Gospa

Vojnik je nepomično sjedio. Pogleda uprtog u jednu točku podsjećao je na kip koji je netremice gledao nešto užasno.  Ivica iziđe iz džipa.

– Šta je njemu?

Trojica vojnika se zgledaše. Jedan od njih pomalo zbunjen nesigurno se češao po glavi kao da ne zna kuda bi sklonio ruke.

– Bojniče, izgleda da nikada nije vidio mrtvaca. Nije nikada pucao. Kad su pokušali proboj uzvratili smo paljbu. Pogodio je jednog direktno u glavu.

Ivica čučne pored vojnika.

– Šta je bilo?

Uzme ga za ramena i prodrma.

– Koliko ti je godina? Koliko mu je godina?

– Mislim da mu je šesnest ili sedamnest.

I dalje je gledao u jednu točku i micao usnama.

– Šta kaže?

– Ne znamo. Ne razumijemo. Ruke su mu strahovito drhtale. Na nekim mjestima vidjeli su se tragovi skorene krvi.

– To je krv od jednog našega što je s njim došao u jedinicu. Metak ga je pogodio u prsa probio plućno krilo i otkinuo dio ključne kosti.

– Znači nikad nije zaklao kokoš ili pijetla, nikad nije pucao, nikad nije vidio krv?

– Izgleda.

Ivica se spusti na tlo pored njega i sjedne. Obgrli ga rukom oko ramena.

– Slušaj vojniče. Kada sam prije rata bio u vojsci, upoznao sam jednog prijatelja. Zajedno smo služili vojsku. On me naučio misliti o ljudima kao o glinenim golubovima. Pucaš i ideš dalje. Vidiš, glineni golubovi ne krvare. Ne rasipa im se mozak po tvom licu kada ih pogodiš metkom. Ako želiš preživjeti i izvući glavu iz ovog pakla i ostati mrvicu normalan, moraš sve drugačije misliti. Sve izvrnuti naopako.

Uzme pušku, skine okvir i izbaci metak iz cijevi. Okrene je vojniku u lice i povuče obarač. Vojnik se strese pri zvuku praznog pucnja.

– Ne brini. Prazna je. Nego me slušaj dobro. Tko ti je god s druge strane puščane cijevi, dobro zapamti da to nije ni čovjek, ni ljudsko biće, nije ni životinja. To je glineni golub. Ne smiješ čekati. Nema otezanja.

Ivica ponovno brzo repetira pušku i pritisne.

– Je li ti jasno? I ne, nisu to živi ljudi s druge strane, nema veže što jauču, preklinju, mole. Nisu to ljudi. To su mrtvi koji  nekim čudnim slučajem izgledaju kao da su živi. Jer oni su već mrtvi. Oni su glineni golubovi. Netko ih je ispalio uvis, neka kozmička mašina ili neka sudbina ih je ispalila i ti ih moraš ubiti, inače će oni tebe.

Kao da je vojnik malo došao k sebi poslije Ivičine tirade.

– Ajde, pušku u ruke i zapamti, glineni golubovi!

– Golubovi, golubovi.

Mrmljao je vojnik i teturao prema rovovima. Puška je bila prevelika za njega, kao očevo odijelo tek stasalom dječaku koji ga je na silu obukao kako bi stvorio iluziju da je odrastao muškarac. Kao da je krišom nosio pušku jer ga je bilo stid što je prevelika za njega.

–Ti! – Ivica pokaže jednom vojniku da priđe.

– Slušam bojniče.

– Šta mu je ono oko ruke?

– Lančić od pokojnog ćaće, zlatni. Unutra je Gospina slika.

– Šta mu se dogodilo ćaći?

– Ubili ga naši slučajno. Nezgoda, bio mrak, valjda su naši zapucali na patrolu, a nisu znali da se ovi vraćaju i od svih jedino njegov ćaća pogine.

– Zna li mali za to?

– Ne zna. Rekli su mu da su ga ubili muslimani iz zasjede, da su ga prvo zarobili pa ga mučili i na kraju zaklali, a lančić bacili u onaj potok pored ceste. Zato nosi lančić oko ruke, da se kaže osveti muslimanima što su mu ubili oca.

– Bojniče, možda bi momku trebalo reć’ šta se dogodilo?

– U vezi čega?

– U vezi oca mu.

– Drži jezik za zubima i ne govori ništa! Neka mali mrzi muslimane, trebat će nam. Imate li išta uza se da mu dadnete?

Vojnik je šutio. Pravio se da ne razumije.

– Ajde ne pravi budalu ni od sebe ni od mene!

– Imamo.

– Dajte malom malo, pogotovo ako budete išli u akciju ili dođe do napada.

Vojnik kimne glavom. Jedan od vojnika mu priđe. Ruka na kojoj je bio lančić i dalje je drhtala.

– De, popij malo vode. Ne brini, doćeš’ sebi samo da se rat malo zaholca i krene.

Uzme pruženu bocu. Pio je velikim i halapljivim gutljajima. Nije primijetio čestice bijelog praha u vodi. Sunce je izišlo. Zlato lančića se prelamalo u vodi dok je svako malo bocu prinosio ustima. Ruka mu je drhtala. Gospa se nemirno klatila i zveckala od lanac. Na poleđini je bilo ugravirano: uspomena na krizmu. I datum.

U Sarajevu 5. 1. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: beingbonny

O pesimistu kao slikaru

Pesimizam je odbijanje prihvaćanja mogućnosti da će barem jedna stvar u cijelom čovjekovu životu imati pozitivan ishod. Pesimizam je trajni stav kako svi osobni događaji vode u određenu katastrofu bez obzira na njezine razmjere i kako sve u životu te katastrofe pospješuje, produžuje, ali ih neće spriječiti i ne može ih zaustaviti.

Pesimizam nije pasivno promatranje, nego aktivno bojanje slike života crnim i sivim bojama. Pesimist nije pasivni promatrač slike, nego stvarni slikar života koji bira boje koje želi i stavlja ih na platno. Kao i svaka umjetnička slika i slika života onako kako ju pesimist crta ima svoje neobičnosti.

Platno koje pesimist bira za slikanje života je veliko, veće nego sva druga platna u njegovu ateljeu. Već izborom platna i njegove veličine pesimist naglašava važnost te slike. Ona mora biti najveća u njegovu ateljeu, kad bude završena stajat će na najvidnijem mjestu i bit će najvažnija slika njegove životne izložbe. Nije li to onaj pesimist-slikar koji kaže kako je sve turobno, nesigurno i miriše na katastrofu? Nije li nam poznat takav čovjek? Nije li to čovjek koji je već svoju sliku naslikao i postavio je na najvažnije mjesto u svojoj galeriji?

Nije li to učinjeno smišljeno da kada kao gost galerije uđete na izložbu prvo što primijetite ogromnu, groteskno ogromnu sliku u crnim i sivim tonovima s velikom pločicom u podnožju na kojoj piše: PESIMIZAM. Iako ima i drugih, pa i puno zanimljivijih slika sve su one suviše male da biste ih primijetili. I sam pesimist-slikar ističe samo tu jednu sliku kao svoje životno remek-djelo. Sve ostale proglašava neuspjelim kopijama iako vidite da tu ima prekrasnih originala u jarkim i veselim bojama.

I kod izbora boja i kistova pesimist teži jednostavnosti i minimalizmu. Nema umjetničke zaigranosti, igre svjetla i sjene, igre bojama ili tehnikama. Sve je vrlo jednostavno, crte slike života su vrlo oštre, grube, precizno ocrtane. Dominira crna boja, s malim detaljima sive. Poteze kista je radio umjetnik koji je već unaprijed stvorio u glavi samu sliku što i kako treba izgledati. Slika ne nudi neka iznenađenja, neke novine, zapravo je prilično jednostavna. Nije li nam opet poznat takav čovjek? Nije li nam poznat čovjek koji slika život crno-bijelom tehnikom, koji je zaboravio tehniku slikanja bijelom bojom i u glavnom koristi crnu? Nije li nam poznat čovjek koji jednostavnim potezima kista crta jedne kao loše, a druge kao dobre uvijek ističući samo loše i samo zlo?

I kod izbora ateljea za slikanje pesimist bira ciljano. Atelje mora biti zatamnjen, ne smije dopirati puno svjetla. Tijekom crtanja slike posjete su strogo zabranjene. Ukoliko neki poznanik i ljubitelj umjetnosti slučajno naiđe i prokomentira kako je i samoj slici, ali i ateljeu potrebno malo svjetla, pesimist će odbiti takvu mogućnost, jer umjetničko djelo koje stvara zahtjeva baš takav atelje i takav polumrak jer pravi efekt umjetničkog djela će se osjetiti tek kad se ono suprotstavi svjetlu kao svojoj suprotnosti.

I kod izbora galerije pesimist bira ciljano. Galerija ne mora biti takva da on prvi put u njoj izlaže, ali galerija mora biti takva da njom mora dominirati njegovo glavno djelo na taj način da svi posjetitelji galerije isključivo vide i komentiraju samo tu sliku. Stoga je vrlo važno uređenje svijetla u galeriji. Na veliki prednji glavni zid mora biti uperen jak snop reflektora koji će osvijetliti glavnu sliku. Zidovi sa strane na kojima se nalaze male i nevažne slike mogu imati samo prigušeno svjetlo i ne smiju odvlačiti pažnju s glavnog djela.

I dan izložbe mora biti izabran prikladno. Morao bi to biti hladan, prohladan dan, po mogućnosti s kišom, ali ne previše i bez snijega. Vrijeme bi trebalo biti ne samo oblačno, nego i s dosta magle po mogućnosti sa sitnom kišom koja dosadno, ali uporno pada. Tek kad se svi ovi elementi zajedno poklope kako treba, izložba se može otvoriti, ali nikako prije. Sve mora biti usklađeno, umjetnikovo raspoloženje, tehnika slikanja, platno, kistovi, boje, galerija i izložba. Samo onda se izložba može smatrati uspješnom.

Ostaje se pitati tko bi želio ići na izložbu po kiši, hladnoći i magli, znajući da glavno djelo renomiranog umjetnika koje predstavlja sav njegov umjetnički opus predstavljaju crne i sive boje grubo i jednostavno ocrtane na najvećem platnu u galeriji gdje su sva svjetla pogašena osim snopova reflektora koji osvjetljuju sliku na kojoj se ne vidi ništa osim crne boje? Pesimist je umjetnik kojega bi bilo mudro nekad zaobići i preskočiti njegovu izložbu kada dobiješ pozivnicu.

 

U Sarajevu, 15. 11. 2017.

O. J.

Exit mobile version