Sarajevo

Jutro. Hladno i maglovito. Sitna kiša pomiješana sa snijegom ne prestaje. Tramvajska stanica je puna ljudi. Zabrinuti pogled starice dok steže torbicu i gleda račun za struju. Nervozni pogled srednjoškolca dok klizi prstom po mobitelu. Ljutit pogled oca na sat. Dijete ga stalno pita, a kad će tramvaj.

Djevojka se nezainteresirano okreće oko sebe. Tramvaj kasni. Po običaju. Gledam promjene na licima. Starica spušta pogled i gleda u lokvu ispred sebe. Nema za taksi. Srednjoškolac s nekim glasno priča na mobitel. Psuje državu, politiku, grad, tramvaje, revizore. Ljutito odlazi i sudara se usput sa mnom. Nema isprike. Otac nezadovoljno vadi mobitel iz džepa. Zove. Supruga s druge strane. Viče i galami. Dijete počinje plakati. Djevojka sjeda u taksi. Naprijed. Taksist je odmjerava i smiješi se. Djevojka ne registrira nezainteresirano gleda naprijed. Ljudi se polako razilaze. Ljuti, nervozni.

Pođem pješice do sljedeće stanice. Trotoar je mokar, neravan i loš. Mnoštvo auta guši se u gužvi. Dva policajca na raskršću. Zaustavljaju djevojku. Traže nešto. Dok ona pretura po torbi, drugi prelaze cestu iako je crveno za pješake. Vozač dobacuje iz auta u prolazu da ih treba biti sram što pljačkaju obične ljude i studente. Policajac mu sočno psuje i prijeti kaznom. Srednji prst i zeleno za prolaz. Vozač odlazi psujući policajcu. Sudaram se s čovjekom koji žuri. Baloner, kravata i odijelo. Skupe cipele i kožna torba. Pogleda me prezrivo. Uzvratim istom mjeru. Nešto govori o kulturi i ponašanju. Uzvraćam o lopovluku i korumpiranim političarima kojima pripada. Odlazi gestikulirajući prstom. Prijetnja. On je negdje glavni naći će me i dovesti mi policiju na vrata. Zakon se mora poštivati u ovoj zemlji. Opsujem i njega i zakon. Zastane se i okrene. Bujica prostačkih riječi iz njegovih usta. Ljudi zastaju i gledaju u čudu. Odijelo i kravata koji bljuju. Ne osvrćem se. Umirovljenik mi odobrava. Neka si mu rekao svi su oni lopovi i pokvareni. Slažem se kimanjem glavom.

Druga stanica. Gužva. Ako tramvaj dođe, ni pola nas neće moći ući. Dvije starije gospođe stoje. Komentiraju stalne redukcije vode. Ne mogu kuhati. Slažu se da je i ratu bilo više vode. Žale se na račune. Računi visoki, mirovine premale. Pomažu djeca izvana. Sin u Kanadi, kćer u Americi. Snašli se. Na vrijeme pobjegli. Pomognu kad mogu. I njima je teško samo rade, a ne zarađuju puno. Mladić i djevojka raspravljaju. Ona prigovara što je lajkao status drugoj. On hladno odgovara da je samo prijatelj s njom i ništa više. Ona ne vjeruje. Predugo traje njegovo dopisivanje s njom preko facebooka. Ako je voli, blokirat će je i neće još više lajkati statuse. On obećava. Zagrle se. Mladić vadi slušalice iz ušiju. Pruža ruku. Čvrst i srdačan stisak iz zagrljaj. Školski kolega kojega nije dugo vidio. Upravo stigao izvana. Majka umrla. Prodaje stan. Ne misli se vratiti u grad. Nema života u ovom gradu, ne može se živjeti od stare slave niti ona može plaćati račune i kupiti kruh. Dobro mu je vani. Zadovoljan. Ima dobar posao. Informatika i menagment. Kod njih u Švedskoj je sve puno bolje i uređenije. Već ima svoj stan. Puno se radi, ali se isplati. Planira otvoriti firmu uskoro. Pozdravlja se. Žuri u pokopno. Mamlazi ne znaju ništa i boji se da bi se dženaza mogla odgoditi za dva dana. Psuje administraciju, općinu i ženu na šalteru u općini. Bila je osorna i bezobrazna. Otpilila ga kao ublehu. U Švedskoj kod njim toga nema, a općinska šalteruša bi tamo odmah dobila otkaz. Tramvaj ne dolazi. Ljudi se razilaze. Netko pita zna li se što je. Netko odgovara da je nestalo struje u centrali i da popravljaju kvar. Netko odgovara uz sočnu psovku centrali i direktoru i načelniku općine. Zna načelnika iz srednje, zajedno se igrali u haustoru i ganjali trebe po gradu. Sad se pravi da ga ne zna. A zna da je jedva završio srednju i kupio fakultet poslije rata. Ne bi mu dao ni da mu životinje čuva, a kamoli da vodi općinu. Nepravda, netko progovara rezignirano u masi. Svi su oni isti, netko ljutito dodaje. Lopovi samo sebi uzimaju, a narod nema što jesti.

Odlazim dalje. Treća stanica. Puno srednjoškolaca. Čekaju. Drago im što kasne na prvi sat. Netko glasno odobrava nečiji uzvik dabogda škola propala. Neki pljeskaju. Imaju kontrolni iz matematike prvi sat. Taman ga neće pisati. Nisu učili. Bili vani sinoć do kasno. Neki dečko među njima prima prijateljski udarac po leđima. Zbario neku curu sinoć, starija, nije loša, radi, imao posao. Kad maturira, plaćat će mu fakultet. Dvije djevojke razgovaraju. Jedna ljuta. Kupio je krivi poklon. Htjela je cipele iz Zare, on kupio cipele u Borovu. Još mu doslovce nacrtala koje hoće. Konstatacija kako su muškarci idioti koji ne slušaju žene kad im govore nailazi na potvrđivanje kod druge. I njezin je takav. Za rođendan joj kupio mobitel samsung, a rekla mu da hoće iphone. On rekao da je isto. Kako može biti isto ako se ovo zove samsung, a ono iphone, pokazuje drugoj. Logično, druga potvrđuje. Nikad me ne sluša. A kad mu trebam, onda se pretvori u uho druga nastavlja. Ma svi su oni isti. Obje kimaju glavom i krenu prema cesti. Ljube se usiljeno. Obećavaju se vidjeti večeras. Svirka uživo i degustacija vina. Ići će same. Da se odmore od svojih momaka. Jedna ulazi u taksi, druga se vraća na stanicu. Čeprka po torbi. Vadi mobitel. Halo ljubavi, gdje si, nedostaješ mi. Namješten osmijeh i boja glasa. Baš lijepo. Večeras sam planirala malo do svojih, pa da dogovor za večeras prebacimo za sutra navečer. Kima glavom. Može. Srce si. Volim te. Ćao. Okreće se prema meni. Gledam nezainteresirano u stranu. Nije sigurna jesam li je čuo. Odlazi koji metar od mene. Ne pomičem se. Nije me briga. Netko iz mase govori kako u ovom gradu ništa ne funkcionira. Sinoć mu žena upalila mašinu da opere veš. Izgorjeli grijači. Nestalo vode. Sto pedeset maraka popravak. Psuje kantonalnog premijera i direktora vodovoda. Nekoliko ljudi mu odobrava. I kod njih nema vode. Netko postavlja pitanje kako u zemlji gdje ima poplava nema vode za piti. Stare cijevi, odgovara netko iz mase. Još iz austrougarskog vremena. Netko hvali titino vrijeme. Živjelo se bogovski, imalo se para i svega. Netko provocira da ide u Beograd i tamo umre na njegovom grobu. Netko dobacuje da je tito bio manga i maher, pravi haver. Netko odbacuje da je bio obični kriminalac i bravar, zločinac i ubojica. U glasnoj svađi mišljenja se razilaze. Netko glasno psuje i titu, i bakira, i čovića i dodika i bosnu i hercegovinu, jer ljudi nemaju šta jesti i odakle platiti račune. Koga briga kako se živjelo, sad se ne može živjeti. Ljudi odoše vani, jer nemaju posla. Sin mu otišao prije tri mjeseca u Njemačku. Dobio posao u struci. Ovdje završio fakultet i dvije godine čekao da dobije neki posao. Ništa. Nije član političke stranke na vlasti. Nije se htio učlaniti. Mogao je dobiti posao u općini. Netko priča na mobitel. Objašnjava da je cijena fiksna i da auto nije za zamjenu. Neće na rate. Samo keš. Auto registriran i uredno servisiran. Prvi vlasnik i prva ruka. Kilometraža originalna. Nove univerzalne gume. Dizel. Sto pedeset konja. Troši ko upaljač. Garažiran. Nema packe. Dogovor pada. Dvaest iljada. Tramvaj ne dolazi. Većina ljudi odlazi, poneko još čeka. Nastavim dalje.

Četvrta stanica.  Dijete hoda i prosi marku. Netko ga odguruje od sebe. Netko vadi marku. Pruža. Dijete nastavlja dalje. Student razgovara na mobitel. Težak ispit jučer. Sve ih oborio. Dao pitanja o kojima ništa nije govorio na predavanjima. Dvaput došao na predavanja na početku da im kaže da moraju kupiti njegovu knjigu i na kraju da moraju kopirati skriptu koju je napravio. Laže. Asistentica sve odradila umjesto njega. Pričala nam. On hoda po svijetu i predaje na privatnim fakultetima, ne zna koliko mjesečno para ubije. Bio ministar. I sad se bavi više politikom. Ma znam, nastavlja student. Čim završim odoh odavde. Jaran mi ima malu firmu u Irskoj nešto oko kompjutera i dizajna, treba im web dizajner. Ako je pametan, i on će otići odavde čim završi. Starija gospođa nezadovoljno govori. Grad je loš. Zapušten. Prljav. Stalno nešto opljačkaju ili autom nekoga udare. Kultura ispod svakog nivoa, potvrđuje starac. Odijelo staro i malo pohabano, ali uredno ispeglano. Nema više one fine gospode i kulture od prije. Nekultura na svakom koraku, starica govori. Mladić se okreće prema njima. Generacija tranzistora. Ne znaju ništa, zapeli u nekom vremenu. Ispada da smo svi nekulturni i bezobrazni. Hajd’ sjašite više s tom pričom o kulturi. Ima i sad kulturnih i finih ljudi. Tko vam je kriv što ne izlazite malo češće nego od prvog do prvog po penziju. Gledaju ga. Odmiču se. Tapšanje po ramenu. Neka si im rekao. I treba im. Samo trkeljaju o nekoj kulturi i kulturnom ponašanju ko da smo svi mi stoka neka. Mladić se okreće. Jaranski zagrljaj. Trenerka, patike i zimska jakna s ženskom kapuljačom s vunom iznutra. Lanac oko vrata. Frizura i brada dotjerane do u detalje. Crta na jednom djelu glave uz kosu. Drugi dio kose prebačen na drugu stranu. Teška narukvica na ruci. Srebro. Iphone sa okvirom. Imitacija poznate marke. Razmjena iskustava od prošlog vikenda. Dobra koka, samo pametuje previše i hoće fol nešto sad ona ko fol da sad mi to nešto tamo. Drugi se slaže. Pada dogovor za vikend. Planina. Ima vikendica od jarana. Dovest će onu koku što mu se svidjela prošli put. Opet jaranski zagrljaj. Odlazi. Okreće se. Gleda me. Ne obraćam pažnju. Prilazi. Jarane da nemaš cigaru. Stavljam ruku u džep. Vadim kutiju. Uzima. Pripalim. Hvala jarane. Metalna ogrlica se njiše oko vrata. Odlazi. Tramvaj ne dolazi. Odlazim.

Peta stanica. Kupujem cigarete na kiosku. Djevojka prilazi. Pita za tramvaj. Ova iz kioska hladno i bezbojno odgovara da ne zna. Djevojka se osvrće. Odlazi na rub trotoara. Diže ruku. Taxi. Dva starija čovjeka. Povjerljivo govore. Bio na prijemu. Bili i političari i ovi religiozni predstavnici. Dobra meza i piće. Uspio uhvatiti ministra na stranu. Obećao pare. Treba samo službeno poslati, ali je sto posto riješeno. Ministar rekao da ga pritišću oni drugi i da oni ne daju pare, hoće pare sebi. On ne da. Pare su naše. Neka sebi traže. Neka podignu porez i poskupe cigare i gorivo. Ministar već dao privatno par hiljada da to glatko prođe. Traži da mu se vrati. Nema problema, dobit će čim zakon prođe. Pozdravljaju se. Još će se čuti. Neka ne zaboravi danas na ručak u restoranu na planini. Bit će i ministar i još neki. Obećava obvezno doći. Treba se vidjeti i sa načelnikom. Zapelo oko izgradnje parkinga. Neki se bune za park. Treba to progurati u općini. On zna neke novinare. Dogovorit će razgovor s načelnikom i s nekim iz općine. Ove što se bune za park njima neće dati da dođu i da nešto kažu. Bagra, treba ih sve pohapsit i u zatvor. Da je tito živ, ne bi smjeli ni zucnut. Jedan odlazi. Drugi prilazi kiosku. Cigare. Dvije kutije i upaljač. Pali cigaru. Mobitel. Halo. Sad pričali. Sve smo dogovorili. Nema problema. Dobit će pare, reci mu. Spušta mobitel. Teški kaput. Kožne čizme. Kravata. Naočale bez okvira. Šešir. Sive i zlobne oči. Ciničan osmijeh dok dijete što prosi traži marku. Novi zubi. Skupi. Kragna tamnoplave košulje viri. Okreće se prema meni. Bezobrazno i neuljudno. Šta gledaš jarane. Ništa. U meni naglo bijes. Lopova. Prilazi mi. Prijeti. Lako izbjegnem njegovo hvatanje za vrat. Ljudi prilaze. Razdvajaju. Zna me. Zna čiji sam. Zna tko su mi roditelji. Zna mi sestru i brata. Balavac. Ubleha. Reda sočne psovke i uvrede. Odmičem se dalje. Netko pored mene govori. Predstavlja našu zemlju negdje. Sramota, bruka i jad. Ljudi odobravaju. Odlazi. Još jednom se osvrće. Ponavlja koga mi sve zna. Ljudi psuju. Netko baca neki predmet prema njemu. Razmišljam. Ići pješice. Još nekoliko stanica. Odustajem. Dižem ruku. Taxi. Kuda? Na posao? Kamo sreće. U bolnicu. Bolest? Nešto ozbiljno? Mater. Moždani udar. Taksist šuti. Jarane, svi smo mi danas bolesni. Znam. I ovaj grad je bolestan. Ne znam, možda. Nebo sivo, magla. Kiša i snijeg stalno padaju. Hladno.

 

U Sarajevu, 16. 11. 2017.

O. J.