Mjesec: veljača 2019.

O negativnosti

Negativnost nije loše raspoloženje kada ujutro ustanete i vidite vani kroz prozor kišu, snijeg, maglu, smog jer ste se nadali suncu i vedrom nebu. Vrijeme je promjenjivo. Negativnost nije nervoza kada idete ujutro na posao i ostanete ukliješteni u gužvi zbog semafora, auta, lakše prometne nezgode. Gradski promet je promjenjiv. Negativnost nije ljutnja na šefa i kolege na poslu zbog međusobnih ljudskih i poslovnih odnosa. I šef i kolege na poslu su promjenjivi i oni se mijenjaju kao i vi. Negativnost nije loš odnos s mužem, suprugom, ženom, djecom, obitelji. I oni se s vremenom mijenjaju. Manje-više sve negativno koje iskusite tijekom dana, tjedna, mjeseca, godine nije negativnost jer je stvarnost i ljudi koji vas okružuju promjenjivi i mijenjaju se. Tijekom mjeseca nekoliko dana bit će sunčano i lijepo vrijeme i vaše će se raspoloženje sigurno popraviti. Tijekom godine bit će dana kada neće biti prometne gužve i bez nervoze i brže će te dolaziti na posao. Tijekom radnog vijeka i šef i poslovni kolege će se mijenjati bit će tu i dobrih zajedničkih poslovnih poduhvata i uspjeha. Tijekom cijelog vašeg života i vaš suprug ili supruga, vaša djeca, vaša rodbina mijenjat će se i unositi dobre stvari i dobra raspoloženja u vaš život.

Što je onda negativnost? Negativnost je nepromjenjivi čovjekov stav prema stvarnosti prema kojem sve što se događa i ima dogoditi u sebi nosi oznaku lošeg, čak i ako je u pitanju i nešto dobro. Negativan čovjek kada nakon vremenskih loših dana naiđe sunčan dan, isključivo razmišlja samo o lošem vremenu koje je bilo i ne vidi lijep dan pred sobom. Negativan čovjek kada naiđe na zeleni val putujući autom na posao, isključivo razmišlja o jučerašnjoj gužvi u gradu i gužvama prethodnih dana. I sunčan dan i zeleni val u prometu kod negativnog čovjeka prolaze nezapaženo. Ni mali ni veliki znaci dobrog u životu ne mogu biti primijećeni od strane negativnog čovjeka. Negativnost je nepromjenjivi stav prema kojem jedino što postoji jest uvijek zlo, zlokobno i zloćudno i dobrota u bilo kojem obliku ne može prodrijeti u taj nepromjenjivi stav. Negativnost je vjerovanje u nepromjenjivost loših, zlokobnih životnih okolnosti i stvarnosti.

Negativnost ne može samostalno živjeti nego živi poput parazita u čovjekovom umu, mislima i njegovim idejama. Negativnost hraneći sebe ujedno hrani i onoga u kome se trajno nastanila kao nepromjenjiva oznaka karaktera. Kada se negativnost nastani u čovjeku, ona od stranca i bolesti koju treba odstraniti postaje domaćin koji otvara vrata čovjekovog uma drugima koji s čovjekom komuniciraju. Kada odnos negativnosti i čovjeka postane domaćinski, prijateljski, intiman, kada negativnost prestane biti parazit, tada se razvija osjećaj uživanja i ovisnosti u negativnosti i negativnom. Ima ljudi koji uživaju u čitanju crne kronike u novinama, koji uživaju u negativnim vijestima koje govore o lošim događajima kao što su ubijanja, potresi, poplave, ratovi i koji su pomalo postali ovisnici o lošim i zlim vijestima koje svakodnevno gledaju i upijaju opravdavajući to tvrdnjom kako su danas sve vijesti uglavnom negativne vijesti. Nikad im nije palo na pamet da jednostavno prestanu čitati crne kronike i gledati vijesti koje govore samo o zlim i zloćudnim stvarima jer zapravo ne mogu prestati jer je negativnost postala njihov intimni prijatelj i suputnik.

I danas nije samo negativan pojedini čovjek ili grupa ljudi, danas od negativnosti boluje veliki broj ljudi i cijele zajednice, veliki broj ljudi postao je intiman prijatelj s negativnošću i odatle dolazi uživanje o crnim kronikama, lošim i negativnim vijestima, tuđim stradanjima i gubitcima. Veliki broj ljudi pretvorio se u ovisnike o negativnosti jer negativnost nije ništa drugo nego neizlječiva ovisnost o zlu i pokvarenosti, fiksacijsko uživanje u lošem i negativnom od vlastitog života do cjelokupne stvarnosti. Biti negativan znači cjelokupnu stvarnost smatrati zlom i pokvarenom i razvijati ovisnost na temelju takvog stava, ovisnost koja s vremenom obuzme čovjeka i čovjek prestane biti sposoban za drugačije razmišljanje, drugačiji stav prema ljudima i stvarnosti.

Negativnom čovjeku nije dovoljno što uživa u crnoj kronici, lošim i zlokobnim televizijskim vijestima i prijenosima, pokvarenim pričama o sebi i drugima, njemu je potrebno da negativnost postane dio njega, da se stopi sa svakom venom, arterijom, organom njegova tijela i svakom idejom, mišlju njegove duše. Negativan čovjek uvijek je u stanju proždiranja samog sebe, jer negativnost koja se hrani njime uvijek traži i očekuje više. Više ubojstava u crnoj kronici, više stradanja i ratova u vijestima, više tmurnih i oblačnih dana, više gužvi u prometu, više obiteljskih problema, sukoba i nesuglasica. Kada čovjek povremeno osjeti kako uživa u negativnom raspoloženju, odnosu, čitanju crne kronike i gledanju loših vijesti, nije li donekle negativnost ušla u njegove vene, arterije i organe i njegovu dušu? Negativan čovjek ne može vidjeti lijep dan, manje gužve u prometu, bolje obiteljske odnose, ne traži dobre vijesti u novinama, niti dobre vijesti na televiziji, internetu. Negativan čovjek je nepromjenjivog stava jer je postao slijep za bilo kakvo dobro koje postoji u njegovom životu, u ljudima i stvarnosti koji ga okružuju.

Negativnost je i fizičko-duševni hendikep koji uzrokuje uživanje i ovisnost o zlu, lošem, zloćudnom i pokvarenom i fizičko-duševna bolest koja uzrokuje sljepoću u odnosu na dobrotu, dobre ljude, dobre događaje i općenito postojanje dobrote u stvarnosti. Zato negativnost nije loše raspoloženje jer je negativnost nepromjenjiva uslijed sljepoće i ovisnosti koju čovjek razvije u odnosu prema njoj.  Dok je karakteristika lošeg raspoloženja promjenjivost gdje jedan lijep dan ili događaj može sve promijeniti, nepromjenjivost je karakteristika negativnosti i nikakav lijep dan, lijep događaj, dobar čovjek neće u bitnome promijeniti negativnog čovjeka i njegov bolesni, ali svejedno intimni odnos s negativnošću. Negativnom čovjeku svi i sve je zlo, zloćudno i pokvareno. Stvarnost je do kraja zla, zloćudna i pokvarena kao i ljudi od onih najdaljih do onih najbližih.

Negativan čovjek preživljava i održava se na životu hraneći se negativnošću koja ujedno i njega samog proždire. Oni se hrane jedno drugim. Kada negativan čovjek uživa u crnoj kronici, uživa podjednako i negativnost, kada uživa u vlastitoj ljutnji i nervozi zbog gužve u prometu, uživa podjednako i negativnost, kada uživa u nanošenju duševnih i emocionalnih rana svojim bližnjima, uživa podjednako i negativnost. Negativan čovjek je bolesna simbioza i bolestan suživot uživanja u nečemu zlom, lošem i pokvarenom gdje je međusobno izjedanje čovjeka i negativnosti motiv i razlog života i življenja. Dok negativnost proždire čovjekove vene, arterije, organe, ideje i misli zauzvrat ga hrani uživanjem dok drži novine i uživa u čitanju crne kronike i tko je koga ubio, prevario, opljačkao, pretukao. Tako se rađa ovisnost o negativnosti koja se razvija preko uživanja u proždiranju vlastitog tijela i duše i zato ponekad ljudi znaju reći kako ne mogu prestati i vole ponekad čitati crne kronike, gledati negativne vijesti o potresima, poplavama, ratovima i ubijanjima jer su postali ovisnici o negativnosti koja je po svojoj prirodi nešto destruktivno.

Negativnost proždire cjelokupnog čovjeka, a zauzvrat nudi ovisnost o uživanju u lošem i negativnom. Kada ljudi postanu ovisnici, oni koji uživaju u negativnosti koja ih proždire i zajednice u kojima žive, djeluju i rade su žrtve njihove ovisnosti i uživanja u negativnosti jer će oni proždirati vlastite zajednice, ljude oko sebe, svoje suradnike na poslu, svoje obitelji. Niste li se osjećali loše u društvu nekoga tko uvijek govori i razmišlja negativno? Obično pomislite da je riječ o lošem oblačnom danu, gužvi u prometu, problemima na poslu i obitelji i mislite da je čovjek loše raspoložen. Ipak, kad vidite da se taj čovjek mjesecima ne mijenja, da se ponaša i govori isto loše i negativno i da se iza njegovih riječi pojavljuje osmijeh kada govori o crnim kronikama, negativnim televizijskim vijestima, zloćudnim predviđanjima kraja svijeta na internetu možda nije u pitanju samo loše raspoloženje, možda je riječ o negativnom čovjeku. Ako se ne sklonite, koliko je moguće, na sigurnu udaljenost, uskoro će i vas zaraziti svojom ovisnošću i uživanju u negativnosti. Postat će vaš grobar, zaraziti vaše tijelo i dušu negativnošću i postat ćete poput njega nesposobni za promjenu na bolje, slijepi da vidite kako u lijepom danu, manjoj prometnoj gužvi, u odnosu sa šefom i kolegama na poslu, odnosu prema ženi, mužu, djeci i obitelji ima zrnaca dobrote.

Ne bojte se loše raspoloženog čovjeka ni razloga zbog kojih je neraspoložen. Promijenit će se i on i razlozi. Čuvajte se negativnog čovjeka, nepromjenjivog zlokobnog proroka koji opsesivno uživa u negativnosti proždirući i sebe i druge oko sebe. Sklonite se na vrijeme, negativan čovjek je vrlo opasan po vaše zdravlje i može vas pretvoriti u živog mrtvaca još za vašeg života koji proždire samog sebe, može vas pretvoriti u slijepca koji ne primjećuje kako je danas lijep dan, kako je danas manje gužve u prometu, kako su šef i kolege na poslu danas susretljiviji, kako je muž ili supruga danas otvoreniji i nježniji.

Sklonite se od negativnog čovjeka kako ne biste uživali u crnim kronikama, lošim i negativnim televizijskim vijestima, sarkastičnim zlim komentarima voditelja i voditeljica, lažnim obećanjima političara, sklonite se kako ne biste već nakon prve pročitane crne kronike i pogledanih negativnih vijesti žeđali i govorili sebi: ”Ali želim još jer ovo je tako dobro, tako očaravajuće, tako primamljivo i tako privlačno”. Ako tako razmišljate i radite, već ste postali negativan čovjek i negativnost će vas proždrijeti i vas i vaše vene i arterije i organe i vaš um i misli i ideje i oglodat će vas do kosti. Od vas će ostati samo kostur koji hoda tražeći negativnost da se i dalje hrani i da ga negativnost proždire potpuno slijepi za zrnca dobrote koja vas okružuju, kostur koji hoda okolo govoreći kako želi još crnih kronika, loših i negativnih vijesti, sarkastičnih i zločestih voditelja, komentatora, pokvarenih političara… jer kako je moguće uživati u svemu nabrojanom i kako uživanje u tome može donijeti išta dobroga čovjeku?

U Sarajevu, 28. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO MAŠTATI NA DJELOTVORAN NAČIN?

Mašta (fantazija, imaginacija, sanjarenje) je psihički proces, jedan od aspekata čovjekovog svekolikog mišljenja kojim se pomoću stvarnih predodžbenih elemenata stvaraju nove kombinacije cjeline imaginarne stvarnosti (npr., rog + konj = jednorog; ili ćilim + sposobnost letenja = leteći ćilim). Dakle, vidimo, mašta podrazumijeva sparivanje različitih ljudi, stvari, elemenata ili epiteta koji inače u stvarnosti egzistiraju raspareno, tj. odvojeno i uopće ih je vrlo teško sastaviti. Prije nego što se zadamo u ozbiljniju analizu i prosudbu, važno je pripomenuti da je mašta (koliko je poznato) specifična ljudska sposobnost. Unutar vidljive prirode, čovjek je jedino biće koji se svojim mišljenjem na ovaj način može uzdići iznad uhodane postojeće stvarnosti.
Mašta se u društvu i kulturi smatra ponešto i kontraverznom temom. Mnogi bi rekli da je to isključivo stvar male djece, ekscentričnih umjetnika i nerealnih romantika. S druge strane, mnogi velikani poput Einsteina, Tesle, Pascala i brojnih drugih su pohvalno govorili o mašti, ističući je kao moćno oružje vlastitog mišljenja i uspjeha.
Naznačeni diskurs izgledno postoji i stoga što nije svaka mašta ista. Temeljno bismo mogli govoriti o postojanju barem dvije različite mašte: onoj stvaralačkoj te onoj kompenzacijskoj mašti. Krenut ćemo od ove potonje:

Kompenzacijska mašta (sanjarenje) vrlo često predstavlja pokušaj bijega od težine stvarnosti i života. U tome smislu čovjek se prepušta imaginarnom stvaranju idealnih scenarija i kombinacija cjeline u čemu pronalazi određenu ugodu i olakšanje. Stoga bismo slobodno mogli reći da se ovdje radi i o svojevrsnom psihološkom obrambenom mehanizmu, pri čemu on nije opasan sve dok je čovjek i dalje svjestan što je to mašta a što stvarnost. U protivnom, ukoliko se ova granica počne topiti, onda se može početi govoriti i o nekoj patologiji.
Jedno važno pitanje u svezi kompenzacijske mašte je posjeduje li ona ikakvu stvaralačku snagu ili je osuđena na to da zauvijek ostane samo isprazna maštarija? Pa ukoliko čovjek s njom učini jedan odmak prema onoj drugoj – stvaralačkoj mašti, ona tada može imati svijetlu budućnost. U protivnom, jedina šansa koja joj preostaje je zapretena negdje u neumoljivim zakonima vjerojatnoće. Ono, u biti: sve je moguće, ali zavisi s kojom i kolikom vjerojatnoćom, pri čemu će važiti – što je maštarija veća, to će šansa za njezino spontano ostvarenje biti manja.

(Više o temi: http://poptheo.org/sve-je-moguce-ali/)

Stvaralačka mašta u biti kreće od tamo gdje je zaostala kompenzacijska mašta. Dakle, i ovdje na početku imamo neki fini idealni scenarij koji čovjeku garantira rasterećenje i ugodu. Međutim, stvaralački sanjar ne staje na tome. On se u biti aktivno pita na koji način ostvariti svoju zamisao, također, kojim sredstvima i metodama, uz čiju pomoć, u kojem vremenskom roku itd.? A nakon što plan bude razrađen do u tančine, pristupit će realizaciji svoje ideje.
Stvaralačka mašta podrazumijeva znatan misaoni napor i to je ujedno izgledno i glavni razlog zašto mnogi sanjari nikad za života ne odmaknu od svoje rudimentarne kompenzacijske mašte.
Osim naznačenog misaonog napora, stvaralačka mašta podrazumijeva i izvjesnu fleksibilnost i otvorenost. Ovdje bismo mogli govoriti o specifičnoj razlici ideje i njezinog odraza u našem umu. Recimo, uzmimo za primjer čovjeka kojeg snažno zaokuplja ideja o umjetničkom stvaralaštvu, pri čemu on obuzet primjerom velikih slikara i sam želi postati veliki slikar. Međutim, vrlo je moguće da se ta ideja umjetničkog stvaralaštva u njegovom umu dubinski odražava na neki drugi način. Što će reći da možda ipak pjesništvo predstavlja autentični način njegovog umjetničkog izražavanja (kao i možda nešto drugo). Slično vrijedi i za sva druga područja ljudskog rada i nastojanja. Slikovito rečeno, često idemo dobrim glavnim pravcem ili putem, ali nismo baš sigurni u koju od bočnih uličica na kraju trebamo smotati. Poput one misli od Majke Tereze: „Ako želiš spasiti svijet, onda idi kući i voli svoju obitelj.“ Dakle, adekvatni odraz ideje spasenja svijeta unutar nas će biti ljubav prema bližnjima!

Vizualizacija: U kontekstu stvaralačke mašte spomenut ćemo i vizualizaciju, pojam s kojim se danas u kontekstu popularne psihologije i „self help“ literature nerijetko manipulira. Često ćemo naći ono nešto: „Vizualizirajte svoj uspjeh i on će se i dogoditi“. Može se dogoditi, ali kako? Ako se pri tome fokusiramo isključivo na uspjeh kao takav, teško da će se išta dogoditi. Međutim, ukoliko pri tome vizualiziramo i cjelokupni put i proces koji vode do uspjeha, tada se možda nešto stvarno i dogodi. Ovakav način vizualizacije se danas često primjenjuje i u sportskoj psihologiji, a pogotovo u furioznim disciplinama gdje u malo vremena treba uraditi puno toga. Na primjer, brojni sprinteri prije utrke prolaze svoj kompletni nastup najprije u mislima. Zamišljaju i sam izlazak na trkalište, uživljavaju se u grandioznu ali bučnu stadionsku atmosferu, dolaze na start, startaju, u mislima prolaze doslovno svaki pojedini korak, sustižu svoje protivnike, prestižu ih, i na kraju slavno pobjeđuju. Ovakva sportska meditacija svakako može biti od velike pomoći za bolju koncentraciju i samopouzdanje, ali i za učinkovitiju koordinaciju rada mišića. Na kraju, slično vrijedi i za druge moguće primjene vizualizacije. Što je vizualizacija opsežnija i detaljnija, to će ona na kraju polučiti i bolje rezultate. U protivnom će se raditi samo o „dobroj“ staroj kompenzacijskoj maštariji koja doduše ne košta ništa, ali ni ne vodi uglavnom nigdje.

U Sarajevu, 25. 2. 2019.
M. B.

Izvori:
– http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39353 (stanje: 25.II.2019.);
– Stephen R. COVEY, 7 navika uspješnih ljudi, Mozaik knjiga – Zagreb, 2015.
– Marijana STARČEVIĆ VUKAJLOVIĆ, „Što je mašta?“ (04, 2016), Nova akropola – za boljeg čovjeka i bolji svijet, Izvor: https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/sto-je-masta/ (stanje: 25.02.2019.).
Izvor (foto): 123rf.com

O osobi

Život je pitanje. Odakle je došao moj život i gdje završava? Život je čuđenje. Kako se dogodilo da postoji moj život, a ne bezbroj drugih života? Život kao pitanje i život kao čuđenje protjerani su na periferiju samog života i razmišljanja. Protjerani su u svijet kojega se s prezirom i gnušanjem naziva opskurnim, mudrovanjem, pametovanjem, preseravanjem u svijet razmišljanja i promišljanja o životu. Život se može promatrati i kao pitanje i kao čuđenje, ali samo na periferijama uma i ljudske misli među akademskim disciplinama poput teologije, filozofije, književnosti, pjesništva koje su za svijet opskurne i nepotrebne, koje troše, a ne daju ništa zauzvrat, gdje rade – ako se to može uopće i nazvati radom – čudaci, ekscentrici, pametari, ublehe – jednom riječju lijenčine. Otprilike tako svijet vidi ljudski život i one koji se njime bave na način da se samo pitaju i razmišljaju o ljudskom životu i ništa više.

Magična riječ koja označava ljudski život, moj i tvoj život danas nema veze s pitanjem i čuđenjem o samom životu, nego ima veze s proizvodnjom života, magična riječ resurs. Zanimljivo je značenje latinskog izvornika od koje dolazi magična riječ resurs. Latinski izvornik je glagol resurgere što znači ustati, uskrsnuti. Reći da je ljudski život resurs s druge strane danas nema nikakvu vezu s njegovim izvornim značenjem, dapače značenje je suprotno kad se pogleda praktična upotreba ljudskog života. Velike firme različitih namjena imaju urede i šefove koji su povezani s onim što se zove ljudski resursi. Riječ je o efektivnom iskorištavanju ljudskog potencijala do mogućeg maksimuma, cijeđenju ljudskog života da njegovih krajnjih granica fizičke i psihičke izdržljivosti i moguće upotrebe. Ljudski resurs je izraz koji podsjeća na druge prirodne potrošne resurse kao što su voda, različite, rude, metali, koji se kao resursi uzmu, iskoriste, upotrijebe i bace kad više nisu potrebni. To je sav smisao značenja termina ljudski resursi jer taj termin ne označava ništa drugo nego efektivnu upotrebu čovjekova života za određene potrebe, efektivnu upotrebu čovjeka dok se ne dosegne granica kada više nije ljudski resurs, nego je tehnološki višak.

Kao što je ugalj, metal, ruda resurs čiji se višak odbacuje jer je neupotrebljiv tako se i čovjekov život kao ljudski resurs nakon određenog vremena odbacuje kao tehnološki višak na neko smetlište jer je neupotrebljiv. Nema veze što je on čovjek, osoba, ljudski život jer biti čovjek, biti osoba i biti život nema nikakve vrijednosti i značenja kada ste izračunati u tabeli samo kao ljudski resurs. Ljudski resurs je mjerna jedinica čovjekove upotrebljivosti i iskoristivosti koja služi i kao mjerna jedinica čovjekove neupotrebljivosti i beskorisnosti. Ljudski resurs je i granica ljudskosti, mjerna jedinica života jer kad čovjek kao ljudski resurs prestane biti upotrebljiv i koristan, on prelazi granicu ljudskog resursa i ulazi u sivu zonu. U područje beskorisnosti i neupotrebljivosti, u područje tehnološkog viška, nema veze što je on još uvijek čovjek i što je još uvijek život koji se pita o sebi i svom postojanju i čudi se odakle mu život.

Ljudski resurs kao mjerna jedinica iskoristivosti čovjeka ne dopušta da se o životu razmišlja na način da se o životu pita i čudi koji je njegov smisao i zašto je povremeno tako čudesan. Ljudski resurs i tehnološki višak kao definicije ljudskog života ne vole kad se granice između ljudskog života i njegove tehnološke iskoristivosti zamute, brkaju i pomjeraju pa da se kad se govori o ljudskim resursima netko pita i čudi o smislu i svrsi ljudskog života. Ljudski resurs kao termin i kao značenje prezire bilo kakav pokušaj da se ljudski život, moj život označi kao nešto više, važnije i vrijednije od jedinke u tabeli koja proizvodi ili ne proizvodi. Ljudski resurs kao i tehnološki višak označavaju ljudski život, moj život kao i svaki drugi proizvod kao komad uglja, komad rude, komad srebra, komad željeza zato je nemoguće kada se govori o ljudskom resursu i tehnološkom višku govoriti o mom ili tvom životu, riječ je prije svega o proizvodu kojega se može potencijalno upotrijebiti kao ljudski resurs ili baciti u smeće kao tehnološki višak.

Taj čelični zagrljaj ljudskog resursa i tehnološkog viška čvrsto je stisnuo cjelokupno shvaćanje čovjekova života. Djeca su proizvodi u koji se ulaže kako bi na tržištu sa svojim znanjem danas sutra bili konkurentna roba koju će netko potraživati kao ljudski resurs. Nekad djeca nisu ni osobe, ni životi nego ljudski potencijal, budući ljudski resursi s potencijalom da budu proizvodno sposobni, korisni i upotrebljivi kao i drugi ljudski životi u njegovim različitim fazama života.

U to se uključila i još jedna magična riječ, ljudski potencijal. Dok je ljudski resurs gotov proizvod koji je upotrebljiv, a tehnološki višak ljudski proizvod kojemu je istekao rok upotrebe, ljudski potencijal je mogućnost ljudskog života da bude kvalitetan, koristan, privlačan resurs na tržištu kojega će netko kupiti, potrošiti i baciti. Nije ovdje riječ samo o promjeni rječnika i jezika, promijenilo se i shvaćanje ljudskog života, onog pojedinačnog, neponovljivog, čudesnog ljudskog života kojega zovemo ljudskom osobom.

Riječ osoba u svom izvornom značenju iz grčkog jezika (prosopon) zapravo znači imati okrenuto lice prema drugom jer lice kao slika osobe označava čovjekovu čudesnost kao bića pogotovo kada je njegovo lice okrenuto drugom čovjeku da bude viđeno. I vidjeti lice druge osobe, razmijeniti poglede na naša lica uvijek uključuje ono pitanje o životu i čuđenje kako se događa život. To čuđenje uvijek osjetimo kada drugo lice, drugo ljudsko biće okrene svoje lice prema nama da ga vidimo i promatramo. Termini ljudski resurs, tehnološki višak, ljudski potencijal su bezlične i bezosobne mjerne jedinice kojima se tabelarno određuje vrijednost ljudskog života i vrijednost ljudske osobe, mjerne jedinice koje ne poznaju niti dopuštaju da se ljudsko lice kao lice osobe vidi i gleda. Svi smo ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi i ponajmanje smo u takvom sustavu ljudske osobe i ljudski životi.

I nastanak i prestanak ljudskog života su samo proizvodnja i potrošnja. Imanje djeteta ili djece se ponekad izračunava tabelarno u smislu ljudskog potencijala mogućeg djeteta kao i njegove upotrebe u proizvodnom lancu kao ljudskog resursa. Imanje djeteta ili djece je ponekad više stvar proizvodnje u određenim ekonomskim uvjetima, nego pitanje čudesnosti nastanka novog života. Briga o starcima je pitanje potrošnje beskorisnih tehnoloških viškova pa se i život staraca tretira tabelarno kao omjer koliko će resursa potrošiti ti stari, mlohavi i neupotrebljivi tehnološki viškovi čiji je ljudski potencijal odavno okopnio i prestao postojati i koliko će koštati njihovo proizvodno gašenje i odlaganje na smetlišta tehnoloških viškova.

U tom izračunu tabelarne vrijednosti života starih ne postoji pozitivna računica jer oni više nisu ni ljudski resursi ni ljudski potencijal, nego isključivo tehnološki višak čije će zbrinjavanje i odlaganje uglavnom koštati mlađe ljudske resurse i ljudske potencijale. I svakodnevni život, posao, rad je pitanje ljudskih resursa i ljudskih potencijala jer sve se promatra u tom odnosu što onda rađa i mjerenjem ljudskog života sa dvije osnovne mjerne kategorije. Kvalitet i kvantitet. Kvalitet i kvantitet su dodaci mjernim jedinicama ljudskih resursa, ljudskog potencijala i tehnoloških viškova. Kvalitet i kvantitet su sredstvo izračunavanja što je ljudski život u smislu resursa i potencijala. Ako su ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi formule za računanje vrijednosti ljudskog života, kvalitet i kvantitet su konkretne brojke koje se koriste u navedenim formulama.

Život starog čovjeka u ovoj perspektivi je život koji nema nikakav kvalitet jer nema ni ljudskog potencijala niti je više riječ o ljudskom potencijalu. Starcu preostaje jedino život kao kvantitet kada se njega ili nju kao osobu tabelarno ubroji u broj staraca/penzionera/umirovljenika koji opterećuju određeni sustav. Život starca nema više nikakvu kvalitetu, a i kvantitet je moguće smanjiti dobrovoljnim ubijanjem starijih ljudi, najnovijim oblikom eugenike koju se radi izbjegavanja neugodnosti naziva eutanazijom. Život starca kao tehnološkog viška stoga nije ništa ni manje ni više vrijedan od života neke životinje, niti od komada uglja ili željeza bačenog na smetlište. Kvalitet života imaju samo oni koji su proizvodno upotrebljivi i korisni, čiji se potencijal tek razvija ili je već razvijen i stavljen u upotrebu i proizvodnju i kvantitet takvih se također kontrolira oblikom eugenike koji se opet zbog neugode naziva pobačajem kako bi se uklonili defektni ljudski potencijali i ljudski resursi i stvorili potencijalno najkorisniji ljudski resursi.

Ne želim da me netko naziva ljudskim resursom, ljudskim potencijalom i tehnološkim viškom, želio bih i kad budem starac, ako to dočekam, biti ljudska osoba koja je iako resursno i potencijalno neupotrebljiva, svejedno sposobna i u tim okolnostima pitati se o životu i čuditi se životu i svoje lice pokazati drugom da me vidi kao osobu i kao život, ne želim biti dio tabele potencijalnih ljudskih resursa kao iskoristiv komad uglja ili željeza za proizvodnu i upotrebu, želim biti život i biti osoba, jedinstveno i čudesno i neponovljivo lice koje se slobodno okreće licu drugoga da u međusobnom gledanju u naša lica spoznajemo, da nismo ljudski resursi, ljudski potencijali, tehnološki viškovi, nego da smo i onda kada smo samo stavke u tabeli svatko od nas ljudska osoba.

Želim da moje lice ne bude resurs, potencijal, višak nego lice koje drugi dok ga gleda postavlja si pitanje i čudi se postojanju života i ljudskih lica koje se okrećući svoja lica drugima pokazuju kao lica ljudskih osoba, a ne lica ljudskih resursa, ljudskih potencijala i tehnoloških viškova. Samo ljudsko lice okrenuto drugom pokazuje čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i ljudskom postojanju, jer ljudski resurs, ljudski potencijal i tehnološki višak kada gledaju čovjeka vide samo stavku na tabeli proizvodnje, potrošnje, korisnosti u upotrebljivosti jer jedino ljudska osoba vidi lice druge osobe i u tom licu vidi pitanje i čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i čovjekovom postojanju.

Jedino ljudska osoba može u okrenutom licu druge osobe prema njoj shvatiti pravo značenje riječi resurs, koja ne znači proizvoditi, potrošiti, iskoristiti, odbaciti , nego koja znači uskrsnuti i lice druge osobe kad se u njega dublje zagleda nosi tragove uskrsnuća, tragove jednog drugačijeg, dubljeg, vrjednijeg i smislenijeg života za čovjeka koji je danas definiran kao resurs, potencijal, višak, ali rijetko ili gotovo nikada ga se ne definira kao prosopon, kao lice okrenuto licu drugoga u kojem se očituje sva čudesnost i važnost pitanja: kako je nastao i zašto je nastao moj život?

U Sarajevu, 24. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Christos Yannaras, Person and Eros, Holy Cross Orthodox Press, Massachusetts, 2007.

Izvor (foto): 123rf.com

OVERTHINKING – KAKO SE OSLOBODITI PRETJERANOG RAZMIŠLJANJA?

Overthinking ili u slobodnom prijevodu sa engleskog – pretjerano razmišljanje možemo opisati kao stanje u kojem previše razmišljamo i analiziramo određene situacije, probleme, događaje bilo iz naše prošlosti ili budućnosti, a kao posljedica toga javlja se prevelika zabrinutost, anksioznost, nemir, strah itd. Ono proizlazi uglavnom iz uspoređivanja s drugima i fokusiranja na negativne aspekte određene situacije. Ovo je sve češći problem s kojim se ljudi susreću, a procjenjuje se da su čak 73% osoba u dobi između 25-35 godina žrtve ovoga ”začaranog kruga”. Svakako da kad se nađemo pred nekim ozbiljnim problemom ili kad smo u dilemi moramo pažljivo razmotriti i promisliti o svim mogućim posljedicama koje mogu proisteći iz našeg poteza ili odluke, ali se ne smije ostati samo na tome, potrebno je donijeti tu odluku, potrebno je nešto konkretno napraviti. Upravo je u tome problem s pretjeranim razmišljanjem. Ono nas onesposobljava za djelovanje. Stvara u nama osjećaj nemoći, straha, jednostavno nas zarobljava. Previše razmišljanja o događajima iz prošlosti ili pak o vlastitoj budućnosti sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Zapravo, nije problem kada povremeno razmišljamo o nekim greškama iz prošlosti, ali na koncu tu istu grešku iskoristimo kao primjer što ne smijemo napraviti ubuduće ili kada se pred nama nalazi neka važna odluka koju trebamo donijeti pa nas to neko vrijeme opterećuje. Problem nastaje kad naprosto previše vremena provodimo u razmišljanju o svakom mogućem potezu kojeg smo napravili ili kojeg tek trebamo napraviti. Na taj način mi počinjemo živjeti u mašti, u našem umu. Vodimo monolog unutar svojih misli koji ne dovodi ni do kakvog dogovora, rješenja nego se jednostavno nastavlja u nedogled. Pitamo se je li uopće moguće zaustaviti ovakvu navalu negativnih misli? Moguće je, itekako. U potrazi za mogućim rješenjima osvrnut ćemo se na tekst psihoterapeutkinje Amy Morin za Psychology Today.

Kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja?

 Amy Morin u svojem tekstu navodi 6 savjeta kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja:

  1. Obratite pozornost! – Ovo je vjerojatno i najteže primjenjiv savjet. Nije lako zaustaviti misli kad one jednom navale, ali upravo posvješćivanje samog problema i jest prvi korak ka njegovom rješavanju. Dakle, potrebno je primijetiti kada počnemo previše razmišljati, tj. kada previše brinemo o situaciji na koju ne možemo utjecati te potom sami sebi priznati da naše misli nisu produktivne. Tek tada ćemo biti u stanju iste i zaustaviti.
  2. Pobijedite svoje misli! – Ovdje se prvenstveno radi o negativnim mislima koje nam zaokupljaju um. Stoga, prije nego npr. zaključimo kako nećemo položiti ispit jer nismo uspjeli zapamtiti jednu definiciju, potrebno je priznati sebi kako pretjerujemo te naučiti kontrolirati negativne misli prije nego izludimo sebe i one oko sebe.
  3. Koncentrirajte se na pozitivno rješavanje problema! – Razmišljanje o problemima neće dovesti do njihovog rješenja. Stoga je potrebno svoju pažnju usmjeriti na pozitivna rješenja tako što ćemo si postaviti pitanje: ”Što konkretno mogu napraviti?”, a ne: ”Zašto se to meni dogodilo?”.
  4. Nađite vremena za razmišljanje! – Ovaj savjet djeluje kao da potiče na dodatno razmišljanje, a mi se istog želimo osloboditi. No, ključ je u tome da tijekom dana rezerviramo 10 do 20 minuta za kukanje, razmišljanje, preuveličavanje, dramatiziranje, ali kada to vrijeme istekne onda se prebaciti na nešto pozitivno i produktivno. Dakle, ono što smo do sada radili većinu vremena, sada treba ograničiti na točno određeno vrijeme.
  5. Vježbajte živjeti u sadašnjosti! – Već smo ranije spomenuli kako nas overthinking sprječava da živimo u sadašnjosti. Zato sebi trebamo posvijestiti da ono što je bilo jučer ne možemo promijeniti te da ne možemo znati što će biti sutra tako da se ne isplati plakati za prošlošću niti se nervirati zbog budućnosti. Potrebno je živjeti i djelovati sada. Stoga se moramo vježbati biti prisutni u sadašnjem trenutku.
  6. Promijenite program! – Ne možemo prestati pretjerano razmišljati ako sami sebi govorimo da moramo prestati toliko razmišljati. To samo može proizvesti da još više razmišljamo. Zato se trebamo zaokupiti nečim korisnim, npr. čitanjem, sportom, druženjem s prijateljima i sl. U tom smisli Albert Einstein reče: ”Ne možemo riješiti probleme koristeći se istim načinom razmišljanja koji smo upotrijebili stvarajući ih”.

Umjesto zaključka

Razmišljati o prošlosti i budućnosti je neizbježno pa i korisno ako nas dovodi do rješenja problema ili do ispravne odluke. Ali razmišljati, a ne djelovati ne samo da je nekorisno, nego može biti i vrlo štetno kako za naše zdravlje tako i za našu budućnost. Ili kako to lijepo primijeti velški glumac Anthony Hopkins: ”Umiremo od prevelikog razmišljanja. Ubijamo se polagano razmišljajući o svemu. Razmišljaj. Razmišljaj. Razmišljaj. Ionako nikad ne možeš vjerovati čovjekovom umu. To je zamka smrti”.

U Mostaru, 20. 2. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Izvor (foto): 123rf.com

Konrad Paul Liessmann o problemima obrazovanja

Konrad Paul Liessmann u svojoj Teoriji neobrazovanosti – Zablude društva znanja donosi nekoliko vrlo zanimljivih razmišljanja o tome kako se danas razumije obrazovanje i koju vrstu znanja čovjek stječe, ako uopće stječe ikakvo znanje.

Liessmann za početak navodi jedan od problema kojega naziva evaluacijom. Evo što sam Liessmann kaže o tome: Tko kaže: evaluacija, osiguravanje kvalitete ili internacionalizacija već je na dobitku jer te pojmove ne smijete negirati samo po cijenu da sami sebi naškodite (str. 77). Ili nekoliko stranica dalje: Umjesto toga, čete znanstvenika stalno su zaokupljene sastavljanjem vještačenja, evaluiranjem kolega, sačinjavanjem statistika, izračunom planskih brojki i impact-faktora, vrednovanjem zahtjeva i zamolbi te pribavljavanjem dodatnih sredstava. A da se oni nikad ne smire, sa svakom se evaluacijom mijenjaju ili nanovo definiraju kriteriji i postupci po kojima se evaluira. Na taj način evaluacije i mjere takozvanog osiguranja kvalitete sprječavaju baš ono što navodno unapređuju (str.85).

Liessmann nastavlja kako evaluacije koje se svake akademske godine ili čak semestra provode po novim ili ponovo propisanim kriterijima ne doprinose obrazovanju jer prema njegovom shvaćanju evaluacije postaju svrha samima sebi dok se određeno ili stečeno znanje više i ne uzima u obzir kao predmet i objekt evaluacije i znanja.

Uspoređujući život svjetski poznatog njemačkog filozofa Immanuela Kanta i suvremenog akademskog radnika odnosno profesora, Liessmann ironično ističe sljedeće. Kant cijeli život nije išao nigdje nego je proveo život u jednom mjestu gdje je i rođen – u Konigsbergu. Više od deset godina ništa nije objavljivao dok nije završio Kritiku čistog uma kao svoje najvažnije djelo i na kraju jezik kojim je pisao bio je toliko složen i zahtjevan da je njegovo djelo naišlo na šutnju, prijezir i odbacivanje od strane njegovih suvremenika.

Uspoređujući to sa suvremenim akademskim građaninom, Liessmann ističe problem kojega naziva fetišem internacionalizacije: A ponad svega lebdi fetiš internacionalizacije: boravak u inozemstvu smatra se znanstvenom kvalifikacijom sui generis, čineći znanstvenog menadžera koji na mlazni pogon oblijeće zemaljsku kuglu nekim novim vodećim likom čak i onda kad on, opijen vlastitim ubrzanjem, više ne uspijeva domisliti nijednu jasnu misao. (str. 82-83) Liessmann upozorava kako internacionalizacija obrazovanja nije nužno dokazani pozitivni uvjet obrazovanja ističući kako suvremeni akademski građanin koji predaje na internacionalnom jeziku (to je za Liessmana engleski jezik danas) dok avionom obilazi nekoliko svjetskih gradova i sveučilišta nije jamac kako će obrazovanje biti kvalitetno, a stečeno znanje stvarno znanje.

Kao sljedeći problem obrazovanja koji nužno ne donosi ni kvalitetno obrazovanje, a niti uvijek potrebno znanje, Liesmman ističe rangiranje, koje on u jednom podnaslovu opisuje kao Ludilo rangliste čiji uvodni odlomak radi važnosti valja citirati u cjelini: Stanje prosvjetne politike danas se može opisati jednom jednostavnom rečenicom: ona se iscrpljuje buljenjem u rangliste. Ova je opaska sve samo ne polemična, jer upućuje na upravo zastrašujuću evidenciju. Sve relevatne obrazovno-političke odluke o kojima se u javnosti žestoko raspravljalo posljednjih godina motivirane su bilo lošim mjestom na listi, ili su pak rođenje iz želje za postizanjem boljeg mjesta na listi. Bilo da se iniciraju školske reforme, propagiraju pedagoški programi ili zahtjevaju elitna sveučilišta i centri izvrsnosti, argument je uvijek isti: mora se popraviti mjesto na rang listi. Iza sadašnje prosvjetne politike ne naslućuje se nikakav difuzni pojam obrazovanja, a kamoli neki društveno-politički koncept obrazovanja nego se ona, naprotiv, dade svesti na jedinu rečenicu: gdje se nalazimo? (str. 63)

Liessmann rangiranje ne vidi samo kao problem obrazovanja nego ovome treba i dodati kako ne postoji univerzalna metodologija rangiranja s obzirom na različite vrste znanja, nego rangiranje vidi kao oblik ideologije obrazovanja: Svojom ideologijom ranglista naviješta kako je svatko u stanju postići to da postane broj jedan, ili da se barem – kako glasi mantra nove religije – nađe unutar međunarodnog vrha. Međutim, u tom ludilu rangliste u pervertiranom obliku očuvalo se jedno egalitarno načelo: ne postoji ništa što se ne bi moglo rangirati. Svi su pred ranglistom jednaki. I tako se rangira – žustro i sve od reda; odvjetnici i kardiolozi, momci i gimnazije, sveučilišta i hoteli, restorani i dječji vrtići, istraživački instituti i menadžeri, banke i osiguranja, ljepotice i njihovi kirurzi. (str. 67)

Evaluacija, internacionalizacija i rangiranje su prema Liessmannu oblici onoga što on zove neobrazovanost ili čak i glupost: Tko jednom upadne u mehanizam rangiranja, brzo razvija simptome koji podsjećaju na karakter prisile, poznat iz psihoanalize. Što god se nađe u vidokrugu, odmah se mora svrstati u niz. Otprilike onako kako se neki neurotici osjećaju prisiljenima da u svakoj kupaonici u koju uđu prebroje pločice, tako je i sadašnji stručnjak za obrazovanje prisiljen da u obliku rangliste odgovori na svako pitanje s kojim se suoči. Što znači kvaliteta u nastavi? Testirati i rangirati! Što je dobro sveučilište? Evaluiranje i rangiranje! U čemu se manifestira znanstveni dignitet? U rangiranju publikacijskih glasila! Koje istraživačke projekte treba pratiti? Pribavljati i rangirati vještačenja! Nikada sama stvar nije predmetom promatranja ili refleksije, nego samo i uvijek mjesto što ga zauzima na nekoj zloslutnoj listi. Fetišizacija rangliste izraz je i simptom specifičnog pojavnog oblika neobrazovanosti: manjka moći rasuđivanja. (str. 71)

Uz evaluaciju, ranglistu i interncionalizaciju kao dodatni problem obrazovanja Liessmann navodi trajno i neprekinuto reformiranje obrazovnih sustava često puta bez potrebe, bez znanja i bez cilja ili kako to Liessmann opisuje: „Reforma“ je u međuvremenu postala čarobna riječ koja zaposjeda gotovo sva polja društvenog, političkog i kulturnog života. Reformna se fraza posvuda ugnijezdila; u mišljenje i u jezik, ona se ne zaustavlja ni pred kojom institucijom, napada pučke škole kao i sveučilišta, zabačene policijske postaje kao i sjedišta vlade, osiguravajuća društva i prometne koncerne. Zapravo se može govoriti o duhu reforme koji se sablasno nalazi u svakom mediju, u svakom govoru, u svakom proglasu, u svakom službenom priopćenju, u svakom zakonu. Ili se nalazimo u reformnom zastoju, pa smo stoga baš voljni žustro krenuti u reformu, ili je za nas nužna reforma koja za sobom ne može povući ništa drugo doli daljnje reformne naume. (str.139)

Reforme su nužne i vječne jer su uvijek nužne i sa svakom reformom raste potreba za novom reformom jer svi problemi koji za sobom donose reforme mogu se riješiti samo reformom. Liessmann ističe kako ideja uspješne reforme označava kontradiktornost, jer uspješna reforma znači da se više nema što reformirati, a to je nemoguće pa je uspješna reforma kontradikcija same reforme jer reforme uvijek mogu biti, ali nikada ne može biti reforma obrazovanja koja bi se mogla i smjela nazvati uspješnom.

Liessmannovo promišljanje o obrazovanju i njegovom odnosu prema znanju u mnogočemu odudara od naučenih rečenica o obrazovanju i njegovoj vezi sa znanjem jer rijetko se tko usudi reći da u velikom broju slučajeva evaluacija, internacionalizacija, rangiranje i reforme obrazovanja ne uključuju nužno kvalitetnije obrazovanje i bolje znanje nego, kako to i sam Liessmann podcrtava, može uzrokovati i neobrazovanost, a u krajnjem slučaju i kako Liessmann veli i glupost.

U Sarajevu, 20. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Konrad Paul Liessmann, Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008. (prijevod s njemačkog: Sead Muhamedagić)

Izvor (foto): 123rf.com

IGRA KOJU IGRAMO – ILI ZAŠTO U SVAKOJ LAŽI NA KRAJU IMA BAREM POLA ISTINE?

Ratna vremena su mnogi mladi ljudi doživljavali kao izazov i priliku da pokažu svoju muževnost, hrabrost, heroizam i patriotizam. No bilo je i onih drugih koji su se pošto-poto nastojali izvući od rata, a pogotovo s bojišnice. Neki su pri tome bili dosjetljivi i kreativni, drugi čudni, a treći opet suludo brutalni prema samima sebi i svome tijelu: Propucavanje vlastite noge ili lomljenje iste uz pomoć dvije stolice i najboljeg prijatelja koji u rukama drži čekić ili metalnu polugu (pa za ovo skoro da treba više hrabrosti nego za ono otići u borbu???) S druge strane, oni čudni su bili baš čudni! Znali su čak obilaziti javne zahode i tamo oblizivati umivaonike i česme, sve to ne bi li priskrbili kakvu infektivnu žuticu. Zvuči krajnje odvratno, ali za neke je to jednostavno značilo godinu dana spasonosne poštede od fronta i pogibli. Ipak, najveće zvijezde među svim simulantima su bili oni koji su pokušavali odglumiti ludilo. Prema njima su na kraju čak i najveći „fajteri“ i patrioti znali pokazivati razumijevanja, ako zbog ničega drugog, onda zbog količine kreativnosti i tragikomike koju su pri tome pokazivali i stvarali. Međutim, rijetki su se na kraju uspijevali izvući na ovaj način i to su zbilja bili pravi majstori. Jedan od razloga, odnosno, prepreka je bila i ta što je u našem gradu za ovakve slučajeve bio zadužen psihijatar koji je važio kao veliki stručnjak, ali možda još važnije i kao kategorična i apsolutno nepotkupljiva osoba. No, kako već rekosmo, nekolicina se na kraju ipak uspjela izvući, a ja sam ih osobno poznavao dvojicu. Jedan je maestralno bio glumio šizofreniju, i to onu vjerojatno najtežu – paranoidnu. Drugi je glumio „sinkopu“. Ono, priča čovjek sve lijepo, kad odjednom prekid na pola riječi, desetak sekundi tupog buljenja u jednu točku, i zatim opet nagli nastavak priče od pola riječi kao da se ništa nije ni dogodilo…
I tako sam baš jednog ratnog dana smijući se pričao o svemu ovome svojoj majci, inače iskusnom medicinskom radniku, a ona je na to mrtva hladna rekla da ta dvojica „majstora“ moraju biti barem malo (ali stvarno) luda kad su uspjeli na komisiji preveslati jednog takvog stručnjaka. Kako sam ih dobro poznavao, pretpostavio sam da je mama bila barem djelomičnu u pravu. Jedan od njih je inače bio teški ekscentrik, neprilagođena osoba, umjetnička duša i istinski buntovnik, drugi je (sinkopa) opet bio dijete iz nesređene obitelji, sitni lopov i dokazani ulični fajter.

Zašto baš ta igra?
Pitamo se sada malo podrobnije koja je to i kakva veza između ove dvojice izvrsnih simulanata i eventualnih stvarnih psihičkih poteškoća koje su mogli imati? U ovom smislu postavljamo jednostavno pitanje iz podnaslova: Zašto baš ta igra? Isto pitanje važi i za one prethodno iznesene slučajeve. Naime, ako je u tim teškim vremenima nekome već toliko bilo stalo da se oslobodi vojske i ratovanja, za to su mogle dobro poslužiti i neke puno jednostavnije i bezbolnije metode. Npr., simuliranje dijabetesa! Kratko prije odlaska ljekaru pojedete recimo 300gr šećera i isti će se zatim na laboratorijskim pretragama zasigurno pokazati znatno povišenim. Sve ovo skupa ponovite još jedanput, dvaput na kontrolnim pregledima i dijagnosticiraju vam tešku bolest koja vas čini nesposobnim za vojsku. Ali eto, nekom je ipak bilo draže glumiti luđaka, kao što se nekom drugom bilo draže brutalno samoozljeđivati.
Svi mi u životu zbog različitih razloga igramo neke svoje igre, i ta Igra koju u životu igramo gotovo je uvijek puno tješnje s nama povezana nego što to mislimo. Jer igara, taktika i strategija je puno, ali mi se redovito i bez puno razmišljanja opredjeljujemo samo za jednu, jer baš tu jednu nekako doživljavamo kao logičnu i prirodnu. Upravo zbog toga, narav naše igre nam itekako može biti od pomoći da dosegnemo onaj otuđeni, ali itekako prisutni dio osobnosti s kojim se jednostavno u svakodnevnici ne uspijevamo identificirati.

U modi je biti osjećajan!
Pa jeste li ikada čuli i vidjeli da netko za sebe kaže da je bezosjećajan i hladan kao krokodil? Vjerojatno niste, jer danas je jako popularno biti osjećajan, čak što više – hipersenzibilan. Pa odakle onda tolika bezosjećajnost, hladnoća, kuliranje i ignoriranje s kojima se svakodnevno susrećemo. E pa, ljudi bi rekli da je to samo njihova igra … šta će jadni, eto boje se da ne budu povrijeđeni i namagarčeni, pa satraše sve oko sebe svojom hladnoćom, nezainteresiranošću i ignorancijom. Ali, svakog koji ovako razmišlja bi se neminovno moralo pitati ono već postavljeno pitanje: ZAŠTO BAŠ TA IGRA!? Pa ima i drugih igara. Recimo, zašto se ne igrati kooperativnosti i ultraljubaznosti, pa izmjeriti onda tuđe reakcije – uzvraćaju li dobrotom na dobrotu ili su jednostavno loš materijal za nas? Dakle, definitivno i nesumnjivo: tko se svakodnevno igra vlastitom hladnoćom i ignorancijom, to naspram njega ne može biti samo igra. Ne, to je jednostavno neosviješteni dio njegove osobnosti, a svega toga će se tek moći riješiti upravo ukoliko toga postane svjestan.
Svakako, u ovom smislu „poruka o sebi“ može ići i jednim suprotnim smjerom. Recimo, tome su osobito skloni introverti: sebe smatrati iznutra opasnima, pa čak i čudovišnima, a svoju poslovičnu ljubaznost i finoću doživljavati samo kao igru kojom se zavarava druge. Razotkrivanje će ovdje na kraju donijeti smiraj i samopoštovanje. Jer ukoliko se svaki dan igrate dobrote i finoće vi ste zapravo puno finiji i bolji čovjek nego što mislite!

U Sarajevu, 14.II.2019
M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

O komunikaciji

Komunikacija je darivanje samog sebe drugom, sebedarje, samopredanje drugoj osobi. Komunikacija nije tek razmjena rečenica i riječi niti tek razmjena pozdrava, rukovanja i dodira. Ne željeti komunicirati je strah od darivanja samog sebe. Dodirnuti nečije lice, kožu, tijelo tek je dio komunikacije. Osjećati tuđe misli kao svoje, tuđi intelekt kao svoj, osjećati nečiju nutrinu kao blisku svojoj vlastitoj tek je dio komunikacije. Željeti komunicirati s nečijim licem samo dok je mlado i lijepo, željeti tuđe tijelo samo na vrhuncu snage i mladosti nije komunikacija, ali jeste sebičnost. Željeti komunicirati s nečijom nutrinom, nečijim intelektom, idejama i mišljenjem jer odgovara našem, a pri tom odbacivati sve drugo kao nedostatak kao što su bore, sijeda kosa, fizička nemoć, upale oči i obrazi, skupljena i suha usta nije komunikacija, ali jeste sebičnost.

Darivanje samog sebe ili sebedarje zahtjeva cijelog čovjeka i ne pristaje na polovična rješenja. Komunikacija nikad nije istinska ako nije sebedarje, predanje samog sebe u potpunosti za drugoga. Komunikacija traži teško dostižnu hrabrost i nedostižnu žrtvu jer kako se odreći samog sebe do kraja da bi se komuniciralo s drugim? Komunikacija je sebedarje, željeti predati sebe za drugoga, biti taj drugi, biti jedno s njim, postići i osigurati identičnost fizičkog i intelektualnog jedinstva se drugim, najčešće voljenom osobom. Ali, ne zadržava li svatko u onome što naziva komunikacijom jedan dio za sebe kojega ne želi darovati drugom? Kako je moguće istovremeno komunicirati sebe drugom tako da mu se darujemo do kraja, a istovremeno da zadržimo jedan mali dio sebe kojega neću i ne želim darovati?

Rijetko razmišljamo da je komunikacija sebedarje i predanje drugom, ostajemo na tome da je komunikacija isključivo razmjena riječi kao da riječi mogu dodirnuti nečije lice na način na koji to mogu naši prsti i naše ruke i naše tijelo. Kao da je komunikacija isključivo umski napor iz kojega tijelo i fizičko trebaju biti isključeni. Razmišljamo da je i komunikacija isključivo tjelesna i fizička razmjena pozdrava, dodira, rukovanja, zagrljaja, tjelesnih sjedinjenja kao da naše ruke i prsti mogu dodirnuti nečiju dušu na način na koji to mogu naše riječi i rečenice. Komunikacija kao sebedarje i predanje za drugoga nikad nije potpuno ako cijeli čovjek i svojim tijelom i svojom dušom ne sudjeluje u tome jer s druge strane preko puta njega nije samo tijelo ili samo duša, nego i tijelo i duša, odnosno čovjek.

Komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugog uključuje uvijek i mogućnost da drugi neće željeti isto ili će čak i iskoristiti naše sebedarje, odnosno, potpuno predanje za njega ili za nju. Nije tajna i nekada o njoj govorimo tajno i nekada javno da je komunikacija ponekad sredstvo lukavosti, manipulacije, prijevare, povrjeđivanja, ranjavanja do te mjere da se rijetko tko usudi pokušati komunicirati s drugim tako da sebe u potpunosti preda drugom, cjelokupno svoje biće, cijelu svoju osobu čak i onda kada drugi odgovara vlastitim sebedarjem i predanjem nama samima.

Ono što zovemo lošom ili površnom komunikacijom nije ništa drugo nego lukavost ili gluma u kojoj govorimo, radimo, činimo kao da se želimo predati drugome, darovati sebe i cijelu svoju osobu dok nastojimo drugoga samo obmanuti za neke druge manje plemenite i dobre ciljeve i svrhe. U komunikaciji laž nije ništa drugo nego glumljeno i obmanjujuće samopredanje ili darivanje drugoj ljudskoj osobi dok zadržavamo svu svoju osobu, cijelo svoje biće isključivo i samo za sebe. Manjak komunikacije ne znači manjak riječi ili rečenice, jer i tamo gdje se često i puno razgovara, dvoje ljudi mogu biti međusobno najudaljeniji jedno od drugoga. Manjak komunikacije je manjak sebedarja, manjak sposobnosti da se darujemo drugom jer uvijek izgovarati rečenice i riječi drugome, ali nikada ne učiniti ništa svojim tijelom, rukama i prstima za njega nije komunikacija. Kao i kada za drugoga sve činimo svojim tijelom rukama i prstima, a nikada ne želimo upotrijebiti ni jednu jedinu rečenicu ili riječ kako bismo ga oslovili i kako bismo mu se obratili nije komunikacija. Jer u oba slučaja sebedarje ili predanje za drugoga je polovično, nije cjelovito.

Komunikacija kao sebedarje ili potpuno predanje i darivanje samog sebe za drugoga cijelim svojim bićem i prstima i riječima zahtjeva i prisutnost drugoga, druge osobe u njezinoj cjelovitosti, zahtjeva prisutnost i njezinog tijela i njezine duše. Zato se komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugoga događa samo između dvije ljudske osobe potpuno prisutne u istovremenom susretu kroz njihova tijela i njihove duše gdje odsutnost ili tijela ili duše označava i nemogućnost komunikacije jer nedostaje jedan bitni dio ljudske osobe da bi joj se druga osoba do kraja predala. Jer kako predati tijelo i dušu samo i isključivo nečijem tijelu ili samo nečijoj duši? Samo razmjena ideja, poruka, misli bez fizičkog kontakta s tijelom drugoga nije cijela komunikacija, kao što ni samo fizički kontakt bez razmjene misli i nutarnjih osjećaja nije cijela komunikacija.

Kada čovjek živi u rascjepu komunikacije s drugim gdje su njegove misli odvojene od tijela, ruke od ideja i prsti od osjećaja dolazi do nezadovoljstva i izljeva ljutnje i gorčine kako je komunikacija površna, lažna, nepotpuna, lukava, prevrtljiva, opasna, puna straha. Jer ako je komunikacija sebedarje drugom, predanje samog sebe njemu ili njoj, onda onaj koji se potpuno dariva u komunikaciji drugom, koji opet samo djelomično u njoj sudjeluje, i ne može osjetiti ništa drugo nego ljutnju, gorčinu i strah prema drugom i komunikaciji s njim. Netko tko sudjeluje cjelokupnim svojim bićem u komunikaciji ne može biti ispunjen komunikacijom s onim koji u njoj sudjeluje samo djelimično jednim svojim djelom. Tako nastaje nerazumijevanje ili nesporazumi u komunikaciji jer nerazumijevanje u komunikaciji nije ništa drugo nego odbijanje potpunog sebedarja drugom.

U odnosu muškarca i žene – da uzmemo najčešći oblik komunikacije – taj nesporazum nastaje kad muškarac i žena komunikaciju ne razumiju kao sebedarje na isti način i istim intenzitetom jer ona sudjeluje recimo cijelim bićem u komunikaciji, a on samo djelimično, i obrnuto. Možda ne svi, ali dobar dio nesporazuma i nerazumijevanja između muškarca i žene mogao bi se možda riješiti pitanjem koje mogu postaviti jedno drugom: što je za tebe sebedarje, darivanje ili predanje za mene i moju osobu, je li samo riječi o tijelu ili samo o duši? Često se otkrije da oboje imaju različite odgovore na postavljeno pitanje jer imati drugačije viđenje sebedarja ili predanja drugom označava drugačije razumijevanje onoga što zovemo komunikacijom. I međusobni prigovori koje upućuju jedno drugom kako su postali udaljeni, daleki, hladni, stranci upućuje na manjak sebedarja ili predanja, odnosno, prestanak sudjelovanja cijele osobe u komunikaciji gdje još samo tijela ili samo duše komuniciraju, ali ne više i jedno i drugo istovremeno.

U svijetu u kojem živimo i dišemo sve je manje komunikacije među nama jer nemamo ni volje, ni snage, ni želje za sebedarje i darivanje samih sebe drugom, a tome u prilog govori i to da u svijetu s toliko riječi i rečenica nikad nije bilo više usamljenijih ljudi ili onih koji se osjećaju usamljeno i koji dok komuniciraju kao da zapravo šute.

I onaj koji danas još uvijek sebe potpuno daruje drugom kako bi bio jedno s drugim je jedini među nama koji nije usamljen, a koji ipak često ne govori puno riječi i rečenica jer ih čuva za drugoga kome se predao do kraja, za drugoga s kim komunicira i koji komunicira s njim ili s njom uzvraćajući istom mjerom, potpunim samopredanjem i darivanjem samog sebe.

U Sarajevu, 13. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Koalicija

Trojica. Ulaze. Biraju stol u kutu. Lice jednog od njih poznato. S plakata. S drečavom pozadinom. I druga dvojica poznata. S plakata pored tramvajske stanice. Naručuju brzo. Ništa posebno. Žure. Prvi vadi papir i olovku. Ne nosi kravatu. Ležeran. Košulja. Džemper. Prvi nešto piše. Drugi gleda na mobitel. Lista prstom. Prvi govori. Izbori su gotovi. Dobili smo što smo htjeli. Šef je rekao da vam ponudim sljedeće. Šef stranke naravno. Okrene papir prema njima. Gleda. Treći odmahuje glavom. Ne može. Ministarstvo financija je naše. Prvi ga gleda. Kako vaše? Niste osvojili glasova koliko i mi. Nemate moralno pravo. Treći se osmjehuje. Sarkastično. Moral? Hahahahaha. Uzmi ili ostavi. Financije nama. Drugo nas ne zanima. Ostalo podijelite. Sebi. Kako želite. Prvi razmišlja. Drugi ga prekida. Zdravstvo nama. Ovdje je napisano pogrešno. Okrene papir prvom. Prvi gleda. Nije pogrešno. Nama zdravstvo, kultura, financije. Vama unutrašnji poslovi, prostorno uređenje, obrazovanje. Drugi pomalo ljutito. Šta ti misliš tko si ti? Nismo ublehe. Nismo nepismeni. Zdravstvo nama. Šef hoće bolnicu. Ima nekih planova. Oko prodaje. Aparata i lijekova. Ima firmu. Uvoz. Medicinski materijali. Inzistira da zdravstvo ide nama. Uložio velike pare u firmu. U dugovima je. Mora ih  vratiti.

Prvi šuti. Sačekajte. Mobitel. Zvoni. Trebam šefa. Kratka tišina. Hoće financije i zdravstvo? Ovaj hoće zdravstvo jer ima velike dugove. Hoće uvoz. Lijekova i medicinske opreme. Ima firmu. Vratit dugove? Vjerojatno. I ne samo to. Zaradit će. Četiri godine je dugo. Financije? Ne znam. Prvi kratko gleda u trećeg. Financije? Zašto? Treći otpija gutljaj. Banka. Šef osniva banku. Nedostaje mu para. Za četiri godine odradit će sve. Više neće u politiku. Poslije četiri godine. Sad mu treba. Treba novac za osnivanje banke. Prvi razgovara. Osniva banku. Ne znam. Hoće financije. Prvi šuti. Glas s druge strane. Nerazumljiv. Prvi glavom potvrđuje. Dobro. Dobro. Prvi udahne. Ne može. Šef protiv. Financije obećao. Vjenčanom kumu. Dužan mu je. Pare. Zdravstvo ne može. Isto obećao. Bratovoj ženi. Ministarsku fotelju. Doktorica je. Bratu je dužan. Financirao kampanju. Dao milijun maraka. Konobar prilazi. Treći odmahuje rukom. Ne treba. Prvi gleda u stranu. Govori. Možda ima rješenje. Ponovo mobitel. Šefa? Da, šefa. Odmah. Prvi ustaje. Izlazi vani. Gestikulira. Nije ljutit. Objašnjava. Zastaje. Kao robot. Nema trzaja. Naglo prekida. Vraća se. Progovara.

Nova ponuda? Okreće se drugom. Namjestiti zakon. Namjestiti natječaj. Uvoz lijekova i medicinske opreme. Zakonski. Jedna firma. Uvoznik. Distributer. Firma tvog šefa. Drugi šuti. Kako? Na koji način? Prvi piše na papir. Imamo većinu u kantonu. U parlamentu. Donesemo zakon. Zakon obvezuje. Četiri godine najmanje. Drugi razmišlja. Nije loše. Sačekaj. Mobitel. Šefe, ja sam. Ne daju. Nude nešto drugo. Zakon. Natječaj. Tvoja firma. Uvoznik. Distributer. Državu? Može se. Za cijelu državu. Imamo većinu na državnoj razini. U koaliciji s njima. U redu. Završava razgovor. Šef pristaje. Zakon mora biti državni. Ne može kanton. Ne može općina. Državni zakon. Prvi pruža ruku. Dogovoreno. Mobitel. Šefe dogovorili smo. Zdravstvo naše. Njima zakon. Državni. Uvoz i izvoz lijekova i medicinske opreme. Odlično. Hoću. Hoću.

Prvi gleda. I vama isto? Treći odmahuje glavom. Ne. Nikakav zakon. Ministarstvo. Zovi šefa. Treći na mobitel. Šefe? Da. Nude varijantu. Zakon. O bankama. Treći šuti. Bubnja prstima. Po stolu. Da. Prenijet ću. U redu. Ne može. Ne pristajemo. Ministarstvo. Ne zakon. Prvi malo ljut. Zašto? U čemu je problem? Novi zakon. Dobit će pare. Nema ulaganja. Ne mora ništa. Dobit će zgradu. Opremu. Sve. Treći otpija gutljaj. Ne može. Šef ne pristaje. Sva trojica šute. Prvi uzdahne. Dobro. U kontaktu smo. Ima još vremena. Pozdravljaju se. Odlaze.

Šef sluša. Mršav čovjek. Visok. Uredna brada. Prvi govori. Ne žele zakon. Hoće ministarstvo. Na drugo ne pristaju. Šef šuti. Razmišlja. Imamo li išta protiv njih? Imamo. Puno. Imaju i oni. Protiv nas. Dosta toga. Šef šuti. Znači ucjena otpada? Šef pogleda prema vratima. Priopćenje? Prvi potvrđuje. Probat ćemo. Prvi ustaje. Izlazi. Šef sam. Mobitel. Zove. Ej, ja sam. Jesam. Šta imaš o šefu one stranke? Aha. Dobro. Ne treba sad. Neka stoji. Zatrebat će. Dogovoreno.

Drugi sjedi u centrali stranke. Šef zauzet. Zidovi oblijepljeni plakatima. Poznata lica. Obećavaju. Šef ga poziva. Ulazi. Sjeda. Šef vitak čovjek. Prosijed. Šef ističe važnu stvar. Treba paziti. Hoće prevariti. Lopovi su. Zakon nije loša ideja. Ako prođe. Ako se usvoji. Imamo mehanizme. Trebat će našu podršku. U kantonu. I parlamentu. Drugi kimne glavom. Uvijek ima treća mogućnost. Drugi upitno pogleda. Kakva mogućnost? Imamo materijale. Njihov šef. Kriminal. Nezakonita prodaja zemljišta. Preprodaja stanova. Lažna. Fiktivne firme. Pranje para. Puno toga. Ima vremena. Odugovlači ćemo. Ima još pregovaranja. Drugi izlazi. Šef na mobitel. Spremi priopćenje. Objaviti? Ne odmah. Neka čeka. Šta? U priopćenju? Ono što imamo. Nezakonitosti. Zemljišta. Stanovi. Nepostojeće firme. Vjenčani kum ministar. Bratov žena ministar. Ako zatreba. U redu. Dogovoreno.

Treći ljut. Nervozan. Možda su trebali prihvatiti. Zakon o bankama. Možda izgube. Sve. Šef miran. Mirno govori. Stil ležeran. Previše ležeran. Kafanski. Kao i govor. Ne brini. Dobit ćemo. Ministarstvo. Kako? Treći ne vjeruje. Kao i dosad. Šef miran. Trgovina. Ucjena. Imamo materijale. Kakve materijale? O njihovom šefu. Nezakonita prodaja zemljišta, malverzacije sa stanovima, pranje para za strance. Bez brige. Izvršit ćemo pritisak. Kucanje. Da? Istovremeno. Ulazi mlađi muškarac. Papir. Šta je? Šef gleda. Letimično. Priopćenje. Pruža trećem. Optužbe. Nacionalisti, klerofašisti, separatisti, ruše državu, ruše zajedništvo, hoće izazvati rat. Hoće odcjepljenje. Zločinci. Nevina krv na njihovim rukama. Potpis. Šef stranke. Ime i prezime prvog na papiru također. Šef se smiješka. Mobitel. Zvoni. Halo? Pusti u javnost. Da. U redu je. Onako kako je napisano. Neka ide. Treći upitno? Šef ustaje. Imam sastanak. Izlaze.

Opet trojica. Stol u kutu. Šute. Prvi počinje. Priopćenje nije trebalo. Optužbe neutemeljene. Zemljišta. Stanovi. Pranje para. Treći ga prekida. Pomalo ljut. A mi? Fašisti, klerofašisti, zločinci, nevina krv. Šta ste očekivali. Drugi smiruje. Nevažno. Nebitno. Imamo ili dogovor? Sva trojica ušute. Prvi okreće papir. Drugi potvrđuje. Zakon o zdravstvu plus ministarstvo zdravstva. Treći potvrđuje. Nema zakona o bankama. Ministarstvo financija njihovo. Prvi sklanja papir. Gleda. Upitno. Imamo li dogovor? Potvrđuju. Imamo. Pružaju ruke. Drugi zastane. Formiranje vlasti? Vremenski? Mjesec, dva, pola godine? Prvi se osmjehne. Kroz par dana. Kako? Kad prije? Treći izlazeći iz bara. Prvi naglas. Formiranje vlasti. Formalnost. Podijelili smo što treba. Nema nepoznanica. Još jednom. Pružaju ruku. Jedan drugom. Vidimo se. Uskoro. Prvi progovara. U kantonu? Drugi odmahuje glavom. Ja sam u parlamentu. Treći dobacuje. Ja sam ministar. Državni. Prvi se smije. Svaka čast. Dobri ste. Ja dobio najmanje. Ministar. Kantonalni.

 

U Sarajevu, 11. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNIM RODITELJIMA?

Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.

Razlika između zdravog i toksičnog roditelja

Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?

Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?

Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.

Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?

Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:

• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.

Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.

U Mostaru, 11. 2. 2019.
S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201808/12-signs-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).
https://www.psychologytoday.com/us/blog/traversing-the-inner-terrain/201805/surviving-the-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).

Izvor (foto): https://www.heimarbeit.de/liebe-eltern-so-fuehlen-sich-kinder-wenn-wir-streiten/

O BOŽANSKOM IZVORIŠTU LJUDSKE DUŠE

Promatrajući tijekom boravka na Galapagosu jednu vrstu ose potajnice (najeznice) kako polaže jajašca u živog domaćina (gusjenicu), iz kojih će se zatim izleći larve koje će se ‘nako bez žurbe hraniti tim živim domaćinom, Charles Darwin kasnije u jednom pismu svome prijatelju o tome zapisa: „To dobri Bog nije mogao stvoriti“!
U isto vrijeme otprilike će (prva polovica 19. st.), i mladi, genijalni, ali barem podjednako toliko i zlosretni Georg Büchner reći da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu. Odnosno, ponajveći problem koncepta „dobrog Boga“ bi svakako bilo zlo stvorenje.
Međutim, što ako je zlo ljudsko stvorenje po sebi upravo dokaz jednog dobrog i svemoćnog Boga? Zvuči kontradiktorno, ali pogledajmo malo bolje…
Pohlepa – „Zla kći iz dobre kuće!“
Lav je opasna zvjerka, ali nikad niti jedan lav nije pokušao biti kralj svih lavova. Detaljnije, svaki lav želi biti alfa-mužjak, ali alfa-mužjak svoga čopora, a ne alfa-mužjak svih lavova i lavica na svijetu. Situacija je slična i sa ostalim višim sisavcima. Niti jedan od njih nikad nije pokušao biti kralj cijele svoje vrste ili barem jednog njezinog većeg dijela. Odakle onda ovakve napasti čovjeku? Zašto on učestalo misli da ima pravo na sve? Kako već kod koga: netko bi sve pare ovog svijeta, netko bi svu vlast i moć ovog svijeta, netko bi sve znanje, netko užitak itd. Kako već rekosmo, to ne možemo baštiniti po svojoj tjelesnoj infrastrukturi, jer u vidljivoj prirodi toga jednostavno nema. Dakle, stvar je povezana s duševnom superstrukturom. Tko zna, možda je odgovor u tome da je naša duša proizašla iz singularne situacije u kojoj je sve bilo u svemu i ništa nije moglo biti po sebi otuđeno ni tuđe. Dakle, slično kao i ljubomora – „pohlepa je zla kći iz dobre kuće“!
„Pravo na ono najbolje“
Neki ljudi ne bi toliko ono SVE, ali bi zato ono najbolje. Jedno ali vrijedno! Tako razmišljaju premda oni sami možda i nisu najbolji. Kako, zašto, odakle im to? Pa moguće, opet slično: duša je izvorno proizišla iz onog NAJBOLJEG, i stoga ne čudi da se toga stalno nesvjesno prisjeća, te da pravo na ono najbolje osjeća svojim prirodnim i prirođenim pravom.
Nemirenje sa starenjem i smrću
I psi s vremenom posjede, ali nikad nećete vidjeti psa da se recimo negdje uvalja u katran kako bi izgledao mlađe. Oni s tim nemaju problema, kao ni sa umiranjem. Istini za volju, mnogi viši sisavci pokazuju znakove duboke tuge zbog gubitka druga ili srodnika, ali to njih obično ne drži duže od sat-dva ili maksimalno dan-dva. Zašto onda čovjek ima toliko problema s prihvaćanjem starenja i smrti kad već sve u vidljivoj prirodi stari, propada i umire? Opet slično kao u prethodnom slučaju: duša dolazi s mjesta gdje nema ni starih ni mrtvih! Zato se valjda u ovom svijetu nikad dovoljno ni ne može načuditi ovim uznemirujućim pojavama.
Ljutnja i razočaranost zbog neostvarenih zamisli
Psihotični bolesnici imaju svoje deluzije, dok zdravi ljudi imaju iluzije. Ovo dvoje je po sebi slično, s barem jednom esencijalnom razlikom. Naime, zdrav čovjek je svjestan da je njegova iluzija samo iluzija, dok bolesnik misli da je njegova deluzija stvarnost. U tom smislu, svaki normalan čovjek zna razlikovati između mašte i stvarnosti, kao i između teorije i prakse, međutim, ipak se ljuti ili biva razočaran kad se njegove zamisli lako ne ostvare. Zašto nas to toliko smeta ako već racionalno znamo da je teorija – teorija, a praksa – praksa, te da ovo dvoje i nije baš lako povezati? Opet moguće slično kao i u prethodnim slučajevima – naša duša je došla iz realma gdje nije bilo suštinske razlike između misli i djela. Teološki gledano, samo je Bog onaj koji stvara svojim logosom iz ničega. Što zamisli, to i stvori! Bez alata, zanata, bez – za to – potrebnog vremena kao i bez sirovina!
Uvjerenost o sveznanju koje nemamo
Pisali smo već ranije o Daning-Krugerovom efektu koji između ostalog nalaže da su stvarno čovjekovo znanje i uvjerenost o posjedovanju znanja često obrnuto proporcionalni. Tj. nešto jednostavnije rečeno, što netko manje zna, to obično misli da više zna. I obratno: istinski znalci su vrlo često poprilično oprezni i stidljivi kad je u pitanju hvalisanje vlastitim znanjem. Zašto se to događa? Možda zbog toga što duša dolazi od tamo gdje se sve zna?
Mentalitet „podrazumijeva se“!
„Nisi mi ni ‘hvala’ rekao! … Pa podrazumijeva se da sam ti zahvalan“! Ili: „Nisi mi se godinu dana javila! Pa podrazumijeva se da sam mislila na tebe!“ Stvarno, zašto ljudi tako često misle ili kao da misle da su drugi ljudi u potpunosti svjesni njihovih nutarnjih misli? Valjda isto kao u prethodnom slučaju, jer naše duše stižu iz stanja gdje je sve bilo znano i bjelodano, i gdje ništa skriveno nema, niti se uopće može skriti!
Nedostatak opreza – osobito kod mlađih!
Stvarno, zašto djeca vole toliko gurati prstiće u utičnice, te zašto toliko naokolo trče kad još ne znaju ni hodati kako treba. Pisali smo već ranije, da su dva naša jedina prirođena straha, strah od glasnih i ružnih zvukova, te strah od gubitka tla pod nogama. Svi ostali strahovi se mukotrpno uče kroz život. Dobro, a zar ne bi trebali biti malo bolje, recimo poput životinjica nakrcani različitim obrambenim instinktima; ipak je ovaj svijet poprilično opasno mjesto za život? Valjda opet isto: naša duša dolazi od tamo gdje nema nikakvog straha i opasnosti! Ovome bismo mogli pridodati i onaj „Meni se to ne može dogoditi mentalitet“, premda znamo da može. Čovjeku zbilja treba poprilično vremena da na ovom svijetu nauči sve moguće rizike i opasnosti…
Iluzija zvana „Stara dobra vremena“!
Uvijek ta neka „Stara dobra vremena“, a svi pokazatelji jasno daju do znanja da ih nikad zapravo nije ni bilo. Naravno, može se desiti da su neki aspekti života prije bili bolji, ali svakako ne svi. U svakom slučaju, i tijekom tih starih dobrih vremena ljudi su pričali o čemu već nego o nekim drugim starim dobrim vremenima… Odakle nam to? Valjda opet isto ili barem slično: naša duša se nesvjesno sjeća onog vremena ili točnije onog stanja prije vremena kad je stvarno sve bilo kako treba i baš na svom mjestu!
Ružno, glupo, ludo, bezobrazno…
Dobro, zašto ponekad tako ishitreno i bez razmišljanja ljude i situacije častimo ovako lošim atributima? Pri tome osobito mislimo na one posve nepravedne situacije kad nešto dobro i lijepo bude ni krivo ni dužno nagrđeno. Opet valjda isto, naša duša se nesvjesno prisjeća takve ljepote i dobrote naspram koje je zbilja sve na ovom svijetu ružno, glupo, ludo … Ali oprez, i druge duše se isto tako sjećaju tih predivnih stvari, puno boljih i ljepših od nas samih … Stoga nas taj nesvjesni koncept preuzvišene dobrote i ljepote mora ujedinjavati a ne svađati!
Lopte i baloni
Za kraj jedan veseliji argument o božanskom podrijetlu duše. Kad su ljudi bili pravili prvi avion jasno je da su pri tome kao uzor imali pticu. Ta mogućnost da se visoko i brzo leti poput ptice oduvijek je golicala maštu čovjeka. E sada, moguće malo glupo pitanje, ali odakle nam to da stvaramo lopte i balone? Tako nešto ne postoji u makro-prirodi. Ima ih doduše u mikro-prirodi (atom, ženska jajna stanica…), ali to smo tek nedavno saznali. Još važnije, uz lopte i balone se vežu samo fine stvari: sport, igra, zabava, razonoda, odmor. Zanimljivo, filozofija je još od antičkih vremena spominjala to da duša dolazi iz jednog sferičnog svijeta, te da je čak po sebi i sama duša jedna eterična sfera. U nekim interpretacijama višeslojna, po drugima jednostavna i kompaktna, ali eto, baš sfera…

Za kraj, ovdje se sada nećemo baviti teškim pitanjem odakle mi ovdje ako već nismo odavde, kao ni pitanjem, kamo na kraju idemo i odlazimo? O svemu tome više neki idući put… Ovdje smo samo pokušali ukazati na to da iza brojnih neugodnih datosti našeg života stoji jedna zapravo divna i čudesna priča koja nas itekako može oraspoložiti i potaknuti da ovaj život gledamo drugim očima.

U Sarajevu, 7. 2. 2019.
M. B.

Naslovna slika: Mario Bernadić: “Život prije života” – kompjuterski generirana grafika.

Exit mobile version