Oliver Jurišić – Stranica 36

ISTRAŽIVANJA KOJA ZBUNJUJU

Mediji nas svakodnevno zapljuskuju rezultatima nekakvih najnovijih istraživanja koja nas sve zajedno pozivaju na usvajanje opet nekakvih najnovijih prehrambenih i zdravstvenih navika…

Na tu informaciju obično naletite u formi rečenice koja počinje „ako ste dosad“, pa onda znanje pa onda zaključak i savjet „sigurno ćete“… Ako ste recimo dosad znali pojesti jabuku prije spavanja, sad ćete sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da jabuka prije spavanja uzrokuje bolest jednog dijela noktiju na nožnim prstima. Ako ste dosad znali za ručak pojesti malo teletine, sigurno ćete sada prestati jer je istraživanje pokazalo da konzumiranje teletine u malim količinama jednom mjesečno uzrokuje oboljenje vlasišta kose na području potiljka. Ako ste dosad recimo redovito zimi koristili pidžamu od pamuka, sad će te sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da ljudi koji koriste pamučne pidžame u starosti obolijevaju od demencije, za razliku od ljudi koji – recimo – spavaju goli. Ako ste dosad recimo trčali pet kilometara svako jutro od šest do sedam, sigurno ćete promijeniti dužinu rute ili barem vrijeme u koje trčite jer je istraživanje pokazalo da ljudi koji svaki dan trče pet kilometara od šest do sedam sati ujutro u starosti obolijevaju od artritisa. Ako ste dosad – recimo – redovito koristili smartphone isključivo u desnoj ruci, sigurno će te to sada promijeniti jer je istraživanje pokazalo da su ljudi koji drže smartphone u desnoj ruci skloni debljanju, depresiji i nezadovoljstvu…

“Ludi znanstvenik” … Izvor (foto): https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/73/Mad_scientist_artlibre_jn.png

Postalo je nemoguće imati bilo kakve navike, čak i one navike koje su zdrave za život. Iako se čovjek osjeća zdravo i zadovoljno čuvajući i razvijajući takve navike, odjednom se ispostavi da su sve te navike prema „najnovijem istraživanju“ pogrešne, loše i opasne po zdravlje. Takav pristup zbunjuje prosječnog čovjeka i dovodi ga u situaciju posvemašnje konfuzije oko toga što i kako sada živjeti i koje navike usvojiti. Odustati od već uhodanih navika ili poslušati do u detalje sugestije „istraživanja i istraživača“ pa umjesto jabuke navečer pojesti platu miješanog mesa za dvoje, umjesto pamučne pidžame spavati u kućnom ogrtaču, umjesto teletine jesti samo svježu salatu, umjesto trčanja pet kilometara hodati petsto metara i umjesto držanja smartphonea u desnoj ruci držati ga s obje ruke ili samo u lijevoj ruci.

Fascinira povremeno lakoća kojom pojedini ljudi (ne svi!!!) uvažavaju takva istraživanja u obliku reklamnih savjeta i prodaje specifičnih proizvoda koje se odnose na čovjekovo zdravlje, zanemarujući pri tom vlastito pozitivno iskustvo s navikama koje su već razvili i koje godinama prakticiraju, a koje i po njihovom osobnom iskustvu i po određenim pravilima zdravog razuma njihovom zdravlju koriste, a ne štete. Česta promjena zdravih navika uslijed raznoraznih „istraživanja“ koje od čovjeka zahtijevaju da barem jedno dnevno, ako ne i češće, dovede u sumnju svoje uhodane navike više stvara problema zdravlju nego što ih rješava. Ako čovjek već ima razvijene dobre navike za koje zna i osjeća da su njegovom zdravlju korisne, takva „istraživanja“ treba zanemariti ili u najmanju ruku ne shvaćati ozbiljno, jer ako njegovom zdravlju koristi jabuka prije spavanja, pamučna pidžama, jutarnje trčanje od nekoliko kilometara, zašto bi trebao eksperimentirati sa svojim zdravljem i sa svojim navikama? Takva „istraživanja“ uzimaju za svoju metodu da što šteti jednom čovjeku šteti svima i što koristi jednom čovjeku koristi svima kao da „istražuju“ univerzalnog čovjeka, zanemarujući činjenicu da nema univerzalnog čovjeka sa univerzalno dobrim ili lošim navikama, nego je svaki čovjek za sebe razvio i prakticira svoje osobne navike koje su zdravlju korisne i te navike se često i ne mogu uklopiti u „univerzalni istraživački program“ kojega svi trebaju slijediti i prakticirati, a koji se često reklamira kao „eliksir mladosti“.

Dokaz tome su ljudi koji unatoč ne samo dobrim genima, nego i svojim zdravim navikama koje su u suprotnosti s „najnovijim istraživanjima“ dožive solidnu starost jer su jeli jabuku prije spavanja, spavali u pamučnoj pidžami, držali telefon u desnoj ruci, konzumirali meso i povremeno trčali svako jutro točno pet kilometara i to točno od šest do sedam sati ujutro ili su radili potpuno obrnuto, a opet doživjeli duboku starost.

U Sarajevu, 8. 11. 2017.

O. J.

O GUŽVI I ŽIVLJENJU UNAPRIJED

Nismo ni zaspali, a planiramo sljedeći dan. Nismo ni doručkovali, već smo mislima na poslu. Na poslu radimo, a mislima smo već kod kuće navečer. Na godišnjem odmoru već mislimo o povratku na posao. Na poslu već mislimo o odmoru bilo godišnjem, bilo vikendu, bilo prazniku. Živimo vrijeme unaprijed. Živjeti vrijeme unaprijed zahtjeva stalno planiranje, planiranje mjeseci, dana, sati. Sve što se ne uklapa u stalno planiranje i što poremeti već zacrtani i isplanirani plan je smetnja. Gužva je smetnja našem nutarnjem življenju vremena unaprijed koje se tek ima dogoditi.

Odlazak na posao u kojem se već razmatra povratak kući ometan je gužvom na semaforu i dva tri automobila više nego je predviđeno. Kao da dva minuta duže na semaforu označuju da nećemo uopće doći kući poslije posla, semafor je smetnja našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji samo sekundu duže nego što treba ne kreće na zeleno svjetlo, smetnja je našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji staje na žuto i ne prolazi posebna je vrsta smetnje našem življenju vremena unaprijed do te mjere da naoko mirni u društvu, za volanom postajemo grubijani i primitivci. Tramvaj koji kasni ometa življenje našeg vremena unaprijed, autobus koji kasni, avion koji polijeće ranije nego je predviđeno, šalter koji se otvara nakon vremena, a zatvara prije vremena također je smetnja našem življenju vremena unaprijed.

O gužvi obično mislimo kao vanjskom problemu velikog grada s puno automobila i lošim javnim prijevozom. To je samo jedan oblik gužve, objektivni kojega je nemoguće povremeno izbjeći i do kraja iskorijeniti. Drugi oblik gužve je naš nutarnji i rađa se jer smo vrijeme počeli živjeti unaprijed bez ostavljanja mogućnosti da gužvu kao smetnju življenju tog vremena unaprijed pokušamo zamisliti kao dio našeg nutarnjeg stava prema vremenu kojega planiramo.

Što god planiramo u vremenu mi to činimo često unutar vlastitih ideja i misli našeg vlastitog svijeta. Kada nešto isplaniramo kao što je recimo sutrašnji dan od jutra do mraka, od doručka do večere, mi smo na neki način taj dan već proživjeli samo ga trebamo još „odraditi“. U sebi taj dan proživimo bez gužve, jer unutarnje proživljavanje sutrašnjeg dana i sutrašnjih događaja ne može i ne predviđa smetnje nego jedan čisti, neprekinuti, glatki slijed planiranih događaja.

Odrađivanje planiranog dana je prožeto i obilježeno našim nutarnjim planom, a naš nutarnji plan je zacrtani stav kojega nemamo namjeru promijeniti. Tako se gužva ne događa samo na izvana – objektivno bez mogućnosti da je kontroliramo, nego nas zahvaća iznutra u vidu bijesa, stresa, psovke, vike, dernjave zato jer smo dan u kojem se nalazimo već proživjeli u svom nutarnjem vremenu, ali u tom nutarnjem vremenu nije bilo smetnje, odnosno gužve.

Sukob našeg unutarnjeg življenja vremena unaprijed i vanjskih okolnosti, vanjskog svijeta i događaja generiraju jedan oblik osjećaja kojega se može nazvati gužvom, ali to nije fizička gužva kolone auta na semaforu ili reda ljudi na šalteru, nego osjećaj koji nastaje kada vidimo naznačenu gužvu.

To je osjećaj nagle žurbe da se nešto završi što je prije moguće iako znamo da malo duže čekanje neće previše poremetiti naš predviđeni raspored. Ali tome osjećaju iznenadne žurbe se ne možemo oduprijeti, jer dan koji živimo smo već proživjeli unutar sebe tako što smo ga još jučer i dok se nije događao već proživjeli. Gužva je stoga nutarnja smetnja, ona nije samo izvanjska blokada dolaska do željenog cilja bilo autom bilo pješice. Gužva je nutarnji osjećaj kojemu ne dopuštamo da bude dio našeg nutarnjeg življenja dana koji se tek treba dogoditi.

Nema smisla tražiti mir, strpljivost i zadovoljstvo na semaforu, u koloni auta, u koloni ljudi, u hodanju od šaltera do šaltera, što se više nastoji biti miran i strpljiv, to se više postaje ljut, razdražljiv i nemiran. Ako već ne možemo živjeti tako da dan koji se tek treba dogoditi sačekamo nego ga iznutra već proživimo, onda prethodno nutarnje življenje sljedećeg dana treba u sebi kao bitni dio sadržavati smetnju, odnosno gužvu kao nutarnji osjećaj kojega se treba također proživjeti iznutra, unutar sebe zajedno s planiranim danom, možda na taj način postoji mogućnost izbjeći donekle bijes, nervozu, nemir na semaforu, na šalteru, u tramvaju, na poslu.

U Sarajevu, 28. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): “Busy Street” by Eric Marwick (artuk.com).

O njegovom božanstvu gadgetu

Kada je Auguste Comte razvijao ideju pozitivne religije, odnosno religije koja bi bila utemeljenja na činjenicama pozitivnih znanosti, nije mogao predvidjeti takve proroke poput Gatesa, Jobsa, Zuckeberga, Muska…

Zanimljivo je primijetiti kako nitko od njih nije znanstvenik u akademskom smislu, nego su svi odreda vizionari, neka vrsta proroka budućnosti gdje se o tehnologiji govori ne u znanstvenim, nego u religioznim terminima budućeg ostvarenja tehnološkog kraljevstva na zemlji.

Kada je preminuo Steve Jobs, osnivač Applea, veliki broj osvrta bio je gotovo religiozne naravi kao da je preminuo religiozni vođa određenog kulta, a ne izvršni direktor i vlasnik tehnološke firme.

Među sljedbenicima tehnologije postoje religiozni kultovi koji se međusobno suprotstavljaju, isključuju i grupiraju. Korisnici Apple proizvoda se označavaju određenim terminima koji ih grupiraju u specifičan religiozni tehnološki kult pa je korisnik Apple proizvoda recimo jednostavan, zahtjevan u smislu ukusa i mode, točno zna što želi od sebe i života dok je recimo korisnik Samsung proizvoda opisan nešto drugačije. Na taj način se na razvijaju religiozno-tehnološki kultovi koji imaju svoje sljedbenike, pravila i načine predstavljanja.

Čini se da je pokojni Jobs na neki način prepoznao religioznu moć tehnologije kada je za logo firme uzeo simbol nagrižene jabuke i kada je prvi gadget iphone 3 odlučio predstaviti ne jednostavnim puštanjem televizijskih reklama, nego organiziranjem specifičnog događaja predstavljanja koji se od tada kako je izlazio novi model pretvorio u tehnološki religiozni događaj koji već ima i svoju religioznu tradiciju.

I druge tehnološke firme prepoznale su moć religioznog elementa tehnologije, pa su odlučili slijediti primjer firme kao što je Apple i u predstavljanju i prodaji svojih gadgeta imaju elemente religioznosti.

Slike religioznih sljedbenika koji noćima strpljivo kampiraju u redovima pred trgovinama podsjećaju na religiozna bdijenja i molitve pred neke religiozne blagdane. I datum predstavljanja gadgeta se tempira na taj način kao da oponaša neke religiozne blagdane.

Kao što religiozni blagdani imaju svoje priprave, korizme, došašća i ramazane i predstavljanje njegovog božanstva gadgeta zahtjeva jednu vrstu religiozne priprave, posta, sebi svojstvenog došašća gdje se kroz povremeno puštanje šturih informacija nastoji postići religiozni efekt euforije prije nego se njegovo božanstvo gadget pojavi pred svojim religioznim sljedbenicima.

Njegovo božanstvo gadget je poput religioznog otajstva, misterija, specifikacije uređaja su misteriozne do samog kraja, a o njegovom izgledu se samo nagađa kao što se u religiji nagađa o tome kako je izgledao neki svetac za čiji se blagdan pripravlja.

Predstavljanje bilo kojeg gadgeta iako se govori o tehnološkom događaju se sve više pretvara u religiozni događaj, dok se sajmovi tehnologije pretvaraju u nešto slično kao što su sajmovi predmeta koji se prodaju tijekom nekog religioznog događaja.

Samo predstavljanje njegovog božanstva gadgeta podsjeća na religiozno slavlje, na pijedestalu ili na bini je tehnološki direktor poput religioznog vođe, iza njega kao i u nekoj bogomolji umjesto religioznih slika stoje slike njegovog božanstva gadgeta, a ispred njega sljedbenici kulta.

I samo predstavljanje teče poput religioznog događaja. Sve počinje propovijedanjem direktora o putu spasenja koji je prošao njegovo božanstvo gadget od začeća od sirovih materijala, pa do rođenja u fino brušeni aluminij ili tvrdu plastiku.

Nakon što se predstavi začeće i rođenje njegovog božanstva gadgeta, slijedi predstavljanje njegovih spasenjskih sposobnosti, procesor, kamera, display razvijeni do te mjere da sljedbenicima kulta ne preostaje ništa drugo da priznaju da je njihov spasitelj najjači sve dok se ne pojavi spasitelj – rival u vidu gadgeta neke druge tehnološke firme. Tehnološke firme izgledaju kao nove religiozne ustanove koje nude spasenje i međusobno se bore da privuku što više sljedbenika koje žele spasiti.

Nakon što završi religiozni događaj predstavljanja njegovog božanstva gadgeta, slijedi vrijeme posta, korizme, ramazana, odnosno priprave za izravni susret sa njegovim božanstvom gadgetom, a to je vrijeme od predstavljanja do dolaska u prvu trgovinu. Priprava se odvija u atmosferi iščekivanja kao što se i u budućem religioznom događaju iščekuje dolazak blagdana, priča se, raspravlja se o njegovom božanstvu gadgetu kao kada se u religiji govori o jubilarnim događajima i godinama. Priča se cijela povijest spasenja od iphone 3 do iphone 8 ili od samsunga s3 pa do samsunga s8 i ističe po čemu su novi spasitelji bolji od njihovih prethodnika.

Konačno, oni religiozniji obavljaju čak i neku vrstu trodnevnica ili devetnica i hodočašća bdijući dan i noć u procesijama pred trgovinom, a trgovina je novi oltar, novi žrtvenik s kojega se želi uzeti nešto od božanskog. Konačno, kada se proglasi kraj posta i iščekivanja, žrtvenik i oltar se otvara za novo slavlje i pristupa se i konačno dolazi u stvarni dodir s njegovim božanstvom gadgetom. Slike euforičnih vlasnika njegova novog božanstva gadgeta bio to je iphone, samsung izgledaju kao slike religioznog čovjeka koji se iskusio susret s božanskim.

Zato je i cijena njegovog božanstva gadgeta visoka, jer ne može biti dostupna svim smrtnicima, nego samo izabranima. Oni koji bi željeli pristupiti njegovom božanstvu gadgetu i doći s njim u direktan dodir moraju znati da se moraju odreći toliko toga da bi ga primili, moraju biti svjesni da imati njegovo božanstvo gadget nije više stvar prestiža, tehnologije nego religiozna stvar gdje siromašni vjernik cijeni svoju religioznu muku i odricanje odričući se toliko toga da bi njegovo božanstvo gadget pripadalo njemu. Religiozni sljedbenik njegovog božanstva gadgeta mora proći mukotrpan asketski put i religioznu pripravu do svoga spasitelja koji ga čeka fino upakiran u najnoviji fino brušeni papirni „tabernakul“ s novim i neslućenim spasenjskim sposobnostima.

U Sarajevu, 24. 10. 2017.

O. J.

O TJESKOBI

Tjeskoban čovjek kao danas uživa u njoj. Tjeskoban čovjek i kad shvati da je događaj koji je smatrao tjeskobnim prošao sasvim u redu i bez poteškoća, ponovno se vraća i kao da želi prisutnost tjeskobe u svome životu; kao da je žedan tjeskobnog osjećaja od budućnosti, od ljudi, od obveza, od posla, od obitelji. Kao da je tjeskoba postala nužna potreba čovjekove duše. Kao da postoji neko tajno uživanje u tjeskobi koje donose vijesti o budućnosti.

Pretvaramo se povremeno ili trajno u homo anxietatus, čovjeka punog tjeskobe i onda kada nema očitih razloga za to. Tjeskoba se uvukla u svaku žilu čovjekova bića. Ponekad svaka misao, pogled, ideja, dodir pun je tjeskobe, osjećaja straha i neugode pred nepoznatim i budućim. Tjeskoba paralizira čovjeka. Dok se on drži na površini naoko miran, staložen i racionalan, dotle u njemu tjeskoba ruje i razara. Zašto sam postao tjeskoban? Zbog čega je moj pogled na svijet odjednom postao tako mračan, tako taman, zaogrnut u pesimizam i neugodu pred budućim i pred sutrašnjim danom?

Čini se da je čovjek onemoćao pred samim sobom i iz te nemoći i odustajanja od samog sebe predao se posvemašnjoj tjeskobi glede vlastitog života. I određeni „svijetli“ događaji njegova života kao da se uvijek događaju pod plaštem i krinkom tjeskobe. Ako danas uživa i ako je danas radostan, on već misli o tjeskobi sutrašnjeg dana, tjeskobi noći koja je pred njim, tjeskobi sata koja slijedi i sve se teže može osloboditi okova tjeskobe i toga neugodnog osjećaja da se nešto prijeteće nadvilo nad njim; nešto nejasno u tami … nije čak ni siguran da to postoji, ali tvrdi da to osjeća.

I tako živi u nepodnošljivoj lakoći svoje tjeskobne egzistencije, oko koje se – poput osi – vrti sva njegova nutarnja snaga i nutarnji život, do te mjere da već u mladosti shrvan tjeskobom prazna pogleda postaje ravnodušan prema sebi i svijetu oko sebe.

Ako je lako primijetiti da nas je puno tjeskobnih, puno je teže razumjeti zašto odustajemo od borbe s tjeskobom. Što nam se najstrašnije može dogoditi u borbi s tjeskobom, što možemo izgubiti suprotstavljajući se tome mučnom grabežljivom osjećaju kojega opisujemo čudnim osjećajem nelagode u prsima, trncima u rukama, nesvjesticom, neodređenim strahom kojega ne može svladati ni tako sretan događaj kao što je svadba, proslava, koncert, obiteljska ljubav…

Što se najgore može dogoditi u iznenadnom lupanju srca dok stojimo u redu? Toliko smo tjeskobni da mislimo da je to kraj, da umiremo, hvatamo se grčevito za naslon, stolicu, bilo što. I kada tjeskoba prođe više ne stojimo u redu, svakim korakom samo osluškujemo srce kako kuca, hoće li opet ili neće opet i postajemo tjeskobni do te mjere da se socijalno izoliramo od svih, jer nas tjeskoba uvjerava da je sljedeći napad panike – bilo lupanje srca, bilo osjećaj slabosti ili nesvjestice – ujedno i naš kraj.

Tjeskoba nije toliko simptom, koliko je ona pogled na vlastiti život i sve što u taj život spada. Zato je i nemoguće onomu tko je tjeskoban u lijepim događajima života pronaći ohrabrenje, jer je njegov pogled na život tjeskoban. On ne boluje od tjeskobe, kao što netko boluje od psihoze ili neuroze; on tjeskobom gleda život i živi ga tjeskobom. Pogled na život oblikuje i čovjekova htjenja, uživanja i djelovanja; zato se i može dogoditi da tjeskoban čovjek u tjeskobi uživa kao što sretan čovjek uživa u sreći, jer je i sreća ne simptom, nego pogled na život.

Iz nekog čudnog razloga čovjek se predaje tjeskobi. U tjeskobna čovjeka postoji neobično životno usmjerenje, ponekad izabrano kako svjesno tako i slobodno, gdje se tjeskobi ide u susret kao što netko trči za srećom. Tjeskoba postaje način življenja, djelovanja i razumijevanja i kad to postane, ona se pretvara u pogled na svijet i na druge osobe. Zato se kaže da tjeskoban čovjek ništa dobro ne vidi ni u najljepšim i najsretnijim događajima života, jer on ne boluje od bolesti, on živi stvarnost tjeskobom.

Homo anxietatus nije bolestan čovjek, on je čovjek s neobičnim pogledom na život, jer onome tko traži sreću mora biti kako i neobično tako i ludo da čovjek trči u susret nečemu što ga iznutra na kraju razori i ostavi od njega ništa osim bezosjećajne pustinje, bez ijedne pa i najmanje oaze sjećanja na neki sretan ili radostan događaj. Pustinja tjeskobe pretvara se u pogled na život gdje čovjek nije fizički pustinjak, nego duševni.

Sukob s tjeskobom počinje onda kada se spozna da se u tjeskobi uživa. Kao kad čovjek svjestan da nešto više ne može ići dalje u čemu je uživao jer ga to razara, slično vrijedi i za tjeskobu, jer i tjeskoba u kojoj se uživa postaje teški životni uteg kada se shvati da se mora mijenjati: ne tjeskoba kao takva nego življenje života tjeskobom.

Taj se sukob nastavlja do one mjere do koje je čovjek sposoban prekinuti uživanje u tjeskobi, odnosno, do one mjere do koje je čovjek voljan i željan promjene svoga pogleda. Kao i mnogi poroci koji razore čovjeka i njegovu obitelj, tako i tjeskoba zahtjeva susret licem u lice. Taj susret izgleda kao kad netko tko ima strah i napade panike odluči sukobiti se sa svojim paničnim napadom licem u lice da ga pobijedi. Viktor Frankl će takav stav stručno nazvati paradoksnom intencijom, a to je susret licem u lice s grabežljivom tjeskobom koja se kao ogrtač omotala oko čovjeka i duboko zasjekla u njegovu kožu do te mjere da počinje osjećati fizičku bol zbog tjeskobe.

Sukob s tjeskobom je sukob i protest protiv samog sebe i shvaćanja da si je čovjek nezasluženo oduzimao mogućnost da njegov pogled na svijet otkrije i odbljeske sreće u vlastitom životu i u životu drugih u njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Sukob s tjeskobom je uzvišen poziv za čovjeka koji iako povremeno nazire i osjeća sveopću tamu i mrak tjeskobe, također jasno i razgovijetno vidi i primjećuje bljeske smisla u tom mraku, od kojih je možda i najvažniji njegov vlastiti život sada i ovdje.

U Sarajevu, 23. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O doživljaju: virtualno i prirodno iskustvo stvarnosti

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo…

U vrijeme kada nije postojala fotografija čovjek je pisanjem ili pamćenjem čuvao vlastitu prošlost. Rijetko je imao privilegiju da njegova prošlost bude zapisana, osim ako nije ulazio u važne i presudne osobe svoga vremena. Kako je čovjek recimo srednjeg vijeka, neki kmet nekog feudalca pamtio svoju prošlost? Ili neki drevni nepoznati čovjek puno prije? Zapisivati je nije mogao jer nije ni znao pisati, o njemu se nije pisalo niti ga se spominjalo jer je njegovo postojanje bilo beznačajno. Bio je anonimni čovjek svoga vremena o čijim se zemnim ostatcima ne zna ni gdje su.

Danas nema anonimnih ljudi kao što je bio slučaj sa srednjovjekovnim nepoznatim kmetom. Danas je stvarnost postala dostupna svakom čovjeku koji posjeduje smartphone i pristup internetu. Iako uvijek ima pokoji čovjek koji u ovakvom svijetu želi ostati anoniman, većina ljudi postala je dostupna i to svatko svakomu.

Drevni nepoznati čovjek nemajući mogućnost da zapisuje i pamti vlastitu prošlost, oviseći o apsolutnoj samovolji svoga gospodara nije ni planirao niti je mogao planirati svoju budućnost. Njemu je jedino preostala sadašnjost i to ono vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Radeći mukotrpno u sadašnjosti pronalazio je motive za vlastito pamćenje. Možda se nije toliko prisjećao svoga tegobnog djetinjstva, nego se prisjećao mirisa polja, trave, njive, sunčevih zraka, rose, boje cvijeća i tako gradio svoje pamćenje.

Možda nije započinjao svoja sjećanja onim „kad sam bio dijete“, nego je radije govorio „onda kada je miris cvijeća pored rijeke bio ugodan … kada je pokrivač od trave bio mekan, kada je jutarnja rosa polako iščezavala pod zrakama jutarnjeg sunca“. Govorio je kao netko tko živi sadašnji trenutak, kao netko tko živi sadašnjost i živeći u njoj te kroz nju stvarao neko svoje pamćenje povezano za zemljom i prirodom.

Svjetlosnim godinama smo daleko od toga čovjeka, ne toliko zbog naše tehnološke superiornosti, nego radije zbog našeg shvaćanja stvarnosti. Danas se stvarnost fotografira, nije da ju se toliko živi. Jutarnja rosa i izlazak sunca ne mora biti doživljen nego fotografiran, odlazak na koncert ne mora biti doživljen nego fotografiran i tako jedan određeni broj životnih događaja koji se žive u stvarnosti više se ne doživljavaju nego se fotografiraju.

Ako je drevni nepoznati čovjek u mirisu cvijeća ili oranju njive tražio načine za izgradnju vlastite prošlosti, činio je to jer je njegov doživljaj sadašnjosti bio prirodan, autentičan. Naravno da čovjek i danas teži prirodnom i autentičnom doživljaju stvarnosti, ali je njegov doživljaj stvarnosti osiromašen digitalizacijom stvarnosti.

A to osiromašenje se javlja u nastojanju da se svaki sadašnji događaj na neki način prvo informatizira ili digitalizira, pa tek onda da se proživi, doživi u svojoj prirodnosti i autentičnosti. Čini se važnijim danas digitalno zabilježiti izlazak sunca nego ga pokušati doživjeti kao osoban i autentičan doživljaj samog sebe, čak i onda kada smo svjesni da ako ga digitalno ne zabilježimo, nećemo možda više nikada biti u situaciji i prilici fotografirati nešto slično.

Stalno nastojanje da se stvarnost doživljava i živi digitalno i informatički, a ne autentično i prirodno nevjerojatno povećava broj uspomena koje se digitalno čuvaju na USB stickovima, hard diskovima, memorijskim karticama, ali paradoksalno smanjuje čovjekove mogućnosti da se uistinu prisjeti svoga osobnog iskustva, svojih osobnih osjećaja dok gleda svu silu digitalnih uspomena.

Naravno, tu i tamo poneka digitalna uspomena na kompjutoru u čovjeku probudi određene osjećaje, ali velika količina osobne prošlosti koju čovjek digitalno čuva u jednom trenutku čovjeka učini neosjetljivim te se gledanje slika pretvori u jedno iskustvo melankolije, tuge, bez obzira o kojim je doživljajima riječ, tako da čovjek gledajući slike vjenčanja, sprovoda, izlaska iz bolnice ima isti osjećaj, a to je da je sve to prošlo i da su svi ti događaji u sebi jednaki.

Ono što digitalizacija stvarnosti stvara od čovjeka jest da prestaje biti sposoban u sebi razlučiti različite osjećaje o događajima iz svoje osobne povijesti, nego se svi ti događaji ponekad spajaju u jednu jednoličnu struju sličica koje prolaze ispred njegovih očiju dok dodiruje tipku na tipkovnici.

Možda uslijed prejake digitalizacije stvarnosti čovjek nastoji povremeno pobjeći u prirodu, potražiti neki prirodni i autentični doživljaj stvarnosti i vlastite sadašnjosti kako bi kroz taj doživljaj mogao graditi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se recimo planinarenja po nekom šumskom putu, nekog izvora vode, vjetra što struji kroz grane drveća.

Uslijed digitalizacije stvarnosti gdje se sve događa u slikama i bilježi u slikama čovjek gubi nekako osjećaj da je on konkretna osoba koja doživljava konkretnu sadašnjost, pa nastoji poput drevnog nepoznatog čovjeka kojemu je sadašnjost bila jedina mogućnost izgradnje vlastite prošlosti, pobjeći ako ništa barem u prirodu daleko od digitalnih slika.

I suvremeni čovjek u jutarnjoj rosi, u dodiru hladne vode, u mirisu cvijeća želi na trenutak pobjeći od digitalne stvarnosti ne bi li autentično doživio svoju sadašnjost, bez slikanja i digitaliziranja, nego direktno i konkretno, jer postaje svjestan da digitalizacija stvarnosti krije opasnost osiromašenja autentičnog doživljavanja vlastite stvarnosti i sadašnjosti u čemu je opet drevni nepoznati čovjek bio nadmoćan postmodernom digitalnom čovjeku.

U Sarajevu, 19. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Gramatičari i konstitutivci

Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.

Gramatičar i jezikoslovac bez problema dolazi do zaključka o korijenu te riječi, njezinom gramatičkom značenju i mjestu u rečenici. Problem nastaje kada gramatičar i jezikoslovac smatra da je tim tumačenjem i pitanje jezika jednostavno riješeno. Ali što sa riječju oluja recimo u povijesnom značenju tog termina koji se odnosi na vrijeme rata? U hrvatskom i u srpskom jeziku ta riječ u ovakvom kontekstu ima sasvim dva različita i oprečna značenja. Ili što recimo s riječju genocid u srpskom i bosanskom jeziku. Gramatičar i jezikoslovac neće imati problema kao i sa prethodnom riječju što se tiče njezinog korijena, mjesta u rečenici pa čak i njenog općeg značenja ako se tu riječ usporedi s nekom općom definicijom, ali što je sa značenjem te riječi u kontekstu bošnjačkog shvaćanja vlastitog identiteta i srpskog shvaćanja vlastitog identiteta recimo u proteklih dvadeset pet godina?

Teza kako određene izraze treba rasteretiti njihovih opterećenih značenja znači ne dopustiti da određene riječi, rečenice i čitava književna djela imaju bitno značenje za nečiji identitet, njegovu prošlost i tradiciju. To bi bilo kao da tvrdimo da bilo kojeg pisca počevši od Marulića, Karadžića, Dizdara, Selimovića i Andrića treba čitati kao gramatičke priručnike za škole i fakultete bez obzira koje značenje imaju riječi u njihovim djelima, jer jedino dopušteno značenje mora biti samo ono gramatičko, a sva druga se moraju izostaviti ili isključiti. Činjenica da su određeni izrazi u nekom smislu opterećeni prošlošću je važna za izgradnju identiteta određene zajednice, i ta opterećenost prošlošću nije apsolutno kako bi neki htjeli negativna, nego i pozitivna.

Govoriti o zajedničkom jeziku je moguće u gramatici i lingvistici koje se bave jezikom pa čak i njegovom poviješću, ali na jedan neprikladan način za sam identitet zajednice koja govori tim jezikom. Naime jezikoslovac je uvijek u položaju objektivnog promatrača koji riječ gleda samo unutar jezika i njegove povijesti, ali se ne bavi značenjem te iste riječi u jednoj široj perspektivi recimo kulture, tradicije, religije i njezinog značenja u tim elementima identiteta.

Za gramatičara jezik je sredstvo komunikacije, sredstvo pisanja koje se može razvijati, ali samo na način da se mijenja komunikacija, i gramatičara ne zanima promjena identiteta zajednice nastala pod utjecajem promjene jezika, stoga gramatičar ponekad povijest, arheologiju, filozofiju i neke dijelove književnosti smatra nepotrebnim u razumijevanju riječi i njihovog značenja, jer njega zanima riječ u okviru samog jezika, ali ne i u okviru identiteta zajednice. S druge strane, recimo povjesničara neće zanimati gramatika riječi, zanimat će ga značenje riječi kroz povijest razvoja identiteta zajednice i zato će za njega recimo riječ genocid imati drugačije značenje, jer se bavi poviješću zajednice koja je genocid preživjela ili genocid počinila.

Poteškoća s jezikom je što gramatičar koji nije povjesničar, filozof, političar preuzme ulogu univerzalnog tumača riječi, jezika i njihovog značenja i jasno da se ističe samo ono područje u kojem je stručan, a to je gramatika, dok druga važna područja nastanka jezika kao što su povijest zajednice, religiju zajednice, socijalnu strukturu zajednice i njezino političko uređenje smatra nepotrebnim za razumijevanje jezika i značenja riječi.

S gledišta svoje stručnosti, gramatičar je sigurno u pravu kada određenu riječ tumači u njezinom gramatičkom smislu, nastanku i značenju i to je on i pozvan da bude zaista stručnjak drugima koji nisu gramatičari. S gledišta značenja jezika i riječi, gramatičar je samo jedan od onih koji se bave jezikom i on ne može pretendirati na apsolutizam vlastitog pogleda napose na značenje i smisao jezika u njegovoj važnosti za identitet zajednice i izgradnju toga identiteta.

Teza o jeziku kao sredstvu ili instrumentu komunikacije je točna, ali nedovoljna, jer jezik nije isključivo i samo sredstvo komunikacije nego i konstitutivni element izgradnje identiteta zajednice. Ovdje vjerojatno i leži jedan od temeljnih problema pitanja o jeziku kada je riječ o BiH. Zastupnike teze o tome da ih ne zanima kojim jezikom govore bitno je da se razumiju možemo nazvati gramatičarima. Zastupnike teze o tome kako jezik nije samo instrument razumijevanja nego i konstitutivni element izgradnje identiteta nazovimo konstitutivcima.

Gramatičari u tom kontekstu ne bi trebali baviti se pitanjima povijesti, prošlosti, ideologija i nacionalnih pitanja, nego bi se trebali isključivo baviti gramatikom i sadašnjošću. Međutim, gramatičari prelaze okvire vlastitih argumenata pozivajući se na prošlost, na tradiciju, na kulturu, na religiju obilježavajući konstitutivce kao nacionaliste, ideologe, djelitelje društva.

Sami dakle koriste jezik koji ne bi trebali, jer bi temeljna odlika gramatičara trebala biti neutralnost, a temeljni motiv komunikacija bez vrijednosnih kvalifikacija bilo koga i bilo čega. Na taj način gramatičari ne bi trebali iz vlastite perspektive govoriti u vrijednosnim značenjima o riječima kao što su genocid, povijest, prošlost, religija, islam, kršćanstvo, židovstvo, nego čisto gramatički i neutralno, jer je komunikacija ideal društva. Odnosno gramatičar bi trebao čitati recimo Andrića kao gramatički priručnik BHS jezika i ništa više.

S druge strane, konstitutivci u jeziku vide jedno od najvažnijih sredstava izgradnje identiteta, a ne samo nakupinu gramatičkih i jezičnih pravila i zato inzistiraju na jeziku kao konstitutivnom elementu, odnosno čini se da i Ustav BiH prepoznaje konstitutivnost jezika kada govori o tri jezika: hrvatskom, srpskom i bosanskom što ukazuje na to da su Ustav pisali konstitutivci, a ne gramatičari.

Konstitutivcima ne može promaći činjenica da je jezik možda uz religiju najjače sredstvo izgradnje identiteta zajednice napose kroz književnost i zato se ne mogu dogovoriti kome recimo pripada Andrić, jer razumiju važnost njegove književnosti za izgradnju identiteta zajednice i prepoznaju da Andrićeva djela nisu puki gramatički priručnici. A tu onda može doći i do različitih tumačenja, pa i manipulacija i zloupotreba značenja.

Razlika između gramatičara i konstitutivaca nije umjetna niti imaginarna, nego je stvarna što pokazuju i rasprave oko pitanja jezik kao BHS ili tri različita jezika: hrvatski, srpski i bosanski, a ta rasprava ne može i vjerojatno neće biti isključivo gramatička i svoditi se na tvrdnju dovoljno je da se razumijemo, identiteti nisu važni, odnosno, identiteti su važni i tri jezika su nužna.

Ali to je prijepor koji sama gramatika niti rješava niti želi riješiti, jer nju pitanje jezika i identiteta ne opterećuje, ali zato opterećuje prošlost, povijest, a to je područje gdje se politika kao i obično snalazi kao riba u vodi. Ono što je gramatika za jezik kao neka vrsta univerzalnog pokušaja razumijevanja cjelokupnog jezika to je isto i politika kada je riječ o značenju jezika i riječi za identitet zajednice. Obje pozicije polaze od tvrdnje o vlastitoj objektivnosti i stručnosti ne primjećujući povremenu uzurpaciju onog drugog područja od strane prvog i obrnuto.

Tako i politika uzurpira povijest, tradiciju i religiju, pa i gramatiku, dok samu gramatiku ova područja ne zanimaju, iako ima gramatičara koji pokazuju daleko veći interes za politiku u ovakvom značenju nego li za gramatiku. Zato je pitanje jezika prvorazredno političko pitanje, jer politika uzurpira ponekad sva ona područja koja su važna za jezik i identitet koji se razvija kroz jezik iako za to ne posjeduje stručnost, ali razumljiv je politički interes za pitanje jezika, jer gramatiku politika ne zanima.

Ali s obzirom da gramatika glumi nezainteresiranost i objektivnost kada je riječ o jeziku, nije ni čudno da ponekad političari odjednom postaju stručni gramatičari, a gramatičari političari, jer je uzurpacija područja onog drugog postala pravilo, a ne izuzetak. I jedni i drugi uzurpiraju jezik i identitet misleći da je njihovo tumačenje apsolutno univerzalno i hladno objektivno i da povjesničari, filozofi, sociolozi, pisci i pjesnici tu nemaju što tražiti osim da njihova djela budu tumačena kao čisti gramatički priručnici koje svi razumijemo bez problema, ili djela koja su nužna i prevažna za izgradnju identiteta zajednice.

A o tome koje značenje imaju riječi poput genocida, oluje, rata, hrvatski, srpski i bosanski gramatičari i konstitutivci imaju uglavnom oprečna mišljenja i nemaju isti ni konceptualni ni jezični okvir razumijevanja ovako opterećenih riječi, pa će njihov prijepor još dugo, dugo trajati jer jedni jezik shvaćaju isključivo kao instrument, a drugi isključivo kao identitet, a mi još nemamo jednog ili više stručnih gramatičkih političara ili političkih gramatičara koji će ukazati da su obje ove stvari bitne za jezik i mogućnost sporazumijevanja i mogućnost izgradnje identiteta zajednice i da ne moraju biti međusobno isključive, nego uključive čak i onda kada postoje pored nas i druge zajednice koje imaju i svoju vlastitu gramatiku i svoj vlastiti identitet, odnosno, svoj vlastiti jezik.

Sarajevo, 13. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): http://www.index.hr

O čitanju

Pisac Aleksandar Hemon u svom “Povratku u Hemonwood”: kolumne opisuje jedan zanimljiv fenomen u jednoj od kolumni pod naslovom Ispovijed ovisnika. Opisujući kako je prestao pušiti cigarete, kako je cigareta često bila jedna vrsta prekida vremena. Piješ kavu s cigaretom, čekaš tramvaj s cigaretom, čekaš u redu u nekom uredu s cigaretom, čitaš knjigu i praviš pauzu s cigaretom.

Prisjećajući se toga vremena zapisuje jedan novi način prekidanja vremena kroz internet. Piješ kavu, malo surfaš, čekaš tramvaj malo surfaš, čekaš u redu malo surfaš, čitaš pa malo surfaš. Hemon zapisuje kako je nekada dok je bio mlađi znao sate i sate provoditi čitajući bez prekidanja, dok danas svako čitanje prekida surfanjem i gledanjem recimo sportskih rezultata na internetu. Hemon u svojoj kratkoj kolumni točnog naziva Ispovijed ovisnika zapisujući vlastito iskustvo opisuje jedan rasprostranjeni suvremeni fenomen dekoncentracije.

Koncentrirati se na određeni posao kao što je čitanje čini se daleko teže nego prije. Tome nije razlog tvrdnja kako ljudi danas ne čitaju. Čitaju, ali čitanje je postalo isprekidano, presječeno povremenim pogledom u svijet interneta, vijesti, sport, gdje samo pola sata surfanja po internetu zahtjeva daleko više vremena koncentracije da se vrati na prvotni posao kao što je to recimo čitanje. Svi imamo donekle to iskustvo gdje čitanje neke zahtjevne knjige koje traži napor i koncentraciju ukoliko se u određenim intervalima prekida stalnim pa i vrlo kratkim surfanjem po virtualnom svijetu ne dostiže onaj željeni rezultat, a to je da razumijemo knjigu ne na onoj stranici na kojoj se nalazimo nego od samog njezinog početka. Ponekad je rezultat čitanja koje može potrajati i nekoliko sati pa i dana uz stalni „kratki spoj“ s internetom određena zbunjenost pa i nerazumijevanje onoga što se pročitalo.

Čini se da je moguće jako puno čitati, ali vrlo malo razumjeti. Tome nije razlog čovjekova pamet i nedostatak pameti, nego je riječ o stalnom prekidanju jednog bitnog elementa razvoja čovjekove inteligencije redovitim i kratkotrajnim „kontaktom“ s internetom čija je moć u tome da ono što se pročitalo pa čak i razumjelo nestane nakon pola sata ili sat vremena surfanja kada se pogled ponovo vrati na knjigu i određenu stranicu. Prva reakcija je ili pokušaj prisjećanja što smo pročitali prije dva tri sata ili jednostavno nastavak čitanja bez razmišljanja kako je ovaj dio knjige povezan s onim prethodnim koji smo već pročitali. Ne odnosi se to samo na „teške“ knjige stručnih i specifičnih sadržaja, nego i na knjige koje se inače brzo i bez teškoće čitaju poput romana gdje je čak i u čitanju romana čovjek u situaciji da se mora sjetiti tko su likovi romana o kojima čita već nekoliko dana. Ne radi se o tome i ne čini se opravdanim tvrditi kako ljudi danas ne čitaju. Bolje je reći kako danas čitamo isprekidano bez dugotrajnog misaonog mosta koji naše čitanje knjige povezuje u jednu misaonu cjelinu u našoj glavi o kojoj onda možemo govoriti jer smo je u potpunosti razumjeli. O ovome se može još toliko toga reći, ali kako to Hemon satirično zapisuje: Mogao bi Tata o ovome još štošta reći, ali evo mu iz Twittera upravo javljaju kako Cholo Simeone insistira da se igrači Atletica u ovom trenutku koncentrišu isključivo na susret sa Deportivom. Tko zna što je Hemon čitao u tom trenutku kada ga je Twitter prekinuo i je li kad je nastavio čitati bio u onoj zbunjujućoj situaciji da ne pita gdje sam stao, nego što ja to uopće trenutno čitam?

U Sarajevu, 6. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Politika kao zazivanje duhova

Određeni broj bolesti kao što su visok tlak, dijabetes, kod malo starijih ljudi izvjesno je uzrokovan i višekratnim gledanjem dnevnika od pola sata svaki dan. Gadljivost i ogorčenje koja se u čovjeku rađa u tih pola sata gledanja može stvoriti tjelesne bolesti ne figurativno, nego doslovce. Gadljivost i ogorčenje se odnosi i na vijesti koje se tiču politike.

Zanimljiv fenomen koji se već dugo prakticira u politici, i ne događa se slučajno je potpuna odvojenost politike i ljudi koji su u politici od ljudi izvan politike. Ta odvojenost nije slučajna, neplanirana, nego ciljanja i planska kako bi se čovjeka izvan politike naviklo da apsolutnu odvojenost sebe od onih koji ga predstavljaju prihvati kao sastavni i nužni dio života.

Odvojenost politike od ostatka ljudskog života nije toliko u onima koji se politikom bave, nego ponajviše u donošenju zakona koji su potpuno odvojeni od stvarnog čovjeka i njegovih bilo potreba bilo zahtjeva. Jedini dodir kojim stvarni čovjek dolazi u kontakt s politikom su izbori, ali vrlo kratko na jedan dan i to samo jednom u nekoliko godina.

Odvojenost stvarnog čovjeka od politike se ogleda u onim zakonima koji često nemaju nikakve podloge u stvarnom životu čovjeka, nego su često plod fantazija, iluzija i neobičnih ideja onih ljudi koji su se stvarno odvojili od stvarnog čovjeka i u politici izgradili vlastiti svijet za sebe i nastavili živjeti život koji više nije ni u kakvom kontaktu sa stvarnošću i sa stvarnim čovjekom.

Riječ je o svijetu koji više ne razlikuje stvarnost od fantazije, stvarnost od iluzija i zabluda, nego nudeći obećanja vrijedna čuđenja samo demonstrira svoju odvojenost od stvarnosti. Obećanja o tisućama radnih mjesta, stotinama kilometara autocesta, većim mirovinama odraz su rascjepa između stvarne stvarnosti i politike koja sve više postaje jedan neobičan i čudan svijet potpuno zatvoren u sebe, kao nekakav svijet bajki i znanstvene fantastike gdje oni koji se bave politikom sve manje liče na stvarne ljude, a sve više na pisce znanstvene fantastike, pjesnike i trubadure, koji putuju svijetom te propovijedaju i pišu, ali taj isti svijet kojim prolaze smatraju nestvarnim.

Stvarnog čovjeka od krvi i mesa, sa stvarnim problemima vide kao duha ili utvaru, a ono što im on priopćava kao svoje stvarne probleme slušaju kao da je riječ o materijalu za novu izmišljenu priču ili fantastični roman, koji trebaju napisati i ponuditi publici na čitanje.

Odvojenost stvarnog svijeta od svijeta politike nije samo materijalna, financijska, ekonomska, nego još više stvarna do te mjere da poneki političar stvarni svijet oko sebe registrira kao fatamorganu, poput oaze u pustinji misleći da kad malo bolje protrlja oči nestat će stvarnog čovjeka, stvarnih problema ali i same stvarnosti.

Rascjep između politike i stvarnosti je napredovao toliko da za određenog čovjeka koji se bavi politikom ne postoje više kao kod drugih ljudi dvije stvarnosti koje se međusobno trebaju nadopunjavati – stvarnost običnog čovjeka i ona politička, nego postoji samo politička stvarnost koja je toliko realna da sve izvan politike se pretvara u čistu fantaziju, gdje nema stvarnosti koja je tu, nego političar sam stvara stvarnost izvan politike na temelju toga što je sve izvan politike nestvarno i iluzija.

Činjenica da poneki političar ne zna cijenu kruha, mlijeka, lijekova, visinu prosječne plaće i mirovine nije plod samo njegovih većih primanja, pa se time ne bavi, nego je i plod njegovog shvaćanja kako te stvari uopće ne spadaju više u red ljudske i konkretne stvarnosti, nego su to iluzije, zablude i fantazije kojima se bavi onaj čovjek, konkretni i stvarni čovjek koji ionako izvan politike postoji, ali samo kao duh i utvara koji se neprestano javlja političaru u snovima i ne da mu mirno spavati. Međutim, kada nastupi buđenje i java taj čovjek za političara ponovno prestaje postojati.

Zbog toga kod stvarnog čovjeka nastaje određena gadljivost i ogorčenje prema politici i političaru, ne samo jer ga se ne sluša, nego jer ga se ne doživljava kao stvarnost. I dok stvarni čovjek gledajući onih pola sata dnevnika kada dođu političke vijesti raste mu tlak i šećer u krvi, dotle političari u studiju funkcioniraju kao grupa ljudi koja zaziva duhove nadajući se da će im se stvarni čovjek javiti s one strane stvarnosti. Možda bi se to i dogodilo kad bi se uhvatili za ruke i onda pokušali zazvati stvarnog čovjeka da im se javi i kaže im kako se živi s one strane njihove političke stvarnosti, u svijetu stvarnih i konkretnih duhova, u svijetu utvara kao što su kruh, mlijeko i lijekovi.

U Sarajevu, 2. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O čovjeku mase

Čovjek mase kad se nađe pred problemom, zadovoljan je mišlju o prvoj stvari koja mu padne na pamet, tako piše španjolski filozof Ortega Y Gasset u svom eseju “Pobuna masa”.

Gasset opisuje i osobnost koju naziva čovjekom mase. Ali nije riječ o političkom opisu, o opisu čovjeka koji izlazi na izbore i glasa. Gasset opisuje određeno stanje duha, određeno stanje nutrine bilo kojega čovjeka koji na određeni način postaje čovjekom mase. Gasset tu osobnost opisuje kao statičnu, nespremnu na promijene, proširenje pogleda, promjenu ideja i mišljenja.

Čovjeka mase Gasset opisuje kao samozadovoljnog duha koji uživa u slici o vlastitoj savršenosti hermetički zatvorenog u sebe i potpuno inertnog. Čovjek mase za Gasseta je potpuno nezainteresiran za svijet izvan vlastitih ideja i vlastitih misli što zvuči neobično s obzirom da masu i čovjeka kao dio mase zamišljamo drugačije, počesto kao nasilnog čovjeka koji vođen masom uništava sve pred sobom.

Gasset čovjeka mase promatra kao ljudskog duha koji imajući određeni depozitorij predrasuda, općih fraza, lažnih svrha i praznih riječi taj depozitorij nameće svugdje i svakome s apsolutnom sigurnošću i čvrstinom. Čovjek mase prema Gassetu je ljudski duh koji se jedini nikad ne propituje o vlastitim idejama, djelima i mišljenjima. U pozadini takvog ljudskog duha prema Gassetu stoji taština i uvjerenje u vlastitu savršenost do te mjere da ljudski duh postaje nesposoban umno uvidjeti vlastite nesavršenosti.

Slika 1: Rulja – skupina pojedinaca ujedinjena oko ideje da se problemi najbolje rješavaju nasilnim putem. Izvor: http://liberationschool.org/09-07-24-behind-urumqui-riots-in-china-html/

Za Gasseta vulgarnost je temeljna oznaka ljudskog duha koji se pretvorio u čovjeka mase. Ta vulgarnost nije iznimka nego se zahtjeva kao ljudsko i političko pravo, premda ovdje nije riječ o vulgarnosti u kolokvijalnom značenju vulgarnosti kao psovke, nego je riječ o vulgarnosti kao obezvrjeđivanju dostignuća ljudskog duha kroz kulturu, umjetnost, književnost, arhitekturu. Takav stav čovjeka mase prema dostignućima kulture plod je njegove hermetičke zatvorenosti u vlastite predrasude i mišljenja.

Zato Ortega y Gasset ističe da čovjek mase ne poznaje i ne priznaje povijest; čovjek mase je u potpunosti ahistoričan zbog zatvorenosti u vlastite okvire iz kojih ne treba istupiti na pozornicu povijesti jer je dovoljan sam sebi. Ako i nastupa izvan vlastite individualne hermeneutike u kojoj je on sam krajnji horizont stapanja i dosega povijesti, čovjek mase nastupa samo kao nezainteresirani promatrač povijesti i povijesnih zbivanja, a u krajnjoj mjeri ako i nastupa rušilački prema prošlosti i povijesti, opravdanje svoga rušilačkog pohoda nalazi u vlastitoj predrasudi o nepostojanju drugih mišljenja te o nepotrebnosti poznavanja povijesti drugačijih ideja, mišljenja i stavova.

Čovjek mase se pretvara u rušitelja prema Gassetu, jer zbog vlastite hermetičke zatvorenosti prestaje biti sposoban teoretizirati o drugim idejama i idejama drugih ljudi, zapravo prema Gassetu čovjek mase počinje razmišljati kako ni on sam ne posjeduje određene ideje i mišljenja vrijedna teoretske razrade i umnog napora nego se zadržava u vlastitim – uglavnom – okoštalim uvjerenjima, tradicijama, i intelektualnim navikama.

Iz te pozicije čovjek mase prema Gassetu gubi sluh za slušanje drugih mišljenja, i zaključuje da ne postoji ni racionalno opravdanje i utemeljenje o slušanju drugih. Ono što njemu preostaje i čega se drži jest intelektualna gluhoća i sljepoća za mišljenje drugih, dok u isto vrijeme svojim hermetički zatvorenim predrasudama uglavnom sudi, izjavljuje i odlučuje o mišljenju drugih. S obzirom da je čovjek mase nesklon intelektualnim naporima i teorijskim razradama vlastitih ideja, čini se jednostavnijim rješenjem ideje i mišljenja nametnuti silom pa čak i nasiljem prema drugim mišljenjima i idejama.

S obzirom da čovjek mase ne priznaje kulturne, političke i intelektualne autoritete, prema Gassetu njemu i ne preostaje ništa drugo nego nasilno srušiti one autoritete na kojima počiva kultura i intelektualna baština koju su ljudi izgradili. Prema Gassetu, tamo gdje čovjek mase ne prihvaća intelektualni i kulturni autoritet, gdje čovjek mase ne propituje politiku i ekonomsko upravljanje dobrima, gdje čovjek mase ne postavlja pitanja o važnosti i opravdanosti umjetnosti i njezinih izričaja – nema ni kulture, nego nastaje barbarizam.

Prema Gassetu, čovjek mase ne priznaje istinu ni njezine standarde, i tamo gdje je čovjek okupiran da istinu prilagodi sebi, tamo gdje čovjek nema nikakve intelektualne gladi za istinom, on je -kako ga Gasset naziva – intelektualni barbarin. Odnosno, piše Gasset, čovjek mase je čovjek koji piše, predaje i govori bez ikakve potrebe za istinom ili pred problemom intelektualno misli ono što mu prvo padne na pamet bez shvaćanja da su mu potrebni i važni drugi ljudi i njihove ideje i mišljenja jer se tako izgrađuje kultura. Čovjek mase je čini se za Gasseta čovjek bez standarda za bilo što izvan vlastitih predrasuda, mišljenja i uvjerenja.

U Sarajevu, 21. 9. 2017.

O. J.

Društvena kontrola i njezina standardizacija

Kontrola je propisana standardizacija očekivanog ponašanja i djelovanja u određenim uvjetima i prema određenim pravilima. Najvažniji element kontrole je njezina standardizacija.

Prisilni oblici kontrole zahtijevaju stalni nadzor, sredstva, ljude i uvijek postoji opasnost da će se pojedinac ili grupa pobuniti protiv kontrole. Međutim, standardizacija kontrole nakon početnog nezadovoljstva, mlakih protesta ulazi u društvo kao propisani standard bez velikih previranja, društvenih lomova i postavljanja pitanja. Standardizirane oblike kontrole prihvaćamo bez da se pitamo o njihovoj svrhovitosti, nužnosti ili mogućnosti da ih se promijeni ili čak ukine.

Standardizirani oblici kontrole su raznovrsni, no jedan od nama bližih su kamere na različitim mjestima zbog različitih razloga postavljene na svakom koraku kuda prolazimo. Ulice, stanovi, tržni centri, različite institucije nadziru se kamerama. I dok bi možda u nekom drugom vremenu netko i postavio pitanje zašto kamera mora biti na nekom mjestu, kamera je postala standardizirani kontrolor ljudskog života, kretanja, pa i privatnog života bez da se ponekad postavi pitanje zašto je potrebna i mora li biti baš na svakom mjestu kojim se čovjek kreće i prolazi.

**Slika 1: CCTV kamera – garant društvene sigurnosti ili rušitelj privatnosti?**

Standardizacija kontrole nastaje otprilike kada se više ne osjeća neugoda i nelagoda zbog pogleda koji prati svaki čovjekov korak i kada se više ne razmišlja o tome da netko promatra svaki korak, grimasu, gestu. Kamera je standardizirani oblik kontrole jer se više ne registrira kao uljez unutar privatnog života, nego kao nužni instrument kontrole čovjeka. Da bi se standardizacija kontrole učvrstila kao opravdana, nije dovoljno ukloniti osjećaj nelagode u čovjeku jer ga se stalno promatra, nego se osjećaj nelagode mora na određeni način pretvoriti u pozitivni osjećaj sigurnosti i zaštite.

Zato se kameru kao standardizirani oblik kontrole ne objašnjava negativnim terminima kao uljez, rušitelj privatnosti, praćenje, nego pozitivnim terminima kao zaštita, sigurnost, zaštita građanina, državna sigurnost, obrana granica… Tek kada osjećaj nelagode preraste u pozitivan osjećaj zaštite i sigurnosti, prelazi se na masovnu standardizaciju kontrole kroz prometnice, institucije, škole, granice, aerodrome. U tom osjećaju nelagode koji se standardizacijom kamere kao nužnim sredstvom zaštite i sigurnosti pretvara u pozitivan osjećaj i stav da je apsolutno nužna se krije i određena opasnost jer standardizacija kontrole povremeno izlazi iz vlastitih standardiziranih okvira i zahvaća daleko više i puno dublje nego bi trebala.

Standardizacija kontrole nije stihijski i slučajni događaj, nego ciljani, organizirani i dugotrajni društveni postupak. Njegova je prednost u tome što kada se jedan dio društva stavi unutar standardiziranog oblika kontrole onda nije teško razviti i druge slične oblike standardizacije kontrole i čovjekova ponašanja i djelovanja. Ako je kamera nekada bila samo privilegija državnih granica ili recimo aerodroma kao standardiziranih oblika kontrole, danas je iz tih standardizacija kontrole kamera postala općeprihvaćeni standardizirani oblik kontrole svugdje, pa i u privatnim domovima ljudi. Kamera je samo jedan od fenomena na koji se način kontrola polako ali sigurno standardizirala i pretvorila u općeprihvaćenu normu razumijevanja što je kontrola i na koji način treba kontrolirati čovjeka iako su postojala vremena ne samo kad kamera nije postojala a ipak se živjelo, nego i vremena kad je bilo neprihvatljivo snimati svaki čovjekov pokret i cijeli njegov život jer je čovjek još uvijek kontrolu doživljavao kao određenu nelagodu i neugodu pogotovo kada je riječ o njegovom privatnom životu.

Različiti programi koji čovjeku nude kao objektivnom gledatelju mogućnost da gleda život drugoga u njegovim najintimnijim sferama gdje ni gledatelj ni gledani više ne osjećaju nikakvu nelagodu nego dapače u takvom programu i uživaju, pokazuje na koji način kamera kao standardizacija kontrole od početnog odbijanja i nepovjerenja prelazi u nužni i nezaobilazni oblik razonode suvremenog čovjeka gdje se pitanje nelagode, opravdanja i potrebe takvih oblika kontrole više uopće i ne postavlja nego se slobodno prihvaća i uživa. Ne samo da se prihvaća i uživa nego se i objašnjava kao nužni element društvenog života, ponašanja i djelovanja pa i pokušaj kritike takve standardizacije kontrole nailazi na podsmijeh, čuđenje i stavljanje u kontekst „teorija zavjera“.

Standardizacija kontrole često stavlja na marginu opravdana i utemeljena pitanja o potrebi apsolutne kontrole čovjeka i njegova ponašanja i to se događa jer standardizacija kontrole nije puki društveni eksperiment nego pokušaj da se čovjek u svojoj čovječnosti privoli pa tu i tamo i prisili ne samo da se ponaša i djeluje nego i promišlja prema propisima standardizacije kontrole, a kao mali ali indikativan pokazatelj je to da se pred kamerom čovjek često ponaša onako kako je propisano kontrolnim standardom ponašanja i govorenja, a ne onako kako bi čovjek stvarno mogao i trebao kada se nalazi sam unutar svoja četiri zida gdje su kamere ugašene… valjda…

U Sarajevu, 18. 9. 2017.

O. J.