Blog – Stranica 14 – Poptheo Web Portal

NORMALNOST VOLI NORMALNE OKOLNOSTI

Pridjevom „normalno” obično se označava ono što je idealno, pravilno i prirodno, s tim da ipak postoji znatna razlika između ovog idealnog i pravilnog s jedne strane i onog prirodnog s druge strane. Recimo, povišen krvni tlak kod starijih ljudi je posve prirodan, ali ne i idealan s obzirom na one optimalne parametre ljudskog zdravlja. Dok je i jedno i drugo na svoj način sasvim normalno.

Pridjevom „normalno” često označavamo i ono nešto tipično, što će reći – statistički najučestalije. U tom smislu, recimo, mišljenje većine je normalno, ali opet kao u prethodnom slučaju – samim tim ne mora biti i idealno.

Slično prethodnome, normalno može biti i ono uobičajeno. „Šta sad ovaj izmišlja nešto, kod se kod nas ovako radi već generacijama!?” Dakle, opet slično kao i u prethodnim slučajevima, ovo uobičajeno može biti normalno u prirodnom smislu, ali ne i nužno normalno u onom idealnom smislu riječi.

U ovom tekstu prvenstveno mislimo govoriti o onom normalnom u psihološkom smislu riječi. No odmah na početku bi mogli reći kako je i ovo „psihološki normalno” obilježeno napetom vezom između onoga normalnog u smislu prirodnosti, učestalosti i uobičajenosti s jedne strane, te onog idealno-optimalno normalnog s druge strane.

Kako je tuga postala depresija…

Ako čovjekovo psihološko ponašanje nije nužno stvar ideala, ono samim tim u velikoj mjeri postaje pitanjem mentaliteta, duha vremena, konvencija i stručnih dogovora. U ovom smislu su se, recimo, u proteklih pola stoljeća dogodile brojne i revolucionarne promjene. S prodorom tzv. rodne ideologije nekoć brojni perverzni seksualni poremećaji su preimenovani u prirodne sklonosti. S druge strane, obratno, do jučer najnormalnije ljudske stvari se danas počesto karakteriziraju kao poremećaji. S tim u vezi spominjemo i intrigantno djelo autorskog dvojca (A. V. Horwitz – J. C. Wakefield): „Gubitak tuge: kako je psihijatrija normalnu tugu transformirala u depresivni poremećaj”.

No, pored svih ovih konvencija i navada vremena, preostaje nam i vrlo teško pitanje onog idealno normalnog psihološkog ponašanja. Što je to i kako izgleda? Različiti ljudi bi se po ovom pitanju svakako različito i očitovali, a ja bi se sam osobno najradije svrstao među one koji tvrde da su najnormalniji među ljudima po pravilu malkice ludi. Ono, dobro je u životu biti ozbiljan, odgovoran, posvećen i fokusiran, ali jedna zdrava ljudska osobnost kao da podrazumijeva i povremeno udaljavanje od svega toga, jer treba se ponekad i opustiti, slično kao što je pokatkada dobro pokušati sagledati stvari i iz nekog sasvim drugog, nekonvencionalnog kuta. Slično ovome, moglo bi se postaviti i veliko pitanje o normalnosti agresivnosti kod čovjeka. Danas se oko ovoga u psihologiji stvorila velika hajka, ali ja i dalje ipak nisam siguran koliko trebati vjerovati društvu koje se praktički više boji gnjevnog pravednika nego otmjenog kriminalca? Tko se to danas i zašto toliko plaši samoobrane? Možda svakako nije idealno da svi navlastito uzimamo pravdu u svoje ruke, ali je barem posve prirodno da pokušamo zaštiti sebe i svoje kad je to potrebno, i stoga bi se reklo da nije zdravo ovo ili ono ponašanje, nego da je jednostavno zdrav balans. Za čovjeka su svestranost aktivnosti i višedimenzionalnost ponašanja sasvim normalni. To je ono i što ga definitivno razlikuje od skučenog svijeta životinja.

Ludilo u doba klasicizma i ostale normalne pojave

U svojem tekstu „Am I Normal” za Psychology Today, Annie Murphy Paul govori o nužnosti razlikovanja poremećaja i stila osobnosti (personality disorder and personality style). A što će od ovog dvoga na koncu prevladati uvelike ovisi i o okolnostima koje okružuju čovjeka. Ona kao primjer navodi slučaj žene s histrionskim poremećajem osobnosti a koja radi za jednu financijsku tvrtku. Histrionski poremećaj osobnosti se inače manifestira kroz naglašenu sklonost prema teatralnom i provokativnom ponašanju, s ciljem zadobivanja tuđe pažnje … I nakon što je spomenuta žena svojim ponašanjem izludila sve oko sebe, na koncu biva otpuštena s posla. No, da se ista gospođa kojim slučajem okušala u glumačkim vodama, Murphy Paul pretpostavlja da bi se fino uklopila te da bi čak moguće bila i vrlo uspješna. Jednostavno, pokatkad se čini da su prvenstveno okolnosti i okruženje ti koji presuđuju hoće li nas naš karakter na kraju učiniti talentiranima ili poremećenima.

Naznačeno mišljenje je po sebi zapravo vrlo slično Foucaultovom radikalnom stajalištu koje je iznio još u svojoj „Povijesti ludila u doba klasicizma”. Okvirno rečeno, Foucault tu govori kako ludilo nije mentalna bolest, nego proizvod upitnih društvenih i etičkih obveza koje se nameću pojedincu. Premda bi se ovo njegovo stajalište kudikamo moglo okarakterizirati kao ponešto radikalno, psihologija svejedno i mimo toga već poprilično dugo govori o tome kako su nenormalne ljudske reakcije u nenormalnim okolnostima po sebi zapravo normalne. I ovo se ne odnosi samo na proživljene ratne strahote i njima pripadajući PTSP nego i na mnoštvo drugih neuroza i poremećaja koje najčešće vuku korijen iz čovjekovog stresnog djetinjstva i nesređenog obiteljskog doma.

Međutim, pored ovih osobnih nezahvalnih okolnosti čovjeka često pritišću i one šire društvene okolnosti, kao i okolnosti specifičnog vremena. Postmodernizam je u tom smislu kudikamo opteretio čovjekov osjećaj životnoga smisla. C. G. Jung tako još 1929., dakle u samim začecima toga našeg vremena, može potvrditi kako trećina njegovih pacijenata ne pati niti od jedne poznate kliničke neuroze, nego jednostavno od besmisla i besciljnosti života, te stoga on upravo ovo dvoje i naziva „generalnom neurozom našeg doba” (Usp. C. G. Jung, CW 16 §83.).

Pored ovoga, a izravno vezano za naše prostore, danas imamo i taj slavenski tranzicijski rašomon koji bi se mogao definirati kroz igru u kojoj se ne znaju pravila, ali u kojoj se zato unaprijed zna pobjednik. Ne mora se posebno ni govoriti kako sve to utječe na psihu onog radišnog čovjeka koji u životu jedino želi uspjeti svojim poštenim radom i zalaganjem. Dvadeset i petogodišnja noćna mora, tantalove muke, početak kraja … tako nekako?

Normalnost ili ipak bolje zrelost?

Za kraj napominjemo da se u današnjoj psihologiji češće možemo susresti s pojmom zrelosti nego s pojmom normalnosti. I zrelost je u tom smislu kudikamo zgodniji pojam, jer zrelost je dinamična i otvorena, dok je normalnost, s druge strane, na neki način svršena i predefinirana. Ili si normalan ili nisi, dok sazrijevati možeš cijeli svoj život. Vladeta Jerotić pod osobnom zrelošću navodi sljedeće karakteristike:

– sposobnost da se voli neko drugi, a ne samo sebe

– sposobnost kontroliranja nagona i impulsa

– sposobnost podnošenja neprijatnosti, bola i patnje

– posjedovanje zrele, a ne infantilne svijesti

– umjerena agresivnost bez reakcije bijesa ili mržnje

– sposobnost da se bude nezavisan.

Sve pobrojeno ujedno čini i normalnog čovjeka, ali kako rekosmo, ako smo već negdje i propali, bit će kudikamo poticajnije kad nam kažu da nismo dovoljno osobno sazreli, a ne ono da nismo posve normalni.

U Sarajevu 8. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Boris PETZ (ur.), Psihologijski riječnik, Naklada Slap, 2005.

– Vladeta JEROTIĆ, Čovek i njegov identitet, Zadužbina Vladete Jerotića, 2011.

– Michel FOUCAULT, Istorija ludila u doba klasicizma, Mediterran Publishing, 2013.

– Annie MURPHY PAUL, Am I Normal? (published March 1, 2005 – last reviewed on March 26, 2019), Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200503/am-i-normal (Stanje: 7. IX. 2020.).

– Peter KRAMER, What Is Normal? (published November 1, 2009 – last reviewed on June 12, 2019.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200911/what-is-normal (Stanje: 7. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Olga Yastremska

O razotkrivanju

Razumljivo je da se pred drugima nećemo razotkriti. I u odnosu na one s kojima smo bliski zadržavamo skriveni dio sebe. Ali što se događa s nama kad smo pred samima sobom? Sami smo. Skriveni smo. Razotkrivanje neće otići dalje od nas samih. Nitko neće doznati ništa o nama. I pred sobom smo skloni skrivanju. Ne želimo promijeniti sliku o sebi. Trudimo se ostati onakvima kakvima smo sebe zamislili. U susretu sa sobom više se skrivamo nego razotkrivamo. Teškom mukom izgrađene iluzije o sebi ne mogu tek tako pasti kao žrtve razotkrivanja. Razotkrivanje se mora nekako izbjeći. Izvući ćemo se na zamisao kako imamo puno vremena da otkrijemo zaista kakvi smo. Uvući ćemo druge uvjeravajući sebe kako su drugi zlonamjerni i izmišljaju o nama. Blokirat ćemo razotkrivanje jer se plašimo otkrića. Nigdje ne postoji tako puno isprika i izbjegavanja kao kada se čovjek treba razotkriti samom sebi bez uljepšavanja i izmišljanja.

Što bi čovjek pronašao ako bi sebe dokraja ogolio? Mijenja li se nešto nekim novim otkrićem o sebi? Ako se smatramo hrabrima, kukavičluk će se lijepo uklopiti u tu sliku o našoj hrabrosti kao trezvenost i razumnost jer kukavičluk se opravdava mišlju kako i u hrabrosti treba biti umjeren i razuman i ne biti uvijek i svugdje hrabar. Ako se vidimo kao ljubitelji istine, laž će se lijepo uklopiti jer se laž opravdava mišlju kako se i u izricanju istine treba biti umjeren, praktičan i znati kad istinu treba prilagoditi okolnostima. Razotkrivanje otkriva o nama ono što je ružno i neugodno, obično ono što o sebi krijemo od drugih. Razotkrivajući sebe, riskiramo prikazati se stvarnima što i nama i drugima može biti nepodnošljivo za gledati.

Pribjegavamo mimikriji. Oponašamo razotkrivanje. Mislimo i govorimo ono što nismo kako bismo zadržali razotkrivanje u granicama koje smo postavili kako se ne bismo predstavili u onome što je za nas neugodno i ružno. Razumljiva je naša mimikrija pred drugima. Bilo bi strašno kada bismo jedni druge susretali sposobni vidjeti sve što je u nama i fizički i duhovno. Od čovjeka čija bi koža bila naopako postavljena da se unutarnji dio sa svim svojim žilama i krvlju vidi očima s užasom bismo odvratili pogled. I on bi od nas kada bi naša koža bila izložena poput njegove. Što bi bilo tek kad bismo mogli gledati jedni drugima u misli, želje i skrivene nagone? Susresti čovjeka čije dvoličnosti, podcjenjivanja, zlobe, pakosti možemo čuti kao njegov glas kad nam govori? Čovjek misli da bi puno toga bilo bolje kada bi mogao pročitati misli onoga do kojeg mu je stalo. Kao što zaljubljen muškarac mašta o tome da „ima na dlanu“ misli žene u koju je zaljubljen jer misli da bi njihov odnos postao iskreniji i dublji. Ali što ako se ne može napraviti izbor iz tuđih misli, nego ih moramo bez prebiranja sve čitati? Želimo li stvarno vidjeti apsolutno sve njezine misli? Možda i žena misli isto kao i muškarac. Tajno znanje o njegovim mislima daje joj moć nad njim? Ali što kada otkrije sve njegove misli i pročita da nje nema među njima ili ima, ali ne na način kako je ona zamišljala?

Čovjek zna kako razotkrivanje samog sebe može biti strašno i neugodno. Onda kada brana koja je držala njegove misli i želje pukne i bujica sve preplavi i potopi. Onda kada sila nutarnjih pitanja, sumnji, optužbi, napada, udaraca njega samog paraliziraju zbog čega se čovjek šokira pitajući se u nevjerici: Zar sam to zaista ja? I brže-bolje pokušava zakrpiti i samog sebe i spriječiti bujicu da odnese svaki tračak dobrog, ljudskog i razumnog u njemu. Iako je vrijeme razotkrivanja samog sebe danas popularno i samorazumljivo, od „uradi sam“ psihoanalize do društvenih mreža i različitih oblika kontrole, uvijek se može neki dio sebe sakriti i ostaviti po strani skriven. Pod uvjetom da on nije za čovjeka štetan i razarajući. Kao čovjek koji ima neki hobi kojemu se drugi smiju, ali koji je bezopasan i ispunjava ga zadovoljstvom, kao što je netko ljubitelj rijetkih biljaka koje voli fotografirati i njihove slike držati negdje skrivene. Kao žena koja voli slikati i svoje slike skriva od drugih jer drugi nemaju razumijevanja za njezine umjetničke sklonosti, kao muškarac koji voli pisati pjesme jer drugi nemaju razumijevanja za njegovu ljubav prema poeziji.

Ono što nas usrećuje i ispunjava ponekad treba ostati skriveno od drugih jer neće razumjeti. I nema ništa ružno i neugodno u tom skrivanju. Razotkriti samog sebe sebi samom neće uvijek na površinu izbaciti ono čega se plašimo i užasavamo, ponekad otkrijemo i nešto dobro i ispunjavajuće, nešto što nas usrećuje, neki neznatan talent ili dar. Zbog svijeta u kojem se krećemo i ljudi među kojima se krećemo, ponekad smo žrtve nezdravog straha da sve što otkrijemo o sebi morat će biti užasno i strašno čime talenti i darovi koji negdje u nama čekaju da se razotkriju ostaju trajno nepronađeni i zakržljaju bez da su ikada dobili mogućnost da se razviju i pokažu svoju snagu. Kada stojimo pred sobom u želji da se razotkrijemo sebi i zaronimo u svoje privatne dubine, strah nas je da nećemo pronaći ništa dobro, nego samo nekakav bezimeni užas od kojega nam neće biti dobro i od kojega se nikada nećemo oporaviti. Svjesni smo da smo dvolični, zlobni, skloni niskim udarcima, užasavamo se pomisli da hodamo i mislimo tako da svatko živ vidi kako izgledamo iznutra i fizički i psihički, ali neće li razotkrivanje sebe donijeti i nešto dobro i bolje o čemu nismo znali da ga u sebi imamo. Kao kada se čovjek zaljubi u slikanje i pođe slikati iako po standardima slikarstva njegovo slikanje nije slikanje. Ali on je ispod naslaga svoga straha, isprepadan od drugih kako se treba okaniti samog sebe jer je u njemu sve nešto strašno i užasno, poput skrivenog blaga otkrio talent koji je nevin i koji ga usrećuje. Slikanje. I taj dar ga pomalo čak i pročišćava od njegovih strahova i loših mišljenja o samom sebi.

Ono čega se čovjek plaši je nemogućnost da unaprijed predvidi što će pronaći u sebi ako pokuša skinuti sa sebe sloj po sloj bića da bi vidio od čega se sastoji. Može naići i na strahote i na užase za koje je bilo bolje da ih nije dirao, ali može naići i na talente i darove koji sve njegove ružnoće mogu donekle prenamijeniti da služe onomu dobrom u njemu i tako sami postanu dobri kao što se strah od neuspjeha, osjećaj bezvrijednosti, malodušnost svladavaju usavršavanjem u talentu za slikanje, pisanje, učenje, studiranje, praktični rad na nečemu.

S razotkrivanjem samog sebe treba oprezno i postupno. Uranjamo u svijet koji je i nama nepoznat i koji je još manje poznat drugima. Uranjamo oprezno jer ne znamo što ćemo otkriti o sebi. Uranjamo postupno jer ako o sebi otkrijemo nešto loše i negativno, to još nije konačni sadržaj onoga što jesmo jer možda u nama postoji još nešto što je dobro i pozitivno i treba pokušati zaroniti dublje u sebe. Ne treba potajno željeti da sebe imamo kao „na dlanu“, neskrivene i potpuno ogoljene, a još manje to treba željeti kada su u pitanju drugi i ono što misle i osjećaju. Netko je nas je htio takvima. Da se cijeli život razotkrivamo više sebi i manje drugima. Netko nas je htio takvima da nikada sebe ne upoznamo, a još manje da upoznamo druge u cjelokupnosti njihovog bića. Netko je htio da djelomično i sebi i drugima budemo stranci i najbolje je da tako i ostane. Oprezno i postupno sebe razotkrivati neće nanijeti previše štete ako o sebi otkrijemo nešto loše, i neće nas učiniti oholima kada o sebi otkrijemo nešto dobro ili neki skriveni dar. Biti djelomično stranac i sebi i drugima čini se najbezbolnijim načinom kako da budemo ono što jesmo. Niti se užasavati sebe i drugih zbog svojih i njihovih nedostataka. Niti oholo i umišljeno precjenjivati svoje i tuđe talente i darove.

Razotkrivanje sebe i drugih je uvijek nezavršen posao kada prestanemo postojati. Niti smo sebe niti druge do kraja upoznali, a vrijeme nam je isteklo. Međutim, netko tko nas je htio takvima možda negdje drugo razotkrije sve o nama i o drugima na jedan nama zasad nepoznat i nedostupan način. I možda je tako bolje za nas dok smo zajedno i zajedno živimo i dišemo. Jer naš je najveći strah o tome što bismo pronašli ako bismo dokraja razotkrili sebe ili drugoga. Jesmo li stvarno znali što tražimo kada smo poželjeli dokraja razotkriti sve o čovjeku? Jednom razotkriveno, više se ne može sakriti. U slučajevima dobrog, talenta i darova koji usrećuju i ispunjavaju, ne žalimo. Ali tko će nas zaštiti od straha kada uz dobro otkrijemo i dubine zlog u čovjeku?

Ne možemo izabrati što ćemo razotkriti. Jednom kada počnemo razotkrivati sebe i drugog, moramo biti spremni na ispunjena, euforije sreće i zadovoljstva, ali i na užase i strahote onoga što se skriva u neistraženim predjelima našeg ljudskog bića. S razotkrivanjem treba biti oprezan i postupan. Netko daleko mudriji od nas htio je tako. Da se odmah na početku našeg postojanja ne bismo međusobno prvo proglasili bogovima koliko smo dobri, a onda se međusobno poubijali jer toliko bogovi mogu mrziti jedni druge kada otkriju zlo u sebi da su spremni jedni druge istrijebiti i brzo zaboraviti kako su do maloprije jedni druge obožavali koliko su se smatrali plemenitima, dobrima i savršenima.

Razotkrivanje je spoznaja da nikada nismo ono što o sebi znamo i osjećamo, promatranje sebe kroz zamagljeno staklo kroz koje vidimo siluetu čovjeka mutno i nejasno pitajući se jesam li to ja ili netko drugi i oprezno i postupno brišemo prljavštinu kako bismo jasnije vidjeli u lice s druge strane stakla i kome pripada: meni ili nekom nepoznatom…

U Sarajevu 7. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

O odsutnosti

Sve što smo izgubili ili što je prošlo uskoro će okupirati naš život. Javit će nam se u mislima. Sanjat ćemo. Razmišljat ćemo u trenutcima tišine i mira. Nikako se čovjek ne može natjerati da cijeni i vrednuje ono što je prisutno, ono što uzimamo zdravo za gotovo ili ga podrazumijevamo. Ljudi kojih više nema zauzimaju prostor u našem životu. Odnosi i veze koji su se izgubili i nestali okupiraju naše misli i naše potrebe. Čega nema vratit će se kao okupator našeg života. Zašto ne možemo prestati misliti na ono čega više nema ili onoga koga više nema? S vremenom se cijeli životni prostor ispuni ljudima, stvarima i događajima koji su prošli ili su nepovratno nestali. Čovjek kao da živi protivno samom sebi. Sazrijevajući, sve ga manje interesira ono što je prisutno u njegovom životu, a više je opčinjen onim što više nije prisutno. Ne može se osloboditi tog načina odnosa prema životu. Razdoblja žalosti traju ne samo odmah nakon nečije smrti nego se ona vraćaju u nepredviđenim intervalima. Dovoljna je sitnica da čovjeka preplavi misao i potreba za prošlim, za osobom koja više nije tu. Razdoblja prekida ljubavnih odnosa ne traju samo u onom traumatičnom periodu burnih i nekontroliranih sukoba. Ona se vraćaju s vremena na vrijeme. Čovjek nikako ne može raskinuti s odsutnošću, s prošlim, s mrtvima, s ostavljenima, s lošim ljubavima i lošim brakovima. Odsutnost svih tih ljudi i s njima povezanih iskustava s vremenom počinje zauzimati sadašnjost. Tako se odsutnost počinje sagledati kao neuspješna varka ili neuspjeli bijeg. Nitko nikada ne uspije pobjeći od svih odsutnosti kojima je sebi opteretio život. Uvijek neka odsutnost iznenada i bez najave, nekulturno, jer je nitko nije pitao niti molio da se vrati, uleti u život i napravi nemalu pometnju ili barem određenu neugodu. Zašto mi se sad on ili ona mota po glavi? Zašto? Nema povoda niti smo dali ikakvog povoda. Ipak, iznenada eto nekoga koji putuje godinama i tisućama kilometara kroz naše sjećanje i stvori se pred nama. Što je najgore, ne šuti. Postavlja pitanja i traži odgovore. Zašto si to učinio/učinila? Zašto si otišao/otišla? Gdje si bio/bila? Zašto nas odsutnost ne ostavi na miru i bude što ona u stvari jest: zaborav svega prošlog; nemogućnost i nesposobnost da se prisjetimo. Silne odsutnosti koje odjednom postaju žive, imaju tijela i kreću se, imaju glas i usta te govore, viču, mole, optužuju, zaklinju, preklinju, čovjeka natjeraju na spasonosnu misao kako bi bilo lijepo nemati sposobnost prisjećanja.

Međutim, kada nečija odsutnost iznenada izroni pred nama kao nova i drugačija prisutnost, ponekad ne želimo da ode. Želimo da ostane. U nečijoj odsutnosti koja nas zarobljava ne vidimo i ne osjećamo prijetnju i opasnost, nego uživamo u miru i tišini. Što bismo bili kad ne bi bilo tolikih odsutnih koji nas s vremena na vrijeme posjete i obiđu u našem zatvoru od uspomena i unesu malo života i svježine u naše sumorne i umorne svakodnevne misli? Odsutnosti onih kojih nema ili koji su otišli su nepredvidive. Ne znamo što će onaj koji je odsutan reći ili učiniti kad se pojavi u našem umu. Kao da odsutnosti tolikih na koje smo zaboravili, koje smo zapostavili, na koje ne mislimo imaju svoj vlastiti život i način razmišljanja neovisno o nama. Opet, kako je neobično da iako imaju svoj život, dolaze od nas, rađaju se u nama i nestaju u nama. Kao kad se povede živa rasprava između neke žene i njezine odsutne ljubavi, nekog odsutnog muškarca kojega nema. Rasprava bude tako žučna, otvorena i brutalno iskrena da se stekne dojam kako je riječ bila o stvarno prisutnom muškarcu. Isto vrijedi i obrnuto. Odsutnosti drugih su ponekad tako žive, živopisne i bliske zbog čega se čovjek ne može ne zapitati: „Jesu li svi ti ljudi stvarno otišli iz mog života? Jesu li odsutni ili su prisutni“? Kroz život odsutnosti postaju jednako važne i snažne ako ne snažnije i važnije od prisutnosti sadašnjosti, ponekad na takav način da čovjek puno više vremena provede razgovarajući i slušajući odsutnosti kojih nema, ali koje su nekako još uvijek žive i prisutne u njemu, nego li što razgovara i komunicira sa svijetom i ljudima oko sebe. Kao kada se netko uhvati kako razgovara (ponekad čak i na glas) s nekim pokojnikom, bivšim dečkom, bivšom suprugom, starim prijateljem dok svi misle da je lud. Međutim, ne mora se događati često i svakodnevno, ali ne dogodi li se da razgovaramo s odsutnima kao da su prisutni i ne ispovijedamo li im svoje probleme, tajne i skrivene misli? Iznenadili bi se kad bismo saznali koliko puno ljudi prakticira susrete s odsutnošću dok živo i živahno u sebi raspravljaju ili samo mirno razgovaraju s nekim koga nema. I kako to obično biva, u onome što je za nas neobično, ne osjećamo li nakon susreta s odsutnošću kao da smo razgovarali s živim i prisutnim čovjekom, a ne s nekim koga nema ili tko je bivši. Odsutnost je teško objašnjiva, jer kako odsutnost može zauzeti toliko prostora u našem životu da postane življa i prisutnija od stvarnog, sadašnjeg i prisutnog čovjeka pred nama i stvarnosti oko nas?

U Sarajevu 5. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

O traganju

Ponekad tragamo za nečim što je nemoguće dobiti natrag, ali nas svijest da smo traženo nekad imali tjera da tragamo. Kao kad iznenada pronađemo staru fotografiju iz djetinjstva. Pokušavamo pronaći i druge fotografije ako ih ima. Svjesni smo da se djetinjstvo dogodilo, međutim puno toga s njim povezanog je nestalo. Tragamo za onim što se dogodilo i ne možemo ga vratiti. Tragamo i za onim čega nema, ali smo ga izmislili da nam bude lakše. Češće tragamo za onim što smo izmislili. U nama se nerijetko preklapaju stvarnost prošlog i maštanje o prošlom. Ne možemo uvijek utvrditi sa sigurnošću što se od prošlog dogodilo, a što smo izmislili. Naša zbunjenost i čekanje dok tragamo svoj uzrok ima u tom miješanju zbilje i fikcije o onome što je prošlo i što se dogodilo. Kad smo prilično udaljeni od nečega prošlog, pitamo se je li ono čega se sjećamo stvarno ili smo nešto i izmislili. Jesmo li stvarno negdje putovali s roditeljima ili smo kasnije dodali putovanje kao olakotnu okolnost nesređenom obiteljskom životu? Je li nam obitelj bila sretna ili smo peglali roditeljske biografije stvarajući ih drugačijima od onoga kakvi su stvarno bili? Beskrajan je niz prošlosti koje više ne možemo strogo razdvojiti na dogođene i izmišljene. S odmicanjem prema zrelosti fikcija i zbilja prošlog u našoj glavi sve manje imaju jasne i precizne granice i njihovo miješanje nas potiče na traganje. Traganje za prošlim, onim što smo bili je poput kriminalističke priče s elementima misterioznog. Na početku sve nam je jasno. S vremenom, kako nas priča uvlači u sebe, teže je uočiti što je točno ono što se dogodilo, a što nije. Tko se još sjeća svih mogućih detalja djetinjstva i odrastanja do te mjere da uvijek zna što je bilo stvarno, a što je izmislio i dodao o sebi i svojoj okolini i ljudima koji su ga okruživali. Tragati za prošlim odvija se kroz naslage maglovite stvarnosti čije rupe i praznine mašta jedva čeka popuniti. U traganju za prošlim svojim fikcijama dodajemo ružičaste boje i slikamo uvijek sretniju i bolju prošlost kako bismo lakše podnijeli sadašnjost. Nema ništa teže kada u traganju za prošlim otkrijemo stvarnost onakvom kakva je bila bez uljepšavanja i bilo bi neizdrživo gledati prošlost u svoj njezinoj jasnoći. Dok tragamo za prošlim, tu i tamo dodajemo kozmetičke promjene u naš prošli život kako bismo ga učinili prihvatljivijim nama samima. Prošlost nije bila tako katastrofalna i loša, maštom se uvijek može nešto preinačiti i drugačije interpretirati da bude ugodnije i podnošljivije. Tragati za prošlim od početka djetinjstva do prvih trenutaka odrastanja traganje je za nevinom slikom svijeta i savršenom slikom sebe. Negdje tamo daleko u prošlosti svijet je bio puno bolje mjesto i mi smo bili puno bolji ljudi. Sve oko nas bilo je, u pozitivnom smislu, drugačije. Pokušaji traganja za vlastitom prošlošću i njezinog ponovnog otkrivanja mnogima signalizira da je riječ o nekome tko je nepovratno zarobljen i nesposoban za život u sadašnjosti. Možda nisu dovoljno domislili vlastitu optužbu? Moguće je isto tako da onaj koji traga za onim što je u njemu prošlost želi u njezinom otkrivanju pronaći razloge da prihvati sadašnjost. Prošlost se može graditi i fantazijama, dok sadašnjost ne može.

Mogu li nekome fantazije o prošlosti, ono što se nije dogodilo, nego je izmišljeno pomoći podnijeti sadašnjost? Moguće. Možda. Ne treba brzati s osudom onoga koji izgleda zaokupljen prošlim počevši od djetinjstva pa do školskih godina. Tko zna što u prošlosti pronalazi i kako je interpretira? Ako mu to pomaže da prebrodi sadašnjost, neka. Ako je način svladavanja sadašnjosti razmišljanje o prošlosti i pokušaj rekonstrukcije jedne drugačije prošlosti s više boljeg i ugodnijeg, treba dopustiti čovjeku da nastavi tragati. Neka traži prošlost. Neka otkriva prošlo. Neka fantazira i dodaje prošlosti ono čega u njoj nije bilo. Zašto ga osuditi ako svom djetinjstvu doda pokoji sretan mjesec, i svom odrastanju pokoju ugodnu godinu? Ne tražimo li i sami nešto slično u svojim prošlostima? Brutalna i surova prošlost oslobođena mogućnosti da na nju utječemo maštom i fikcijama redovito je teška za podnošenje u sadašnjosti. U njoj nema ništa maštovito i čudesno. Ona podsjeća na surovost kako smo se rodili, živjeli i umrli. Kada tragamo kroz prošlost za onim koji smo nekad bili dodajući joj naše povremene fikcije i maštovite interpretacije, onda život ne izgleda da smo se samo rodili, živjeli i umrli. Život izgleda kao nešto drugo. Tragamo za prošlim i mislimo o prošlom. O prošlom maštamo. Ne jer smo zarobljeni. Radije traganjem za našom prošlošću barem na trenutak svladavamo brutalnost onoga koji nam kaže da smo se rodili, živjeli i umrli. Nismo se samo rodili. Imali smo djetinjstvo kojemu možemo dodati što god želimo jer, na kraju krajeva, to je naš prošli svijet i ničiji drugi i mi u njemu stvaramo pravila. Nismo samo živjeli. Imali smo razdoblje odrastanja kojemu možemo dodati što god želimo kako bismo ga učinili čudesnim i neobičnim. Nismo samo umrli. Traganje za prošlim i pokušaji da svojoj prošlosti dodamo puno mašte je naš način da se suprotstavimo suhoparnosti i nužnosti umiranja. Tragati za svojom prošlošću i pokušati je obogatiti izmišljenim događajima, iskustvima i ljudima naša je reakcija na hladnoću rečenice: Rodio se živio i umro. Nije baš tako. Zahvaćajući u ono što smo bili i prenoseći to u sadašnjost i eventualnu budućnost, želimo sebe uvjeriti da je naš život daleko veća misterija i tajna od bezlične fraze koja o nama ništa ne govori. Jer reći za čovjeka da se rodio, živio i umro je najgori način da se odmah potone u zaborav. Protiv nužnosti zaborava borimo se traganjem za prošlim sobom i što ako pri tom volimo dodati maštovite i izmišljene stvari i događaje o sebi, pa čak i ono da ćemo živjeti zauvijek jer smo jednom davno, dok smo bili djeca, poželjeli da djetinjstvo nikad ne prestane i nestane. Bili smo tako sretni! Je li važno ako smo dodatak o sreći izmislili kasnije kad smo odrasli? Ne želimo li, ako ne isto, onda barem slično i sada kad smo veliki i odrasli i ne dogodi li nam se i kao velikima da se uljuljamo u prošlost i pustimo mašti na volju tragajući za onim vječnim i sretnim mjestom o kojem su nam čitali u bajkama?

U Sarajevu 4. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: soloway

ZNAKOVI I PUTOVI DO SAMOPOUZDANJA

Samopouzdanje je iznimno važna karakterna crta koja se po sebi tiče gotovo svih elemenata jednog sretnog i ispunjenog ljudskog života. U tome smislu, osobe s visokom razinom samopouzdanja dokazano imaju manje problema sa strahovima i anksioznošću, fleksibilnije su, više uživaju u ljubavi i prijateljstvu, otvorenije su za nove spoznaje i iskustva te uspijevaju biti u bliskoj vezi sa onim svojim istinskim „Ja”.
Samopouzdanje se kolokvijalno može pokatkad uzeti i kao negativan pojam, i to ukoliko ga se krivo razumije u prvom redu kao ponos ili da ne spominjemo prepotenciju, oholost, samoljublje i usiljenu kompetitivnost. Međutim, jedno istinsko samopouzdanje nema nikakve veze s pobrojenim, jer ono prije su manje-više sve odreda teške karakterne mane, dok je samopouzdanje izraz i sukus jednog zdravog i zrelog čovještva.

Znakovi istinskog samopouzdanja
U psihologiji se općenito govori o različitim znakovima samopouzdanja, a ovdje donosimo neke od njih:
Ljudi snažnog samopouzdanja ne trebaju izvanjske komplimente da bi pospješili isto. Međutim, premda ne ovise o njima, oni općenito nemaju problema s tim da primaju tuđe komplimente. Slično tome, oni nemaju problema ni kad im se uputi pokoja kritika. Također, za njih se kaže da ne popuštaju pod društvenim pritiscima, s tim da to kod njih nije toliko stvar prkosa i samodokazivanja koliko stvar pristajanja uz svoj osobni životni nacrt i put. Ovdje dolazimo moguće do same srži jednog zdravog samopouzdanja. Ono podrazumijeva spoznaju svoje vlastite specifične uloge u životu, pa samim tim onda i razumijevanje svoje istinske prirode. Stoga osobe visokog samopouzdanja karakterizira snažna potreba da budu ono što jesu, dok osobe niskog samopouzdanja, obratno, pokreće želje da budu poput drugih. Pojašnjenja radi, neki istraživači navode da se općenito najniža razina samopouzdanja u životu događa s početkom adolescencije (9-13 god.), te nešto kasnije, s početkom perioda osamostaljivanja (18-23 god.). A realno gledajući, ovo i jesu godine kad su djeca i mladi preokupirani pronalaženjem sebi prikladnih idola i uzora.
Od daljnjih znakova visokog samopouzdanja ovdje spominjemo još izbjegavanje hvalisanja, kao i izostanak straha zbog tuđeg uspjeha. Također, ovakve se osobe se ne boje tražiti tuđu pomoć kad im je potrebna, kao što se ne boje tražiti ni tuđi savjet. Osim toga, za ovakve osobe se kaže da općenito više slušaju nego što govore, ne boje se promjena, nije ih strah priznati vlastitu krivicu, kao što im također nije problem priznati drugoj strani u raspravi da je pokatkada u upravu. Slikovito rečeno, dok osobe niskog samopouzdanja obično smatraju da su toliko snažne da nikome ne dopuštaju ni pera da im odbije, osobe visokog samopouzdanja smatraju da su toliko snažne da im se apsolutno ništa loše neće dogoditi čak ukoliko im usput netko odbije i poneko pero. To je jednostavno stvar postojanja ili nepostojanja nutarnje konzistencije – što je neka stvar po sebi krhkija, to ćemo se oko nje morati zauzetije brinuti.

Samopouzdanje – stvar prirođene genetike ili stečena vještina?
Neki istraživači danas smatraju kako je samopouzdanje u načelu čovjeku prirođeno, što će reći da oni to vide prvenstveno kao stvar genetike. S druge strane, izgledno je ipak veći broj onih koji samopouzdanje dovode u vezu s jednim adekvatnim roditeljskim odgojem. Ovo razmišljanje, dakle, poima samopouzdanje više kao stečenu vještinu koja se samim tim može sticati i naknadno, što će reći u onom slučaju kad nije stečena na vrijeme kroz odrastanje i djetinjstvo.
Ako bismo pokušali odrediti koje to stvari iz djetinjstva osobito loše utječu na nisko samopouzdanje u odrasloj dobi, onda bi na prvom mjestu svakako istakli neadekvatno sankcioniranje djece od strane roditelje. Bilo da govorimo o fizičkom kažnjavanju ili o onom neadekvatnom verbalnom (deranje, psovanje, omalovažavanje uz hrpu pejorativnih epiteta i usporedbi), oba ostavljaju veoma loše posljedice na samopouzdanje djece. Tome naprotiv, ako je dijete već ponekad nemoguće i nedokazivo, onda bi ga bilo puno adekvatnije sankcionirati uskraćivanjem igračke, TV-a, kompjutera, igrice ili omiljenog slatkiša. Na taj način, dijete će kudikamo naučiti lekciju, a da njegov nutarnji integritet pri tome ne bude narušen.
Drugi, moguće i katastrofalniji izvor niskog samopouzdanja kod djece javlja se zbog roditeljskog zanemarivanja. Ovakvi ljudi kasnije ne samo da nemaju samopouzdanja već im počesto kronično nedostaje i bilo kakvo poštovanje, savjest i životna motivacija. Kako to piše Christa Meves u „Manipuliranoj neumjerenosti”, sa ovakvim ljudima kasnije je veoma teško raditi te slabo reagiraju na bilo kakvu postojeću terapiju.
Treći dominantni izvor niskog samopouzdanja kod djece bi se mogao identificirati s prebrižnim roditeljstvom. Premda se na prvu mogu činiti posve uzornima, prebrižni roditelji mogu biti uzorkom brojnih problema svojoj djeci u odrasloj dobi. Uz njih je jednostavno nemoguće u potpunosti odrasti te steći sva ona potrebna životna umijeća, stavove, odgovornosti i navike. Jer oni to sve radije sami obavljaju za svoju djecu, ostavljajući ih tako trajno nedoraslima, pa samim tim i nesigurnima.
Neke praktične vježbe za jačanje samopouzdanja
Kako smo već rekli, mnogi autori i istraživači danas smatraju da se poljuljano samopouzdanje itekako može naknadno ojačati. Krenut ćemo stoga od onih jednostavnijih i lako primjenjivih stvari. Američka psihologinja Barbara Markway predlaže u tom smislu da si zapišemo kakvu krilaticu ili misao koja nas ohrabruje i motivira te da je izložimo sebi na vidljivo mjesto gdje često boravimo. Slično ovome, ona predlaže i to da si nađemo kakvu vlastitu fotografiju iz životnog perioda kad nam je išlo dobro i kada smo pouzdano bili zadovoljni i sretni pa i nju onda također staviti na istaknuto mjesto na koje ćemo često moći bacati pogled.
Dalje od ovoga stvari postaju nešto složenije, ali su i dalje poprilično izvodive. Tako Alice Boyes kao prvo predlaže da sagledamo malo svoja prethodna iskustva povezana s niskom razinom samopouzdanja i visokom razinom anksioznosti. Pri tome se osobito treba fokusirati na sve one događaje kada smo prethodno bili vrlo zabrinuti i uplašeni, a da je na kraju ipak sve prošlo sasvim dobro. Prepoznavanjem i osvješćivanjem takvih obrazaca bezrazložne brige i straha, kudikamo možemo popraviti razinu vlastitog samopouzdanja vezanog za nadolazeće događaje i izazove.
Slično prethodnome, Boyes predlaže da sagledamo i sve one životne događaje kada smo bili iznimno uspješni, pa o čemu god da je riječ. Kako smo se tada osjećali, koliko smo i kako radili? Što nam je bilo na pameti? Čemu smo se nadali? Na koji način smo s drugima izlazili na kraj? Na ovaj način stječemo uvid u onu suptilnu recepturu uspjeha koja već postoji negdje u nama.
Sljedeća točka izravno je povezana s prethodnom, a ona bi glasila: Zašto bi se trebalo prestati uspoređivati s drugima? Ljudi niskog samopouzdanja često bivaju osupnuti uspjesima drugih ljudi, te kao da samim tim još i dodatno gube vlastito samopouzdanje. No, prema Boyes to jednostavno nije tako. Jer niti su drugi ljudi uvijek i u svemu uspješni niti smo mi uvijek i u svemu neuspješni. Jednostavno, svaki čovjek u životu se mora suočiti i s uspjesima i s neuspjesima. Upravo stoga u životu ni nema smisla uspoređivati se s drugima. Treba činiti ono svoje najbolje što možemo, i tako ćemo s pravom i sami sebe moći smatrati uspješnima. Upravo dakle ono kako Caroline Webb i definira samopouzdanje: To je ono kako se osjećaš kad si najbolji što možeš biti!

U Sarajevu 2. IX. 2020.
M. B.
Izvori:
– Vladimir ZIVANOVIC, 11 Signs Revealed Only In People With True Confidence, Lifehack, https://www.lifehack.org/283544/11-signs-revealed-only-people-with-true-confidence (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Barbara MARKWAY, Why Self-Confidence Is More Important Than You Think (20.IX.2018.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/shyness-is-nice/201809/why-self-confidence-is-more-important-you-think (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Alice BOYES, 5 Tricks for Low Self-Confidence (4. IX. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/in-practice/201809/5-tricks-low-self-confidence (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Maureen HEALY, Is Self-Confidence Pre-Determined? (3.XI.2011.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/creative-development/201111/is-self-confidence-pre-determined (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia;

O posjedovanju

Bolesno posjedovanje svrha je samo sebi. Iz njega proizlaze i neke druge čovjekove frustracije. Bolesna ljubomora, pretjerano nezadovoljstvo, stalno prisutni i duboki strah od napuštanja i ostavljanja. Bolesno posjedovanje je opasno. Ono ne poznaje nikakve granice, svakako ne granice nečije slobode, mišljenja, čak i tuđeg tijela. Posjedovanje koje proždire samo sebe prethodno proždire sve i svakoga oko sebe. Ono guši čovjeka i ne da mu da dođe do zraka. Onaj tko boluje od posjedovanja živi u trajnom strahu i napetosti da će nekoga ili nešto izgubiti. Iz plemenite želje da sačuva i očuva razvija bolesnu fobiju posjedovanja. Spreman je na sve i svašta i u trenutcima kada nema nikakvih znakova da bi nešto ili nekoga mogao izgubiti. Poremećeno je navezan na nekoga i nesvjestan ogromnog pritiska kojega stvara drugom. Nepotrebno kupuje i poklanja ne bi li spriječio odlazak. Ne uviđa kako time drugoga sputava i zarobljava. Drugoga vidi kao onoga kojega mu nešto iznenada može oduzeti i želi se zaštititi od gubitka. U nastojanju da se zaštiti nesvjestan je pretjerivanja i simptoma bolesti posjedovanja kao što ne primjećuje da se drugi guši i jedva diše pritisnut njegovom pretjeranom pažnjom i brigom koja graniči s uhođenjem, ponekad čak i voajerstvom. Želeći posjedovati drugoga, iz straha od gubitka drugoga nastoji upoznati koliko je god to moguće prelazeći odavno granice tuđe slobode, dobrog ukusa, pristojnosti i intimnosti. U bolesnom posjedovanju drugi ništa ne smije imati skriveno i mora biti dokraja razgolićen. Toliko da ako treba drugoga zarobiti i držati svezanog da bi se o njemu sve otkrilo i saznalo, sve ono što bi moglo baciti i najmanju sumnju na drugog i njegove moguće planove za bijeg i odlazak. Bolesno posjedovanje stanje je duševnog rastrojstva. Fenomen izmišljanja i podmetanja drugom bilo čega i bilo koga kako bi ga se moglo optužiti da vara, da želi pobjeći, da želi izdati. Kod bolesnog posjednika stvarnost i fikcija su pomiješani, pa se rukovanje drugoga s nekim trećim tretira kao izdaja i prevara. Neki drugi uglavnom svakodnevni ljudski događaji poput kakve s grupom prijatelja ili telefonskog poziva nekoga od rodbine tretira se kao moguća zavjera kako bi drugi pokušao pobjeći i otići. Onaj tko bolesno posjeduje ne može dopustiti drugom nikakav kontakt s drugima čak i ako su poznati. Komunikacija i susret odvijaju se samo na relaciji njih dvoje gdje je onaj koji je bolesno navezan na drugoga nesposoban uvidjeti buduću tragediju koja se polako približava. Tragediju koja će sastojati u ponekad neželjenim i žalosnim posljedicama u kojima drugi ne tako rijetko strada kao nevin, kao žrtva psihološkog poremećaja onoga koji želi apsolutno posjedovati.

Bolesnog posjednika nijedan argument ne može uvjeriti u stvarnost jer je njegov pogled na stvarnost suviše iskrivljen fikcijama koje je izmislio kako bi opravdao motive zbog čega drugom ne dopušta da živi i slobodno diše. Podrum kao simbol bolesnog posjedovanja nije tek simbol. Onaj tko želi bolesno posjedovati skriva se u tamu i mrak. Traži mjesto gdje je manje svjetla jer njegov pogled ne može podnijeti stvarnost, ali ni prisutnost drugoga. U podrumu u tami drugi je bezličan, nema jasnih ljudskih kontura, on je fikcija kojoj se u tami podruma može sigurno približiti da se ne uništi morbidna slika stvarnosti onoga koji želi drugoga posjedovati. U tami podruma nema jasnih granica između dobra i zla, svijest i savjest su pomućeni i otupljeni za normalnu ljudsku reakciju, i u tami je moguće uvijek izmisliti nove razloge, nove motive i nova opravdanja zašto je potrebno i dobro bolesno posjedovati drugoga. Zato oni koji žele bolesno posjedovati svoje žrtve zatvaraju i drže u podrumima jer im je nesnosno vidjeti i sebe i drugoga na danjem svjetlu surove stvarnosti jedne patologije koja je opasna. Slika podruma slika je samog čovjeka koji boluje od patologije posjedovanja. On je zatvoren u sebe. Živi u mraku svojih bolesnih želja i planova. Ne pravi razliku između fikcije i stvarnosti, između dobra i zla. Svijest i savjest o vlastitoj zloći je oslabljena ili potpuno ugašena. I bolesno posjedovanje može se zamisliti kao mračni podrum pred kojim normalan i zdrav čovjek ustukne i zastane jer osjeća da to mjesto nije dobro za njega. Iako ne vidi ništa osim silueta, intuicija mu govori da tu u tom mraku i tami za njega nije dobro i da se treba okrenuti i izići na svjetlo. Ponekad čovjek može intuitivno osjetiti u drugome tragove bolesti posjedovanja. Nema čvrstih dokaza. Nema argumenata. Ipak intuicija ili neki unutarnji čuvar njegove slobode i mišljenja upozori ga da se na vrijeme treba odmaknuti. Ponekad je to upozorenje neprimijećeno ili prođe nezapaženo i tek kasnije, kada se čovjek nađe u velikim problemima i sukobima, prisjeti se da mu je neki unutarnji glas rekao: Trebaš pripaziti jer osjećam da ovaj ili ova preko puta tebe ima u sebi neki skriveni podrum koji bi za tebe mogao biti poguban i opasan, možda bi bilo dobro skloniti se na vrijeme prije nego se u njemu nađeš sputan i zatvoren… iz njega neće biti lako izići… ako uopće iziđeš… Treba ponekad mudro osluhnuti sebe i svoj nutarnji glas umjesto nečijih riječi i gesti. Nitko nam ne želi više dobro nego mi sami sebi.

U Sarajevu 2. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Elesin

O muškarcima i ženama

Muškarac želi proizvedenu ženu. Njezin karakter i izgled bi trebali biti na neki način poput dodataka kod kupovine automobila. Oni dubljeg džepa žele ženu s „full“ opremom. Ona mora biti dovršena prema muškarčevoj zamisli. I žena želi proizvedenog muškaraca. I on mora imati „full“ opremu. Ona mora biti čedna, vamp, privlačna, atraktivna, šutljiva, razdragana, pametna, ponizna, autonomna, poslušna. Žena mora funkcionirati kao mehanizam međusobno odvojenih karakternih osobina tako da se istovremeno njezine osobine mogu po potrebi uključiti ovisno što muškarcu treba u trenutku. Atraktivnost, čednost, slobodan duh, povučenost moraju istovremeno biti spojeni i razdvojeni kako bi muškarac mogao sebi ugoditi već prema vlastitim željama. On mora biti zgodan, markantan, dobro građen, po mogućnosti situiran, drvosječa sa zavidnom spisateljskom karijerom i pjesničkim ugledom, nenametljiv, nježan, brižan, intelektualac, ratnik, junak, princ na konju koji dok osvaja voljenu ženu nekim mudrim citatom iz teške knjige, spremno udara toljagom ljubomorne prinčeve koji se sumnjičavo vrzmaju oko njegove dragane. Njegove osobine moraju biti istovremeno i razdvojene i spojene kako bi žena po potrebi mogla sebi ugoditi ovisno o njezinim trenutnim potrebama. Nedostataka ne smije biti. Oboje žele gotov proizvod koji ukoliko ima jedan nedostatak, neće biti uzet u razmatranje. Oboje žele novo s proizvodne trake. Nema govora o bilo kakvom trudu, naporu, borbi. Muškarac ženi mora doći nov, umotan u foliju, zapakovan i testiran na moguće greške i po mogućnosti s garancijom na mnogo stvari. Garancija na izgled, garancija na godine, garancija na financije, garancija na karakter, garancija na ljubavne sposobnosti i domete, garancija na intelektualne moći. Lista garancija je povelika, skoro veličine jednog povećeg romana od nekoliko stotina stranica. Žena muškarcu mora doći nova, umotana u foliju, zapakovana i testirana na moguće greške i naravno s garancijom čija lista je također prilična. Garancija na izgled, na godine, na rađanje, na ljubavne čarolije, na fizičku snagu u kući i izvan kuće, na zvučnu izolaciju da ne prelazi određeni broj decibela kad govori, na mogućnost da bude uključena kad treba i isključena kad ne treba. Nijedno ne želi nesavršenu osobu oko koje se mora truditi i za koju se mora boriti. Oboje žele proizvod. Opravdanje zašto im je dopušteno tražiti gotov proizvod kao i kod svakog proizvoda pronalaze u plaćanju. Muškarac kaže kako je platio za ženu svojom karijerom, odricanjem, zarađivanjem, dok žena kaže kako je platila za muškarca svojim izgledom, mladošću, zaradom, karijerom. Oboje su uvjereni da im ono što su uložili u sebe daje puno pravo da sebi kupe muškarca ili ženu. Kada se proizvod nabavlja, glavni motiv nabavke proizvoda je moje apsolutno zadovoljstvo. Muškarac i žena kada kupuju gotov proizvod, na umu imaju isključivo sebe. Onaj drugi kojega kupuju ih ne zanima. On ili ona je stvar. Predmet. Nema osobnost. Tu su da ispune egoističku potrebu.

Muškarci i žene ponekad smatraju jedni druge proizvodima koji moraju imati sve što treba kako bi se mogli koristiti za osobnu upotrebu korisnika. Bilo kakva greška, ponekad i najmanja u proizvodu, razlog je da se proizvod baci ili vrati, odnosno ostavi. Savršeni konzumenti ne toleriraju nikakve pa ni najmanje nedostatke proizvoda kojega žele imati i koristiti. Sve mora biti na svom mjestu savršeno i besprijekorno složeno. Muškarci i žene s nedostatcima ne ulaze u uži izbor. Oni koji se još nadaju kakvom takvom proizvodnom uspjehu na ljestvici upotrebe uvijek imaju blagodat plastičnih poboljšanja, to jest ugradnje i nadogradnje opreme kako bi se bolje predstavili u lancu kupovine, proizvodnje i potrošnje. Nitko ne želi nesavršenu osobu s kojom bi se u zajedničkom naporu i nastojanju gradila osobnost s više ljudskog lica. Muškarac i žena nerijetko hoće samo proizvod koji još svježe miriše na tvornicu snova i iluzija iz koje je izišao jer nemaju nikakvu namjeru zajednički ulagati, truditi se i boriti. Oni žele probati, potrošiti i odbaciti što se inače radi s proizvedenim stvarima, ali se počelo raditi nerijetko i sa živim ljudima, odnosno muškarcima i ženama. Nesavršen muškarac i žena nisu opcija jer traže zajednički trud, napor i borbu. Savršeno proizvedeni muškarci i žene koji u sebi spajaju nemoguće i nedostižno su tražena roba na tržištu. Oko njih se ne treba truditi i za njih se ne treba boriti jer i sami traže savršene proizvode koji ispunjavaju svaku želju i svaki prohtjev bez zajedničkog napora. Osobina stvari ili predmeta je njegova izdvojenost od svega ostalog. Svaki predmet i stvar možemo odvojiti od svega, promatrati ga izolirano sa svim njegovim osobinama. Muškarac i žena kao proizvodi su predmeti koji su izloženi za promatranje, kupovinu i potrošnju ovisno o ukusu kupaca kao usamljeni otoci koji moraju pokazivati svu svoju ljepotu, ali ne smiju govoriti o svojoj usamljenosti. Kada su proizvodi onda i muškarci i žene nemaju nikakvo pravo niti dopuštenje biti „roba s greškom“ makar te „greške“ bile duboko ljudske potrebe za blizinom, brigom, sigurnošću i toplinom. Takve „greške“ nisu dopuštene i mogu ozbiljno ugroziti prodajnu privlačnost muškarca i žene i znatno im oboriti cijenu na tržištu gdje savršeni konzumenti oba spola traže gotove proizvode čija je najvažnija oznaka da se oko njih i s njima ne treba truditi i zajednički rasti, nego kupiti, probati, potrošiti i baciti ukoliko proizvod ne odgovara korisniku. Muškarci i žene danas nerijetko traže proizvode. Ne žele i mrsko im je živjeti s osobama. Osoba je naporna. Ima svoje zahtjeve. Traži razumijevanje. Hoće za sebe dio slobode. Traži da sudjeluje u zajedničkim odlukama. Ima stavove. Ima mišljenja. Osoba govori. Pita. Ispituje. Protestira. Buni se. Ne slaže se. Ali osoba je i nešto drugo. Požrtvovna. Razumna. Oslonac. Spremna pomoći. Pruža podršku. Ljubi. Voli. Pruža nježnost. Proizvod ne bi trebao imati ništa od osobe. Kao proizvod bio bi oslobođen „tvorničkih greški“ koje čine ljudskost i došao bi kao savršen mehanizam koji ispunjava sve želje i prohtjeve bez pogovora, pitanja i pobune. Muškarci i žene nerijetko tragaju i trče za proizvodima. Sve manje ih privlači i sve im je teže tragati i tražiti osobu. Svi žele gotov proizvod. Žele muškarca ili ženu koji u sebi nema nijednu kvalitetu osobe osim onih koje sami odrede da proizvod mora imati. Riječ je o puno „dodatne opreme“ koji proizvod čine korisnim, upotrebljivim, mogućim za trošiti i odbaciti jer to je i svrha proizvoda. Korisnost, upotrebljivost, trošenje i odbacivanje. Svrha osobe je nešto drugo i što god to bilo to nisu korisnost, upotrebljivost, trošenje i odbacivanje. Muškarac ili žena koji sebe smatraju osobama s pravom odbacuju da ih se u tom pogledu smatra proizvodima s određenim paketom opreme koji će služiti nečijem isključivom zadovoljstvu i želji.

U Sarajevu 31. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Samborskyi

O žrtvovanju

Žrtvovanje za drugog može biti mučno i teško. Obećanje o žrtvovanju još nije pravo iskustvo. Žrtvovanje za drugog završava kao konkretnost i stvarnost. Ako ste obećali da ćete se žrtvovati, dolazi trenutak kada će se od vas tražiti da ispunite obećano. Obećano žrtvovanje koje bježi od konkretnog zahtjeva bezočna je i podmukla laž. Drugi će se osloniti na vaše obećanje da ćete se žrtvovati ne znajući da tako ne mislite. Kada odustanete od konkretnog žrtvovanja, s pravom će se vaš postupak protumačiti kao izdaja, bijeg, kukavičluk i dvoličnost. Ako niste spremni konkretno se žrtvovati, nemojte obećavati. Drugog ćete unaprijed osloboditi razočarenja i ogorčenosti, a sebe straha i napetosti dok iščekujete da se vaše obećanje konkretizira u nekom stvarnom životnom problemu kojemu nikada niste bili ni dorasli. Ružno je igrati se s tuđim nadama i pouzdanjima. Obećajte se žrtvovati za ono u što ste sigurni da možete makar to bilo nešto svakodnevno i neznatno. Nemojte drugom obećavati nemoguće žrtve koje ste spremni za njega učiniti samo da biste dobili njegovu naklonost, stekli njegovo ili njezino divljenje. Čovjek bi morao naučiti kako obećanje da će se žrtvovati može postaviti pred njega vrlo nezgodne i nezahvalne zahtjeve koje ne može ispuniti i od kojih će preplašen pobjeći. Lako je obećati žrtvovanje. Najlakše je. Ne izgleda skupo reći drugom: Obećavam da sve ću učiniti za tebe, žrtvovat ću sve što imam i sve što jesam. Na prvu dobiva se puno više davanjem velikih i megalomanskih obećanja o žrtvovanju nego što se gubi. Ali kad se nađemo u konkretnoj životnoj okolnosti koja od nas traži stvarnu žrtvu za drugog, velika obećanja se rasplinu kao prašina na vjetru. Moguće da će se netko osjećati povrijeđenim i uvrijeđenim ako ne obećamo da ćemo se u svemu žrtvovati za njega. Oprezni smo. Realni. Relativno dobro svjesni naših mogućnosti i sposobnosti da se žrtvujemo za drugog i ne želimo preći granicu i sebe pretvoriti u lašce i laskavce. Neugodno je kada netko kaže: Neću učiniti sve za tebe, učinit ću ono što mogu i to može biti malo u tvojim očima, ali će biti učinjeno za tebe, više od toga ne mogu obećati koliko god ti očekivao/očekivala. Skloni smo odbacivati ljude koji nisu spremni obećati da će žrtvovati sve jer mislimo da nisu dovoljno ljudi, kao što smo spremni nasjesti na obećanje da će netko žrtvovati sve za nas iako možemo procijeniti da laže ili nam laska. Kad je riječ o žrtvovanju za drugog, draže nam je laganje i laskanje nego stvarne mogućnosti nečijeg žrtvovanja za nas. Maštamo da će se za nas žrtvovati od krajnjih granica, dok u stvarnosti nije spreman/spremna učiniti ništa i ništa ne čini. Ovdje ne govorimo o izvanrednim ljudima, izvanrednim okolnostima i njihovim izvanrednim žrtvama kojih uvijek ima među nama. Riječ je o nama. Svakodnevnim ljudima s našim svakodnevnim životnim pričama i okolnostima čiji se život ne odvija u sjeni velikih žrtvovanja za druge, nego u sjeni svakodnevnih i običnih žrtvica za drugog od kojih odustajemo.

Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za svoju ženu dok muškarac neće u svakodnevnom životu žrtvovati se za nju kroz obične i svakodnevne stvari kao što su pomoć u kući, oko djece. Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za muškarca dok žena u svakodnevnom životu nije spremna žrtvovati se u onome što im je oboma obično i svakodnevno. Uvijek smo skloniji maštati o žrtvovanju za drugog nego se konkretno i stvarno žrtvovati u nečemu ne tako zahtjevnom i teškom što se od nas danas traži. Nismo ponekad svjesni opasnosti i posljedica davanja velikih i snažnih obećanja kako ćemo se žrtvovati dokraja za drugog. Ponekad ne znamo koliko takvo obećanje može biti teško i zahtjevno i natjerati nas u bijeg i ostavljanje drugog na cjedilu. Onaj koji ne želi obećati da će učiniti sve i žrtvovati se za drugog dokraja, uvijek će biti označen kao kukavica, izdajica, netko tko je neljudski i nečovječno usmjeren. Njegov ugled bi spasilo prazno obećanje da će učiniti sve makar zna da ne može i neće. Što je čovjek koji obeća velika žrtvovanja za drugoga i od njih pobjegne u odnosu na čovjeka koji ne obeća toliko i prizna da ne može i neće obećati sve, nego tek neznatno? Je li bolji onaj koji obeća naveliko i ostavi drugog na cjedilu samog od onoga koji je obećao puno manje, ali se žrtvovao i nije slagao? Nije popularno priznati da niste spremni žrtvovati se dokraja za drugog, nego samo ono što znate da možete izvršiti. Nekako ostavljate dojam slabića i jadnika i vaša nespremnost da obećavate na temelju laganja i laskanja doživljava se kao neljudsko ponašanje. Kako samo možete i kako se usuđujete priznati da niste spremni dokraja žrtvovati se za drugoga? Gdje vam je ljudskost? Gdje vam je čovječnost? Teško je odgovoriti na ovakve objede i optužbe. Vrlo teško. Ponekad kad se žrtvujete nevidljivo, ali ustrajno, strpljivo i svakodnevno za drugog koji vam je prigovorio da niste čovjek, možda se njegovo mišljenje promijeni. Ali možda. Bilo kako bilo, pitanje žrtvovanja za drugog je pitanje i iskrenosti prema samom sebi i vlastitim mogućnostima. Pred sobom uvijek treba imati misao kako će se obećanje da se žrtvujemo za drugog prije ili kasnije javiti kao vrlo konkretan i opipljiv zahtjev. Po nekakvom nepisanom pravilu obećanje da ćemo se žrtvovati za drugog pronaći će put do nas kroz stvarne i sasvim ljudske potrebe drugoga kojima smo se obećali žrtvovati. Ako pobjegnemo iako smo prethodno megalomanski obećali žrtvovati se dokraja, pokazat ćemo se lašcima i izdajicama i drugi će zbog nas izgubiti nadu, pouzdanje i oslonac u druge. Ako ne pobjegnemo iako smo prethodno obećali da ne možemo i nećemo se moći žrtvovati dokraja, ali ćemo ispuniti ono što smo obećali, pokazat ćemo se iskrenima i poštenima. Zaboravljamo da naše žrtvovanje za drugoga ne mora uvijek riješiti sve njegove muke i patnje jer smo pred njima nemoćni. Ali drugi nikada neće zaboraviti da nismo obećali apsolutno sve, da smo obećali malo i neznatno, ali to malo smo ispunili i žrtvovali se, nismo ga spasili, nismo mu pomogli u svemu, ali smo učinili nešto što je jedva osjetno i vidljivo. I to je ponekad naš domet. Nismo sposobni za velike žrtve. Strah nas je velikih obećanja i žrtvovanja svega za drugog. Ne možemo. Nismo sposobni. Ali možemo neznatno i svakodnevno. Možda je to nekad drugom potrebnije i važnije. Potrebnije i važnije od naših silnih i velikih obećanja i spremnosti na žrtvu dok neznatno i svakodnevno ne činimo ništa i mirno promatramo drugog kako se trudi, bori i muči.

U Sarajevu 26. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: buntewelt

O taštini

Taština je prazno samo-hvalisanje. Tašti su najbolji, najpametniji i najhrabriji. Ponavljaju kako su mogli postići sve ono što su neki drugi dobri, pametni i hrabri postigli. Mogli su i više od njih, ali im se nije dalo. Taštima je sve prelagano. Odatle izmišljaju o sebi ono što nisu učinili, a ono što je netko uspio rado podcjenjuju. Lijenost, nemar i nedostatke tašti prekrivaju vanjštinom. Precjenjuju svoj intelekt i stečeno znanje. Pametnije od sebe omalovažavaju, ponekad i vrijeđaju. Tašt misli da se vrlina može kupiti i onda ulaže u ono što je čovjeku izvanjsko. Tašt vjeruje da je vrlina kao stvar dostupna za prodaju samo treba ponuditi pravu cijenu. Taština je skrivanje. Skrivanje neuspjeha i nedostataka koji su nastali zbog lijenosti i nemara. Tašt precjenjuje svoje uspjehe i podvige. Razgovor u društvu počinje s rečenicom: Da sam htio mogao sam, ili: Kad sam ja u ono vrijeme. Tašt ne podnosi realni pogled na samog sebe. Pribjegava izmišljanjima. Taština je nezadovoljstvo, ogorčenje, prijezir što se nije uspjelo ili ne uspijeva u nečemu u čemu je čovjek imao ili ima sve mogućnosti i predispozicije. Kao kada se lijen student hvali kako je studirao na prestižnom sveučilištu uz sve moguće pogodnosti i privilegije na kojem nikad nije završio studij niti se trudio steći ozbiljno znanje. Taština mu neće dopustiti da to nazove neuspjehom iako to jest neuspjeh. Taština je ogorčenost i ljutnja na vrijeme i mladost koji su prošli, ali ih nismo iskoristili kako treba zbog nemara i lijenosti iako smo imali sve uvjete. Taština je osobina umišljenih. Često onih koji su dospjeli negdje visoko bez truda, rada i napora. Taština ne dopušta kritiku. Nikada. Nikakvu. Tašt ne može zamisliti bilo kakvu kritiku. Ako se kritika i dogodi, tašt će je prezrivo i svisoka odbaciti bez razmišljanja. Taština je bolest prijestolja i trona. Taština stoluje u nečijoj glavi koji je za sebe umislio da je neko više biće u odnosu na ostale. Taština je mjerna jedinica kojom se nečija ljudskost mjeri je li ili nije dostojna. Taština čovječnost mjeri odjećom, novcem, društvenim položajem, bogatstvom, računom u restoranu, računom s ljetovanja, kvadraturom stana, voznim parkom… Taština je gubitak osjećaja za bilo kakvu mjeru i tašt nerijetko biva prepoznat kao onaj koji nema mjere u sebeljublju i određivanju vrijednosti ljudima i stvarima. Taština ne poznaje jednakost jer proizlazi iz potrebe da se uvijek i svugdje u svemu bude glavni i prvi. I onda kada nije potrebno dokazivati snagu, hrabrost i moć, tašt ima potrebu biti glavni i prvi. Taština je bolesna potreba za dokazivanjem i pokazivanjem. Tašt nam uvijek nešto želi dokazati ili pokazati od imanja do karaktera. Taština je pretjerivanje i preuveličavanje. Tašt uvijek pretjeruje i preuveličava, posebno kad je riječ o njemu i njegovom posjedu. Taština je neprekinuto sebeljublje kako u imanju tako i činjenju. Taštom je uvijek potrebno istaknuti što ima i što je učinio makar su njegovi podvizi i posjedovanja ni po čemu drugačiji od drugih.

Taština je mržnja prema dobroj i stabilnoj prosječnosti, ona je i sklonost prema ekscesima i čudaštvima. Tašt kada primjećuje da se utapa u prosjek i svakodnevnost, pribjegava ekscentričnostima i iracionalnim djelima i ponašanjima. Tašt mora uvijek biti i ostati u centru pažnje i ponekad mu normalno ljudsko ponašanje neće biti dovoljno. Tašt mora sebe izdvojiti od svih i svega makar od sebe morao napraviti budalu i idiota. Sve će učiniti za taštinu, ako treba i vlastitu ljudskost srozati na razinu groteske i kretenizma. Taština se uzda u čovjekovu sklonost da vlada i bude kralj nad svima. Da mu se klanjanju i prigibaju pred njim glave, tijela i mišljenja. Taštu nema ništa draže kad mu se šuteći klanjaju i mrzi kad mu se netko otvoreno podsmjehuje pretvarajući ga u običnog i svakodnevnog čovjeka. Tašt ne podnosi biti običan i ljudski jer ga to podsjeća na normalan život. Taština je isto-mišljenje i tašt oko sebe okuplja one koji misle kao on, koji mu povlađuju i koji mu laskaju, koji se ne protive i suprotstavljaju. Tašt može ispasti budala kada ne uviđa da se netko dovoljno hrabar i pametan ismijava s njegovim likom i djelom. Ali taština je najvažnija, čak i onda kada skoro svi izvode komediju od njegovog lika, djelovanja i života. Taštom je najvažnije da mu se ulaguju i laskaju makar pri tom bio žrtva poruga i podsmijeha. Ne moraju iskreno misliti svoja ulagivanja i laskanja. Dovoljno je da ih izgovaraju. Tašt voli pohvale, slave i junačke govorancije na svoj račun i onda kada u njima nema ništa stvarno. Taština je stvaranje karakterne mitologije od samog sebe. Tašt nema ništa protiv toga da se o njegovim djelima i riječima govori kao o mitskim događajima. Iako su svi odreda lažni i izmišljeni. Tašt je egoistični mitoman. Jedan od onih koji za cjelokupnu stvarnost kaže: Stvarnost to sam ja! Koji za bilo koji dio stvarnosti kaže: E to o čemu govoriš, to sam ja! Taština je pokušaj pojedinca da cjelokupnu stvarnost uzurpira za sebe podlažući je sebi i svojim slikama pri čemu izmišljanja, laganja i fantaziranja čine prijeko potreban repertoar prekrajanja stvarnosti. Taština je diktatura narcisoidnosti nad nekim tko se slobodno i svjesno predaje da svojoj slici koju je izmislio bude sluga. Taština je služenje isključivo samom sebi i istovremeno nastojanje da se nad drugima vlada i da im se zabranjuje da narušavaju savršeno izgrađenu sliku. Taština ne podnosi one koji razmišljaju drugačije ili protiv nje. Taština je jednoumlje samohvale. Jednoumlje obožavanja samog sebe, svoga lika i djela koji je nerijetko izgrađen od bezočnog laganja i još bezočnijeg izmišljanja. Taštinu nikada nije zanimala stvarnost i tašt čovjek nerijetko se kreće u sferama svog privatnog nerealnog koje sa svakodnevnom ljudskom stvarnošću nema nikakve povezanosti. Tašt čovjek ne registrira stvarnost i ljude oko sebe. On primjećuje samog sebe, vlastitu pamet i znanje, stvari koje posjeduje, dvorac koji je za sebe izgradio kako nitko običan, svakodnevan i ljudski ne bi kojim slučajem ušao i konstatirao da je sve unutra prilično jadno, glupavo i na momente groteskno. Taština i tašt užasno se plaše stvarnosti i običnog čovjeka koji iz stvarnosti dolazi. Ili ga zaobilaze ili mu ne dopuštaju pristup. Taština je poremećaj percepcije stvarnosti i vlastitih dometa i sposobnosti. Tašt uvijek bira živjeti u svom poremećaju i osvetoljubiv je ako mu netko pokuša uništiti iluzije o njegovoj veličini i važnosti.

U Sarajevu 24. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

PSIHOLOGIJA FILMOVA KATASTROFE

Filmovi katastrofe su se u zadnjih dva desetljeća prometnuli u svojevrsnu „zlatnu koku” velikih holivudskih filmskih studija. Bez obzira radilo se tu o posve prirodnoj katastrofi, ratnom scenariju ili invaziji napredne vanzemaljske vrste, izgledno je da će se na kraju rijeke gledatelja sliti u filmske dvorane diljem svijeta. Pitanje je zašto? Zbog čega po sebi užasavajući i krajnje uznemirujući prikazi uništenja i propasti tako dobro prolaze kod globalne filmske publike, i to bez obzira na sve postojeće kulturološke i svjetonazorske razlike?

O svemu ovome postoji veliki broj teorija i mišljenja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke: Možda bi za početak trebalo povući određenu paralelu između suvremenog filma katastrofe i negdašnje antičke tragedije. Kako je ova u svoje vrijeme također bila obožavana od strane publike, tako su i veliki umovi toga doba rado raspravljali o svemu tome. Platon je imao općenito loše mišljenje, kako o samoj antičkoj tragediji tako i o pjesništvu toga doba uopće. Smatrao je kako ove razbuktavaju ljudske strasti umjesto da ih smiruju. Njemu je ipak proturječio njegov učenik Aristotel koji je tragediju dovodio u vezu s pojmom katarze. Tragedija je prema Aristotelu kod publike trebala prvo pobuditi strah, a zatim i sažaljenje, pročišćavajući na taj način čovjekove osjećaje. U sadašnje vrijeme Ronald Emmerich, poznati majstor filmske katastrofe, dovodi potonje također rado u vezu s pojmom katarze. Premda ne dosljedno na Aristotelov način, i Emmerich ovdje ipak primjećuje to svojevrsno dvoslojno iskustvo gledanja tragedije. Gledatelj se isprva užasava prizorima uništenja i katastrofe, da bi se zatim ohrabrio i obradovao spoznajom kako par pravih ljudi na kraju ipak može „spasiti dan”. Donekle slično ovome razmišlja i američki filmaš te filmski znanstvenik Wheeler Winston Dixon. U svojoj knjizi „Katastrofa i sjećanje” on navodi da ljudi idu gledati filmove katastrofe kako bi sebi dokazali da mogu proći i kroz najgore moguće iskustvo, te da su na neki način, samim tim, zapravo i besmrtni.

Filmovi katastrofe i promjena političkih naglasaka

Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, filmovi katastrofe su se učestalo bavili uništenjem New Yorka. Sjećam se kako sam i sam u to vrijeme, u jednom te istom tjednu, u dva različita filma gledao kako u prahu i pepelu nestaju jedne te iste znamenitosti New Yorka. Ovome nasuprot, zadnjih godina smo na filmskom platnu često imali priliku gledati uništavanje američkih vladinih zgrada i nacionalnih znamenitosti u Washington DC-u („Pad Olimpa”, „Pad Bijele kuće”). Wheeler Winston Dixon smatra kako se ovo javlja kao posljedica sve veće političke polarizacije u američkom društvu, pri čemu svaka strana želi uništiti onu drugu te se zatim obje slažu s naznačenim filmskim uništenjima, liječeći tako nagomilane frustracije iz svakodnevnice. No, više autora u svemu tome vidi i naznake jedne takve stvarne tragedije koja bi se mogla dogoditi u bliskoj budućnosti.

Zombi film i strah od „ljudskoga roja”

Nedavno smo cijeli jedan tekst bili posvetili psihologiji zombi filmova. Ovdje prilažemo još jednu malu naznaku od pisca John Wildmana za Filmcomment.com. Prema njemu, suvremena fascinacija zombi filmom utjelovljuje čovjekov strah od neosviještenog ljudskoga mnoštva, dakle, od svojevrsnog ljudskoga roja … od ljudi koji su se u međuvremenu počeli ponašati kao mravi i insekti.

Filmovi katastrofe kao izraz ideje nužnosti pojednostavljenja kompliciranog svijeta

Pored brojnih neizravnih i simboličnih konotacija, u ljudskoj fascinaciji filmovima katastrofe zasigurno ima i nečeg izravnog. Mnogi gledatelji jednom ovakvom svijetu žele kraj, ali ne zato što općenito mrze ljudsko društvo i život, nego zato što mrze jedno ovakvo komplicirano i stresno ljudsko društvo i život. U tome smislu filmovi katastrofe se pokazuju kao nositelji ideje nužnosti dolaska jednog „pojednostavljenog svijeta”. Slično ovome, prema američkom sociologu Johnu Hoopesu, užasi filmova katastrofe su po sebi kadri relaksirati i neke druge brige i strahove suvremenog čovjeka. On je napet zbog iščekivanja vlastite smrti ili zbog smrti svojih bližnjih. A sve to je opet tijesno povezano sa strahovima proizišlim iz problematike ljudske brige i odgovornosti. Nešto u stilu: „Što će oni jadni ako ja prvi odem, ili šta ću jadan ja ako oni prvi odu?” Stoga se jedan kataklizimički scenarij „Svi istovremeno letimo u zrak”, koliko god čudno zvučalo, suvremenom čovjeku kudikamo može činiti kao sretno rješenje. Jer u tom slučaju nema više brige, nema više odgovornosti, nema više tuge, ali ni loših financijskih posljedica i neisplaćenih kredita zbog vlastite smrti ili smrti svojih bližnjih …

Dakle, sve nam ovo govori da je u današnje vrijeme strah od života postao kudikamo i veći od straha od smrti, pri čemu u igri preostaje i onaj, zapravo, najgori mogući scenarij: Da se istovremeno pribojavamo i života i smrti. No, možda je to ujedno i najkorisnije za čovjeka – da teži nečemu što nije smrt, ali ni onaj prezahtjevni kao i nerjetko tragični život kakvog inače poznajemo.

Za sami kraj, spomenut ćemo i onaj jedan ponešto drugačiji pogled na filmove katastrofe, koji onkraj različitih napetih teorija i dramatiziranja zastupa mišljenje kako suvremeni filmovi katastrofe prvenstveno predstavljaju odraz današnje napredne filmske tehnologije koja vam omogućuje da snimite ama baš što poželite. Prema prije spomenutom autoru Johnu Wildmanu, publika tako ne trči u kina isključivo radi svojih nagomilanih strahova, nego i zbog jednostavne želje da vidi atraktivan i uzbudljiv vizualni spektakl, koji upravo zato što je vizualan, i jest toliko globalno razumljiv i popularan. No, svejedno bismo i ovo mišljenje mogli sasvim lijepo zakomplicirati dodatnim pitanjem: Ako se danas već može snimiti što god čovjeku palo napamet, zašto mu onda baš katastrofe toliko često padaju? Zašto radije ne recimo neki idilični prizori rajskoga života? Dakle, filmovi katastrofe zasigurno predstavljaju vrlo složen psiho-sociološki fenomen kojeg je po sebi nemoguće lišiti i svih onih dramatičnih tumačenja, viđenja i konotacija.

U Sarajevu, 23.VIII.2020.

M.B.

Izvori:

– Wheeler Winston Dixon, Disaster and Memory: Celebrity Culture and the Crisis of Hollywood Cinema (Columbia University Press, 1999);

– Kelly KONDA, Box Office: The Psychology of Disaster Movies, or Why San Andreas Sold So Many Tickets in Los Angeles & San Francisco (3.VI.2015.), We Minored In Film, https://weminoredinfilm.com/2015/06/03/box-office-the-psychology-of-disaster-movies-or-why-san-andreas-sold-so-many-tickets-in-los-angeles-san-francisco/ (Stanje: 23.VIII.2020.);

– Tom BROOK, The lure of the disaster movie (1.VIII.2013.), BBC.com, https://www.bbc.com/culture/article/20130731-the-lure-of-the-disaster-movie (Stanje: 23.VIII.2020.).

– Katarza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 23. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30849>.