ožujak 2019. – Poptheo Web Portal

DIGITALNIM MINIMALIZMOM PROTIV DIGITALNE OVISNOSTI

Slika prva: Recimo, susjed vam se propio, rođak vam kocka, a mladić iz susjedne zgrade se drogira. Sve odreda uznemirujuće informacije koje bude zabrinutost, sažaljenje, ali nerijetko i bijes. No, što ako u vlastitom stanu imate ovisnika zalijepljenog za ekran kompjutera, tableta ili pametnog telefona, a tek što u slučaju da ste i vi jedan od tih a da toga uopće niste ni svjesni?

Slika druga: Ovdje je naravno riječ o nekim novim, atipičnim ovisnostima, ali ipak pravim ovisnostima koje kao i sve druge ostavljaju katastrofalne psihofizičke i socijalne posljedice. E sad, nije da to nikako ne primijetimo, nego nekako jednostavno nam se sve to skupa i ne čini toliko opasnim kao ono prvo. Ovo ne čudi, jer društvo redovito treba nešto vremena, opažanja, novih saznanja i iskustava kako bi neko ponašanje moglo biti prepoznato kao opasna ovisnost. Primjera radi, kad se ono pušenje bilo masovno proširilo dvadesetih godina prošlog stoljeća, u početku ga nitko nije percipirao kao opasnost premda su pušači već onda bili snažno kašljali. Čak što više, u to vrijeme pušenje se smatralo pozitivnim i vrlim ponašanjem. Ono se prepoznavalo kao znak otmjenosti, profinjenosti i napredne društvenosti. Ako ste u ono vrijeme željeli biti “in” morali biste početi pušiti, pa čak i da vam to sve skupa nije prijalo … dakle, vrlo slično onoj današnjoj situaciji kad vam se u školi rugaju djetetu ukoliko nema veliki, lijepi, novi, blještavi pametni telefon.

Opasni “lajk”

Američki kompjuterski znanstvenik Cal Newport u svojem Digitalnom minimalizmu predstavlja istoimenu ideju koju vidi kao lijek naspram sve veće digitalne ovisnosti našeg društva i vremena. On počinje svoje razmišljanje tamo nekad s 2007. godinom kada FriendFeed uvodi opciju “lajka”. Simpatični i svima nam dragi plavi palac u narednom vremenu postaje opći standard svih društvenih stranica. S jednim klikom daješ drugima do znanja da ti se nešto sviđa, a i oni tebi. Međutim, “lajk” je ponešto i opasna alatka, jer kad god ga kliknete time dajete do znanja moćnim administratorima društvenih stranica što vam se sviđa i što vas zanima, pa će se oni svojski potruditi da u buduće dobijete još takvih sadržaja. S jedne strane, to izgleda kao pozitivno ugađanje i omogućavanje ugodnog korisničkog iskustva, međutim, s druge strane, društvene stranice nas tako bez povratka utapaju u svoj vlastiti svijet. Njima je u interesu da imaju što više članova i da je to članstvo što duže prisutno na stranici jer za njih to znači još više novca od oglašavanja, no za nas može značiti pravu i opasnu ovisnost.

Može biti opasno i za starije korisnike. Recimo, ovisnost o društvenim mrežama danas postaje i jedan od sve češćih razloga za rastavu braka. No, opasnost je kudikamo veća za mlađu, tzv. iGeneraciju, tj. za sve one rođene nakon 1995. Pametne telefone i druge srodne uređaje oni koriste u prosjeku čak devet sati dnevno. Američka psihologinja, specijalizirana za generacijska istraživanja, Jean M. Twenge u ovom kontekstu govori o katastrofalnim psihofizičkim posljedicama. Ona naglašava da su ljudi desecima tisuća godina živjeli onako kako su živjeli, i svo to vrijeme ljudski mozak se prilagođavao upravo takvom načinu života. On je fino podešen za žive međuljudske interakcije. Stoga ne čudi da je današnji prosječni mozak poprilično zbunjen. On počinje dvojiti što je virtualno a što realno. Tako su mladi ljudi sve više asocijalni, depresivni, suicidalni, razdražljivi, nerealni i nadasve usamljeni, a iščupati se lako iz tog digitalnog zagrljaja i nije moguće, jer im u međuvremenu virtualna stvarnost sve više postaje ona zadana (default) stvarnost.

Dvije ekonomske krilatice i jedna amiška mudrost

Spomenuti prof. Newport svakako nije jedan od onih ravnozemljaških neoludista koji bi sada to nešto preko noći raskrstili manje-više sa svom tehnologijom i civilizacijskim dostignućima općenito. Tehnologija je po sebi donijela jako puno dobrih mogućnosti, alata i rješenja. Njegova ideja je u suštini jednostavna: mi trebamo kontrolirati digitalnu tehnologiju a ne ona nas, a rješenje se pri tome zove digitalni minimalizam.

Digitalni minimalizam se u osnovi bazira na dvije ekonomske krilatice kao i na jednoj amiškoj mudrosti:

Jurnjava je skupa (Clutter is costly);
Optimizacija je važna (Optimization is important);
Odstraniti iz života ono što ne podupire naše temeljne vrijednosti;

Prva krilatica se odnosi na jednu od ideja nove ekonomije Davida Thoreaua, koju je iznio u svojem djelu Walden. Radi se o jednoj opsežnoj kalkulaciji životnih troškova na temelju onoga što je za nas uistinu važno. Npr., nalazite se u dilemi da li pješačiti svako jutro do posla ili kupiti u tu svrhu automobil? Thoreau smatra da ukoliko želimo kupiti automobil pri tome moramo računati da on košta zapravo puno više nego što nam se u početku čini. Tu treba uračunati i troškove osiguranja, goriva i održavanja, ali i neizbježni stres zbog zarade -za to- potrebnog novca. S druge strane, redovita jutarnja šetnja, premda ponekad naporna, nesumnjivo je zdrava, i za naše tijelo, i za našu psihu. Dakle, tek na kraju, kad se sve pomno ispita, trebalo bi donijeti onu konačnu odluku o kupovini. Newport sve ovo projicira i na naš izbor digitalnih aplikacija današnjice. Što s njima dobivam, a što gubim? Koliko stvarne koristi, a koliko stresa, gubitka vremena i slično?

U sličnom smjeru nastavlja i druga navedena krilatica. Ono, da je optimizacija važna, temelji se na ekonomskom zakonu umanjujućeg povratka (The Law of Diminishing Returns). Ovdje se daje primjer tvornice automobila i njezinog vlasnika koji želi povećati proizvodnju. U to ime prima nove radnike na posao. Što više radnika, to i veća proizvodnja kao i dobit. Međutim, vlasnik na kraju neće moći naprimati bezbroj radnika jer bi ovi u jednom trenutku počeli smetati jedni drugima. Doslovno bi se sudarali, a proizvodnja bi počela padati. Prevedeno u svijet digitalne ovisnosti, to bi moglo značiti da nam ne trebaju nužno uvijek nove aplikacije i njihovi sadržaji nego da trebamo znati optimizirati ono što već imamo.

I na kraju ono sa Amišima. Newport navodi kako se često krivo govori da su Amiši u potpunosti antitehnološki nastrojeni, a što po sebi i nije istina. Amiši su u tom smislu samo vrlo kritični i podozrivi, te će na kraju koristi samo onu tehnologiju za koju zajednički procjene da ne dovodi u pitanje njihove temeljne vrijednosti, a to su obitelj i zajednica. Tako na primjer, Amiši rado koriste alatni stroj glodalicu, ali ne i pametni telefon.

Neki konkretni potezi

Ovdje se pitamo što bi na kraju konkretno trebao poduzeti jedan prosječni digitalni ovisnik? Ima dosta toga, no oni najteži slučajevi bi -navodi Newport- definitivno trebali prvo poduzeti jedan digitalni post- tako da se izrazimo. Baš kao i kod svake druge ovisnosti trebalo bi krenuti od jednomjesečnog čišćenja organizma, tj. točnije, ovaj put uma. Za neke će inače u drugom slučaju biti vrlo teško poduzeti sve ono ostalo. Kao na primjer:

Bilo bi dobro u dnevni raspored uvrstiti neko pristojno vrijeme za poruke i društvene mreže, i ne zalaziti tamo mimo tog striktno određenog vremena;
Kome je to preteško za održati, mogao bi poduzeti slijedeće. Ukoliko recimo ne možete bez Facebooka onda ga nemojte držati instaliranog na svim svojim uređajima. Dovoljno je da ga imate na kućnom kompjuteru, ali ne i na tabletu, poslovnom kompjuteru i pametnom telefonu. Tako će te ono vrijeme na poslu ili vani tijekom izlazaka moći provoditi konstruktivnije i opuštenije;
Vjerojatno vam se svima događalo ono da tijekom usputnog surfanja naletite na nešto zanimljivo što bi stvarno vrijedilo pročitati, ali kako trenutno nemate vremena, tako to odgodite za nekad kasnije. Međutim, kasnije više to ne možete naći ili jednostavno zaboravite što ste planirali. S druge strane, ako uzmete to čitati odmah, gubite vrijeme za ono drugo što ste bili isplanirali. Glede ovog problema Newport podsjeća kako za ovakve situacije postoji i vrlo zgodna aplikacija pod imenom Instapaper. Ona omogućuje da jednostavno spremimo sve te zanimljive stvari i ostavimo ih recimo za vikend ili neki drugi dan kad budemo imali više vremena za neobvezno čitanje i razgledanje.
Glede izlazaka i druženja s prijateljima, Neport ističe kako bi najbolje bilo ni ne nositi pametni telefon sa sobom. Podsjećamo, naš mozak je podešen za živu međuljudsku interakciju i ovakve prilike ne bi trebalo kvariti buljenjem u pametni telefon. Ukoliko već ne možete bez toga da budete koji sat nedostupni, onda bi za ovakve prilike trebalo koristiti neki rezervni, jednostavniji rudimentarni telefon, samo za pozive i SMS poruke.
Mnogi ljudi primjećuju kako bi im bilo pametnije da se skinu s društvenih mreža, ali pri tome onda obično sami sebi kao kontraargument navode kako je ipak dobro da tamo ostanu, jer im društvene mreže omogućuju jednostavnu i besplatnu komunikaciju s dragim ljudima. Međutim, Newport ističe kako je ovo najčešće najobičnija samoobmana. Premda na društvenim mrežama imamo po 500, 600 prijatelja mi tamo najčešće komuniciramo tek s nekoliko bliskih ljudi, a snjima bismo i bez društvenih mreža mogli još kvalitetetnije telefonski komunicirati putem Skypea ili VIbera, jer tekstualne poruke i nisu najsretniji način komuniciranje. Opterećuju oči, mozak, dokazano kvare naše pisanje i sl.
… I naravno, sve ono ostalo što je već spomenuto, a što bismo jednostavno mogli označiti proaktivnim životnim stavom. Svemu pristupati razumski i racionalno. Čemu to i to služi? Trebali mi to uopće? Što dobivam a što gubim? Narušava li to moje temeljne vrijednosti i sl.

U svakom slučaju, problem digitalne ovisnosti bi trebalo ozbiljno shvatiti. Starijim ljudima ona znatno kvari sveukupnu kvalitetu života, dok za one mlađe doslovno može biti pogibeljna.

U Sarajevu, 29.III.2019.

M. B.

Izvor: Cal NEWPORT, Digital Minimalism: Choosing a Focused Life in a Noisy World, Penguin Random House LLC., 2019.

Izvor(foto): 123rf.com

O srdžbi

Srdita čovjeka ponekad zamišljamo kao nekoga niskog rasta, prijetećeg pogleda pomalo uvjereni da je uvijek istinita rečenica kako se u malim bocama otrov čuva uvjereni pogrešno da su svi ljudi niskog rasta automatizmom srditi zbog nedostatka visine kao da se srde na zvijezde što nisu narasli dovoljno kao neki drugi ljudi. Kao da ljudi visoki rastom i blaga pogleda nisu sposobni za srdžbu. Teško je odgonetnuti, ako ćemo gledati od čovjeka do čovjeka, tko je po prirodi od njih sklon srdžbi i što je srdžba jer izgled čovjeka i srdžba često nisu ni u kakvom međusobnom odnosu i mogu zavesti na krivi zaključak o izgledu čovjeka i njegovom odnosu prema srdžbi. Možda je bolje makar i nesavršeno pokušati reći što bi bila srdžba bez obzira može li se ona odnositi na pojedinog čovjeka ili ne može.

Neka iskustva se mogu opisati kao odsutnosti pa ako bi hrabrost bila odsutnost kukavičluka, onda bi se srdžba mogla zamisliti kao odsutnost strpljivosti i umjerenosti. Iz ovog opisa ponekad psiholozi zaključuju kako su pojedini ljudi koji su neumjereni u nekim užitcima kao što su hrana, piće, novac i slično negdje duboko u sebi ljudi puni srdžbe. Neka iskustva se mogu opisati i kao punina nečega pa bi se posljedično i agresivnost i nasilje bez razloga i razumskog utemeljenja mogla zamisliti kao punina srdžbe. Srdžbu bi onda mogli opisati i kao gubitak samokontrole tamo gdje bi je trebalo biti. U religioznom shvaćanju srdžba ili srditost je jedan od grijeha iako se paradoksalno barem u kršćanstvu pojavljuje i srdžba kao Božji atribut. Uz ove opće ideje o srdžbi, ovdje se treba podsjetiti na dva oblika srdžbe koji u mnogočemu određuju i naše međuljudske odnose kako međusobno jednih prema drugima tako i između određenih ljudskih zajednica.

U odnosu prema drugom čovjeku postoji individualna srdžba, nesposobnost da u datom trenutku budemo umjereni, racionalni, postoji odsutnost strpljivosti u našem aktivnom ponašanju prema drugom čovjeku gdje iz određenog razloga drugog čovjeka vrijeđamo, povrijedimo, udarimo. Ukoliko smo sposobni nakon izljeva srdžbe prema čovjeku pokazati vlastitu žalost i kajanje zbog učinjenog, onda je naša individualna srdžba trenutna i nema svoje vlastito pamćenje i trajanje nego eksplodira bez mogućnosti da je stavimo pod kontrolu. Ali postoji jedan daleko opasniji i za sve pojedinačne odnose lošiji oblik srdžbe, individualna srdžba koja pamti i koja se kasnije javlja kao mržnja. Kada smo u stanju srdžbe prema drugom, događa se da svoju srdžbu konzerviramo i čuvamo za neku bolju priliku i vrijeme kada ćemo drugom moći napraviti više štete nego da to učinimo sada. U srdžbi kada nekoga uvrijedimo odmah i na licu mjesta ima šanse da shvatimo pogrešku i pokajemo se za učinjeno zlo, ali kad srdžbu konzerviramo u sebi kao budući izvor našeg ponašanja prema drugom, ta srdžba pretvorit će se u mržnju, a sljedeći naš potez bit će osveta. Može se reći onda da je recimo srdžba koju pamtimo, a nismo je učinili konzervirana mržnja koja će eksplodirati kao osveta jednog dana u odnosu prema drugom.

Kada bračni par u naletu srdžbe razmijeni međusobne uvrede odmah i na licu mjesta, uvijek postoji mogućnost brzog pomirenja i priznanja krivice jer to je individualna srdžba koja ne pamti nego odmah gubi kontrolu nad sobom i traži zadovoljštinu. Ali kada bračni par u naletu srdžbe ne razmijeni nikakve uvrede nego se svatko zatvori u svoju šutnju, nastaje srdžba koja pamti i koja će se s vremenom u svakom od njih konzervirati kao mržnja koja će jednog dana kada se nešto bude činilo prerasti u osvetu. Srdžba koja pamti nije ništa drugo nego konzervacija mržnje u čovjeku koja se u praktičnom vrijeđanju, udaranju i zlostavljanju drugog javlja kao osveta. Na ovaj način moguće je reći kako onaj koji se osvećuje je onaj koji mrzi, a razlog i osvete i mržnje leži u srdžbi koja pamti uvredu, udarac, povredu.

Srdžbu bismo mogli opisati još na dva načina. Srdžba koja ne pamti je srdžba koja iako stvara loše posljedice, ne generira ni mržnju ni osvetu. Srdžba koja ne pamti može generirati trenutne uvrede, ružne riječi, udarac, ali neće generirati osjećaj da se jednog dana za nečiji sarkazam prema meni osvetim prebijanjem tog čovjeka na mrtvo ime. Srdžba koja ne pamti ponekad je pravedna, ponekad nije. Ponekad je pravedno biti srdit na drugoga kad procijenimo da nešto nije dobro kao kad vam netko slaže da nije pijan i sjedne za volan da vas odveze kući i time ugrozi i sebe i vas. Iako ste sretno stigli kući, srdžba je opravdana u takvom trenutku. Ponekad nije pravedno biti srdit kada na nečiju šalu na vaš račun odgovorite salvom uvreda i udaraca. Ali u oba slučaja srdžba koja ne pamti neće otići dalje od ozbiljnog upozorenja pijancu koji vas je vozio i od uvreda onome koji je ispričao šalu na vaš račun. Čak postoji mogućnost za ispriku i traženje oproštenja.

Sa srdžbom koja pamti stvari uvijek stoje drugačije jer srdžba koja pamti na kraju nikada neće biti pravedna jer srdžba koja pamti uvijek preuveličava razlog same sebe. Kao kada netko ispriča šalu na vaš račun, možete se držati srdžbe koja pamti koja će se s vremenom pretvoriti u mržnju i jednog ćete dana u osvetničkom pohodu možda na mrtvo ime prebiti palicom čovjeka koji je prije nekoliko mjeseci ispričao šalu na vaš račun. I vjerovat ćete da ste imali svako pravo biti srditi i prebiti ga palicom do smrti, nesvjesni da je srdžba koja pamti preko mržnje dovela vas do osvetničkog čina koji daleko nadilazi uvredu koja vam je nanesena. Ako se šala na vaš račun može smatrati uvredom koja zaslužuje prebijanje palicom na mrtvo ime. Zato je srdžba koja pamti i pretvara se u konzerviranu mržnju čiji je osveta konačan ishod pogubna jer ona nikad neće odgovarati stvarnom odnosu pravedne srdžbe i nanesene uvrede. Srdžba koja pamti uvredu je srdžba koja uvijek kao po nekom zakonu pretjeruje u tumačenju uvrede i prelazi dopuštene granice. I dok to svi drugi vide, jedino onaj koji je opterećen srdžbom koja pamti ne vidi pretjeranost u prebijanju palicom onoga koji je ispričao šalu na njegov račun.

Na sličan način se ponaša i ono što možemo nazvati kolektivnom srdžbom. Postoji kolektivna srdžba koja ne pamti kao kad se dvije navijačke skupine sukobe poslije ili prije neke utakmice, ali ta srdžba završava onog trenutka kada sudac označi zviždukom kraj meča. Još se nije dogodilo da dvije navijačke skupine nastave nekakav oblik rata godinama nakon međusobnog navijačkog sukoba pomoću oružja i ubijanja. Sve što se dogodi u kolektivnoj srdžbi koja ne pamti događa se sada i odmah i uvijek postoji mogućnost isprike i oproštenja kao kad se pripadnici dviju različitih navijačkih skupina nakon meča i žestokog sukoba nađu zajedno na trgu ili baru zajednički slaveći i pjevajući.

Kolektivna srdžba koja pamti kao i u slučaju individualne srdžbe koja pamti je daleko pogubnija i opasnija. I ona je kao srdžba koja pamti sposobna samu sebe konzervirati u oblik mržnje i eksplodirati kao osveta desetljećima i stoljećima nakon što je uvreda nanesena. I kao po nekom zakonu reakcija kolektivne srdžbe koja pamti a koja se sada javlja kao konzervirana mržnja i prijeti da se osveti je uvijek nesrazmjerna uvredi koja je nanesena. U pojedinačnom ljudskom životu ubojstva i premlaćivanja i sakaćenja su često manifestacija srdžbe koja pamti nešto što se davno dogodilo, odgovor na uvredu koja nije bila tako velika da bi se zbog nje ubilo ili premlatilo ili osakatilo kao kad ostanemo šokirani činom u kojem je čovjek ubio ili osakatio drugog čovjeka jer je ovaj prije nekoliko mjeseci ili godina nešto krivo izjavio ili krivo ga pogledao.

U kolektivnim ljudskim životima, u zajednicama ratovi, genocidi, masovna ubojstva, masovna silovanja i razaranja su manifestacija kolektivne srdžbe koja pamti uvredu jedne zajednice prema drugoj, kao kada zbog recimo stradanja nekoliko desetaka ljudi jedne zajednice dođe do genocida nad grupom druge zajednice. Srdžba koja pamti je, kako to primjećuje Peter Sloterdijk u svojem genijalnom uratku Srdžba i vrijeme, jedan od glavnih motora i energija koja pokreće mnoge povijesne događaje kao skriveni mehanizam koji stoji iza mnogih revolucija, ratova i genocida kao vječni perpetuum mobile u kojem se samo smjenjuju agresor i žrtva, napadač i napadnuti, ugnjetavač i ugnjeteni gdje srdžba koja pamti kao konzervirana mržnja uvijek prijeti da i nakon stoljeća tišine, strpljivosti i umjerenosti eksplodira kao osveta na pozornici svjetske povijesti ostavljajući iza sebe ruševine i žrtve kako pojedinačne tako i kolektivne i to može trajati stoljećima jer srdžba koja pamti ne mora biti uvijek tek iracionalna reakcija na trenutnu uvredu, nego ona se može pretvoriti u projekt onim što Sloterdijk opisuje kao kultura mržnje.

I ono što plaši i o čemu Sloterdijk napominje svoje čitatelje jest da srdžba koja pamti i besmislenom životu i pojedinca i grupe može dati novi iako poguban i zloćudan smisao i svrhu, ili kako to Sloterdijk primjećuje, onaj tko u sebi nosi čvrstu namjeru da se osvećuje siguran je od problema traženja smisla.

Ne događa li se u našim pojedinačnim međuljudskim odnosima da često živimo još samo zato jer u sebi nosimo srdžbu koja pamti, konzerviranu mržnju koju ćemo jednog dana drugome pokazati kroz osvetu kao jedini smisao i svrhu života jer za pojedine među nama i srdžba koja pamti kao uništavajuća svrha, smisao bolji je od bilo kakvog drugog smisla i svrhe vlastitog života. Ima ih koji žive samo kroz srdžbu koja pamti, mogućnost da jednog dana svoju konzerviranu mržnju u obliku osvete usmjere na drugoga. Ali kako to Sloterdijk ističe, veliki je problem kad srdžba koja pamti dođe do svog kraja jer ona uvijek ima i svoj početak, jer tek onda počinje pravi besmisao i gubitak smisla života kada se potroši i posljednja konzerva konzervirane mržnje prema drugom.

U Sarajevu, 28. 3. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

“PA, ZAR OPET!?” – ILI MALI ESEJ O SVAKODNEVNOJ ŽIVOTNOJ BORBI I LJUBAVI

Tako, ponekad netko nešto nikako da posluša ili da čuje, ili da uradi, a fino smo mu govorili, štoviše, ponavljali, molili, čak i galamili… Džabe, neće pa neće. Ili isto tako, ponekad neka stvar ili uređaj neće da sluša, često se kvari ili se ne kvari, ali radi po svom, a ne po našem, pa što reći nego ono “Pa, zar opet!?” Ma možda nije ni stvar u pitanju nego jednostavno mi: oko nekih stvari se često ušeprtljamo, pa stvorimo sebi dupli posao, a stvarno bismo htjeli sve to fino tečno i na brzaka obaviti.

Čovjek se naprosto ponekad uspaniči od pomisli da će se s takvim nekakvim situacijama morati boriti cijeli svoj život, no iznenađujući odgovor bi mogao glasiti “a zašto ne”!? Naime, ne ostvarujemo li poslovično najbolje rezultate upravo u onim područjima gdje smo se oko nečega spremni zauzeto i nesebično boriti svaki dan ili barem skoro pa svaki?

U životu svakog od nas zasigurno postoje dvije vrste ljubavi. Jednu bismo mogli nazvati aktivna, a drugu pasivna. Kad ovdje kažemo “ljubav” ne mislimo pod tim striktno na međuljudsku ljubav nego općenito na sve. Može to biti i neki hobi u pitanju, interes i sl. Aktivno volimo sve ono oko čega nam se nije problem nesebično žrtvovati, raditi, boriti se, oko toga trošiti svoje vrijeme. S druge strane, pasivno volimo sve ono što zapravo i ne volimo toliko, ali očekujemo da to nešto ili netko voli nas. Pasivna ljubav računa sa spontanim i sretnim razvojem događaja. Ona očekuje da joj sve nekako samo dođe pod ruku. Ako je drugačije, brzo se zamori ili eksplodira, upravo jer je ona po sebi jedna slaba ljubav.

Pasivno volimo sve ono što želimo, sve ono za čim možda čak i ludo žudimo, ali ipak se zbog nekih razloga oko toga nismo spremni potruditi. Kako rekosmo, radije i dalje očekujemo da će se stvari nekako riješiti same od sebe ili će druga strana već nešto samostalno poduzeti. Pasivna ljubav će i dalje htjeti biti ljubljena, ali ne i ljubiti. Ali od ovoga obično na kraju ne bude ništa. Kako smo već ranije jednom pisali, Albert Camus je upravo ovakve situacije svrstavao pod apsurd, imajući pri tome na umu ono da su svijet i život potpuno nijemi za zahtjeve našeg srca. Jednostavno, ostvarenja i uspjesi su prijatelji one prave, aktivne ljubavi, one kojoj nije problem svakodnevno gorjeti i izgarati.

Navest ćemo za kraj jedan možda atipičan primjer: zašto se većina ljudi udeblja nakon onih mukotrpnih i iscrpljujućih mjesec dana dijete? Možda zato što vašem željenom izgledu nije dovoljno mjesec dana odricanja, bez obzira koliko ono veliko bilo. Jednostavno, vaš željeni idealni izgled zahtjeva od vas cjeloživotnu borbu; općenito manje jesti i više se kretati, i o tome se jednostavno svaki dan mora voditi računa. Jednom slatkohranom, buckastom biću ovo će se svakako učiniti prezahtjevnim i skoro pa okrutnim. No, ukoliko o svemu tome pitamo one kojima je izgled “fit” a forma “top”, najvjerojatnije će vam reći kako ni njima sve to ne pada lako, nego jednostavno, da je u pitanju svakodnevna cjeloživotna borba.

Mi ćemo i dalje verojatno pokušavati neke stvari obavljati bez puno zalaganja i muke. Loša vijest je da će rezultati pri tome biti slabi, međutim postoji i ona dobra vijest koja kaže da se uvijek možemo početi više truditi i zalagati oko nekih životnih stvari.

U Sarajevu, 27. III. 2019.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

SMRTONOSNI INŽENJERI: JEDNA ZANIMLJIVA STUDIJA O VEZI NASILNOG EKSTREMIZMA I VISOKOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA

U ovom tekstu u osnovnim crtama želimo prikazati zanimljivo djelo autorskog dvojca Dieaga Gambette i Steffena Hertoga: Engineers of Jihad: The Curious Connection between Violent Extremism and Education (Inženjeri džihada: zanimljiva veza između radikalnog ekstremizma i obrazovanja). U temeljima studije naznačenog talijanskog socijologa i njemačkog (po poslu kuvajtsko-britanskog) politologa stoji opažanje kako među islamskim radikalima, ali i zapadnim ultradesničarima današnjice postoji neobično velik broj osoba inženjerske struke.

Tu se navode i neka konkretna imena: Recimo, Seifeddine Rezgui, dvadesettrogodišnji student elektrotehnike koji je 2015. na plaži u Soussi (Tunis) kalešnjikovom likvidirao 38 turista, a 39 ih ranio. Ili Scott Crawford, američki industrijski inženjer i samozvani pripadnik Ku Klux Klana koji je u dvanaestom mjesecu 2016. osuđen na tridesetgodišnju robiju zbog pokušaja izrade naprednog oružja sa x-zrakama kojim je planirao ubijati muslimane. Ili opet, uzbekistanski ISIL-ov operativac Abdulgadir Masharipov, inače diplomirani fizičar i kompjuterski znanstvenik koji je tijekom dočeka Nove 2017. u jednom istanbulskom noćnom klubu ubio 39 posjetitelja. Ili nešto ranije, u bližoj prošlosti, unutar džihadističke skupine koja je 6. 10. 1981. izvršila atentat na egipatskog predsjednika Anwara Sadata, bilo je čak 7 inženjera. Ili još ranije, nacizam se dogodio upravo u Njemačkoj koja je bila i ostala inženjerska super sila. S druge strane, zadnja decenija je u ovom smislu donosila i neke šokantne obrate i transfere. Tako se u knjizi navodi i primjer nekih britanskih inženjera koji su iz bijelih supremacijskih ekstremističkih skupina prihvatili radikalni islam i zatim prešli u ISIL.

Gambetta i Hertog u svojoj knjizi donose i brojne tabele i statističke podatke. Npr., jedna studija provedena na 207 visokoobrazovanih radikalnih islamista pokazuje da su među njima bila čak 93 inženjera, dok je onih sa završenim islamskim naukama bilo svega 38. S druge strane, jedna studija provedena među studentima 17 europskih zemalja o pravima homoseksualaca pokazuje da su izrazito homofobne stavove najčešće zastupali tko drugi nego opet inženjeri (oko 23%).

U ovoj čudnovatoj svezi nasilnog ekstremizma i tehničkih znanosti postoji i jedan značajan izuzetak, a to su ljevičarski ekstremisti. Naime, različite studije pokazuju da je među njima čak ponajmanje inženjera, a ponajviše osoba iz područja humanističkih i socijalnih znanosti, a koje poslovično važe kao ponajmanje sklone radikalizmu. Drugo važno odstupanje u svezi ljevičarskih ekstremista se odnosi i na visok procenat žena koje sudjeluju u aktivnostima ovakvih organizacija i pokreta. Dok je istih u islamističkim i desničarskim skupinama relativno minoran broj, žene su u posljednjih stotinjak godina igrale poprilično važnu ulogu u ljevičarskim organizacima. Npr., u njemačkoj frakciji terorističke organizacije Crvene brigade žene su činile čak 47% članstva. Autori se pri tome ne referiraju na izgledno još “ženstveniji” Kurdski radnički PKK, očito dvojeći radi li se ovdje o terorističkoj ili normalnoj vojnoj formaciji … ili je – tko zna – ovdje opet u pitanju neka moderna zapadna “politička korektnost”.

Među brojnim intrigantnim tabelama, autori u knjizi donose i tablicu ideološke usmjerenosti među diplomantima s područja 17 europskih zemalja. Otprilike, inženjeri, ekonomisti i pravnici naginju “dobro” u desno. Humanisti, psiholozi i socijolozi u lijevo, dok su medicinari otprilike u ideološkom centru.

Za sam kraj, jedno konkretno pitanje: ako inženjeri već toliko naginju prema ekstremizmu, zašto je to tako? Odgovor na ovo pitanje autori traže u okvirima socijalne psihologije. Otprilike, ovdje na kraju ispada da tehničke znanosti po sebi ne kvare ljude, nego puno prije da samim tehničkim znanostima teže oni ljudi koji po prirodi naginju i radikalizmu. Zbog čega? Zašto je inženjerski poziv privlačan takvim ljudima?

Čini se im je svijet mašina privlačan jer je tu sve čisto, sve jasno. Zna se čemu služi koji dio i gdje je kome mjesto. Također, postoji jasna struktura i transparentna hijerarhija, a samim tim i jedna kompaktna i bliska sinergija svih raspoloživih dijelova. Dakle, otprilike sve ovo oni bi htjeli vidjeti i u ljudskom društvu: jednu jasnu strukturu, hijerarhiju, organizaciju i podjelu uloga kao i poslova, a što bi po sebi omogućilo toplu i sigurnu bliskost među ljudima. Zvuči odlično, međutim iskustvo pokazuje da ovakav inženjerski pristup društvu generira neviđene ratove i zločine. Koliko god to čudno zvučalo, jedno istinski sretno društvo na kraju kao da podrazumijeva ono ljudsko pravo na nesavršenost, neodređenost i nejasnoću, kao i puno strpljenja, praštanja i ljubavi.

Umjesto zaključka, možda najbolje spomenuti onu misao Uga Foscola: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

U Sarajevu, 21. III. 2019. M. B.

Izvor: DIEGO GAMBETTA AND STEFFEN HERTOG, ENGINEERS OF JIHAD The Curious Connection between Violent Extremism and Education, Princeton University Press, New Jersey, 2018. (drugo izdanje).

Izvor (foto): 123rf.com

Slušajte s vašim srcem i glavom – kvalitetno rješavanje sukoba

Vrlo je teško u jeku rasprave na ispravan način izraziti ono što mislimo i osjećamo, a još je teže razumijeti osjećaje osobe s kojom se raspravljamo. Često pribjegavamo različitim argumentima kako bismo dokazali da smo u pravu, ali time samo potičemo sugovornika da se još više brani. Stoga ovdje donosimo tekst u kojem autor James L. Creighton piše o tehnikama koje možemo primijeniti kako bismo jednostavnije riješili sukobe s nekom osobom. Iako on prvenstveno govori o sukobima između supružnika, tehnike se mogu primijeniti u svim našim odnosima. Tekst je pisan za Psychology Today.

Prihvaćanje tuđih misli i osjećaja

Jedan od vidljivih zakona odnosa jest taj da otpornost stvara otpornost. Ako se raspravljate, suprotstavljate ili odbacujete ono što vaš partner kaže, dobit ćete isti otpor s njegove strane. Neki od nas misle da ako pružimo još nekoliko činjenica, još nekoliko argumenata, možemo natjerati drugu osobu da vidi stvari iz naše perspektive. Ako raspravljate s osjećajima vašeg partnera, to govori da ili niste voljni slušati ili ne cijenite partnerove osjećaje. Jedan od uzroka otpora je uvjerenje da ako ne popravimo trenutno emocionalno stanje osobe, ona će se zauvijek tako osjećati. To nije daleko od istine jer kada odbacujemo nečije osjećaje, to uzrokuje da ta osoba još snažnije brani iste. S druge strane, tek kada se osjećaji prihvate, postoji mogućnost da će se promijeniti. Ponekad se ljudi u vrlo kratkom vremenu mijenjaju ako su njihovi osjećaji prihvaćeni.

Cilj učinkovitog slušanja je upravo prihvaćanje. No, prihvaćanje ne znači suglasnost. Postoji velika razlika. Na primjer:

Suglasnost – ”U pravu ste, trebala se prvo savjetovati s vama. I ja bi se tako uzrujala”.

Prihvaćanje – ”Dakle, povrijeđeni ste jer ona nije tražila vaš savjet”.

Prihvaćanje pokazuje da razumijete i prihvaćate da se osoba osjeća na način na koji se osjeća. Suglasnost znači da vi odobravate njihove osjećaje te se i sami tako osjećate.

Dvije tehnike koje omogućuju prihvaćanje tuđih osjećaja

Jedna od najvrednijih vještina kojom možete poboljšati vaše odnose jest Aktivno slušanje. Aktivno slušanje razvio je dr. Carl Rogers i primjenjivao ga je u terapijske svrhe, ali ono može biti od velike koristi u svim međuljudskim odnosima. Uz to je i iznimno vrijedna vještina za vođenje sastanaka.

Aktivnim slušanjem pokušavate shvatiti stvarnost druge osobe čak i kad se uvelike razlikuje od vaše. Ne morate se nužno sporazumjeti s tom stvarnošću jer ponekad to znači da se morate odreći vlastite. Ono što vi trebate jest pokazati razumijevanje te da druga osoba to prepozna.

Aktivno slušanje odvija se tako da osoba vlastitim riječima sažme osjećaje i misli druge osobe te onda zajedno s njom provjeri je li ju ispravno razumjela. Teoretski je lako, ali primijeniti u praksi je vrlo teško.

Postoje četiri glavne smjernice za učinkovito aktivno slušanje:

Sažmite, nemojte prosuđivati.
Sažmite i osjećaje i misli.
Razmislite o intezitetu sugovornikovih osjećaja.
Izbjegavajte uvodne fraze.

Dakako da je prepoznavanje potrebe za ovom vještinom prvi korak ka kvalitetnijem rješavanju sukoba, ali na tome ne treba stati. Ako želite uistinu postati dobar aktivni slušatelj, potrebno je puno vježbe.

No, također mogu postojati trenutci kada aktivno slušanje nije moguće. Ponekad možete sami biti preplavljeni vlastitim osjećajima da jednostavno nema prostora još i za tuđe. To osobito vrijedi ako ste meta ljutnje ili frustracije druge osobe. Budući da će otpor samo pogoršati situaciju, možete upotrijebiti drugu tehniku koja se zove Petominutno pravilo. Funkcionira tako da svaka osoba dobije pet minuta da kaže sve što želi i na način na koji želi. Druga osoba ne smije prekidati. Zatim se zamijene. Ako nakon toga osobe još uvijek imaju potrebu nešto reći, onda naprave još jedan krug.

Razlog učinkovitosti ovoga pravila jest to što vam unutar pet minuta nitko ne govori da ste glupi, loši, ludi zbog toga što se osjećate onako kako se osjećate. Također, pet minuta je dovoljno da se intezitet osjećaja smanji.

Umjesto zaključka

Navedene tehnike mogu djelovati dosta komplicirano i neizvedivo jer često je izrazito teško kontrolirati vlastite osjećaje kad naiđemo na neodobravanje i odbacivanje od strane ljudi koji su nam važni i vrlo bliski. No, upravo zato što nam je stalo do tih osoba, trebamo se potruditi naći kvalitetniji način rješavanja naših sukoba jer zapravo sve je bolje od otpora i potiskivanja. Stoga, vrijedi pokušati primijeniti barem jednu od ove dvije.

U Mostaru, 15. 3. 2019.

S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/loving-through-your-differences/201903/listening-your-heart-and-head (Stanje: 12. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

O opraštanju

Tragovi istovremeno i jesu i nisu ožiljci i najčešće su jedva vidljivi i teško ih je odmah uočiti. S ožiljcima kao da je lakše. Ožiljci su lako uočljivi. Ožiljci su uvijek negativni, ožiljci na tijelu posljedica su nečega lošeg jer ožiljak od operacije, od metka, od granate nije ožiljak od nečega dobroga, nego nečega zlog. Kad je fizički ožiljak podsjetnik na sretno preživljeno zlo, ožiljak ne umanjuje spoznaju da ga je učinilo zlo. Ožiljak od rastave braka, od smrti djeteta, od gubitka posla, od gubitka sigurnosti može biti pokazatelj hrabrosti i odlučnosti da se čovjek izbori sa svim nevoljama, ali ožiljak ne umanjuje spoznaju da su svi ti gubitci ipak bili nešto zlo za čovjeka. Je li moguće pronaći na svom tijelu ili duši ožiljak koji je podsjetnik na dobro? Ukoliko netko misli da je to moguće, onda će morati prihvatiti da dobro ne liječi i ne zacjeljuje rane, nego stvara rane od kojih nastaju neizbrisivi ožiljci. Ali kako ožiljak može podsjećati na dobro? Ožiljak slomljene ruke koji umara i boli s promjenom vremena svojim bolom ne podsjeća na dobro. Skloni smo ožiljke voljeti, smatrati ih neizbrisivim tragovima dobra koje nam se dogodilo, ali u temelju nijedan ožiljak ne dolazi iz nečeg dobrog, ožiljci uvijek dolaze od lošeg i zlog.

Veliki ožiljak preko leđa koji podsjeća na slomljenu kralježnicu zbog teškog pada ili teške nesreće može pobuditi zahvalnost što se na kraju preživjelo i ostalo pokretnim, ali lom ili stradanje kralježnice ne može biti nešto što je samo po sebi dobro. Ožiljci nepovjerenja i gorčine zbog godina preživljenog zlostavljanja mogu pobuditi zahvalnost i hrabrost da se takve stvari sebi više ne dopuštaju, ali nepovjerenje i gorčina koji su stvorili ožiljke ne može biti nešto dobro. I tako svaki ožiljak kada ga se do kraja poput naranče oguli, otvori i ranu i podsjeti kako u boli i pamćenju svakog ožiljka leži pretrpljeno i preživljeno zlo. Ožiljci nas mogu i čine nas zrelijima, mudrijima, hrabrijima, slobodnijima, samosvjesnijima, ali ožiljci ne mogu ukloniti gotovo pa banalnu činjenicu da smo ih zaradili od nečega ili nekoga što je u svom temelju imalo nešto loše ili nešto zlo. Ako istražimo bilo koju povijest bilo kojega ožiljka kojega nosimo, uvijek ćemo otkriti na kraju da ono što je uzrok ožiljku nije bilo dobro, iako je možda izgledalo kao dobro.

Može li dobra stvar stvoriti ožiljak na tijelu i duši? Ili kako ljubav stigne do razvoda i mržnje, život do smrti i umiranja, prijateljstvo do izdaje i okretanja leđa? Zar je dobro takvo da ostavlja ožiljke koji podsjećaju na loše i zlo? Zar dobro može stvoriti ožiljke zla? U dilemi poput ove pronalazimo se onda kada ne možemo shvatiti kako je dobro stvorilo ožiljak koji boli i kojega skrivamo, kako je ljubav kao dobro koje zatvara rane, otvorilo i razderalo čovjeka i pretvorila ga u onoga koji mrzi iako nosi ožiljke koji su na početku bili zapravo ljubav? Kako dobre stvari izrode loše i zle posljedice? Kako tragovi ljubavi, prijateljstva, plemenitosti stvore ožiljke mržnje, neprijateljstva i divljaštva? Kako dobro koje počinje u tragovima završi u vidljivim ožiljcima zla? Što se to dogodi u međuvremenu da trag prijateljstva završi kao vidljivi i opipljivi ožiljak neprijateljstva?

Možda zato što je dobro poput jedva vidljivog traga, koji je isuviše slabašan i nejak da bi se pretvorio u vidljivo dobro bez čovjekove pomoći i čovjekovog napora? Možda svako dobro u nama počinje kao slabašan trag koji zahtjeva puno više napora, truda i brige nego zlo čiji trag ostavlja jasno vidljive i opipljive ožiljke kako u nama tako i u ljudima oko nas? Možda ljubav ili prijateljstvo kao jedva opipljiv trag dobra brzo umre ili nestane jer se ne trudimo i ne brinemo za njih uzimajući ih zdravo za gotovo? Možda je dobro isuviše krhko da bismo primijetili njegove tragove i u nama i drugim ljudima?

Čovjek je put kojim uporedo hodaju i tragovi i ožiljci, put koji iza sebe ostavlja ili tragove ili ožiljke, jedini put koji nekim neobičnim spojem iza sebe istovremeno ostavlja i tragove dobra i ožiljke zla. Čovjek je rijetko stvorenje koje može ostavljati tragove dobra, pa ožiljke zla i opet na samom kraju ostaviti tragove dobra jer je jedino biće sposobno za opraštanje i samoprijekor. Naši ožiljci unatoč našoj zahvalnosti što smo preživjeli, unatoč našoj hrabrosti da više nećemo dopustiti da ih netko drugi nanese, uvijek – htjeli mi to ili ne – podsjećaju da smo preživjeli i doživjeli loše i zlo, iako je početni trag bilo nešto što smo smatrali dobrim. Ponekad se čini da će ožiljak biti trajni podsjetnik na preživljeno zlo, bol koja ne jenjava i ne umire i čiji intenzitet ne popušta. I tako će i biti, osim ako se ne pojavi jedina moć koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ali kakva bi moć jedan razoreni brak, jedno razoreno povjerenje, jedno razoreno prijateljstvo mogla pretvoriti u trag dobra?

Opraštanje. Opraštanje je jedina moć i sposobnost kada se iscrpe sve druge mogućnosti koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ako je ožiljak put kojim zlo ide naprijed uvlačeći čovjeka sve dublje u prazninu, gorčinu i mržnju, onda je opraštanje trag koji ide natrag u suprotnom smjeru od zla i ožiljka. Opraštanje ide natrag upravo tragovima dobra koje nikakvi ožiljci zla nisu mogli ukloniti i sljedeći jedva vidljive tragove dobra idući prema natrag, opraštanje se vraća na početak, na početak ljubavi, na početak prijateljstva, na početak života. Zato se ponekad govori kako je opraštanje poput novog početka ili novi početak. Veliki broj nas kreće se već utabanim stazama ožiljaka i zla prema naprijed, prema našoj i tuđoj propasti, rijetki među nama vraćaju se istim putem stazama tragova dobra na početak. I dok mi hrlimo naprijed dobro označenim i dobro vidljivim putem ožiljaka i zla kojega smo nanijeli i nanosimo jedni drugima, susrećemo povremeno neke koji idu natrag. I dok mi namrštenih čela, stisnutih usta, skupljenih obrva, raširenih nozdrva i zlim pogledom grabimo naprijed, susrećemo tek ponekog koji ide nazad, vedra čela, otvorenih i nasmijanih usta, obrva raširenih u čuđenju s pogledom koji nas gleda sa sažaljenjem. Obrve raširene u čuđenju i pogled pun sažaljenja predviđen je za nas koji hrlimo naprijed, a ne za one koji istim putem idu natrag. Jer je lako pratiti ožiljke zla koje su već drugi umjesto nas napravili, mi ne spuštamo pogled, odatle se čini da stupamo hrabro i muški. I jest tako. Idemo hrabro i muški u vlastitu propast u još više ožiljaka kojima ćemo popločati zlo za one koji idu za nama. Da se ne izgube, da nastave zlim putem i da se ne predomisle i ne daj bože krenu natrag.

Rijetki koji se vraćaju imaju pognutu glavu, rijetko podižu pogled jer tragovi dobra kojima se valja vratiti natrag traže poniznost, spuštanje čela, lica, očiju i cijelog čovjeka. I tragovi dobra zahtijevaju da se ide polako, strpljivo i oprezno natrag da se neki trag ne bi zagubio, jer je ako se naglo i previše podigne pogled, tragovi dobra koji vode natrag mogu se lako izgubiti i dovesti čovjeka u opasnost da se okrene i priključi onima koji idu ožiljcima zla jer tamo su tragovi očiti i nema potrebe za spuštanjem pogleda. Onima koji idu naprijed ožiljcima zla rijetki koji se vraćaju natrag putem dobra i oproštenja izgledaju kao ljudi koji se nepotrebno muče, nepotrebno trude, glupo troše svoju životnu snagu i energiju na mogućnost da se putem opraštanja vrate na početak odakle je sve počelo.

Ali rijetki ne obraćaju pažnju na rulju koja gura naprijed gazeći stopama starih ožiljaka i stvarajući nove, rijetki šutke, strpljivo u tišini se saginju tražeći tragove dobra kojim se žele vratiti na početak, na temelj, na izvor nemajući ništa drugo nego jedva vidljive tragove dobra koje netko od rijetkih koji se vraćaju ostavio iza sebe idući stazom opraštanja i to jako davno kao da su tragovi dobra nestali u prašini, ali pažljivom oku rijetkog čovjeka koji se vraća putem opraštanja su još uvijek vidljivi.

Zato je dobro nevidljivo i nema ožiljaka i počinje i završava u jedva vidljivim tragovima jer je jako malo onih koji se vraćaju putem opraštanja na početak dobra. Zato je zlo vidljivo i ostavlja vidljive i fizičke i duhovne ožiljke na čovjeku jer je veliki broj onih koji idu dobro obilježenim stopama već nanesenih ožiljaka u velikim kolonama, uzdignutih čela s puno buke i halabuke. Od njihove vike i galame i utabanih stopa zla i ožiljaka nije uvijek lako zastati i pogledati s druge strane puta na one rijetke koji se ponizno, tiho, šuteći spuštenih pogleda vraćaju stazom opraštanja idući za jedva vidljivim tragovima dobra jer su jednom i sami idući uzdignuta čela s puno vike išli utabanom stazom ožiljaka koje je nanijelo zlo i vidjeli da na kraju puta osim uništenja, pakla i smrti nema ništa i okrenuli su se natrag.

To što se rijetki okreću i vraćaju putem opraštanja prema jedva vidljivom dobru pokazuje da ima više onih koji hodeći putem zla stvarajući nove ožiljke gazeći po starim ostaju na kraju puta i ne vraćaju se natrag. Nije da ne mogu kao i ovi rijetki. Možda ne žele.

U Sarajevu, 13. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com – dorađeno na Spark Adobe-u

PREUZETI ODGOVORNOST ZA VLASTITE OSJEĆAJE

Uvrede, poniženja, omalovažavanja i sl. dio su našeg svakodnevnog života. Obično nas neće toliko pogoditi kada iste dođu od strane osoba koje nam ne znače puno, s kojima nismo na bilo koji način dublje povezani. S druge strane, kada dođu od onih koji su nam bliski, npr. roditelji, bračni drug, djeca, prijatelji itd., osjećamo bol čiji intezitet ovisi o emotivnoj povezanosti s dotičnom osobom, ali i o vrsti uvrede. Počesto ne znamo kako se nositi s tim, a u tim trenutcima nam se čini kako ćemo teško tako nešto oprostiti, a kamoli zaboraviti. Sve to utječe ne samo na naš odnos s tom osobom, nego i na naše viđenje samih sebe i na naše samopouzdanje. No, jesmo li ikada pomislili da smo zapravo sami glavni krivci što se osjećamo povrijeđeno nakon što nam netko uputi negativnu poruku? Zvuči pomalo paradoksalno, ali u tome zapravo i ima ponešto istine. Kako to jednom reče grčki filozof Epiktet: ”Ljude ne uznemiravaju stvari, nego vlastita viđenja stvari”.

Preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje

Marshall Rosenberg, američki psiholog i autor djela ”Nenasilna komunikacija”, tvrdi da ono što drugi kažu nikada ne može biti uzrok naših osjećaja, nego samo poticaj. Zapravo, mi možemo izabrati kako ćemo reagirati na negativne poruke koje su nam upućene. Rosenberg navodi četiri načina reagiranja, a kako bi bili jasniji upotpunit ćemo ih primjerom razgovora majke i sina koji nije počistio vlastitu sobu:
1. Kriviti sebe – Majka: ”Ti si obična lijenčina”, a sin primajući poruku osobno može pomisliti: ”Trebam se više potruditi i biti aktivniji”.

2. Kriviti druge – U ovom slučaju odgovor sina može biti: ”Ti nikada nisi zadovoljna što god ja napravio, jednostavno si prezahtjevna”.

3. Osvijestiti vlastite osjećaje i potrebe – U ovom slučaju sin iskazuje koliko ga je ta poruka povrijedila: ”Kada mi kažeš da sam lijenčina, to me boli, jer mi je potrebno da prepoznaš barem dio mojih napora koje uložim u kućanske poslove”.

4. Osvijestiti osjećaje i potrebe drugih – Ovoga puta sin iskazuje empatiju prema majci: ”Osjećaš li se povrijeđenom jer ti je potrebna veća pomoć u kućanskim poslovima”?

Prvi način stvara osjećaj krivnje te uzrokuje manjak samopoštovanja. Drugi način uzrokuje ljutnju te može ozbiljno poljuljati naše međusobne odnose. Tek trećim i četvrtim načinom preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje jer se usmjeravamo na vlastite želje, potrebe, očekivanja, vrijednosti… Vjerujem da obično reagiramo na prvi ili drugi način, a razlog toga je što kad nam netko uputi poruku sličnu navedenom primjeru, u nama se budi obrambeni mehanizam. Osjećamo da takvim prosudbama drugi napadaju nas osobno, jer nije isto nekoga etiketirati kao lošu osobu ili pak njegovo djelo prosuditi kao loše. Upravo se u tome i krije problem kritiziranja i vrijeđanja, ali ako smo svjesni vlastite vrijednosti i truda, onda nećemo takve poruke prihvaćati osobno. Imamo puno pravo upozoriti druge da ono što govore budi u nama negativne osjećaje, ali nikada ne bismo smjeli krenuti u protunapad jer time se samo vrtimo u začaranom krugu.

Umjesto zaključka

Usmjeravajući se na vlastite osjećaje i potrebe, potičemo druge na empatiju koja bi zapravo trebala biti u temelju svih naši odnosa. Naravno da nije uvijek lako ne odbrusiti kada nam netko uputi negativnu poruku, ali potrebno je posvijestiti sebi da takva reakcija neće prouzročiti ništa pozitivno. Štoviše, time samo narušavamo odnose koji su nam od velikog značenja. Stoga, potrebno je vježbati se u navedenom trećem i četvrtom načinu reagiranja, a to možemo započeti već prilikom sljedeće negativne poruke koja nam bude upućena. I za kraj, trebamo zapamtiti: ”Život je 10% onoga što nam se događa i 90% onog kako reagiramo na to.” (Dennis Kimbro)

U Mostaru, 12. 3. 2019.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): 123rf.com

LJUDSKO TIJELO U BROJKAMA

Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 30 bilijuna stanica (ćelija), dakle, čisto u brojkama: 30.000.000.000.000.*
Zanimljivo, od tog broja čak 80% (oko 25 bilijuna) otpada na crvena krvna zrnca, s tim da ih žensko tijelo u prosjeku sadrži ipak nešto manje. Ljudsko tijelo svake sekunde stvara 2 – 3 milijuna novih crvenih krvnih zrnaca, a na dnevnoj razini to bi bilo između 173 i 259 milijarde. Inače, životni vijek crvenih krvnih zrnaca iznosi oko 120 dana. Osim crvenih krvnih zrnaca u krvotoku se nalazi i oko 147 milijuna trombocita i 45 milijuna limfocita.
Prosječni ljudski mozak sadrži 171 milijardu stanica, od toga 86 milijardi neurona i 85 milijardi tzv. glijalnih stanica koje podržavaju rad neurona.
No, sve bi ovo tek bio početak, jer u ljudskom tijelu egzistira 200 različitih vrsta stanica. Recimo, samo u ljudskom oku postoji 120 milijuna tzv. štapičastih stanica plus 6 milijuna tzv. konusnih, a ljudsko oko je po sebi toliko savršen i precizan stroj da ukoliko bi se njegova rezolucija pokušala izraziti digitalnim terminima i mjerama, iznosila bi gigantskih 576 megapiksela, a cijela stvar može razlikovati čak 10 milijuna boja.
Ljudska koža je satkana od 100 milijardi epitelnih stanica, a tu je i oko 60 milijuna osjetilnih receptora.
Stvari postaju još nevjerojatnije ako se zaviri u kompleksni unutarnji svijet stanica. Na primjer, ukoliko bi se iz cijelog ljudskog tijela povadile i odmotale sve DNK sekvence, mogli bismo stvoriti od njih neprekidnu nit dugu 16 milijardi kilometara, što je po sebi čak osamdesetak puta duže od prosječne razdaljine između Zemlje i Marsa, odnosno, radi se o dužini puta od Zemlje do Plutona i natrag.

Bakterije
Budite oprezni kada idući put budete htjeli nekome reći da je prljav ili kužan, jer u prosječnom ljudskom tijelu broj bakterija je čak i veći od broja normalnih stanica. Otprilike, 37 bilijuna, a u nekim slučajevima cifra se može popeti čak do 300 bilijuna. Većina ovih bakterija ne predstavljaju prijetnju za naše tijelo, a neke od njih su čak i korisne.

Ostalo
Ljudski nos posjeduje 1000 mirisnih receptora koji nam omogućuju da raspoznajemo do 50.000 različitih mirisa.
23.040 puta udahnemo tijekom dana, a naše srce u istom periodu odradi u prosjeku 115.200 otkucaja i pri tome proizvede dovoljno energije da bi veliki kamion s njom mogao prevaliti put od 30km.
U ljudskom tijelu postoji 640 mišića i 360 zglobova.
Na ljudskoj glavi raste prosječno 100.000 dlaka, od toga ih na dnevnoj razini stotinu otpadne.
Djeca imaju 300 različitih kostiju, no kako neke od njih s vremenom međusobno srastu, kod odraslih će brojka pasti na 206.
Ljudsko tijelo svaki dan proizvodi oko 800ml znoja, a tijekom prosječnog života od 75 godina proizvedemo 23.000 litara sline i pljuvačke.
U ljudskom tijelu je dovoljna količina željeza za proizvest veliki čavao od 7,6cm.
U budnom stanju, ljudski mozak proizvodi dovoljno električne energije za rad manje žarulje, a dnevno nam pridođe oko 60.000 misli.

Umjesto zaključka
S obzirom na uobičajenu tematsku usmjerenost naše web stranice, ove podatke svakako nismo iznijeli pokretani biološkim interesima, nego prvenstveno onim psihološkim, kulturološkim i duhovnim. Naime, kultura i civilizacija nas često osvješćuju kao one vječito-nemajuće, kao one kojima uvijek nešto fali ili kao one koji su bez prave prilike i šanse u životu. Stoga je dobro povremeno se zagledati u sve one brojke, u svu tu teško pojmljivu raskoš i obilje. Možda se iz toga rodi neka nova ideja i nadasve optimizam…

U Sarajevu, 12. 3. 2019.
M. B.

* Potreban je mali oprez u svezi različitog nazivlja brojeva. Engleski izvori će redovito umjesto bilijuna spominjati trilijune, iz jednostavnog razloga jer je engleski trilijun naš bilijun, dok je njihov bilijun naša milijarda!

Izvori:
– Jacquelyn CAFASSO, How Many Cells Are in the Human Body? (16.VII.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health/number-of-cells-in-body (Stanje: 12.III.2019.);
-Hashem Al-Ghaili, The Human Body in Numbers (8.III.2019.), Izvor: https://www.facebook.com/ScienceNaturePage/videos/2033585203357604/ (Stanje: 12.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

Filozofija korizme

Odricanje gubi svoj smisao ako ne postoji njegov završetak, vječno odricanje je nemoguće. Odricanje mora jednom završiti inače ga nema smisla ni početi ako odricanje nema svoj kraj. Odricanje od hrane da bi se došlo do željene težine možda i ima smisla zbog zdravlja ili potrebe da druge oči zavide ili se dive lijepom i dobro građenom tijelu. Što odricanje od hrane može ponuditi u starosti kad se dobar dio životnih funkcija pomalo gasi i s obzirom da tijelo neće biti nimalo privlačno čak i ako živimo od čaše vode i kriške jabuke dnevno, čak i ako se u želji da izgledamo lijepo na kraju ispostavi da koža nije više nimalo elastična i da odricanje od hrane neće sijedu kosu učiniti crnom niti donijeti mogućnost izrastanja novih zubi?

Ništa manje nije privlačna ni misao da bi odricanje moralo biti vječni krug odricanja od svega radi nečega uzvišenijeg jer tko bi pristao na to da vječno živi od čaše vode i kriške jabuke dnevno bez objašnjenja i svrhe zašto bi tako trebalo živjeti? Odricanje je uvijek dvostruka dilema. Zašto se odricati ako odricanje ima završetak kojega ne želimo i zašto se odricati ako odricanje nema završetak za kojim toliko žudimo? Postići ljepotu i savršenstvo tijela je danas presudan zahtjev odricanja kojemu je se teško othrvati, a opet zašto se odricati kad u starosti odricanje neće pomladiti tijelo i opet zašto se odricati ako odricanje nema kraja i završetka? Preplašeni ljepotan ili ljepotica koji se užasava starosti vlastitog tijela pa se odriče svega što bi moglo starost dovesti bliže licu i rukama isti su kao i oni koji se nikada i ne odriču ničega jer je odricanje vječni posao koji nikada ne završava.

Odricanje je besmisleno i onda kada ima završetak i onda kada ga nema. Reinkarnacija u kojoj bi se čovjek vječno odricao bez smislenog završetka odricanja nije ništa manje mučna od spoznaje da odricanje ima završetak, ali ne onakav kakav želimo. Čuvanje ljepote tijela je besmisleno jer ima starost kao neželjeni svršetak, starost je posljedica čuvanja ljepote u mladosti i svako odricanje u mladosti starost čini besmislenim. Ništa manje ne bi bilo besmisleno imati vječnu ljepotu tijela za koju bi cijelu vječnost morali živjeti od čaše vode i kriške jabuke bez ikakvog objašnjena zašto mora biti tako i zašto ne bi moglo biti drugačije. Starost kao završetak odricanja tijekom mladosti jednako je besmislena kao i vječna mladost bez ikakvog objašnjenja.

Danas se naveliko govori kako odricanje zahtjeva žrtvu, samoprijegor, disciplinu, motivaciju, suradnju. Odricanje ne zahtjeva ništa od toga. To su sve popratne i ne uvijek najvažnije stvari. Odricanje zahtjeva objašnjenje i tek objašnjenje može dati čvrst stav i dugotrajno odricanje. Sva odricanja bez objašnjenja su Sizifovi poslovi, trenutne ugodnosti i pogodnosti s neželjenim završetcima ili nervozama jer upustiti se u odricanje bez objašnjenja ponekad vodi u neuspjeh. I ne zato jer čovjek nije discipliniran, nije motiviran, ne voli suradnju, nije spreman na žrtvu. Na sve je to čovjek spreman i sve to čini i opet njegovo odricanje završi neuspjehom. Neuspjeh je posljedica nedostatka objašnjenja zašto se odricati. Osim u ekstremnim uvjetima života i smrti zbog bolesti gdje je odricanje biološki instinkt a ne uvijek slobodna odluka, u drugim manje radikalnim životnim okolnostima odricanje propadne jer nedostaje objašnjenje. Nekoga tko pita drugoga zašto ide svaki dan u teretanu iako će u starosti biti nemoćan i da podigne ruku da se dodirne po glavi ovo pitanje nervira, ljuti jer misli da se pitanje postavlja kao neka glupa i površna zezancija s njegovim ogromnim fizičkim naporima iako postavljač pitanja nema nikakvu namjeru umanjiti nečiju žrtvu i odricanje. Zašto se drugi ljute, nervoze ili nazivaju nekoga budalom ako ih pita zašto se odriču određenih stvari kad se zna da će završetak odricanja biti ono što ne žele, zašto se netko ljuti ako ga se upita zašto se odriče ponekad dobre i začinjene hrane jer u starosti neće biti ni ljepotan niti ljepotica? Na takva pitanja ljudi su alergični.

To samo pokazuje da je odricanje tu i tamo izgubilo svoju temeljnu oznaku koja je misaona ili razumska, a to je objašnjenje odricanja. Istinsko odricanje će donijeti dobre rezultate ako postoji i dostatno utemeljeno misaono i intelektualno objašnjenje odricanja. Ali na tu vrstu pristupa danas su mnogi alergični i one koji se pitaju o objašnjenju zašto se odricati automatizmom nazivaju nezadovoljnima, nesretnima, debelima, čudacima, zavidnicima, nemotiviranima, protivnicima rada u grupama. Da bi se barem doskočilo donekle problemu jer su mnogi shvatili da odricanje ipak zahtjeva i nekakvo intelektualno i razumno utemeljenje, izmišljen je termin trener sreće (happiness coach). Trener sreće je netko tko bi trebao određenoj osobi koja se odriče dati zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno. Sam izraz trener sreće ili trener života (life coach) upućuje na to da su ljudi spremniji na odricanje ako dobiju zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje i utemeljenje vlastitog odricanja. Intelektualna objašnjenja trenera sreće i trenera života o odricanju idu u smjeru sadašnjosti i kratkotrajnih rezultata (ljepota, težina, zatezanje kože) koje možemo jednom riječju opisati terminom zdravlje. Intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno je zdravlje i to najčešće fizičko zdravlje tijela. Ipak kako starcu ili starici kao trener sreće ili trener života objasniti da je konačni ishod njihovog odricanja zdravlje iako su po svim parametrima biologije i medicine jako barem daleko od fizičkog zdravlja?

Svakako, nijedan trener sreće ili trener života ne počinje rad s onim koji se odriče s rečenicom poput baš ste lijepi i mladi i zgodni i zdravi i kad iziđite odavde kroz koji mjesec, svi će se okretati za vama iako za nekoliko desetljeća bit ćete stari, mlohavi, oronuli, izbrazdani i bolesni. Ovakva rečenica svakako ne motivira na odricanje, barem ne dugoročno. U slučaju da se mora progovoriti i o neželjenim efektima odricanja koji dolaze kad čovjeka napuštaju fizičke i duhovne snage, onda se u dobi kada tijelo više nije toliko ni važno govori o kvaliteti života kao intelektualnom objašnjenju zašto je odricanje potrebno recimo u starosti. Svaki ozbiljan trener sreće i trener života igra na kartu fizičkog zdravlja i kvalitete života kao intelektualnim temeljima odricanja jer u jednom trenutku čovjeku koji se znoji i dašće pod teretom tegova ili trčanja dođe u glavu pitanje zašto to radi i trener sreće i trener života je tu da dadne intelektualno objašnjenje odricanja. Trener sreće i trener života je intelektualni žirant odricanja kada se dođe u situaciju da se traži intelektualno objašnjenje odricanja. On ili ona mora biti sposoban dati intelektualne razloge fizičkih napora svoga natjecatelja. Može početi s onim minimalnim poput ljepote, mišića, trbušnjaka koji su individualni i igraju na kartu ljubavi prema samom sebi. Kasnije dolaze drugi razlozi poput društvenog položaja, važnosti izgleda za posao i napredovanje, važnosti izgleda u odnosu na drugi spol i njihovo privlačenje koji su društveni i igraju na kartu ljubavi drugih prema pojedincu. Konačno, dolaze i zadnja dva najvažnija razloga koji su ne samo individualni i društveni, nego i metafizički a to su fizičko zdravlje i kvaliteta života. Međutim, koje objašnjenje dati onomu tko nije zadovoljan intelektualnim objašnjenjima trenera sreće i trenera života?

Jedno od objašnjenja – koje naravno neće zadovoljiti svakoga i neće ga svatko ni prihvatiti kao objašnjenje uopće – koje se ovih dana započelo jest vrijeme korizme, vrijeme koje kršćani doživljavaju kao vrijeme odricanja. Korizma je u mnogočemu postala slična vremenu u kojem se događa kao vrijeme odricanja od fizičkih stvari, hrane, pića vrijeme potražnje za trenerima sreće i trenerima života koji će kroz teretane, zelenilo, čišćenje od masti i ugljikohidrata dovesti kršćanina kroz četrdeset dana do boljeg fizičkog zdravlja i kvalitete života. Korizma nije samo isključivo vrijeme odricanja i previše inzistiranja na isključivo fizičkim odricanjima i naporima zamagljuje jednu posebnu dimenziju ovog kršćanskog vremena. Korizma je vrijeme davanja intelektualnog objašnjenja vlastitim odricanjima. Ne samo odricanjima koja su već napravljena prethodnih korizmi, nego odricanjima koja će se sada napraviti i odricanjima koja će se dogoditi u budućnosti. Iako je intelektualna dimenzija korizme kao vremena u kojem se umjesto i odricanja može pokušati intelektualno sebi objasniti što je odricanje i što bi bio njegov konačni smisao poprilično i nepoznata i zaboravljena, možda bi umjesto odricanja bez objašnjenja dobro bilo iskoristiti ovu korizmu za nastojanje da se sebi intelektualno objasni odricanje.

Jer korizma je – barem za neke – jedno vrlo dobro vrijeme intelektualnog objašnjenja odricanja. Odricanje s nesretnim završetkom kojega ne želimo je besmisleno kao kad se u mladosti trudimo održati zategnutu kožu lica dok nas ili starost ne iznenadi ili smrt ne odnese, ali i vječno odricanje bez objašnjenja je besmisleno kao kad bi netko od nas svih tražio da budemo vječno mladi bez objašnjenja i tražio da vječno živimo na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja. Oba objašnjenja dugoročno su besmislena i odricanje nema smisla bez obzira na kratkoročne blagodati i dobre rezultate. Korizma je vrijeme koje nastoji podsjetiti – barem kršćanina – da odricanje ima zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje između ova dva manje zadovoljavajuća objašnjenja.

S jedne strane, odricanje u mladosti s nesretnim završetkom u starosti u korizmi ima objašnjenje jer postoji nada ili barem vjera u vječnost gdje nema starosti. U isto vrijeme ta vječnost nije neka besmislena vječnost gdje se vječno kruži bez objašnjenja zašto moramo cijelu vječnost biti mladi bez objašnjenja, nego vječnost gdje se daje objašnjenje da nije riječ o vječnoj mladosti bez objašnjenja i odricanjima s nesretnim završetkom, nego je riječ o jednom neprekinutom vječnom životu punine. Korizma kao vrijeme upućuje na razrješenje dileme oko odricanja jer istovremeno kroz nadu i vjeru nesretne završetke svih naših odricanja koja činimo kroz život čini smislenima, a istovremeno govori o vječnosti koja nije neka vječnost bez objašnjenja zašto se moramo bez objašnjenja vječno odricati, nego tu vječnost gleda kao puninu i završetak svih naših odricanja. Vječnost je – barem za neke – jedino intelektualno objašnjenje smisla odricanja između fizičkih odricanja s nesretnim završetcima, i ideje kako je odricanje vječni proces odricanja bez objašnjenja.

Kršćanin u teretani koji vježba svjestan je da njegovo odricanje nema smisla jer će kroz nekoliko desetljeća ostariti i svjestan je da bi odricanje koje bi bilo vječno u kojem bi vječno mlad živio na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja bilo također besmisleno. Korizma nije uvijek vrijeme odricanja, nego i vrijeme intelektualnog objašnjenja samog odricanja. Natpis na nekoj kršćanskoj teretani mogao bi biti sljedeći: besmisleno je što vježbate i odričete se jer vaše odricanje neće dati na kraju željeni završetak, a još je besmislenije da vječno budete na dijeti bez objašnjenja zašto to morate. Ali ako vjerujete u kršćansku vječnost, onda vaše vježbanje i vaša dijeta imaju itekako smisla jer tamo ćete biti vječno mladi i bit će vam objašnjeno zašto nećete cijelu vječnost biti na dijeti bez objašnjenja, a svejedno ćete biti vječni. Odricanje ima puno više smisla ako je ponekad moguće pronaći intelektualno objašnjenje za odricanje.

Korizma nije samo vrijeme fizičkog odricanja, korizma je intelektualno promišljanje i traganje za objašnjenjem na koji način pronaći smisao našim korizmenim odricanjima bez obzira o kakvom je odricanju riječ i čega smo se kroz korizmu odrekli jer sva odricanja su donekle besmislena ako nema vječnosti koja istovremeno nudi da budemo vječno mladi i ne zahtjeva od nas da tu mladost živimo vječno bez objašnjenja na čaši vode i kriški jabuke. Kršćanska vječnost možda može dati ponekad i nekima od nas zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje odricanja i nakon što prođu zategnuta koža, lijepo lice, mladost i dođu starost, bolest, fizička i duhovna nemoć.

U Sarajevu, 11. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O nemati i imati

Naše misli iscrpljuje razmišljanje o onome što nemamo. Dok hodamo razmišljamo što bismo sve željeli imati, što bi smo sve mogli imati i kako bismo to upotrijebili. Razmišljati o onome što nemamo prisutno je dugo kroz naš život i teško je se osloboditi razmišljanja o tome. Puno je više onoga što nemamo i oko jedne stvari koju nemamo ispletemo cijelu mrežu misli i razmišljanja što nam sve nedostaje. Dovoljna je jedna stvar da nas podsjeti da nemamo nešto i onda bezbroj misli o stvarima koje nemamo navale na naš um. Kao kad čak i slučajno zastanemo pored nekog izloga i vidimo neki privlačan predmet. Haljina. Cipele. Kaput. Sat. Nije važno. Pogled na haljinu koju ne možemo imati, koju nemamo povlači i bezbroj drugih misli u kojima nemamo nešto. Nemamo novca za haljinu, ali nemamo ni liniju, nemamo ni godine, nemamo ni oči, nemamo ni struk, nemamo ni visinu za haljinu. Odjednom jedan usputni pogled na haljinu koju ne možemo imati rađa lošim mislima kako nemamo puno toga ili nemamo ništa.

Bilo koju stvar koju pogledamo i želimo je, a nismo je u mogućnosti imati uključit će bezbroj drugih stvari koje nemamo iako te stvari nisu povezane s konrektnom stvari koju gledamo. Kao kada gledamo skup ručni sat u izlogu za kojega nemamo novac. Ali naš um ne preplavljuje samo misao kako nemamo novac, nego i mnoštvo drugih misli u kojima nemamo ništa. Nemamo odgovarajuće odjelo, košulju koji bi pristajali uz sat. Nemamo odgovarajuće društvo u kojem bi se pojavili s tako skupocjenim satom, nemamo djevojku/momka koji bi se divili tako vrijednom predmetu. Nemamo vrijeme na raspolaganju da zaradimo da bismo taj sat kupili. Uvijek kada razmišljamo o onomu što nemamo, nemoguće je se zadržati samo na jednoj stvari i jednoj misli. Nemati jednu stvar, nemati nešto povući će za sobom moštvo slika drugih stvari i predmeta koje nemamo, životnih okolnosti koje nemamo, životnih prilika koje nemamo. Odjednom zbog pogleda na haljinu, sat, cipele došli smo u stanje u kojem razmišljamo kako zapravo nemamo ništa.

Kako pogled na skupocjeni sat kojega ne možemo imati, kojega nemamo može dovesti čovjekov um u stanje da čovjek kaže sam sebi: ”Nemam ništa”? Ako nemam skupe cipele jer ih ne mogu imati jer nemam novaca, je li to znači da nemam ni vremena, ni prijatelja, ni ljudi kojima je do mene stalo, nikoga? Ako bismo i mogli imati skupe cipele i skupi sat koje halapljivo gledamo s druge strane stakla, je li to znači da kad bismo imali to dvoje onda bismo imali i sve drugo što nemamo? I vrijeme, i ljubav, i prijatelje, i budućnost? Je li zaista nemamo ništa jer nemamo određene stvari, jer ih ne posjedujemo i ne možemo ih imati? Nemati je lukava zamka u koju sami sebe stavljamo, zamka koja svojim beskonačnim nabrajanjem svega onoga što nemamo generira u životu svakoga od nas trajno i stabilno nezadovoljstvo onim što već imamo. Jer zašto biti zadovoljan zdravljem ako nemam i ne mogu imati te skupe cipele ili taj skupi sat, ili taj skupi auto? Zašto biti zadovoljan bilo čim ako nemam i ne mogu imati ono što sada očajno želim?

Ovakva pitanja vječno provociraju onoga koji stalno živi u iluziji da nema samo zato jer ne može imati ono što želi i ovakva pitanja učinit će ga nezadovoljnim i nesretnim jer na ovakva pitanja nema odgovora. Ovakva pitanja rađaju nova pitanja slična ili identična i tako ide u beskraj bez vidljivog cilja, granice i završetka jer imanje skupocjenog sata ili auta je prava neimaština u usporedbi s tim da se posjeduju svi skupocjeni satovi i auti koji su proizvedeni ove godine. Živjeti život samo u okviru onoga što nemam, razmišljati o životu samo kao životu u kojem isključivo nemam znači živjeti na rubu beskrajne provalije nikada neostvarenih želja i mnoge se od njih nikada neće ostvariti. Jer konačno imati toliko željenu stvar u svojim rukama još ništa ne govori o tome je li to znači da sad imam cijeli svoj život u rukama u kojem više ništa ne trebam, ne želim, u kojem sve imam.

Nemati je specifičan fenomen čovjekovog odnosa prema samom sebi, fenomen prema kojem bilo kakvo imati rađa nezadovoljstvo i nervozu. Kao kad čovjek ima sasvim pristojne cipele čak i nove na svojim nogama, ali je nezadovoljan njima dok u izlogu gleda navodno druge koje su bolje, skuplje, kvalitetnije. Ali ono što čovjeka privlači cipelama u izlogu i tjera ga da bude nezadovoljan cipelama na svojim nogama nije ni cijena, ni kvaliteta, ni boja. Privlači ga to što ih nema i ne može ih imati. Nemati privlači čovjeka, ali ga privlači na negativan način jer nemati je neiscrpno, neograničeno, uvijek je moguće nešto nemati. Nemati je uvijek moguće i uvijek i svaki dan postoji nešto što nemamo. Dovoljno je samo kratko razmisliti i o onome što nemamao i uskoro će naš um biti preplavljen bezbrojnim mislima o tome što sve nemamo.

Koncentriran isključivo na nemati, čovjek zaboravlja na ono što ima, zaboravlja na imati ili mu se imati čini tako beznačajno, maleno, neprimjetno jer što je njegov sat koji mu precizno i vjerno godinama pokazuje vrijeme u odnosu na skupocjeni sat kojega nema? Bio bi u stanju i baciti svoj stari i vjerni sat pa čak i biti bez njega zbog toga jer nema skupocjen i skup sat. Bio bi u stanju odbaciti puno toga što ima zbog onoga što nema čak i onda kada ono što nema ne bi bio nikada u mogućnosti imati. Nemati pretvara čovjeka u onoga koji gubi osjećaj za vrijedno i koji olako odbacuje ono što je vrijedno upravo zbog toga jer to ima pa misli da sve što ima jest u konačnici bezvrijedno. Nemati ljubavnicu privlači ponekad određenog muškarca da je pronađe, a njegov stabilni brak i obitelj čini nekako manje vrijednim pa čak i bezvrijednim upravo jer ima brak i obitelj.

Obično se govori kako čovjek ne zna cijeniti nešto dok to ne izgubi, a to nije ništa drugo nego reći kako stvari koje imamo iz nekog još neobjašnjivog razloga puno manje vrijede od stvari koje nemamo. Ljubavnica koju nema čini se vrijednijom od stabilnog braka i obitelji kojega se ima. Tako nemati od stvari koje nemamo stvara vrijednost koju nužno ne moraju i ne trebaju imati kao kada gledamo sat u izlogu. Vrijedan je jer ga nemamo ili bar mislimo da je vrijedan jer ga nemamo, a ne zato što mu je cijena visoka. Nemati stvari u našim očima povećava njihovu vrijednost do u beskonačnost, jer stvari nisu skupe jer su stvari, stvari su skupe jer ih nemamo i nas ne privlači uvijek njihova cijena, izgled i proizvođač nego činjenica i spoznaja da ih u ovom trenutku nemamo. Nemati je ono što određuje vrijednost stvarima i ponekad vrijednost ljudima.

Ponekad se čini važnijim i vrijednijim čovjek kojega nemamo, nego onaj kojega imamo pa se ljubavnica koju čovjek nema čini puno važnijom i vrijednijom od odgovorne supruge i djece koju ima. Nemati određuje vrijednost mnogočemu u našem životu i razmišljanjima. Nemati je beskonačan izvor problema za čovjeka jer se čovjek neće zadovoljiti i zadržati na onim temeljnim stvarima potrebnim za svakodnevni i normalan život. I svakodnevne stvari i svakodnevni i najbliži ljudi mogu biti izvor problema, poteškoća i sukoba jer zašto nemati nešto drugo, nekoga drugog u odnosu na ono što sada imam i jesam? Možda nije problem željeti više i bolje za sebe i za svoje najbliže, radije se valja pitati može li se postaviti granica tome nemati? Je li potrebna granica? U čemu je moja krivica ako volim maštati i razmišljati o onom što nemam čak i onda kada prema ljudskim standardima imam dovoljno ili čak previše u odnosu na druge?

Razmišljati o onom što nemam u jednom će trenutku učiniti da zaboravim na ono što imam. Prije ili kasnije. Nemati nikada ne počinje s velikim i megalomanskim zahtjevima i koracima. Nemati počinje gotovo neprimjetno i nečujno s malim i sitnim dosadnim nagovaranjima: ”A zašto ne bi imao/imala ovu sitnicu, ovu stvar”. S vremenom broj sitnica i sitnih stvari će se povećavati i povećavati. Uskoro će doći malo veće stvari, pa još veće sve do trenutka kada će nemati postati stabilna os oko koje se vrti kružnica života. Središte kružnice postat će nemati, a sve ono što se ima bit će pomjereno na periferiju kružnice, na njezine granice daleko od središta života. Izgubit će se svijest i spoznaja da još uvijek imam život, zdravlje, budućnost, mladost, obitelj, djecu, posao, rodbinu, prijatelje, možda ne sve u savršenom smislu, ali ih imam. Odjednom će se čovjek naći kako grozničavo bulji u izlog sa skupocjenim stvarima, u mladu ljubavnicu/ljubavnika, u mnoštvo stvari koje trenutno nema gonjen beskonačnom željom da ih sve ima i posjeduje. Odjednom će zaboraviti da ima. Zaboravit će na imati uopće. Zaboravit će čak i na to da još uvijek ako ništa ima sebe, a kad se to dogodi, druge stvari i ljudi koje ima u životu bit će već odavno zaboravljeni na periferiji životnog kruga.

Kada središte života i životnog razmišljanja postane nemati i samo nemati tek tada beznačajne stvari odjednom imaju beskonačnu vrijednost jer onaj tko je usmjeren samo na ono što nema, drugim očima gleda u izlogu sat u odnosu na onoga koji smatra da ipak još uvijek ima. Nemati unaprijed određuje vrijednost stvarima i ponekad ljudima bez obzira imaju li vrijednost, kao što imati u životu stvari i važne ljude i biti zadovoljan njima određuje vrijednost stvarima koje nemamo i ljudima koje još nismo upoznali i susreli, ali koje ćemo znati procijeniti i odrediti im vrijednost prema važnim stvarima i ljudima koje u životu već imamo.

Nemati je nesposobno postaviti bilo kakvu granicu vrijednosti stvarima i pojedinim ljudima, a imati se razlikuje po tome jer je sposobno postaviti granicu vrijednosti i stvarima i ljudima.Tako onaj koji nema strastveno gleda sat u izlogu iako ima već sat na ruci, a onaj koji ima prolazi pored izloga ne gledajući ga, gledajući u sat na ruci koji ga već godinama vjerno i dobro služi. Nemati određuje vrijednost čak i bezvrijednim stvarima, imati određuje vrijednost samo onom što se smatra vrijednim prema onome što se već ima i smatra se vrijednim. Nemati nema nikakav cjenovnik, imati ima cjenovnik i određen je unaprijed vrijednostima koje je čovjek dao određenim stvarima i ljudima u svom životu i prema kojima određuje cijenu onomu što nema.

U Sarajevu, 7. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com