Naše misli iscrpljuje razmišljanje o onome što nemamo. Dok hodamo razmišljamo što bismo sve željeli imati, što bi smo sve mogli imati i kako bismo to upotrijebili. Razmišljati o onome što nemamo prisutno je dugo kroz naš život i teško je se osloboditi razmišljanja o tome. Puno je više onoga što nemamo i oko jedne stvari koju nemamo ispletemo cijelu mrežu misli i razmišljanja što nam sve nedostaje. Dovoljna je jedna stvar da nas podsjeti da nemamo nešto i onda bezbroj misli o stvarima koje nemamo navale na naš um. Kao kad čak i slučajno zastanemo pored nekog izloga i vidimo neki privlačan predmet. Haljina. Cipele. Kaput. Sat. Nije važno. Pogled na haljinu koju ne možemo imati, koju nemamo povlači i bezbroj drugih misli u kojima nemamo nešto. Nemamo novca za haljinu, ali nemamo ni liniju, nemamo ni godine, nemamo ni oči, nemamo ni struk, nemamo ni visinu za haljinu. Odjednom jedan usputni pogled na haljinu koju ne možemo imati rađa lošim mislima kako nemamo puno toga ili nemamo ništa.
Bilo koju stvar koju pogledamo i želimo je, a nismo je u mogućnosti imati uključit će bezbroj drugih stvari koje nemamo iako te stvari nisu povezane s konrektnom stvari koju gledamo. Kao kada gledamo skup ručni sat u izlogu za kojega nemamo novac. Ali naš um ne preplavljuje samo misao kako nemamo novac, nego i mnoštvo drugih misli u kojima nemamo ništa. Nemamo odgovarajuće odjelo, košulju koji bi pristajali uz sat. Nemamo odgovarajuće društvo u kojem bi se pojavili s tako skupocjenim satom, nemamo djevojku/momka koji bi se divili tako vrijednom predmetu. Nemamo vrijeme na raspolaganju da zaradimo da bismo taj sat kupili. Uvijek kada razmišljamo o onomu što nemamo, nemoguće je se zadržati samo na jednoj stvari i jednoj misli. Nemati jednu stvar, nemati nešto povući će za sobom moštvo slika drugih stvari i predmeta koje nemamo, životnih okolnosti koje nemamo, životnih prilika koje nemamo. Odjednom zbog pogleda na haljinu, sat, cipele došli smo u stanje u kojem razmišljamo kako zapravo nemamo ništa.
Kako pogled na skupocjeni sat kojega ne možemo imati, kojega nemamo može dovesti čovjekov um u stanje da čovjek kaže sam sebi: ”Nemam ništa”? Ako nemam skupe cipele jer ih ne mogu imati jer nemam novaca, je li to znači da nemam ni vremena, ni prijatelja, ni ljudi kojima je do mene stalo, nikoga? Ako bismo i mogli imati skupe cipele i skupi sat koje halapljivo gledamo s druge strane stakla, je li to znači da kad bismo imali to dvoje onda bismo imali i sve drugo što nemamo? I vrijeme, i ljubav, i prijatelje, i budućnost? Je li zaista nemamo ništa jer nemamo određene stvari, jer ih ne posjedujemo i ne možemo ih imati? Nemati je lukava zamka u koju sami sebe stavljamo, zamka koja svojim beskonačnim nabrajanjem svega onoga što nemamo generira u životu svakoga od nas trajno i stabilno nezadovoljstvo onim što već imamo. Jer zašto biti zadovoljan zdravljem ako nemam i ne mogu imati te skupe cipele ili taj skupi sat, ili taj skupi auto? Zašto biti zadovoljan bilo čim ako nemam i ne mogu imati ono što sada očajno želim?
Ovakva pitanja vječno provociraju onoga koji stalno živi u iluziji da nema samo zato jer ne može imati ono što želi i ovakva pitanja učinit će ga nezadovoljnim i nesretnim jer na ovakva pitanja nema odgovora. Ovakva pitanja rađaju nova pitanja slična ili identična i tako ide u beskraj bez vidljivog cilja, granice i završetka jer imanje skupocjenog sata ili auta je prava neimaština u usporedbi s tim da se posjeduju svi skupocjeni satovi i auti koji su proizvedeni ove godine. Živjeti život samo u okviru onoga što nemam, razmišljati o životu samo kao životu u kojem isključivo nemam znači živjeti na rubu beskrajne provalije nikada neostvarenih želja i mnoge se od njih nikada neće ostvariti. Jer konačno imati toliko željenu stvar u svojim rukama još ništa ne govori o tome je li to znači da sad imam cijeli svoj život u rukama u kojem više ništa ne trebam, ne želim, u kojem sve imam.
Nemati je specifičan fenomen čovjekovog odnosa prema samom sebi, fenomen prema kojem bilo kakvo imati rađa nezadovoljstvo i nervozu. Kao kad čovjek ima sasvim pristojne cipele čak i nove na svojim nogama, ali je nezadovoljan njima dok u izlogu gleda navodno druge koje su bolje, skuplje, kvalitetnije. Ali ono što čovjeka privlači cipelama u izlogu i tjera ga da bude nezadovoljan cipelama na svojim nogama nije ni cijena, ni kvaliteta, ni boja. Privlači ga to što ih nema i ne može ih imati. Nemati privlači čovjeka, ali ga privlači na negativan način jer nemati je neiscrpno, neograničeno, uvijek je moguće nešto nemati. Nemati je uvijek moguće i uvijek i svaki dan postoji nešto što nemamo. Dovoljno je samo kratko razmisliti i o onome što nemamao i uskoro će naš um biti preplavljen bezbrojnim mislima o tome što sve nemamo.
Koncentriran isključivo na nemati, čovjek zaboravlja na ono što ima, zaboravlja na imati ili mu se imati čini tako beznačajno, maleno, neprimjetno jer što je njegov sat koji mu precizno i vjerno godinama pokazuje vrijeme u odnosu na skupocjeni sat kojega nema? Bio bi u stanju i baciti svoj stari i vjerni sat pa čak i biti bez njega zbog toga jer nema skupocjen i skup sat. Bio bi u stanju odbaciti puno toga što ima zbog onoga što nema čak i onda kada ono što nema ne bi bio nikada u mogućnosti imati. Nemati pretvara čovjeka u onoga koji gubi osjećaj za vrijedno i koji olako odbacuje ono što je vrijedno upravo zbog toga jer to ima pa misli da sve što ima jest u konačnici bezvrijedno. Nemati ljubavnicu privlači ponekad određenog muškarca da je pronađe, a njegov stabilni brak i obitelj čini nekako manje vrijednim pa čak i bezvrijednim upravo jer ima brak i obitelj.
Obično se govori kako čovjek ne zna cijeniti nešto dok to ne izgubi, a to nije ništa drugo nego reći kako stvari koje imamo iz nekog još neobjašnjivog razloga puno manje vrijede od stvari koje nemamo. Ljubavnica koju nema čini se vrijednijom od stabilnog braka i obitelji kojega se ima. Tako nemati od stvari koje nemamo stvara vrijednost koju nužno ne moraju i ne trebaju imati kao kada gledamo sat u izlogu. Vrijedan je jer ga nemamo ili bar mislimo da je vrijedan jer ga nemamo, a ne zato što mu je cijena visoka. Nemati stvari u našim očima povećava njihovu vrijednost do u beskonačnost, jer stvari nisu skupe jer su stvari, stvari su skupe jer ih nemamo i nas ne privlači uvijek njihova cijena, izgled i proizvođač nego činjenica i spoznaja da ih u ovom trenutku nemamo. Nemati je ono što određuje vrijednost stvarima i ponekad vrijednost ljudima.
Ponekad se čini važnijim i vrijednijim čovjek kojega nemamo, nego onaj kojega imamo pa se ljubavnica koju čovjek nema čini puno važnijom i vrijednijom od odgovorne supruge i djece koju ima. Nemati određuje vrijednost mnogočemu u našem životu i razmišljanjima. Nemati je beskonačan izvor problema za čovjeka jer se čovjek neće zadovoljiti i zadržati na onim temeljnim stvarima potrebnim za svakodnevni i normalan život. I svakodnevne stvari i svakodnevni i najbliži ljudi mogu biti izvor problema, poteškoća i sukoba jer zašto nemati nešto drugo, nekoga drugog u odnosu na ono što sada imam i jesam? Možda nije problem željeti više i bolje za sebe i za svoje najbliže, radije se valja pitati može li se postaviti granica tome nemati? Je li potrebna granica? U čemu je moja krivica ako volim maštati i razmišljati o onom što nemam čak i onda kada prema ljudskim standardima imam dovoljno ili čak previše u odnosu na druge?
Razmišljati o onom što nemam u jednom će trenutku učiniti da zaboravim na ono što imam. Prije ili kasnije. Nemati nikada ne počinje s velikim i megalomanskim zahtjevima i koracima. Nemati počinje gotovo neprimjetno i nečujno s malim i sitnim dosadnim nagovaranjima: ”A zašto ne bi imao/imala ovu sitnicu, ovu stvar”. S vremenom broj sitnica i sitnih stvari će se povećavati i povećavati. Uskoro će doći malo veće stvari, pa još veće sve do trenutka kada će nemati postati stabilna os oko koje se vrti kružnica života. Središte kružnice postat će nemati, a sve ono što se ima bit će pomjereno na periferiju kružnice, na njezine granice daleko od središta života. Izgubit će se svijest i spoznaja da još uvijek imam život, zdravlje, budućnost, mladost, obitelj, djecu, posao, rodbinu, prijatelje, možda ne sve u savršenom smislu, ali ih imam. Odjednom će se čovjek naći kako grozničavo bulji u izlog sa skupocjenim stvarima, u mladu ljubavnicu/ljubavnika, u mnoštvo stvari koje trenutno nema gonjen beskonačnom željom da ih sve ima i posjeduje. Odjednom će zaboraviti da ima. Zaboravit će na imati uopće. Zaboravit će čak i na to da još uvijek ako ništa ima sebe, a kad se to dogodi, druge stvari i ljudi koje ima u životu bit će već odavno zaboravljeni na periferiji životnog kruga.
Kada središte života i životnog razmišljanja postane nemati i samo nemati tek tada beznačajne stvari odjednom imaju beskonačnu vrijednost jer onaj tko je usmjeren samo na ono što nema, drugim očima gleda u izlogu sat u odnosu na onoga koji smatra da ipak još uvijek ima. Nemati unaprijed određuje vrijednost stvarima i ponekad ljudima bez obzira imaju li vrijednost, kao što imati u životu stvari i važne ljude i biti zadovoljan njima određuje vrijednost stvarima koje nemamo i ljudima koje još nismo upoznali i susreli, ali koje ćemo znati procijeniti i odrediti im vrijednost prema važnim stvarima i ljudima koje u životu već imamo.
Nemati je nesposobno postaviti bilo kakvu granicu vrijednosti stvarima i pojedinim ljudima, a imati se razlikuje po tome jer je sposobno postaviti granicu vrijednosti i stvarima i ljudima.Tako onaj koji nema strastveno gleda sat u izlogu iako ima već sat na ruci, a onaj koji ima prolazi pored izloga ne gledajući ga, gledajući u sat na ruci koji ga već godinama vjerno i dobro služi. Nemati određuje vrijednost čak i bezvrijednim stvarima, imati određuje vrijednost samo onom što se smatra vrijednim prema onome što se već ima i smatra se vrijednim. Nemati nema nikakav cjenovnik, imati ima cjenovnik i određen je unaprijed vrijednostima koje je čovjek dao određenim stvarima i ljudima u svom životu i prema kojima određuje cijenu onomu što nema.
U Sarajevu, 7. 3. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com