Predstavljamo ovdje jedan moguće i najjednostavniji postojeći test osobnosti, tzv. test „tri životinje“. Ne bi sad znao točno navesti izvor i autora istoga; čuo sam ga još davno od jednog prijatelja, i nakon što me je „testirao“ samo se sjećam da sam se smijao k’o lud, ali uz ozbiljnu popratnu konstataciju: „Ima tu nešto“!
Dakle, za početak, sve što je potrebno jest da navedete svoje tri najdraže životinje, počevši od naj-najdraže, pa onda druga najdraža, i na kraju treća.
Ne gledajte dolje na ključ testa dok ne budete imali jasno definiran popis.
Prva životinja predstavlja ono što bi ste Vi htjeli da budete.
Druga životinja predstavlja ono što drugi očekuju od Vas da budete.
Treća životinja predstavlja ono što Vi uistinu jeste.
Kratko pojašnjenje:
Koliko god izgledalo groteskno, u ovom testu se skriva poprilično ozbiljna psihologija.
Krenuvši od Camusove pretpostavke da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste, dolazimo do prvog izbora. Ono nama najdraže jeste ono što bismo željeli biti. S tim se puno bolje poistovjećujemo i identificiramo nego sa onim što uistinu jesmo, premda nam ni to – vidimo – ne mora biti mrsko. Nesvjesno projiciramo žuđene osobine na okolni svijet, tako da ih između ostaloga možemo prepoznavati i u liku – nama – omiljene životinje.
Iznenađujuće, na drugom mjestu opet nije ono što uistinu jesmo, nego ono što drugi od nas očekuju da budemo. Premda nas poslovično pretjerana i nerealna očekivanja drugih ljudi itekako znaju nervirati, mi ih zapravo na nesvjesnoj razini itekako pozitivno percipiramo. Zašto? Zato što udovoljenje zahtjevima drugih – premda po sebi nezgodno – za nas znači društvenu afirmaciju i prihvaćanje. Na taj način dolazimo do stabilnijih prijateljskih i ljubavnih relacija, ali i do onih poslovnih; na taj način nadvladavamo strahotu samoće, odbačenosti i potpune anonimnosti.
Na kraju, tek na trećem mjestu dolazimo do onoga što uistinu jesmo, no smisao testa i jest da to sebi otkrijemo i osvijestimo. Treća životinja nas upućuje na naše stvarne karakteristike i navike. Ona nam također daje odgovor na pitanje zašto nam je ona prva „životinja“ toliko često nedostižna, ali također daje neke odgovore i o razlozima sukoba s drugim ljudima. A bit će svakako na kraju dobro i zdravo priznati i sebi i drugima što se od nas može očekivati, a što ne…
Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom,ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]
Krenut ćemo prvo od nekih benignijih stvari. Recimo, kaže se kako je glazba nekog podneblja počesto suprotna mentalitetu istoga. To u praksi izgleda tako da vrlo temperamentni južnjaci uglavnom njeguju ljubav prema lakim i nježnim notama, a slično bi se moglo reći i za same tekstove pjesama, jer južnjaci vrlo rijetko pjevaju o teškim temama kao što su smrt, propadanje, rat, ubijanje, prijevare i sl. Ni blizu tome, oni pjevaju u maslini, moru, veselju, guštima, lipoti … s pokojim izuzetkom naravno. S druge strane, što se ide sjevernije, nailazimo na žešće tonove, ali i tekstove. Kulminacija se događa na krajnjem sjeveru, bilo da govorimo o uznemirujućim tonovima eskimskog i tuvanskog grlenog pjevanja (engl. throat singing), ili o ekstremnoj metal sceni Skandinavije, a primjećujemo da sve to dolazi iz usta i instrumenata ljudi koji poslovično važe kao pohladni, korektni i smireni. Premda, kako rekosmo, i gore i dolje ima odstupanja, poslovično uistinu može vrijediti da se glazba pojedinog područja nemalo razilazi sa ondašnjim mentalitetom. Kao da se ljudi sa svim tim pokušavaju kompenzirati – nadopunit se s nečim suprotnim samima sebi.
Slično donekle može vrijediti i na području proze i filma. Nitko ne voli toliko „ljubiće“ i romantične komedije kao one stroge i proračunate žene. One uistinu romantične radije biraju neke teže teme i scene.
Polako stižemo i do težih tema u vidu politike, ideologije i svjetonazora. Često se iza demokratskih stavova kriju posve nedemokratične osobe, kao što se iza desničarskih pamfleta mogu skrivati neki posve mekani tipovi. Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski demokrati kao i istinski desničari, ali znači da mnogi među njima to jednostavno nisu. Ponovno vidimo, zastupanje neke ideje često nema ulogu realnog samopoistovjećivanja osobe sa istom, nego ideja je tu da na neki psihološki način nadopuni osobu u onom segmentu gdje je u stvarnosti slaba i krhka.
Slično također može vrijediti i na polju religioznosti. Neki ljudi su poprilično vjerski zauzeti, ali to u mnogim slučajevima može biti puka kompenzirajuća religioznost. Mnoštvo slogana, krilatica, simbola i teologiziranja počesto služi tek zato da bi se kompenzirali vlastiti materijalizam i pragmatizam. Tko je stvarno duhovan, živi skromno i jednostavno, zauzeto se pouzdajući u Božju providnost i dobrotu. Na kraju krajeva, poprilično je poznato da najveće i najzlaćanije križeve (kao i ostale vjerske simbole) obično ne nose ni vjernici, pa ni vjerski službenici, nego pripadnici kriminalnog miljea, kao također i razuzdani pripadnici „showbizz“ scene. Opet vidimo, ljudi se uvijek nekako moraju nadopuniti onim što im kronično fali.
Ovisnici o vijestima
Postoji cijela jedna supkultura srednjovječnih i starijih ljudi – ovisnika o vijestima i dnevnicima. Naprosto su nevjerojatni … od ranog jutra manje-više ništa ne propuštaju ni na radiju, ni na televiziji. Često čak redaju izravno dnevnik na dnevnik, bez ikakve pauze i među-aktivnosti. Kad završi onaj u 19h, odmah hitro okreću kanal da bi ispratili onaj u 19h i 30min. Imao sam prilike pitati neke od njih, zašto toliko gledaju i slušaju vijesti, kad se manje-više cijeli dan ponavljaju jedne te iste informacije? I zanimljivo, uvijek bi otprilike dobio identičan odgovor: „Ne znam ni sam/sama zašto … valjda očekujem da će se nešto konačno promijeniti.“ A tolika fascinantna želja za izvanjskim promjenama počesto nije ništa drugo do li kompenzacija potpunog nedostatka želje za ostvarivanjem osobnih promjena.
Kako i zašto prepoznati kompenzacije u vlastitom životu?
Psihološka kompenzacija je sasvim prirodan proces. Čovjekova osobnost uvijek teži tome da bude kompletirana, na ovaj ili onaj način. Stoga kompenzacije i nije moguće zaobići. Međutim, itekako je važno ove znati u svom životu locirati i prepoznati, u protivnom nam prijeti samozavaravanje, koje opet vodi prema jednom krivom formiranju identiteta i slike o samom sebi, a što opet onda na kraju neminovno vodi u krivo djelovanje, kao i pogrešno određivanje vlastitih prioriteta.
A recept za otkrivanje istih je vrlo jednostavan. Treba samo usporediti svoju dnevnu rutinu sa onim što inače rado pričamo i vjerujemo da jesmo. Ono, „tko sam ja“, „u što vjerujem“, „kako se predstavljam“, „što drugima savjetujem“, „ono što vidim kao budućnost i rješenje“ usporediti sa svojom dnevnom rutinom: kako mi je izgledao današnji dan, s čim sam se najviše bavio, što je najviše privlačilo moju pozornost, što sam gledao, što sam pročitao, kako sam se ophodio s drugima, kako sam govorio o drugima sa onim „trećima“, koje mi se misli tijekom dana najviše motaju po glavi, što mi je najdraže raditi, što mi je najmrže raditi i sl. Ako tako postupimo, sigurno ćemo naći na odgovor o samima sabi, kao i na onaj što nam je ubuduće činiti. Moguće, tek tad…
Neki ljudi se naprosto utapaju u bezočnim i besmislenim svađama, a drugi radije šute – valjda upravo da se ne bi utapali kao oni prvi. Stoga jedna smislena i asertivna rasprava predstavlja umijeće koje ljudi kroz život tek trebaju naučiti i usvojiti.
Ovaj tekst predstavlja svojevrsni nastavak onog prethodnog – o Anni Freud i obiteljskom odgoju.
Naime, neki prijatelji koji me redovito prate i nisu bili baš najzadovoljniji sa onim što su tamo pročitali, jer kao jednostavno im je neprihvatljiva teza da je svađa manje-više uvijek stvar neuroze, kao i njezine „samo-prehrane“, odnosno, daljnjeg zaraznog širenja.
Prigovor je svakako u potpunosti prihvatljiv pod vidom da su neke rasprave u životu jednostavno neminovne, te da se stoga i moraju dogoditi, jer prešutjeti problem je pokatkad za međuljudske odnose puno opasnije od onoga prvog – posvađat se.
Stoga ćemo se ovdje pozabaviti nakratko sa specifičnom biblijskom morfologijom svađe koja po sebi može predstavljati i svojevrsnu razrješujuću sintezu problematike.
Sve bi se dalo jasno predočiti u par crtica:
U Bibliji ne postoji izričita zabrana svađe, a neki biblijski tekstovi čak kao da je i potiču. Bog tako u Starom zavjetu opominje proroka Ezekiela da mu je izričita dužnost opominjati bezbožnike, inače će krv bezbožnikovu tražiti iz prorokove ruke (Usp. Ez 33,8), što će reći da pred Božjim licem između neopomenutog grešnika i suzdržanog pravednika, moralna odgovornost leži na ovom drugom (naravno, s obzirom da u starozavjetno vrijeme ateizam ne postoji kao sustavna i raširena pojava, pod bezbožnošću se ovdje prvenstveno misli na grješnost i bezakonje). Kod starozavjetnog proroka Jeremije pronalazimo na još dublju eskalaciju problematike. Jeremija toliko mnogo i učestalo opominje svoje sunarodnjake zbog različitih grijeha i bezakonja da im se on jednostavno činio kao notorni svadljivac (Iš rib – hebr.– čovjek svađe). Zbog toga ga svi preziru, a i on onda sam u skladu s tim proživljava duboku krizu smisla i identiteta (Usp. Jr. 15,10).
Ako kažemo da Biblija tolerira neke svađe, to ne znači da ih ona ne pokušava smjestiti u točno zadane okvire, jer Biblija najstrože zabranjuje pogrdne nazive među bližnjima. Tako recimo u petom poglavlju Matejeva evanđelja Isus progovara kao malo kada s toliko strogoće: „Tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu“ (5,22). Dakle, o nekim stvarima se u životu neminovno mora raspravljati, ali se pri tome nikako ne smije negativno generalizirati o ljudima. Tu nailazimo na poznatu moralnu maksimu: „Osuditi prijestup, a ne prijestupnika“. Pri tome je važno napomenuti da naznačene negativne generalizacije nisu samo moralno pogrešne, već i logički. Ovdje se izgledno nalazimo na tragu logičke pogrješke kompozicije, unutar koje se svojstvo jednog dijela nastoji pripisati cjelini. Npr., u navedenom konkretnom slučaju netko je nazvan „luđakom“ najvjerojatnije jer se izražavao nekulturno, ili je previše i preglasno pričao, ili jer nije nešto uradio što je trebao, ili je opet uradio nešto što nije trebalo i sl. Mana je mana, i zna svakako biti nezgodna i iritantna, ali to ne znači da je dotična osoba u potpunosti luda. Ovakvim epitetima se svakako ne doprinosi rješavanju problema, nego se on samo dodatno raspiruje.
2a) Posebni problem unutar onoga što mi – pod uobičajeno – nazivamo „svađom“ jesu psovke i kletve, a sama psovka i nije ništa drugo do li jedan od oblika kletve. Psovka predstavlja pokušaj potpune degradacije i odbacivanja protivnika, a ako se u sve to još umiješaju religiozne psovke, tada već govorimo o blasfemiji – inače jednom od najstrašnijih grijeha koje čovjek može počinit. Sv. Pavao apostol na primjer u Poslanici Korinćanima (6,9-10) psovače ubraja među najteže grešnike – za koje na kraju – po njemu – neće biti konačnog spasenja. Stoga bi se već ovdje pouzdano moglo reći da Biblija po sebi dopušta raspravu, ali ne i svađu, odnosno, ne ono što prosječni žitelj Balkana uobičajeno podrazumijeva pod tim pojmom.
„Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom…“ (Ef 4,26). Pavao ovim riječima iz Poslanice Efežanima na neki način potvrđuje do sada rečeno, ali stavlja također i jedan novi važan naglasak na cjelokupnu problematiku. Kao što nam opravdana rasprava ne bi smjela biti prilikom i opravdanjem za neopravdani grijeh, isto tako, niti jedna rasprava ne bi smjela trajati predugo. Ponajveći problem naših svađa i jest to što one prečesto eskaliraju, pa se kroz neko vrijeme više nitko ni ne sjeća zbog čega su točno iste započele. Razlozi tada više nisu ni važni … važno je zaštiti sebe i devastirati protivnika – i to pod vidikom: što više to bolje. No, vidimo, rasprave po sebi ne bi smjele trajati dugo. Doslovno, ne bi smjele ulaziti u novi dan. Stoga rasprave ne smiju tendirati eskalaciji nego rješavanju konkretnog problema – zbog kojeg su i bile započete.
Zaključak:
Premda se u mnogim pitanjima međusobno razilaze, Biblija i psihologija glede područja rješavanja međuljudskih konflikta pokazuju visoku stopu komplementarnosti. Ono što psihologija danas naziva asertivnim govorom, to manje-više u potpunosti odgovora biblijskom poticaju na raspravu, ali koja se mora odvijati u konstruktivnom duhu, ne nadilazeći pri tome nikada granice međuljudskog poštovanja i uvažavanja.
Vraćajući se malo na samom kraju i prethodnom tekstu, mogli bismo zaključiti da bi odrastanje djece u jednoj potpuno idealnoj obitelji bilo svakako za njih sretno, no takva bi djeca kasnije neminovno imala problema u susretu s realnim svijetom koji i nije baš idealan. Ali što bi onda uistinu bila idealna obitelj? Vjerojatno ona koja ima dosta problema, ali koja ih nastoji ekspeditivno i zajednički rješavati, ne prelazeći pri tome nikada granice međusobnog poštovanja i ljubavi. Valjda bi to ujedno bio i onaj istinski freudovski odgoj za realnost.
Anna Freud (1895.-1982.) je bila austrijsko-britanska psihoanalitičarka, i uz Melaniu Klein ju se smatra utemeljiteljicom dječje psihologije. Izvorno se školovala za učiteljicu, ali zbog slabog zdravlja je već vrlo rano odustala od posla u školi te je počela asistirati svome slavnome ocu Sigmundu, čije će djelo tako nastaviti razvijati i nakon njegove smrti (+1939.).
Glede razvoja i odrastanja djeteta, Anna i nije davala previše značenja biološkim predispozicijama, što će reći da je nekakav koncept „dobrih“ i „loših“ gena za nju bio posve trivijalan. Najvažnija stvar u podizanju djeteta za nju je bila roditeljskaljubav, ali ne samo roditeljska ljubav u smislu da oboje vole svoje dijete, nego prvenstveno međusobna roditeljska ljubav. Dijete se po sebi identificira i sa ocem i sa majkom, točnije rečeno, ono se identificira s međusobnim roditeljskim odnosom. Stoga će dijete odraslo u atmosferi vječitog konflikta i međuroditeljskog rivalstva upiti taj konflikt duboko unutar sebe. Takva djeca kasnije u odrasloj dobi obično imaju veliki problem sa samopoštovanjem. Odnosno, po tom pitanju su skloni kontraverzi: s jedne strane, skloni su umišljenosti i grandioznim idejama. S druge strane, istovremeno su duboko nesigurni u sebe, te osjećaju samoprijezir. Npr. u praksi to često izgleda tako da će dijete u adolescentskoj fazi, s jedne strane, biti smrtno uvrijeđeno i na spomen najmanje izvanjske kritike. S druge strane, to isto „umišljeno“ dijete će biti sklono samoozljeđivanju ili nekom drugom obliku samokažnjavanja (poroci, bizarni modni dodaci, tetovaže, piercing i sl.). Na neki način, dijete je uspjelo upiti u sebe onu konfliktnu prirodu međusobnog odnosa svojih roditelja, pri čemu netko uvijek sebe ističe, te istovremeno pokušava demonizirati i poniziti onu drugu stranu, tako da ovaj „istaknuti“ i onaj „demonizirani“ nastavljaju živjeti “punom parom” u djetetu.
U istom kontekstu Anna Freud je govorila i o prijenosu represije i regresije s roditelja na djecu. Ono prvo se odnosi na potiskivanje nekih neugodnih sjećanja, te na nemogućnost doživljavanja nekih vlastitih čina kao svojih („Ja to rek’o, nikad nisam to rek’o“!). Ono drugo se odnosi na neke oblike djetinjastog, pa čak i animalnog ponašanja koji se javljaju u trenucima nelagode i nesigurnosti. Naime, osoba se tada nesvjesno degradira na neki niži ili raniji stadij postojanja, tj. tamo gdje se zadnji put osjećala sigurnom.
Posebni problem za dijete iz konfliktnog ili nesređenog braka će biti odabir vlastitog životnog partnera. S obzirom da dijete trajno nosi roditeljski konflikt sa sobom, ono će uvijek biti sklono također izabrati partnera s kojim će se loše slagati. To je ono što veliki ruski psiholog Mikhail Litvak kaže da će neurotična osoba uvijek raditi na svoju štetu, jer u protivnom, samo zdrava osobnost može raditi na svoju korist.
Svakako, važno je spomenuti da nesređenost međuroditeljskih odnosa ne podrazumijeva samo otvorene konflikte, nego i one tihe, latentne. Tako će djeca hladnih roditelja kasnije i sama biti sklona prikrivanju vlastitih emocija i namjera, ili ako to već nisu, takav će im izgledno biti partner kojeg izaberu.
Stoga dragi roditelji, pazite kako se međusobno ophodite pred svojom djecom. Vama se vaše svađe sigurno čine posve opravdanima. One možda u nekim situacijama to čak i jesu. Međutim, sa svakom novom svađom vi neminovno uništavate budućnost i živote svoje djece. Ponekad često i nepovratno … jer vrlo mali broj neurotika na kraju smogne dovoljno snage i pameti da si priznaju da imaju problem u sebi, te da dugoročno i uporno rade na njemu.
Skromnost je karakterna osobina koja se tradicionalno u mnogim društvima i kulturama smatra vrlinom. Karakterizira je jednostavno i prirodno ponašanje uz visok stupanj racionalnosti, umjerenosti i samokontrole naspram vlastitih želja i prohtjeva.
Možda bi se ovdje upravo trebao staviti naglasak na prirodnost, jednostavnost i umjerenost, jer se u praksi svakako mogu pronaći i neka diskutabilna očitovanja skromnosti. Npr., neurednost i pomanjkanje higijene svakako nisu skromnost, nego to što već jesu. Škrtost je skromnost još manje, a isto vrijedi i za jedan radikalni ekscentrični nedostatak interesa za sebe i svijet oko sebe.
Konfucije je smatrao da je skromnost čvrst temelj za sve vrline. To je valjda po sebi jasno, jer ne može se biti dobar, pošten, pozitivan, uzoran i produhovljen, a uz to pohlepan, bahat, nezasitan i gramziv.
Trebalo bi svakako spomenuti i ono Voltairevo da je skromnost jedina vrlina kojom se čovjek ne može hvaliti. „Kad bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman.“
Vjerojatno nije potrebno puno naglašavati da živimo u poprilično neskromna vremena, a to je isto tako najvjerojatnije posljedica jedne individualističke etike sadašnjice koja ne računa odveć ni sa realnim potencijalima prirode niti sa ambicijama drugih ljudi. Ima samo onaj „JA“ i njegovi vječiti nezasitni prohtjevi, koji uspijevaju samima sebi biti i svrha i samoopravdanje. Međutim, ovdje bi trebalo sagledati jednu sasvim jednostavnu računicu: Koji vam se model čini više realnim i samoodrživim? Svijet, sačinjen od desetak milijardi skromnih ljudi ili svijet satkan od desetak milijardi nezasitnih pohlepnika?
Neminovnost etike
Stephen Hawking reče prije godinu-dvije da najveću opasnost za buduću opstojnost ljudskog društva predstavlja čovjekova nasilna priroda, što će reći da smo mi ljudi ipak najveća opasnost samima sebi. Kako smo već nekad o tome bili pisali: „Visokotehnološko oružje i surova ćud (još uvijek u duši) pećinskog čovjeka svakako nisu dobra kombinacija.“ Međutim, da bi se nekako ublažilo tu nasilnu prirodu, trebat će prvo sagledati uzroke svega toga, a barem po Renéu Girardu ovi uzroci su vrlo jednostavni. Radi se o mimetičkoj (oponašajućoj) prirodi međuljudskih rivalstava. Za razliku od Freuda koji je eros smatrao zadnjom instancom ljudske požude, Girard je radije izabrao nasljedovati Dostojevskog koji je smatrao da ljudska požuda zapravo ni nema neki zadnji utvrđeni objekt, nego jednostavno, ljudi žude za onim što vide da i drugi ljudi žude. A čim dvojica počnu čeznuti za istom stvari, to će neminovno uroditi njihovim međusobnim rivalstvima koja će vrlo brzo početi generirati difuznu agresivnost i nasilne fantazije, koje će se već negdje prosuti, i to najvjerojatnije po nekoj trećoj – nevinoj – strani (transfer nasilja).
Moglo bi se reći da jedan rivalski svijet ipak u potpunosti nije izvan kontrole. Inače, smatram da čovjek ne bi trebao biti preveliki pesimista glede III. svj. rata. U tom smislu, čisto sumnjam da je nekome od svjetskih lidera stalo do pokretanja nuklearnog holokausta. Malo je vjerojatno da je nekome od njih stalo da bude lider iz atomskog skloništa, te da u konačnici vlada nad spaljenom zemljom i ozračenim ostacima društva. Vole oni itekako svoje rezidencije, limuzine, svite, kao i zdravu populaciju poreskih obveznika koji mogu nesmetano privređivati za njihove vječito velike prohtjeve i međunarodne hirove. Stoga bi se na kraju moglo reći da istinski Damoklov mač jednog rivalskog svijeta nije sveopće uništenje nego vječita stagnacija. Taj svijet troši godišnje 1500 milijardi USD za rat i naoružanje. Toliko bi negdje dodatno iznosila i godišnja ratna šteta na svjetskoj razini, jer recimo da je samo u maloj BiH počinjena ratna šteta od preko 200 milijardi USD. Rivalski svijet generira velike gubitke i na području ekonomije, jer aktualni ekonomski model se bazira na konkurentnosti i rivalstvu, što podrazumijeva da su mnoge firme unaprijed osuđene na propast. Lobističko-koruptivni sustav također podrazumijeva da neki ljudi i organizacije nikad neće niti dobiti poštenu priliku da pokažu i urade što sve znaju i umiju, jer u međuvremenu se događa ono da „lisica meso pojede“. S druge strane, ako pokušamo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se pobrojane astronomske cifre redovito ulagale u školstvo, zdravstvo i znanost, lako ćemo doći do optimistične vizije jednog sasvim drugačijeg svijeta.
Zato bi se na kraju sa sigurnošću moglo zaključiti da etika nije neka nadmašena filozofsko-teološka disciplina starog svijeta, nego istinski i neminovni prolaz u bolju budućnost. Jednostavno, taj neki idealistički bolji svijet ne traži prvenstveno još bolju tehniku, nego boljeg i poštenijeg čovjeka.
Umjesto zaključka: sveprisutnost gramzivosti
Možda je i najveća zamka gramzivosti to što ona nije ograničena samo na područje materijalnog, nego doslovno može biti sveprisutna. Gramzivost i prateće rivalstvo se lako znaju uvući i u područje kulture, pa čak i u područje duhovnog. Prisustvo rivalskih napetosti i frustracija su uvijek pouzdan znak da se previše toga zahtjeva i traži, te da bi pojedinci, a nerijetko i cijele skupine trebale malo stati na loptu. Na kraju krajeva, uvijek je važilo ono: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“ (Mk 8,36)? Ali i ono drugo, vječito inspirativno i orijentirajuće: „Tko radi pravo, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7).
Život svakog čovjeka započinje jednim nevjerojatnim podvigom, zapravo, pobjedom…
U korijenu svakog čovjeka stoji jedna epska avantura, ono kad je nebrojeno mnoštvo muških spolnih stanica – spermatozoida krenulo u osvajanje ženske spolne stanice. Njih je na početku bilo toliko mnogo da bi ih sve skupa bilo praktično i nemoguće prebrojati. Biologija kaže da ukoliko je njihova koncentracija manja od 17 milijuna po mililitru ejakulata, onda i sama oplodnja nema velike šanse za uspjeh. Optimalno bi bilo da ih je barem 50 milijuna po mililitru, a naznačena koncentracija nekad zna ići i sve do 300 milijuna/ml. Toliko ih je potrebno da bi na kraju do cilja stigao samo jedan jedini, jer kako rekosmo, ovdje je riječ o vrlo opasnom, zapravo, pogibeljnom epskom putovanju. Veliki broj spermatozoida će nakon ejakulacije vrlo brzo nastradati od ženskog imunološkog sustava, jer će ih se unutar ženskog organizma tretirati kao i svako drugo strano tijelo. Još veći broj će ih se za trajno izgubiti u cerviksu, neuspijevajući u pronalaženju uske Fallopijeve tube koja vodi do konačnog cilja. Na samom kraju, između njih stotinjak najžilavijih i najupornijih, samo će jedan uspjeti da se probije kroz debele stjenke ženske jajne stanice.
Dakle, otprilike takva je situacija prilikom začetka ljudskoga života. S jedne strane, tu je jedan spermatozoid – dokazano bolji od milijuna drugih. S druge strane, tu je i jedna uspješna zdrava jajna stanica, koja stisnuta među stotinama nasrtljivih pretendenata, na kraju pušta samo jednog jedinog – najboljeg.
Čovjek je stoga već po samom začeću svojevrsni pobjednik, nepogrešivo satkan od najboljeg materijala koji se našao za tu zgodu, i možda bi upravo u ovoj situaciji trebalo tražiti zadnji razlog svih naših grandioznih i narcisoidnih ideja, koje se svakako kod muškarca i žene znaju manifestirati na ponešto različite načine. On kakav god da je, uvijek je sklon optimistično pomišljati da je najbolji, najjači i najzgodniji. S druge strane, ona ne voli pomišljati da je najbolja, nego to u stvarnosti osjetiti. Želi da se svidi mnogima, te očekuje da se oni odvažno za nju bore. S jedne strane, on je po svojoj prirodi sklon nepromišljenom aktivizmu, a ona obratno, jednoj promišljenoj statičnosti.
Ne postoje stopostotno muško i žensko
Ipak, ne smije se smetnuti sa uma da u svakom začeću sudjeluju dva različita aspekta: muški i ženski, te se obadva prenose i na konstituciju odraslog čovjeka, bez obzira bio on muško ili žensko. Stoga je sasvim prirodno da i muškarci na kraju posjeduju onaj jedan ženski aspekt osobnosti (po Jungu – anima), dok žene imaju muški aspekt (animus). Prisustvo različitih aspekata bi s vremenom, a kroz sazrijevanje trebalo da odmaknu muškarca i ženu od onih početnih jednostaničnih prauzora. Tako se od jednog normalnog zrelog muškarca očekuje da u svojem ponašanju usvoji neke od ženskih pozitivnih aspekata kao što su: samilost, osjećajnost, strpljivost, intuitivnost, briga za potomstvo… S druge strane, i od zrele ženske osobe se očekuje da usvoji neke od muških pozitivnih aspekata kao što su: hrabrost, odvažnost, otvorenost, racionalnost, časnost i sl. Tek s jednim ovakvim završnim kompletiranjem imamo pravo doslovno govoriti o muškarcu i ženi, a ne o mužjaku i ženki.
Jedinstveni, ali…
Kako rekosmo na početku, u korijenu svakog čovjeka stoji jedan nevjerojatan početni podvig što izgledno s vremenom utječe na neke naše grandiozne ideje i stavove: da smo jedinstveni, da smo posebni, da smo bolji od drugih, da zaslužujemo više itd. I čak na osnovu svega toga vidimo da takve ideje uopće nisu bez temelja i osnove. Međutim, tu i dolazimo do onoga velikog „ALI“. Naime, naznačena pobjeda ne stoji samo u mojem i tvojem korijenu, nego doslovno u svačijem. Mogli bismo slikovito reći: realan život nije poput regionalne treće lige. Ne, život je doslovno „liga prvaka“. To je liga pobjednika i tu se međusobno bore najbolji. Naravno, nisu svi isti … netko je brži, netko bolji u skoku, netko ima fantastičan dribling, netko bolje igra glavom, netko se bolje lakta, netko opet naizgled nije toliko talentiran, ali sve to nadoknadi fanatičnom upornošću itd. Uglavnom, u toj ligi života, potpuno je nepromišljeno bilo koga podcjenjivati, ali isto tako, nikoga se ne treba odveć ni bojati.
Uglavnom, ideja o „ligi prvaka“ bi trebala na našu psihu djelovati pozitivno-sinergijski. Kad se god „ufuramo“ da smo posebni, jedinstveni, najbolji, sjetimo se da su to i drugi isto. S druge strane, ukoliko nas ponekad počne nagrizati malodušnost te kompleksi niže vrijednosti, sjetimo se da je naš život počeo s jednim nevjerojatnim podvigom te da smo satkani od najboljeg mogućeg genetskog materijala koji je u tom trenutku bio dostupan, a sve nas to na kraju čini itekako kompetentnima i spremnima za život!
Oni koji danas imaju sreće što imaju posao, često nemaju sreće da su zadovoljni sa istim. Pitanje zadovoljstva uposlenika na radnom mjestu je itekako važno. S jedne strane, za poslodavce je to prvenstveno pitanje profita i radne učinkovitosti, jer teško je od nezadovoljnih radnika očekivati ostvarivanje nekakvih poslovnih čuda. S druge strane, za same uposlenike je to pitanje smislenosti vlastitog života, jer većinu im je istoga upravo provoditi na radnom mjestu.
Na internetu se danas može naći više različitih izvora s popisima najgorih zanimanja. Obično se tu svrstavaju različiti čistački poslovi: recimo, „čistač mjesta zločina“ ili još gore posao indijskih kanalizacijskih radnika – koji doslovno rone po fekalijama bez ikakve zaštitne opreme i odjeće. Tu su i različiti kušačko-testni poslovi tipa „kušača pseće ili mačje hrane“, zatim analitičari različitih neugodnih mirisa i sl. Među najgorim radnim mjestima se svrstava i ono „čovjeka-reklame“ … znate, oni što se šetkaju naokolo po gradu zatrpani s velikim nezgrapnim reklamnim panelima ili su isto tako nezgrapno odjeveni poput neke životinjske maskote i sl. Na neslavnom popisu su i veterinarski tehničari koji se bave umjetnim osjemenjivanjem životinja ili analizom njihovog probavnog trakta itd. Na kraju, važno za spomenut, skoro svi ovakvi popisi obično dolaze s maksimom „ako ste pomislili da vam je posao loš, pogledajte…“. Međutim, pitanje poslovnog zadovoljstva ili nezadovoljstva je u konačnici poprilično subjektivno. Čovjek može biti nezadovoljan svojim poslom čak i ako mu drugi ljudi masovno zavide na istom. Osim toga, psihologija kaže da nikad nećete uspjeti utješiti nezadovoljnog ili nesretnog čovjeka sa onim „što se žališ, pogledaj kako je drugima teško“, premda je to nama ljudima i dalje jedna od najčešćih i najdražih utjeha prema drugima…
Slika 1:Katastrofalan položaj indijskih kanalizacijskih radnika je dobrim dijelom društveno-tradicijski uvjetovan. Naime, ovakvi i slični prljavi poslovi su rezervirani za sloj stanovništva koji se naziva “parijama”. Radi se o podkasti, dakle o skupini koja uopće nema status kaste, tako da su čak i vječito potlačene “šudre” u znatno boljoj situaciji od njih. U prošlosti ih se često ubijelo bez ikakvog razloga ili su morali nositi praporce na obući, kako bi se povlašteni pripadnici viših kasta na vrijeme mogli sakriti od njih, da se ne bi onečistili. Smatra ih se potpuno nečistima, a takav status dobivaju trajno samim rođenjem u naznačenoj skupini.
Također, izuzimajući ovaj zbilja ekstremni primjer indijskog Vodovoda i kanalizacije, pitajmo se jesu li navedeni poslovi uistinu iz reda onih najgorih mogućih poslova? Ovo pitanje postavljamo zbog postojanja jednog drugog popisa – popisa najstresnijih zanimanja. Zanimljivo je da od onih deset „najgorih“ poslova niti jedan nije na Forbes-ovom popisu deset „najstresnijih“. Na toj drugoj listi se nalaze poslovi visokog rizika poput profesionalnog vojnika, policajca, vatrogasca … tu su i unosni ali stresni menadžerski poslovi, zatim različiti poslovi iz domene novinarstva, taksi vozači i piloti…
Vidimo, ono „najgore“ uopće ne mora biti stresno, baš kao što vas neki unosni ili barem tradicionalni društveno respektabilni poslovi doslovno mogu dovesti do ludila. Čak, oni s prvog popisa mogu često biti čak i zadovoljni svojim poslom. Kako to?
Jedan moj kolega, danas društveno etabliran čovjek, kao student je znao ljeti kao „Krankenpfleger“ (bolničar, za klasu niže od „Krankenschwester“ – med. sestre) raditi po njemačkim staračkim domovima. Posao mu se sastojao uglavnom od nosanja, pražnjenja i poturanja tuta, mijenjanja pelena i hranjenja nepokretnih i nemoćnih starih osoba, kao i vozanja istih naokolo u kolicima. Čovjek priča, kad je tek počeo to raditi, prvih dvadesetak dana je samo povraćao, ali nakon tog početnog perioda, sva mučnina i gadljivost ga je odjednom prošla, te je čak počeo i uživati u svojem poslu. Naravno, ne govorimo o uživanju nad degutantnim detaljima, nego o jednom specifičnom i jedinstvenom zadovoljstvu koje proizlazi iz pomoći nemoćnom čovjeku. Slično kažu i brojni drugi – dokazani – humanitarci. Neki od njih su se čak u životu odricali unosnih karijera kako bi se u potpunosti posvetili pomaganju onim najugroženijima u ratnim ili katastrofama opustošenim područjima, i svi kažu da niti jedan drugi posao ne može u tolikoj mjeri ispuniti čovjeka i osmisliti njegov život. Što će reći, možda mi ljudi i ne znamo dobro cijeniti jedan takav posvećeni altruizam, ali on je sigurno od Neba blagoslovljen.
Na kraju, sigurno je da svaki posao ima neke svoje prednosti i nedostatke; svoje gorčine i slasti, ali također je sigurno da nije svatko za sve. Pouzdano vidimo da uobičajeni poslovni orijentiri tipa unosno, atraktivno, poželjno, časno, lagano ili suprotno od toga – ono prljavo, naporno, opasno ili ponižavajuće i ne moraju u konačnici puno značiti. Ipak je izgledno najvažnije pronaći posao koji ćemo voljeti ili barem onaj koji će voljeti nas!
„Dobro, brzo, jeftino“ predstavlja jedan idealizirani, osobni željeni model kojeg se nastoji primijeniti na područje kupoprodaje, ali i na brojnim drugim životnim područjima. Kako se radi o idealiziranom modelu, on ne može postojati kao takav i u stvarnosti, ali s obzirom da je riječ o idealu, on itekako može postojati na razini ljudskih želja i očekivanja, a tu se onda nekima otvara izvrsna prilika za manipulaciju i prijevaru.
Razmotrimo podrobnije sam model u shematskom obliku…
Izvor (foto): www.linkedin.com
Iz njega jasno proizlazi da se unutar tripleta „dobro, brzo, jeftino“ u stvarnosti međusobno mogu spojiti samo dva elementa, a nikad tri. Na primjer, želite kvalitetno i brzo oličiti (okrečiti) stan. Za tako nešto je potreban kvalitetan materijal i kvalitetna brza izvedba, tj. dobar i iskusan majstor. Sve funkcionira, ali i košta, a odatle proizlazi da „dobro i brzo“ u stvarnosti možete povezati samo sa „skupim“, a nikad s onim „jeftinim“ iz naznačenog idealiziranog tripleta.
Razmotrimo drugi scenarij na temelju istog primjera: Cijena mi je itekako bitna, ali ipak želim sačuvati i kvalitetu pod svaku cijenu, pa sam skovao plan: Čekat ću rasprodaju i sniženje cijena na materijal, a onda ću angažirati prijatelja koji će mi oličiti stan besplatno. „Jeftino i dobro“ mogu zajedno funkcionirati, ali ne sa onim „brzim“ iz tripleta nego samo s ne toliko idealnim „sporim“. Načekat ću se do rasprodaje, a onda još malo dok prijatelj koji to zna raditi nađe slobodnog vremena za mene.
Treći scenarij: Pod svaku cijenu to želim uraditi brzo i jeftino … nabavio jeftin materijal, jeftinog majstora ili još jeftinije, sam ću … Rezultat: „brzo i jeftino“ svakako postoje, ali isključivo u kombinaciji s lošom kvalitetom, a ne dobrom.
„Nedovoljno bogati za jeftine stvari“
OK, ukoliko željeni model „dobro, brzo i jeftino“ ne može postojati u stvarnosti, zašto su onda ljudi toliko često skloni vjerovati da on ipak postoji, te da na temelju toga nerijetko postaju žrtve svakojakih manipulacija i prijevara? Uzrok je izgledno sasvim jednostavan, a to je apstraktni način našeg razmišljanja. U svojim pohlepnim maštarijama olako se fokusiramo na stanovite dobrobiti, ali ne i na put i način koji do njih vode. To se jednostavno apstrahira – odnosno, zanemaruje, i to nas barem početno u životu manje-više sve čini naivnim bićima. S vremenom i iskustvom bi se trebalo nadoći do toga da su onaj „put i način“ itekako bitni, te da se ne smiju i ne mogu isključiti iz naših životnih želja i ciljeva. Stoga mudar i zreo čovjek ne samo da ne vjeruje u koncept „dobro, brzo i jeftino“, nego čak i panično bježi od takvih stvari, jer pouzdano zna da se iza jedne takve ponude jedino može skrivati pokušaj prijevare.
S druge strane, stvarnost je sasvim drugačija. Englezi bi na to rekli da nisu toliko bogati da bi kupovali jeftine stvari, a jedan drugi Englez – Henry Royce (utemeljitelj Rolls Royce-a) je ohrabrivao kupce da kupuju njegove preskupe automobile slijedećim riječima: „Kad zaboravite cijenu, ostat će vam kvaliteta.“ Naravno, ponekad smo jednostavno osuđeni na to da kupujemo jeftine stvari, ali tad bi barem trebali biti svjesni da od istih ni ne treba očekivati previše.
Zašto ne izlazim na izbore?
Model „dobro, brzo i jeftino“ se usprkos cijeloj svojoj plošnosti pokazuje velikim tragičnim motivom i pokretačem svekolike ljudske stvarnosti. Recimo, ljudi se nadaju dobrim odnosima s dobrim ljudima na brz i jeftin način; dakle, bez ulaganja truda, žrtve, bolnih kompromisa, a to jednostavno ne ide.
Ne treba posebno ni spominjati da su „dobro, brzo i jeftino“ glavni pokretač i motiv „igara na sreću“…
Isti motiv može biti pokretač i jednog površnog vjerskog života, gdje se Bogu pristupa kao onom Dobrom duhu iz Aladinove čarobne svjetiljke, upravo s ciljem da bi se nešto dobro steklo što brže i jeftinije.
No, ovaj sporni model je osobito prisutan na području politike. Churchill reče da se nigdje toliko ne laže kao u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji. Predizborne kampanje po sebi i funkcioniraju kao frenetično obećanje dobrog, brzog i jeftinog. Zato ni ne izlazim na izbore, premda je to građanska dužnost i premda neki optužuje ovakve kao ja da smo glavni krivci za lošu političku situaciju. Međutim, neizlazak na izbore i nije moj trajni izbor. Jednostavno čekam realnu stranku s realnim programom, tj. predizbornim obećanjima. Nekoga tko će reći da se uz adekvatnu zakonsku regulativu, te uz odgovarajuću društvenu klimu kroz dvadeset godina možemo izvući iz krize, pa čak možda postati i bogata nacija. To je realan i ostvariv makroekonomski model kakav se recimo dogodio u Irskoj, Finskoj, Češkoj, Poljskoj, pa i u afričkoj Angoli, te još nekim društvima i državama. Sve ostalo je samo bacanje prašine u oči, što će uz more nerealnih ljudskih želja stvoriti samo još veću egzistencijalnu i društvenu kaljužu.
Milostje vrlo važan teološki pojam. Da bi nešto bilo milost potrebna su dva uvjeta: da bude nezasluženo od strane onoga kome se iskazuje milost, te da bude neuvjetovano kod onoga koji iskazuje tu milost. Na primjer, ukoliko vas lopov sa uperenim pištoljem ljubazno zamoli da mu date sve pare što imate uza se, tu se svakako ne može govoriti o milosti, nego o pljački, jer ne da ste u ovom slučaju samo uvjetovani, nego ste čak uvjetovani golim životom.
Uzmimo drugi primjer, ako roditelji kupe djetetu nove cipele, je li to onda milost? Nije! Istina da dijete nije s nečim konkretnim zaslužilo te cipele, ali ono je još uvijek dijete i ne može ih samo sebi zaraditi i kupiti. S druge strane, roditelj je i u ovom slučaju uvjetovan, jer je zakonski dužan da se brine o svome djetetu i njegovim potrebama, upravo jer je ono još uvijek nesamostalno i nemoćno.
No, ukoliko neki prosjak diskretno moli za pomoć i vi mu izađete u susret, to je onda milost. On vašu pomoć ni s čim nije zaslužio, a vi ni s čim niste ni uvjetovani. Naravno, i o ovome bi se dalo raspravljati. Neki drugi teološki naglasci bi rekli da svaki čovjek zaslužuje pomoć samim tim što je čovjek – ljubljeno Božje stvorenje, a i za darovatelja bi se moglo reći da je uvijek manje ili više uvjetovan – također zato što je čovjek, ljubljeno stvorenje Božje koje je pozvano da se uči od božanske svetosti i dobrote, a ne da vlastitu zloću i tvrdoću opravdava tuđom – još većom – zloćom i tvrdoćom.
S potonjim smo zapravo dotakli i samu opravdanost/nužnost milosti u našem životu. Bog je onaj koji je milostiv, milosrdan, bogat dobrotom, te koji poziva čovjeka da i sam to u životu nasljeduje.
Teška neka riječ za naše vrijeme
U teologiji se također kaže da je riječ milost postala na neki način nedobrodošla u našem vremenu. Ova riječ kod nekih može buditi i neke poviješću inicirane frustracije. Predočimo si – recimo – nemilosrdnog vladara kojem se podanici silom prilika moraju obraćati s „milostivi gospodine“ ili „milostiva gospođo“, što će reći da ova riječ kod nekih može evocirati snažne arhaične konotacije jednog nepravednog društvenog poretka.
No, još više od toga, u današnjem vremenu ljudi se više interesiraju za zasluge nego za milosti. Tako bi netko rekao: „Pusti se ti meni milosti; daj ti meni što zaslužujem po zakonu!“ Sve jasno, ali ipak ostaje pitanje, kako ćemo znati da je netko nešto stvarno zaslužio i u kojoj mjeri?
Klizak teren zvani zasluga
Njemački književnik Martin Kessel –alias Hans Bruhl reče jednom zgodom glede odlikovanja: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio, nije mu ni potrebno.” Ovdje se radi otprilike o logici: ako nešto stvarno zaslužuješ onda to nećeš ni morati tražiti, jer sigurno ćeš biti nagrađen za dobro što si učinio. S druge strane, ukoliko netko mora puno moljakati i pričati o svojim zaslugama, to znači da ta njegova zaslužnost i nije posve uočljiva i jasna po sebi.
Jedna dobra zgoda sa Silvijom Berlusconijem kaže kako su mu u njegovim premijerskim danima jednom prilikom došli predstavnici štrajkača koji su tražili veća primanja. I tako su mu oni uporno objašnjavali da oni zaslužuju veće plaće, da bi im neumoljivi Silvio na kraju ponudio šokantno rješenje: „Najtoplije vam savjetujem da počnete zarađivati više“. Gospodin Silvio svakako nije svetac, ali nitko mu nikad nije mogao osporiti da je poslovno uspio krenuvši od same nule. Ratno siroče, još kao dječačić počeo raditi na pijaci, nosajući kave i radeći najgore poslove. Uspio uštedjeti za vlastiti štand, onda i za drugi, pa polako otvorio nekakvu radnjicu u sklopu pijace, pa drugu, treću… i sve tako polako do pozicije najmoćnijeg Talijana i jednog od najmoćnijih ljudi svijeta. I sad oni njemu „mi zaslužujemo“ … a on će „ako zaslužujete, onda jednostavno sebi i zaradite“.
Milost ipak nije nadiđena
Živimo u vrlo nezadovoljnom vremenu. Većina ljudi je uvjerena da zaslužuje više: bolji posao, boljeg šefa, boljeg partnera, bolje prijatelje, bolju državu … pa čak i boljeg Boga. Ok, tko zaslužuje onda neka jednostavno nađe i uzme sve to što mu po zakonu i pravu pripada. Ili možda ipak ne zaslužujemo sve to, premda smo opijeni sviješću o vlastitoj posebnosti, važnosti i vrijednosti. To i jest učestala svijest našega vremena: jako smo posebni i vrijedni, premda drugi to ne opažaju. Pa zar su svi slijepi ili možda ja ipak nisam toliko vrijedan koliko mislim. Ne bojmo se priznati ovo drugo … to svakako nije kraj. Štoviše, tek to može predstavljati novi sretni početak, jer milost još uvijek postoji, i na nebu i na zemlji. Ono, kako i gordi Martin Luther zaključi pred vlastitu smrt: „Svi smo mi prosjaci.“
Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom?
Ponekad se kaže da će se nešto – a po sebi malo vjerojatno – dogoditi kad „s neba počnu padati pečeni pilići“. Dakle, nikad! No, možda ovo s pilićima ipak i nije toliko nemoguće. Recimo da neki ekscentrični ludi bogataš jednog dana odluči pobacati pečene piliće iz aviona, čisto zabave radi, ali i da bi ljudima dokazao da je navedeno „nemoguće“, ipak moguće … Ili onaj urnebesni, ali nezgodni štos s prvim čovjekom na mjesecu – Nielom Armstrongom. Kad je Armstrong u svojoj epskoj svemirskoj pustolovini zakoračio na Mjesec, jedna od prvih stvari koju je izrekao bila je: „Sretno, gospodine Gorsky“ („Good luck, Mr. Gorsky“). Kako nitko nije imao pojma o čemu govori, po povratku na zemlju bio je o tome upitan, i od strane novinara, a sigurno i od strane svojih šefova u Houstonu. Armstrong je o tome rekao da je kao dijete bio poprilično živahan, te da ja manje-više uvijek bio vani s loptom. Tako mu je jednom prilikom lopta odletjela do susjedove kuće, te je prišao bliže kući da uzme loptu. Po zvukovima koji su dopirali iz kuće činilo se da se susjedi upravo nalaze u ljubavnom, bračnom zanosu. Međutim, tad je nastala nevolja: Susjed Gorsky je u svojoj razbuktanoj strasti predlagao supruzi nešto poprilično lascivno, na što mu je ona ljutito odbrusila: „Ispunit ću ti tu želju kad onaj mali s loptom iz susjedstva bude hodao po Mjesecu.“ Dakle, nikad … ili kako vidimo, nevjerojatnom slučajnošću, možda ipak nekada.
Područje vjerojatnosti
Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom? Na primjer, mogućnost da bacanjem standardne šestostrane igraće kockice iz prve dobijemo točno željeni broj iznosi 1/6 ili 16,6%. S tim da je sve ovo još uvijek vrlo jednostavan slučaj kao i vrlo jednostavna prateća računica.
S druge strane, što u nekoj računici u opticaju bude više nepoznanica, kao i promjenjivih varijabli, time će se i konačna vjerojatnoća za ostvarenje neke mogućnosti rapidno smanjivati.
Uzmimo na primjer igre na sreću, odnosno, uvijek vrlo popularni „Loto“. Od Lota do Lota, već u zavisnosti od pojedine varijante ove igre, vjerojatnoća za glavnim pogotkom iznosi otprilike od 1 naprema 500.000, pa sve do 1 naprema nekoliko desetaka milijuna. Statističari nedvojbeno kažu da čovjek u životu ima puno veće šanse da smrtno nastrada u prometu ili da ga ubije grom, nego da ostvari glavni zgoditak na Lotu. No, ljudi se ipak nadaju, pa masovno igraju. U tome upravo i jest sva delikatnost područja vjerojatnoće. Nada igrača Lota nije posve neutemeljena. Mogućnost za zgoditkom stvarno postoji, ali kako rekosmo, iznimno je mala i teško ostvariva. U svakom slučaju, puno će te se prije obogatiti poštenim i marljivim radom…
Zatim, idemo u područje još manje vjerojatnoće. Već smo – ne tako davno – pisali o mogućnosti jednog sasvim slučajnog nastanka kozmosa i života. Vjerojatnost za to – kažu – iznosi jedan naprema otprilike bilijun bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna puta, što će reći jedan naprema jedan, pa iza te jedinice 132 nule. Dakle, ovakva mogućnost ipak postoji, ali je nepredočivo i nezamislivo mala. Zapravo, kaže se da bi ste u ovom smislu imali puno veće šanse da iz prve odaberete sasvim jedinstveno zrnce pijeska iz svih svjetskih plaža zajedno ili da se prilikom prevrtanja kamiona punog tiskarskih slova, rasuta slova sasvim spontano poslože u sabrana Shakespearova djela. Dakle, po ovome je sasvim logično da je puno racionalniji izbor u životu vjerovati u svjesnog, svemoćnog Tvorca, makar On bio potpuno neopipljiv i transcendentan, te makar Njegovi vjernici i svećenici ne bili uvijek dovoljno dobri i vjerodostojni!
Slično je donekle i s našim životnim željama. Sve je moguće, ali pitanje je koliko? Što se više toga pri tome prepušta slučaju, i vjerojatnost će za ostvarenjem želje biti znatno manja. Kako ono netko reče: „Cilj bez plana jest samo pusta želja.“
Neodlučnost
Očito je da u životu ipak postoji i nešto gore od puke slučajnosti, pa se slučajnost nasumičnog izbora u takvim situacijama čak koristi kao rješenje i lijek. Govorimo o neodlučnosti. Ona je zapravo dobra, ali samo na kratke staze. To je naš veliki ljudski dar i sposobnost – da u mnogim životnim situacijama ne djelujemo stihijski i instinktivno, nego da zastanemo i promislimo: što je što, što dobivamo s predočenim mogućnostima izbora, što gubimo, itd. Međutim, ponekad se neodlučnost otme kontroli pa može potrajati ne samo godinama, nego čak i decenijama. Stvar je delikatna još više stoga što se ovo počesto događa u – za nas – strateškom području temeljnih životnih opcija. Gdje živjeti, s kim živjeti, što raditi … a vrijeme neumoljivo prolazi, kao i dobre životne prilike, a i životna radost skupa s njima.
Zanimljivo je da čak i Biblija u ovom smislu spominje pomalo zagonetni Urim i Tumim – bijeli i crni kamen koje su Izraelci koristili prilikom teških odluka. Bijelo je značilo „da“, a crno „ne“. Izbor je bio prepušten velikom svećeniku, pa šta izvuče, izvuče. Dakle, nekad je očito pametnije prepustiti se čak i kocki sudbine, nego dugoročno tapkati u mjestu, očekujući da će nam uskoro stvari ipak biti jasnije u glavi…
Urim i tumim: Izvor (foto): youtube.com
Mali zaključak
Ljudi se baš i ne vole u životu previše baviti ozbiljnim kalkulacijama iz područja vjerojatnosti. Ni emotivci, ni racionalisti, ni zanesenjaci, ni realisti… Ona im svima proturječi, premda im istovremeno svima daje za pravo. S jedne strane, ovdje se sugerira da nemoguće skoro ne postoji; s druge strane, također nas se upozorava da u životu ipak nije sve podjednako moguće. U tom smislu, ponešto je vrlo moguće, ali isto tako, neke stvari vjerojatno ne bismo uspjeli potrefiti ni za stotinu života, premda kakve-takve šanse za to ipak postoje. Naravno, postoji i onaj alternativni scenarij: nerijetko se u životu neke čežnje ostvare, ali na sasvim drugačiji način nego smo mi očekivali, pa na kraju zbog toga opet budemo u nekakvoj nedoumici …
