Oliver Jurišić – Stranica 23

O sjećanju

Ponekad i mali događaj izvuče na površinu sjećanje na nešto ili nekoga. Kroz život prolazimo kroz mrežu sjećanja koja su raspoređena po godinama koje su prošle, mjestima u kojima smo živjeli, ljudima koje smo susreli i koji su u nas utisnuli sjećanje na sebe. Od nas se očekuje da živimo stvarnost dana koji je pred nama. Od nas se zahtjeva da živimo sada i ništa drugo. Sjećanje je na zlu glasu kao prepreka ostvarenju onoga sada i danas. Sjećanje je loše kao iluzija koja nas udaljava od onoga što je pred nama sada. I kad živimo samo u onome sada i ovome danas teško je zatvoriti um tako da nijedno i nikakvo sjećanje ne može ući u njega niti iz njega izići. Tjednima živimo u onom danas i onom sada ohrabreni da smo svladali sjećanje koje nas je udaljavalo od sadašnjosti. I onda slučajno naiđemo pored nečega nevažnog, beznačajnog, neprimjetnog i sjećanje se provuče kroz granice uma i izroni na površinu. Kao kad prođete pored nekoga i učini vam se da boja očiju podsjeća na nečije oči. Sjećanje na nečije oči izbije na površinu i onda u očima onih koje susrećemo vidimo oči onoga ili one koje se sjećamo i onda kada boja i oblik očiju ne odgovara sjećanju.

Sjećanje je moćno. Sjećanje je snažno. Sjećanje može tako obojiti stvarnost da u svemu što vidimo, dodirujemo i mirišemo pronalazimo sjećanje na nekoga. Kao kad mislite da osjećate miris nečega što je naglo izronilo na površinu vaših osjetila. U svemu kao da osjećate poznati miris kojega je sjećanje sačuvalo za vas i sebe uvjeravate da je to taj miris. Ponekad iako idemo za onim što su sjećanja sačuvala za nas, idemo ne za stvarnošću nego za sjećanjem. Kada nas sjećanje na nečije oči obuzme i mi u drugim očima tražimo istu boju i oblik, mi tražimo sjećanje na oči, sjećanje koje u nama živi i čuva boju i oblik njegovih ili njenih očiju. I život ponekad prolazi u potrazi za sjećanjima koje su u nas utisnule slike predmeta, stvari i ljudi i kao da ne tragamo za stvarnošću, nego tragamo za sjećanjem na predmet, stvar, čovjeka. Ne pronalazimo ono što tražimo jer sjećanja ne možemo pronaći u stvarnosti. Sjećanje možda čuva stvarnost, ali nismo sigurni čuva li stvarnost sjećanje.

Tragajući neumorno za nečim što je utisnuto u našem sjećanju, prestanemo razmišljati da sjećanje nije stvarnost i da i ako nađemo nešto ili nekoga, naći ćemo stvarnost, ali nećemo naći sjećanje zbog čega smo i počeli tražiti i tražimo. Kada pronađemo oči čija boja i oblik izgledaju kao njegove ili njezine, oči koje su se utisnule u naše sjećanje, što smo pronašli? Ako smo pronašli sjećanje na oči, onda nismo pronašli stvarne oči zbog kojih je naše sjećanje postoji. Ako smo pronašli stvarne oči, zaključujemo da su lijepe, ali ne odgovaraju savršeno onim očima koje smo sjećanjem zabilježili. Naše sjećanje i stvarnost nisu identični i to nas razočara i deprimira. Zašto ne možemo pronaći te oči skrivene u našem sjećanju? Zašto kad pronađemo oči koje su slične, nismo sretni otkrićem? Zašto oči kojih se sjećamo i stvarne oči koje gledamo nisu iste, zašto su samo slične?

Zato što se u nama odvija sukob sjećanja i stvarnosti i stvarnost koju živimo prožeta je nepreglednom mrežom sjećanja koju ne vidimo. Stvarnost uzrokuje sjećanja i tek sa stvarnošću sjećanje oživi i izroni. Stvarne oči neke žene ili nekog muškarca čuvaju se u nečijem sjećanju i svi smo mi dio nečijeg sjećanja i netko je dio našeg sjećanja. Nitko od nas nije do kraja uronjen u stvarnost i dio nas postoji u sjećanju drugog i bez njegovog sjećanja na nas ni mi ne bismo postojali. Ne možemo nikada živjeti u onom sada u onom danas jer nikada do kraja ne možemo živjeti u stvarnosti. Darovali smo boju svojih očiju nečijem sjećanju i on ili ona ga je uzeo iz stvarnosti i sačuvao u sjećanju. Darovali smo nekom oblik svog osmijeha, boju svog glasa, dodir svoje ruke i taj netko ga je sačuvao u svom sjećanju. I naš osmijeh, naš glas više ne postoje u stvarnosti. Postoje u njegovom ili njezinom sjećanju i mi ne možemo njega ili nju tražiti jer više nismo stvarni. Ali on ili ona može tražiti nas kada sjećanje na naš glas ili boju očiju izroni na površinu njegovog ili njezinog uma.

Što više darujemo to više prestajemo biti stvarni i postajemo sjećanje. Sve dok cijelo naše biće ne postane za nekoga sjećanje. Onaj ili ona čije smo sjećanje postali može nas možda susresti u stvarnosti, ali nas neće prepoznati ili nas neće željeti jer mi smo stvarni u njegovom sjećanju i on ili ona traži sjećanje i ne traži više nas kakvi smo u onome sada i onome danas. Uzalud je naše ponavljanje kako smo to mi i kako se nismo promijenili. Uzalud uvjeravamo da naše oči imaju onu istu boju i oblik, da naš glas ima onaj isti zvuk. Onaj kome govorimo više ne sluša stvarnog mene ili tebe, on traga za svojim sjećanjem na nas nadajući se da će negdje u stvarnosti pronaći sjećanje misleći da je time pronašao stvarnog tebe ili mene. Nije li zbog toga sjećanje zbunjujuće? Kada susretnemo osobu koju nismo dugo vidjeli i uvjerava nas da je to on ili ona, zašto smo sumnjičavi kao da ne vjerujemo ili nismo sigurni?

Jer mi već odavno ne tražimo stvarnu osobu, mi tražimo sjećanje na nju. Lutamo u potrazi za sjećanjem, tražimo oči, glas, osmijeh koji nam se jednom darovao i utisnuo u nas stvarajući sjećanje. Susretnemo osobu koja se jednom utisnula u nas i prešla granicu prelazeći iz stvarnosti u sjećanje i ne možemo prihvatiti da je riječ o istoj osobi. Uporno sebe uvjeravamo da to više nije on ili ona iako se stvarnost trudi uvjeriti nas u suprotno. Što smo očekivali tragajući za svojim sjećanjem i pronalazeći osobu koja je stvarna? Očekivali smo da se sjećanje na nju i stvarnost tako susretnu da između sjećanja i stvarnosti nema razlike. I u tom susretu između našeg sjećanja i stvarnosti otkrivamo da sjećanje zaustavlja vrijeme i mijenja stvarnost. U susretu našeg sjećanja i osobe mi smo na strani sjećanja. Sjećanje je i nas same zaustavilo u vremenu. Uvjereni smo da osoba pred nama ne odgovara sjećanju jer to više nisu te oči, taj osmijeh i taj glas. Sjećanje ne samo da nas je zaustavilo i zamrzlo u vremenu, ono sad mijenja stvarnost koja je pred nama. Zato kažemo osobi da to nije on ili ona.

Sjećanje je zamrzlo vrijeme i nas. I za nas sjećanjem je sve stalo i prestalo. Sjećanje ne može pokrenuti jednom zaustavljeno vrijeme zato sjećanje nastoji promijeniti stvarnost. Iz tog razloga tvrdimo da njegove ili njezine oči nisu one oči iz našeg sjećanja i tvrdimo da on ili ona nije stvarna osoba jer sjećanje želi pod svaku cijenu promijeniti stvarnost i ne želi odmrznuti odavno zamrznuto vrijeme da se pokrene. Mreža sjećanja kojom je premrežena stvarnost svakog od nas je poput ogromne ledene površine zamrznutih trenutaka vremena do kojih se tu i tamo ponekad probije pokoja zraka stvarnosti. Sjećanje je zaustavljeni i zamrznuti dio vremena od kojih se sastoji stvarnost našeg života poput komada leda koji u sebi skriva život koji je dugo bio zamrznut i u stanju dubokog sna.

Ljudi koje susrećemo koji su nam darovali neki dio sebe postali su dio tog zaustavljenog i zamrznutog svijeta sjećanja. Ali i mi smo darovali nekome dio sebe i postali smo dio njegovog ili njezinog sjećanja. Svatko od nas je ujedno i darovatelj sjećanja i čuvar sjećanja. Svatko od nas je istovremeno zaustavljeno i zamrznuto vrijeme u nečijem sjećanju i istovremeno zaustavljamo i zamrzavamo vrijeme sjećanjem na nekoga.

Mi smo unikatni komadi leda koji su zamrzavaju i zaustavljaju vrijeme i u čijim dubinama se poput dubokog sna čuvaju nečije oči, ruke, lice. Mi smo sjećanja koja hodaju, dišu i govore, mi smo mreže sjećanja koje su razapete u vremenu. Kao što netko mrežom želi nešto zaustaviti i mi kao živuće mreže sjećanja nastojimo zaustaviti vrijeme, zamrznuti ga da zauvijek u sebi sačuva boju i oblik njegovih ili njezinih očiju. Mijenjamo stvarnost sjećanjem jer ne želimo dopustiti sjećanju da pokrene i odmrzne vrijeme. Sjećanje je sigurno utočište od promjenjive i prevrtljive stvarnosti. Kao što su nam nečije oči uvijek ljepše kad imaju istu lijepu boju i isti lijepi oblik koji se ne mjenja. I kao što nismo previše povjerljivi prema očima koje su prevrtljive i čiji se oblik pa i boja povremeno mijenja. Imamo više povjerenja u sjećanje nego u stvarnost čime ponekad potvrđujemo da je sjećanje ono što vlada našom stvarnošću mijenajući je sve dok sama stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno vrijeme, sve dok promjenjiva stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno sjećanje.

U Sarajevu, 29. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O trajanju

Jedina loša i negativna mjerna jedinica neuspješnosti ljudskog života zove se trajanje. Svaki ljudski život u odnosu na trajanje osuđen je na neuspjeh. Ne trajemo koliko bismo voljeli i željeli, nego koliko je određeno. Neuspješnost da trajemo onoliko koliko bismo željeli životne uspjehe i trajanje života na kraju svede na nulu. Svede na onu vrstu neuspjeha kojim se označava nešto što kao da nikada nije ni postojalo. Neuspjeh kao da nikada nismo postojali nije obični neuspjeh kao kad nešto u životu propustite. Ostati sam u životu bez igdje ikoga još uvijek nije takav neuspjeh kao što je neuspjeh kao da nikada niste postojali jer vas se nitko više ne sjeća i za vaše se postojanje ne zna. Ne moći u životu pronaći trajno mjesto stanovanja, biti putujući nomad nije neuspjeh u odnosu na neuspjeh u kojem se na spominjanje vašeg imena zbunjeno odmahuje glavom jer nitko nikada nije čuo za vas.

Najteži neuspjeh je završiti tako da vas nema više ni u čijem sjećanju i pamćenju. Jer mi ponaviše želimo trajati onoliko koliko bismo voljeli, a ne onoliko koliko nam je vrijeme predvidjelo da trajemo. Iza sebe ostavljamo djecu, unučad i praunačad jer želimo trajati. Svoditi našu čežnju za trajanjem na puko biološko razmnožavanje i prenošenje gena promašuje razumijevanje naše duboke želje da trajemo i onkraj fizičkog jer kad nas više nema, oni koje smo ostavili u svijetu kao svoje oni su za nas mi i u njima mi trajemo. Iza sebe ostavljamo sve ono čime druge želimo podsjetiti kako želimo trajati i kad nas ne bude u fizičkom svijetu. Spomenici, statue, književnost, poezija, arhitektura sve se to slijeva u jednu veliku rijeku naših čežnji za trajanjem. Želimo trajati, ali ne na način da zaboravljamo tko smo, da zaboravljamo odakle smo, da zaboravljamo iskustva ljubavi, dobrote, radosti, boli. Želimo trajati tako da u sebi nosimo sva ona iskustva koja su izgradila jedinstveno ljudsko biće koje zovemo ti, odnosno ja. Želimo trajati s punom svijesti o našim snovima, našim uspjesima, našim željama, našim nadama. Želimo trajati s punom svijesti o svim mirisima jeseni koje smo doživjeli, o svim dodirima koje smo razmijenili, o svim okusima koje smo probali. Želimo trajati onako kako sebe sada i danas vidimo i doživljavamo. Želimo trajati svjesni ljudi koje smo susreli, svjesni putovanja koja smo prošli, puteva kojima smo hodili i gradova koje smo posjetili. Želimo trajati ne izgubivši nijedan dijelić bilo kojeg dragocjenog iskustva koje nas je izgradilo u osobu koja sam sada i koja sam danas.

Naš život je uvijek neuspjeh jer ne traje, nego završava jednog konkretnog dana u nekom konkretnom mjestu i kao konkretni ja i ti prestajemo postojati. I tu ne možemo učiniti previše. Produžujemo trajanje žvotu i svojski se trudimo da trajanje bude što duže. Trajanje je ipak neumoljivo i na beskonačnoj traci vremena naše trajanje već je izmjereno mjesecima, danima, godinama. Možda bismo voljeli kad bismo mogli trajati poput beskonačne trake vremena bez početka i bez kraja prikupljajući beskonačan broj dobrih, radosnih i smislenih životnih trenutaka i susreta. Najdalje što dolazimo u produženju vlastitog trajanja jesu naši potomci koji na beskonačnoj traci vremena počinju trajati zajedno s nama i onda nastave trajati malčice duže od nas. Ali i naši potomci imaju nažalost izmjereno trajanje, svoj početak i svoj kraj. Trajanje nije isto kao i živjeti život sa sviješću da se rađamo i umiremo i da se tu ne može ništa ni učiniti ni promijeniti. Trajanje je čežnja da možemo biti i postojati onkraj vremena i smrti, izvan svakog početka i svršetka. Čežnja za trajanjem odbljesak je vječnosti u nama samima jer mi ne želimo trajati ponovo i ponovo uvijek imajući početak i kraj. Mi ne želimo trajati na mjeru i svaki put prolaziti radost zbog početka i strah zbog kraja čak i onda ako bi to trajanje bio vječni krug rođenja i radosti i umiranja i žalosti. Mi ne želimo trajati na beskonačnoj traci vremena pa čak i onda kad bi bilo moguće beskonačno ponavljati nove godine života, rađanja i umiranja. Želimo trajati izvan vremena i njegovih beskonačnih ciklusa i želimo trajati s punom sviješću o sebi i svemu što nas je pretvorilo u konkretnu osobu koja smo sada, odnosno danas.

Trajati bez radosti koju osjećamo danas nije trajanje, trajati bez osjećaja da nas je netko nasmijao nije trajanje, trajati bez sjećanja na nečiji osmijeh, ljubav, dobrotu, plemenitost nije trajanje. Želimo trajati, ali tako da sve ono što jesmo danas ide zajedno s nama i s nama trajno ostaje. Trajanje u kojem vječno osjećamo radost jer nas je netko nasmijao ili smo mi nekoga usrećili, trajanje u kojem vječno prebiremo svoja sjećanja na drage ljude, trajanje u kojem vječno vodimo zanimljive razgovore, trajanje u kojem smo vječno zaljubljeni, trajanje u kojem vječno osjećamo poznate i ugodne mirise i okuse svjesni da postojimo i oni zajedno s nama je trajanje koje želimo. Vječnost bez sjećanja, pamćenja i samosvijesti o samom sebi i svemu onome što me opisuje kao konkretnog ja odnosno konkretnog ti nije ništa manje strašna od pomisli da poslije fizičkog trajanja nema ništa. Vječnost bez moje svijesti o meni samom, vječnost bez mogućnosti da imam pamćenja i sjećanja na sve i svakoga, vječnost koja bi me učinila vječnom biljkom koja vegetira bila bi strašnija i od fizičkog nestanka konkretnog mene.

Kada ogrebemo s površine naše duše sve one slojeve koji nam smetaju da iskusimo čežnju za trajanjem tada shvaćamo da čeznuti za trajanjem nije ništa drugo nego čežnja za vječnošću u kojoj konkretan ja i ti postojimo oslobođeni trake vremena koja je zabilježila dan našeg rođenja i već je zabilježila dan našeg fizičkog kraja. Čežnja za trajanjem je želja da se oslobodimo straha dok gledamo kako se traka vremena koja prolazi polako približava i nama i prijeti nam prvo desetljećima, pa godinama, pa mjesecima dok nam ne pođe prijetiti tjednima, danima, satima, minutama i na kraju sekundama. Čežnja za trajanjem je i želja da izbjegnemo prijetnju vremena i strah od vremena, želja da nas se konačno prestane mjeriti na bilo koji način. Trajanjem želimo doći u položaj da promatramo vrijeme sa sigurne udaljenosti svjesni da nas vrijeme više ne može izmjeriti i sustići i da traka vremena više ne izgleda tako prijeteće, nego liči na ugodnu vožnju vlakom od prve do zadnje stanice i da odbrojavanje koje čujemo više ne može utjecati na nas jer smo u fizičkom smislu prestali trajati kao ograničeno biće s početkom i završetkom.

Čežnja za trajanjem duboko je zapretana u našu nutrinu i nije uvijek lako doći do nje. Ali je možemo naslutiti kao čežnju i kao trajanje koje ne prestaje u onim trenutcima našeg fizičkog trajanja za koje želimo ili barem zamišljamo da traju vječno. Naše fizičko trajanje često je protkano opasnostima, strahovima, stradanjima, gubitcima, ratovima, patnjama i umiranjima i ponekad uslijed pritiska fizičkog trajanja, ne možemo ili ne želimo povjerovati da u nama postoji čežnja za trajanjem koja nadilazi naše fizičko tijelo i unaprijed određeni broj godina. Međutim, zna se dogoditi da u nestalnostima i teškoćama našeg fizičkog trajanja primjetimo odbljeske vječnosti u onim događajima za koje pomislimo kako bi bilo lijepo da traju vječno i da taj trenutak vječno traje i mi zajedno s njim. Ti rijetki i dragocjeni trenutci u kojima pomišljamo kako bi ovaj zagrljaj trebao trajati vječno, ova radost bi trebala trajati vječno, ovaj osmijeh bi trebao trajati vječno, ova ljubav bi trebala trajati vječno su trenutci čežnje za trajanjem kada čežnja duboko usađena u nas izroni na površinu našeg lica i očiju i kada na jedan gotovo neprimjetan trenutak osjetimo da bismo željeti takvo trajanje, da bismo željeli takvu vječnost ako je ima i ako postoji.

Mi želimo trajati i naša čežnja za trajanjem sasvim je drugačije naravi od želje da budemo zdravi, uspješni i lijepi. I čežnja za trajanjem kao da maglovito i neznatno otkriva da ju je u nas usadio netko tko već oduvijek vječno traje, netko tko je ispunio čežnju za trajanjem i želi je podijeliti s nama tako što nam želi darovati ispunjenje svih naših čežnji u kojima ćemo vječno trajati svjesni da sam to konkretan ja i konkretan ti i da se savršeno sjećam i pamtim svih ljubavi, radosti, osmijeha, smijeha koje sam prikupio kroz svoje kratkotrajno fizičko trajanje na traci vremena koja je zabilježila moje trajanje s dvije gotovo nevidljive točke na početku mog života i na kraju mog života.

Jer za traku vremena ja sam samo dvije sitne točke. Jedna na početku i jedna na kraju koje su obilježene sekundama, minutama, mjesecima i godinama. Ali za nekoga tko mi želi ispuniti čežnju za trajanjem i tko mi želi darovati trajanje izvan vremena, moje postojanje zabilježeno je kao najvažniji događaj u postojanju i povijesti fizičkog svemira i zabilježeno je kao čežnja jednog svijesnog bića da traje i onda kada prestane postojati kao dvije sićušne točkice na nepreglednoj traci vremena.

U Sarajevu, 23. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

O razgovoru i šutnji

Razgovor s drugim nije razmijena riječi i informacija o nečemu što nas zapravo ne zanima. Razgovor nije gluma kako bi drugome sakrili vlastitu dosadu i ravnodušnost o onome o čemu govori. Opet glumljeni razgovor je duhovno naporan jer zahtjeva stalnu budnost i oprez da drugi ne primjeti našu nezainteresiranost. U razgovoru koji nas ne zanima i u kojem ne želimo sudjelovati podijeljeni smo na dvoje, na vanjskog čovjeka koji se pretvara da sluša i nutarnjeg čovjeka koji ulaže veliki napor da ostane priseban i sačuva ulogu i glumu koju igra vanjski čovjek. U razgovoru u kojem nas ništa ne povezuje sa sugovornikom i u kojemu ne želimo stvarno sudjelovati oprez i koncentracija moraju biti tako dobri i precizni da dobar dio razgovora odlazi na moje razmišljanje o tome je li sugovornik primjećuje da me ne zanima ono što govori? Je li se vidi u mojim očima, na licu, mojim gestama, položaju tijela da me ne zanima ono o čemu govori i da se dosađujem?

Jedan dio naših međusobnih razgovora su glumljeni razgovori. Razgovori koji nas ne zanimaju iskreno, razgovori u kojima ne bismo ni sudjelovali da nas neka obveza društvena, obiteljska, poslovna ne prisiljava da sudjelujemo u njemu. Glumljeni razgovori plod su različitih prisila koje ne možemo izbjeći i zahtjevaju solidnu glumačku sposobnost u izražavanju divljenja, čuđenja, interesa za ono što nam drugi govori iako bismo najradije uživali u tišini i šutnji. Razgovor koji dominira nad nama kao nepisana i trajna obveza ostavlja malo prostora i mogućnosti da čovjek šuti radi sebe i zbog uživanja u samoj šutnji. Ljude koji ne bi uvijek razgovarali i koji bi željeli češće šutjeti nego razgovarati nekako se promatra kao asocijalne i teško uklopive u društveno zamišljene oblike ponašanja. Ukoliko čovjek šuti iznad i izvan nekog izmišljenog vremenskog okvira u kojem se može šutjeti, stavlja se u prostor sumnje i obilježja psihološkog i psihičkog poremećaja. I šutnja je tako postala psihološki i psihički poremećaj jer čovjek koji šuti, ne sudjeluje u razgovoru ili nema interesa za razgovor obilježen je kao netko tko je iz određenih razloga „udaren u glavu“.

Tako čovjek koji bi se povukao u sebe ili u šutnju postaje predmet promatranja kao neka posebna vrsta tek otkrivene životinje za koju se nije znalo da postoji i razgovor je terapija pomoću koje će se otkriti kakva je to životinja i po čemu se ona razlikuje od životinja koje hodaju na dvije noge i stalno govore i razgovaraju. Je li moguće razumjeti kako u svijetu govora i razgovora gdje se svugdje i o svemu mora govoriti i razgovarati ima onih koji žele i vole šutjeti radi uživanja u šutnji i susreta sa šutnjom? Zašto onoga koji nije zainteresiran za razgovor, koji svoje vrijeme i riječi želi zadržati više u sebi nego pružiti drugima karakteriziramo kao čudaka, asocijalnog i neprilagođenog? Nije li time i šutnja postala čudna, asocijalna i neprilagođena? Zašto je razgovor jedina mjerna jedinica čovjekove prilagođenosti ljudima s kojima razgovara, ne bi li čovjek koji šuti u grupi koja stalno o nečemu razgovara mogao također biti prilagođen čovjek? Zašto oni koji razgovaraju izmišljaju kriterij za kojega nemaju podlogu i onoga koji među njima šuti i nije previše raspoložen i ne želi sudjelovati u razgovoru obilježavaju određenim imenima koja asociraju na njegovo nepripadanje društvu? Nije im palo na pamet da čovjek koji češće šuti možda voli slušati? Nije li šutnja dok toliki govore i razgovaraju o svemu, svačemu i svakomu način slušanja razgovora? Možda je šutnja sudjelovanje u razgovoru slušanjem drugog.

Naše predrasude o šutnji su toliko rasprostranjene da smo izmislili mjeru šutnje i odredili koliko tko treba i može šutjeti ako želi biti dio razgovora. Ukoliko šuti duže od našeg zamišljenog i izmišljenog kriterija za šutnju, brišemo ga s liste sugovornika i ne pozivamo ga više da bude dio razgovora. Kriterij trajanja šutnje toliko je grub i oštar da više ni šutnja od nekoliko sekundi nije dopuštena ukoliko se želi biti dio prostora razgovora. Sve je podređeno razgovoru i sve je razgovor, i o svemu i svakomu se mora razgovarati. I razgovor i govor bez mjere i granice s vremenom prerasta u brbljanje i koještarije, važno je razgovarati da bi se razgovaralo bez ikakvih obzira o čemu se razgovara i o kome se razgovora.

Onaj koji šuti ne mora biti i nije uvijek onaj koji je povučen, nezainteresiran, ravnodušan i ne želi razgovarati. Onaj koji šuti ponekad želi šutjeti i samo slušati da bi se prisjetio i dozvao u pamćenje što je intimni i duboki razgovor s drugim. Onaj koji šuti ponekad želi otrgrnuti razgovor iz zaborava u koji je razgovor zapao zbog nametnute obveze da uvijek i svugdje moramo govoriti i moramo razgovarati. Šutnja želi izvući iz zaborava ljepotu i tajnu razgovora. Šutnja također želi umanjiti broj glumljenih razgovora, onih razgovora koji nisu razgovori nego duhovni napor da ostanemo pribrani kada nas razgovor ne zanima i u njemu ne želimo sudjelovati, ali silom obveze moramo biti prisutni barem gestama tijela i grimasama lica. Šutnja ne samo da spašava razgovor od zaborava i otkriva njegovo pravo i duboko značenje, šutnja ujedinjuje ona dva čovjeka u jednu osobu kako bi nakon šutnje i tijelom i duhom bio prisutan u razgovoru i kako čovjek ne bi morao ulagati ogromni napor i glumiti da ga razgovor zanima i da u njemu želi sudjelovati. Šutnja i najdosadniji razgovor može učiniti novim i drugačijim, dok stalni i neprekinuti razgovor i one naše međusobno najintimnije razgovore pretvara u brbljanja i puku razmjenu informacija gdje više nijedno od nas dvoje stvarno ne sudjeluje, barem ne duhom, dok glumimo licem da nas razgovor zanima.

Nije svaka šutnja nekakvo povlačenje u tišinu, bijeg od ljudi, odustnost zvukova, riječi i glasova. Ima i takvih šutnji. Kada kažemo da šutnja izvlači razgovor iz zaborava i iznosi na svjetlo njegovo stvarno značenje, onda govorimo o šutnji koja sluša razgovor tako što čovjek u sebi šutljivo, strpljivo i smireno razmišlja o razgovoru i odbija sudjelovati u razgovoru sve dok mu šutnja ne ponudi poticaj da se uključi i odredi smisao i značenje razgovoru u kojem sudjeluje. Šutjeti u razgovoru ne označava bježanje i skrivanje od drugog s kojim se razgovara, nego označava strpljivo i mirno slušanje drugog, označava vrijeme u kojem čovjek prestaje glumiti da sudjeluje u razgovoru. Šutjeti u razgovoru znači prestati glumiti i dijeliti sebe na dva čovjeka koji jedan drugog podržavaju u glumi dok s drugim razgovaraju. Šutjeti u razgovoru znači reći sebi kako je vrijeme da prestanem igrati igru razgovora, a igrati igru razgovora znači brbljati, i kako je vrijeme da se nutarnji i vanjski čovjek međusobno dogovore i odluče o smislu i svrsi razgovora. Šutjeti u razgovoru znači duboko iskreno i intimno unutar sebe odlučiti je li razgovor u kojem sudjelujem važan, potreban, presudan, značajan ili je riječ o brbljanju u kojem ne želim više sudjelovati jer mi je dosta glume koje stvarno brbljanje pretvara u prividno istinski razgovor. Stav, smisao i svrha razgovora određuju se u šutnji kojom slušamo drugoga ili druge kako razgovaraju.

Kada šutnja prestane i iziđemo iz sebe, mi smo već odlučili je li razgovor u kojem drugi sudjeluju i u koji nas pozivaju da se priključimo istinski razgovor ili brbljanje u kojem više ne želimo sudjelovati i koje nas ne zanima. Nema ništa zabranjeno u odbijanju sudjelovanja u razgovoru za kojega smo šutnjom odlučili da je brbljanje i da nije važan. I ako ćemo doći na zao glas kao šutljivi, asocijalni, nekomunikativni, neprilagođeni, ipak ćemo doseći određeno olakšanje jer smo napustili brbljanje u kojem smo glumili kao da je riječ o pravom razgovoru, važnom, intimnom, smislenom i svrhovitom razgovoru koji to nikada nije niti bio. Između obveze da glumimo u brbljanjima koje drugi smatraju razgovorima i šutnje kao oslobađanja od brbljanja ponekad i često se priklanjamo prvom i nastavljamo glumiti u brbljajućim predstavama jer ne želimo biti označeni kao šutljivci i asocijalci. Glumljenje koje brbljanje od nas zahtjeva stvara u nama rascjep na čovjeka izvana koji uživa u zanimljivom razgovoru i čovjeka iznutra koji se dosađuje jer je prisiljen sudjelovati u brbljanju bez kraja i konca. Taj rascjep stvara od nas glumce od kojih se zahtjeva ne samo izuzetna glumačka sposobnost, nego i jak duhovni napor da se ne primjeti kako razgovor u kojem sudjelujemo doživljavamo kao puko brbljanje. Duhovni napor generira iscrpljenost, iscrpljenost rađa ljutnjom, ljutnja rađa strahom od šutnje jer ako zašutimo, drugi koji razgovaraju uprijet će prstom i reći da je s nama nešto duboko pogrešno jer šutimo. I tako sudjelujemo iscrpljeni, ljuti ponekad pod strašnim duhovnim i psihološkim naporom da sačuvamo glumačku masku interesa za razgovor koji nas ne zanima i u kojem, da nas se pita, ne bismo nikada ni sudjelovali.

Dug je i opasan put od sudjelovanja u brbljanju i glume da nam se brbljanje sviđa jer brbljanje glumi da je razgovor do šutnje koja sluša i razlikuje brbljanja od pravih i istinskih razgovora. Iapk jednom kada se dosegne šutnja kao slušanje drugih dok razgovaraju unatoč optužbama da smo asocijalni i neprilagođeni, čovjek neće imati problema napustiti razgovor koji je za njega brbljanje i u kojem nema potrebe za njegovom glumom i povući se u šutnju i tamo dok sluša druge koji razgovaraju, razlikovati brbljanje od pravog razgovora. I kada iziđe iz šutnje, neće imati potrebe glumiti da uživa u razgovoru jer u brbljanjima neće ni sudjelovati i tražit će istinske razgovore i sugovornike slične njemu.

Ljude koji se poput njega također tu i tamo se povuku u šutnju kako bi prestali biti glumci koji glume da im se razgovor sviđa i vraćaju se iz šutnje kao istinski sugovornici koji uživaju u razgovoru s vama i to možete vidjeti ne samo na njegovom licu, nego kao da zbog šutnje jer sada istinski čujete i slušate jedno drugo možete vidjeti i čovjekovu dušu kako se raduje razgovoru i u njemu sudjeluje.

U Sarajevu, 20. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jakkapan Jabjainai

O razočaranju i razočarenju

Nekad je razočaranje kao iznenađenje, kao kad vašu nutarnju predstavu o nekom gradu promijeni susret sa stvarnim gradom. Ništa nije isto kao u vašoj predstavi o gradu. Ulice, zgrade, boje i mirisi sve je drugačije od izmišljenog grada koji sa stvarnim gradom dijeli samo ime i ništa više. Je li razočaranje što stvarni grad ne odgovara vašem gradu mašte dovoljno jako da u trenutku odustanete od razgledavanja grada ili je razočaranje pomiješano s iznenađenjem i odlučujete prošetati gradom i pronaći nešto da razočaranje ublažite? Koliko ste razočarani kada nakon toliko godina osoba u koju ste bili ludo zaljubljeni više nije ona ista osoba? Je li bi bolje da ste taj susret odgodili i prištedjeli sebi razočaranje iskustvom pogleda kako osoba izgleda prilično drugačije? Koliko se često naše predstave o bilo čemu uruše kao kule od karata kada nas iznenadi razočaranje?

Nisu sva razočaranja ista i svaki čovjek ima svoj vlastiti izbor i svoju vlastitu listu razočaranja. Svi se mi razočaramo na svoj poseban i nama vlastiti način i onda kada se čini da su nam razočaranja zajednička jer mislimo da imaju isti razlog. Govoriti o razočaranju možemo samo hodeći od čovjeka do čovjeka jer svaki se čovjek razočara na svoj vlastiti način i ne možemo pronaći dva čovjeka koja su na isti način iskusili isto razočaranje čak i onda kad i ako su se razočarali u istu osobu, stvar ili nešto drugo. Istinsko razočaranje je uvijek duboko intiman i privatan makar neugodan događaj kojega se drugima ili ne može objasniti riječima ili nemamo potrebe objasniti. Opća razočaranja nekim društvenim pitanjima, problemima, sukobima u kojima svi sudjelujemo su kratkotrajna i zaboravljiva.

Istinska razočaranja su dugotrajna ponekad i trajna i ponekad trajno ostaju upisana u nama. Istinsko razočaranje uvijek dolazi od ovog ili onog čovjeka. Istinsko razočaranje ima boju konkretnog glasa, zvuk konkretnog glasa, zvuk stvarnih i pojedinačnih riječi, grimase pravog lica i geste stvarnih ruku. Težina razočarenja mjeri se našom navezanošću na taj konkretan glas, na to pravo lice i na te stvarne ruke. Nevidljivi glasovi, nevidljiva lica i nevidljive ruke ne mogu razočarati. Opći glasovi, opća lica i opće ruke ne mogu razočarati. Opći ljudi, opći predmeti, opći gradovi ne mogu razočarati. Biti razočaran ljudima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnim licem, glasom i rukama. Biti razočaran gradovima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnom ulicom, konkretnom zgradom, konkretnim trgom. Istinsko razočaranje prethodi našim općim razočarenjima.

Zašto govoriti o razočaranju, a ne o razočarenju? Razočarenje je nešto što je kratkog daha, nešto što brzo krene i nestane kao kad se razočarate što prijatelj kasni par minuta na sastanak ili što morate čekati dvije-tri minute duže na stanici. Razočarenje je nešto brzo, prolazno, površno gotovo i neprimjetno, nešto što ne zahvaća u dubinu i ne ostavlja misao sa sobom da pokuša dublje proniknuti uzroke i razloge. Razočarenje je toliko beznačajno da nakon što prijatelj stigne, zaboravimo da smo bili neraspoloženi što kasni. Razočarenje se tiče svijeta izvan nas ljudi i stvari koji ne mogu utjecati na velike promjene, odluke i osude koje se u nama rađaju. Razočarenje je kao kada u gradu kojega upoznajete u nekoj poznatoj ulici otkrijete da je cijela ulica upravo onakva kavom ste je zamišljali, samo na kraju ulice nedostaje maleni dio ploče s njenim imenom. Razočarenje je kao kada nekoga u koga ste se zaljubili na nepoznato samo preko slika i poruka u stvarnosti vidite da mu je samo kosa malčice kraća nego na slici, ali vas to ne brine jer kosa će porasti i bit će isti kao na slikama. Razočarenje neće poremetiti vaš nutarnji svijet o osobi, ulici, gradu. Vaš nutarnji svijet ostat će nedirnut i netaknut i razočarenje će brzo postati u zaborav. Razočarenje je poput vremena koje ima svoje trajanje i završava ne ostavljajući u nama sjećanje na samo sebe.

Razočaranje je vrijeme koje traje i koje ne prestaje. Razočaranje je duboko, dalekosežno i zahtjeva od nas napor da sebi neumorno objašnjavamo uzroke i razloge sve dok nas ispitivanje ne iscrpi iako i tada nećemo biti sigurni jesmo li konačno otkrili prave razloge i prave uzroke. Razočaranje je uvijek toliko značajno da može do kraja života obilježiti našu nutrinu nekim nevidljivim, ali osjetljivim ožiljkom. Razočaranje je trenutak kad se naš svijet raščara i prestane postojati kao nekakav naš privatni svijet sazdan od slika čovjeka, ulice i grada i često se izriče onom svima poznatom misli: Toliko sam razočaran njime ili njome da mi se u trenutku čitav svijet srušio, ili ako hoćemo možemo reći: Moj svijet je sada raščaran i u njemu više nema ništa čarobno što bi me nosilo naprijed.

Što može raščarati naš svijet i naše misli i slike o nečemu? Što je tako moćno da raščarava cijele naše svjetove i pretvara ih u ruševine i briše sve naše sretne slike i misli? Razočaranje raščarava naš privatni svijet jer netko drugi ili nešto drugo postaje ti ili postaje ja. Razočaranju nije dovoljno da nam netko tek pripada ili da mi pripadamo tek nekome, razočaranje zahtjeva da dvoje postaju i postanu jedno kao muškarac i žena, kao putnik i grad, kao pisac i riječ, kao slikar i slika, kao glazbenik i instrument. Kada dvoje postanu jedno, oni zajedno grade zajednički nutarnji svijet s njihovim zajedničkim nutarnjim slikama svijeta. Samo takav svijet se može raščarati kada razočaranje poput crva, vlage ili pljesni pođe nagrizati zajednički sagrađeni zid i kada ga grizući ga polako, strpljivo i neumorno na kraju sruši.

I razočaran i onaj koji je razočarao odlaze jedno od drugog s osjećajem srušenosti i gubitka jer zajednički zid može se podići samo ako bi opet postali jedno, a nakon što razočaranje raščara njihov zajednički svijet čini se da to više nije moguće. Tako muškarac i žena razočaraju jedno drugo, putnik i grad, pisac i riječ, slikar i slika, glazbenik i instrument. Svaki će od ovih dvoje nastaviti ili barem pokušati živjeti noseći u sebi manju ili veću ruševinu koja je nastala kad je razočaranje konačno posljednji put zagrizlo temelje zida za kojega su mislili da stoji čvrsto i nepomično. Istinsko i duboko razočaranje događa se tamo gdje su dvoje toliko postali jedno da ih se više ne može razlikovati ako se dobro u njih ne zagleda. A samo dvoje konkretnih mogu postati jedno. Njegovo konkretno lice i njezine konkretne ruke mogu postati jedno i sjediniti se. Njezine konkretne ruke i opća lica ne mogu tvoriti jedno. Njegov kist i bezbroj slika ne mogu tvoriti jedno, ali njegov kist i ova konkretna slika mogu postati jedno. Iako neobično na ovaj način se muškarac razočara u ženu i žena u muškarca, putnik u grad, slikar u sliku, pisac u riječ, glazbenik u instrument jer više nije moguće biti jedno s onim u što se uložilo cijelo pojedinačno biće.

Kada cijelo moje konkretno lice, moje konkretne ruke i njezin konkretni pogled i oči, kosa i osmijeh više ne mogu biti jedno nego postaju dvoje koji su tuđi počinje raščaravanje koje je početak razočaranja. Počinje propadanje zajedničkog zida slika, riječi i života, počinje propadanje zajedničkog zida na kojega smo poput dvoje pisaca zajedno pisali, poput dvoje slikara zajedno slikali, poput dvoje glazbenika zajedno svirali. Raščaravanje je početak propadanja onoga što smo jedno i još uvijek nismo dosegli razočaranje jer razočaranje nikada nećemo doseći jer se ono nikada ne završava. Ono traje i kad se zajednički zid sruši, kada nestanu zajedničke ulice i trgovi, kada nestanu zajedničke riječi, kada nestanu zajedničke slike i kada nestanu zajednički instrumenti. Razočaranje nastavlja postojati u nama kao praznina tamo gdje je postojao naš zajednički zid. I ako uspijemo izgraditi neki novi zid za neke nove ulice, trgove, riječi, slike i instrumente, uvijek će to biti samo polovica zida koji prikazuje svijet.

Zato se čovjek može čini se samo jednom istinski i trajno razočarati u životu i nikada više. Moguće da druga iskustva naziva razočaranjem i razočarenjem, ali nijedno od njih više nije ono intimno i trajno razočaranje kojega doživimo jednom i cijeli život ga doživljavamo i proživljavamo samo u različitim oblicima i s drugim ljudima. Razočaranje je stoga moguće samo jednom jer je samo jednom moguće izgraditi i srušiti zajednički zid i samo je jednom moguće biti jedno tako da ja i drugi postanemo isto. Sve kasnije što gradimo kako bismo prikrili razočaranje koje nas je obilježilo je prekrivanje ili urušenih ili napuklih temelja zajednički građenog zida kao kada se razočarate u grad s kojim ste bili jedno i novi broj novih zgrada i ulica to neće promijeniti.

Razočaranje je moguće samo tamo gdje nešto u jednom trenutku postane jedno s nečim do te mjere uz njega priljubljeno ili zaljubljeno da između toga dvoga nema razlike i kada pođe odvajanje jednog od drugog, ono što se zove raščaravanje, ožiljci koji ostaju ne mogu se sakriti iako se mogu prekriti i skrivati. Razočaranjem raščaravamo zajednički svijet koji smo izgradili zajedno, cijepamo ga u dijelove koji se nikada neće više moći zajedno sastaviti. Svijet izgrađen zajedno tamo gdje su dvoje jedno je za druge stvaran i običan svijet, ali za dvoje to je i čaroban svijet i razočaranje znači taj čarobni svijet raščarati, učiniti ga običnim i svakodnevnim svijetom, srušiti magični zid od zajedničkih slika, riječi i zvukova i sve to pretvoriti u ruševine i prašinu.

Razočarenje nema moć razočaranja jer razočarenje ništa ne gradi, ono je samo blagi osjećaj nervoze i nestrpljivosti kada nešto nevažno nije kako treba. Razočarenje ne posjeduje snagu niti da gradi niti da ruši svjetove, a time nema ni moć da razdvaja dvoje koji su jedno.

Razočaranje je jedina istinska moć koja jedan zajednički svijet neminovno cijepa na dvije odvojene ruševine bilo da ste razočarani ili ste nekome to učinili jer iz ovog cijepanja zajedničkog svijeta nitko neće izaći kao pobjednik i oboje nose ožiljke ne samo svoje, nego i onoga drugog s kim je bio jedno i trajno se prisjećaju zajedničkog svijeta kojega su izgradili svojim riječima, slikama, instrumentima, ulicama i trgovima.

Razočarenje je moguće svakodnevno i u svim prilikama i neprilikama života. Razočaranje je moguće samo jednom jer čini se da je samo jednom moguće biti jedno s nečim ili nekim, a sve poslije toga čini se kao krpanje i bezuspješno zidanje davno srušenog i uništenog zajedničkog zida jer kad je razočaranje u pitanju kao što je potrebno dvoje da budu jedno da se rastave i da ga sruše, tako je potrebno da dvoje međusobno otuđenih ponovo postanu jedno kako bi ga ponovo izgradili.

Samo dvoje koji su nekad bili jedno znaju koje riječi, koje slike, koje ulice, koji trgovi i koji instrumenti idu na zajednički zid i gdje je bila pojedinačna riječ, slika, ulica, trg, instrument kad se zid urušio jer jedino i samo oni pamte, žive i proživljavaju razočaranje dok svi drugi vide samo dvoje koji se ništa ne razlikuju od ostalih dvoje. Drugi će uvijek misliti da je ono što su dvoje prošli bilo razočarenje, a oni još uvijek prolaze i žive razočaranje tražeći u vlastitim ruševinama dijelove onoga drugog, njegovu sliku, riječ, zvuk, ulicu, trg, lice, osmijeh, ruke.

U Sarajevu, 15. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ferenczi Gyorgy

O strahu i fobiji

Strah prethodi samom sebi jer ono što u vama uzrokuje strah tek se ima dogoditi. Strah je uvijek u prošlosti u odnosu na ono što vas plaši jer se još uvijek stvarno ne događa ono zbog čega osjećate strah. Strah je nešto što se poput nevidljivog omotača skuplja oko svega, a nema ga ni u čemu. Vidite svugdje oko sebe nešto što vas plaši, ali u tome nema straha jer kako ćete prstom uprijeti i pokazati strah kao što prstom možete pokazati mračnu ulicu kojom ne želite proći? Što se nalazi u mračnoj ulici? Je li se tamo nalazi strah koji vas progoni, je li vas tamo strah čeka?

Neka mjesta imaju raskršća puteva, šumske staze, posebna mjesta koja su obilježena nekom stijenom, kamenom, drvećem, uzvišicom, brdom koja su mjesta straha jer se tu nekad nešto dogodilo, nešto što nije zapisano i nitko vam ne može reći je li se nešto stvarno dogodilo jer je to već isuviše stara legenda ili priča. Nekad ste slušali starije kako pričaju legende o nekom izvoru vode, nekom šumskom raskršću gdje se zbio neki prošli događaj i postaje opasno prolaziti takvim putem i na njemu se zadržavati. Je li se strah nalazi u tom seoskom raskršću u blizini sela i u blizini šume? Je li se strah nalazi u sumraku kada sunce zađe nad raskršćem koje je obilježeno kao mjesto straha? Ako tamo odete u sumrak, hoćete li naći strah kako vas čeka? Ako vas podilazi jeza dok hodate blizu stijene koja je prema legendi bila mjesto strašnog događaja i ljudi i sad tamo primjećuju i osjećaju čudnovate pojave, je li to strah? Možete li opipati svoj strah, možete li izmjeriti svoj strah, možete li izvagati svoj strah i odrediti mu težinu, mjeru, veličinu? Postoji li mjerna jedinica za strah?

Ako je fobija odsutnost znanja o onome čega se najviše plašimo, je li strah neko znanje o nečemu nepoznatom čega se najviše plašimo? Ako je fobija strah od visine koju nikad niste doživjeli jer se nikad niste popeli na bilo što što je iznad tla, a svejedno imate užasan osjećaj kad razmišljate o visini, je li strah onda nešto drugačije od fobije, nešto poput odluke da se ipak popnete na neku planinu? Je li strah neka spoznaja o nečemu čega se plašimo i onda nas ta spoznaja ipak potiče da strah objasnimo? Je li fobija paraliza spoznaje o onomu što vas plaši?

Paraliza spoznaje je ono što strah odvaja od fobije i fobiju od straha jer je u strahu paraliza spoznaje djelomična, a u fobiji paraliza spoznaje je potpuna. Paraliza spoznaje je nemogućnost da pronađemo objašnjenje za ono o čemu ionako još ništa ne znamo, ali kako ćemo pronaći bilo kakvo objašnjenje za ono što ne znamo jer kako je moguće pronaći objašnjenje za neznanje, objasniti neobjašnjivo? Kako ćete sebi objasniti ono što ne znate ili ono što uopće ne poznajete? Strah uključuje djelomičnu paralizu spoznaje, djelomičnu nesposobnost da dođemo do objašnjenja za ono što je nepoznato. Međutim, strah jer ne paralizira spoznaju potpuno, ostavlja razumu i umu mogućnost da ponude objašnjenje.

Kada trebate proći „prokletim“ raskršćem ili pored „začaranog“ izvora ili pored „mračne“ kuće, strah djelomično paralizira spoznaju tako što mislimo o raskršću ne kao raskršću, nego kao o „prokletom“ ili „začaranom“. Strah uvijek stavlja naglasak na nepoznato o poznatom pa je naglasak na tome što je neko raskršće „prokleto“, a ne što je raskršće. Strah uvijek ide za onim što je „prokleto“, „začarano“, „mračno“ jer ove riječi ne možete objasniti na način kao što nekome možete objasniti što je raskršće, što je stijena i što je šuma. U strahu se sukobljavaju nepoznato i poznato gdje strah djeluje i vuče na stranu nepoznatog, a um i razum nastoje vući i usmjeriti prema poznatom. Strah je nutarnji sukob sa samim sobom oko pitanja o tome čemu ćemo dati prednost u razmatranju i spoznaji, hoćemo li prednost dati nepoznatom ili poznatom.

Taj sukob počinje onda kada čovjek koji treba proći nekim „prokletim“ raskršćem ili „mračnom“ ulicom počne raspravu sa samim sobom o tome što su uopće raskršća i ulice i nastavi se prepirati sa sobom da se raskršća i ulice mogu objasniti kao prostori kuda se prolazi i da ova konkretna „mračna“ ulica nije ništa drugačija od ostalih ulica kroz koje je prošao jer je prošao i kroz druge „mračne“ ulice i ništa se nije dogodilo. Strah je moguće kontrolirati jer čovjek nije nikada do kraja zahvaćenim onim nepoznatim što je glavni pokretač straha. Strah nikad ne može uključivati nešto apsolutno nepoznato. Strah uvijek donosi djelić nečega poznatog koje koristimo da se nosimo sa strahom kao kad čovjek koji treba proći pored „čudnovate“ stijene gdje se uvijek nešto „neobično“ događa razmišlja o stijeni kao kamenoj gromadi koja se ne razlikuje od ostalih. Iako je više pod utjecajem straha koji podupire ono nepoznato koje se zove „čudnovato“ i „neobično“, čovjek zadržava maleni dio spoznaje kojim nastoji nadvladati ono što strah ističe kao nepoznato pa će iako obuzet strahom od „čudnovate“ stijene sebe bodriti i sokoliti da je to ipak samo stijena što god drugi o njoj govorili.

Svi strahovi uvijek uključuju minimum znanja, minimum poznatog o onome čega se plašimo. Strah od bolesti, strah od gubitka posla, strah od kvara auta na autoputu, strah od gužve dok idemo na posao. Sve su to strahovi koji uključuju ne samo nešto nepoznato, nego i ono što nam je poznato a to je bolest, gubitak posla, kvar auta, gužva. Pa iako nikad sami nismo to iskusili, postoje iskustva drugi preko kojih imamo minimum spoznaje o tim stvarima. Strah ne znači biti preplašen nepoznatim, strah je unutarnji sukob sa samim sobom kako s nečim poznatim kao što je gužva svladati ono što o gužvi ne znamo ili nam se bar čini da ne znamo. Strah ne znači biti preplašen „prokletim“ raskršćem na kojemu se „ukazuju“ duhovi, nego kako pomoću znanja o onome što je raskršće svladati ono što ne znamo o raskršću kojim upravo trebamo proći. Boriti se sa strahom uvijek znači početi sa znanjem i spoznajom o onome što je poznato o onome o čemu ne znamo sve i zbog čega nam je nepoznato. Kao kada čovjek prođe preko „prokletog“ raskršća oboružan znanjem o tome što je raskršće i nadvlada sve ono što mu je bilo nepoznato o raskršću kojim prolazi i tako na kraju pobijedi strah od „prokletog“ raskršća kuda prolaze duhovi mrtvih. Strah je instrument koji koristimo kako bismo s malo znanja pobijedili velika neznanja o konkretnoj stvari koja nam je u velikoj mjeri nepoznata. Zato je strah racionalan i sadrži racionalnost jer uključuje neko znanje i spoznaju o nečemu što nam je nepoznato.

Fobija je instrument kojega koristimo kako bismo povećali neznanje o onome o čemu ionako ništa ne znamo i zato je fobija iracionalna. Fobija je odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas plaši otprilike kao kada bi netko rekao: Ne znam ništa o tome nepoznatom i moje neznanje o nepoznatom se povećava, čime fobija isključuje razum i uzrokuje potpunu spoznajnu paralizu o nepoznatom kao kad netko ne bi znao ništa o nekom „prokletom“ raskršću u selu niti bi znao išta racionalno o raskršćima i što su ona, ali bi imao fobiju od svih raskršća bez iznimke. Strah i fobiju razlikuje postojanje ili nepostojanje nečega poznatog o nečemu nepoznatom, minimalna prisutnost razuma ili maksimalna prisutnost iracionalnosti. Razlikuje ih to što u strahu možete usporediti na jednoj strani minimum znanja o onome čega se bojite (ulica) i maksimum neznanja ili nepoznatog (mračna) i pomoću te usporedbe možete se boriti s onim nepoznatim što mislite da je uzrok vašeg straha o konkretnoj mračnoj ulici kojom upravo trebate proći. U fobiji ne možete usporediti minimum znanja (ulica) s maksimumom nepoznatog (mračna) jer u fobiji ne postoji takav odnos. U fobiji je sve nepoznato i ono vlada apsolutno nad svim i u fobiji ne možete razlikovati ulicu od toga da je mračna jer je nepoznato sve i ulica i to što je mračna. U fobiji ulica i njezin mrak, poznato i nepoznato su identični. Fobija paralizira spoznaju o tome što je ulica i stvara misao da je ono što postoji isključivo nešto što je mračno tako da je ulica isto što i mračno i obrnuto. Fobija ne pravi razliku između poznatog i nepoznatog, između racionalnog i iracionalnog, sve je nepoznato kao da živite u ogromnom prostoru mraka. Strah je isto prostor nepoznatog i prostor mraka, ali s tom razlikom što postoji minimum svjetla kako biste znali da ste u mraku. U strahu mrak možete razlikovati jer posjedujete minimum svjetla i nepoznato možete primijetiti jer posjedujete minimum poznatog.

Kada ste u fobiji kao u ogromnom prostoru mraka vi i ne znate da ste u mraku jer kako ćete razlikovati mrak od njega samoga, kako ćete razlikovati nepoznato od njega samoga? Fobija je odsutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo, dok je strah prisutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo. Strah i fobiju razlikuje znanje o nepoznatom koje nas plaši i kojega se bojimo i zato je strah razuman i fobija nerazumna jer ono što ih povezuje i čini identičnim jest ono isto nepoznato kojega se plašimo, ali ono što ih razlikuje jest znanje o tom istom nepoznatom.

I strah i fobija prethode onome čega se plašimo. I strah i fobija su uvijek u prošlosti u odnosu na ono što nas plaši, i strah i fobija su nevidljivi omotači koji se skupljaju oko svega, a nema ih ni u čemu. Međutim, biti strašljiv i biti fobičan su dvije različite stvari jer strašljiv znanjem svladava neznanje i nepoznato, a fobičan neznanjem produbljuje neznanje i nepoznato i strašljiv zna da ga je strah, a fobičan ne zna da je fobičan. I u ovome zna straha i u ovome ne zna fobije je jedan od razloga zašto je fobija odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši i zašto je strah prisutnost znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši. Znanje o nepoznatom razlikuje strah od fobije, neznanje o nepoznatom ne razlikuje fobiju od straha. Tko misli da su strah i fobija različiti, strašljiv je i razuman, tko misli da su fobija i strah identični, fobičan je i iracionalan, jer strah sebe može razlikovati od fobije i strašljiv od fobičnog, a fobija sebe ne može razlikovati od straha, ni fobičan od strašljivog. Nepravedno zvuči, ali strašljiv može reći drugome da je fobičan, ali fobičan ne može reći drugome da je strašljiv. Ali ako to uspije, onda više nije fobičan nego strašljiv i to je veliki uspjeh za početak, razlikovati strah od fobije i fobiju od straha jer ne bi mogao razlikovati kada ne bi znao da strah i fobija nisu jedna te ista stvar. Strah i fobija su unutarnji ratovi i sukobi sa samim sobom oko nepoznatog koje želimo znati jer ne želimo da nas više plaši i u tom sukobu strah je saveznik fobije i fobija je neprijatelj straha. Ali i jedno i drugo su neprijatelji znanja o nepoznatom i u tom nutarnjem sukobu sa strahom ili fobijom najvažnija je stvar dočepati se barem malo znanja o nepoznatom koje nas okružuje, nepoznato koje je prisutno svugdje, a nema ga ni u čemu, nepoznato koje prethodi našim strahovima i našim fobijama, nepoznato kojega se uvijek unaprijed bojimo zbog čega svi naši strahovi i fobije ne postoje sada nego postoje u prošlosti i pobjeđujemo ih sadašnjim znanjem o nepoznatom koje nam uvijek izmiče i uvijek je jedan korak ispred nas.

U Sarajevu, 13. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: menuha

O prihvaćanju i neprihvaćanju

Možete li pokloniti ženi ogrlicu i pri tom ostaviti ljepotu ogrlice u draguljarnici? Možete li pokloniti ženi ljepotu ogrlice, a da joj ne poklonite ogrlicu i darujete joj praznu kutiju i kažete joj poklanjam ti ljepotu ogrlice? Je li moguće nositi kamen u ruci, a da njegovu težinu ostavite u prašini ili možete li nositi težinu kamena, a kamen ostaviti da leži u blatu? Kako ćete nekom pokloniti svoje dragocjeno vrijeme ako biste pokušali ostaviti vrijeme iza i ne ponijeti ga sa sobom? Kao što ne možete nekome pokloniti osmijeh tako što ćete svoje lice i usta ostaviti kući i samo pokušati ponijeti osmijeh tako ne možete nekome darovati radost ako ćete radost ostaviti kući i ponijeti samo svoje lice i usta? Stvari ponekad idu zajedno sa svojom naravi i svojim osobinama, ljepota s ogrlicom, kamen s težinom, lice i usta s osmijehom.

Puno se govori o prihvaćanju ljudi, o prihvaćanju čovjeka. Ali što je prihvaćanje i što zapravo znači prihvatiti nekoga? Ako je čovjek ponekad sličan stvarima i dolazi sa svojom naravi, onda se čini da je prihvaćanje sposobnost da ne odvajamo čovjeka od njegove naravi, od njegovih osobina. Prihvaćanje je iskustvo susreta s cijelim čovjekom slično iskustvu susreta s ogrlicom i njezinom ljepotom. Što ćemo učiniti ako je ogrlica ružna ili ako je kamen pretežak? Što ćemo učiniti kad ogrlicu ne možemo odvojiti od njezine ružnoće i kad kamen ne možemo odvojiti od njegove prevelike težine? Odbacit ćemo i ogrlicu i kamen jer ne možemo uzeti ogrlicu i ostaviti njezinu ružnoću kao što ne možemo uzeti ni kamen, a njegovu preveliku težinu ostaviti iza sebe? Što činimo s čovjekom kada nam se ne sviđa i kada ga zbog toga ne želimo prihvatiti?

Neprihvaćanje je iskustvo s osjećajem da čovjeka ne možemo odvojiti od njegove naravi iako to veoma želimo. Neprihvaćanje je nemoć jer je riječ o želji koju ne možemo sebi ispuniti, a to je da čovjeka odvojimo od njegove naravi i njegovih osobina. Kao što imamo moć spojiti ogrlicu i njezinu ljepotu i zato je prihvaćamo tako osjećamo nemoć da odvojimo ogrlicu od njezine ružnoće iako to želimo kao što osjećamo nemoć da odvojimo kamen od njegove težine jer je ne možemo nositi. Neprihvaćanje je osjećaj nemoći, a prihvaćanje je sposobnost moći. Ne prihvatiti čovjeka znači osjećati nemoć, a prihvatiti čovjeka znači imati moć.

Neprihvaćanje i prihvaćanje se nekad ne tiču stvari i ljudi nego se tiču i nas. Ogrlica neće zbog nas promijeniti svoju ružnoću niti će kamen odustati od svoje prevelike težine dok mi možemo u odnosu na njih razviti osjećaj nemoći što su takvi kakvi jesu. Kako promijeniti ogrlicu koja nam je ružna ili smanjiti težinu kamena koji nam je pretežak? Možemo sebe promijeniti i pokušati vidjeti nešto lijepo u ogrlici i pokušati ohrabriti se kako kamen pred nama nije toliko pretežak? Ili možemo promijeniti izgled ogrlice i kamena da izgledaju potpuno drugačije, da ogrlica bude ljepša i kamen manje težak? Ako to učinimo, hoće li to još uvijek biti ona ista ružna ogrlica i onaj isti preteški kamen? Drugi čovjek je za nas poput ogrlice ili kamena. Ako nam se čovjek ne sviđa s vremenom će se u nama razviti osjećaj nemoći koji se javlja na izvana kao neprihvaćanje čovjeka. Što ćemo učiniti? Hoćemo li mijenjati sebe i pokušati pronaći nešto u tom čovjeku što će nas usmjeriti prema prihvaćanju ili ćemo pokušati čovjeka promijeniti da nam bude prihvatljiviji? Ako čovjeka pokušamo promijeniti i ako ga promijenimo, je li to onaj isti čovjek kojega nismo prihvaćali unazad nekoliko godina? Ako ga ne možemo promijeniti, možemo li promijeniti sebe i nastojati prihvatiti ga onakvim kakvim jest?

Naše nevolje s neprihvaćanjem nastaju tako što mislimo da je moguće imati ogrlicu bez ljepote, kamen bez težine, ljepotu bez ogrlice, težinu bez kamena, vrijeme bez vremena, ljubav bez ljubavi, povjerenje bez povjerenja. Razdvajamo čovjeka od njegove naravi pa mislimo da prihvaćamo čovjeka ako tražimo da svoju narav i osobine ostavi negdje daleko iza sebe i mislimo da prihvaćamo osobine i narav čovjeka ako tražimo da svoje tijelo ostavi kod kuće. Tako djevojka misli da prihvaća mladića ako od njega zahtjeva da svoje dobre osobine nosi sa sobom, a recimo svoj prosječan izgled ostavi kući ili kao što misli da prihvaća mladića jer je fizički lijep, a slijepa je na njegove loše osobine i traži da ih ostavi kod kuće. Tako mladić misli da prihvaća djevojku ako od nje zahtjeva da svoje dobre ljudske kvalitete nosi sa sobom, a svoje tijelo i njegove nedostatke ostavi u stanu prije večernjeg izlaska ili kao što misli da prihvaća djevojku jer je fizički lijepa, a slijep je i traži od nje da svoje loše osobine ostavi iza sebe.

U tom traženju da netko ostavi kući ono što nam se ne sviđa iako je dio njegove ili njezine naravi pokazujemo nemoć koju zovemo neprihvaćanje. Neprihvaćanje iz početne nemoći prelazi u strah pa u odustajanje i na kraju prihvaćanje neizbježnog ili mirenje sa sudbinom. Ako imate ogrlicu koja vam se ne sviđa, koja vam je ružna, dolazi do nemoći da ogrlicu odvojite od njezine ružnoće. Dolazi do neprihvaćanja. Kada prođe faza neprihvaćanja nastupa strah što će se dogoditi s ogrlicom ako je pokušate promijeniti da bude ljepša? Nakon straha nastupa faza odustajanja od toga da pokušate dati barem malo ljepote ogrlici. Nakon odustajanja dolazi mirenje sa sudbinom i u tom trenutku ogrlica nije ružna, nego vam je možda i lijepa. Ono što se dogodilo nije da je ogrlica objektivno postala lijepa jer nije ni mogla biti lijepa jer niste učinili ništa da je promijenite, nego ste vi promijenili sebe i tako je nešto što je objektivno i fizički ružno bilo ne samo vama, nego i drugima samo za vas i vama postalo lijepo. Vi ste se promijenili, ali ružnoća ogrlice nije. Slično činite s čovjekom. Neprihvaćanje se generira kao osjećaj nemoći da čovjeka promijenite jer vam je isuviše stalo do njega. Neprihvaćanje će generirati strah da ga ne pokušavate mijenjati i uskoro ćete doći u fazu odustajanja da čovjeka mijenjate i završiti u neizbježnoj fazi mirenja sa sudbinom i prihvaćanja čovjeka onakvim kakvim on jest. Čovjek će ostati isti, objektivno se nije promijenio, ali ste se vi promijenili, on može ostati i zao prema vama, ali vi to nećete vidjeti odnosno nećete prihvatiti.

Međutim, nije li prihvaćanje upravo to? Prihvaćanje nečega ili nekoga onakvim kakvim jest? Sve ogrlice upravo jer su ogrlice trebale bi biti lijepe, bilo bi protiv razuma pokušati napraviti ružne ogrlice i nastojati ih prodati iako nam se neka pojedina ogrlica ne mora nužno svidjeti. Ako bi nam sve ogrlice bile odreda ružne, je li problem u ogrlicama ili u nama? Ali nije ni dobro ako su nam sve ogrlice odreda lijepe. Svaki kamen jest kamen jer je težak i bilo bi protiv razuma govoriti o kamenju koje nema težinu i bilo bi nemoguće s takvim kamenjem graditi kuću ili most iako pojedini kamen za nas može biti lakši ili teži. Ali ako nam je sve postojeće kamenje isuviše preteško, je li problem u kamenju ili u nama? Ali nije dobro ako nam je sve kamenje prelagano. Svaki osmijeh jest osmijeh jer postoje lica i usta koja stvaraju osmijehe, bilo bi protiv razuma tražiti osmijeh tamo gdje nema lica i usta da nam ga predstave iako nam se neki osmijeh u datom trenutku može sviđati manje ili više? Ali ako na svim ljudskim licima i ustima nikada ne možemo vidjeti osmijeh ili ako na svakom ljudskom licu i ustima uvijek i samo vidimo osmijeh iako ga tamo nema, je li problem licima i osmjesima drugih ljudi ili u nama? Ali nije dobro ako na svim licima vidimo osmijeh i onda kad vidimo gnjev, zlobu i mržnju. Ali ako ne možemo prihvatiti sve ljude i ne prihvaćamo nijednog čovjeka, je li problem u ljudima ili u nama? Ali nije dobro ako prihvaćamo sve ljude i ne odbijamo nikoga misleći da se sva lica i sva ljudska usta smiješe.

Čovjek je poput ogrlice ili kamena, kao što ne možete odvojiti ljepotu od ogrlice i težinu od kamena tako ponekad ne možete i ne trebate odvajati čovjekovu narav od njega samoga. Možete pokušati promijeniti sebe i prihvatiti pojedinog čovjeka kao što možete promijeniti sebe i prihvatiti pojedinu ogrlicu koja vam se čini pomalo ružnom ili možete pokušati promijeniti čovjeka umjesto da mijenjate sebe kao što ćete pokušati promijeniti izgled pojedine ogrlice da vam bude ljepša. Međutim, kada ne prihvaćate nijednu ogrlicu i kada su vam sve ružne i kada ne prihvaćate nijednog čovjek jer se svi oni moraju mijenjati jer su svi loši, je li onda problem u vama? Ali nije dobro ako su vam sve ogrlice odreda lijepe i ako vam je sve kamenje odreda prelagano i ako su vam svi ljudi odreda dobri.

Prihvaćanje i neprihvaćanje su dvije strane iste medalje. Prihvaćanje generira sposobnost koja ima moć, ali neprihvaćanje generira ograničenje prihvaćanju jer kad bi imali samo sposobnost prihvaćanja, to bi značilo da su sve ogrlice lijepe, sve kamenje preteško i svi ljudi dobri. Moć prihvaćanja je univerzalna, ali nju i njezinu moć i univerzalnost kontrolira neprihvaćanje. Reći ćemo kako prihvaćamo da su sve ogrlice lijepe i da je svaki kamen pretežak, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti ljepotu svake ogrlice i težinu svakog kamena. Reći ćemo kako prihvaćamo sve ljude jer su dobri, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti dobrotu i narav svakog čovjeka s kojim smo u odnosu.

Mi se uvalimo u probleme kada obrnemo uloge koje prihvaćanje i neprihvaćanje trebaju imati u našem odnosu prema stvarima i ljudima pa neprihvaćanje postane univerzalno, a prihvaćanje se i ne dogodi. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednu ogrlicu jer su nam sve ružne iako objektivno ima lijepih ogrlica tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijedan kamen jer su nam svi preteški iako objektivno ima lakšeg kamenja tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednog čovjeka jer su nam svi loši iako objektivno ima i dobrih ljudi s dobrim ljudskim kvalitetama i osobinama. Bez razmišljanja ljudi vole isticati kako je neprihvaćanje neprihvatljivo i samo je prihvaćanje prihvatljivo bez da do kraja promisle o tome kako bi izgledao život kada bi se ravnali prema onome što tvrde o prihvaćanju i neprihvaćanju.

Neprihvaćanje je potrebno kao ograničenje moći prihvaćanju, kao pojedinačni odnos prema stvarima i ljudima. Kao što je i prihvaćanje potrebno kao moć koja nas uvijek usmjerava da prihvaćamo ljude koliko je to moguće, tako je i neprihvaćanje potrebno da nas usmjeri da prihvatimo ono što je lijepo u pojedinoj ogrlici, lagano u pojedinom kamenu i dobro u pojedinom čovjeku. Nisu sve ogrlice lijepe, nije sve kamenje lagano i nisu svi ljudi dobri. Svijet apsolutnog prihvaćanja moguć je samo apsolutnom dobru dok će naš ljudski svijet još dugo koristiti neprihvaćanje kao potrebnu granicu za pojedinačne stvari i ljude. Ljudski svijet gdje postoji samo prihvaćanje bez neprihvaćanja pojedinih stvari završava obično u nekoj ideologiji ili totalitarizmu koji izjednače prihvaćanje i neprihvaćanje.

Tako se došlo do stava kako među milijunima ljudi nekog naroda nema nijednog dobrog čovjeka kao što bi se došlo do stava da među milijunima ogrlica nema nijedne lijepe ogrlice niti među mnoštvom kamenja nema nijednog koji je lagan. Ali i reći da su sve ogrlice lijepe bez izuzetka i sve kamenje preteško bez izuzetka i svi ljudi dobri bez izuzetka je oblik ideologije. I reći da su sve ogrlice ružne bez izuzetka i sve kamenje lagano bez izuzetka i svi ljudi loši bez izuzetka je oblik ideologije. U oba slučaja potrebno je neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj da se neke ogrlice ipak proglase ružnima i neki ljudi ne tako dobrima kao i da se neke ogrlice ipak proglase lijepima i neki ljudi ipak proglase dobrima.

Što pojedinu ogrlicu čini lijepom ili ružnom, pojedini kamen teškim ili laganim, pojedinog čovjeka dobrim ili lošim? Neprihvaćanje kao pojedinačno ograničenje, kao granica univerzalnom prihvaćanju svih ogrlica, svog kamenja i svih ljudi. Samo ideologije i totalitarizmi tvrde da su sve ogrlice lijepe ili su sve ružne, da je sve kamenje preteško ili je sve kamenje prelagano, da su svi ljudi apsolutno dobri ili su svi ljudi apsolutno zli. Kod ovakvih stavova ne postoji neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj za pojedine stvari i ljude kao ograničenje nekritičkom prihvaćanju svega i svih.

Međutim, kako je moguće da ogrlica istovremeno bude lijepa i ružna, kamen istovremeno težak i lagan, čovjek istovremeno dobar i zao? Moguće je ondje gdje ne postoji više granica između prihvaćanja i neprihvaćanja, ondje gdje se ogrlica odvoji od svoje ljepote ili ružnoće, kamen od svoje težine ili lakoće i čovjek od svoje zloće i pokvarenosti ili svoga čovještva i svoje ljudskosti. Uvijek je opasno odvajati stvari i ljude od njihove naravi bilo da im je narav dobra ili zla jer na taj način prihvaćanje i neprihvaćanje postanu jedna te ista stvar i više niste sigurni što je lijepo i što je ružno, što je teško i što je lagano i što je dobro i što je zlo i više niste baš sigurni što je ogrlica, što je kamen i što je čovjek. Neprestano vam ponavljaju neprihvaćanje je neprihvatljivo i prihvaćanje je prihvatljivo iako ponekad ni sami ne znaju o čemu govore oni koji to od vas traže jer i sami više ne znaju granicu između prihvaćanja i neprihvaćanja jer po stvari i ljudi nisu univerzalno i apsolutni dobri niti univerzalno i apsolutni zli.

Neprihvaćanje je pojedinačna diskriminacija univerzalnog prihvaćanja svih stvari i svih ljudi. Neprihvaćanje je vaš razumski sudac koji vam pomaže da o pojedinoj stvari i pojedinom čovjeku donesete razuman zaključak kakve je naravi i kakvih je osobina i najgore što možete ponekad učiniti protiv sebe jest ne služiti se ovom sposobnošću vašeg vlastitog uma i razuma. Otprilike kao kad prihvatite čovjeka i odlučite da njegov zao karakter ne želite vidjeti kao kad djevojka ili mladić zatraže jedno od drugog da svatko svoje loše osobine ostavi kući. Kao što ne možete odvojiti ružnoću od pojedinačne ogrlice, težinu od pojedinačnog kamena, tako ne možete odvojiti loš karakter od pojedinog čovjeka. Neprihvaćanje vam pomaže da to uvidite kako treba dok gledate ogrlice, kamenje i ljude svjesni da ima tu i lijepih i ružnih ogrlica, teškog i lakog kamenja, loših i dobrih ljudi i da univerzalno prihvaćanje i univerzalno neprihvaćanje je uvijek najlošija opcija koju možete izabrati. Ali ponekad ne prihvatiti pojedinu ogrlicu, pojedini kamen i pojedinog čovjeka unatoč protivljenju mnogih je najbolja opcija za vas kao što je to naravno i prihvaćanje pojedine ogrlice, pojedinog kamena i pojedinog čovjeka opet unatoč protivljenju mnogih.

U Sarajevu, 9. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

Četiri vrste pogleda i četiri vrste ljudi

Ponekad čovjek ima potrebu da ga netko gleda i prema toj potrebi za pogledom ljude možemo svrstati u četiri kategorije.

U prvu kategoriju spadaju ljudi koji traže pogled bezbroj anonimnih očiju, pogled publike i tu ubrajamo sve one koji se nazivaju zvijezdama filmskim, glazbenim, sportskim.

U drugu kategoriju spadaju oni koji traže pogled velikog broja poznatih očiju gdje ubrajamo ljude koji organiziraju privatne zabave, druženja i koktele i koji uvijek tu i tamo mogu pronaći par poznatih očiju da ih gledaju.

U treću kategoriju ubrajamo one koji imaju potrebu da budu pred očima voljenog bića i kada se oči voljenog bića zatvore, za njih prestaju važiti svi drugi pogledi svih drugih ljudi. Kao i u slučaju prve kategorije, kada se svjetla reflektora ugase i nastupi mrak, pogledi za zvijezdu prestaju postojati. U ovu treću kategoriju spadaju dvoje koji se strastveno vole i koji su strastveno zaljubljeni jedno u drugo.

U četvrtu kategoriju spadaju oni koji žive pod izmišljenim pogledima odsutnih bića. U ovu grupu spadaju sanjari i romantičari, oni koji čine nešto vođeni iluzijom da ih voljena osoba stvarno promatra i gleda što nije slučaj kao kad zaljubljen muškarac čini nešto zbog neke žene s kojom je nekad bio u ljubavnoj vezi i s kojom stvarno više nema nikakvog kontakta. On još uvijek nešto čini za nju iako ga ona više ne vidi, ne promatra i ne gleda.

Tako četiri vrste pogleda kojima bismo htjeli biti izloženi daju četiri kategorije ljudi: zvijezde i s njima povezane poglede koji dolaze preko svjetla reflektora i svjetla kamera, organizatore i s njima povezane poglede prijatelja i poznanika iz ugodnih malih dvorana, malih barova, i dnevnih boravaka, zaljubljene ili voljene i s njima povezani pogled koji dolazi od voljene osobe pored njih, sanjare ili romantičare i s njima povezan pogled koji u stvarnosti ne dolazi od voljene osobe nego se zamišlja da je taj pogled još usmjeren stvarno na vas.

Ako biste se usudili na trenutak promisliti o ovoj podjeli ako se već niste svrstali, u koju biste kategoriju ljudi smjestili sebe: zvijezda, organizator, zaljubljen ili voljen, romantik ili sanjar? Pripadate li samo jednoj kategoriji ili se kategorije u vašem slučaju međusobno miješaju ili pripadate u neku kategoriju koje ovdje nema?

U Sarajevu, 6. 6. 2019.

O. J.

Izvor: Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Nova Knjiga, Podgorica, 2016., str. 237-238.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: melitas

O knjigama

Iako ćeš ih povremeno napuštati, one će tebe vjerno čekati. Dugi niz godina skrivene i prekrivene prašinom, prekrivene zaboravom i sve slabijim pamćenjem strpljivo će te čekati bez glasa pobune ili protivljenja. Kada sam ili sama u gluho doba noći osjetiš potrebu za blizinom, one će doći i pridružiti se tvom trenutku samoće i tišine. Otrest će prašinu sa sebe, urediti se kako najbolje znaju i umiju samo za tebe, obući će svoje najljepše korice samo za ovaj trenutak ne pitajući te jesi li vrijedan ili vrijedna nakon što su morale godine provoditi same pokrivene slojevima zaborava željno iščekujući noć kada ćeš ih se sjetiti i nježno ukloniti s njih prašinu. Tolike godine one željno iščekuju znatiželjan i udubljen pogled koji ne odlazi rastreseno od njih. Godinama žive u nadi da će jednom tvoj pogled pasti na njihove ostarjele i požutjele korice. Dok čekaju strpljivo u tami do koje ne dopire puno svjetla, one se raduju potajno onom trenutku kada će tvoje zaljubljene oči promatrati slova i rečenice. Dok čekaju da ih uzmeš, one se potajno uređuju da samo za tebe budu najljepše kada tvoja ruka pređe preko hrapavih i suhih korica. Slova i rečenice u njima miruju i sanjaju, čekaju tebe da ih probudiš svojim dodirom i svojim očima i svojim tihim šapatom u gluho doba noći. One kriju neotkrivene svjetove, još neostvarena putovanja, skrivaju staze i puteljke kojima se čak ni glavni junak ne kreće sve dok ga ti ne oživiš svojim tihim glasom dok čitaš. Dok čeka negdje u mračnom kutu, sve u njoj miruje kao da bez tvojih očiju i tvoga glasa pred sobom nemaš ništa drugo doli hrpu mrtvog i beživotnog papira. Dok čeka svoj ples, ne može napraviti ni najmanji plesni korak jer mora je voditi pravi plesni znalac. Netko tko zna koji ples voli i na koji način želi da njezini koraci idu za tvojima i na koji način želi biti dodirnuta i gledana dok pleše. I ne samo ona. Slova i riječi su bez tebe samo nejasni i mutni znakovi bez reda, mrtvi poput olovnih ili glinenih vojnika koji niti dišu niti udišu život. Ali kada se tvoj pogled spusti na nju i tvoje usne izgovore tiho prva slova i prve riječi, događa se čudo. Iako se bojiš jer prvi put plešeš s njom, imaš osjećaj da ste se oduvijek poznavali i oduvijek bili suđeni jedno drugom. Zajedno sa slovima i rečenicama ona nepogrešivo prati ritam tvojih koraka i tvoga plesa. Plešeš kroz zanimljiv početak, kratko zastaješ kod uzbudljivog zapleta i nastavljaš plesati kroz fabulu kroz mnoštvo likova i glavnih junaka. S ljubavlju plešeš kroz pametne i humoristične dijaloge između likova, zajedno se s njom iz svega glasa smiješ glavnom junaku koji ti uzvraća smijeh, s njim razgovaraš, savjetuješ ga, s njim tuguješ, s njim raspravljaš, tražiš od njega objašnjenja. Kako se ples bliži kraju, pomalo sabireš dojmove i ples prelazi u tihi razgovor između tebe i nje. Kao zavjerenici razmišljate zajedno o priči i glavnom junaku i je li moglo biti drugačije i predlažeš i neke drugačije završetke što ona s odobravanjem prihvaća i savjetuje da ti pokušaš napisati cijelu priču ponovo s drugačijim, novim iznenađujućim završetkom. Ona će te upućivati, savjetovati, obasipati sitnim mudrostima i znanjima koja će ti trebati da sam napišeš novi završetak. Vodit će te kroz skrivene riznice znanja, kroz čudesne krajolike i pejzaže, otkrivat će ti skrivene tajne koje postoje samo među riječima. I kad učini sve za tebe, kad je iscrpiš do kraja i ostaviš je prašini zaborava prekrivenu mnoštvom novih slova, riječi i rečenica, ona će te i dalje čekati tiho i nenametljivo da joj se vratiš. Neopterećeno će čekati prekrivena novim koricama koje su ljepše, novije, svježije i ne tako pohabane i žute kao njene, ali ona se neće plašiti starosti niti umiranja. Njezin je najveći strah ne da ćeš je zaboraviti, nego da je više nećeš nikada otvoriti jer ona je živa tek kad je ti otvoriš i njezina slova i riječi plešu životnu priču glavnog junaka samo pred tvojim očima i samo dok ih ti gledaš i vidiš. Bez tebe ona je samo hrpa beznačajnog papira, ali s tobom ona je životna snaga koja se strastveno predaje tvom pogledu da kroz tvoj pogled njezine stare korice ponovno žive novim i uzbudljivim životom. Ona nije ljubomorna niti zavidi jer tvoj znatiželjni pogled ne gleda samo nju nego se okreće i mnogim drugima koje kao i ona čeznutljivo gledaju u tvom pravcu da ih pogledaš i otvoriš i oživiš njihove korice, slova, riječi i rečenice. Ona obožava dijeljenje i rado te potiče da i druge voliš kao i nju i da i s drugima strastveno plešeš kao i s njom. Nagovara te da i druge otvaraš i putuješ novim i nepoznatim svjetovima i susrećeš nove junake i junakinje, potiče te da i u drugima otkrivaš nove i fantastične priče, zaplete i vrhunce. Ona je najsretnija kada može biti u društvu s njoj sličnima i pripovijedati o tvojoj želji i strasti da ih otvaraš i znatiželjno otkrivaš svjetove skrivene u čudesnim tkanjima od slova i riječi i rado pripovijeda o tvojoj želji da ih sve upoznaš i da sa svima zaplešeš uz zvuke njihovih neodoljivih zapleta i priča. Ne možeš ih čuti kako glasno razgovaraju koliko god naprezao svoj sluh niti ih možeš vidjeti kako plešu koliko god naprezao svoj pogled. One razgovaraju međusobno samo kada ih ti uzmeš u ruke i kreću se samo onda kada pomjeraš njihove korice da bi uronio u njihov skriveni i tajni svijet. Bez tebe one su papirni leševi, mrtva i nepokretna slova i rečenice. Bez tebe nikada neće oživjeti, ali s tobom one uskrsavaju i njihovi junaci i priče postaju živi. Tvoja moć nad njima je apsolutna, a opet one nemaju straha pred tobom čak i onda kada im prijetiš vatrom i uništenjem jer one su nositelji one lude i posljednje nade da ćeš im se smilovati i umjesto vatrom njihove korice spaliti svojom znatiželjom i strašću da upoznaš neki potpuno novi svijet i nekog potpuno novog i neobičnog junaka. One te obožavaju i kad su zaboravljene na prašnjavim policama, u mraku biblioteka u zagušljivim i vlažnim podrumima, vole te i onda kada se zbog tvoga nemara i nebrige raspadaju podsjećajući tek s nekoliko redaka kako su u sebi krile život koje su ti željele pokloniti besplatno kao dar. Obožavaju te jer si ti njihov stvoritelj, onaj koji udahnjuje u njih život jer si onaj koji mrtvi papir pretvara u velike životne priče, sudbine, ljubavi, tragedije, nesretne i sretne završetke, obožavaju te jer si ti njihov životvorac jedini koji u njihov prazan krvotok u njihova mrtva i nerođena slova, riječi i rečenice ubrizgavaš svježu krv dok ih čitaš, pišeš i pripovijedaš. Njihovo strpljenje je bezgranično, njihova nada neograničena, njihova šutnja beskrajno strpljiva, njihov zaborav nikada ne gubi pamćenje na onoga koji ih je prvi put stvorio perom i tintom, olovkom, izgovorenim glasom dok čita ili recitira. One su beskrajno zahvalne za svako slovo koje se krije između njihovih korica i koje na tvoj poziv oživljava kao feniks kako bi satkalo cijele svjetove i galaksije od riječi i rečenica i njihova beskrajna zahvalnost traje i onda kada od slojeva prašine i zaborava i svjetovi i junaci u pričama zamru i ušute. I tada kada se čini da su mrtve, one gotovo neprimjetno dišu ispunjenje životom od korice do korice, riječi, rečenice, junaci i priče napeto iščekuju svoga jedinog i glavnog junaka s kojim sve počinje i bez kojega ništa ne može početi. Prekrivene tvojim zaboravom, nemarom, nepažnjom, slabim pamćenjem, bezvoljnošću i ravnodušnošću one čekaju strpljivo. Naslonjene jedna uz drugu međusobno se hrabre i nastoje pogoditi koja će od njih prva u tvojim rukama ponovno udahnuti život punim plućima. Međusobno se došaptavaju dok u gluho doba noći sjediš pored prozora i naprežeš uši jer ti se čini da čuješ šapat koji te poziva da priđeš njihovom svijetu i uroniš u njega. I kada odlučiš prići prašnjavoj polici koju si dugo zaboravljao, među njima se uzbuđenje penje do neslućenih granica. Konačno, dok uzimaš jednu od njih, nema među njima zavisti, ljutnje i ljubomore. Dok uz osmijeh i znatiželjan pogled otvaraš korice, već tada one su pune nade i radosti jer će i njihove korice biti u tvojim rukama. Ne možeš čuti njihovu radosnu viku i uzbuđenje. Uzbuđenje tolikih slova, riječi, junaka i priča. Samo čuješ šapat, šapat koji će sve više prerastati u bujicu radosti kako budeš jednu po jednu otvarao i čitao dok u gluho doba noći slušaš šapat riječi i priča, šapat koji te neodoljivo poziva da otvoriš korice i uroniš u potpuno novi i čudesan svijet priče i mašte, svijet koji je nažalost samo groblje ako nema tvojih ruku da pišu slova, tvojih ruku da otvaraju korice, tvojih očiju da gledaju riječi i tvoga glasa da čita rečenice i tako dovode u život bezbrojne junake i junakinje čija priča, zaplet i rasplet čini da i gluho doba noći i samoća izgledaju kao iluzija i nešto što stvarno ne postoji jer si uronjen u potpuno novi svijet koji te dugo čekao i čekat će te uvijek i onda kada ti na njega potpuno zaboraviš dok prekriven zaboravom i prašinom strpljivo živi u nadi da će mu tvoje ruke, tvoje oči i tvoj glas udahnuti novi život otvarajući dugo vremena zatvorene korice hrapave i žute od vremena koje još uvijek prolazi dok one tiho, nenametljivo, šutljivo i strpljivo čekaju da okreneš uho i pogled prema polici i konačno otkriješ odakle dolazi taj neodoljivi šapat koji te već duže vremena poziva na uzbudljiv ples skriven među njihovim koricama satkan od mnoštva slova, riječi i rečenica.

U Sarajevu, 4. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ivan Kruk

O odlascima

Ima nešto u odlasku što se ne može ni riječima zahvatiti. Ima nešto u odlasku što se iznutra osjeća kao mješavina čežnje, straha, radosti, nade i iščekivanja. Kada netko odlazi iz našeg života, ostaje samo mogućnost da iznutra osjećamo taj odlazak. Nedostaju nam riječi, rečenice i geste da opišemo što se s nama događa. Vanjskom svijetu se čini da je nama samo malčice žao i da smo malčice utučeni jer netko odlazi. Ali to je privid, skrivanje. Skrivamo nekontrolirane nutarnje bujice koje silovito protječu kroz naše biće ostavljajući iza sebe uništene obale osjećaja. Odlaskom nekoga iz našeg života obale naše nutrine dotad sigurne zaštitnice od napada svijeta postaju uništene i razorene obale nesigurnosti, izgubljenosti, protesta, nade.

Ipak odlasci nekih ljudi iz našeg života su dobrodošli. Rado ubrzamo nečiji odlazak i olakšanje koje preplavi čovjeka nečijim odlaskom signalizira da je možda trebao to učiniti i ranije. Odlaske nekih ljudi iz našeg života potajno želimo i ciljano planiramo, mirno i metodički jer smo već odvagali što ćemo dobiti i što ćemo izgubiti nečijim odlaskom iz našeg života. Izvagali smo čovjekovu prisutnost u našem životu i koliko je moguće razumno zaključili da je bolje za nas da taj čovjek ode iz našeg života jer ne vidimo da će u budućnosti biti dobro za nas ako taj čovjek ostane s nama ili blizu nas. Iako su odlasci nekih ljudi iz našeg života dobrodošli, nismo uvijek svjesni kako je potrebno da netko iz našeg života ne samo treba, nego i mora otići i to što prije. Ponekad zaslijepljeni osjećajima, nutarnjim strahovima i preprekama slobodno oslijepimo sami sebe i lažemo sebi da taj čovjek ne treba otići iz našeg života iako puno toga govori drugačije.

Čudimo se ženi koja godinama trpi fizičko i psihičko nasilje od muža zlostavljača i čudimo se kako ne vidi da bi bilo najbolje da on što prije ode iz njezinog života. Čudimo se i mužu koji godinama trpi neodgovornost i nebrigu supruge za obitelj i čudimo se kako ne vidi da bi bilo dobro i za njega i za djecu da ona ipak ode ako je moguće što prije. Uvijek smo iznenađeni kada vidimo takav odnos. Međutim, ne postupamo li i sami poput onih kojima prigovaramo da ne vide pored zdravih očiju ono što im se događa da je to otrovna atmosfera i da će ih prije ili kasnije koštati zdravlja? Kada dvije prijateljice razgovaraju o svojim muževima pa jedna kaže drugoj kako joj je žao što ona trpi alkoholičara a ova joj odgovori da je njezin muž kockar, zašto se ova ljuti i govori nema veze što je kockar važno je da ne pije? Niste li i nismo li se nekad našli upravo u takvim situacijama da drugom objašnjavamo kako je potrebno da što prije netko ode iz njihovog života, a ljutimo se i protestiramo kada netko na isti način nas upozori na nekoga u našem životu?

Odlasci ljudi iz naših života čak i onda kada su ljudi zli i kada je njihov odlazak potreban i hitan, nikada nisu lagani jer odlasci ljudi iz naših života donose sa sobom i jednu novost. Donose sa sobom ono o čemu već znamo kako izgleda, ali to ne želimo prihvatiti. Odlasci ogoljuju čovjeka i ogoljuju stvarnost. Odlazak nekog iz našeg života zguli i podere sve one slojeve ružičastih i pogledu ugodnih tapeta koje smo godinama lijepili na stvarnost vlastitog života. Tko bi se usudio nastaviti živjeti život ogoljen do njegove brutalne stvarnosti? Odatle nastaje i naša ponekad pogrešna i loša želja i navika da stvari krijemo i skrivamo lažući da će biti bolje. Kako će žena prihvatiti da je njezin muž godinama loš i zao čovjek koji je maltretira ili kako će muž prihvatiti da je njegova supruga godinama neodgovorna prema obitelji ili da se uvijek ne bavimo tuđim brakovima neka svatko za sebe pronađe primjer iz vlastitog života i vlastitog iskustva. Odbijamo prihvatiti da netko ode iz našeg života čak i onda kad je taj zao i čini nam zlo i kad ga prema svim pravilima razuma trebamo što prije pustiti da ode jer odbijamo prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jest. Zato teško puštamo ljude da odu iz našeg života i nije to samo zbog toga jer smo s nekim izrazito emotivno vezani, nego i zato jer ne možemo očima pogledati ogoljenu stvarnost našeg života, braka, posla, međuljudskih odnosa. Kao što iznenadni odlazak drage osobe u smrt ogoli svu bijedu, strahotu, tragičnost i krhkost ljudskog života do njegove surove stvarnosti tako i odlasci ljudi iz našeg života stvaraju opasnost da ćemo se susresti sa stvarnošću pa odlaske drugih odgađamo, sprječavamo i ne dopuštamo. Nikako da dođemo do spoznaje da je ponekad dobro, umirujuće i spasonosno da netko ode iz našeg života jer je strah od stvarnosti jači od našeg razuma i našeg nutarnjeg stanja.

Nečiji odlazak iz našeg života uvijek će kao izdajica prokazati dio skrivene stvarnosti koju smo željeli sakriti od sebe i od drugih ili možda čak za nju nismo ni znali. Roditelj koji se teško odvaja od svog djeteta koje odlazi na fakultet susreće stvarnost odsutnosti vlastitog djeteta, muž koji ostavlja suprugu i supruga koja ostavlja muža susreće stvarnost gubitka, praznine, baka koja ostavlja unuka ili unuku susreće stvarnost odsutnosti smijeha i dječije radosti, dijete koje sahranjuje roditelja susreće stvarnost smrti kao opasnosti koja i njega vreba od samog početka njegovog života. Ne želimo dopustiti ljudima da odlaze iz našeg života jer se želimo zaštiti od stvarnosti, a stvarnost ponekad hladna i bezosjećajna ne vodi računa o našim nesigurnostima i strahovima. Stvarnost se pojavi kao nenajavljen gost na nekoj intimnom događaju ili proslavi, kao gost kojega vam je neugodno izbaciti sa zabave jer nije dobrodošao, ali mu ne smijete reći ništa nego nevoljko i na silu tražite mu mjesto među već prisutnim gostima koji negoduju zbog prisutnosti stranca.

Toliko se ponekad plašimo stvarnosti koja će nas zapljusnuti nečijim odlaskom da i zle ljude zadržavamo u životu i ne dopuštamo im da odu. Toliki je naš strah od stvarnosti i toliko smo nesigurni kako ćemo se sa stvarnošću nositi da godinama i desetljećima trpimo zlostavljanja, uvrede, omalovažavanja samo ne bi li smo sebe zaštitili od stvarnosti prema onoj vrlo lošoj i nimalo dobroj misli a što će selo reći? Ali ne radi se tu uvijek o tome što će selo reći, ponekad se koristimo ovom misli da bismo sakrili strah od toga a kako će stvarnost izgledati kada on ili ona konačno ode iz mog života. Neobjašnjivo je to nekome tko misli da poznaje stvarnost i da se stvarnosti ne treba plašiti. Neobjašnjivo mu je kako ljudi trpe zle i pokvarene ljude godinama jer se plaše stvarnosti i ne možete mu objasniti kako je strah od stvarnosti života jedan od najvećih ljudskih strahova. Kako pomoći onome ili onoj kojega je strah od stvarnosti paralizirao pa se protivi bilo kakvom pokušaju da mu skrenete pozornost da taj i takav čovjek mora što prije otići iz njenog ili njegovog života jer će stvarnost postati uskoro puno surovija i brutalnija nego što je bila? Kako promijeniti čovjekovu percepciju stvarnosti i uvjeriti ga razumski da kada nasilnik, neodgovoran, zlostavljač, prevarant, ubojica, kockar, alkoholičar, ode iz života, stvarnost će biti možda surova, ali će postati puno surovija ako ne dopusti i ne zatraži što prije da ovaj ode iz njegovog života? Kako čovjeka uvjeriti da se ne plaši nove stvarnosti koja nastaje nečijim opravdanim i nužnim odlaskom iz njegovog života?

Odlasci ljudi iz života su teški i ponekad nepodnošljivi i onda kad su ti odlasci hitni i potrebni. Teški su i nepodnošljivi jer u dubini svog bića plašimo se stvarnosti i onda radije puštamo da netko godinama i desetljećima razara naše nutarnje obale ljubavi, mira i zadovoljstva koje smo godinama i s pažnjom gradili, puštamo jer se bojimo stvarnosti i čudimo se takvim ljudima. Čudimo im se kako nisu sposobni pustiti nekoga da ode i da neka nova rijeka poteče njihovim nutarnjim obalama i da izgrade neke nove nutarnje obale sazdane od mira, povjerenja i radosti. Ne možemo se čudom načuditi sve do trenutka kada i sami puštamo da to isto netko čini nama, a mi se svojski trudimo da mu ne dopustimo da ode iz našeg života. I čudimo se ljudima kojima smo se sami čudili što nam govore kako bi bilo dobro i potrebno da tog čovjeka što prije pustimo i otjeramo iz svoga života.

Čudimo se jedni drugima i čuvamo grčevito svoje uništene nutarnje obale i zagađene rijeke postajući nesigurni, zlovoljni, preplašeni, cinični i sarkastični, ali svi jednako uplašeni kakva bi mogla biti stvarnost ako on ili ona ode iz života iako već dugo trpimo i zlo i pokvarenost i time pokazujemo koliku moć nad nama ima ta misao a što će selo reći dok se u pozadini krije strah od nove i drugačije stvarnosti kao da nismo više sposobni shvatiti i vidjeti da neka nova buduća stvarnost neće i ne mora biti surova i brutalna kao ova sadašnja. Ali mi i dalje šutimo i trpimo puštajući da stvarnost postane sve brutalnija i surovija do mjere kada prestanemo vjerovati da za nas uopće ima neke nove stvarnosti u budućnosti.

I tako poput leša kojega rijeka izbaci uz obalu plutamo našim nutarnjim razorenim obalama i prljavim rijekama samo razmišljajući i misleći na to o bože što će selo reći ili strah me je nove i buduće stvarnosti pa ću radije zabraniti zlu i pokvarenosti da odlazi iz mog života i nikada mu neću dopustiti da ode i da me napusti. I naravno, nastavit ćemo se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o odlascima ljudi iz našeg života svi jednako nespremni da nekoga konačno natjeramo da ode iz našeg života jer mislimo da je sadašnja stvarnost i trenutak u kojem živimo sve što smo imali i što ćemo imati od vlastitog života i življenja. Odlazak čovjeka i odlasci ljudi iz našeg života otkrivaju stvarnost koju smo skrivali od sebe i od drugih i zato ih ne volimo i ne dopuštamo i držimo se toga kao da je riječ o nepromjenjivom zakonu.

Odlasci otkrivaju stvarnost koje se bojimo i koju ne želimo vidjeti; to je željezni stisak koji još uvijek čeličnom voljom i moći vlada umovima mnogih žena i muškaraca koji se čude kako netko sebi dopušta živjeti u tom željeznom stisku ne primjećujući da su i sami poslušni i šutljivi robovi tog istog željeznog stiska kao i oni kojima se čude što sve to trpe i podnose.

I ni jedni ni drugi više ne vjeruju da je moguća neka nova stvarnost od one u kojoj se trenutno nalaze i žive i zabranjujući zlim i lošim ljudima da odu iz njihovih života nastavljaju se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o stvarnosti; znaš moj muž je kockar, ali hvala bogu ne pije kao tvoj muž; ili moja žena je neodgovorna prema djeci, ali hvala bogu ne oda okolo kao tvoja žena; ili moj prijatelj uzima drogu, ali hvala bogu još nikoga nije ubio kao onaj tvoj prijatelj; ili moj poznanik prodaje auta kojima vraća kilometražu, ali hvala bogu još se nitko nije žalio jer spusti cijenu kad prodaje, a ne kao onaj tvoj koji ne spušta cijenu; ili naš načelnik putuje po svijetu za potrebe općine bez opravdanja i pravdanja novaca, ali hvala bogu obećao nam je završiti asfalt kad se vrati sa službenog puta, a ne kao onaj vaš načelnik;

I tako unedogled primjera je koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. I nastavimo se čuditi jedni drugima i plašiti mogućnosti da bi neka nova stvarnost mogla biti ipak bolja za nas od one u kojoj smo sada. Kad bismo barem jednom u životu skupili hrabrosti za nečiji odlazak iz našeg vlastitog života koji je radi naše osobne zdravije i radosnije buduće stvarnosti i potreban i nužan i hitan. Kako bismo njegovim ili njezinim odlaskom došli do zrnaca nade da će sutra stvarnost ipak iako brutalna i surova biti barem malčice mirnija, sigurnija i radosnija i dok se to ne dogodi stalno ćemo izmišljati i stvarati razloge za nečiji neodlazak iz našeg života čak i onda kada neodlazak čovjeka iz života znači zlo, patnju i ozbiljne probleme.

U Sarajevu, 1. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O plaćanju računa i sreći

Nije uvijek ugodna obveza plaćati račune. Čekanje u redu, gužve na šalteru, neljubazno osoblje, krivo izračunata potrošnja struje, vode, plina. Obveza je još neugodnija i teža kada nemate novaca da ih platite. Računi vas ne pitaju imate li, možete li i kad ćete platiti. Kao nevidljiva sila nad kojom nemate kontrolu oni se redovito i uporno pojavljuju u vašem poštanskom sandučetu, zakačeni za ulazna vrata vašeg stana, gurnuti ispod vrata dočekaju vas na hodniku, susjed vam maše kovertom čim dođete s posla. Računi koje plaćate su različiti. Većina tih računa odnosi se na troškove materijalnog života i fizičku potrošnju resursa (struja, voda, plin, telefon, odvoz smeća, održavanje zgrade, rata kredita…) koji su potrebni za jedan normalan ljudski život. Računi imaju i svoju cijenu ovisno od toga koliko trošite, jeste li štedljivi ili rasipni, koliko kvadrata ima vaš stan, koliko često koristite telefon, koliko vam treba mjesečno plina za kućanstvo… Svaki račun dolazi s konkretnom cifrom koliko treba platiti.

Nikada neće dobiti račun za neku od usluga koje koristite na kojem će umjesto točne cifre pisati platite koliko možete. Računi ne dolaze nikad s tako velikodušnom ponudom. Što biste pomislili kada biste jednog dana dobili potpuno novi račun, nepoznat u svijetu računa koji se zove račun za životne trenutke. I ovdje nije riječ o životu poslije smrti, nagradi i kazni. Račun za usluge života naplaćivao bi točno propisanom cifrom životne trenutke koji se uobičajeno ne mjere ciframa niti ekonomskim standardima. Uskoro će svima nama doći računi za mjesec svibanj kao i rate kredita. Plin, struja, voda i ostale usluge. Zamislite da među računima za svibanj stigne potpuno nov račun koji glasi na vaše ime, naplata se odnosi na životne trenutke. Račun je izdala novosnovana državna firma Federalno ministarstvo za izračunavanje životnih trenutaka. U tom novom računu iznos koji trebate platiti iznosi nekih recimo pet stotina do tisuću maraka. Gledate račun i gledate stavke. U stavkama piše da će vas sreća i zadovoljstvo zbog proslave prvog svibnja koštati oko osamsto maraka, sljedeća stavka kaže da će vam se zbog kratke depresije zbog povratka na posao račun umanjiti za dvjesto maraka. Sljedeće stavka gdje ste sretni jer je vaše dijete dobilo peticu koštati pedeset maraka, a sljedeća stvaka gdje ste se opravdano naljutili na kolegicu s posla umanjit će vam mjesečni račun za sto maraka.

U romanu Račun pisca Jonasa Karlssona glavni junak radi u videoteci i živi prilično monotonim i dosadnim životom. Nema nikakav socijalni život osim jednog prijatelja koji mu ponekad ide na živce. Jednog dana među računima pronalazi račun na kojem je ogroman iznos, nekoliko milijuna kruna. Račun je izdala firma koja se zove WRD, firma koja je zadužena za naplatu života i životnih trenutaka. Dug se računa prema broju DS bodova (bodovi koji izračunavaju vrijednost životnih trenutaka) gdje veliki broj DS bodova označava dugotrajna i intenzivna razdoblja sreće, zadovoljstva, smisla i što imate više DS bodova to će vam račun biti veći. Manji broj DS bodova označava manje razdoblja sreće, manje zadovoljstva, manje smisla života i time manji račun koji trebate platiti. Ukoliko niste u mogućnosti platiti račun, možete uzeti kredit ako ste kreditno sposobni ili možete prodati kuću, stan ili bilo koju vrijednost da pokušate otplatiti dug. Glavni junak romana prvo ne vjeruje da je tako nešto moguće i ne vjeruje da je toliko dužan s obzirom da je njegov život daleko od života s puno intenzivnog zadovoljstva, radosti, strasti i smisla. U početku odbija platiti račun. Međutim, svaki mjesec račun uredno dolazi i cifra se povećava. U jednom trenutku stiže i upozorenje o neplaćanju i da će doći do nezgodnih posljedica ukoliko dužnik ne plati.

Tada glavni junak stupa u kontakt s firmom preko službenice koja se zove Mod. Mod mu objašnjava da je još prije nekoliko godina vlada odlučila dati dozvolu firmi WRD da naplaćuje životne trenutke jer život košta i nitko ne može biti radostan, sretan, zadovoljan i ispunjen životom besplatno. Kao olakšavajuću okolnost Mod ističe da se trenutci poput tuge, žalosti, depresije odbijaju od ukupnog iznosa kao dio odbitka od ukupnog duga. Konačno firma WRD glavnog junaka pokušava primorati da plati astronomski iznos, međutim utvrđuju da on nema nikakvih materijalnih mogućnosti da plati traženo pa onda s njim sklapaju ugovor. Ugovor je tajan, glavni junak potpisuje ugovor u kojem se njegov dug zamrzava i on može nastaviti živjeti sve dok ili ne dobije na lotu ili na neki drugi način ne dođe do novca da plati. Jedini uvjet koji mu je postavljen jest da je ugovor tajan i da nikome ne smije govoriti da mu je dug trenutno zamrznut i da ne mora platiti ništa jer nema odakle. Tajnovitost činjenice da mu je dug zamrznut i da samo on i odgovorni u firmi WRD o tome znaju glavni junak komentira rečenicom na kraju romana: „Samo ja ovdje znam da sam možda najsretnija osoba u zemlji. I to potpuno besplatno“.

Karlssonov roman je zanimljiv, ali i donekle uznemirujući jer oslikava društvo u kojem se sve može kupiti i prodati bez obzira o čemu je riječ. I emocije, sreća, ljubav, strast, smisao, depresija, usamljenost, tuga, sve je moguće izračunati, odrediti mu cijenu i po mogućnosti naplatiti ili odbiti od ukupne cijene. Karlssonov roman vraća nas na ono staro i nikad odgovoreno pitanje: ”Može li novac kupiti sreću”? Ima ih koji će reći da novac ne može kupiti sreću i onih koji će reći da može, ali nitko se od njih neće složiti sa svojim protivnikom o tome što je sreća. Karlssonov roman postavlja takva pitanja na jedan zanimljiv i zabavan način. Jer ako se sve može platiti novcem, zašto nam država ili neka firma u ime države ne bi naplaćivala one trenutke koji ipak nisu tako usko povezani s novcem? Zašto vam se ne bi naplaćivao trenutak radosti kada ste uzeli u ruke svoje tek rođeno dijete, zašto vam se ne bi naplaćivala zanesenost prve ljubavi, zašto vam se ne bi naplaćivao ponos zbog uspjeha vašeg djeteta u životu? Zašto mjesečno ne biste plaćali stotinu do dvjesto maraka za sretne trenutke iz proteklog mjeseca? Uskoro nam svima stižu računi za mjesec svibanj, zašto ne biste platili i neke sitne radosti i zadovoljstva iz mjeseca svibnja?

Ne samo da Karlssonov roman uznemiruje um oko pitanja može li se kupiti sreća, roman također i postavlja pitanje želi li se čovjek odreći trenutaka neuspjeha, žalosti i tuge pomoću novca? Želi li se čovjek odreći žalosti koju osjeća zbog gubitka voljene osobe kako bi uštedio? Neće li odricanje od žalosti izbrisati i samu tu osobu i spoznaju koliko nam je značila? Žalost i tuga su podsjetnik da je netko imao iznimno značenje za naš život. Može li se novcem otkupiti žalost i bi li svatko od nas pristao da se njegove žalosti, nervoze, tuge i neuspjesi odbiju od ukupne cijene sreće koju trebamo platiti za mjesec svibanj? Bi li netko od nas bio voljan recimo odreći se iskustva tuge i žalosti zbog gubitka voljene osobe ako bi mu račun za mjesec svibanj iznosio dvjesto maraka i bio bi umanjen za pedeset maraka zbog žalosti i tuge kako bi uštedio tih pedeset maraka? Loša iskustva, neuspjesi, porazi bili bi mjesečna ušteda na računu životnih trenutaka.

Uznemirujuća je pomisao koja se provlači kroz retke romana da bi čovjek ciljano i smišljeno išao za tim da poveća mjesečnu ratu žalosti, nervoze, tuge kako bi umanjio račun za sreću, radost i strast jer bi se prije svega vodio pitanjem koliko novca mogu uštedjeti i zaraditi i kako da potrošim što manje i sačuvam što više novca. Ako je formula izražena u romanu da patnja, žalost, neuspjeh povećavaju zaradu jer automatski umanjuju dug, a radost, zadovoljstvo, umanjuju zaradu i troše novac jer povećavaju, dug onda bi netko bez imalo promišljanja izabrao radije zaradu nego potrošnju.

Situacija u kojoj se našao glavni junak Karlssonova romana nije isključivo fiktivna i izmišljena, ona ima podlogu u stvarnom životu ljudi jer ljudi ponekad misle da se sve može naplatiti i prodati pa čak i ono što nije mjerljivo novcem. Rečenica koju na kraju izgovara glavni lik romana o tome da samo on jedini zna da je sretan i da je to potpuno besplatno nije ništa drugo nego preformulirana mudra izreka kako su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i roman se od početne ideje kako su najvažnije stvari u životu zapravo uvijek i isključivo naplative novcem završava optimističnom mišlju kako u životu svakog čovjeka ima životnih trenutaka koji se ne mogu naplatiti i kupiti novcem niti je čovjek spreman odreći se nekih trenutaka kako bi uštedio novac.

Što biste vi učinili da početkom lipnja dobijete račun životnih trenutaka za mjesec svibanj gdje vam piše da trebate platiti dvjesto maraka za sitne radosti i zadovoljstva i strasti koje ste doživjeli u mjesecu svibnju i da će vam se odbiti pedeset maraka za trenutke neuspjeha, žalosti i krize? Pri tom nemojte kao glavni lik Karlssonova romana taj račun shvatiti neozbiljno i odgađati plaćanje jer bi vam konačni iznos na kraju mogao biti u stotinama tisuća maraka koje nećete nikada moći platiti. Možete se nadati kao i junak romana da će vam novim ugovorom dug za životne trenutke biti zamrznut, ali to će biti poslovna tajna o tome nećete smjeti govoriti nikome i nikada. Morat ćete kao i Karlssonov junak šutjeti o tome da su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i da je tajna koju ste tek na kraju kao i lik romana shvatili kada ste došli u situaciju da primjetite da ne posjedujete ništa materijalno čime biste otplatili život i najvažnije životne trenutke, ali ste svejedno koliko toliko još uvijek sretni i zadovoljni svojim životom.

Ali o tome morate šutjeti jer vas na to obvezuje ugovor s firmom. I kao što glavni junak ne zna kakva je to uopće firma WRD i odakle joj vlast da naplaćuje život, tako i mi ne znamo kakva je firma koja bi nam naplaćivala životne trenutke i odakle joj vlast da to čini, ali mi osjećamo da smo s nekim ipak potpisali ugovor o životnim trenutcima i to osjećamo najviše kada nam nedostaju trenutci radosti i sreće i zadovoljstva i kada nas trenutci žalosti i tuge čine jačima i snažnijima.

Kao da osjećamo da postoji neka nepoznata i nevidljiva firma s kojom smo potpisali tajni govor da nećemo sve u životu kupovati i prodavati jer postoje životni trenutci koji nisu predviđeni za prodaju i kupovinu, koji izmiču svakom tržištu i za njih nema niti tržišta niti cijene.

U Sarajevu, 30. 5. 2019.

O. J.