Mjesec: veljača 2019.

O BOŽANSKOM IZVORIŠTU LJUDSKE DUŠE

Promatrajući tijekom boravka na Galapagosu jednu vrstu ose potajnice (najeznice) kako polaže jajašca u živog domaćina (gusjenicu), iz kojih će se zatim izleći larve koje će se ‘nako bez žurbe hraniti tim živim domaćinom, Charles Darwin kasnije u jednom pismu svome prijatelju o tome zapisa: „To dobri Bog nije mogao stvoriti“!
U isto vrijeme otprilike će (prva polovica 19. st.), i mladi, genijalni, ali barem podjednako toliko i zlosretni Georg Büchner reći da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu. Odnosno, ponajveći problem koncepta „dobrog Boga“ bi svakako bilo zlo stvorenje.
Međutim, što ako je zlo ljudsko stvorenje po sebi upravo dokaz jednog dobrog i svemoćnog Boga? Zvuči kontradiktorno, ali pogledajmo malo bolje…
Pohlepa – „Zla kći iz dobre kuće!“
Lav je opasna zvjerka, ali nikad niti jedan lav nije pokušao biti kralj svih lavova. Detaljnije, svaki lav želi biti alfa-mužjak, ali alfa-mužjak svoga čopora, a ne alfa-mužjak svih lavova i lavica na svijetu. Situacija je slična i sa ostalim višim sisavcima. Niti jedan od njih nikad nije pokušao biti kralj cijele svoje vrste ili barem jednog njezinog većeg dijela. Odakle onda ovakve napasti čovjeku? Zašto on učestalo misli da ima pravo na sve? Kako već kod koga: netko bi sve pare ovog svijeta, netko bi svu vlast i moć ovog svijeta, netko bi sve znanje, netko užitak itd. Kako već rekosmo, to ne možemo baštiniti po svojoj tjelesnoj infrastrukturi, jer u vidljivoj prirodi toga jednostavno nema. Dakle, stvar je povezana s duševnom superstrukturom. Tko zna, možda je odgovor u tome da je naša duša proizašla iz singularne situacije u kojoj je sve bilo u svemu i ništa nije moglo biti po sebi otuđeno ni tuđe. Dakle, slično kao i ljubomora – „pohlepa je zla kći iz dobre kuće“!
„Pravo na ono najbolje“
Neki ljudi ne bi toliko ono SVE, ali bi zato ono najbolje. Jedno ali vrijedno! Tako razmišljaju premda oni sami možda i nisu najbolji. Kako, zašto, odakle im to? Pa moguće, opet slično: duša je izvorno proizišla iz onog NAJBOLJEG, i stoga ne čudi da se toga stalno nesvjesno prisjeća, te da pravo na ono najbolje osjeća svojim prirodnim i prirođenim pravom.
Nemirenje sa starenjem i smrću
I psi s vremenom posjede, ali nikad nećete vidjeti psa da se recimo negdje uvalja u katran kako bi izgledao mlađe. Oni s tim nemaju problema, kao ni sa umiranjem. Istini za volju, mnogi viši sisavci pokazuju znakove duboke tuge zbog gubitka druga ili srodnika, ali to njih obično ne drži duže od sat-dva ili maksimalno dan-dva. Zašto onda čovjek ima toliko problema s prihvaćanjem starenja i smrti kad već sve u vidljivoj prirodi stari, propada i umire? Opet slično kao u prethodnom slučaju: duša dolazi s mjesta gdje nema ni starih ni mrtvih! Zato se valjda u ovom svijetu nikad dovoljno ni ne može načuditi ovim uznemirujućim pojavama.
Ljutnja i razočaranost zbog neostvarenih zamisli
Psihotični bolesnici imaju svoje deluzije, dok zdravi ljudi imaju iluzije. Ovo dvoje je po sebi slično, s barem jednom esencijalnom razlikom. Naime, zdrav čovjek je svjestan da je njegova iluzija samo iluzija, dok bolesnik misli da je njegova deluzija stvarnost. U tom smislu, svaki normalan čovjek zna razlikovati između mašte i stvarnosti, kao i između teorije i prakse, međutim, ipak se ljuti ili biva razočaran kad se njegove zamisli lako ne ostvare. Zašto nas to toliko smeta ako već racionalno znamo da je teorija – teorija, a praksa – praksa, te da ovo dvoje i nije baš lako povezati? Opet moguće slično kao i u prethodnim slučajevima – naša duša je došla iz realma gdje nije bilo suštinske razlike između misli i djela. Teološki gledano, samo je Bog onaj koji stvara svojim logosom iz ničega. Što zamisli, to i stvori! Bez alata, zanata, bez – za to – potrebnog vremena kao i bez sirovina!
Uvjerenost o sveznanju koje nemamo
Pisali smo već ranije o Daning-Krugerovom efektu koji između ostalog nalaže da su stvarno čovjekovo znanje i uvjerenost o posjedovanju znanja često obrnuto proporcionalni. Tj. nešto jednostavnije rečeno, što netko manje zna, to obično misli da više zna. I obratno: istinski znalci su vrlo često poprilično oprezni i stidljivi kad je u pitanju hvalisanje vlastitim znanjem. Zašto se to događa? Možda zbog toga što duša dolazi od tamo gdje se sve zna?
Mentalitet „podrazumijeva se“!
„Nisi mi ni ‘hvala’ rekao! … Pa podrazumijeva se da sam ti zahvalan“! Ili: „Nisi mi se godinu dana javila! Pa podrazumijeva se da sam mislila na tebe!“ Stvarno, zašto ljudi tako često misle ili kao da misle da su drugi ljudi u potpunosti svjesni njihovih nutarnjih misli? Valjda isto kao u prethodnom slučaju, jer naše duše stižu iz stanja gdje je sve bilo znano i bjelodano, i gdje ništa skriveno nema, niti se uopće može skriti!
Nedostatak opreza – osobito kod mlađih!
Stvarno, zašto djeca vole toliko gurati prstiće u utičnice, te zašto toliko naokolo trče kad još ne znaju ni hodati kako treba. Pisali smo već ranije, da su dva naša jedina prirođena straha, strah od glasnih i ružnih zvukova, te strah od gubitka tla pod nogama. Svi ostali strahovi se mukotrpno uče kroz život. Dobro, a zar ne bi trebali biti malo bolje, recimo poput životinjica nakrcani različitim obrambenim instinktima; ipak je ovaj svijet poprilično opasno mjesto za život? Valjda opet isto: naša duša dolazi od tamo gdje nema nikakvog straha i opasnosti! Ovome bismo mogli pridodati i onaj „Meni se to ne može dogoditi mentalitet“, premda znamo da može. Čovjeku zbilja treba poprilično vremena da na ovom svijetu nauči sve moguće rizike i opasnosti…
Iluzija zvana „Stara dobra vremena“!
Uvijek ta neka „Stara dobra vremena“, a svi pokazatelji jasno daju do znanja da ih nikad zapravo nije ni bilo. Naravno, može se desiti da su neki aspekti života prije bili bolji, ali svakako ne svi. U svakom slučaju, i tijekom tih starih dobrih vremena ljudi su pričali o čemu već nego o nekim drugim starim dobrim vremenima… Odakle nam to? Valjda opet isto ili barem slično: naša duša se nesvjesno sjeća onog vremena ili točnije onog stanja prije vremena kad je stvarno sve bilo kako treba i baš na svom mjestu!
Ružno, glupo, ludo, bezobrazno…
Dobro, zašto ponekad tako ishitreno i bez razmišljanja ljude i situacije častimo ovako lošim atributima? Pri tome osobito mislimo na one posve nepravedne situacije kad nešto dobro i lijepo bude ni krivo ni dužno nagrđeno. Opet valjda isto, naša duša se nesvjesno prisjeća takve ljepote i dobrote naspram koje je zbilja sve na ovom svijetu ružno, glupo, ludo … Ali oprez, i druge duše se isto tako sjećaju tih predivnih stvari, puno boljih i ljepših od nas samih … Stoga nas taj nesvjesni koncept preuzvišene dobrote i ljepote mora ujedinjavati a ne svađati!
Lopte i baloni
Za kraj jedan veseliji argument o božanskom podrijetlu duše. Kad su ljudi bili pravili prvi avion jasno je da su pri tome kao uzor imali pticu. Ta mogućnost da se visoko i brzo leti poput ptice oduvijek je golicala maštu čovjeka. E sada, moguće malo glupo pitanje, ali odakle nam to da stvaramo lopte i balone? Tako nešto ne postoji u makro-prirodi. Ima ih doduše u mikro-prirodi (atom, ženska jajna stanica…), ali to smo tek nedavno saznali. Još važnije, uz lopte i balone se vežu samo fine stvari: sport, igra, zabava, razonoda, odmor. Zanimljivo, filozofija je još od antičkih vremena spominjala to da duša dolazi iz jednog sferičnog svijeta, te da je čak po sebi i sama duša jedna eterična sfera. U nekim interpretacijama višeslojna, po drugima jednostavna i kompaktna, ali eto, baš sfera…

Za kraj, ovdje se sada nećemo baviti teškim pitanjem odakle mi ovdje ako već nismo odavde, kao ni pitanjem, kamo na kraju idemo i odlazimo? O svemu tome više neki idući put… Ovdje smo samo pokušali ukazati na to da iza brojnih neugodnih datosti našeg života stoji jedna zapravo divna i čudesna priča koja nas itekako može oraspoložiti i potaknuti da ovaj život gledamo drugim očima.

U Sarajevu, 7. 2. 2019.
M. B.

Naslovna slika: Mario Bernadić: “Život prije života” – kompjuterski generirana grafika.

RAZGOVOR O JEZIKU (Razgovor o paklu – IX. dio)

– Ti si bio tamo kad se dogodio pad, naš pad i pad ljudi. Kakav je bio naš pad, što se zapravo dogodilo? Mlađi đavao krene rukom kuckati po unutarnjoj strani stakla prozora dok je izvana na njegove udarce gotovo u istom ritmu odgovarala kiša. Sumrak je bio hladan i kišovit. – Da, bio sam tamo. Što se dogodilo? Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog jezika. – Jezika? – Mlađi đavao prestane kuckati po prozorskom staklu i okrene se starijem đavlu koji je iza njega sjedio u kožnom naslonjaču omotan slojevima duhanskom dima.

 – Jezik je bio kamen spoticanja. Prije stvaranja dok nije bilo svijeta, odsutnost jezika značila je odsutnost stvari, odsutnost života, odsutnost stvarnosti i bića. Trebao si samo vidjeti kako je izgledalo kada je Tvorac progovorio i nastao je svemir, i kad je progovorio i nastao je svijet. Bili smo očarani i opčinjeni Tvorčevim jezikom. Mi smo s njim razgovarali, ali nikada nismo mogli očekivati da on govori tako moćnim jezikom koji može stvoriti bilo što iz ničega. Ljudski jezici su pravo smiješno nemoćni u usporedbi s njegovim jezikom. Tvorčev jezik je neograničen, svemoćan, neiscrpan i kad izgovara nešto kao što je recimo bio njegov neka bude kod stvaranja, njegova riječ iz odsutnosti, iz ničega stvarala je sve. Neobjašnjiva je snaga tog jezika, jedini način da bi se Tvorčev jezik razumio jest biti prisutan kada Tvorac govori i vidjeti moć njegova jezika i njegovih riječi.

– Zar niste i vi govorili istim jezikom? Mlađi đavao vrati se u svoj naslonjač i dohvati čašu sa stola. – Ne. Mi smo ovisili o njegovom jeziku, bilo nam je dopušteno komunicirati s njim, ali nismo mogli stvarati jezikom kao on. Takav jezik bio je samo jedan i samo ga je Tvorac mogao govoriti jer je jedini znao tajnu tog jezika. Nas je zanimalo kako je moguće da jezik stvori iz ničega nešto, kako je moguće da Tvorac izgovori neka bude i pomisli na ono što želi da bude i to nastane. Bez objašnjenja, samo se pojavi i postoji. Nije dovođeno odnekle drugo, nije da postoji nepostojanje odakle Tvorac jezikom stvari dovodi u postojanje. To je zabluda. On samo izgovori i bude. Slavili smo ga zbog njegovog jezika koji stvara i bilo nam je dopušteno gledati kako njegova riječ izgovorena stvara sve uključujući svijet, bilje, životinje i na kraju čovjeka. Bilo nam je dopušteno uživati u stvoriteljskom jeziku, ali nam je bilo zabranjeno koristiti ga jer on je pripadao samo Tvorcu i nitko od nas ga nije mogao znati niti govoriti.

Međutim, kako to biva sa znatiželjnicima koji se igraju sa tajnama umjesto da ih puste na miru, naš glavni je pomislio da je moguće i nama znati tajnu Tvorčeva jezika. Naš glavni je nekad bio vrlo blizu Tvorca, znao je ponešto više o jeziku kojim Tvorac govori jer ga je Tvorac slao kao svjetlonošu u udaljene kutke stvaranja da odnese njegovo svjetlo. Zato naš gospodar i danas nosi naslov Svjetlonosac iako ne voli da se to pred njim spominje. Okupio je nekolicinu nas koji smo bili utjecajni i moćni i predstavio nam svoj plan kako da i mi govorimo jezikom Tvorca, kako da i mi stvaramo poput njega, zapravo ako se dobro sjećam, uvjerio nas je da možemo biti kao Tvorac, stvoritelji. Nagovorio nas je na pobunu.

Međutim, kada je pokušao izgovoriti prve riječi Tvorčevim jezikom i rekao neka bude, bio je to tako strašan i mračan jezik da je u trenutku njegov jezik pod nama otvorio beskonačan ponor nepostojanja i odsutnosti u kojem smo se iznenada našli. Bio je to ponor bez jezika, ponor bez stvaranja. Što god je naš gospodar izgovarao, mi smo tonuli dublje i dublje u beskonačno ništavilo koje se odjednom otvorilo pod nama. I tada smo znali da je napravljena neoprostiva greška, pokušali smo govoriti jezikom kojim može govoriti samo onaj koji zna sve njegove tajne, sam Tvorac.

S vremenom smo se uspjeli prilagoditi i osmislili smo novi jezik kako bismo komunicirali, ali taj jezik bio je nestvoriteljski, bio je razarajući i uništavajući. Ali tim jezikom smo govorili samo kada bi se našli u svijetu i među stvorenim stvarima, u slučaju susreta s Tvorcem bilo je nemoguće izgovoriti bilo koju riječ našeg novog jezika jer bi Tvorac svojom riječju do srži bića prodirao u naš jezik i uništavao nas. Zato smo se od njega počeli skrivati i šutjeti ako bismo ga negdje susreli. Kada se pojavio čovjek, naš gospodar vidio je u tome idealnu priliku. Nije mogao uništiti stvaranje jer nije mogao govoriti jezikom Tvorca, ali je mislio da ga je moguće barem oštetiti ili raniti. Poslao je mene da nagovorim ljude na grijeh.

– U čemu se sastoji taj grijeh? Uvijek sam razbijao glavu što se dogodilo, ali nikad nisam čuo iz prve ruke od nekoga tko je tamo bio što se stvarno dogodilo? Mlađi đavao ostavi čašu na stol i pripali cigaretu. Stariji đavao uvuče dim cigarete i zadrhti od zadovoljstva. Očito ono što slijedi smatra svojim najvećim uspjehom. – Tajna jezika krije tajnu dobra i zla, poznavati Tvorčev jezik ili govoriti Tvorčevim jezikom znači bez Tvorca beskonačno i vječno određivati što je dobro i što je zlo, znači kontrolirati stvaranje i ako treba uništiti ga i sve ponovno stvoriti iz početka. Govoriti Tvorčevim jezikom i znati sve njegove tajne znači zauzeti mjesto Tvorca i postati Tvorac, biti on.

Kad sam prišao Evi koja je bila puno susretljivija i otvorenija za razgovor od onog sumnjičavog i mušičavog Adama, rekao sam joj da postoji mogućnost da govore jednim novim jezikom, tako moćnim da će moći zamijeniti i samog Tvorca. Bila je isprva sumnjičava, ali je vrlo brzo pristala uraditi što sam joj rekao. – Što si joj rekao, što je učinila? – Nije ništa jela kako se misli, nagovorio sam je da govori s Tvorcem i da mu kaže ono što sam joj rekao da mu kaže. Rekao sam joj da bi bilo uvjerljivije ako bi i Adama uvjerila da to učine zajedno. I uspjela je.

Kada je Tvorac došao, oboje su stali pred njega. Kada ih je pitao što žele, rekli su da žele izgovarati neka bude kao stvoritelji svega iz ničega poput njega. Tvorac je shvatio o čemu se radi i po prvi put uopće progovorio njihovim jezikom da bi im rekao kako ne mogu više ostati s njim. Nitko ne može govoriti njegovim jezikom, osim njega samog, nikomu nije dopušteno i svima je zabranjeno govoriti njegovim jezikom jer samo on zna tajnu jezika kojega govori i kojim stvara. Tada ih je potjerao iz raja i zabranio im povratak. Na trenutak obojica zašutiše. Stariji đavao se promeškolji u naslonjaču.

 – I onda se pojavio onaj čudnovati Nazarećanin koji je tvrdio da govori Tvorčevim jezikom. Zato su ga nazvali krivokletnikom i bogohulnikom jer je tvrdio da govori jezikom Tvorca. Ali dok sam se bavio pitanjem kako je moguće da jezik stvaranja bude izgovoren ljudskim jezikom i nagovarao neke filozofe da malo o tome više razmišljaju pa mi ponude neka rješenja, Nazarećanin je tu i tamo ostavio pokoji trag da jezik kojim govori nije ljudski. Ali, previše sam bio zabavljenim filozofskim pitanjem o jeziku da pratim što Nazarećanin govori i čini. Mislio sam da je neki fanatik, luđak, budala. Tek nakon uskrsnuća shvatio sam kako je to Tvorčev jezik kojim je stvarao svijet iz ničega iako naravno tada nije izgledao kao bradati i crni židov opaljen suncem od nekih tridesetak godina, izgledao je sasvim drugačije, ali premalo sam vodio računa o svemu.

Ali, i da sam vodio računa u svemu, opet bi ostalo pitanje koje i sada nema odgovora. Kako beskonačno moćan jezik koji stvara može biti izgovoren ljudskim jezikom, riječima i govorom, jezikom koji ne stvara nego samo proizvodi od materijala kojeg ima, ali ne iz ničega? I danas nakon toliko milenija koji su prošli to je ostala tajna. Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. Kiša je i dalje bubnjala od prozorsko staklo. Ispruži ruku i malo podužim noktima pođe bubnjati zajedno s kapima kiše po prozorskom staklu.

– I ne postoji način da se otkrije tajna Tvorčeva jezika? Nastavi bubnjati i gledati ne okrećući glavu prema starijem đavlu. – Ne postoji. Mi smo probali, ali smo stvorili jezik samouništenja, ponora, bezdana, destrukcije i nepostojanja. To što smo čovjeka naučili da govori našim jezikom i nije neka utjeha. Tvorčev jezik toliko je stvaralački da ne postoji ponor, uništenje koji mu se može suprotstaviti kada on progovori. Ali kada se samo sjetim stvaranja i tog jezika i kada izgovara neka bude… Stariji đavao duboko udahne i zamisli se. Mlađi đavao prestane bubnjati i okrene se prema njemu.

 – Imam osjećaj da bi volio vidjeti ponovo taj jezik na djelu kako stvara i kako Tvorac izgovara riječi tog jezika? Stariji đavao se trgne. Na trenutak ušuti i zagleda se prema mlađem đavlu. – O itekako, kad bih mogao samo još jednom čuti te tajanstvene riječi neka bude, ali mogućnosti više nema. U čemu je tajna tih riječi neka bude, mislio je mlađi đavao, je li tajna u riječima ili u jeziku koji ih izgovara jer kada jezici izgovaraju neke riječi ništa se ne događa, ali kada njegov jezik izgovori neka bude, nepostojanje prestane i nastane stvaranje, nešto dotad neviđeno i to iz ničega. Neka bude… tajnovite riječi čiju moć izgleda samo jedan jezik razumije i kontrolira i smije izgovoriti, jezik Tvorca. Svi drugi jezici kada pokušaju izgovoriti te riječi neka bude, ne postignu ništa jer ili se ništa ne dogodi ili nastane katastrofa i uništenje. Možda je tajna Tvorčeva jezika samo u tim riječima neka bude, možda je tu tajna svega i možda nakon svega ne treba biti više toliko znatiželjan i ostaviti te riječi na miru i pustiti ih da počivaju u svojoj tajnovitosti, mislio je mlađi đavao gledajući kako se kapi kiše slijevaju niz prozorsko staklo dok je svjetiljka treperila osvjetljavajući mokru stazu koja se gubila u daljini i sumraku koji se polako pretvarao u mrklu noć.

 

U Sarajevu, 5. 2. 2019.

O. J.

Kratka filozofija pornografije

U svojoj knjizi A Billion Wicked Thoughts dva znanstvenika iz područja neurologije Ogi Ogas i Sai Gaddam su napravili istraživanje interneta gdje su uključili preko stotinu milijuna muškaraca i žena koji su kroz internet pretraživanja, posjećivanja stranica s pornografskim materijalima, čitanje erotskih novela činili temeljni materijal njihovog istraživanja pornografije. Osim pregršt informacija o količini korisnika pornografije, Ogas i Gaddam u svom istraživanju donijeli su veliki broj komentara anonimnih internet korisnika različitih pornografskih stranica zašto koriste i zašto gledaju pornografiju.

Iz tih komentara moguće je izvući nekoliko zajedničkih kategorija koje nadilaze kulturne i nacionalne granice među različitim ljudima i čine, mogli bismo reći, univerzalnu baštinu pornografije bez obzira na pozadinu korisnika. Te zajedničke kategorije možemo opisati kao kratku filozofiju pornografije. Kao kad se ljudi međusobno slažu da čovjek ima neke osobine bez obzira na kulturu kojoj pripada kao što je recimo samosvjest, sposobnost smijeha, sposobnost učenja novih jezika pa se iz toga može filozofirati o čovjeku, tako i pornografija, prema istraživanju Ogasa i Gaddama, ima zajedničke transnacionalne i transkulturalne kategorije koje su zajedničke manje-više svim korisnicima.

  1. Virtualnost – Virtualnost ne označava ono što kolokvijalno zovemo online sadržaj, ovdje virtualnost označava na prvom mjestu nepostojanja prevare stvarne ljudske osobe s kojom je stvarna ljudska osoba u vezi, odnosno, pravi se razlika između prevare u fizičkom svijetu i prevare u virtualnom svijetu s tim da se prijevara u virtualnom svijetu jednostavno briše kao iskustvo prevare čak i u psihološkom smislu što ostavlja osobu u uvjerenju i stavu da fizička prevara označava vidljivo i stvarno pucanje odnosa s drugom osobom, dok se virtualna prevara briše s liste mogućih uzroka prekida jer ona ne postoji. Na drugom mjestu, virtualnost označava nepostojanje nutarnjeg osjećaja krivnje da se čini nešto krivo ili zabranjeno prema istom modelu uklanjanja virtualne prevare jer nepostojeći svijet ne može ni stvoriti stvarnu krivnju osim iluzije o krivnji.
  2. Dostupnost – Dostupnost označava negaciju negacije, odnosno, nepostojanja negativnog odgovora kada je riječ o seksualnom odnosu, dostupnost je uvijek i trajno prisutna ne kao mogućnost nego kao aktualnost koju se u svakom trenutku može uzeti i ostvariti bez obzira na nutarnja raspoloženja osobe i vanjske okolnosti. Dostupnost ima prednost u odnosu na sve druge stvarne potrebe osobe čak kad se radi i o osnovnim životnim potrebama osobe.

Drugim riječima rečeno, u pornografiji nema gladnih, žednih, nenaspavanih, nervoznih, ljutih, nezainteresiranih, hladnih… svi su dostupni u svakom trenutku i po potrebi ukoliko potreba postoji. Negativan odgovor ne postoji kada se iznosi zahtjev za seksualnim odnosom i na taj se način dostupnost pretvara u jednu od najvažnijih kategorija pornografije čija se moć očituje u pucanju stvarnih ljudskih odnosa u fizičkom svijetu kada se dostupnost apsolutizira kao temeljna kategorija odnosa između dvije osobe i kada se dostupnost koristi kao argument u raspravi. Ali, kada je riječ o dostupnosti, ona ima obrnut efekt u odnosu na virtualnost.

Virtualnost se zadržava u svijetu pornografije jer se u fizičkom svijetu briše osjećaj krivnje i osjećaj prevare druge osobe. Dostupnost se iz svijeta pornografije prenosi u stvarni fizički svijet kao stvarni zahtjev prema drugoj osobi koja se tome zahtjevu mora uvijek podložiti. Dok virtualnost krivnje i prevare izbjegavaju učiniti sebe stvarnima pa se uvijek govori kako nitko nije kriv i kako nitko nikoga ne vara kada je riječ o pornografiji, dotle se dostupnost pretvara u radikalno stvaran zahtjev do mjere da se zaboravlja i briše shvaćanje dostupnosti u pornografiji i ostaje samo fizička dostupnost koja se drugoj osobi predstavlja kao condicio sine qua non bilo kakvog međusobnog odnosa između osoba i gdje se osobu kritizira, odbacuje i ostavlja ukoliko nije stvarno i fizički dostupna bez pogovora.

Virtualnost i dostupnost su načini kako dolazi do distorzije ili izobličavanja stvarnosti shvaćanja seksualnosti bilo vlastite bilo druge osobe jer dolazi do izmjene razumijevanja nestvarnog i stvarnog svijeta kada je riječ o seksualnosti gdje se ta granica ponekad briše na način da netko ne smatra kako vara drugu osobu kroz pronografiju (virtualnost) dok u isto vrijeme boluje od iluzije dostupnosti jer stvarnu i fizičku osobu percipira kroz dostupnost onako kako je dostupnost  predstavljena u pornografiji. Drugačije rečeno, krivnja i prevara nikad (virtualnost), dostupnost sada, odmah i uvijek (dostupnost).

  1. Simultanost – Simultanost se odnosi na sam online sadržaj i označava istovremeni online pristup različitim stranicama i različitim sadržajima koji se sastoje od različitih kategorija pornografskog sadržaja (Ogas i Gaddam navode nekoliko stotina kategorija i podkategorija pornografskog sadržaja) koje se mogu istovremeno (simultano) promatrati.

Simultanost je aspekt pornografije koji se odnosi na proširenje stvarnosti (augmented reality) stvarne fizičke osobe koja u fizičkom svijetu nema mogućnost biti istovremeno nekoliko osoba u jednoj. Ogas i Gaddam kroz bezbroj primjera i anonimnih komentara korisnika pornografije navode kako je dominantni element u simultanosti fantazija koja se ne mora nužno ostvariti, nego je dovoljno samo fantazirati, odnosno, gledati sadržaj bez želje da se gledani sadržaj ostvari sa fizičkom osobom jer fizička osoba ne može biti simultana, odnosno biti istovremena ili imati nekoliko seksualnih identiteta istovremeno.

Ako netko istovremeno prati sadržaj koji uključuje različite seksualne identitete ne u smislu spola nego u smislu uloga (policajac, medicinska sestra, tajnica, vozač kamiona, striper su samo neke od kategorija koje Ogas i Gaddam navode), riječ je o simultanom shvaćanju seksualnih uloga koje su neostvarive u stvarnosti jer je nemoguće za fizičku osobu da istovremeno igra sve uloge koje netko može simultano pratiti kroz pornografiju što uzrokuje da se simultanost sve više razumijeva od strane korisnika kao jedini način ostvarenja nutarnjih želja, dok se fizička osoba sve više promatra kao blijeda i bijedna kopija pornografskog sadržaja. Odnosno, fizička osoba se prezire jer nije sposobna za simultanost (igranje istovremeno različitih seksualnih uloga) nego je sposobna eventualno zbog fizičkih granica za jednu ulogu, ali se ta uloga odbacuje kao nemaštovita.

  1. Neograničenost – Neograničenost ne označava dostupnost u smislu količine gigabajta pornografskog sadržaja, nego se odnosi na nutarnji osjećaj i shvaćanje kako bilo koja zamišljena fantazija može biti ostvarena jer ju se može pronaći u pornografiji bez obzira koliko se ona činila nedostupna, nepoznata i skrivena.

To možemo uobličiti u tvrdnju kako ne postoji fantazija za koju ne postoji dostupan pornografski sadržaj bez obzira o kakvoj je fantaziji riječ. Neograničenost je sposobnost pornografije da prozivede sadržaj za bilo koju ljudsku fantaziju što potvrđuju Ogas i Gaddam u svom istraživanju donoseći listu kategorija i podkategorija pornografskog sadržaja koje je teško zamisliti da uopće postoje.

Osjećaj neograničenosti povezan je s čovjekim umom na način da neograničenost ostavlja dojam slobode da se čini sve što je moguće pa tako i neograničenost kao sposobnost pornografije da ponudi sadržaj za svaku ljudsku fantaziju stvara privid slobode da se ostvari sve što se može u umu zamisliti. Neograničenost pred stvarnu fizičku osobu stavlja nemoguć i neizvediv zadatak da proizvede sadržaj za svaku fantaziju koju druga osoba ima o njoj što dovodi do shvaćanja fizičke osobe kao izrazito nemoćne i ograničene i u konačnici nepotrebne.

Kada je riječ o neograničenosti kao sposobnosti pornografije da proizvede sadržaj za svaku fantaziju, stvarna fizička osoba pred takvom neograničenošću je nemoćna i smetnja ostvarenju slobode jer svojim fizičkim granicama (izgled, težina, visina, boja kose, boja očiju, itd…) ograničava neograničenost, odnosno, stavlja granice slobodi druge osobe da kroz pornografski sadržaj ostvari svoju neograničenost, odnosno slobodu. Tako stvarna fizička osoba sa stvarnim fizičkim karakteristikama i stvarnim ljudskim željama u očima korisnika pornografije postaje neprijatelj i pornografije i korisnika jer je nesposobna za neograničenost i jer je nesposobna proizvesti sadržaj za svaku fantaziju korisnika pornografije.

  1. Anonimnost – Anonimnost ovdje ne označava online anonimnost u smislu da nitko ne zna što netko gleda na internetu (istraživanje Ogasa i Gaddama donekle pobija mit o tome da su korisnici interneta anonimni u smislu da se ništa ne zna o korisniku), nego ona označava mogućnost da misli ostanu trajno skrivene.

U kontaktu sa stvarnom fizičkom osobom kada izgovorite nešto, riječ je često o vašim mislima koje želite izreći. Stvarna fizička osoba može zapamtiti vaše riječi i vaše misli nisu anonimne nego su podijeljenje s drugom osobom i ona ih po potrebi može citirati kad s vama komunicira. Kada je riječ o pornografiji, korisnik pornografije komunicira sam sa sobom jer pornografski sadržaj nema stvarnost fizičke osobe koja može slušati vaše riječi i zapamtiti ih i kasnije ih citirati, pornografski sadržaj omogućava korisniku isključivo monolog kao način komunikacije i taj monolog je ono što možemo ovdje nazvati anonimnost.

U stvarnom odnosu između dvije fizičke osobe kada je riječ o seksualnosti, izgovorene riječi (privlačnost, želja, strast, ljubav) ne ostaju anonimne, nego postaju stvarnost i ne može ih se povući iako sigurno ima i onih koji bi voljeli da nisu nikada drugoj osobi govorili takve stvari. Stvarni odnos između dvije fizičke osobe kada je riječ o seksualnosti, uvijek je dijalog i ne može biti anoniman. Međutim, odnos korisnika pornografije prema pornografskom sadržaju je anoniman jer je riječ o monologu korisnika s nepostojećim svijetom tako da nema straha da će netko čuti, zapamtiti i kasnije citirati njegove riječi kojih bi se mogao stidjeti. Moć anonimnosti sastoji se u shvaćanju da između korisnika pornografije i sadržaja pornografije ne može doći do neugodnosti jer ne postoji mogućnost srama zbog izgovorenih riječi koje predstavljaju skrivene misli.

Pornografski sadržaj je nijemi i mrtvi sugovornik u komunikaciji s korisnikom koji korisniku osigurava komfor i sigurnost da njegove misli ostaju uistinu anonimne i skrivene. To jest, anonimnost kao monolog korisnika pornografije sa samim sobom osigurava mu maksimalnu zaštitu od neugode jer nema mogućnosti srama zbog pomišljenog i izgovorenog osim virtualne mogućnosti koja ionako ne postoji.

 

U Sarajevu, 2. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Ogi OGAS – Sai GADDAM, A Billion Wicked Thougths. What the World’s Largest Experiment Reveals about Human Desire, Dutton – Penguine Group, New York, 2011.

At daybreak of the fifteenth day of my search

Through two long weeks I wandered, stumbling through the nights guided only by the stars and hiding during the days behind some protruding rock or among the occasional hills I traversed.

Without sound we lay there, the beast exerting every effort to reach me with those awful fangs, and I straining to maintain my grip and choke the life from it as I kept it from my throat. Slowly my arms gave to the unequal struggle, and inch by inch the burning eyes and gleaming tusks of my antagonist crept toward me, until, as the hairy face touched mine again.

For two days I waited there for Kantos Kan, but as he did not come I started off on foot in a northwesterly direction toward a point where he had told me lay the nearest waterway. My only food consisted of vegetable milk from the plants which gave so bounteously of this priceless fluid.

Nastavi čitati At daybreak of the fifteenth day of my search
Exit mobile version