Život je pitanje. Odakle je došao moj život i gdje završava? Život je čuđenje. Kako se dogodilo da postoji moj život, a ne bezbroj drugih života? Život kao pitanje i život kao čuđenje protjerani su na periferiju samog života i razmišljanja. Protjerani su u svijet kojega se s prezirom i gnušanjem naziva opskurnim, mudrovanjem, pametovanjem, preseravanjem u svijet razmišljanja i promišljanja o životu. Život se može promatrati i kao pitanje i kao čuđenje, ali samo na periferijama uma i ljudske misli među akademskim disciplinama poput teologije, filozofije, književnosti, pjesništva koje su za svijet opskurne i nepotrebne, koje troše, a ne daju ništa zauzvrat, gdje rade – ako se to može uopće i nazvati radom – čudaci, ekscentrici, pametari, ublehe – jednom riječju lijenčine. Otprilike tako svijet vidi ljudski život i one koji se njime bave na način da se samo pitaju i razmišljaju o ljudskom životu i ništa više.
Magična riječ koja označava ljudski život, moj i tvoj život danas nema veze s pitanjem i čuđenjem o samom životu, nego ima veze s proizvodnjom života, magična riječ resurs. Zanimljivo je značenje latinskog izvornika od koje dolazi magična riječ resurs. Latinski izvornik je glagol resurgere što znači ustati, uskrsnuti. Reći da je ljudski život resurs s druge strane danas nema nikakvu vezu s njegovim izvornim značenjem, dapače značenje je suprotno kad se pogleda praktična upotreba ljudskog života. Velike firme različitih namjena imaju urede i šefove koji su povezani s onim što se zove ljudski resursi. Riječ je o efektivnom iskorištavanju ljudskog potencijala do mogućeg maksimuma, cijeđenju ljudskog života da njegovih krajnjih granica fizičke i psihičke izdržljivosti i moguće upotrebe. Ljudski resurs je izraz koji podsjeća na druge prirodne potrošne resurse kao što su voda, različite, rude, metali, koji se kao resursi uzmu, iskoriste, upotrijebe i bace kad više nisu potrebni. To je sav smisao značenja termina ljudski resursi jer taj termin ne označava ništa drugo nego efektivnu upotrebu čovjekova života za određene potrebe, efektivnu upotrebu čovjeka dok se ne dosegne granica kada više nije ljudski resurs, nego je tehnološki višak.
Kao što je ugalj, metal, ruda resurs čiji se višak odbacuje jer je neupotrebljiv tako se i čovjekov život kao ljudski resurs nakon određenog vremena odbacuje kao tehnološki višak na neko smetlište jer je neupotrebljiv. Nema veze što je on čovjek, osoba, ljudski život jer biti čovjek, biti osoba i biti život nema nikakve vrijednosti i značenja kada ste izračunati u tabeli samo kao ljudski resurs. Ljudski resurs je mjerna jedinica čovjekove upotrebljivosti i iskoristivosti koja služi i kao mjerna jedinica čovjekove neupotrebljivosti i beskorisnosti. Ljudski resurs je i granica ljudskosti, mjerna jedinica života jer kad čovjek kao ljudski resurs prestane biti upotrebljiv i koristan, on prelazi granicu ljudskog resursa i ulazi u sivu zonu. U područje beskorisnosti i neupotrebljivosti, u područje tehnološkog viška, nema veze što je on još uvijek čovjek i što je još uvijek život koji se pita o sebi i svom postojanju i čudi se odakle mu život.
Ljudski resurs kao mjerna jedinica iskoristivosti čovjeka ne dopušta da se o životu razmišlja na način da se o životu pita i čudi koji je njegov smisao i zašto je povremeno tako čudesan. Ljudski resurs i tehnološki višak kao definicije ljudskog života ne vole kad se granice između ljudskog života i njegove tehnološke iskoristivosti zamute, brkaju i pomjeraju pa da se kad se govori o ljudskim resursima netko pita i čudi o smislu i svrsi ljudskog života. Ljudski resurs kao termin i kao značenje prezire bilo kakav pokušaj da se ljudski život, moj život označi kao nešto više, važnije i vrijednije od jedinke u tabeli koja proizvodi ili ne proizvodi. Ljudski resurs kao i tehnološki višak označavaju ljudski život, moj život kao i svaki drugi proizvod kao komad uglja, komad rude, komad srebra, komad željeza zato je nemoguće kada se govori o ljudskom resursu i tehnološkom višku govoriti o mom ili tvom životu, riječ je prije svega o proizvodu kojega se može potencijalno upotrijebiti kao ljudski resurs ili baciti u smeće kao tehnološki višak.
Taj čelični zagrljaj ljudskog resursa i tehnološkog viška čvrsto je stisnuo cjelokupno shvaćanje čovjekova života. Djeca su proizvodi u koji se ulaže kako bi na tržištu sa svojim znanjem danas sutra bili konkurentna roba koju će netko potraživati kao ljudski resurs. Nekad djeca nisu ni osobe, ni životi nego ljudski potencijal, budući ljudski resursi s potencijalom da budu proizvodno sposobni, korisni i upotrebljivi kao i drugi ljudski životi u njegovim različitim fazama života.
U to se uključila i još jedna magična riječ, ljudski potencijal. Dok je ljudski resurs gotov proizvod koji je upotrebljiv, a tehnološki višak ljudski proizvod kojemu je istekao rok upotrebe, ljudski potencijal je mogućnost ljudskog života da bude kvalitetan, koristan, privlačan resurs na tržištu kojega će netko kupiti, potrošiti i baciti. Nije ovdje riječ samo o promjeni rječnika i jezika, promijenilo se i shvaćanje ljudskog života, onog pojedinačnog, neponovljivog, čudesnog ljudskog života kojega zovemo ljudskom osobom.
Riječ osoba u svom izvornom značenju iz grčkog jezika (prosopon) zapravo znači imati okrenuto lice prema drugom jer lice kao slika osobe označava čovjekovu čudesnost kao bića pogotovo kada je njegovo lice okrenuto drugom čovjeku da bude viđeno. I vidjeti lice druge osobe, razmijeniti poglede na naša lica uvijek uključuje ono pitanje o životu i čuđenje kako se događa život. To čuđenje uvijek osjetimo kada drugo lice, drugo ljudsko biće okrene svoje lice prema nama da ga vidimo i promatramo. Termini ljudski resurs, tehnološki višak, ljudski potencijal su bezlične i bezosobne mjerne jedinice kojima se tabelarno određuje vrijednost ljudskog života i vrijednost ljudske osobe, mjerne jedinice koje ne poznaju niti dopuštaju da se ljudsko lice kao lice osobe vidi i gleda. Svi smo ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi i ponajmanje smo u takvom sustavu ljudske osobe i ljudski životi.
I nastanak i prestanak ljudskog života su samo proizvodnja i potrošnja. Imanje djeteta ili djece se ponekad izračunava tabelarno u smislu ljudskog potencijala mogućeg djeteta kao i njegove upotrebe u proizvodnom lancu kao ljudskog resursa. Imanje djeteta ili djece je ponekad više stvar proizvodnje u određenim ekonomskim uvjetima, nego pitanje čudesnosti nastanka novog života. Briga o starcima je pitanje potrošnje beskorisnih tehnoloških viškova pa se i život staraca tretira tabelarno kao omjer koliko će resursa potrošiti ti stari, mlohavi i neupotrebljivi tehnološki viškovi čiji je ljudski potencijal odavno okopnio i prestao postojati i koliko će koštati njihovo proizvodno gašenje i odlaganje na smetlišta tehnoloških viškova.
U tom izračunu tabelarne vrijednosti života starih ne postoji pozitivna računica jer oni više nisu ni ljudski resursi ni ljudski potencijal, nego isključivo tehnološki višak čije će zbrinjavanje i odlaganje uglavnom koštati mlađe ljudske resurse i ljudske potencijale. I svakodnevni život, posao, rad je pitanje ljudskih resursa i ljudskih potencijala jer sve se promatra u tom odnosu što onda rađa i mjerenjem ljudskog života sa dvije osnovne mjerne kategorije. Kvalitet i kvantitet. Kvalitet i kvantitet su dodaci mjernim jedinicama ljudskih resursa, ljudskog potencijala i tehnoloških viškova. Kvalitet i kvantitet su sredstvo izračunavanja što je ljudski život u smislu resursa i potencijala. Ako su ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi formule za računanje vrijednosti ljudskog života, kvalitet i kvantitet su konkretne brojke koje se koriste u navedenim formulama.
Život starog čovjeka u ovoj perspektivi je život koji nema nikakav kvalitet jer nema ni ljudskog potencijala niti je više riječ o ljudskom potencijalu. Starcu preostaje jedino život kao kvantitet kada se njega ili nju kao osobu tabelarno ubroji u broj staraca/penzionera/umirovljenika koji opterećuju određeni sustav. Život starca nema više nikakvu kvalitetu, a i kvantitet je moguće smanjiti dobrovoljnim ubijanjem starijih ljudi, najnovijim oblikom eugenike koju se radi izbjegavanja neugodnosti naziva eutanazijom. Život starca kao tehnološkog viška stoga nije ništa ni manje ni više vrijedan od života neke životinje, niti od komada uglja ili željeza bačenog na smetlište. Kvalitet života imaju samo oni koji su proizvodno upotrebljivi i korisni, čiji se potencijal tek razvija ili je već razvijen i stavljen u upotrebu i proizvodnju i kvantitet takvih se također kontrolira oblikom eugenike koji se opet zbog neugode naziva pobačajem kako bi se uklonili defektni ljudski potencijali i ljudski resursi i stvorili potencijalno najkorisniji ljudski resursi.
Ne želim da me netko naziva ljudskim resursom, ljudskim potencijalom i tehnološkim viškom, želio bih i kad budem starac, ako to dočekam, biti ljudska osoba koja je iako resursno i potencijalno neupotrebljiva, svejedno sposobna i u tim okolnostima pitati se o životu i čuditi se životu i svoje lice pokazati drugom da me vidi kao osobu i kao život, ne želim biti dio tabele potencijalnih ljudskih resursa kao iskoristiv komad uglja ili željeza za proizvodnu i upotrebu, želim biti život i biti osoba, jedinstveno i čudesno i neponovljivo lice koje se slobodno okreće licu drugoga da u međusobnom gledanju u naša lica spoznajemo, da nismo ljudski resursi, ljudski potencijali, tehnološki viškovi, nego da smo i onda kada smo samo stavke u tabeli svatko od nas ljudska osoba.
Želim da moje lice ne bude resurs, potencijal, višak nego lice koje drugi dok ga gleda postavlja si pitanje i čudi se postojanju života i ljudskih lica koje se okrećući svoja lica drugima pokazuju kao lica ljudskih osoba, a ne lica ljudskih resursa, ljudskih potencijala i tehnoloških viškova. Samo ljudsko lice okrenuto drugom pokazuje čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i ljudskom postojanju, jer ljudski resurs, ljudski potencijal i tehnološki višak kada gledaju čovjeka vide samo stavku na tabeli proizvodnje, potrošnje, korisnosti u upotrebljivosti jer jedino ljudska osoba vidi lice druge osobe i u tom licu vidi pitanje i čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i čovjekovom postojanju.
Jedino ljudska osoba može u okrenutom licu druge osobe prema njoj shvatiti pravo značenje riječi resurs, koja ne znači proizvoditi, potrošiti, iskoristiti, odbaciti , nego koja znači uskrsnuti i lice druge osobe kad se u njega dublje zagleda nosi tragove uskrsnuća, tragove jednog drugačijeg, dubljeg, vrjednijeg i smislenijeg života za čovjeka koji je danas definiran kao resurs, potencijal, višak, ali rijetko ili gotovo nikada ga se ne definira kao prosopon, kao lice okrenuto licu drugoga u kojem se očituje sva čudesnost i važnost pitanja: kako je nastao i zašto je nastao moj život?
U Sarajevu, 24. 2. 2019.
O. J.
Izvor:
Christos Yannaras, Person and Eros, Holy Cross Orthodox Press, Massachusetts, 2007.
Izvor (foto): 123rf.com