Oznaka: život

12 ŽIVOTNIH PRAVILA JORDANA PETERSONA

Jordan B. Peterson kanadski je psiholog i profesor na sveučilištu u Torontu. U svojoj knjizi 12 Rules for Life. An Antidote to Chaos iznio je kako on razmatra 12 važnih pravila života.

Pravila su sljedeća:

  1. Stoj uspravno s uspravljenim ramenima: Prema ovom pravilu za Petersona čovjek je biće koje se uvijek na neki način bori za nešto i ne smije zanemariti činjenicu da je život borba protiv kaosa. Kaos je za Petersona kada vas neki iznenadni događaj potpuno šokira u negativnom smislu kao recimo kada mlada osoba doživi moždani udar i mora sve učiti iz početka. Prema Petersonu, čovjek se mora naučiti nositi i boriti s kaosom koji je sastavni dio života i ne bježati od kaosa.
  2. Tretiraj sebe kao nekoga kome iskreno želiš pomoći: Prema ovom pravilu patnja je sastavni dio života (Peterson pravi zanimljivu usporedbu s religioznim govorima o grijehu i ljudskom padu u različitim religijama) i čovjek ne smije biti megaloman koji rješava patnje cijelog čovječanstva, nego mora prihvatiti vlastitu patnju i riješiti je a tek onda pomoći drugome. Prema Petersonu, prvo treba pomoći sebi kao da ste netko drugi kome zaista želite pomoći.
  3. Za prijatelje tražite ljude koji vam žele najbolje i koji iskreno žele izvući najbolje od vas: Ovo pravilo odnosi se na ljude koji nas okružuju i uz koje smo jako vezani. Prema Petersonu, moramo biti sposobni isključiti iz života one ljude koji nas nepotrebno i bez razloga vuku prema dnu i propasti te uključiti ljude koji iz nas žele izvući maksimum dobrog i dobrote.
  4. Sebe uspoređujte s onim što ste bili jučer, a ne s onim što ste danas: Ovo pravilo ide za tim da čovjeku posvijesti kako je čovjek trajno nezadovoljan nečim u svojoj sadašnjosti. Karijerom, poslom, prijateljima, brakom… Peterson za razliku od mnogih smatra da usporedba s prošlošću u kojoj je čovjek u mnogočemu bio lošiji pomaže čovjeku da osmisli sadašnjost. Za Petersona prošlost nije loša, negativna i očajna, pogotovo kad se čovjek usporedi kakav je bio nekad i kakav je sad. Prošlost je prema ovom pravilu izvor i dobrog i pozitivnog o sebi, a ne samo onog najgoreg i pesimističnog.
  5. Ne činite svojoj djeci nešto zbog čega će vas mrziti: Ovdje Peterson ne misli na neku univerzalnu formulu kako odgajati djecu, nego podsjeća koliko roditelji mogu dobro ili loše utjecati na svoju djecu ukoliko ih hrabre i potiču na nešto dobro i koliko djeca mogu biti uspješna zahvaljujući tome. Peterson podsjeća kako u nesređenim obiteljima gdje se djecu stalno pritišće negativnim mislima i temama rađa se velika mogućnost da ta djeca kasnije postanu depresivna, kriminalna i sklona samoubojstvima.
  6. Svoju vlastitu kuću dovedi u red prije nego izneseš kritiku protiv cijelog svijeta: U ovom pravilu Peterson vidi problem onih ljudi koji su nesposobni organizirati i najobičnije svakodnevne životne zadaće, ali bi zato željeli da budu direktori velikih firmi i predsjednici država, te kako bi rješavali probleme milijuna zaposlenih i međusobno zaraćenih iako su nesposobni organizirati vlastitu spavaću sobu, ured i stan i radno vrijeme na poslu kao niti svoj obiteljski život.
  7. Teži za smislenim, a ne za potrošnim: Ovdje Peterson želi napomenuti kako je za čovjeka bez obzira na njegovu kulturnu pripadnost uvijek važnije značenje od posjedovanja. Peterson to posebno napominje kada je riječ o zrelim godinama gdje je ljudima važnije osvrnuti se na život koji je imao značenje nego na vlastito bogatstvo.
  8. Govori istinu ili barem šuti i nemoj lagati: Peterson koji je klinički psiholog u ovom pravilu donosi iskustvo nekoliko svojih pacijenata koje je po sebi dvostruko. Prvo laž zahtjeva puno više psihičke snage i napora da se održi, jer je nekad i suviše komplicirana i složena te zahtjeva velike napore uma da se održi u organiziranom stanju. Drugo, s vremenom kad se cijela stvarnost koja je izgrađena na laži sruši, čovjek otkriva kako se također i cijeli život urušio i da ga jednostavno više nema u njegovom vlastitom životu. Zajedno s njegovom laži nestao je on i sav njegov život.
  9. Pretpostavi uvijek da osoba koju slušaš zna nešto što ti ne znaš: Ovim pravilom Peterson podsjeća prvo da kao psiholog kod svojih pacijenata kao najčešći problem pronalazi činjenicu da ih nitko ne sluša. Ovo pravilo nije pitanje o tome tko je pametniji nego o tome da se puno može pomoći nekomu samo ako ga se sluša, čak i onda kad se ništa drugo za njega ne može učiniti. Prema Petersonu, živimo u vremenu odsutnosti slušanja, a ljudi tako jako žele da ih netko sasluša.
  10. Budi precizan u svome govoru: Za Petersona nedefiniran problem nema rješenja! Ovo pravilo Peterson izvodi iz svog iskustva rada s pacijentima gdje je najvažnije pitanje u liječenju depresije, neuroze i psihoze bilo pitanje da pacijent precizno formulira problem i da ga on kao psiholog precizno razumije i precizno ponovi. Biti precizan u izlaganju i predstavljanju svog problema drugim ljudima je za Petersona jedan od važnijih razloga zašto ima ljudi koji se međusobno dobro razumiju i dobro komuniciraju – kako međusobno tako i s drugima. Uspješnost liječenja nekih od svojih pacijenata Peterson veže uz njihovu sposobnost ili nesposobnost da koliko je god moguće precizno izreknu u čemu se sastoji njihova bolest.
  11. Ne gnjavite djecu kada su na skateboardu: Ovo pravilo odnosi se na čovjeku opsesiju da bude apsolutno zaštićen sa svih strana od svih mogućih životnih kaosa i komplikacija što je praktično nemoguće i neizvedivo. Odnosno, Peterson sugerira da se za kvalitetan život čovjek mora osloboditi sigurnosti i dopustiti nesigurnosti kao sastavnom dijelu života da zauzme svoje mjesto. Drugim riječima, sasvim je u redu ne biti potpuno siguran!
  12. Pomilujte mačku kad je sretnete na ulici: Pravilo se odnosi na čovjekovu sposobnost da pokaže empatiju i suosjećanje prema ljudima i onima koji su u odnosu na njega generalno nemoćni. Pokazivanje empatije i suosjećanja kod čovjeka stvara osjećaj pripadnosti nekom višem redu i pozivu u životu, te ostavlja prostor nade da će i on osjetiti empatiju i suosjećanje od drugih kad mu to bude potrebno. Drugim riječima, dobro je pokazivati altruizam prema nemoćnima!

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): en.wikipedia.org

O ŽIVOTU

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu.

Još uvijek misliš da ti se dogodio život? Ali ako ti se dogodio život, nisi li ti onaj ili ona koja bi trebala imati kontrolu nad svojim životom i tajne uvide u svoju vlastitu budućnost? Razmišljaš li ikad da se tebi nije dogodio život nego si se ti dogodio životu? Tvoj život je već pred tobom, oduvijek je tu bio sa svojim mogućnostima i nepoznatim budućnostima. Još dok se nisi rodio i rodila tvoj život je bio tu i čekao te. Ako možeš usporediti svoj život s nečim tebi bliskim, misliš li da si jahač na konju kojega konjski trk slobodno nosi ili misliš da si ti onaj koji vodi i drži uzde u rukama? Ako si ovaj drugi, onda si još uvijek uvjeren da ti se dogodio život i da si ti onaj ili ona koji drže uzde života. Ali, tvoj život je iščekivanje i onda kada se u tebi gasi zadnji pogled oka i kad iz tebe izlazi tvoj posljednji ljudski uzdah. I tad tvoj život je iščekivanje. Zašto bi tvoj život bio samo događaj za tvojih nekoliko desetljeća disanja i otkucaja srca? Tako misliš jer si uvjeren da ti se dogodio život i da on traje od trenutka kad si svjestan da živiš do trenutka kad zatvoriš oči. Ali tebi kao nikome od nas nije se dogodio život. Mi smo se dogodili životu koji je bio naš prije nego smo se rodili i bit će naš i kad nas ne bude.

Kad vjeruješ da ti se dogodio život, teško je vjerovati da bi njegove negativne strane imale smisla. Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu koji u sebi krije tajne i dubine tvoga postojanja, onda se ne trebaš otimati nadi i vjerovanju da će se život kojemu si se dogodio ti kao ljudsko biće preliti i s onu stranu tvoga disanja, tvoga pogleda i tvojih otkucaja. Kad ti se dogodi život i kad si uvjeren da ti držiš uzde jer tako treba biti, vrlo brzo ćeš shvatiti da držanje uzda ne pomaže puno. Ono je poput Sizifovog posla. Koliko god vjerovao i bio uvjeren da ti se dogodio život manje-više ti je jasno da će se uskoro prestati događati i da ćeš uzde života htio ili ne htio pustiti iz ruku. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, vrijeme provodiš u strahu, u brizi nastojeći predvidjeti sve one negativne trenutke kako bi ih izbjegao ili spriječio. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, malo je vremena u kojem si opušten, sretan, ispunjen. Jer ako ti se dogodio život za kojega vjeruješ da je samo tvoj i da mu znaš kako početak tako i kraj, zar nećeš bjesomučno navaliti na njega da ga podvrgneš svojoj kontroli i svojim predviđanjima? Kad vjeruješ da ti se dogodio život, budućnost čekaš napeto i nervozno, prošlost gledaš kao opasnost koja je tek prošla i koja će se sigurno ponoviti, a sadašnjost nije ništa drugo nego kratki predah između opasnosti koja je prošla i opasnosti koja dolazi.

Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu i da je život daleko veći, dublji i tajnovitiji od tebe samog, ništa te ne može spriječiti da u svojoj budućnosti vidiš nadu i ponešto dobroga u svojoj prošlosti. Kad vjeruješ da si se dogodio životu i da te život nadilazi i da ga nikad nećeš do kraja otkriti ni u svojoj prošlosti ni u svojoj budućnosti, uvijek sebi ostavljaš prostor nadanja i vjerovanja u dobro i bolje onoga što se tek treba dogoditi. Tako često vjerujemo da nam se dogodio život da smo prestali vjerovati da je moguće drugačije i da smo se mi dogodili životu, toj velikoj i nikada do kraja shvaćenoj tajni nas samih. Pustiti sebe da se dogodim životu dopušta ti da se nadaš i očekuješ da je život nešto dublje i smislenije od tvog zadnjeg pogleda, posljednjeg daha i zadnjeg otkucaja. Ne želimo sebi ponekad dozvoliti da se kao ljudska bića dogodimo životu kao nečemu što nas nadilazi i nadvisuje. Oslanjamo se na svoja slabašna uvjerenja da nam se dogodio samo naš život kojega sada živimo i da nam se više nikada život neće ponoviti i neće dogoditi. Oslanjamo se na naš pesimizam kako života nije bilo kad nas nije bilo i kako života neće biti kad nas ne bude. Ali život nije tako sebičan prema nama kao što smo mi prema njemu. Naš život je bio tu i kad nas nije bilo i bit će tu kad nas ne bude. I ne samo to. Život će biti i tamo s druge strane jer snaga, moć i postojanje života nadilazi naše posljednje poglede i otkucaje. Naše ponekad čvrsto uvjerenje da nam se dogodio život i da s nama život počinje i završava protivan je našoj nutarnjoj nadi i potajnoj želji da se dogodimo životu na način da živimo uvijek i da nikada ne prestanemo živjeti. Dopustiti da se kao čovjek dogodiš životu znači dopustiti barem misao da je život vječnost i da ću trajati dokle god ima života ne samo na ovoj strani, nego i na onoj strani.

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu. Mi živimo između te dvije struje života i svi naši problemi i sumnje nastaju jer se ne možemo nikada do kraja prepustiti samo jednoj strani života. I kad vjerujemo da nam se dogodio život i da će s nama početi i završiti ne možemo se oteti povremeno nadanju da smo se ipak mi dogodili životu kao vječnom izvoru našeg trajanja i postojanja. I kad vjerujemo da smo se dogodili životu i da naš život ne počinje isključivo s nama i ne završava s nama, uvijek smo u opasnosti da zapadnemo u pesimizam i očaj i uvjerenje da nam se dogodio samo ovaj život kojega trenutno imamo. I da prije nije bilo ničega i da poslije također nema ništa.

Život nije samo iščekivanje nego je unutarnja borba svakoga od nas s tim nikada do kraja odgovorenim pitanjem: je li mi se samo dogodio život koji sa mnom počinje i završava ili sam se ja dogodio životu koji je bio prije mene i bit će i kad mene ne bude i u kojem ću trajati vječno? Kao čovjek i ljudsko biće smiješ se tome nadati. Barem toliko nekad treba dati samom sebi i svom trenutnom životu. Nadu da sam se dogodio životu, nečemu dubljem, tajnijem i mističnijem od mene samog. Vjerovati da sam se dogodio životu znači osjetiti miris i okus vječnosti u svom posljednjem ljudskog dahu, znači vidjeti slabašno svijetlo vječnosti u svom posljednjem ljudskom pogledu.

U Sarajevu, 18. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO SE U ŽIVOTU OSLOBODITI VLASTI TRENUTKA?

Bilo da je riječ o onim dobrima ili onim traumatičnim i lošima, čovjekov život se često odvija pod sjenom nekolicine značajnih minulih trenutaka. Ali ne možemo ne primijetiti da su to u konačnici bili samo trenuci, i stoga se pitamo zavrjeđuju li isti toliki značaj i moć nad ljudskim životom?

Prije nego što se zadamo u demistifikaciju snage trenutka po život čovjeka, bitno je naglasiti da trenutak svakako nije nešto za podcijeniti.

Trenutak kao takav, i bilo koji, uistinu ima nešto sa samim ustrojem svijeta, života i čovjeka. Kažu da je tamo nekad davno na početku sve i krenulo s trenutkom stvaranja, kao što život svakoga od nas započinje trenutkom začeća. Također, svi već imamo neku predodžbu o onome što se u životu zove odlučujući trenutak. A tu su još i jako važni trenutak sreće kao i trenutak istine…

Sasvim male izjave koje puno govore

Možda ćemo ipak najbolji dokaz naše fascinacije i opčinjenosti trenutkom pronaći u umjetnosti. Bilo umjetnička slika, skulptura ili fotografija, one po sebi nisu ništa drugo nego uhvaćeni i trajno zaleđeni trenuci. Čovjeku to itekako ima smisla, premda je cijela stvar – ako malo dublje pogledamo – po sebi sablasna. Zašto nam često ta beznačajna mrvica stvarnosti ima više značenja i smisla nego cjelina stvarnosti? I ne kaže li se upravo često ono da je netko „lijep k’o slika“, a ne lijep kao život, kontinuitet, vrijeme, trajanje…? Dakle, (kao) samo je trenutak lijep, a trajanje je ružno.

Znači li to da ljudi kao vrsta još uvijek nisu spremni i sposobni za cjelovito i kontinuirano postojanje? Znači li to da mi postojimo samo na način bljeskanja bitka unutar nekakve velike praznine nepostojanja? Pa nije li u konačnici i taj cjeloviti život samo nekakav trenutak unutar vječnosti? U tom smislu, stariji ljudi vjerojatno ne kažu uzalud da im je život proletio poput trena.

Ili na razini međusobnih odnosa, ono: „Jedva čekam da je vidim“ – pa zar ne bi trebalo „jedva čekam da budemo skupa“. A njena boljka se zove: „Jedva čekam da se udam“ – a možda bi trebalo ono: „Jedva čekam da budem udana“. Naravno, nisu svi isti. Neki ljudi bolje traju od drugih. Međutim, i ti koji umiju da traju često se emocionalno zaglave sa onima koji ne traju. Ovi drugi žive trenutak, dok su oni prvi samo očarani i zarobljeni trenutkom.

Veliki problemi najčešće imaju sasvim jednostavna rješenja

Neki ljudi kao da su osuđeni na to da dobar dio života (ako ne i cijeli) turobno žive pod sjenom neke minule traume. Postoje svakako traume koje su trajale duže vrijeme i prirodno je da za takve traume treba više vremena da se nadvladaju i zaborave. Međutim, postoje i one traume koje nisu ništa drugo do li loši trenuci, no usprkos tome i njihova sjena može opstojati jako dugo. Što reći takvoj osobi na kraju osim onoga: „Ali, to je bio samo trenutak“!?

Moć lošeg trenutka nad čovjekom je svakako velika. Toliko velika, da mi često čak patimo i od lošeg trenutka koji se uopće još nije ni dogodio. Velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach u tom smislu primijeti kako “U nesreći većinom ponovno stječemo mir što nam ga je oteo strah od nesreće.” Dakle, kad se ono očekivano i neminovno naposljetku i dogodi, to će u suštini biti samo trenutak.

Možda na kraju slično vrijedi čak i za one lijepe trenutke u životu. Premda nam prijaju, i oni znaju biti opasni, ne dopuštajući nam da živimo i postojimo u kontinuitetu. A rješenje je moguće opet isto kao ono maloprije: „Ali, to je bio samo trenutak“!

Zato, kao kratki zaključak: Trenuci imaju pravo na svoje postojanje. Kako oni dobri, tako i oni loši. Ali za čovjeka i njegov život će biti najbolje da ih prepozna i osvijesti baš kao takve. Jer to su samo trenuci. Mali snažni bljeskovi unutar puno veće i vrijednije cjeline postojanja!

U Sarajevu, 5. 9. 2018.

M. B.

 

Izvor(foto): 123rf.com

O NOGOMETNOJ GROZNICI: ZAŠTO SU LJUDI TOLIKO UZBUĐENI KAD DVADESET I DVA ODRASLA MUŠKARCA TRČE ZA LOPTOM!?

Englezi tvrde da je sve počelo kod njih, tamo nekad još u srednjem vijeku s takozvanim „nogometom rulje“ (mob football). Najčešće bi se natjecala dva susjedna grada ili sela, broj igrača bi bio neograničen. Pri tome se nastojalo napuhani svinjski mjehur, što rukama – što nogama, dotjerati na protivnički teren. Gola nije bilo u današnjem smislu, nego je gol bio protivnička crkva, gradski trg ili neki drugi znameniti objekt protivnika. Igra je bila vrlo gruba; protivnika bi se nastojalo zaustaviti u prodoru, pa s čim god i kako god.

Stoga ne čudi da je ova takoreći barbarska igra nerijetko nailazila na neodobravanje i osudu engleskog plemstva. Nogomet će tako kroz englesku povijest bivati više puta službeno zabranjivan, a možda je od toga najpoznatija bila zabrana Henrika VIII. iz 1515. god., tzv. „Archery law“. Naime, moćnog ali svirepog vladara nije toliko sablažnjavala grubost nogometa, ali je isti promatrao kao poprilično beskorisnu narodnu aktivnost. Zbog toga je svima kao zakonsku obvezu odredio da poslije nedjeljne svete mise više ne trče za loptom nego da – pametnije – treniraju streličarstvo. Jer dugi engleski lukovi su im već više puta donijeli ratnu pobjedu nad Francuzima, pa eto, zašto ne bi opet…

Slika 1: Izvorni “nogomet rulje”- izvor: en.wikipedia.org

Međutim, Engleska zapravo i nije kolijevka nogometa. Slične igre s loptom su postojale u Kini još u trećem st. pr. Kr., i to u znatno prefinjenijoj formi, a igralo se tako i u drugim područjima Starog svijeta. No, Englezima se mora priznati da je to kod njih prvih bilo na masovnoj razini. U tom smislu, pouzdani izvori već iz 12. st. navode kako se nogomet u Engleskoj igrao rado i masovno, bez obzira na sve krvave nosove i polomljene ekstremitete. Iz tog primordijalnog kaotičnog nogometa, s vremenom će se razviti različiti sportovi s loptom. U prvom redu, ragbi i nogomet, a zatim i odbojka, košarka, rukomet, hokej, vaterpolo, polo itd., s tim da je temeljna logika bila uvijek ista: utjerati loptu u samo srce protivničkog područja, uz sveopće vlastito oduševljenje i očaj protivnika.

Slika 2: različiti oblici nogometa – izvor: en.wikipedia.org

Malo rivalstvo, malo religija…

Već se iz uvodnih povijesnih crtica da primijetiti da je nogomet nešto što ima duboke veze s lokalnim rivalstvima, ponosom i patriotizmom. To je čini se jedna forma humanog rata. Sredstvo za oslobađanje nagomilanih nasilnih fantazija i difuznog agresiviteta. Sve to skupa bez palih glava, ali s pokojim razbijenim nosom, dislociranim ramenom i slomljenom nogom. Oslobađanje od nagomilanih tjeskoba i agresivnosti je vrlo važna društvena aktivnost i zadaća. Francuski kultur-antropolog René Girard ovo ujedno vidi i kao izvornu funkciju religije: društveno opasni bijes svih protiv svih kroz žrtveni obred okrenuti u društveno prihvatljiviji oblik nasilja svih protiv jednog, a kako već rekosmo, engleski nogomet se izvorno i javio tijesno povezan uz kršćanske blagdane i obrede. Ono što bi započelo u crkvi, završilo bi se na nogometnom terenu, pa bi svi zatim sretni i opušteni krenuli natrag svojim domovima… do slijedećeg obreda i slijedeće tekme.

Današnje poimanje nogometa

Danas se najčešće kaže da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. No, bez sumnje, za neke je i najvažnija! Američka komičarka Phillis Diller svojevremeno primijeti da žene ne igraju nogomet zato što im je posve neprihvatljivo da nastupaju stalno u jednim te istim dresovima. Međutim, u međuvremenu su se stvari itekako promijenile. Žene sve češće i gledaju ali i igraju nogomet. Nedavno završeno prvenstvo u Rusiji svjedoči o tolikom porastu popularnosti ovoga sporta, da bi se slobodno moglo početi govoriti i o pravoj nogometnoj psihozi iliti ludilu. A oni rijetki koji to toliko i ne prate, opet su počeli ludjeti jer se tjednima po medijima ništa drugo nije moglo ni pogledati ni pročitati.  Brojni autori su do u detalje secirali prvenstvo, ne samo sportski, nego i politički, gospodarski, modno, i kako sve ne… Kao da je nogomet u međuvremenu prerastao u svojevrsnu prvu filozofiju – paradigmični konstrukt po kojem se sve ostale stvari gledaju i misle.

Sigurno je da ovoj igri ne pristupaju svi isto. Puno je njih tu što sve ovo prate samo zato što i drugi prate. Danas bi se to popularno reklo da je oko nogometa stvoren hype. Ipak, pored ovih potonjih puno je onih što nogomet doživljavaju jako duboko, skoro pa filozofski. Legendarni Johan Cruyff u tom smislu reče da je nogomet igra pogreški, pri čemu na kraju pobjeđuje onaj tko ih učini manje. Za nestašnog Ronaldihna nogomet je svojevrsna škola života. Kaže, sve što je naučio o životu, naučio je trčeći s loptom u nogama.

Završit ćemo ipak sa opažanjem Vincea Lombardija – jednog od najtrofejnijih trenera američkog nogometa svih vremena. On reče da je nogomet poput života. On zahtjeva ustrajnost, samoodricanje, naporan rad, žrtvu, posvećenost i poštivanje autoriteta. Da, upravo je takav otprilike nogomet. On na neki način predstavlja slavlje života onakvog kakav jest. Naporan, grub, iscrpljujući, pa čak nerijetko i izluđujući, često nepošten, itekako ovisi o faktoru sreće, a da bi se sve to preboljelo i prošlo mora se raditi timski, surađivati, slušati trenera i kapetana … ali pored svega toga još uvijek divan i uzbudljiv!

U Sarajevu, 31. 7. 2018.

M. B.

O ISKUSTVU „NEDOGOĐENIH“ DOGAĐAJA

Iskustvo nedogođenih događaja javlja se kao napet osjećaj iščekivanja onoga što se uskoro treba dogoditi. Takvo iskustvo je poput putovanja prema odredištu koje je uzbudljivije od samog završetka putovanja. Iskustvo nedogođenih događaja je iskustvo putovanja prema odredištu kojega se željno iščekuje, ali kojega se nikad ne doseže i tako se putovanje pretvara u kolaž maštovitih ideja kako je moglo sve završiti i na koji način, iako se zapravo ništa nije dogodilo.

Zaljubljen muškarac ili žena na putu ljubavi jednog prema drugom imaju to iskustvo nedogođene ljubavi, iskustvo mašte koja stvara mogući ljubavni zaplet i njegov mogući ishod. Iskustvo nedogođene ljubavi kao nedogođenog događaja dolazi u oblicima različitih i najčudnovatijih mogućih pitanja o ljubljenoj osobi. Kao recimo što će biti kad veza postane ozbiljnija? Ako se vjenčamo, kakvi ćemo biti u braku? Ako dobijemo djecu, čije će oči imati, njegove ili njezine? Ako zajedno dočekamo starost, kako ćemo izgledati, tko će biti potrebniji pomoći onoga drugoga? Nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene samo je jedan od onih događaja koji se ponekad manifestiraju kao nedogođeni događaji.

Ima i drugih životnih izbora i odluka koji ulaze u kategoriju nedogođenih događaja, kao recimo kad se planira živjeti negdje drugo. U kojem gradu, u kojoj ulici, u kojoj općini, u kojoj zemlji živjeti? Nedogođeni događaji su povremeno izvor određenih patnji za čovjeka jer ukoliko se čovjek odluči da neki nedogođeni događaj ni u stvarnosti neće odživjeti onda uvijek ostaje jedan neodređen osjećaj patnje i nostalgije. Kad se muškarac pita jesam li prvo trebao izabrati nju, a ne sada ovu s kojom sam sada i kakav bi nam bio život zajedno, ili obrnuto kada žena postavlja to isto pitanje? Ovo pitanje u sebi nosi čežnju i misao kako je prethodna ljubav koja se nije nikad dogodila i postala nedogođeni događaj – možda bila najbolji i najmudriji izbor.

Veliki broj područja našeg života pokriva iskustvo neprimjetne čežnje i tupe boli, jer nedogođeni događaji nisu postali dio stvarnosti našeg života. Zato nam preostaje da čeznemo i da nas tu i tamo nedogođeni događaj boli kao da se dogodio. Kao kad se razmišlja o voljenoj osobi s kojom se ljubav nikad nije dogodila, ali osjećaj čežnje i boli ponekad je takvog intenziteta da čovjek ima osjećaj da se ta ljubav stvarno dogodila i umrla. Nedogođeni događaji nisu uvijek negativni i loši iako povremeno donose nepodnošljivu čežnju i bol u stvarni čovjekov život.

Nedogođeni događaji imaju svoju privlačnost i svoju mudrost jer nas čuvaju od razočaranja stvarnim životom i stvarnim iskustvima. Kao kad nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene postane stvarnost i nastupi razočaranje jednog ili drugog ili oboje, jer se stvarnost nedogođene ljubavi činila kudikamo ugodnija i privlačnija od stvarne ljubavi. U takvim trenutcima se razočaranje pretvara u osjećaj gubitka životnog smjera i smisla jer se sav život usmjerio i utrošio ponajviše u velika iščekivanja nedogođene ljubavi koja svojom stvarnošću i gubitkom strasti, ljepote i smisla može odvesti i puno dalje od samog razočaranja u ambis začaranog kruga samosažaljenja, progonjena osjećajem krivnje, osjećajem gubitka tla pod nogama i besmisla.

Čovjek živi između te dvije ponekad nerazumljive i neshvatljive točke, između nedogođenog događaja i čežnje za njim da se dogodi i razočarenja kad se događaj dogodi. I to dolazi u obliku pitanja što se zapravo dogodilo s nama, sa mnom, s njom? Ali ne mora svaki nedogođeni događaj završiti stanjem vječne čežnje jer se nije dogodio, kao ni stanjem razočaranja jer događaj nije bio onakav kakvim smo ga zamišljali. Nedogođeni događaji znaju svoju punu stvarnost doseći u samom njihovom događanju do te mjere da ispunjenje života smislom i radošću traje jako dugo.

Kao kada muškarac i žena ostvare svoj nedogođeni događaj ljubavi i shvate malo kasnije kako je u stvarnosti taj događaj još bolji, puniji, radosniji i smisleniji. Ovo iskustvo ih onda obilježi za cijeli život i služi kao kamen temeljac za podnošenje životnih padova koji eventualno slijede.

Jedan dio našeg života, a možda i zreliju dob i malo više obilježava razmišljanje o nedogođenim događajima ljubavi, posla, karijere, mjesta života, broja djece, neobično ali sadržajno izrečeno u našem kolokvijalnom izrazu: što bi bilo kad bilo? I tu nema trajnih odgovora, mi nastavljamo živjeti život u prostoru između nedogođenih događaja našeg života i njihova stvarnog događanja. U tom prostoru ima svega: i čežnje, i boli, i mašte, i ideja, i promišljanja, i želja, i snova, i tajni, i radosti, i ljepote, i tuge, i plača, i razočarenja, i rađanja, i umiranja… Ponekad se cijeli život nekako živi u tom prostoru tog jednostavnog, ali tako fascinatnog, tajnovitog i nikada odgovorenog pitanja: što bi bilo kad bi bilo? Jer nikada ne možete dati pravi odgovor baš zato što se nedogođeni događaj nije ni dogodio, jer da je se dogodio to pitanje ne biste ni mogli postaviti, ni sebi ni drugome.

 

U Sarajevu, 16. 7. 2018. 

O. J. 

 

Izvor (foto): 123rf.com 

[banner title=”DBV” id=”140″ caption_position=”bottom” theme=”default_style” height=”auto” width=”auto” show_caption=”1″ show_cta_button=”1″ use_image_tag=”1″]

ZAŠTO SMRT NIJE NEŠTO POPUT SNA?

Ljude je oduvijek zanimalo kako li je to biti mrtav, a pri tome se čovjekov um od davnina manifestirao kao onaj koji se ne može zamisliti kao nepostojeći (Descartes – Druga meditacija o prvoj filozofiji). Naime, već neolitičke grobnice svjedoče o praksi ukapanja pokojnih s različitim predmetima iz svakodnevnog života. Muškarci su se najčešće ukapali sa oružjem, a žene s nakitom i posuđem. Očito je već tada postojalo nekakvo opće uvjerenje kako smrt nije kraj, te da čovjek i nakon smrti nastavlja egzistirati.

No, kasnije kroz Novi vijek pa sve do današnjih dana, kroz rasplamsavanje mehanicističkog i ideološkog materijalizma, u rastućem ateističkom obzoru, sve češće se smatralo da poslije smrti nema ništa, tj. da je smrt nešto kao vječiti, neprolazni san. Doduše, čovjek je i tu na neki način nastavljao živjeti, ponešto kroz vlastito potomstvo, ponešto kroz sjećanja ljudi kao i svoja djela, ali on kao on više nije postojao.

Ipak, nisu svi prihvaćali ovu novu istinu o čovjekovoj smrti, a neki su se pri tome i trajno dvoumili. Španjolski egzistencijalist – Miguel de Unamuno će u ovom smislu govoriti i o suprotstavljenosti razuma koji negira besmrtnost i srca koje pristaje uz besmrtnost. Osobno će za sebe reći da je na kraju ipak dao prednost svome srcu. Preciznije rečeno, za Unamuna se o besmrtnosti više nije moglo govoriti kao o razumskoj i logičnoj činjenici, nego kao o htijenju za ne umrijeti, a ovo htijenje po sebi jeste vjera u besmrtnost koja će čovjeka na kraju možda dovesti i do stvarne besmrtnosti (Del sentimento tragico de la vida).

Samo živi spavaju!

Analogija smrti i sna je valjda sama po sebi jasna. Ljudi često za mrtvace, barem one u dobrom stanju, kažu: „Isto kao da spavaju“. Odatle valjda i ono egzistencijalističko-ateističko uvjerenje da će smrt za nas biti nešto poput vječnog i neprolaznog sna.

Međutim, u ovoj usporedbi ipak nešto ozbiljno ne štima, jer SAN JE STANJE I SPOSOBNOST ŽIVOG ČOVJEKA. I ne samo živog, nego poslovično i zdravog! Naime, iz iskustva znamo da najbolje spavaju djeca i mladi. Kako čovjek stari, te kako mu zdravlje postaje slabije, tako počinje i sve slabije spavati. Sveukupno spava malo, a i to što spava, stalno se budi, tako da čak nerijetko postaje i zavidan na one koji spavaju dobro i dugo. I zato, bez obzira na to što poneki mrtvac stvarno nalikuje spavaču, mogli bismo sa popriličnom sigurnošću reći: „Samo živi spavaju!“

Stvar vjere

Naravno, ako konstatiramo s obzirom na prirodu stvari da smrt nikako ne može biti nešto poput sna, to još uvijek po sebi ne predstavlja valjan razumski dokaz o pouzdanosti postojanja nekog razvijenog zagrobnog života. Mi živi jednostavno nemamo izravnog i egzaktnog uvida u taj svijet. Pri tome od velike pomoći nisu ni živopisna iskustva kliničke smrti (lebdjenje iznad vlastitog tijela, tunel, svjetlost, susret sa svojim pokojnima i sl.), jer ponešto od ovoga se može iskusiti i u nekim drugim situacijama. Npr., vojni piloti ponekad proživljavaju slične stvari u simulatorima gravitacionih opterećenja. Ateistički znanstvenici za ovakva iskustva daju nekolicinu dojmljivih objašnjenja: Neki kažu da se tu radi o senzacijama gasećeg mozga koja će prestati kad mozak bude definitivno mrtav. Drugi kažu da postojanje svijesti u trenutku kliničke smrti nije dokaz da će ta svijest beskrajno funkcionirati, kao što na primjer, kad čovjek bude smrtno ranjen u srce, on nije istog trenutka mrtav, nego može još koju sekundu biti svjestan i funkcionalan, ali svakako ne za trajno. Richard Dawkins opet smatra da su senzacije iz područja kliničke smrti svojevrsna evolucijska obmana koja nam pomaže da lakše i bezbolnije umremo…

Njemački filozof Bernhard Welte, polazeći od jednostavnog svakodnevnog promišljanja primjećuje kako se svaki čovjek susreće sa opažanjem da je jednom postojalo vrijeme kad nismo postojali, kao što će u budućnosti postojati vrijeme kad više nećemo postojati. To kao da govori da je ljudska egzistencija omeđena nepostojanjem. Nepostojanje – ništavilo je bilo prije nas, a bit će i iza nas. No, ovdje ostaje krucijalno pitanje što to ništavilo predstavlja za nas po na osobno? Je li to jedno ništeće ništa, tj. potpuno i totalno ništavilo ili je to ništavilo koje našim čulima prikriva prisutnost Apsolutnog? Welte smatra kako se na ovo pitanje ne može odgovoriti po nužnosti mišljenja, nego samo po osobnoj odluci i to u konačnici po odluci o pitanju smisla i besmisla života. Jednostavnije rečeno, to je pitanje vjere i nevjere, koje se očito naspram nas ljudi nikad neće moći izbjeći. Bez obzira na to što svi po sebi pristajemo uz neke vjerske ili protuvjerske koncepte, ovo je u konačnici duboko osobno pitanje. Samo ja sam osobno u konačnici mogu reći ima li ili nema moj život smisla. Kako bi ono Hans Urs von Balthasar poentirao: „Stvoreni smo nedovršenima kako bi se sami odlučili oko vlastitog dovršenja!“

U Sarajevu, 13. 7. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.

Nikada se ne može predvidjeti kada će se prepuštanje pojaviti. Prepuštanje ne dolazi poput nečega opipljivog, prepuštanje se ne može osjetiti da bi ga se zaustavilo ili usporilo. Prepuštanje se samo pojavi. Iz početka u malim sitnicama života. Bezvoljnost da se ujutro ustane čini se beznačajnim. Ili je znak prepuštanja? Nemoć da se nešto čvrsto odluči. Je li to samo slabost ili znak prepuštanja? I tako tiho, nevidljivo onako kako to samo ono zna, prepuštanje osvaja rekli bismo neke beznačajne životne događaje poput odlaska u šetnju, poput nekih ritualnih životnih svakodnevnih navika kao što je recimo kava ujutro. Trenutak kada se čovjeku ne da ono u čemu je redovito uživao i pronalazio smislenost. Ustajanje ujutro ili kava ujutro po sebi i nisu toliko značajni u usporedbi s nekim velikim događajima života. Odustajanje od njih jer nam se više ne da znači da nas je prepuštanje već zarobilo. Uskoro ćemo početi prepuštati ostalo. Susrete s prijateljima, zajedničke izlaske, zajednička druženja.

I vrlo brzo osvrnut ćemo se unatrag i shvatiti da je prepuštanje života da živi sam sebe počelo davno prije nego smo primijetili prve sijede vlasi. Problem s prepuštanjem jest što kada shvatimo da nas je zahvatilo, više nemamo snage da mu se odupremo, a dok smo mu se mogli oduprijeti nismo ga primjećivali ili nismo znali kako. Zašto život prepuštamo njemu samom nezainteresirani da njegove uzde držimo čvrsto u svojim rukama? Što nas to pretvara u bogalje pred životom? Je li društvo u kojem živimo toliko depresivno i loše da i pomisao na ustajanje ujutro stvara osjećaj nemoći? Je li sivo nebo dovoljno da se odustane od kave ujutro? Što god naveli kao razlog prepuštanja života da se sam živi bez nas, ostaje činjenica kako čovjek u nekom trenutku života shvati da je prepustio život njemu samom bilo da je to učinio svjesno bilo da ga je to iznenadilo.

U starosti  čovjek se svjesno daruje prepuštanju. Ako je smatrao da mu je život bio ispunjen, prepuštanje dolazi kao nagrada, godišnji odmor od svega. U starosti prepuštanje je svjesno prihvaćanje da je život zapravo uglavnom odživljen i ono što još ostaje jest razmišljati i gledati unutar sebe. Život nastavlja dalje sam i čovjek od njega još samo traži malo zdravlja i umne prisebnosti. Svjesno prepuštanje života da ide sam bez čovjeka nije toliko strašno. Tek je tu i tamo ispraćeno tugaljivim pogledom sijedog starca što je prepuštanje došlo nekako uvijek prerano. Ali se čovjek u starosti brzo navikne da više ne drži uzde života u rukama jer i kad bi ih držao ne bi više imao toliko snage kao nekada da ih upravlja i vuče. I time se tješi i prihvaća prepuštanje kao neminovnu životnu sudbinu.

Prepuštanje života njegovom vlastitom življenju uvijek ide uz određenu zrelost kojom se utvrđuju vlastite granice i dometi onoga što se može učiniti i onoga što se više ne može učiniti i od čega treba odustati. Zato u starosti čovjek svjesno prepušta život njegovom vlastitom trajanju jer postignuta zrelost nije zrelost godina i bijelo-siva boja očiju, brade i kose, nego životna mudrost o tome da se jednog dana uzde života moraju milom ili silom prepustiti njemu samom.

Nesvjesno prepuštanje nije mudro puštanje uzda životu da sam sebe upravlja, nego neprimjetno ali ustrajno prepuštanje nemoći i samosažaljenju u sitnim životnim okolnostima. Nesvjesno prepuštanje je svakodnevno odustajanje od malih životnih koraka koje život čine smislenim i sadržajnim. Nesvjesno prepuštanje je nezadovoljni starac koji u sebi osjeća bijes očajnika koji želi rastrgati život, dok nema snage ni da se uspravi uz pomoć staračkog štapa. Nesvjesno prepustiti život njemu samom znači predati se nemoći onda kada svoju moć trebamo pokazati držeći uzde života čvrsto i sigurno u vlastitim rukama.

Prepuštanje izriče  sadržaj riječi umoran od života. Biti umoran od života može se biti na dva načina. Svjesno prepuštanje života njemu samom je priznanje samom sebi da sam ispunjeno umoran kao trkač koji pada od umora, ali sretan jer je dodirnuo cilj. Nesvjesno prepuštanje života njemu samom kroz nemoć i samosažaljenje čini se kao trkač koji još na startu osjeća sav umor kao da je već jednom otrčao cijeli krug do cilja, a zapravo se nije pomjerio s početnog mjesta. Prepuštanje je umor od života, ali nije svejedno kako je život prepušten. Ako je život svjesno prepušten samom sebi, onda je umor neka vrsta osjećaja ispunjenja da se je živjelo, ako je život nesvjesno prepušten sam sebi gdje se čovjek u najjačoj snazi ponaša bespomoćno i samosažaljivo, onda je umor neka vrsta kazne za život koji ionako živi sam za sebe bez da čovjeka išta pita, od njega traži i zahtjeva.

A od takvog života čovjek i ne može biti ništa drugo nego umoran jer jedna od najtežih stvari za čovjeka jest biti prisiljen živjeti život na čije zahtjeve, želje, molbe i emocije čovjek gleda iz perspektive trećeg lica potpuno nezainteresiran i hladan prema uzdama koje mu život pruža da ih uzme u svoje ruke i počne živjeti.

U Sarajevu, 23. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O laži

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Vrijeme je hodanje prema istini gdje je svaka laž, mala ili velika, predah na putu. Lažemo iz zlobe, lažemo iz straha, lažemo iz želje, lažemo zbog drugih, lažemo za druge. Lažemo da predahnemo od istine, da predahnemo od vremena. Nemoguće je predahnuti od vremena i od istine, jer su vrijeme i istina nužni završetci naših usputnih predaha. Nekada laž može biti dugotrajan predah od vremena i od istine, predah koji nas prevari kako nećemo morati nastaviti putovanje prema kraju. Prevarimo sebe i umislimo da možemo dugotrajno stajati na nekoj životnoj postaji sačinjenoj od naših laži. Slavodobitno promatramo vrijeme i istinu kako nam se primiču misleći kako nas nikada neće sustići. Ili se samozadovoljno osmjehujemo gledajući vrijeme i istinu kako prolaze ispred nas dok se mi zlobno osmjehujemo skriveni ponavljajući u sebi kako jednom kada vremenu i istini umaknemo, više nas nikada neće uhvatiti i nikada nećemo morati ići za njima.

Vrijeme i istina se odlikuju nevidljivošću, strpljivošću, šutnjom i čekanjem. Nekada se vrijeme i istina prave da nas nisu ni vidjeli ni susreli, prođu pored nas kao da ne postojimo. U tom trenutku likujemo vjerujući da je naša zasluga što vrijeme i istina nisu otkrili našu laž. Uživamo u predahu računajući da je ovaj predah konačan završetak našeg skrivanja. Jer ako su vrijeme i istina već prošli i nisu nas primijetili, kako stojimo na našoj životnoj postaji, čega se još treba bojati kada više nema ni vremena ni istine? Skriveni iza predaha satkanih od velikih i malih laži kada procijenimo da su vrijeme i istina dovoljno odmakli, hrabro i samouvjereno istupamo na prostor naše životne postaje. Mi smo prevarili i vrijeme i istinu, ima li itko jači, moćniji i mudriji od nas?

Ali vrijeme i istina nisu samo konačni krajevi života prema kojima smo usmjereni. Vrijeme i istina su ljudi koji za vremenom i istinom prolaze pored naše životne postaje, pored našeg životnog predaha, pored naše male i velike laži. Sažalijevamo te jadnike koji se vuku k’o aveti nesposobni da barem na trenutak predahnu. Poslušno, strpljivo i šutljivo idu za vremenom i istinom. Kao slijepci i robovi puštaju i dopuštaju vremenu i istini da ih vode prema kraju. Sažalijevamo njihove malene i beznačajne živote, jer onako kako mi to vidimo velik je samo onaj koji se sakrio od vremena i istine. I zato smo mi titani, atlasi koji na svojim plećima i ramenima drže sve svoje laži i male i velike i pri tom se uspijevamo sakriti. Kakve smo samo veličine, mi titani laži i lukavstava dok se gnušamo sitnih ljudskih sudbina koje bez pitanja slijede vrijeme i istinu.

Usta nam se razvuku u osmijeh tek onda kada susretnemo nekoga sebi slična, nekoga tko je kao i mi uspio prevariti vrijeme i istinu i izgraditi životnu postaju od svojih laži i osigurati sebi dugotrajan predah od hodanja za vremenom i istinom. Odvojeno stojimo svatko na svojoj strani puta gledajući mnoštvo koje ne zastaje, mnoštvo koje slijepo vjeruje kako vrijeme i istina vode dobrom kraju. Krišom se pogledavamo dobacujući jedan drugom kako pred nama hodi rijeka slabića nesposobnih da se odupru vremenu i istini. Divimo se vlastitoj snazi i lukavstvu da naoko prevarimo ono što se čini nemogućim prevariti.

Ali što će se dogoditi s nama kada rijeka ljudi ode za vremenom i istinom? Što će biti s našim predahom, s našom životnom postajom, s našom laži? Što će biti s nama kada vrijeme i istina od nas odustanu i ostave nas na pragu kraja? Što će biti s nama ako se jednom umorimo i poželimo i mi krenuti za rijekom onih koji slijede vrijeme i istinu? Što će biti s nama ako nas vrijeme i istina ostave da čekamo u predvorju dobrote, poštenja, plemenitosti? Hoćemo li i tada sebe zvati titanima koji su svojom laži naoko prevarili istinu i vrijeme? Hoćemo li i tada rijeke ljudi koji mirno promatraju i uživaju u istini na kraju vremena smatrati slabićima, kukavicama, priprostim spodobama i robovima?

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Među ljudima možda i nema pravih lažova nego samo putnika koji povremeno zastanu da predahnu na nekoj od svojih životnih postaja. Istinski lažov bio bi onaj tko bi na životnoj postaji zastao da predahne misleći da je najbolje da na tom mjestu ostane vječno. Ali nitko ne želi na jednom mjestu ostati vječno iako se na početku čini privlačno i zavodljivo. Nakon predaha svima nam dosadi prije ili kasnije toliko čekanje na nekoj od životnih postaja i na kraju budemo pomalo i sretni i uplašeni i iscrpljeni videći konačno kako se vrijeme i istina približavaju da nas pokupe i da krenemo dalje, jer samotno, gluho i vječno čekanje na životnoj postaji satkanoj od laži bez igdje ikoga – dok svi drugi pored nas prolaze za vremenom i istinom ostavljajući nas same da trunemo i propadamo – nije ništa drugo nego predokus neke vrste osobnog pakla. I što je na kraju zapravo laž? Ona smišljena, ciljana, zlobna, pakosna i pokvarena laž? Ona je vječna životna postaja utemeljena na vječnom predahu od hodanja za vremenom i istinom. Ali nisu li ipak i životne postaje i životni predasi prolazni? Za laž nisu, u tome je i njena zabluda i njezin pakao, misliti da je vječna dok se skriva od vječnosti koja upravo pored nje prolazi kroz mnoštvo onih koji slijede vrijeme i istinu vjerujući da putovanje ima svoj kraj upravo u onoj vječnosti koju laž ne prepoznaje i od koje se skriva.

 

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ZAŠTO U ŽIVOTU NIJE KAO NA FILMU?

Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s kroničnim nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi?

U životu nije kao na filmu. Pri tome odmah treba naglasiti da u životu nije ni lijepo kao na filmu, ali na sreću ni ružno kao na filmu – recimo u nekom stravičnom, krvavom hororu, što će reći da filmovi neminovno odstupaju od realnosti, pa čak i onda kad se iznimno trude da budu realni.

Filmovi nastaju u suštini kao i knjige: u glavama autora. Zato su nam filmske predodžbe vrlo bliske; odgovaraju manje-više onome što se događa u nutrini naših glava, bilo onom dobrom, lijepom; bilo onom ružnom i zastrašujućem.

No glava je glava, a svijet je svijet. Premda su likovi i slike o kojima svakodnevno razmišljamo utemeljeni u stvarnosti, oni se ipak u mnogo čemu razilaze s realnom stvarnošću.

Više o temi: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Međutim, ovdje se više želimo pozabaviti s jednim drugim specifičnim momentom: s vremenskim diskontinuitetom filma, koji iz nekog čudnog razloga veoma teško opažamo.

Na primjer, kada gledamo neku cjeloživotnu sagu, recimo –  izvrsnog Forrest Gumpa iz 1994., na kraju filma nam se čini kako tu imaginarnu osobu savršeno poznajemo, kao da manje-više ništa nije ostalo nejasno; kao da ništa važno nismo propustili iz života toga čovjeka. Istina je da spomenuti Forrest Gump traje skoro dva i pol sata, međutim prosječni životni vijek (danas) traje 75 godina, a na Zapadu još koju godinu duže. Dakle, život nekog realnog Forrest Gumpa bi se sastojao od čak 657.000 sati, a film sve to skupa nastoji prikazati u manje od dva i pol sata. Preračunato u procente, film dakle pokriva svega 0,000003% njegovog (realnog) života u totalu, a nama se i dalje čini nakon filma da savršeno poznajemo tu osobu. Netko bi naravno rekao da film po sebi prikazuje u kvantitativnom opsegu malo, ali s obzirom da pokriva sve one ključne momente u njegovom životu, on ipak kvalitativno prikazuje jako puno. Ok, ključni momenti su ključni momenti, ali zar je onih ostalih 99,999997% uistinu toliko zanemarivo?

Problem ključnih momenata na filmu ali i na javi

I naša svakodnevna razmišljanja su satkana uglavnom, kako od promišljanja onih imaginarnih budućih tako i od  prežvakavanja onih već preživljenih ključnih momenta, i zato nam se filmovi i sviđaju toliko. I mi se poput njih u svojim razmišljanjima nastojimo fokusirati na ono ključno, bitno, sadržajno nabijeno … ali kako rekosmo, to je sve skupa još uvijek puno manje od jednog jedinog procenta života. Kao da nam mnogo toga u našim razmišljanjima promakne, i zato na koncu ni ne uspijevamo biti posve realni…

Na primjer, glede deprimirajuće društvene situacije, ljudi kao da očekuju pojavu nekog velikog društvenog reformatora ili čak revolucionara kao na filmu, pa da on to sredi baš kao na filmu – u sat i pol, dva … No, ipak smo nešto realniji, pa očekujemo da se stvari po mogućnosti srede – recimo – u godinu ili dvije … Ali izgleda da na kraju ipak i nismo toliko realni, jer jednom revolucionaru u stvarnosti obično treba četrdeset do pedeset godina života uopće da nadođe do toga što mu je činiti, pa onda do kraja života … dok to sve provede u djelo… A ima i onaj nastavak priče koji je još manje romantičan. Naime, na kraju nikad ne ispadne sve kako je to veliki društveni reformator ili revolucionar smislio u svojoj glavi. Ili se on sam pokvari ili se pokvare oni oko njega … Uglavnom, društvo se već po svojoj ustaljenoj inerciji prije ili kasnije vrati u svoju uobičajenu nepravedno-dosadnjikavu kolotečinu.

Filmske ljubavi

Ljubavne filmske priče imaju dosta elemenata realnosti, ali to je realnost sklepana u sat i pol – dva. Čak i u benignim romantičnim komedijama skoro uvijek bude onaj jedan realni životni ljubavni zaplet: Nakon početnih uzavrelih strasti i velikih nadanja, nešto se njih dvoje sporječkaju žestoko, pa zavlada neugodna tišina u vezi. Oboje pate, nervozno gledaju u telefon, čekaju tko će se prvi javiti … pa se na kraju ipak fino pomire. Međutim, na filmu ta realna jednomjesečna kriza traje punih pet do deset minuta, a u realnom životu MJESEC DANA JE STVARNO MJESEC DANA. A na kraju onda ne treba biti mudri Platon da bi se zaključilo kako male petominutne krize kudikamo manje kvare onaj sveukupni i konačni doživljaj i osjećaj romantike od onih stvarnih jednomjesečnih. Dugotrajno iščekivanje je inače vrlo ozbiljan ubojica svega i svačega: ne samo romantike i ljubavi, nego strpljivosti, povjerenja, kreativnosti, radosti, životne svježine … Ma skoro k’o bubonska kuga to iščekivanje: pobi sve i svakoga, i ne štedi gotovo pa nikoga. Vesele mlade ljude pune života čekanje s vremenom transformira u nevjerojatne čangrizave mračnjake koji nisu u stanju iskreno više voljeti ni sami sebe, a kamoli nekog drugoga.

Filmske akcije i ratovi

Riješiti cijeli rat u dva sata je super stvar, i upravo to mlade muškarce i tjera da sanjare o ratu. Međutim, u realnosti, kad mjesec dana ne skidate čizme s nogu, sjedite u blatnjavom rovu usred šume, skidate krpelje sa sebe, i plus brojne druge teško prebrojive i probavljive ratne „radosti“ … Već pretpostavljate do kakvih zaključaka će taj isti mladi čovjek doći. A to je sve u biti još uvijek samo jedan jedini ratni mjesec. Ratovi u stvarnosti obično traju od 3 do 4 godine …

Filmske katastrofe

Ima nešto u tom razuzdanom nihilizmu filmskih katastrofa. Kad čovjeku već puno toga krene naopako u životu, onda neminovno kad-tad pomisli: „De nas Bože više smlati da se ne patimo“! No, susrećemo se opet sa sličnim problemom. U filmskoj katastrofi sve je gotovo u sat – dva. Tko je poginuo, poginuo je; tko je preživio, preživio je, ali one realne katastrofe i njihove posljedice traju kudikamo duže. Počesto se radi o danima, mjesecima, godinama, a u nekim slučajevima čak i o stotinama godina agonije te „umiranja i izumiranja na rate“ (npr. strahoviti prapovijesni sibirski bazaltni sliv). A to – vjerujem – nitko ne bi želio …

Art drama – nadrealni prikaz jednog sasvim realnog života

Rijetki su filmoljupci koji mogu istinski uživati u art filmovima. Većina će reći: „Dosadno“ ili „nigdje veze“… No, ovo „dosadno“ i ono „nigdje veze“ dolazi iz neuobičajenog fokusa ovakvih filmova. Oni se u pravilu ne bave onim nama vječito dragim i sadržajno nabijenim „ključnim momentima i situacijama“, nego sa onih ostalih 99,999997% ljudskog života: u nedogled ponavljajuća – jedna te ista – dnevna rutina, besmisleni dijalozi kojima je izgleda jedini smisao da nekako popune vrijeme, neke greške ili banalnosti koje se glavnom liku stalno iznova događaju, bezvezne ljubavi kojima je izgleda glavni cilj da čovjek nije sam, proživljavanje jednog te istog sjećanja na pedeset različitih načina, zapleti koji to ustvari nisu jer ništa ne mijenjaju, pitanja bez pravih odgovora, neodređenost, pomanjkanje orijentacije i smisla, usamljenost, anarativnost, čudan spoj bezosjećajnosti i hipersenzibilnosti (npr. glavni lik više ne haje ni za ljude ni za događaje, ali je iznimno posvećen svojim ljubimcima – tamo nekim kornjačicama, ribicama, ili golubovima…) itd.

Umjesto zaključka

Spomenuta art drama nas htjeli ili ne htjeli dovodi do jednog važnog zaključka: Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi? Tu svakako dodati i pitanje onog Camusovog apsurda: Na koji način se u životu izboriti sa stvarnošću koja kao da je potpuno gluha na zahtjeve i želje našeg srca? U svakom slučaju, čini se kao da baš ta naša prevelika navezanost na one “ključne momente” i dovodi na kraju do jednog života koji bi se najbolje dao opisati spomenutim pojmovima “dosadno” i “nigdje veze”.

 

U Sarajevu, 6. 5. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka: Forrest.jpg

O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

 

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

Exit mobile version