo dobro udala, ona je zavela bezbroj bogatih i slavnih. Trač nam nudi mogućnost da ne budemo odgovorni za ono za što bi inače bili. Umjesto da prijetimo drugom i otvoreno izražavamo mržnju, sigurnije je u nekoj grupi „istomišljenika“ izreći poneki „sočan“ trač na njegov/njezin račun i time smo postigli i više od mržnje i prijetnje. Trač je privlačan jer kao oni koji u njemu sudjelujemo bez odgovornosti možemo oštetiti koga želimo ili ne podnosimo. Trač je privlačan jer kao oni koji su objekt trača nadrastamo svoju običnu osobnost i postajemo legenda, car, mit, kralj ili carica, kraljica. Ja se nisam samo razveo, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, najbolji ljubavnik u gradu. Iako je neistinito, zar to ne godi čovjekovom egu? Ja se nisam samo udala za utjecajnog, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, prava „vamp“ žena kojoj nijedan muškarac nije odolio, svi su klečali pred mnom. Zar i to ne godi našem egu? Teško je odoljeti privlačnostima i mogućnostima trača. Bez opasnosti možemo ukloniti tolike koje ne podnosimo, koji nam se ne sviđaju, koji nam idu „na jetra“. Bez dokazivanja i truda možemo postati netko tko nikada nismo bili. Naša osobnost, naše sposobnosti i naše mogućnosti putem „sočnih“ tračeva rastu do neba. Iako možda obični i svakodnevni svojim sposobnostima i mogućnostima zahvaljujući blagoslovu „sočnih“ tračeva, postajemo gotovo nadnaravni i nadzemaljski. I nije tajna da takve tračeve podržavamo tako što ih ne pobijamo, nego, ako ništa drugo, o njima šutimo i ne odgovaramo na njih. Proći ulicom ili sjesti u društvo gdje su svi pogledi uprti u nas kao da očekuju nešto nevjerojatno jer su tračevi o nama obišli cijeli kvart ili naselje nije uvijek neugodno, negativno i porazno, nego je oblik moći koju imamo nad drugima. Oni su čuli tračeve o nama. O nama se priča. I sad čekaju odgovor. Mi šutimo i ne odgovaramo. Potajno želimo da trač traje i da se širi jer tako dominiramo nad umovima i mislima drugih kao i nad njihovim razgovorima. Postoji jedna dimenzija naše ljudskosti koja uživa u mogućnostima i dometima trača kada su ti tračevi usmjereni na rast i veličinu našeg ega i naše narcisoidnosti.

Bogat, moćna, ljubavnik, opasna, utjecajan, moćna su osobine koje uvećane tračevima nećemo umanjiti i oslabiti govorenjem istine o sebi jer to svjesno i slobodno ne želimo. Želimo da se „perje rasuto niz vjetar“ u kojem se govori o našim izmišljenim moćima i nezasluženim sposobnostima rasipa unedogled i svugdje. Želimo da nam se dive. Da budemo u središtu njihovih razmišljanja i privatnih druženja i sijela. Želimo da se o nama priča. I ponekad namjerno puštamo da „sočni“ trač o nama ide okolo jer ne želimo upropastiti izmišljenu sliku koju je trač o nama stvorio. Ako već „sočni“ tračevi govore o našoj moći, ugledu i ljubavnim snagama i financijskim mogućnostima, zašto se traču suprotstaviti istinom i tvrditi da ništa od toga nismo i nemamo? Ne možemo se oduprijeti i onda kada znamo da su „sočni“ tračevi jako udaljeni od istine i onoga što stvarno jesmo i možemo. Ponekad suviše volimo sebe da bismo trač koji nas pretvara u legendu pobijali stvarnom istinom o sebi. Ima i naše odgovornosti u „sočnom“ traču kada šutimo o sebi i ne želimo govoriti istinu o sebi, nego uživamo u „perju“ izmišljenih pohvala, pridjeva i naslova u koje se slavodobitno zaogrnemo kako bismo i pred sobom i pred drugima bili netko jer ne možemo prihvatiti sami sebe. Nije tajna da iz potrebe da budemo netko drugi i nešto više i veće sami odriješimo vreću „perja“ i pustimo ga niz vjetar niz ulicu kako bismo uskoro mogli proći dok nas drugi gledaju, o nama šapuću i u nas upiru prstom. Zar nismo osjetili strast, slast i privlačnost onog došaptavanja: Je li to onaj/ona što se priča da… Čovjek bi puno manje i rjeđe sudjelovao u „sočnim“ tračevima kada bi bio kadar uvidjeti i prihvatiti istinu o sebi kao o običnom, prosječnom i svakodnevnom ljudskom biću. U tom je privlačnost „sočnog“ trača čija smo ponekad žrtva. Ono obično, svakodnevno i prosječno u nama pretvara u fantastično, iznenađujuće, dramsko i nadljudsko u čemu kada nitko ne vidi neskriveno uživamo jer smo postali objekt i predmet tuđih misli i razgovora. Takvo zadovoljstvo i slast, tu i tamo, pokoji ljudski ego je sposoban sebi uskratiti i odbiti. Većina nas nije. Zato volimo i sudjelujemo u „sočnim“ tračevima. Iz zavisti prema onom za koga znamo da je običan i svakodnevan, a sada je postao važan, moćan i nadljudski. Mi želimo njegovo mjesto. Želimo da se o nama „sočno“ trača kao o njemu. Njega ćemo smijeniti nekim zlim i zlonamjernim tračevima kako bi sebe ustoličili. Kad se pojavi netko novi tko nas želi ukloniti, i on će se poslužiti istim metodom. Nas će smijeniti zlobnim tračevima kako bi se dočepao našeg mjesta. Kao da svi tračevi odreda nisu zli jer su svi uvijek lažni i izmišljeni čak i onda kada mislimo da su dobri i korisni? I tako se vrtimo u krug i međusobno smjenjujemo u začaranom krugu „sočnih“ tračeva smjenjujući jedni druge s naših nezasluženih i nepostojećih prijestolja. Možda trač kao forma ljudskog odnosa i ne bi opstao tako dugo među nama da se nismo svi barem jednom potajno nadali da ćemo biti predmet „sočnog“ trača koji će nas uzdignuti i uzvisiti iznad svih drugih ljudi. Možda trač ne bi opstao tako dugo da ne maštamo o osveti jer nas je netko razobličio istinom kao prosjek i mediokritet, s tim što mi istinu o sebi više ne prepoznajemo, nego stvarnu istinu o sebi doživljavamo kao zli i podao trač nečijeg „poganog i lažljivog“ jezika. U začaranom krugu trača istina prestane potpuno egzistirati i sve se vrlo brzo pretvori u nadmetanje izmišljotinama i lažima koje su zauzele mjesto istine i nije iznenađenje da „sočne“ tračeve utemeljene na lažima prihvaćamo kao najočevidnije i najjasnije istine. Drugo i ne možemo učiniti jer u stvaranju i izmišljanju „sočnih“ tračeva o sebi i o drugima i da hoćemo više se ne možemo prisjetiti što je stvarna istina o nama i o drugima. Volimo tračeve i u njima rado sudjelujemo iz razloga što nam pomažu da zaboravimo neugodne istine o sebi i da o sebi izmislimo privlačne i ugodne istine kojih nema. Trač je najkreativnija forma izmišljanja i laganja u kojem ponekad dosežemo zavidno savršenstvo jer želimo biti savršeni nasuprot bolno nesavršenoj stvarnoj istini o sebi i o drugima koji su s nama povezani.

U Sarajevu 15. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie 15

O pripadanju

I kad smo najusamljeniji, želimo pripadati. Ako nas nitko neće, pripadat ćemo sebi. To uvijek možemo. Kad smo dovoljno očajni, pustit ćemo se i pripadati stvarima iako su mrtve i nepokretne. I stvar nas može vezati uza se jače nego čovjek. Teško je pripadati ljudima ili čovjeku. Nismo sigurni koliko smijemo pripadati. Posve ili polovično. Pripadati jednim dijelom sebe? Drugim dijelom biti odsutni i ne pripadati nikomu? Zadržati za sebe ono najskrivenije i pripadati isključivo sebi? Nikada se ne otkrivati dokraja i ne razgolititi sebe do konačne neskrivenosti? Teško je pripadati. Nestabilno. Podložno promjenama i odlascima. Prolascima kroz život. Danas mi pripadaš. Sutra te već nema. Danas ti pripadam. Uskoro me nema. Ne znam te. Ne prepoznaješ me. Pripadanje nam izmiče. Ili nas razočara. Jer je djelomično. Nepotpuno. Polovično. Ponekad i dvolično. Glumljeno. Može li nam išta pripadati dokraja? Možemo li pripadati bez rezerve? Bez računice? Neka naša pripadanja su uvjetovana. Nismo ih birali. Dogodila su se. Nismo pitani. Ne znači da su time loša. Neka su dobra. Vrijedna. Važna. Korisna. Neka pripadanja su opterećujuća. Nametnuta. Teretna. Teško ih se osloboditi. Vuku se za nama. Slobodno i izabrano pripadanje je rijetko. Ali je istinsko. Rijetko jer se događa kada smo dovoljno slobodni i svjesni da biramo. Istinska jer tek tu i tamo slobodno odlučujemo pripadati. Izabrati slobodnu pripadnost može biti opasno. Neće nas svi razumjeti. Neki će nas osuditi. Neki će se podsmjehivati. Bit će i onih koji nas optužuju. Možda se isplati sve to izdržati za jedan udah slobode i zadovoljstva koji nas ispunjava u trenutku spoznaje da smo mi sami odlučili pripadati negdje ili nekomu. Kao što nas ta ista sloboda ispuni ponosom kada odbijemo pripadati tamo gdje ne želimo i nećemo jer imamo svoje razloge. Kome čovjek može istinski pripadati? Sebi? Možda, jer nikada sebe neće do kraja upoznati. Slobodno i istinski se pripada onomu što do kraja spoznajemo, nečemu što u sebi apsolutno ništa ne skriva od nas, nečemu što je pred nama dokraja otkriveno. Drugima ne možemo pripadati na taj način jer ni drugi sam ne zna sve o sebi. Ne možemo pripadati ni neživim stvarima jer one ne znaju niti skrivati niti otkrivati. Ne možemo ni sebi pripadati jer smo i sebi nepoznanica.

Pa kome onda možemo pripadati? Nikome i svakome. Nikome potpuno, svakome pomalo. Takvo pripadanje ne ispunjava i ne zadovoljava, ne čini sretnim. Stalno smo pod prismotrom i sumnjom ili nadziremo drugog. Je li mi pripada dokraja? Pripadam li ja njemu u potpunosti? Međusobno se ispitujemo i odmjeravamo. Tko kome više pripada i tko više krije ili otkriva? Najbezbolnije je pripadati sebi makar je monotono i mrtvo. Iznenaditi možemo samo sebe, ali i razočarati samo sebe i sebe dovesti u opasnost i stanje dvoličnosti. Sva ta loša skrivanja od sebe i od nastojanja da pripadamo sebi nama će se razbiti o glavu. Drugoga neće pogoditi i razočarati, drugi neće trpjeti, neće nam biti neugodno zbog naše dvoličnosti pred drugim. Sva muka potrebe da se pripada ostat će skrivena u nama i samo će nas razočarati jer ne pripadamo sebi dovoljno i kako treba. S drugima je teže. I opasnije. I za njih. I za nas. Pripadanje može biti spasonosno i iskreno. Može biti porazno. Ne ovisi o nama. Koliko god prošli neuspjeha u pripadanju, uvijek ćemo željeti pripadati. Bilo kada. Bilo kome. Svugdje. Svakome. I drugima. I sebi. Ne možemo biti i ne pripadati. Biti i ne pripadati ne postoji. I kada mislimo da smo najslobodniji jer ne pripadamo nikome i nigdje, još uvijek pripadamo sebi. Čovjek ne može postojati da barem sebi ne pripada kako može, zna i umije. Jer biti i živjeti, a ne pripadati čak ni sebi je nemoguće. Neizvedivo. Pripadati moramo. Nužno. Htjeli ili ne htjeli, pripadanju je svejedno. Pripadanje je nužni zakon koji nad nama vlada i onda kada smo odlučili ne pripadati nikome i nigdje, nego isključivo svom postojanju i svom življenju. Pripadanje suvereno nad nam vlada. Ne možemo ga se osloboditi. Kad bismo uspjeli, ne bi nas bilo. Onaj koji postoji i živi uvijek pripada. Onaj kojega nema ne pripada. Mi jesmo. Postojimo. I pripadamo. Nije važno kome. Kada. Gdje. Koliko dugo. Pripadamo ako ništa samima sebi. Odvojeni od svih i svega. Ali pripadamo…

U Sarajevu 14. 8. 2020

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: photogranary

MRAČNA OSOBNOST I NJEZINI ASPEKTI

Pojmom mračne trijade u psihologiji se označava konstelacija negativnih karakteristika osobnosti. Prema istraživačima, mračna trijada sastoji se od tri skupine štetnih osobina ličnosti: narcizma, makijavelijanizma i psihopatije. U novije vrijeme neki istraživači svemu ovome pridružuju i sadizam. Suština cijele ove priče je u tome da se naznačene negativne karakteristike u praksi javljaju manje ili više povezano. Na primjer, psihopat je vrlo često istovremeno i sadist, kao što je i narcis – makijavelijanist. Stoga istraživači i nastoje u praksi proučavati ove osobine povezano. Pri tome se ne pazi samo na pojavnost nekih karakteristika, već i na njihov intenzitet. Jer tendencija prema nekom ponašanju ne znači istovremeno i krajnju utvrđenost u istom. Međutim, i same tendencije neminovno pozivaju na stanovit oprez, bez obzira bilo riječ o samima nama ili o drugim ljudima.

Narcizam
Narcizam bi se najjednostavnije mogao opisati kao egoistična preokupacija samim sobom. Zbog velikog iskustva u održavanju blistave slike o sebi, ovakve osobe se na prvu često znaju činiti vrlo šarmantnima. No ipak, njihov narcizam će kasnije biti velikom smetnjom u ostvarivanju kvalitetnih odnosa s drugima. Svi narcisi bi se općenito mogli podijeliti u dvije podskupine: Dok su prvi općenito spremni na apsolutno sve, drugi se radije služe distancom i ignorancijom. No, i jednima i drugima cilj je isti: održati sebe središtem ne samo svoga vlastitog, nego i tuđeg života.
Što bi rekao narcis? – Ljudi me vide kao rođenog lidera, te imam jedinstven talent da uvjerim druge u što god hoću. Dobro znam da sam poseban, jer mi drugi ljudi u ostalom to često i govore. Posjedujem iznimne kvalitete, i posve sam siguran da ću u nečemu već super uspjeti u životu. Drugi me jako trebaju, jer bez mene se ništa ne može obaviti kako treba.

Makijavelijanizam
Radi se o sklonosti prema manipulativnom i varljivom ponašanju koje izvire iz pomanjkanja poštovanja prema drugim ljudima, pri čemu se na potonje pretežito gleda kao na puka sredstva koja vode do ostvarenja željenog cilja.
Što bi rekao makijavelijanist?
– Smatram kako s drugima nije mudro dijeliti vlastite tajne. Koliko god da koštalo, prevažno je u životu imati utjecajne ljude na svojoj strani. Uvijek nastojim izbjeći izravne sukobe s ljudima, jer možda će mi zatrebati nekad u budućnosti. Ako želite uspjeti u životu, onda nemojte sebe puno isticati, nego se radije ulagujte. U svakom slučaju manipulacija je nauka koja zahtjeva pomno planiranje. I jako sam sretan kad mi se na kraju lukavi planovi ostvare.

Psihopatija
Psihopatija odražava plitke emocionalne reakcije. Relativni nedostatak emocija ovakve osobe dovodi do visoke tolerancije prema stresu, kao i slabe empatije te umanjenog osjećaja krivnje. Dakle, plitke emocije ih tjeraju da traže iznimno stimulativne i uzbudljive aktivnosti, što rezultira impulzivnošću i sklonošću prema sukobima. Osim toga, osobe sa izraženim psihopatskim tendencijama su iz istog razloga često sklone ostvarivati svoja prva seksualna iskustva već jako rano, kao što su u odrasloj fazi skloni promiskuitetu te seksualnim odnosima s potpunim neznancima. Dakle, kako uopće išta slabo osjećaju, tako su im potrebna izuzetno snažna uzbuđenja i stimulansi od kojih bi normalna osjećajna osoba takoreći sišla s pameti.
Što bi rekao psihopat?
– Za mene se često kaže da sam “izvan kontrole”. Sklon sam boriti se protiv autoriteta i njihovih pravila. Do sada sam imao više sukoba nego većina ljudi koje poznajem. Vrlo često, prvo nešto uradim pa tek onda tražim dopuštenje. Opasne situacije mi nisu nepoznanica, i do sada sam već više puta bio u sukobu sa zakonom. A tko mi se zamjeri, zasigurno će požaliti.

Sadizam
U strogom smislu riječi, sadizam predstavlja poremećeni obrazac ponašanja gdje se zadovoljstvo postiže nanošenjem tjelesne ili psihološke boli drugoj osobi, dok sve ovo u praksi često ima i naglašene seksualne konotacije. U širem smislu, sadističke tendencije pokazuje svaki onaj koji naglašeno uživa u tuđoj boli, pa makar ovu izazvao i netko sasvim drugi.
Što bi rekao sadist?
– Volim gledati kako se drugi bore, i zbilja uživam u nasilnim filmovima i video igricama. Jako mi je zabavno kad neki idiot nosom poljubi tlo, i strašno volim gledati borilačke sportove. Čisto zabave radi, često znam naokolo dijeliti otrovne i zajedljive komentare, i zbilja imam talent za povrijediti osobu jednom jedinom riječju. Čvrsto vjerujem kako neki ljudi uistinu zaslužuju da pate…

Kao kratki zaključak, mi u svakodnevnici često za nekoga znamo reći da je mračna ili negativna osoba. No ponekad se to dogodi samo zbog toga što netko ima drugačije mišljenje ili nam jednostavno nije simpatičan. U svakom slučaju, sa ovakvim i sličnim prefiksima treba biti jako oprezan, jer oni u konačnici označavaju nešto zbilja negativno i opasno.

Na kraju, za one koji poznaju engleski, stavljamo ovdje link za jedan prikladni test osobnosti iz naznačene domene konstelacije mračne osobnosti.

U Sarajevu, 13.VIII.2020.
M. B.

Izvori:
– Mark TRAVERS, How to Spot a Dark Personality, Psychology Today (9.VIII.2020.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/social-instincts/202008/how-spot-dark-personality (Stanje: 13.VIII.2020);
– PAULHUS, D. L., BUCKELS, E. E., TRAPNELL, P. D., & Jones, D. N. (2020). Screening for dark personalities: The Short Dark Tetrad (SD4). European Journal of Psychological Assessment. https://psycnet.apa.org/fulltext/2020-56123-001.html?sr=1 (Stanje 12.VIII.2020.);
– https://openpsychometrics.org/tests/SD3/;
– Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz;

O sigurnosti

Štedimo novac jer se bojimo siromaštva i neimaštine. Gradimo kuću ili kupujemo stan jer se bojimo hladnoće, dana i noći pod otvorenim nebom bez ikakve zaštite. Četiri zida koja smo teškom mukom izgradili sigurna su zaštita. Rađamo djecu jer se bojimo smrti i strah nas je da će nas zaboraviti kad umremo. Djeca su zaštita od zaborava. Živimo i radimo imajući stalno pred očima to blagoslovljeno stanje: biti siguran/biti sigurna. Život se nažalost nekad pokazuje toliko nesigurnim da ni štednja, ni četiri zida ni djeca ne mogu dati stupanj sigurnosti za kojim čeznemo. Banka propadne i s njom zajedno naš novac. Netko je bez ikakvog osjećaja odgovornosti trošio naš novac na sumnjive investicije i ulaganja. Rat plane i naša kuća ili stan s tisućama tuđih „četiri zida“ biva razoren. Neki su starci duboko skriveni unutar svoja četiri zida zavaljeni u ugodnim naslonjačima uz pun stol „ića i pića“ odlučili da trebamo ostati bez krova nad glavom. Djeca odrastu i ponekad zaborave i ne javljaju se. Sve dok nešto imamo za što se možemo držati, koliko god bilo slabašno, vjerovat ćemo da smo sigurni. Čovjek se drži snažno za život bolesnog djeteta i sve dok se za njega bori, osjeća prisutnost sigurnosti: Izborit će se, pobijedit će bolest, jak je/jaka je. Nastupa li ikada trenutak u našem životu kada prestajemo biti sigurni? Mladi ljubavnici kada se nađu u vrtlogu međusobnih sukoba i optužbi za prevaru, dvoličnost i pretvaranje znaju sebi reći: Više ni u što nisam siguran/sigurna. Čovjek koji iznenada ostane bez svega od novca do krova nad glavom i obitelji također će s puno više prava nego mladi ljubavnici ustvrditi: Više nisam siguran jer nemam više ništa. Sigurnost povezujemo s imanjem ili nemanjem. Imati izgleda jest biti siguran. Nemati jest živjeti bez sigurnosti. Međutim, dosežemo li stanje apsolutne sigurnosti kada imamo? Ne. Inače ne bismo i dalje nastojali imati više, podebljati bankovni račun, proširiti kuću ili stan i slično. Radimo i borimo se ne samo jer želimo imati i izbjeći siromaštvo i neimaštinu nego još više jer želimo biti sigurni. Osigurati i zaštiti budućnost. Starost. Bolest. Samoću. Gubitke. Razočarenja. Gubitak posla. Ratovi. Ekonomske krize i obiteljski lomovi. Sve su to stanja i iskustva koja želimo preduhitriti. Biti zaštićeni kada dođu. Nekako se osigurati kako bismo se, ako ih već ne možemo izbjeći, od njih zaštitili. Mučno je iskusiti na vlastitoj koži urušavanje i gubitak sigurnosti. I oni koji govore kako su iz svega izišli jači, nisu do kraja iskreni. Jer su izišli s jasnom spoznajom da je sigurnost nemoguća na način na koji su planirali, dok nesigurnost vreba skrivena iza svakog sata i dana života i teško ju je predvidjeti.

Sigurnost nije ideal koji je nedostižan kao da je riječ o nečemu božanskom. Sigurnost je stanje stvari našeg konkretnog života. Međutim, jer je život često nepredviđen i životne okolnosti ponekad produbljuju našu nesposobnost da predvidimo budućnost, sigurnost ne može biti postignuta na način kako zamišljamo. Maštamo o sigurnosti bez kataklizmi i gubitaka, ali sve što postižemo jesu krhke sigurnosti kojima prijeti nepredvidivost svakodnevnog života i njegovih ponekad iznenađujućih i neplaniranih okolnosti. I novac u banci jest sigurnost, ali ne ona koja je trajna i vječna, kao što je to i krov nad glavom. Život se ne jednom pokazao nesigurnim i nezaštićenim i onda kada je novca bilo koliko smo htjeli, a krov nad glavom činio se neuništivim. Svejedno ćemo nastaviti živjeti i boriti se. Ne možemo zamisliti život u kojem smo potpuno nesigurni i nezaštićeni. Iz tog osjećaja da ne želimo živjeti na takav način živimo stvarajući krhke, kratkotrajne, ali stvarne i opipljive sigurnosti. I kada pogledamo veliki grad u kojem živimo, sve njegove zgrade, kuće i ulice, pred nama iskrsne misao o sigurnosti i zaštićenosti. Nekad je taj grad bio skoro cijeli razoren. Svi su krovovi nad glavom bili uništeni, sav novac nestao, mladi i djeca su poginuli ili ubijeni. Nitko nije bio siguran. Nitko nije bio zaštićen. Ali opet je izgrađen, kao što su se rodila druga djeca i drugi mladi. I nakon svega čovjek nije izgubio volju i želju za sigurnošću. I nakon svega želimo biti sigurni. Zaštićeni. I čovjek nikada neće prestati težiti tome da bude siguran. I koliko god sve bilo spaljeno do temelja i pretvoreno u pepeo, čovjek će iznova štedjeti, graditi i rađati. Čovjek ne može zamisliti svoj život živeći ga u trajnoj i vječnoj nesigurnosti i nezaštićenosti. Uvijek će štedjeti. Nikada neće prestati graditi i uvijek će biti onih koji će roditi novi život. Čovjek zna kakav je osjećaj, makar je prolazan i kratkotrajan, kad si siguran i zaštićen. I radi tog osjećaja spreman je učiniti sve što može. Ponekad je spreman učiniti nemoguće. Sigurnost je za čovjeka najprivlačnija ideja i za tu ideju izgradit će ponekad cijeli grad, stvaran i opipljiv da se zaštiti od nesigurnosti. U svemu što gradimo, činimo i borimo se kroz život pred očima nam je uvijek još nedosegnuti osjećaj mira i stabilnosti, osjećaj da više neće biti negativnih i loših okolnosti i promjena. Sve je to međusobno pomiješano. I nada da ćemo dosegnuti mir. I potreba da imamo stabilnost. I zadovoljstvo jer više nema loših životnih okolnosti. I sreća jer više nikada neće stvari ići prema lošem. Sve se to svakodnevno miješa u nama dok štedimo, gradimo i rađamo. Kao da svi radimo isto, kao da svi želimo isto, kao da svi maštamo i sanjamo o istom: sigurnost.

U Sarajevu 13. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O nezadovoljnom

Nezadovoljan je izdvojen od drugih. Oko sebe je stvorio krug koji jača njegovu osamljenost. On širi krug praznine u čijem je centru. Drugi ne ulaze u njegov krug. Uzalud susreti. Pozdravi. Druženja. Zajedništva. Nezadovoljan ostaje sam i zatvoren. Nezadovoljan živi od svoje povrijeđenosti. On je žrtva zavjere. Urota svih protiv njega. Iz sebe ne želi izići, drugima ne dopušta da mu priđu. S nezadovoljnim je najteže. Kao da ste Sizif koji gura tuđu dušu bez ikakvog vidljivog rezultata jer je ne možete pomjeriti s mjesta njezine uvrijeđenosti. Nezadovoljan može biti neobično zločest i opak. Hladan. Proračunat. Pakosno inteligentan. Pod krinkom zbunjenosti i neznanja može vam dobrano potrošiti živce prije nego shvatite da ste prevareni. Netko je napisao da nezadovoljnim vlada praznina koja sve ispunjava i sve prožima. Ako je nezadovoljstvo praznina, onda je istina. Nezadovoljan ne nosi u sebi ambis kojega se čovjek prepadne. Prije će biti da je nezadovoljan kao nekakva membrana koja s vremena na vrijeme propušta kroz sebe kapljice ogorčenosti, uvrijeđenosti, ozlojeđenosti i sujete iza kojih stoji tko zna kakav ponor ili praznina. Nezadovoljan svugdje oko sebe vidi prepreke, podmetanja, optužbe, klevetanja. Ništa mu nije pravo. Ništa nije kako treba. Osim njega. On je uvijek ispravan. Nepogrješiv. Umjeren. Tankoćutan. Nastupa s visoka. S pravom. On smije i može biti nezadovoljan. Dapače, on od sebe to očekuje i traži. Nitko nema pravo biti nezadovoljan njim. Pravo nezadovoljstva pripada isključivo njemu. Nezadovoljan je sebičnjak. Kralj svađa. Sve mu smeta. Ništa mu se ne sviđa. Nezadovoljan svemu pronalazi nedostatak. Ali baš svemu. Ništa se savršeno pred njim ne može opravdati kao savršeno. Ili dobro. Ili lijepo. I ako postoji bog, nezadovoljan bi mu prigovorio da nije savršen. Nezadovoljnom se ne može pomoći. Ili vrlo teško, pod cijenu gubitka svakog osjećaja strpljenja i psihičkog zdravlja. Opasno je pokušati izliječiti nezadovoljnog. Svoju bolest kao virus može prenijeti i na vas. Ubiti u vama svaku mogućnost da se radujete i budete sretni s malim stvarima, s malim zadovoljstvima i uspjesima, s vama dragim i malenim krugom ljudi. I vašoj najmanjoj radosti ili zadovoljstvu nezadovoljan će prigovoriti kao nečemu nepotrebnom, suvišnom, čak i kao nečemu zlom, gadnom i ružnom. Koliko je potrebno i ljudske i duševne izdržljivosti da svakodnevno kroz mjesece i godine čovjek trpi nezadovoljnog? Valjda negdje postoji granica i našeg strpljenja, razumijevanja i dobrote? Neka su nam nezadovoljstva zajednička, kratkotrajna, opravdana. Nekad nas drže slabije. Nekada čvršće. S njima nije lako, ali se preživi i izdrži. Ali kako preživjeti čovjeka ili osobu koji je sam po sebi u onomu što ga čini čovjekom uvijek i trajno nečim ili nekim nezadovoljan? I koji nikada, ama baš nikada neće sudjelovati u nekom našem zajedničkom malenom i beznačajnom zadovoljstvu i ispunjenosti. Je li sramota ili, ne daj bože, grijeh ako ostavimo takvog čovjeka ili ako se od njega odmaknemo? Kako ćemo drugačije preživjeti njegovu prazninu nezadovoljstva, njegov sve širi krug stvari, ljudi i odnosa s kojima nikada nije zadovoljan?

Nezadovoljnom je najteže sa samim sobom. Nezadovoljstvo traži ogroman psihički napor da se svaki dan ustane, živi i radi sa sviješću da sam uvijek i stalno nezadovoljan. Tu bolest i taj duševni bol rijetko tko može do kraja života otrpjeti, a da se prethodno ozbiljno ne razboli u nekom razdoblju života. Nezadovoljan je veliki teret. Život nam može pretvoriti u stvarni Sizifov posao stalnog mučenja, tlačenja, rezignacije i prigovaranja. Nezadovoljnom nikada nismo dovoljno dobri, čak i ako smo se svojim životom približili savršenom. Nezadovoljan nas stalno povlači dolje. Svom težinom se svaljuje na nas i ne da nam disati i živjeti život punim plućima. U svakom trenutku nezadovoljan u rukama drži kao nekakav oštar predmet kojim nas stalno bocka i otvara nam male rane na duši i psihi. Ne valja ovo. Ne valja ono. Nisam zadovoljan s ovim ili onim. Ti neprekinuti ubodi nezadovoljstva nas neprimjetno, ali stvarno ranjavaju i ubijaju u nama elan za životom i življenjem. Nezadovoljnog treba ostaviti. Inzistirati da nas ostavi na miru. Da nas ne truje i da nam ne ogađuje život. Neka sam živi sa svojim dubokim i opakim nezadovoljstvom. Neka ga nezadovoljstvo proždire i upropaštava. Zašto bismo morali dopustiti da i nas upropasti? Je li to neki nužni i nepovredivi božanski zakon da se uvijek i stalno nezadovoljnom ne smiju pokazati vrata i izlaz iz našeg života? Mnogo bismo manje nepotrebno i besmisleno trpjeli i podnosili kad bismo bili hrabri i nezadovoljnog izbacili iz života. Otpremili ga tamo gdje mu je mjesto. U njegov svijet stalnog prigovaranja, uvrijeđenosti, ozlojeđenosti i sujete. Neka svoj sizifovski kamen nezadovoljstva gura sam jer ga je i sam stvorio. Zašto bi naša leđa, ruke, noge, pamet i zdravlje trebali biti iskorišteni za nezadovoljstvo kojemu nismo uzrok? I koje nas malo pomalo truje i navodi da i sami postanemo nezadovoljni i tako sebi na vrat natovarimo nesnosan teret kojega uskoro nećemo moći ni sami izdržati? Ponekad nezadovoljnog treba zaobići u širokom luku. Teret i muku kakve nam nezadovoljan može natovariti na kosti ne bi nam ni sam vrag natovario koliko god nas mrzio i želio da propadnemo. Nitko nas ne može tako uništiti kao nezadovoljan koji nas svaki dan udara u glavu, u tjeme i u mozak oštricom svog nezadovoljstva i kao kakva paklena ili vražja naprava stalno govori isto: Ne valja ovo, ne valja ono, nisam zadovoljan s ovim, nisam zadovoljan s onim. Pri pomisli da s takvim treba živjeti svaki dan i noć nekoliko desetljeća, čovjek potajno, dok svi spavaju, poželi da se nije ni rodio, jer dok čovjek rezigniran, utučen i pomalo psihički rastrojen gleda lice pored sebe, primjećuje nezadovoljstvo koje se njime širi. Nezadovoljan je čak i snovima nezadovoljan! Što će tek biti kad se probudi? I hoću li izdržati noći i dane koji dolaze? Godine i desetljeća slušati taj pogani jezik koji svakodnevno uživa u tlačenju, prigovaranju, podbadanju pod izlikom nezadovoljstva! Možda bi bilo mudro, makar drugi mislili da nije pohvalno, skloniti se i pobjeći od nezadovoljnog negdje gdje se slobodnije i lakše diše i vedrije živi.

U Sarajevu 11. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Luca Bertolli

O željenom

Željeno je uvijek u stanju promjene. I mi s njim. Nova promjena. Nova i drugačija želja. Znati što želimo je pokušaj da zaustavimo promjene u sebi. I oko nas. Konačni pronalazak željenog označava kraj promjena i završetak traganja kao u pričama o pronalasku blaga. Tragač nakon godina uspona i padova, krivih i pogrešnih tragova slučajno nabasa na jedan pravi trag. Kao pas ne ispušta trag iz vida. Pronalazi blago. Prestaje traganje. Nastupa razdoblje mirnog života i zadovoljnog podsjećanja kako se konačno nakon silnih peripetija domogao blaga. Željeno je uvijek nepoznato. Uzalud naše znanje o njemu. Željeno uvijek izmiče. Željeno je sklono velikom broju metamorfoza. Danas se javlja kao nova slika. Jučer je izgledalo drugačije. Sutra? Željeno će biti opet nešto drugo. Tragamo i tražimo željeno. Željeno je blago. Još uvijek nama nepoznato blago koje čeka na nepoznatom mjestu do kojega vode još uvijek nepoznati tragovi. Usput dok tragamo za željenim, pronalazimo raznolike tragove i stvari koje izgledaju kao željeno. Imaju karakteristike željenog. S vremenom s tugom i rezignacijom otkrivamo da je ono što smo mislili da je željeno jedna od njegovih metamorfoza, lica ili prikaza. Nešto je izgledalo kao željeno. Nije bilo. Ali što je željeno ili ono konačno i zadnje što želimo nakon kojega više nećemo željeti ništa? Ima li takvog željenog? Ako nema, ima li ljudi koji su ga pronašli? Koji nam mogu pokazati njihovo željeno? Je li njihovo željeno ono koje i mi želimo? Željeno ne pripada nikome od nas. Ono je samosvjesno. Nama se nudi kroz svoju privlačnost, taštinu i sujetu. Ako dosegnem željeno, bit ću netko drugi, netko izvan okvira, netko iznad ostalih. Željeno pronalazimo površno i slučajno. Onda kada ono dopusti da neki njegov dio nakratko pripadne nama. Željeno ima bezbroj lica. Zajedničko im je privlačnost i osjećaj sigurnosti. Novac, moć, ugled, uspjeh, utjecaj, zdravlje, kvaliteta, dug život, zadovoljstva, radosti, sigurnosti, osiguranja, kratkoročni ili dugoročni smislovi i svrhe različita su lica jednog te istog željenog kojega ne pronalazimo iako ga uporno lovimo zamkama i laskanjima. Željeno se poput neke rijetke zvijeri približi, dopusti da ga vidimo, čak i da ga pokušamo uloviti kao najveći trofej. I baš kad sve pripremimo, nanišanimo, zadržimo dah uvjereni da je konačno došao pobjednički trenutak iscrpljujućeg traganja, željeno izmakne. Naš pucanj promašuje. Ostaje onaj osjećaj kako nam je bilo na dohvat ruke. I taj osjećaj kako nam je željeno uvijek bilo ili uvijek jest na dohvat ruke tjera nas da ga lovimo i da mu postavljamo zamke sve u nadi da ćemo ga jednog dana uhvatiti i zarobiti.

Svaki put kada tragamo za željenim, ostavljamo prostor za nesigurnost i sumnju. Je li ono za čim tragamo željeno ili jedna od njegovih metamorfoza, jedno od njegovih lica? Nerijetko uhvatimo i zarobimo metamorfozu ili lice željenog u nekoj stvari, u nekoj osobi. Naša bolest i bol u tome je što se nećemo zadovoljiti metamorfozom ili licem željenog. Hoćemo željeno sa svim njegovim promjenama i licima. Hoćemo željeno onakvo kakvo ono jest. Željeno koje nas više ne može zavarati i usmjeriti na krivi trag. Ali kakvo je željeno u sebi i što je ono? Ako već tragamo za nečim, ne bismo li trebali znati što je ono? Uzbuđeni smo i napeti jer nam se čini da smo nadomak željenog i da prepoznajemo sva njegova lica. Kada se domognemo jednog od lica željenog, obuzima nas malaksalost i malodušnost. Nismo zarobili željeno, tek smo uhvatili jednu od njegovih bezbrojnih metamorfoza u nekoj stvari ili nekom čovjeku. Ali gdje je željeno samo? Kako ne možemo njega zarobiti? Ne znamo gdje je željeno. Ne možemo ga zarobiti. Željeno je i svugdje i nigdje. Nema lice. Nema trajnost. Nema čvrstoću. Željeno je stalno kretanje promjena i lica koja lovimo i hvatamo nadajući se da nakon toga nećemo željeti. Međutim, svaki put kad otkrijemo neko od lica željenog, moramo željeti dalje. Željeti dublje. Željeti jače. Željeti više. Ali željeti što ili koga? Nema odgovora. Ne možemo dati jer ga ne znamo. Lovimo metamorfoze željenog dok broj želja raste i daje nam do znanja do ono što smo uhvatili i zarobili nije željeno. Nešto je drugo. Ali što? Nitko ne zna. Ni mi. Naslućujemo da željeno ima puno lica koja se stalno mijenjaju. Neka lica željenog umiru. Neka padaju u zaborav. Neka nam dosade. Izazivaju nas i uzbuđuju nova i još neotkrivena lica željenog. Ali željeno ne dosežemo i ne pronalazimo. Krećemo se kroz metamorfoze i lica željenog tjerani mišlju kako je moguće u konačnici i na kraju smiriti se uz željeno i prestati željeti. Nije moguće. Željeno ostaje naše trajno i permanentno mjesto skrivenog blaga za kojega ne znamo gdje se nalazi, čiju mapu ne posjedujemo i o čijim tragovima ništa ne znamo. Jedini trag koji imamo jest stalna potreba da želimo i osjećaj da što smo strasno željeli i uhvatili još uvijek nije konačno i posljednje Željeno. Nije skriveno blago nakon čijeg pronalaska prestaju sve naše želje. Preostaje nam tragati za našim Željenim kroz bezbroj njegovih promjena i lica.

U Sarajevu 10. 8. 2020.

O. J.